OD SAMOBORA DO SAMOBORA

SAMOBOR na stjenu nataknut

Ševko Kadrić


Pred tvrđavom na Samoboru

Ko se i nadnese nad ovu priču u opasnosti je da bude očaran duhom mrtvih koji počinju pred njegovim očima novi život. Ti što pored upozorenja još čitaš ne plaši se mrtvih to nisu oni sablasni kosturi kojim su nas nekad plašili. Zar možemo i zamisliti druženje sa živima a da uz nas nisu i oni prošli životi kao univerzalna struja mudrosti? E sad krenimo redom uvezujući nas i njih, naše živote što teku i njihove što su protekli ali se na njih nasukujemo.

Nerim i Samira su me, u kišno jutro ubacili u priču bez da sam se i mogao opirati, planinarski nemir u meni u veče uz ribu i vino potpalili. Mislio sam da će nas biti nekoliko kad ono ihi-hi, 22-je pa još veselih ljudi iz kojih je dobrota i radost progovorila kao malo kada. Grijala nas želja da se družimo, u toj nakani nam pomogli onovremeni Jakub paša i Husein muftija lično, ali i ovovremeni Mirsad i njegova porodica u Milijenu, Ago Prljača vodič kroz vrijeme i prostor i Pita Zahid što je dvodnevni put osmislio i organizovao.

Kanili smo na splav, tako rečeno, tako se ponadali ali kiša, magla i mutna Drina nam se u nade umješali. Zahid plesao sa planovima kao da splavom upravlja pa nas put Čajniča usmjerio. U Sabornoj crkvi se Gospi divili i gradu maglom obavijenom čudili. Gospu prati priča o milosti, grad, bar u zadnjim dešavanjima o nemilosti. Crkva stoički odolijeva vremenu i kočoperi se na brdu, džamiji se ni trag ne zna. Ljudi su čuda i čudovišta, pomislih u grad bez ljudi sa brda zagledan. «Kom pikolo, četniko kaputo», majkine mi se riječi u sliku iz nekog rata baš u Čajniču upredale.

Kod povratničke porodice u Miljenu se toplim dobročinstvom nahranismo ali nam dobro dođe i ono po stolu servirano. Mirso nam pokaza i mlin u kom su generacije kukuruz i ječam mljele ali u zadnje vrijeme i heljdu. Krtica mu se u priču o mljevenju i jažvi ubacila pa nit je može izbaciti niti uhvatiti, džaba zujalice i mišolovke poput zatvorskih čuvara okolo postavljene.

U Goraždu smo prenoćili grijući se vinom ali i vicevima, i jedno i drugo nam suze na oči nagonili mi se nismo dali, stoički smo radost druženja podnosili.

Sutra zorom poslije jutarnje kafice i novina domaćih, nebo nas je suncem podarilo, od splavarenja smo ipak odustali i krenuli put Samobora.

Oni što (h)istoriji nisu vični pomisliće da smo put Zagreba krenuli a nismo. Tu na domak Goražda uglavljen između Goražda, Čejniča i Višegrada, nadnešen nad Ustipraču ugnijezdio se Samobor. Vodič Ago Prljača nam izdaljine kamene šiljke u nebo pobodene pokazuje, ja u njima kulu ne razaznajem, čudim se vodiču, čudim se sebi, niti je vidim niti sam šta o njoj čuo. Kad smo prišli koji kilometar bliže počeh da sumnjam da je stijena ljudskom rukom pravljena, ko piramide u sred Bosne. «Sandalj Hrnčić je 1392. godine sagradio Grad i hižu bosansku u njemu» govori Ago uvezujući onu stijenu u priču o patarenima i hižama i kasnije Jakub paši. Ago je skoro siguran da je na istom mjestu i ranije morala biti neka građevina iz ko zna kog vremena i za potrebe ko zna koje vojske, jer je mjesto ko stvoreno da se svjetovi osmatraju i sa malo vojske drumovi brane. U tom promicanju kroz vrijeme promicali smo i kroz gustu šumu u kojoj nabasasmo na pravo pravcato groblje. U njemu su se mješali patarenski i islamski znakovi. Turban, štap mudrosti i grudi djevojačke. Jedan nišan se ko zna zašto naziva djevojačkim. Na njemu dvije polulopte isklesane što na grudi djevojačke podsjećaju a sa strane kraći štap jal jatagan, sve u ispupčenoj formi. Slikah se pored onog djevojačkog kamena što me za dobru glavu nadvisio i ako sam visok koliki ću i biti. Kroz glavu mi se sudaralo mnoštvo pitanja poput ljutih ovnova ne nekom brvnu vremena i nevremena, ko, kad, kako i zašto je ovo nadgrobno stijenje baš ovdje ostavljao. «Mi živi smo samo brzak rijeke što neprestalno protiče», čuh kako Sead u šumi prošapta držeći se za one dvije jabuke na visokom djevojačkom kamenu isklesane. Na proplanku iznad groblja smo se iskupili, Zahid je davao upute ko i kako će put nastaviti a pred nama se prava pravcata kula isprsila a oko nje se zidine počele ukazivati na kojim je nekad vjerovatno utvrda cijela bila.


Samobor, djevojački nišan, čuvarkuća

«Tamo desno je bila tamnica gdje je Husein muftija bio utamničen i vjerovatno pogubljen» čujem kako vodič govori i pokazuje Muftićima u pravcu ostataka neke građevine. Kasnije ću saznati da su Muftić Kemo, Džemo, Bikica i Hamza došli da vide mjesto gdje im je daleki predak tamničio i pogubljen. Nesreća ga zadesila kad je Gradaščević bunu protiv Porte podigao. Muftija trebalo da čuva sultanovu vlast u Bosni, nije htio da se Gradaščeviću pridruži i skončao kako je skončao. Gledam stijenu a pred očima vidim Gradaščevića kako vojsku po Bosni kupi da se bije sa vezirom Karamehmed-pašom. Vezir glasom sultanovoj vojsci pred boj izdaje zapovjest:»Za vjeru i krunu presvjetlu» a Gradaščević mu poput orla odgovara poklikom: «Za Bosnu i slobodu svijetlu!». Mi ni uz jednog nismo konje jahali ali smo se kuli Jakub paše u koloni približavali noseći svako svoju sliku, želji i žeđ. Kad smo kod žeđi, one prave, dobro nam je došao izvod pod samom tvrđavom gdje smo se osvježili, jačajući želju da se i do tvrđave popenjemo.


Voda, voda i leptiri mali...

 

Napokon prolazimo kroz prvu kapiju, mimo nje kao da i nije moguće proći, u stijeni se vide mjesta gdje su debele grede uglavljivane kao mandali, okolo čuvarkuća u cvijetu kao simbol ali i izazov za fotografiju. Iznad druge kapije se kula isprsila, spajajući tvrdi krečnjak i plavo nebo, prkoseći jednom i drugom. Ago govori o hiži, Jakub paši o avanu gdje se barut za topove tucao. 1491. godine je ovdje Jakup paša tvrđavu ali i džamiju napravio, pretvarajući onu hižu u džamiju. Novo vrijeme, novi običaji. Odavde je krenuo prema Jajcu, ali su mu uhode rekle da ne napada, prejaka je utvrda. Jakub paša produžio prema Krbavskom polju. Tu se 1493. gdoine tukao sa Ugarskom vlastelom za koju su se borili i Hrvati ali i dio Bosanaca. Ugari su bili brojčano jači oni 20000 on 8000 vojnika. On ih na čelu izazivao stalnim napadima, ali i okruživao, na kraju okružio ne dajući im da iskoriste prednost u broju vojnika i pobjedio. Bosance je pobio, Hrvate pobio ali je jednog plemića uspjela njegova žena imanjem otkupiti. Na njegovom imanju Jakub paša podigao grad isto Samobor. Onaj u blizini Zagreba. "Franjo Tuđman, opsjednut (h)istorijom je Bosnu napao 500 godina poslije Krbavske bitke, na dan kad se ona i odigrala», nastavlja Ago svoje upredanje ovog i onog Samobora, ovog i onog vremena.

Na malom platou podno tvrđave se slikamo za uspomenu da smo ovdje bili, na svojoj zemlji u svom Samoboru.

U Miljenu nas ručkom ali i sa harmonikom čekali, sevdalinka nam došla kao igla, što je sva vremena, sve radosti i sve boli u pjesmu ušila. Izet, Zlata, Hajrudin, Fadila, Nenad, Jadranka, Semir, Jasmina, Nerim, Samira, Adnan, Senada, Zahid, Almasa, Haris, Alma, Kemo, Džemo, Sead, Merima.. u istom vezu i radosti susreta se pjesmom upredali.


Ago vodič, kolo kod Mirse u MIljenu

Nadati se da će uskoro manja grupa planinara, ovaj put malo pročistiti, markirati crveno bijelim znacina obilježiti i omogućiti i drugima da prošetaju od Samobora do Samobora.

U IME NARODA

Foto: Š. Kadrić, Josip Pejaković

Ševko Kadrić

 

Skoro je u dnevnom listu «Oslobođenje» Iranska ambasada napala jednog od bosanskih pisama sloveći optužbu zlokobnim «U ime Boga», tad sam se sjetio Josipa Pejakovića i njegovog «U ime naroda» kojim je trebalo odgovoriti onima što se iza Boga sklanjaju istresajući sopstvenu srdžbu u tuđoj zemlji na tuđeg pisca.


Nije prošlo nekoliko dana kad mi neko trubi iz auta, ne poznadoh ga pa mu odpozdravih rukom i prođoh, on opet trubi i maše, kad Josip pa još Pejaković. Popismo kafu i vratismo se jednoj od najpopularnijih emisija trenutno u medijskom prostoru našim jezikom omeđenim. Ispred ovog «našim jezikom» neka svako od čitalaca unese ime jezika po volji ali važno je da se i tada dobro razumijemo kad to hoćemo.


Dugo sam živio sa monodramom «Oj živote» a onda počeo živjeti sa idejom da upravo te ljude pronađem u stvarnosti, govori Jospip uvodeći u priču sinove Dejana i Sašu ali i suprugu Vesnu Mašić. Njih dvojica, ponekad i trojica pa i svo četvoro, zaprte se kamerama, paketima i put bespuća gdje pravi ovovremeni junaci i žive. Ko su i kakvi su ne treba opisivati, gledanost emisije govori da je to suvišno.


Emisija istražuje, oslikava društvo i u onom segmentu koji se vješto i bestijano prikriva. Vrši humanitarnu zadaću pomažući ljudima da kažu svoju nevolju i animira one koji su voljni da im pomognu. Psihološki ona daje jezik onim ljudima kojima je oduzet govor, davno i sam jezik iščupan. Oni pričaju pokretom ruku, izrazom lica, izbama u kojim borave haljetcima kojim su odjenuti. Ti ljudi su u najvećem gurnuti pod tepih aktuelne vlasti, a mi ih vadimo i stavljamo pred svjetlo dana i svjetno naše savjesti, govori Josip objašnjava, gestikulira, podiže ton kao da se na konju vrti u nekom svom gluhom barutu.


Na trenutak je odlutao od onih emisija koje smo vidjeli, ljudi koje smo i čuli i vidjeli i govori o onima koje želi staviti pred kamere, onima po Skandinaviji razasutim, onima koji ovdje nisu a ni tamo ih nema. Na jesen bi ekipa «U ime naroda» trebala do Kopenhagena, Hamletova dvorca u Helsingoru i dalje preko Helsingborga ko zna gdje u Skandinaviji. To gdje će tačno snimati i boraviti ponajviše zavisi od nas po Skandinaviji razasutih i ideja koje ekipi ponudimo, govori Josip pozivajući Bosance i Hercegovce iz Skandinavije da nešto kažu i u ime naroda. Adresa za ideje i kontakst je

josip.pejakovic@tehe.ba


Vidimo se u Skandinaviji, poručuje Josip Pejaković, kao da u ime naroda govori.

RSS 2.0