sevko

HEDININA MISIJA

 

Hedina Tahirović Sijerčić

 

Ševko Kadrić

 

Priča o neželjeno rođenoj djevojčici sa sarajevske Gorice, počinje razočarenjem oca što nije dobio sina. Amidžinica Anđa joj i ime nadjenula, Hedina. Očevo razočarenje nije dugo trajalo, kad ga je počela svojim krupnim očima izdaljine milovati i gugutanjem prizivati, prigrlio je kao princezu i taj zagrljaj do danas traje i ako oca više nema među živima, Hedina ga na koricu jedne od svojih knjiga stavila.

 

Uz svoju biografiju Hedina vezuje ljude koji su joj bili duhovni mentori i uticali na ono što je do danas vodi, nosi. Dr. Milan Šipka, dr. Rajko Đurić, pjesnik Šimo Ešić, one što su joj ukazivali na put njene misije. Kad pripadate narodu koji nema standardizovanu osnovu svog postojanja a to je jezik, kad taj jezik nema svoj riječnik, kad tvoj narod nema naviku da čita već je stalno u pokretu bježeći o drugih i sebe sama, onda je pred piscem velika misija o izbavljenju, sebe ali svog naroda, ovog puta Roma. „Ko hoće neka se naziva Ciganinom ali ja sam Romkinja“, govori Hedina smireno, tiho, iskustvom i životom poučena.

 

1992. godine je osjetivši rat u zraku prije od drugih stigla do njemačkih izbjegličkih kontejnera i tu počela bilježiti svoje prve pjesme, priče izbjegličke. Treba istaći da joj je i do tada bilježenje već postalo navika, radila je na RTV Sarajevo gdje je uređivala emisije, tačnije cijeli program o Romima, vršeći onu svoju misiju, opismenjavanja, umivanja, kultivisanja naroda u pokretu ali i dijela za zemlju i kuću prirasla.

 

Iz Njemačke se, sa porodicom otisnula u Kanadu, iz njemaćkog jezika u engleski, ali ostala u svom romskom i bosanskom. Tu u Torontu je napisala prvu knjigu „Učimo romski jezik“ učeći romsku djecu njihovom jeziku, pripremajući ih za svijet knjige i jezika. Uz djecu i posao učiteljice, počela je sakupljati poeziju Romkinja po Kanadi razasutih i napravila rukopis a kasnije i prvu antologiju romske pjesme, romskih pjesnikinja.  Malo iza toga je iz nje progovorila i „Bol“ prva zbirka pjesama koju je potpisala svojim imenom. Na promociji u Sarajevu 2009. godine sam moderirao baš tu promociju i baš tu zbirku pjesama. Tad mi je skrenula pažnju i na bosanske Rome što u Švedskoj žive, pozdravila i pjesnika Šemsu Avdića iz Banjaluke koji je na dalekom Sjeveru našao utočište a u pjesmi utjehu.

 

Pričala mi je Hedina i o teškim danima svog pečalbarskog života u Kanadi. „Ja sam Bosanka i mislila sam da mi je mjesto u bošnjačkoj zajednici. Sve je bilo u redu dok nisam počela da se ponašam kao među svojima, onda je neko rekao da nisam „čiste vjere“... govori sa gorčinom uvjerena da je upravo kao Romkinja za Bošnju udata mogla mnogo više učiniti za svoju Bosnu, ali eto nisu joj dali, tražila svoje puteve.

 

„Nikad ne znaš koliko si izgubivši dobio“ šali se citirajući jedan od zapisa davno u kamenu patarenskom utisnut vraćajući priču prema Ministarstvu obrazovanja i nauke BiH zahvaljujući kom je objavila prvi Riječnik bosansko-romski.

 

Šta sad, pitam zagledan u njene krupne oči boje kestena.

„Idem za riječnikom, svojim pjesmama i onom knjigom „Kako naučiti romski jezik“, narod određuje prostor kog je vlasnik, Romi su pokretni i jezik kojim govore i kojim oživljavaju i one kojih više nema. Bog je ljudima poruku kroz knjigu poslao i veliki je grijeh ne znati čitati, ne čitati ali i čitati a ne razuzmjeti, kaže podsjećajući me na moje Hamzu i Lutera, odlazeći iz moje priče u svoju bajkovitu misiju. Sretno Hedina.

 

 

Š. Kadrić i Tariq Ali u Bošnjačkom institutu u Sarajevu

 

Ševko Kadrić

 

Tariq Ali, je pakistansko-britanski književnik, reditelj i politički analitičar, koji je bio gost XXII sajma knjige u Sarajevu. Bila je to prilika da se sretne urednik časopisa New Left Review, pisac pet romana o islamu „Islamski kvintet“ i jedan od najznačajnijih lijevo orijentisanih intelektualaca današnjice.

Iz biografije Tariqa Alija čitamo da je rođen u Pakistanu, studirao političke nauke, filozofiju i ekonomiju na Oksfordskom univerzitetu, da je kao student  bio veliki protivnik rata u Vijetnamu, da je na knjigu „Sukob civilizacija“  Samuela Huntingtona odgovorio knjigom „Sukob fundamentalizama“. Svakako za čitaoce dobre literature treba spomenuti i naslove romana: „U sijenci narova drveta", „Knjiga o Saladinu", „Kamena žena", „Sultan u Palermu" i „Noć zlatne leptirice“.

 

Otkud ideja bavljenja islamom u Evropi kroz literaturu, pitam poslije predstavljanja knjiga u Bošnjačkom institutu, ali bilježim i pitanja na koja je odgovarao na tribini.

Tariq Ali: Isčitavao sam (h)istoriju Španije i to onaj njen „islamski dio“ i začudila me činjenica da je cijelih skoro šest stotina godina Španije tog doba stalo u dvije rečenice: „Arapi su nas pokorili tada, mi smo ih otjerali tada“ i to je bilo sve. Otišao sam u Španiju tražeći tragove tog postojanja na terenu, puno toga je sravnjeno sa zemljom, ali ne i u dušama ljudi. Otišao sam u selo, daleko od grada i razgovarao sa ljudima. Govorili su mi priče sa toliko uvjerljivosti  da sam osjetio glasove i vrisak prognanih i poubijanih ljudi u zraku. Pun impresija, ali i gorčine požalio sam se prijatleju. „Zapiši to!“ rekao je.

 

Nisam znao o čemu tačno bih trebao pisati, ali imao sam želju da pišem o izgubljenoj civilizaciji islama u Španiji. Kada sam vidio spomenike, shvatio sam da ih moram oživjeti – zamisliti kako je život porodica na tom području tekao, malo prije nego što će ih istrijebiti. Tako sam napisao "U sjeni narovog drveta". Onda su ostali romani bili prirodan nastavak toga. Da, zaista je drukčiji taj proces pisanja fikcije, jer kad pišete bilo kakav roman, povijesni ili kakav drugi, mnogo toga izroni iz vas. Nešto što je zakopano duboko u vašem sjećanju i iskustvu, i o čemu obično ne razmišljate.

 

Otprilike to je taj dio priče na koji sam htio da odgovorim postavljajući sebi ključno pitanje: Kako Španjolci mogu preskočiti, izbrisati, šest vijekova svoje (h)istorije samo zato što ona u sebi sadrži i taj okus, boju, poruku i sliku islama? Španiju tog vremena su gradili Španjolci, španskim znojem, mukom, kamenom i ako je ona dekorisana i orijentom.

 

U „sukobu civilizacija“ islam je predstavljen kao ideologija koja nije imala „kulturu političkoga mišljenja“?

Ali: U povijesti islamske kulture, u srednjovjekovnom periodu, imali ste, naprimjer, dugu i opsežnu filozofsku debatu, koju je predvodio Ibn Rušd u Španiji, a koji je u 12. stoljeću napisao u jednom dokumentu da žene trebaju imati prava. Rekao je, ako reducirate aktivno stanovništvo a tretirate žene kao biljke, država će atrofirati i umrijeti. Ljudi ne znaju da je ovakvih debata bilo u srednjovjekovnom islamu. Po tome znamo kako su žive bile ove zajednice, iz dokumenata ili samo fragmenata koji su iza njih ostali. Islamska kultura danas živi u getu, a to ne mora biti tako. Nema osnove za to.

 

Ti si lijevo orjenitisan intelektualac ali sa dosta simpatija prema Titu?

Tariq Ali: Socijalizam u Rusiji se pretvorio u svoju suprotnost, partijski sekretar je postao Bog a komunizam nova religija, jedini koji se tome suprostavio bio je Tito. Kada je Staljinu rekao „ne“, Tito je postao demonizirana figura u svjetskom komunističkom pokretu. Disidente su tada nazivali „titoistima“.

Misliš li da je bilo šanse da se rat u Jugoslaviji izbjegne?

Tariq Ali: Da. Mislim da je postojala realna mogućnost da se rat ne desi. Neke su promjene, bile nužne. Jednostavno, društvo se moralo malo više otvoriti. Iako, Jugoslavija nikada nije bila ni slična Sovjetskom savezu. Bilo je represije, ali nikada na tom nivou. Krah Sovjetskog saveza stvorio je vakum u Evropi. Da je Sovjetski savez nastavio postojati, čak i reformiran, ne mislim da bi se Jugoslavija raspala. Vakum koji se stvorio natjerao je neke evropske zemlje da pomisle kako je ovo prilika da ponovo povrate utjecaj koji su imale, Nijemci pogotovo. Od svih evropskih država, smatram tadašnje njemačke države u velikoj mjeri odgovornim za raspad Jugoslavije. Oni to znaju, dobro znaju šta su učinili.

Da su lideri Evropske unije rekli svim liderima jugoslovenskih republika, dat ćemo vam šest milijardi eura da od Jugoslavije napravite labavu federaciju, oni bi to učinili. Ali EU nije tako razmišljala. U tom procesu, svi bivši vođe iz socijalizma, Tuđman, Milošević, počeli su sa luđačkim nacionalizmom. To nije bilo neizbježno, pod uvjetom da je vodstvo bilo drugačije i da nije bilo toliko uplitanja stranih sila. Po mom mišljenju, dakle, raspad Jugoslavije nije bio neizbježan. Strane sile su osnažile i poduprle nacionaliste.

(H)istoričar, filozof ili pisac ko ima više šansi da utiče na našu stvarnost?

Tariq Ali: Može biti bilo ko od njih. Ne mora nužno biti iz jedne od tih kategorija. Nekada romanopisac može svjedočiti, nekada filozof. Problem nije u tome, već je ključno pitanje da li je on osoba koja razmišlja o svijetu. To ne može biti neko ko je zakopan, zatvoren u svoje područje znanja, a pritom ne razmišlja o svijetu. Bilo da je u pitanju akademski rad ili fikcija, ponekad ljudi, jednostavno, žive u nekom sićušnom svijetu. Mora se biti angažiran, da bi svjedočilo.

 

 

 

Dvije nove knjige

Ševke Kadrića

 

Pored niza priča i eseja Ševko Kadrić je napisao i devet romana što ga uvrstava medju najplodnije pisce bosanske dijaspore.

 

Njegove teme su proizvedene iz ratnih zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije, propletene doživljajima pojedinaca psihološkim uranjanjem u njihove sudbine na traci od napuštanja domova, logora i pogibija do bitisanja u životu izbjeglištva.

 

U  knjizi naslovljenoj „Galeb i druge priče“ prevedenoj na švedski jezik (Masen och andra novelier), niz je likova koje on plastično karakterizira.

 

U recenziji koju je o ovoj knjizi napisao Švedjanin Bo Alvberger u Miljo magazinu kaže da je tema tim interesantnija što u Skandinaviji, posebno u Švedskoj, tih prognanih ima na hiljade. “Ko želi iščitavati pojedinačne sudbine tih ljudi, preporučujem „Galeb i druge priče“ Ševke Kadrića. Bo dalje piše: - Ovo je knjiga puna ljudskih sudbina i karakterističnih likova koji igraju svoje uloge jednom, bez mogućnosti da ih ponavljaju i mijenjaju. U knjizi je haos komšija sa Bogom kao i raj, djavo kao i andjeo. Pisac pokazuje kako je tanka linija izmedju dobra i zla, sreće i nesreće, prijateljstva i neprijateljstva, života i smrti. Švedsom čitaocu pisac u fusnotama pojašnjava pojmove i pojave ali i ukazuje na autentičnost podataka. Kadrić piše jednostavno, uvjerljivo, vodeći priču na originalan način pun slika i, likova koji zaslužuju da budu u knjizi. Mislim da će ova knjiga naći svoj put do čitaoca, ali i do fakulteta koji se bave dogadjajima u Evropi zadnjih decenija,posebno Titovim socijalizmom u Jugoslaviji i onim što se poslije njega desilo“, piše izmedju ostalog Bo Alvberger koji je i sam pisac.

 

A, da se radi o dokumentarnosti pripovijedanja Kadrić priznaje u  posveti knjige „stvarnim junacima ovog pripovijedanja, ljudima koji su mi govorili, a ja sakupljao, bilježio. Njihova imena su mimo stranica knjige, njihova priča je ovim postala naša“.

 

Poznata sarajevska spisateljica Nura Haver,š to je smješteno na samim koricama, izmedju ostalog piše : - Odnos izmedju čovjekove misli i interpretacije svijeta koji je domislio nikad i nigdje ne puca; jedno drugo ne izdaju niti guraju u sferu nerazumnog, haotičnog. To je taj temelj iz koga izrasta svaka Kadrićeva pripovijest; nepatvoren odnos čovjeka i prostora/vremena koji uvijek kreće od činjenice da nema optimalnog života bez optimalnog životnog prostora, da je život svake jedinke jedna šira životna manifestacija od one koja je ograničena samo na individualno tijelo. Životni stil i filozofija koja polazi od zdravlja, fizičkog i mentalnog, kao temeljne vrijednosti, važna je smjernica u razumijevanju tema i motiva koji opsjedaju pisca Kadrića“.

Kadrić se, zaista, kao zaljubljenik u prirodu misaono i emotivno ne odvaja od prirode u koga su kao utkani njeni harmonični odnosi pa se i iščudjava kad sami ljudi rade na „razaranju“ njene životne harmoničnosti što u tom slučaju ispada ubitačno i samoubitačno nevješto.

Druga nova Kadrićeva knjiga roman  „Pelin i makovi“ je možda i najzrelije književno djelo ovoga pisca. Sastavljen je od dvadeset poglavlja, iskazan na oko l8o stranica. Svako poglavlje je jedna pripovjednacjelina,pisana u prvom licu dnevničkom metodom kojom nam prostire biografiju Adila Stovraga. To je roman za djecu i odrasle ali i za analitičare vremena i nevremena kroz koje je ovaj Kadrićev junak prošao. To su dramatične priče bogate slikama i simbolima, naoko naivnog, a tegobnog dječaštva u tegobnim vremenima. Adil Stovrag je sve to preživio i obreo se u Švedskoj. Svoja razmišljanja i sjećanja nam kazuje sa svog prvog odlaska u Bosnu. Sve drugo ćemo ostaviti čitaocu i njegovim utiscima. Stovrag ih neće razočarati-

 

 

M.C.Arnautović

 

Udari na sliku.

Ako zelis saznati nesto vise o bogumilima, klikni na sliku. Prijatno


bogumili