sevko

Ševko Kadrić, Štokholm mart 2010

Vera Veljović, glumica

 

Ćaskanje sa glumicom Verom Veljović, jednim od tri glumca u švedskim pozorištima, koji su u svojoj glumačkoj biografiji uknjižili ime Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Jasenka Selimovića i Isu Porovića smo prestavili Veru smo, kao šlag na tortu, čuvali za kraj.  Vera je stalno zaposleni glumac u teatru  „Smålands Dramatiska” od uloga izdvajamo onu u ”Vrtlaru i Don Qihotu” ili onu u filmu ”Eko” sa mojom je osvoila prvu nagradu za najbolju žensku ulogu na filmskom festivalu kratkometražnog filma   „Montecatinis”.

Vera s ponosom ističe da je 1991. Godine završila Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi profesora Bore Stjepanovića, ali i da su to najljepše godine njenog života. A evo i zašto: „Bilo je intenzivno, radilo se mnogo, istraživalo, upoznavalo, plakalo i radovalo. Sa Akademje scenskih umjetnosti u Sarajevu sam pokupila temelje, osnove glumačkog zanata”.

Govoreći o uzorima u glumačkom pozivu, odvela nas je dalje od samih glumaca, režisera i pisaca scenarija. „Moji glumački uzori su mnogi, a često se i mjenjaju. Inspirišu me i ljudi koji djeluju na ne-glumačkim poljima. Na primjer, James Thieree, glumac, plesač, iluzionista, (unuk Charli Chaplin-a) je velika moja inspiracija, engleska glumica Emma Thopmson takođe”.

Kad je Balkan u pitanju, tačnije bivša nam domovina Jugoslavija, Verina generacija je ona koja nije uspjela da bude čuvar prvih aplauza u mirnoj i jednoj jedinoj domovini. Ratni plotuni i povici su pokosili, rastjerali ili odredili uloge svima pa i glumcima. Ipak Vera je uspjela da odigra ulogu u televizijskoj seriji „Ranjenik“ i da sve bude u skladu sa velikim ratnim scenarijem, postala je rijetka glumica koja je seriju odigrala, ali je nikad nije odgledala.

Roveći po glavi slike i sjećanja prisjeti se da je na trećoj godini studija igrala ulogu u Šekspirovoj drami "San ljetnje noći". „Još jedno drago sjećanje na Sarajevo” kaže otkidajući grad na MIljacki ali i Šekspira od zaborava kao u snu jedne ljetnje noći. Verina priča me načas vrati jednom od zapisa u kamenu uklesanom u koji je gorkim iskustvom drevni bosanski pataren 1343 godine uklesao: „Po zemlji sam hodio tražeći pravi put i nisam ga našao. Sad znam ono što tad neznadoh. Puta nema, put je ono kuda hodiš i dokle hodiš“.

Vidim je kako te ratne 1992. Godine stoji na raskrsnici mnogih puteva a svi oni odvode  a ni na jednom nema putokaza, da kaže gdje i šta nas čeka. Odlučila je da krene, a mogla je i da ostane, izabrala Švedsku a mogla i mnoge druge zemlje, to je sad lična (h)istorija i (h)istorija porodice, ona je mogla biti druga i drugačija, oni što vjeruju u sudbine to sudbinom zovu. Glumica ga naziva režiserom naših životnih puteva koji sami po sebi liče na drame i pozorišta, ali pod vedrim nebom i bez repriza.

Kako se osjećaš u svojoj koži Vere Veljović, glumice u Švedskoj, pitam za kraj.

”U Švedskoj je kao i svugdje (pretpostavljam), mnogo glumaca se  bori za mali broj uloga. Ja radim sve ove godine, imam stalni posao u pozorištu, a ponekad zaigram i u nekom filmu. Ovdje me pitaju da li  ja sebe smatram švedskom glumicom ili glumicom u Švedskoj? Moj odgovor je: Ja sam glumica. To je dovoljno”.

Reci nešto što misliš da je interesantno, poučno, ohrabrujuće, inspirativno, našalih se na kraju?

”Ne ljuti se čovječe!”, izleće iz nje kao da nas u igru uvodi, igru koja se zove život u kom smo svi glumci svojih života. Veru eto zapalo da igra svoj, ali i mnogo tuđih života. Igra, čarolija, utrostručena obaveza, ko zna šta sve, pomislih gledajući glumicu pitajući se da li je osmjeh njen ili nekog od njenih dragih likova. Sretno Vera u svim ulogama, ali prije svega u onoj kojom igraš sebe, Veru Veljović, glumicu iz Bosne vjetrovima boga Marsa na švedske daske raspoređenu.

 

Ševko Kadrić

 

Ovih dana je u Švedskoj sevdalinka doživjela pravu promociju. Promotor je Hanka Paldum, dok ovo pišem gledam je na TV4 švedske televizije, malo priča a onda, ono što najbolje radi, pjeva. Uz sliku i glas Hanke evo i nekoliko rečenica o tome šta je nama sevdalinka.

U porodicu naroda, unosi se, uz ono po cemu su narodi slični i ono po čemu je svaki narod poseban, cim je oplemenio, obogatio tu porodicu, cijeli civilizacijski tok. Kad su u pitanju Bosna i Bosanci onda su to svakako tri kulturoloske tekovine na koje ovim povodom zelim skrenuti pažnju. Bosanska patarenska (bogumilska) kultura, materijalizovana u kamenim stećcima, za koje Miroslav Krleža ustvrdi i da su jedini kulturni spomenik u Evropi nastao; sevdalinka kao gradska ljubavna pjesma i svakako poetičnija ideja koju je Evropu oplemenila u zadnjih pedesetak godina je ideja bosanske piramide, istina nedovoljno verifikovana ali i ono što se već desilo je naprosto grandiozno.

Danas i ovim povodom želim govoriti o sevdalinci gdje nije neophodno naglasavati i ono "bosansko" naprosto što druga i drugacija ne postoji, već samo bosanska i ono što se od Bosne prelilo u zemlje okruženja i tamo bilo prihvaćeno.

Ono što sevdalinku determiniše u njenom pojmovnom i suštinskom kulturološkom smislu, jeste činjenica da je "Sevdalinka bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ "bosanska" geografski određuje autohtonost sevdalinke, riječ "gradska" urbanost, a riječ "ljubavna" sadržajnu tematiku," (Omer Pobrić) što je u najvećem tačno mada je ovo određenje "gradska" vremenom nestalo, posebno novim tehničkim mogućnostima emitiranja i reprodukcije (radio, gramofon, TV) tako da je sevdalinka naprosto samo bosanska narodna ljubavna pjesma.

Pojam "sevdah" ili glagol "sevdisati" označavaju imaginarni ambijent ljepote u kom prostranstvu je duša - koja osjeća, pronalazi zrna radosti i formira mozaik koji životu daje smisao i lijepotu. "U sevdalinkama su naši prvi drhtaji uzneseni čulima, prvi dodiri i prva ćutanja u mraku - kad je čovjek sam sebi dovoljan jer nije sam - u sevdahu je." Sevdalinka pored tog individualnog duhovnog saživljavanja sa melodijom i riječima pjesme pa i samim sobom ima i onu socijalnu, društvenu dimenziju gdje nestaje granica između izvođača i slušaoca, kad svi učesnici u druženju pjevaju, sevdišu.

Sevdalinku možemo odrediti i kao nirvanu, kao auru koja okružuje čovjeka, nepojavnog je oblika i ne može se vidjeti (izuzme li se čitanje osjećaja u ponašanju i licu izvođača i slušalaca), ona u nepreglednom prostranstvu ljudske duše traži osjećaje, pronalazi zrna i formira mozaik ispleten čulima koji slavi trenutak života ili život upravo tog trenutka, dajući smisao i životu i ljudskom postojanju. Sevdah je naprosto duhovno stanje sjedinjavanja ritma i pjeva muzike sa ritmom sopstvenog bića gdje oni tvore harmoniju zadovoljstva, harmoniju koja slavi postojanje sopstvenog bića sjedinjujući ga sa harmonijom dragih ne rijetko dalekih ili izgubljenih bića, predjela.

I baš kao što Krleza ustvrdi za bosanski stećak "da nikad i niko nije vidio Bosanca na stećku da kleči da je sužanj" tako se i za sevdalinku može ustvrditi da "nikad i niko nije čuo sevdalinku da je prožeta mržnjom ili niskim ljudskim strastima koja ne slavi ljepotu ljudskog postojanja i čovjeka samog". Ovdje zapravo dolazimo do čudna ali ne slučajna spoja ova dva bosanska fenomena, kulturoloska stamena (bosanskog stećka i sevdalinke). I jedno i drugo pa i treće (Bosanska piramida) su odraz duhovnosti jednog tla, jednog podneblja i na njemu i po njemu izatkane radosti života i ode životu. "Da mi se ispod ovog hladnog kamena dići, svaki bi mi dan bio jedan cijeli život" pročitacemo davno na stećku upisano ali i u svakoj sevdalinci, ali i sa njom samom, biće slavljen upravo taj dan kao jedan cijeli život, baš kao da je jedini ili posljednji.

Sevdalinka je i historijski trag mukotrpne borbe protiv tuđina koji je došao silom i pokorio Bosnu, pobio bosansko plemstvo, odveo bosansku mladost na tuđa ratišta, nastojao zatrti tragovi posebnosti prostora, njegove religije, kulture, jezika. Ako Bosanci nisu uspjeli da se odupru snažnom osvajaču silom kad je napadao, ako nisu uspjeli da sačuvaju intimu sosptvene bogumilske religije ispovjedane na svom jeziku, već im je nametnuta druga i drugačija lišena svake intime ispovjedana na arapskom (i pored Hamze Orlovića i hamzavija), sevdalinkom su upravo nastojali sačuvati to malo bosanske duše. I upravo tad nastaje sevdalinka kao jedan od najreprezentativnijih žanrova bosanske usmene književnosti i naše narodne umjetnosti uopšte na maternjem jeziku. Nastala je u već formiranim urbanim sredinama u kojima je ogradjena avlija postala dio svijeta za sebe, sinija (sofra) njen sami epicentar a sevdalinka simbol otpora u čuvanju intime, njegovan na bosanskom jeziku i suprotstavljanja arabizaciji.

Sevdalinka je bila i oblik sporazumjevanja i izražavanja želja, poruka, poduka. Muškarci su je poput trubadura pjevali ulicama ili preko avlijskih zidova da bi se dopali, izazvali, poručili ili podučili. Poznata je pjesma "Hajde dušo da ašikujemo" u kojoj imamo sve elemente dvoglasne horske pjesme ali i elemente podučavanja i izazivanja na ljubav "Kako ćemo kad ne umijemo, Ja ću tebe naučiti dušo, sjed' predame pa namigni name."

U metričkom pogledu, sevdalinka je vrlo raznovrsna pjesma i pojavljuje se čak u šest metričkih varijanti. Tu susrećemo trinaesterac "Uzeh đugum i maštrafu, pođoh na vodu," jedanaesterac "Ja kakva je djulbegova kaduna", simetrični lirski deseterac "Djevojka viče sa visoka brda", rjeđe nesimetričnom osmercu "Ja svu noć ležah, ne zaspah." Ali najčešće su stihovi u simetričnom osmercu "Put putuje Latif aga" ili nesimetrični epski deseterac "Prošetala Hana Pehlivana". (Munib Maglajlic, 101 sevdalinka, Mostar, 1978.)

Sevdalinkom se stvarnost izražava neposrednom filozfijom tonova i emotivnih uzdaha. Kao takva sevdalinka je izvan evropske muzičke konvencionalnosti. Dok se taj takozvani zapadnjački tip muziciranja prilagodjava "pragmaticnim" ili "apsolutnim muzičkim" normama to je sevdalinka pjesma jauka duše, struja života koja kao da sjedinjuje sve u jedno: muziku kao izraz ali i sam život pretvara u muziku, harmoniju sjedinjenu sa harmonijom pulsiranja cijelog mikro i makro kosmosa.

I zato sevdalinka i jeste izraz duha i duhovnosti podneblja koji se Bosnom zove i Bosanca bez obzira kojoj uže socijalnoj grupi pripadao. I zato jeste sevdalinka sačuvala bosanski jezik od arabizama i turcizama kao osnovu bosanskog identiteta, i zato jeste Hanka Paldum u Švedskoj pred očim švedske publike napravla grandiozno dijelo njene promocije.

http://www.tv4play.se/aktualitet/nyhetsmorgon?videoId=1.1503158

 

ENIZOVA SUDBINA

Š. Kadrić

 

Mersad Berber

 

OMERA sam godinama sretao, ali u mimohodu. On hodao svoj krug do mosta i nazad, ja svoj, svako u svom krugu razabirao odjeke svojih koraka otkucaje svojih sudbina. I sad nas hladnoća i bjelina vani izmamili, istu rijeku ušću ispraćali i vraćali se svojim putem svom razabiranju koraka i otkucaja srca. Tu na bijeloj stazi, uz škripu pod nogama,  Omer me zaustavio. Pozdravio se kao i obično ali i upitao:

„Čuo sam da zapisuješ?“, prošapta kao da nas prisluškuju. Nasmijah se na pitanje ne pripremljen.

„Hodža Idriz zapisuje, ja pišem“, pokušah da se našalim kad vidim nije mu do šale. Uvede me u priču sa nekoliko rečenica, svoje šale se postidjeh i pozvah ga na kafu, odredismo i vrijeme.

„Poznaš li moga Eniza?“, pita iz daljine. Klimnuh glavom, ali i počeh po glavi da vrtim lik pod tim imenom, ne nađoh ga.

 

Dođe kad smo se dogovorili, ja već i kafu pristavio ali ga i posmatram, prvi put tako blizu, tako radoznao. Krupan, jake i sijede kose, očiju zgaslih sa dubokom mrgom među njima, glasa poput života na dvoje rasječena. Jedan glas mu na usta izlazi drugi se negdje u njemu, poput žiške u vruću pepelu, zapritao.

„Ćulum Omer iz Bastaha kod Banjaluke“, govori uvodeći me u njegovu priču, njegovu muku. Nešto ga gonilo da je ispriča, mene molio da je i zapišem. Nije ni trebalo, ona zapritana žeravica iz njega sama papir progarala, ostavljajući trag od krvi, goretina i pepela.

Zamislio sam baštu, sa kućom, tek napravljenom štalom, hambar, visoke kukuruze okolo što su čekali na berače. Zamislih i jabuku pokleklu pod crvenim avgustovskim plodovima te 1992 godine i njih šestoro kako čekaju kafu. Sin Šefik tek vojsku odslužio, rođak Nijaz,  Šefikov vršnjak, već stigao i da se oženi, nešto stariji Selim isto Ćulum, 16-godišnji Armin i Omerova supruga Ćama. On, Omer Ćulum, kretao u kuću da se na brzinu obrije pa da se društvu i kafi pridruži.

Čas prije i Eniz bio sa njima, Selimu se nije na vodu išlo, poslao Šefika, Eniz skočio htio starijeg brata da odmjeni.

Omer prišao ogledalu u kupatilu, ali kroz prozor vidio trojicu braće Šugića kako sokakom kući prilaze. Vidio da dvojica prvih imaju uniforme i automatske puške na ramenu a treći bio civil i pod šeširom. Znao im i oca Miću i njih svu trojicu, Milenka, Obrenka i Marinka. Odmakao se od prozora da požuri sa brijanjem i čuo Ćamin glas:

„Hajte unite ja ću donijeti rakiju i kafu“, poslije toga zagrmilo, kao da je grom iz vedra neba pogodio onu jabuku u sred dvorišta. Omer potrčao prozoru, svi njegovi bezživotno ležali po dvorištu... ona trojica Šugića utrčala u kukuruze i nastavila pucati u trku.

 

„Hoćeš mlijeka, šećera?“, pitam zagledan u ruke u kojima je šoljica kafe podrhtavala, osluškujući onaj glas što je papir progarao. Od nepravde i užasa vatra mi u lice udarila, zatezajući damare na slijepočnicama. Omer ne reče ništa, uze mlijeka i dosu u onu šolju što mu je u rukama čekala da prvi gutljaj otpije. U njemu se gomilala sjećanja, slike preticale jedna drugu, riječi se zaglavljivale u grlu u strahu da vani izađu.

 

Komšije se razbježale, on bosonog trčao u pravcu gdje je Eniz po vodu otišao, trčao i do vode, djeteta nigdje nije bilo. Svojim je ušima čuo da su pucali i u pravcu gdje je dijete trenutak ranije nestalo. Oprezno, drhteći cijelim tijelom, zagledao, osluškivao, počeo i dozivati: „Enize, Enizeee“. Ništa.

Otišao komšijama Božu i Marinku, znao da idu na linuju u Hrvatsku, ali se sa njim pazio. Preklinjao ih da mu pomognu da dijete nađe. Oni obukli uniforme, uzeli puške u ruke i krenuli da Eniza traže. Eniz vidio šta se desilo pred kućom i počeo bježati, Šugići i na njega otvorili vatru.

„Kad će Bog i sreća, nisu ga pogodili, uspio se za sijeno i šumu sakriti“, govori Omer objašnjavajući da se tek pred veče pojavio i njemu šapatom javio. Eniz oca iz šume gledao sa onim obučenim i naoružanim komšijama, mislio da su i njega zarobili...

 

Obojicu ih komšije odvele rodbini u Banjaluku. Tek sutradan u selo stigla policija, doktori i vojska da obezbjeđuje ukop...

 

Nakon tri dana pozvala ga policija da ide sa njima u kasarnu da prepoznaje Šugiće. Kapetan postroijo desetak vojnika pred zgradom, Omer ih sa prvog sprata gledao.

„Imaš jednu šansu da pogodiš koji su?“, rekao mu kapetan.

„Drugi, treći i četvrti“, poznao ih Omer.

Kapetan klimao glavom, Omer se zabrinuo, nešto pokajnički i u strahu progovorilo iz njega.

„Da nisam pogriješio?“, pitao zagledan u kapetana.

„Nisi, to su oni“, rekao mu onaj, ostavljajući ga nasamo a on počeo kucati po mašini. Omer vidio da su se oni vojnici vratili u kasarnu.

„Mogu li ja ići?“ pitao kapetana nakon dobrih sat vremena.

„A, možeš“, rekao kapetan kao da je bio i zaboravio na njega.

Nakon desetak dana njega ali i rodbinu ostalih pobijenih pozvali u sud. U hodniku bile ubice, svjedoci i porodice ubijenih. Svi čekali svoja vremena na istom postupku.

„Ako me budu teretili, ja ću reći ko mi je naredio“, svi su čuli kako je najstariji Šugić rekao u hodniku.

Šugiće sudija ispitivao kao da su, na seoskom putu u nehatu autom kokoš pogazili, a ne pobili tolike ljude. Omer se snebivao da govori o onom što je bilo i kako je bilo, vidio da više nije riječ o pobijenima već živima, plašio se za Eniza.

Pozvali ga na isti sud i poslije nekoliko mjeseci, bila zakazana nekakva nova rasprava, Omer rasprodao ono mala što je još bilo preteklo i počeo vaditi papire za malodobnog sina i ostarjelog sebe. Baš tako mu u opštini i rekli, da je Eniz malodoban a da se on zbog godina oslobađa mobilizacije. Na nove rasprave nije išao, znao da je već ranije sve bilo raspravljeno, kadija tužio, kadija sudio, ali i davao naredbe Šugićima.

Tri autobusa ljude, sličnih sudbina, povezla iz Banjaluke do Srbije i dalje prema Mađarskoj. Tek kad su prešli granicu Mađarske, Omeru nešto govorilo da može da bude miran, da više u kukuruzima nema Šugića i onih koji im naređuju.

 

Vidim da mu na pomen Mađarske nestade one mrge među očima, ispravi se u fotelji i srknu hladnu kafu po prvi put.

„Kako se snalaziš sam?“, potakoh ga na misao o ljepšem zapritanju sjećanja i odživljavanju starosti među četiri zida.

Nešto zasja u njemu, krenu pogledom prema mojoj kuhinji, slikama po zidovima, knjigama u polici, zagleda mi se u oči kao da me tek sad vidi, obradova mi se kao da sam ja njemu u goste došao. Presta da se lomi u mislima, trza u pokretima, lice mu se razvuče u blag osmjeh.

„Davno u vojsci sam ti ja bio kuhar, sve znam ko kakva dobra domaćica i ništa mi nije mrsko. Perem, peglam, unučad dočekujem ali hodam, samo kad ne pada, vrtim se u krug, niz rijeku uz rijeku.

Nisam ga više pričom htio kući u Bastahe vraćati, ali sam ranije zabilježio da je poslije rata svoje iz bašte eshumirao i ukopao u mezarju u Sani. Da još nikad na svoje nije išao. Komšije mu rekle da su onu šupu prenijele sebi, kace i još neke sitnice koje je upamti a da je ostalo nestalo. Kuća, štala, hambar, ograda... samo nestalo.

„Sve je tvoje Omere, kad god dođeš, sve ću ti vratiti“, rekao mu komšija Gojko kad su se na telefon čuli a do tada Gojko i brat mu obrađuju i Omerovo kao da je njihovo.

 

„Rekoh li ti da je Selim poslao Eniza da vode donese a on ostao da kafu popije?“, pita me kad je već na vrata izlazio.

„Rekao si“, klimnuh glavom ispraćajući ga.

„Što ti je ljudska sudbina i Božiji emar, da on u smrti mog Eniza odmjeni“, čuh kako prošapta odlazeći.

 

 

·        Uvidom u dokumentaciju o procesuiranju braće Šugića na prostoru Banjaluke, vidno je da je jedan od njih poslije rata osuđen na 15 godina zatvora, jedan je u bjekstvu, treći oslobođen zbog nedostatka dokaza.

 

Podjelimo radost



Nermin Ćišić

Početkom febroara, Nermin Ćišić je prvi put sudio u AL Svenska, ili pojednostavljeno u Prvoj švedskoj fudbalskoj lizi.

U porodičnoj biografiji će ostati upamćena i utakmica između Hekena i Orebra u kojoj je Heken pobjedio sa 2:0
U istoj toj porodičnoj biografiji je već zapisano da je Nermin, mlađi brat Dženana Ćišića koji mu je sudijski uzor ali i da je otac takođe bio fudbalski sudija u I lizi bivše Jugoslavije.

E pa bravo i sretno Ćišići, ovog puta posebno bravo Nermine

LAMIJA SULJEVIĆ

Zvjezdano nebo se otvorilo mladoj umjetnici

 

Jedna od kreacija, Lamije Suljevic

 

Š. Kadrić

 

Kada nekom umjetniku u jednom danu otvore webstranicu 32000 puta, sa te stranice 30-tak uglednih modnih časopisa i revija prenese kreacije i hvali mladu umjetnicu, onda se mora priznati da je riječ o umjetničkom fenomenu i umjetniku čije se zvjezdano nebo napokon otvara. Napokon, jer je Lamija Suljević aktivan umjetnik u Švedskoj već nekoliko godina ali novim kreacijama je otišla mnogo dalje, London i New York su neke od destinacija koje je pozivaju da pokaže svoje ideje, svoje modele.

 

Porodica doktora Mahire i Avde Suljević je Bosancima u Skandinaviji podosta poznata, Avdu sam i lično u roman ”Rođen za doktora” ugnijezdio, ali Lamija je nova generacija, potomak rođen za modnog kreatora.

 

Izvini što se ranije nisam javila pokušavam da budem smirena ali teško ide, pravda se umjetnica uvodeći me u priču o onom što slijedi: “Sad planiram jednu izložbu u New Yorku sa cuvenom francuskom Diane Pernet. Moja kolekcija je napravljena od brokada, i ručnog rada što sam na ruke izheklala.

 

Idejom je Lamija uhvatila dušu bosanske žene, neodoljivo me vratila u planinska sela Lukomir ili Šabiće na Bjelašnici, a znam da je ovdje u ravnici odrastala, ovdje sliku o svijetu sticala.

 

”Inspiracija mi je Bosna, i stare bosanske tradicije. Očeva majka, nena Malka se bavila ručnim radom i ja vjerujem da je to nešto što sam ja dobila od nje i ovo je moj rezultat. Otac ima samo jednu slike od svojih roditelja, ja sam tu sliku imala kao osnovu za moju kolekciju, na slici je nena sa cvijetnom šamijom, dedo pored nje. Tu toplinu sam tražila i pokušala otkriti u umjetničkim materijalima, čini mi se i uspjela u brokado materijalu.  Ručno sam šila odjeću, vunicom dekorirala, ali i heklala čitave haljine na ruke. Nedostajali su mi dukati i njih sam napravila ručno što se vidi modelima na slici. Cipele sam napravila od papira i obukla u brokadni materijal...“ govori Lamija uvodeći nas u njenu čoaroliju traženja duše očevog izgubljenog zavičaja i zagrljaja sa nanom pod cvijetnom šamijom. Lamija nanu nikad nije srela a otac svog oca mimoilaženje i traganje za izgubljenim, sudbina kod Suljevića.

 

 

Novine su donijele vijest da su Lamijine kreacije oduševile urednike Hint Magazinea. „Kad smo ugledali kreacije pomislili smo da je riječ o  Vivienne Westwood. Lamijina odjeća podsjeća i na veliku zvijezdu američkog silent filma, Thedu Baru. Lamija nudi avangardne detalje i čistu fantaziju od mode”, piše njujorški Hint Magazine. Po svemu sudeći to je već stara vijest, oduševljenje idejama mlade bosanske umjetnice obilazi svijet, oplemenjuje ga sa cviejtnom naninom šamijom.

 

„Napomeni, molim te, da je ova kolekcija veliko hvala mojim roditeljima i to šta su za nas učinili uprkos, ratu i svemu kroz šta smo prolazili“, govori Lamija odlazeći u svoje cvijetne kreacije Bosnom i nanom oplemenjene.

 

Na internetu je moguće naći više podataka o talentiranoj dizajnerici. Njena službena stranica je

http://www.lamija.se