Zamislite taj ambijent, muzika u pozadini cijele priče, dvije djevojke koje su oslikavale radni sto, osmišljavale ono na stolu i oko stola, izlaze u najavljeno vrijeme i san počinje. Škola (privatna) je sanjala godinama da se to desi, ali trebalo je učiniti taj prvi korak, osmisliti u konkretnim okolnostima funkciju i sadržaj, animirati učenike, razbiti monotoniju odmora u kom svi učenici sjede u sećijama preokupirani sobom i telefonima u rukama.

 

Danas je zaista u ovoj školi puno toga bilo drugačije, otvaranje šampanjca (bez alkohola) je značilo čestitku, ali i kretanje na dug put kojim treba generacije i generacije da idu, osmišljavaju ovu priču. Danas je pazareno oko 500 kruna (100 KM), ali to je samo raport šta se i kako utrošilo i zaradilo. Nama je važno da je toj, tropic priči, danas učestvovalo oko 40 - 50 učenika.

Lokalne novine su dobile najavu a onda i tekst.

 

 

Nešto slično se desilo sa Prolympia školom u Varnamu. Tamo smo u ambijentu druge (veće) škole amortizovali nestašluke učenika na velikom odmoru zimi. Kafić u školi ih je okupio, prostor smo osmislili, namještajem koji su sami pravili, jastucima koje su sami šili, sendvićima, sokovima, izložbom dječijih radova... ostalo je bajkovita pria ispričana u mom romanu "Farbanje neba", priči koja je u švedskoj verziji bio nominiran za najveću švedsku nagradu u kategodiji romana za djecu.

 

 

Zapravo ovo bi mola da bude, po datumu dešavanja, i slika prva. Godina je 1984. Dešavaju se pripreme za Olimpijadu u Sarajevu a ja sam mladi profesor na Pedagoškoj Akademiji sa velikim iskustvom u radu sa učenicima u Prvoj sarajevskoj gimnaziji. U Gimnaziji sam se usudio voditi učenike na Bjelašnicu planinu, dom na Stanarima. Osmisliti sedam dana boravka, prehrane, skijanja, zaista je bilo više od hrabrosti (gledano sa asprekta današnjeg nastavnika) tada je to blo dio planinarske čarolije i velikog iskustva u radu sa ljudima u planini (posebno djecom). Zeka, Toda, Lepirica, Nevena, Tanja, Amela, Sanja... desetine imena, danas najodraslijih i najodgovornijih ljudi bili su tad dio te priče.

 

Moj prelazak na Pedagošku Akademiju je praćen izazovom da popunim prazninu u obrazovnom procesu pripremanja buduših nastavnika za modernu školu. Moje kolege su se držale nastave, pa nastave...

Usudio sam se sa studentima jezika napraviti novinu, provesti ih kroz zanat kako se novina pravi. Organizovati im školu plesa sa sjajnim plesačem Mikijem Đorđevićem, odvesti ih više puta na višednevne izlete na Tjentište, osmisliti tri apsolventske ekskursije u Poljsku... i evo nas kod studentskog kafića u podrumu Akademije.

 

Zamislite veliku, skoro tajnu akciju, ulaženja u podrum Akademije u Sarajevu, Skenderija 70, uređenje zidova, kačenje izložbe slika studenta Mirsada Džombe, (danas afirmisani slikar), dovođenje muzike (Mehmedalija Migić i Emir Mahmutspahić) studenti sa Muzičke akademije, upriličenje svečanog otvaranja uz prisustvo novinara.

Teško je zaboraviti izraz na licu divnog dekana (lahka mu zemlja bila) Safeta Smajkića, kad sma ga pozvao da kafić otvori. Mislio je da se šalim, jer je znao da je podrum mjesto za odlaganje ćumura i igru miševa...

 

Da li su studeti tad šta naučili i da li to primjenjuju u radu sa svojim učenicima, znam koliko mi se javljaju, da ja u tom poslu osmišljavanja rada sa učenicima, studentima i prijateljima, uživam svom dušom, to ne moram da vas ubjeđujem.

 

Učenici trebaju uzor u nama odraslima, a mi trebamo znanje da uljepšamo i osmislimo život i njima nama.