Farbanje neba

 

Ševko Kadrić je književnik, sa iskustvom nastavnika slobodnih aktivnosti, profesora gimnazije, univerzitetskog profesora, slikara,  poslije devet romana za odrasle, u priči „Farbanje neba“ se pretvara u vjernu sjenu Merhunise Kantardžić i njene generacije.


Roman ti je super.  Nakon čitanja ostao je okus gorčine u duši. Nesretan smo mi narod, bili u Bosni ili u bijelom svijetu.  Svaka čast što si kao muškarac u zrelim godinama tako sjajno, tako vjerno "ušao" u dušu tinejdžerke.  Nije to nimalo lako.  Bravo.

Nura Bazdulj Hubijar



Izvod iz romana. Ista priča u dva jezika (švedskom i bosanskom).

U prodaji od 20 septembra

Narudžbe (info@sevko.se)



VI

Ne znam se ljubiti


Da vidite mame, to više nije ona žena. Nabacila maca frizuru, sredila i našminkala lice, osvježila garderobu. Na frižideru magnetom zalijepila poruku „Od danas ne pušim!“. Majke mi.

„Ovo od danas, znači neki dan?“, pitam je izazovno.

„Dušo, od danas, je od danas. Tačka“.

Da čovjek ne povjeruje. Zagledam je i mirišem da nije krijući vina pila. Sve djeluje normalno, zapravo nenormalno normalno.

„Računala sam da bi mi i ti mogla pomoći,“ rekla je mjerkajući me.

„Kako?“, pitala sam je sumnjičavo.

„Da uvečer sa mnom hodaš, kad ne mogne Berit?“

„Ko ti je sad Berit?“

„Ona sa trećeg sprata, mlađa, a penzionerka. Kad si ti u školi ona mi dođe na kafu, ponekad i ruča“, objasnila mi je namjeru o šetnji ali i predstavila novu kafedrugaricu.

Dogovor smo ovjerile zagrljajem. Stegla me čvrsto, kao kad plače a ne da da joj suze vidim. Znala sam da je ozbiljno, skroz ozbiljno.

 

Zvali su je i sa Zavoda za zapošljavanje. Pitali je hoće li da radi nekoliko mjeseci u robnoj kući „Moda“. Radiće na prodaji. Zapravo radiće sve, ali kad su gužve vrtiće se oko mušterija, posebno ovih iz bivše Jugoslavije.

„Yes, yes... ja volim moju mamu“, napisala sam poruku  i poslala na bloggu.

 

„Mogla bi i mene naučiti kako se to radi“, šalila se Anna kad sam joj rekla da je mama super i da je volim. Sa Annom sam išla do prodavnice gdje mama radi. Krijući smo je posmatrale kako se vrti oko mušterija, kako slaže ono što oni probaju pa ostave.

Anna. Moram vam pričati o djevojčici sa moje desne strane u razredu. Anna joj je ime, sad je toliko dovoljno, kad bih i prezime rekla opet ništa o njoj novo ne bi saznali. Sa istim imenom i prezimenom samo u ovom gradu ima 235 Anna. Razumijete li? Provjerila sam u imeniku. Merhunisa Kantardžić, pardon Mimmi, je jedna jedina na cijeloj planeti. Ukucajte na google pa pogledajte, jedna i jedina....

 

_______________________________________________

 

ROMAN DOSTOJAN SUVREMENE SVJETSKE LEKTIRE

Fadila Nura Haver


 

Bosanska književnost je, napokon, dobila roman dostojan suvremene svjetske lektire. Pod naslovom Farbanje neba, napisao ga je etablirani romanopisac Ševko Kadrić koji se, evo, odvažio dati glavnu riječ jednoj tinejdžerici, s povjerenjem da nam je kadra ispričati priču koja se podjednako tiče i mladih i roditelja, u Bosni ili bilo gdje drugo na svijetu. Centralni motiv koji generira dinamiku ispovijesti, neke vrste nedatiranog dnevnika, zapravo je danas toliko čest osjećaj nepripadanja, neuklapanja u sredinu, odnosno ono što Dževad Karahasan naziva socijalnom nelagodom, a koja je sveprisutna karakteristika urbane egzistencije.

Polazna perspektiva je, rekla bih, vrlo vješto i mudro odabrana. Kadrić, naime, koristi poznati psihološki paradoks po kojemu nam se najlakše dešavaju upravo one stvari koje ne želimo, od kojih bježimo, koje ne volimo. Tako će četrnaestogodišnja Merhunisa Kantardžić ovaj roman otvoriti slijedećim rečenicama: «Kako god da počnem, izgledaće glupo. Da znate da nisam htjela pisati ovu knjigu. Ni ovu niti bilo koju drugu. Kad sam počinjala s pisanjem, najmanje sam mislila na knjigu, mrzila sam knjigu, dođavola. Imala sam ja i važnijih stvari od knjige. Oni koji kreću u sedmi razred, znaju već kojih. Htjela sam pisati dnevnik, htjela sam zapisati ono što nisam smjela nikome reći».

Mudrost odabira ovakve perspektive prvenstveno se ogleda u gotovoj činjenici da je sve manje mladih ljudi koji vole čitati knjige, a kad je već tako, logično je pitanje koje stoji pred piscem: zašto uopće pisati knjigu za mlade, u kojoj su baš oni glavni junaci? Stoga, najprirodnije je narativnu perspektivu izjednačiti sa čitalačkom. Ako se već jednoj tinejdžerki omaklo da nehotično ispiše knjigu, zašto se njenim vršnjacima ne bi omaklo da je pročitaju? Barem na startu znaju da imaju štošta zajedničko s glavnom junakinjom, a prije svega, imaju onih «važnijih stvari od knjige», onih koje se ne smiju nikome reći. Zapravo se baš tu krije suptilan nagovještaj teme, što je više nego dovoljno da zaintrigira i one koji knjigu ne vole da se u ovom slučaju upuste u čitanje. Ne treba smetnuti s uma da i roditelje kopka koje su to važne stvari koje zaokupljaju njihovu djecu, posebno u adolescentskoj dobi.

Na samom početku, otvara se nekoliko problema sa zajedničkim imeniteljem – kako se uklopiti u grupu u kojoj si po mnogo čemu drugačiji. Djevojčica Merhunisa Kantardžić, premda je rođena u Švedskoj, svojim porijeklom i imenom koje nastavnici i učenici ne znaju izgovoriti, osjeća nelagodu koja prati useljenike, a da stvar bude gora, upravo je s majkom doselila iz grada u kojem su ranije živjele. Nema oca niti jasnu predstavu identiteta – kulturološkog, nacionalnog, religijskog, bilo kojeg, a pritom, budući da je ranije krenula u školu, pati što, kao ostale djevojčice u razredu, još nije dobila menstruaciju i toliko željene sise. Njena mlada mama, prispjela u Švedsku s njom u stomaku sa sarajevskog ratišta, posljednje ratne godine, traumatična iskustva i depresiju pokušava odagnati alkoholom, cigaretama i ponižavajućom vezom sa oženjenim muškarcem. Dakle, mnoštvo je razloga da Merhunisa krene pogrešnim putem. Ali…

«Samo čudo me navratilo da na internetu otvorim svoj blogg», reći će nam glavna junakinja. I tu zapravo uistinu počinje vrlo vješto vođena fabula. Tu se ličnost glavne junakinje raslojava na virtualnu Mimmi, djevojku koja zna šta hoće, i smušenu, uplašenu Merhunisu koja će tek formirati seksualni, a potom i ostale identitete kroz imaginarna ogledala. Kadrić poseže za kombinacijom vanjske i unutarnje raslojenosti, koja prirodno subjekt drži u intimnoj i socijalnoj nelagodi, iz čega proističe imaginarni rascjep na dvostruku perspektivu, zasnovanu na sukobu ja i ona, mi i oni. Zadivljujuće je Kadrićevo poznavanje psihe mladog bića u fazama razvoja i formiranja ličnosti, pa i začuđujuće, budući da je vrlo istančano i vjerodostojno ušao u intimnu sferu mlade žene, ali i manjinske grupe s kojom se junakinja zbližava. U toj grupi je i dječak paraplegičar, što je posebna priča, ali i metafora za sve stigmatizirane, drugačije, manjinske. To je, zapravo, univerzalno iskustvo i patnja današnjeg svijeta, nevažno gdje i kome se dešava. Stoga ovaj roman i formom i sadržajem zaslužuje oznaku suvremene svjetske lektire.

Naravno, od presudne je važnosti za ovako dobro napisan roman za mlade i o mladima, činjenica da književnik Kadrić raspolaže bogatim odgojnim iskustvom. Kadrić je, naime, iskusni nastavnik slobodnih aktivnosti te gimnazijski i univerzitetski profesor, ali i otac dvoje djece – različitog spola. Ipak, sve to ne bi bilo dovoljno da nije osobna iskustva uspio prelomiti u kodu univerzalnog iskustva svijeta. Time je štivo dobilo objektivizaciju intimnog, subjektivnog iskaza, a to je već spisateljska vještina. Time su izbjegnuta mjesta koja kod loših pisaca kliznu u patetiku, kao i tako često moraliziranje, sudovi i pametovanja.

Za razliku od potonjih, pisac Kadrić je našao način da preko lika nastavnika Gabrijela (ne slučajno porijeklom iz Irana) ponudi jedan vrijednosni sistem koji će poslužiti kao temeljna podloga na kojoj se, da se poslužim naslovom, farba dječije nebo. Gabrijel je piščev alter ego, ali i kodno ime za anđela, posrednika između Boga (svijeta ideja) i čovjekove kreativnosti. Doskora je Gabrijel (Džibril) posredovao u transferu Božijih objava čovjeku. U ovoj priči, pak, on posreduje između pisca i naratorice, a svrha i smisao toga je veza između roditelja i djeteta, pedagoga i učenika, između univerzalnih vrijednosti svijeta i bezvazdušnog prostora u kojemu se uspostavljaju individualni sistemi vrijednosti u svakoj pojedinačnoj mladoj osobi.

U samoj priči, koja se uglavnom odvija u školi, Gabrijel će omogućiti djeci da dosegnu svoje kreativne potencijale. To bi bila u neku ruku i latentna pouka svima koji se upuštaju u odgoj mladih. Na početku knjige, kao moto, stoji jedna fina mudrost koju je izrekao Gabrijel: «Ne vrijedi trčati ako je čovjek na pogrešnom putu». Kasnije će ovaj filozofski zaključak dobiti briljantnu konkretizaciju. Gabrijel je, naime, od direktora škole zamoljen da na velikom odmoru pripazi djecu, na što on odgovori jednom rečenicom iz koje se na prvi pogled ne vidi sva dubina pogrešnih odgojnih metoda. «Djecu treba dobro organizovati i ona će se sama paziti», reći će Gabrijel. Teško je ovako jednostavnu, a po svoj prilici tačnu dijagnozu suprotstaviti današnjem svijetu naviknutom da živi po pravilima Velikog Brata, koji sve nadzire, prati, kontrolira i manipulira. No, ono što će Gabrijel postići s djecom, potvrđuje da vrijedi barem razmisliti o vraćanju povjerenja u sposobnost i kreativnost mladih.

Ostaje mi još da roman Farbanje neba, sa svim spisateljskim, ljudskim i roditeljskim žarom koji je u meni pobudio, preporučim svima kao obaveznu lektiru. I da zahvalim piscu Ševki Kadriću za čitalački užitak.



13.10.2011.

 

____________________________

 

Razgovor o romanu u TV emisijama:

 

 

 

 

 

 


Zaljubljen u sunce (roman o slikaru Lazaru Drljači)

ASE LEŽI LAZAR
(Uz roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, Kopenhagen – Zenica 2008.)



Ramo Kolar, Oslobođenje

Prošlo je trideset i osam godina otkako je umro posljednji bosanski bogumil Lazar Drljača (13. jula 1970.), veliki bosanski slikar, stanovnik Univerzuma, individualist i Čovjek Prirode. Otkad je ugledao sunce u svom selu Blatna kraj Bosanske Krupe (1882/3.), počeo je tragati za neizrecivim... preko Sarajeva, Beča, Rima, Pariza, Mostara... u susretima sa Modiljanijem, Pikasom, sa kojima je i prijateljovao... kroz mnoge izložbe... slike, boju, ruku, dušu, ljubav...

 



Zaustavio se na padinama Prenja, na Borcima i Boračkom jezeru, gdje će provesti posljednjih četrdesetak godina života. Tamo će i reći da nije samo slikar, već još više, i prije bravar, tehničar, arhitekta, cepiner, ribar, razapinjač gvožđa, kosac, sakupljač šumskih plodova, ložač vatre, majstor za pečenje rakije... Otkad je tridesetih godina onoga vijeka, u čezama napravljenim vlastitom rukom, dojezdio u Konjic, odmah je prepoznao kraj u kojem će dočekati preseljenje u vječnost.

Umro je sam i neshvaćen, kako i jeste običaj u nas. Jedina mu je želja bila da ga sahrane kao bogumila... i stećak stave na metafizičko Sanovanje. No težak je kamen u nas, još teži zaborav, haljkavost, nipodaštavanje svega (svoga) vrijednog... Znao je kazati kako je on zapravo bogumil... posljednji bosanski bogumil.

I tu, i tad, na Borcima, u šumama i kraj jezera, u kolibi, i na livadi, u lovu i branju majkine dušice... Lazar je u tom iskonu života i smrti, mira i nemira, želio da prevlada metafizičku sudbu, prokleto ozbiljnu igru opredmećivanja i izricanja Duha, da bi dospio do samog Taoa, do neizrecivog. Zato je i na svojim platnima, i u šutnji svojoj, životom, potvrdio onu Volterovu: «Najrazumljiviji jezik na svijetu je jezik slobode».

Ševko Kadrić je zato i zašiljio pero, hvatajući se u koštac s teškom zadaćom, romaniziranja života ovoga bosanskog Modiljanija i Krusoa, uokvirujući ga u dvjestotinjak strana knjige naslovljene sa «Zaljubljen u sunce», ostajući na tragu pojašnjavanja njegove biografije u kojoj je mnogo toga novog osvjetljeno, autor je nastojao ući u Drljačin «govor šutnje», traganju za vječitim Smislom i smirenjem, najprije preko Prirode i njena odsjaja na slikarskom platnu razapetom u visovima prenjskim. Sunce ga je, veli pisac uvjek i iznova radovalo: «Prošlo je još nekoliko dana kad je sunce odozgo oblake razrezalo i u komadima ih lijepilo uz stijene ili treptalo po klekovini bora. U njemu se život iznova budio, radovao se suncu, radovao se životu...» (st. 149). No mnogo češće je glavni lik ovog romana živio i slikao Pustinju, i to onu koja neprestano raste, po onoj Đ

Šarčevićevoj: teško onom ko Pustinju skriva, tada i ponor u nama govori i šuti istodobno.

U romanu je i Kadrić prepoznao ovu dubinu življenja, kao doticanje «preleta između dvije tajne», kao sudbu «vječnog, vraćanja istog», susreta sebe, svoga Ja u sebi kao biću koje neprekidno traga za svojim bitkom. I lijepo je što autor, i sam zaljubljen u sunce, Drljačinom opredjeljenju bogumilskom, na kraju knjige, «poklanja» stih koji će sutra, neznan neko valjda, uklesati na Lazin stećak, inspirisan riječima nekog našeg Demorada dijaka: «Ase leži Lazar, posljednji bosanski bogumil/ Cijeli život tražih i slikah sunčeve zrake/ Ljudi mi se zbog toga rugaše/ A ja kad bih se ponovo rodio/ opet bih samo sunce slikao...» Valjda će promocijom ove knjige u Konjicu, biti bar na tren zaborav potisnut i utisnut ovaj stih na Lazin stećak na Borcima. Amin.

Zaljubljen u sunce

Adolf Dal, BTJ – sveska br. 19

Roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, je uspomena na slikara Lazara Drljaču. Na koricama je fantastična Drljačina slika «Tri konjanika». U sred obećavajuće karijere, razočaran ratom i velikim gradovima, slikar mijenja način života. Priča je bazirana na stvarnoj asketskoj biografiji. Prije nego je proslikao Lazar Drljača je život opisivao olovkom u stihu i crtežu. Danas je mogao imati svoje mjesto u likovnoj umjetnosti pored Modiljanija, ali se samovoljno odrekao galerija Pariza, Rima i Beča i vratio se u Bosnu živeći život po staroj bogumilskoj tradiciji. Piščev alter-ego Emir je boem koji je takođe zaljubljen u staru bogumilsku kulturu. Ideja da podiže stećak na grob starog slikara je za njega bila životni izazov. Dobio je zadatak da ispuni slikarevu posljednju želju, da podigne bogumilski stećak na slikarevu zadnjem počivalištu. Snažnom i uvjerljivom fantazijom, priču o slikaru boemu, Kadrić je pretvorio u sjajan roman sa mnogo pogleda na slikarstvo i skulpture.


LUTER i ORLOVIĆ - krenuo put čitaoca

LUTER I ORLOVIĆ,
krenuli put čitalaca

Autor: Ševko Kadrić

Roman «LUTER I ORLOVIĆ», Ševko Kadrić,
promoviran na sajmu knjige u Sarajevu.



Na XXI sajmu knjige u Sarajevu je promoviran novi roman Ševke Kadrića.

Čovječanstvo danas, ništa manje nego u vrijeme junaka romana (XVI vijek), ima velikih problema. Martin Luter i Hamza Orlović, za svoje vrijeme i izbavljenje su tražili najprikladniji lijek, tražili Boga u srcu ljudi. Put do srca je bilo učenje maternjeg jezika i prevođenje svetih knjiga na taj jezik. «Bog danas ima velikih problema i on treba hrabre i pametne ljude», reći će Martinu jedan od njegovih učitelja tada. Bog i danas, kad je čovječanstvo u strašnoj ekonomskoj, ekološkoj i moralnoj krizi, ima velikih problema i on i danas ponovo treba pametne i hrabre ljude. Kad su u pitanju Bosanci i Bosna oni trebaju prije svega slavitelje tog prostora i svog maternjeg jezika, preko jezika će lakše stići i do drugih ljudi ali i svog Boga u srcu skrivena, naglasio je autor romana. Promociji romana su između ostalih prisustvovali: ministar za izbjegla i raseljena lica dr. Safet Halilović, akademik Ljubo Berberović i akademik Sulejman Redžić.




 

 


ROĐEN ZA DOKTORA

ROĐEN ZA DOKTORA,
Autor: Ševko Kadrić

Osvrt,
Ramo Kolar, Sarajevo


Onaj je od vas ljudi najmudriji, koji je, kao Sokrat, uvidio da njegova mudrost ništa ne vrijedi. Ova bi se Platonova sentenca iz "Odbrane Sokratove", na neki način, mogla primijeniti i na Ramu Borića, iako mu pisac ne da da je do kraja i izvede. Mjesto individue u modernim, bezličnim društvima, koja se diče organizacijama, prisilama, finim koliko to prisila i moče biti, globalizacijom depersonaliziranih, baš je ono na kojemu se našao, ničim izazvan, i glavni lik ove knjige.

Idem, ne znam kuda, odlazim, ne znam zašto. Na takva pitanja i nema pravog odgovora. Isčupan iz svoga korijena Boriću će trebati dani i noći, mjeseci i godine, da shvati kako ni ljubav, ni strast u nepoznatom, preorganiziranom društvu i sredini, nemaju nikakva značenja ni vrijednosti.

Ali u Borića, nije valjda slučajno mu prezime, vidim dva epiteta: postojanost i borba. Ovo prvo bi reklo bor(ić)- jak, postojan, izdržljiv, čvrst, uspravan. Drugo mi se čini kao kao deminutiv od borac, borić: ne predaje se lahko, drži se one mimikrične, bosanske: tiha voda brijeg roni, možda i pomalo merhametli filozofije: neka, bit će dobro, učinit ću ja da tako bude, meni i drugima. Tako Ramo neće zaboraviti svoju strast za poslom ljekara, za liječenjem ljudi, što drži najvećom zadaćom čovjeka. Čezne istovremeno da svoju vještinu, mudrost, nadarenost pa i znanje na kraju, dariva, nesebično podijeli s drugima. Prozaično rečeno, željan je posla. Ako je rad, kažem ako, stvorio čovjeka, onda je Borić tomu najbolji svjedok.

U ovoj knjizi pisac će, umećući se u kožu Bosanca koji pati, sanja i želi, posvjedočiti prosvjetiteljsku, Holbahovu misao: čovjek bez strasti i čežnji, prestao bi biti čovjek. I neće prodati ni dostojanstvo kao što neće jaditi nad svojom hudom sudbinom izbjegličkom. Učit će neprestano, iako je zrnca toga pobrao i ranije, da se "vrlina ne rađa iz blaga, nego se iz vrline rađa blago". To će potpisnik ove knjige nedvosmisleno pokazati i u zadnjim retcima.

Cijelom knjigom pisac spašava svoga glavnoga junaka od prozaike života. Kad ga uznemiruju, a to će potrajati kojih osam godina ubjeđivanja, isčekivanja, nadanja, neshvaćanja, nečinjenja, nerazumijevanja, izvanjska bivanja Ramo Borić se povlači na mirno mjesto (lovi ribu, kao Ahmet Ćabo) i tamo usavršava svoja znanja o dobru i saburu, uči kako ukrotiti vlastiti nemir. Iako ima što razloga za to, on vjeruje da svaki dan ne mora sresti protivljenje, nezahvalnost, drskost, mržnju, sebičnost i to, što bi rekao Marko Aurelije, zbog toga što oni koji griješe ne znaju šta je dobro, a što zlo. Pisac će zato u ovoj knjizi velikodušno prihvatiti sretanje i slučaj dva čovjeka Rolfa i Rame i razrješenje boli našega izbjeglice i liječnika i na tome će potrošiti najveći dio knjige. Sve hvaleći mogućnost po kojoj ovaj mondijalizirani svijet nije posve okupirala bezdušnost depersonalizacije. Prostije rečeno: ne prihvaća svijet i život bez (obična) čovjeka. Zato svojim likovima, Lundgrenu i Boriću dodaje, reklo bi se, više pozitivnih osobina, više plemenitosti i čovjekoljublja nego što ga doista ima u svakodnevlju.

Ali kako knjiga, roman pogotovu, nije tek samo puko slikanje prozaike, to si Kadrić dozvoljava izlete u građenje svijeta i čovjeka kojega nadahnjuje čestitošću, a ovaj mu to vraća stvarnim, gdje punim srcem pozdravlja sve što mu sudbina odredi i rijetko razmišlja o tome šta drugi govore i rade. Njegov lik tka vlastitu nit univerzuma, vlastite časnosti i uvjerenja u dobro svega što mu se događa, jer vjeruje da da mu je sudbina vođena nečim višim.

I to se ostvaruje. Pisac i glavni lik postaju jedno. Ono što Kadrić svakom riječju želi, to mu Borić i život njegov potvrđuju. Hepiend i knjiga za slikanje dječijih snova. Ne, nego svjedodžba kako jedan uspjeh i pobjeda od slučaja, samo pokazuje koliko je poraza u njemu utkano.

Lijepo je što neko može naslutiti neki viši ideal i okrenuti mu se cijelom dušom, veseleći se nagradi koju je na taj način našao i stekao. Kao Ramo Borić što je u knjizi "Rođen za doktora". Ja bih rekao da glavni lik nije rođen za doktora no za čovjeka. Što je mnogo više. To svojim bilježenjem jedne nesvakidašnje sudbine pokazuje i pisac Ševko Kadrić u ovoj knjizi. I pisac i njegov glavni lik čine ono što je ispravno: svejedno im je jesu li usred strašne hladnoće ili se pak griju kraj dobre vatre. Gledaju ispod površine i ne dopuštaju da im ono istinski vrijedno izmakne pozornosti.
Vjerujmo Seneki, između redaka vapi pisac: dio života koji istinski živimo, sićušan je! Pametnom je, rekli bi Bosanci, i išaret dosta.

LOVE STORY

Esad Bajtal

Osvrt na knjigu Sevke Kadrica, Odisej sa planine

Osvrt na knjigu

ODISEJ S PLANINE Ševke Kadrića




Jedna ljubavna priča dramatizirana na dva narativna plana (personalnom i društvenom), izvrće odisejsku logiku zbivanja utoliko što Penelopa prepoznaje Odiseja odmah, ali on sam sebe (Erol) mora, ne prepoznati, nego s-poznati i kao Odiseja i kao oca vlastitog djeteta koje je Penelopin (Melli) dvostruki: i moralni i materinski – teret.

To samopoznavanje je ovdje psihološki adekvatum Itake: mjesto vraćanja glavnog junaka sebi samom. Na sceni je jedna psihogeografija Kadrićevog glavnog lika koji u sferi potisnutog i samo nehajem produciranog samozaborava, i ne htijući to, atakuje na dostojanstvo Drugog, koji se, kako priča ide ka svom srećnom kraju, pokazuje, zapravo, kao onaj Jedini s kojim je još moguć izvorno smislen život.

Riječ je o ljubavi koju ni vrijeme ni događaji, puni obrata i moralnih izazova, ne samo da nisu ugasili, nego su, čini se (gustativno-metaforički govoreći), postali so života bez koje bi ovaj izgubio svoj prepoznatljivi okus, ostavši blistavo sterilan i čist, ali, upravo zato – bljutav i nedorečen.

I to je ono što realističkom deskriptu Kadrićevih junaka (dat kroz priču kao omanji niz sporednih, ovlaš ocrtanih avanturističkih epizoda), daje životnu uvjerljivost koja se potvrđuje u izbjegavanju uobičajene zamke sentimentalnog idealiziranja jedne i crno-bijelog odslikavanja druge strane.

Kadrićevi junaci su naprosto živi ljudi koje život nemilosrdno valja između personalnih nesporazuma i ratne bosanske kaljuže u kojoj, za njih, nema drugog mjesta, izuzev onog u radijskim i TV vijestima o kolonama ognjem i mačem nasilno obeskućenih nesretnika.

Baš kao i antičkom junaku Odiseju, ni Kadrićevim junacima bogovi sudbine nisu naklonjeni. Pušteni iz Eolove mješine, svi opaki vjetrovi, izuzev spasonosnog i željno očekivanog Zefira, su tu. Klimavi splav života se opasno ljulja nemirnom pučinom fatumske udesnosti i potresa, da bi konačno uplovio u luku spasa, gdje metaforom bračnog prstenja kojim romantičarski dosljedno zaokružuje svoju skasku, nakon svih potresa, krug sudbinski preodređenih lutanja Kadrićevih junaka, biva konačno, i idilično zatvoren.

To je najkraća priča o Kadrićevoj priči Odisej s planine, ostalo o njoj treba da kaže književna kritika sredine kojoj je namijenjena.

Tek, ono što nije za izostaviti u ovom kroki prikazu, je onaj nostalgičarski naboj koji prati Kadrićevo kazivanje od početka do kraja, prepoznatljiv ne samo toponimski, nego i u onim verbalizacijama gdje pojam Bosne još uvijek, i uprkos svemu što se zbilo, figurira kao topos htijenja da se nastavi ljudski. A to znači na način koji autor sugerira tradicionalnom bosanskom sentencom po kojoj je «komšija kao rod», a koja drugima (zet Oskar, Šveđanin), još uvijek zagovarana i nakon svega što se dogodilo, ostaje potpuno nejasna i neshvatljiva. «Ja Balkan neću nikada razumjeti», kaže on, «odmahujući rukom i vrteći glavom».

Upravo zato, nama ostaje samo to da sami sebe (iznutra, i bez vanjske pomoći) razumijemo i da vraćajući život u kolotečinu iskustveno provjerenih vrijednosti, pokušamo iznova naći njegov izgubljeni smisao.

Samokritičko promišljanje sebe, onako kako je plodonosno ocrtano kod Kadrićevih junaka, možda bi moglo biti taj putokaz spasa za kojim tragamo. Kritika Drugih je rekla svoje i zatvorivši puteve dijaloga donijela je ono što je donijela. Niko u tom nanosu poricanja i blaćenja Drugog nije našao svoje zrnce sreće.

Zato, baš kao i u bračnoj, valja u pretince prošlosti potisnu povijesnu avanturu nedavnog ratnog dogoda i, naučivši ono bitno iz njega, vratiti se neizbježnom zajedništvu Bosne koje pamtimo po – dobrom i lijepom. Vrati se prepoznatljivoj etici i estetici Bosne s kojom smo svi bili, i bićemo, na dobitku. Potražiti smisao u ljubavi i dostojanstvu, bez malodušnog naklapanja i kopanja po vlastitim ranama, kojih, nažalost, ima u izobilju. Na sve strane i u različitoj mjeri. O tome, u ime zdravog, poučnog nezaborava, neka stručno i znanstveno fundirana povijest, sasvim objektivno kaže sve što ima. Samo takva (istini okrenuta) historija povijesti, biće od koristi svima.

To je, iako ne jedina, najvažnija poruka Odiseja koji je, nakon samokritičkog sagledavanja već napuštenog zajedništva, vlastitim primjerom vraćanja «domu i akrebi» (A. Šantić), praktički-uzorno svjedoči kao samorazumljiv modus vivendi bolje sutrašnjice.

Sociološki čitana Kadrićeva priča poručuje nam kratko i jasno: tek kad svako «dođe sam sebi», kad se «dozove» iz letargije i ponora ideološke pomrčine u koju je nasilno bačen, ili dobrovoljno dospio, doći će i Drugima, iznutra katarzički pročišćen i moralno sasvim čist za jedan potpuno novi početak.

A taj novi Odisejev početak, počinje pričom o kafi i pruženim usnama kojima stara priča – završava.


__________________________




ODISEJ U ZEMLJI ŠVEDSKOJ



Senad Duran

Kad padne noć
Na stepeniku osluškujem,
Zvijezde se u vrtu roje
A ja vani u mraku stojim.
Čuj, jedna zvijezda je tupo pala!
Ne idi bos u travu;
Vrt mi je krhotina pun.
Zvijezde, Edith Sodergran



Svaka istinska i velika umjetnost je Kentaur. Između mnogih uvoda koji su mi se nametali nakon čitanja nedavno objavljenog romana 'Odisej sa planine' autora Ševke Kadrića odlučio sam se za onaj koji je u naslovu. Da li pisac tananog i zamršenog bosanskog mentaliteta, koji već više od trinaest godina snatri pod švedskim nebom, u sjenci zlatne krune jednog nesumnjivo bogatijeg svijeta, može ostati isti? Da li se iko može tome oduprijeti i da li to uopšte vrijedi, ako prava vrijednost nije ono što je učinio Ševko Kadrić, to jest, da se strasno prepusti novim uticajima kao dahu novog proljeća. U tom pogledu, roman 'Odisej sa planine, jednostavna i topla ljubavna priča, neporecivo je prožet proplamsajima švedske životne aurore, mada je na jedan prost način o tome nemoguće govoriti.

Glavnu protagonistkinju romana , Melli Sorensen, davno je pogodila Amorova strela, u opojnoj ljepoti balkanskih vrleti. Roman je neka vrsta njene ispovijesti koja počinje dvadeset pet godina od tog događaja čije posljedice život obilno ponavlja u vidu novih lijepih i neponovljivih ljudskih bića i starih, ružnih i otrcanih nesporazuma. Velika mladalačka ljubav sa neporecivim dokazom koji će dobiti ime Tina okončana je onako kako to samo mladost čini. Ali, velikim ljubavima nije suđeno da se mogu okončati, iako često nije prijatno vidjeti šta mogu učiniti onda kada nije suđeno da se mogu kontrolisati. Romeo, u liku šarmantnog i duhovitog Erola, neće biti u prilici da sazna kako je postao otac. Barem će na to morati sačekati. I to ne samo on, nego i njegova kćerka kojoj je majka izmislila oca, imenujući ga Odisejem. Na ovaj ili onaj način, bio je to sudbinski i proročki čin. Od svih svjetskih avanturista za Odiseja se barem sigurno zna da se vratio svojoj Penelopi.

Svevremena i obična priča o ljudskoj potraži za srećom postavljena kao tematski okvir u velikoj mjeri odslikava i samog autora kao Odiseja sa perom koji sve zrelije promišlja svoje pisane avanture u koje se upušta. I ovoga puta on pokazuje da su mu bliski ženski likovi i da mu putovanje kroz njihove emotivne svjetove počesto pruža veći izazov i motiv da oblikuje svoje književne ideje i poruke do kojih mu je stalo. Romaneskna saga razlijeva se preko oštrih i sumornih hridi jednog suludog vremena, upijajući u sebe patnju i nesreću onoliko koliko je nužno da bi se iskoristilo jedno važno umjetničko iskustvo po kojem modernost sadržaja ne može biti sama sebi cilj.
U magiji kazivanja autor gradi jedan suptilan odnos između prošlosti i sadašnjosti, fascinantan amalgam u kojem ne titraju samo trenuci neke doživljene i idilične ljepote i draži, nego i trenuci u kojima se hvataju teški i bolni fakti življenja. Upravo u toj literarnoj zoni Ševko Kadrić svjesno se upravlja prema meridijanu zemlje Švedske opredjeljujući se za sudare i prožimanje duhovnih svjetova i kultura kako bi se doprlo do onog ljudskog i univerzalnog. U tom smislu, kada se svaka od pojedinačnih ljudskih putanja do kraja sagleda uočava se neodoljiva spoznaja da je istinski Odisej cijele priče sama Melli Sorensen, koja se mladalački hrabro upustila u avanturu traženja mjesta pod švedskim suncem. Način na koji je Ševko Kadrić ocrtao tu životnu priču samohrane majke i žene koja koja je ostala u tajnoj vezi sa prekinutim korijenom prvotne sreće, u neku ruku već je prepoznatljiv po lepršavom, sočnom, na mahove nadahnutom jeziku, koji poseže za svim što je izazovno i u isti mah autentično i prirodno.

Neporecivo je da je autoru katkada stalo da čitaoca diskretno podsjeća da on nije u stanju niti želi odvojiti tok kazivanja od matice nekog apriornog Dobra, mada je to refleksija svega propuštenog i izgubljenog na balkanskim 'Orkanskim visovima'. Sljedstveno tome, nemoguće je zamisliti je Ševko Kadrić autor koji bi bio voljan da do krajnjih granica relativizira svoj duhovni kod i da napiše drugačiji završetak od onoga što je čitaocu ponuđeno, kao neko dugo sazrijevano i napokon ubrano voće sreće, kao ponovo nađena stara šerpa u mislima jednako božanski blistava i vrijedna kao vinski pehar od najčistijeg srebra. Da li je to onaj novi tanani švedski uticaj nemoguće je sa sigurnošću tvrditi, ali je izvjesno da je 'Odisej sa planine' knjiga u kojoj će bosanski, švedski ili bilo koji drugi čitalac otkriti snagu nekog zdravog zavještanja da nema nesretnih ljubavnih staza do sreće, nego samo nesretnih i pogrešnih kompasa koje nosimo u srcu.



15.09.2006.


ROMAN BOGAT ISKUSTVOM

Prikaz knjiga Ševke Kadrića

ROMAN BOGAT ISKUSTVOM

JOSEF RYDÉN, Jönköping posten
Recenzija romana

 

Zagubljene slike, autor Ševko Kadrić (Isaberg Förlag)


Roman

Švedska je dobio novog pisca na švedskom jeziku. Njegovo ime je Ševko Kadrić i porijeklom je iz Bosne koju je napustio ratne 1992 godine. Bio je profesor na sarajevskom univerzitetu i zaneseni planinar, učitelj skijanja i slikar. Kao pisac već je objavio četiri romana i jednu zbirku novela na svom maternjem bosanskom jeziku. Zagubljene slike su njegov debitantski roman na švedskom jeziku. Roman je prvo napisan na bosanskom jeziku i kasnije ga je prevela Erna Tufek i jezički uredio Đorđe Žarković. Roman se zove Zagubljene slike i ja odmah moram reći da je riječ o romanu vrijednu čitanja.

Život u kući na vodi

Pripovjedač je stariji čovjek koji piše pisma unuku. Kao i sam pisac on je Bosanac koji živi na dalekom sjeveru tako da se roman doima i kao biografsko piščevo kazivanje. Pripovjedačeva se porodica raspala u ratu a sam pripovjedač je bio zatočenik jednog o srpskih logora iz kog je izašao posredstvom Crvenog Krsta i prebačen na Sjever.

Gdje se unuk nalazi pripovjedač ne zna sve do posljednjeg pisma. Prošlo je punih devet mjeseci od 28 septembra, kad pisma počinje pisati do 4 jula kada je zadnje pismo napisano, što će reći vrijeme koje odgovara trudnoći žene.



 

Kao useljenik pripovjedač živi u kući na vodi koja je blizu jezera a u blizini je i mali grad. Ubrzo će on upoznati svoje komšije, usamljenog Danca, jedan njemački par, osobe sličnih navika kao on koji imaju svoje kućice na vodi baš kao on. Samo dvoje domaćih Tore i Margareta su dio te priče izoliranih ljudi, na vodi u blizini jezera na dalekom sjeveru. Ali Tore je teško bolestan i umire u toku zime. Margareta ostaje uz zajedničkog prijatelja pripovjedača.
Jednog toplog julskog dana oni će upaliti motore na kućici na vodi i cijelo društvo plovi prema ostrvu na sredini jezera da prospu vjetrovima pepeo Toretova tijela.

Tako izgleda roman čitan kroz pisma koja pisac piše unuku ali kroz njih prolazi mnogo drugih osoba, događaja, sudbina. Pisac govori o svojoj i porodičnoj historiji, on kroz “zagubljene slike” otkriva cijeli jedan svijet, jedan život, Bosnu, govori o ljubavi, prijateljstvu ali i o mržnji, ratu i nepoznatim ljudskim tragedijama. Kroz ove slike čitalac može vidjeti i život u Švedskoj i nesreću izoliranja ljudi te svijet koji oni sami prave i ispunjavaju druženjem, ribarenjem, izletima i prijateljstvom.

Egzistencijalna pitanja

Ono što romanu daje dubinu i intelektualnu draž to je piščevo razmišljanje o ljudskim egzistencijalnim pitanjima. Ona su često spojena sa pričom o Bosni ili Švedskoj. Religija i politika su česte tema kojom se susjedi bave pijući kafu ili čaj u kući na vodi. Pripovjedač je inspirisan bosanskim bogumilima, jednom srednjovjekovnom tradicijom svojstvenoj prostoru Bosne. U Nacionalnoj enciklopediji stoji da je riječ o pokretu koji je startao bugarski sveštenik Jeremija Bogumil koji je bio u sukobu sa ortodoksnom crkvom i njenim dogmama. Pokret je kasnije bio uzor za protestantizam i zapadnoj civilizaciji poznatoj po slobodi mišljenja i obraćanje Bogu na maternjem jeziku. Pripovjedač u romanu je sumnjičav prema religijskim dogmama i nastojanjima crkve da se nametne kao politička vlast koja zloupotrebljavajući Boga upravlja našim životima.
Roman sadrži kritiku prema našem odnosu prema useljenicima gdje će pripovjedač reći: “Tamo nam je grijeh bio što nismo bili kao oni, taj grijeh nas prati i ovdje. Od tamo nas progone ovdje nas ne prihvaćaju.”

Mnogo kvaliteta

Poruka dede unuku pisana da se nekad pročita, nije jedino što dominira i vrijedi, roman obiluje toplinom, humorom, pričama, oduševljenjem prirodom, velikim iskustvom i prije svega ljubavlju. .

Djeda, kao pred ogledalom vidi i sopstveni život i govori o njemu, o njegovim dobrim i lošim trenucima, mudrosti i gluposti koje su ga nosile. Tako će srećući ženu koja mu je bila prva ljubav i koja mu nudi zajednički život, prokomentarisati: “Ponekad se čini da ljudi ne prave greške samo onda kada se one i dešavaju, u mladosti, već kad nastoje da ih poprave u starosti".

Zagubljene slike su roman sa mnogo kvaliteta. Jezik teče lagano grleći čitaočevu pažnju. Prevodilac Erna Tufek je uradila dobar posao prevođenja.

Dobra preporuka

Prelazi od slika iz prošlosti i ovih današnjih djeluju potpuno prirodno i uvjerljivo. Pisma, kao pripovjedačka forma su ostavile pripovjedaču velike mogućnosti koje je on iskoristio na najbolji mogući način. Na kraju je ostala radoznalost kod čitaoca, šta bi sa unukom? Možda je to pisac učinio namjerno pripremajući nas za novu priču.

Sa zagubljenim slikama (Borttappade bilder) Ševko Kadrić se etablirao kao švedski pisac. Ja mu želim mnogo čitalaca. Kada čovjek uzme u ruke njegov roman ima osjećaj da je upoznao čovjeka koji ima mnogo toga da kaže o umjetnosti života na ovom svijetu...


KRIZA I TAOCI

Š. K.

Ljetos pitam visokog političkog funkcionera kako kontrolišu socijalne nemire u zemlji u kojoj je dobar dio građana na rubu egzistencije. Pomažete nam vi iz dijaspore a mi za njih imamo lijek. Ovo sa 4 milijarde KM što dijaspora ostavi svake godine kupujući Bosni socijalni mir i začepljajući rupe kriminalnoj i neznalačkoj politici sam znao, ovo drugo me kopkalo. Pola građana ove države su taoci, veli on i onda mi reče čarobni lijek za nemire.

To je otprilike ovako, veliki broj građana i njihovih porodica je ubačen na državne jasle nelegalno, te porodica šehida (poginulih boraca) te status borca, prvoborca, ratnog vojnog invalida i redajte redom do ovih da su ubačeni u škole da prodaju ublehe djeci (vjeronauka).

Kad narod počne da gunđa, da ne kažem da se buni, mi samo pustimo vijest u medijima da se priprema revizija spiskova (ovih i onih ili ukidanje vjeronauke u školama), narod zaboravi da je htio na ulice drži se televizora i osluškuje vijesti ili kucanje na vrata. Jeste li shvatili?

Doduše to rade i drugi moćniji, naprimjer Američki političari. Oni prvo daju narodu i kuće i stanove i jeftin benzin, sve na kredite a onda pred izbore puste vijest o nelikvidnosti banaka i da se sve mora vratiti ili platiti. Narod, baš kao i ovaj naš neće da vraća ono što mu ne pripada već daje glas lošim političaroma da idu otimati drugima (Irak, Libija, Afganistan, Egipat, Maroko, Sirija....) To ste shvatili?



E evo vam sad ovaj tekst ispod pa skontajte.

Čak 50 posto spornih lica: Među nelegalnim korisnicima boračkih prava i ministri, direktori bolnica...

image Zukan Helez

SARAJEVO - Ministar za boračka pitanja u Federaciji BiH (FBiH) Zukan Helez izjavio je da 50 odsto od 103 000 lica koja uživaju boračka prava u ovom entitetu treba da ostanu bez tih prava ili da im ona budu umanjena. "Jedan broj ratnih invalida je na nelegalan način dobio veći stepen invaliditeta i takvima će biti smanjen stepen invaliditeta...

... ali će ostati u pravu", naveo je Helez.

Prema njegovim riječima, revizijom boračke populacije u FBiH do sada je otkriveno 2 500 bespravnih korisnika boračkih prava za koje je godišnje izdvajano 10 miliona KM.

Ministar za boračka pitanja FBiH istakao je da među nelegalnim korisnicima boračkih prava i naknada ima i ministara, te direktora bolnica, apoteka, ljudi koji obavljaju značajne funckije i imaju izuzetna primanja.

"Ne uzmu malo, nego po pet primanja ratnog vojnog invalida 70 odsto koji nema noge do koljena", rekao je Helez za sarajevsko "Oslobođenje".

Zbog nezadovoljstva učinkom timova za reviziju, Helez je najavio da će raspustiti 11 od 15 timova.

 

(Vijesti.ba/Srna)


Knjiga na poklon



Knjiga na poklon

GRIZE LI?

Š. K

 

Slika nad slikama, voda Neretve, Senad Kapo


Kad te Šveda vidi da loviš ribu, odmah pita: ”Grize li?” Na tebi je da li da mu i šta odgovoriš. Kod nas je pravilo da ribara ništa ne pitaš, dok on šta ne progovori a kad progovori džaba mu vezati ruke, on će svoje ispričati makar svezanim prstima pokazivao koliko joj je rastojanje između očiju.

 

Odavno nisam duhovitiji odgovor čuo kao uz ove prekrasne fotografije od Senada Kape sa portala Bistrobih.ba.  ”Uhvatio sam upalu mišića nosajući gajbu pive u kanjon i hodanja do mjesta na kojem smo logorovali”.

 

Kaže Senad da je početnik u mušičarenju i da mu je mušičarenje ćeif.
"Ustvari, ja volim sjediti kraj vode i gledati u vodu. Štapove nosim da bi me zvali ribolovcem, a ne budalom koja gleda u vodu", kaže iskreno šaljući i sliku u slici. Na toj slici šalje i priču o Nedimu koji bitiše u Montani što je dalje i od Švedske. E njemu je Zlaja iz Zavidovića, što su opet dalje i od Kaknja, u kanjonu Neretve naslikao sliku, koja opet, nije što je za očekivati slikana vodenim bojama rijeke Neretve, već uljanim bojama marke ”Vincent Vangog”.

 

Slika u slici, Nedim Drljević sa štapom prima poklon sliku u kanjonu rađenu


Bilo kako bilo evo vam i slike nad slikama, ove što je uhvatila zagrljene šarene kamene oblutke, treptaj vode i svjetlost nad kanjonom prosutu. Uz nju je i ona slika u slici, uživajte i zavidite ribarima vodom i svjetlom opčinjenim.

 

I nemojte ih pitati, ni grize li ni uhvatiste li šta, zahvaljujući njima uhvatismo i mi sliku koja će se u našim dušama gnijezditi sve dok nas ne natjera da noge do neke od bistrih rijeka bosanskih prošetamo, ali se i izborimo da takve ostanu. BISTRE


Prodavači magle

Ševko Kadrić, osvrt na knjigu Noem Čomskog

 

Ako ne možete shvatiti, kako i zašto su Amerikanci dva puta uzastopno birali Dž. Buša mlađeg koji ih je odveo u permanentni rat sa Afganistanom, Irakom i zavadio sa cijelim svijetom dok ih napokon ekonomskom krizom, nije doveo do prosjačkog štapa. Ako još uvijek ne možete shvatiti kako je došlo do rata na Balkanu na kom su narodi izabrali svoje vođe koji su ih odveli u bratoubilaštvo, agresiju i rat, ili to da ih još uvijek biraju, ovaj tekst će vam svakako pomoći. Ako ne možete vjerovati svojim ušima da su u dvadeset prvom vijeku u sred Sarajeva neki idioti u obdanište uveli vjeronauku ili da hiljade ljudi uredno postrojenih kleči ponavljajući riječi koje niti razumiju niti će razumjeti, onda svakako Noem Čomski pričom o prodavačima magle krije valjane odgovore.

Noam Čomski je bez sumnje najznačajnije ime među lingvistima danas koji u analizi kapitalističke demokratije polazi od takozvanog ”paradoksa vlasti” već ranije definiranog od strane škotskog filozofa Davida Humea. I Čomski ali i Hume, se naprosto iščuđuju i zgražavaju nad lahkoćom sa kojom većina, nad kojom se vlada, prepušta manjini koja ima moć. Kao u horu oni postavljaju pitanje: ”Kako je, doista, moguće da manjina, koja ima samo monopol nad mišlju, vlada većinom koja raspolaže silom” Zaključak je dosta banalan a u današnje vrijeme enormne tehnološke moći više nego moguć i on glasi: Svaka vlast mora počivati na “kontroli misli”. Borba za kontrolu medija u Bosni i Hercegovini zadnjih dvadesetak godina je svakako dio te priče, samo što je misao umjesto klasnih i demokratskih, omeđena nacionalnim međama.

Iz njega se dalje nameće, kao nužnost, da oni koji kontrolišu misao mogu i da je proizvode, odnosno u njoj utiču na pristanak. Čomski se poziva na misao Aleksandra Gersenkrona koji je ustvrdio da ni snaga vojske a ni vještina tajne policije nisu dovoljne za proizvodnju pristanka kod onih kojim se vlada ” neophodno je indoktrinacijom osigurati i pristanak naroda”, tvrdi on a to dalje znači nužno je ”proizvoditi pristanak” ali i ”proizvoditi nužne iluzije”. I evo nas na tragu terminologije proizvodnje kapitala kojoj se sada uz nužnost, radne snage, sirovina i sredstava za rad kao preduslova njegovog proizvođenja pridodaju i dva nova proizvodnja pristanka kod onih kojim se vlada i proizvodnja nužnih iluzija. Ovo dalje znači da proizvođači pristanka i iluzija dobivaju status radnika (proizvođača, radne snage) samim tim postaju i učesnici u raspodjeli ostvarenog profita (kapitala). Ovo pravilo se danas odnosi kako na totalitarne režime tako i na demokratske. Drugim riječima oni u sebi pragmatički sublimiraju sva njima odgovarajuća iskustva totalitarizama (fašizma, staljinizma i sl.) ali i iskustva proizvođenja i čuvanja dogmi kroz historiju monoteističkih religija. Ono što im je prednost u odnosu na sve njih zajedno to je savremena tehnologija ”kontrole misli” ali i njena proizvođenja što je naprosto zastrašujuće.

Stvar dobiva na značaju kad se zna da je siva eminencija današnje kapitalističke demokratije Amerike Henry Kissinger (Henri Kisindžer) usvojio ovu ideju (proizvodnje pristanka i nužnih iluzija) konkretizujući je tvrdnjom da su za proizvodnju “implicitnu potčinjenost” zaduženi intelektualni menadžeri koji oblikuju konsenzus elita.

Iza Kissingera (Kisindžer, Waltera Lippmana (Valtera Lipmena) i Reinhold Neibuhr (Rajnold Najbur) horski ponavljaju da “odgovorni ljudi” moraju “proizvoditi pristanak” i “nužne iluzije” kako bi “zbunjeno stado” štitili od demokratskog dogmatizma. Na žalost ova politička teologija postala je obilježjem
intelektualnog diskursa, američke geopolitičke strategije danas koja bezmalo cijeli svijet drži kao taoca prijeteći mu najgorom kataklizmom kako na ekološkom planu tako i na planu globalnih i lokalnih konflikata.

Poznavaocima marksističke misli teško je ne uočiti sličnost ove ”usrećiteljske teorije naroda” demokratskog kapitalizma danas sa lenjinističkim konceptom avangarde partije koja usrećiteljski vodi ”neprosvijećeni narod” prema komunizmu kroz vlast radničke klase.

Praveći usporedbu između ova dva usrećivanja naroda, jednog u ”ime demokratije” i drugog ”u ime komunizma” (mi možemo dodati i ono ”u ime islama”) Čomski se poziva na vidovito pretkazanja Mihaila Bakunjina prema kojem se procesi ovih sistema neizbježno kreću prema uspostavljanju pseudo-socijalističkih i kapitalističko-menadžerskih birokracija. I dok je ovaj prvi (pseudo – socijalistički) raspadom bloka socijalističkih zemalja reduciran, smanjen na Kinu i Kubu, to je drugi (kapitalističko – menadžerskih birokratija) upravo u tim bivšim socijalističkim zemljama doživio svoju novu ekspanziju kombinujući obje birokratije u jednu. Nova kapitalističko – menadžerska birokratija je zapravo i regrutovana iz socijalističke birokratije, oslonjena na državnu ili društvenu svojinu koju je logikom saradnje sa stranim kapitalom (Poljska, Mađarska, Rusija) ili proizvođenjem haosa (Balkan) u dobrom dijelu tih zemalja uspjela privatizirati.

Na drugoj strani nestankom vojnog bloka socijalističkih zemalja (Varšavskog ugovora) koristeći momenat narušene ravnoteže straha kapitalističko – menadžerska birokratija posebno Amerike i Engleske je vidjela svoju šansu da proširi svoj uticaj prema prostoru preostalih i nedovoljno zaštićenih naftnih izvora Afganistana, Kuvajta, Iraka (vjerovatno i Irana, Egipta, Sirije..) upuštajući se u avanture klasičnih osvajanja. Kao preduslov tom osvajanju morala je po istom principu prvo ”proizvesti satanizaciju islama” (religije naroda vlasnika tih prostora) i svakako ”proizvodnju pristanka” kod svog naroda ali i kod institucija u svijetu (UN, EU, NATO).

Tehnika proizvodnje pristanka


Uobličenje strategije proizvodnje pristanka se desilo u nemirnim 1960-im godinama koje su potresale kapitalističke zemlje iznutra. Ulicama gradova je demonstrirala domaća mladost sa Vijetnamkama, i slikama Che Guevare (Če Gevare) tražeći više demokratskih sloboda. Njima su se počeli pridruživati i odvažni političari poput Ulofa Palmea, nemiri su postajali opasan anti kapitalistički pokret.

Tada je Trilateralna komisija, savez liberalnih elita Evrope, Japana i SAD-a, suočena s “krizom demokracije” ponudila program za jednu “umjerenu demokraciju”, u kojoj bi, u potpunosti u ciničnom duhu demokratske kulture, nekoliko korporacija kontroliralo sistem informacija, ”štiteći, stanovništvo od demokratskog dogmatizma”.

Danas imamo to što imamo, tvrdi Čomski identificirajući pet filtera kroz koje vijest, da bi to uopšte postala, moraju proći: filter korporativnog vlasništva nad medijima, filter reklamiranja i medijskog oglašavanja, filter “stručnih” izvora koji pružaju samo “prave informacije”, filter privilegiranih demantija i filter autocenzure ili pragmatičnoga usvajanja službenoga diskursa.

Ove filtere ne proizvodi samo država kao jedan segment u kompleksu moći. Kontrolu nad bitnim aspektima socijalne politike u kapitalističkoj demokraciji ima privatna moć, ona ista moć koja kontrolira i ekonomsku politiku.

Oblikovanje iluzija pomoću emocionalno potentnih simplifikacija
Vrlo brižno ideološki i kulturni menadžeri pažljivo definiraju različite strategije oblikovanja mišljenja, pri čemu elite imaju monopol nad tržištem ideja, oblikujući cjelokupnu percepciju političke realnosti uz nevidljivo prisustvo korporacija u samoj strukturi “nužnih iluzija”.

Glavnu ciljnu grupu kod koje se oblikuje iluzija predstavlja “neobrazovana masa”, većina stanovništva. Ona se mora – kako glasi jedna popularna menadžerska floskula – neutralizirati pomoću “emocionalno potentnih simplifikacija”. To znači da je idealna društvena jedinka pojedinac zaokupljen nečim besadržajnim – ideološkom konotacijom ga snabdijevaju televizija i obrazovni sustav, kroz neprestani trening za poslušnost i potrošnju.

Razrješenje krize suvremene demokracije koja je postala robinja kapitalističke birokratije i njihovih menadžera koji proizvode našu poslušnost nudeći nam iluzije po principu ”daj narodu hljeba i igara” prema Chomskom (Čomskom), nalazi se u ljudskoj prirodi i “instinktu za slobodom”.

Samo oprezno, znanstveno iskustvo stečeno brojnim društvenim eksperimentima može pružiti jasnu sliku jednoga pravednog društva, temeljenoga na etičkim principima.

”Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno držati na uzici,” uočava Chomski (Čomski) baš kao i Meša Selimović smrtnu opasnost svake državne birokratije. I dok Selimovićev Ahmet Šabo boreći se protiv misli koja vodi do pobune, neprestalno ponavlja

”Lovi ribu Ahmete Šabo” to po Chomskom (Čomskom) u razvijenim demokracijama, narod se najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem ali i proizvođenjem njegove misli, principom proizvođenju nužnih iluzija, što opet vodi prema onom: ’’Lovi ribu..?


Lijek od raka je davno pronadjen

Ovo je jedna strana kapitalističkog fundamentalizma, koju treba shvatiti vrlo ozbiljno. Mi smo taoci farmaceutske industrije koja na održavanju naših bolesti, zarađuje profit. Druga je ona poznata o vojnoj industriji gdje se proizvodi oružje i kasnije traže žrtve kojim će "trebati", Treća... neću o tome.


Pogledajte!

Dunje žute što na sevdah slute

Kvadratura kruga

 


 

Novo izdanje emisije Kvadratura kruga posvećeno je sevdahu, koji je nekada u Bosni i Hercegovini bio način života - opušten, bez žurbe. Nigde se nije žurilo, a svuda se stizalo. Preko 400 godina tako se živelo u Bosni. Iz takvog načina života rodila se i sevdalinka.

Dvadesetprvi vek i brz tempo života ugasili su vreme sevdaha u Bosni. Jedno vreme i sevdalinka je bila na umoru, sve dok neki ljudi nisu rešili da je vaskrsnu. U tome su i uspeli, tako da danas imate Kuću sevdaha u Sarajevu, Institut sevdaha u Visokom, nekoliko mladih grupa koje neguju sevdalinku na jedan savremeni način, i čak dva festivala posvećena sevdalinki. I na jugu Srbije, sevdalinka stidljivo doživljava reinkarnaciju.

Kvadratura kruga vam otkriva kako je i kada nastala sevdalinka i zašto je sevdah bio i tuga, i ljubav, i čežnja, i bol, i dert, i nostalgija, i melanhonija. Čućete kako su sevdah definisali Safet Isović, Beba Selimović, Omer Pobrić, a neke od njih, koji su i danas živi, čućete uživo i u pesmi i u priči.

Najbolju definiciju sevdaha u emisiji izrekao je jedan devetogodišnjak, koji kaže: "Sevdah je kad moj babo pjeva i plače". Čućete najlepše sevdalinke u izvođenju legendi sevdaha: Himza Polovine, Zaima Imamovića, Nade Mamule, Safeta Isovića, kao i u izvođenju Davorina Popovića, Tošeta Proeskog, grupe "Izvor" u Vranju, ali i jedne mlade grupe - "Urban sevdah" u Visokom.

 

___________

Divna priča o sevdahu i sevdalinci, ali je izostavljena suština, da su Bosanci ili ti Bošnjaci upravo sevdalinkom sačuvali svoj jezik od od tuđih jezika, arapskog i turskog. VIŠE

http://luteriorlovic.blogger.ba/arhiva/2011/08/01

 


Čovjek je čovjeku - okolina

Ima li čovjek još uvijek šansu?

 

 

Čovjek je čovjeku - okolina

Antologija ekologizma

 

KULTURU jednog naroda ne određuje to kojom i kakvom kašikom jedu njegovi članovi, da li nose leptir mašnicu ili ne i koje i kakvo auto voze. Kulturu jednog naroda određuje, prije svega to: kako taj narod kontroliše sopstvenu agresiju; kako se odnosi prema socijalno najnezaπtićenijim članovima društva (djeci, ženama, starcima, bolesnim, invalidima, manjinskim socijalnim grupama..) te kako se odnosi prema životnoj sredini (vodi, vazduhu, zemlji, biljkama i životinjama).

Gledano na individualno ljudskom nivou kultura svakog od nas mjeri se: našim odnosom prema nama samima; odnosom prema ostalim članovima društva te odnosom prema činiocima životne sredine.

Narodi koji svoju sreću grade na nesreći drugih, koji iz generacije u generaciju ponavljaju kao vrlinu da ”mačem biju, mačem sijeku, mačem sebi blago teku..” nisam siguran da mogu ponijeti epitet kulturnih naroda. Narodi unutar kojih je žena biće drugog reda, koji nisu zabranili fizičko maltretiranje i zlostavljanje djece, čije ulice nisu prilagođene za kretanje invalida, staraca, djece i sl., narodi čiji su gradovi prilagođeni automobilima i svemu onome što čovjeku služi a ne samom čovjeku, kao i narodi koji ne vode računa o svom okolišu nisam siguran da su kulturni narodi.

Čovjeka koji na individualno ljudskom planu ne vodi računa šta i kako unosi u sebe i kako izgleda, kako nazvati kulturnim. Moramo razmišljati i o kulturi čovjeka koji u sebe unosi za organizam škodljive materije (dim duhana, alkohol, drogu) ili još drastičnije koji to radi u prisustvu onih kojima to nanosi štetu (pušenje u društvu djece, bolesnih, trudnica, nepušača i sl.) Na kraju, kako smatrati kulturnim čovjeka, koji zagađuje životnu sredinu koje je i sam dio?

 

Ostajanjem samo na nivou kulture, odnosno nekulture ostajemo na nivou moralnog, stoga smo ranije istakli samo nekoliko mobilizirajućih i motivirajućih elemenata, koji govore da je bavljenje zaštitom životne sredine postalo naše egzistencijalno pitanje. Spas planete Zemlje je još uvijek moguć. Mi to moramo učiniti zbog nas samih, ali i onih od kojih smo ovaj svijet pozajmili, onih koji tek dolaze. To moramo učiniti nošeni strahom za svoje zdravlje i kvalitet života, ali i onih koji dolaze a naš su biološki produžetak.

 

Zašto je očuvanje životne sredine i pitanje kulture naroda, i pojedinca egzistencijalno pitanje opstanka i jednog i drugog?

 

Zato što pored niza određenja za čovjeka i objašnjenjem njegove suštine možemo izvesti i ono po kom je on sretan spoj elemenata svog okruženja, vode (60-90% u embronu) + vazduha + minerala + bjelančevina ... I nije slučajno da se narodi imenuju po prostoru a prostori po narodima, i nije slučajno da oni koji narodima žele oteti tlo pod nogama prvo im otmu ime koje im znači vlasništvo nad njim...

Samo dnevno čovjek biološki komunicira sa svojim okolišem sa cc. 18 kilograma materije od čega je 15 kg vazduh koji udiše, 2 kg tečnost koju unisi u sebe i 1 kg. druge materije koje su sadržaj hrane. I nije nam svejedno koji i kakav vazduh, koju i kakvu vodu, minerale ili bjelančevine unosimo u svoj organizam. Samo ona voda, onaj vazduh, na koji smo evolutivno pripremljeni znači nam zdravlje, oni koje smo sami onečistili znače nam bolest. Tu je odgovor zašto je 20% u porastu karcinoznost pluća, kože, zašto su pušači podložniji karcinomu pluća 3 puta više nego nepušači.

 

Strah za zdravu životnu sredinu je integrirajući strah

 

Za razliku od svih onih strahova koje su do sada rabili ratnici, prepadajući nas drugom religijom, nacijom, političkim sistemom, ovaj strah, strah od posljedica zagađenja uslova našeg življenja je integrirajući strah. I ako je početak prošlog vijeka obilježila snažna integracija svijeta na osnovi integracije proleterijata (radničke klase), istina tragično zloupotrijebljene deformacijom komunizma, to njegov kraj i početak novog vijetka bez sumnje pripada integraciji na zaštiti životne sredine i čovjeka  unutar nje.

Globalno svjetski problemi, koje svijet i čovjek unutar njega kao razumno i racionalno biće moraju sanirati, te strah od njihovih posljedica i manifestacija, su najznačajniji garant globalne  integracije čovjeka.

U svim tim problemima čovjek je njihov uzročnik, što znači i mogući sanator. I treba naglasiti da je dominantna odgovornost za te probleme na muškarcu, jer je on cjelokupnu istoriju učinio muškom istorijom sa perifernim mjestom žene u njoj i to sa naglašenom reproduktivnom ulogom, ulogom majke, ljubavnice i sl.

Muškarac je ljudsku istoriju učinio istorijom rata manifestirajući svoju fizičku superiornost nad ženom i liječeći svoju biološku inferironost. Pa i rat na prostoru bivše Jugoslavije, ovaj posljednji, trebale su i počele četiri dominantno muške profesije čuvajući ili boreći se za svoje egoistične pozicije (uz častan izuzetak pojedinaca koji su stali u zaštitu univerzalnih ljudskih vrijednosti): profesija političara, profesija vojnika, profesija vjerskog službenika i profesija novinara.

Možemo tvrditi da je žena zapravo i ključna snaga koja može humanizirati ljudsko društvo, ali ne razmišljajući i ponašajući se logikom muškarca već naprotiv logikom žene, koja bdije nad sopstvenim potomstvom. Tom logikom, logikom one koja bdije nad budućnošću potomstva treba i organizovati društvo u cjelini. U cjelokupnoj logici, filozofiji organizovanja društva moramo krenuti ranije naglašenim polazištem da smo svijet koji živimo pozajmili od onih koji tek dolaze.

Sredstva ali i snage za restauraciju postojećeg svijeta već postoje i to su ona sredstva koja se danas koriste za rat i njih naprosto čovjek mora preusmjeriti u pravcu otklanjanja uslova i uzroka koji dovode do sukoba čovjeka sa čovjekom i čovjeka sa svojim prirodnim okruženjem. Tu je zlatni ključ našeg opstanka, tu je ključ humanizacije društva, to je svjetlija tačka naše budućnosti koja nudi nadu.

 

 


Sevdalinka, kao otpor arabizmima i rurcizmu

Ševko Kadrić

karikatura, sevko kadric

U Kući sevdaha u Sarajevu, krajem jula, otvorena je izložba karikatura mladog darovitog umjetnika Amara (prezime ću mu kasnije nadodati). Znam da je akademski slikar i da radi u digitalnoj tehnici, ostalo me ne pitajte. Izložbu je otvorio Vehid Gunić, a veza sa Kućom sevdaha je ono na slikama (krikaturama) a to su sevdalije koji već u kući svoj prostor imaju. Tu su uz Zaima Isovića i Safeta Imamovića, Rade Penava, Zehra Deović, Himzo Polovina... Slke su rađene u tehnici i formi ove moje iznad, mada nju nećete na izložbi naći, ali evo priče da pamtimo sevdah i važnost sevdalinke za našu duhovnu opstojnost.

 

U porodicu naroda, unosi se, uz ono po cemu su narodi slični i ono po čemu je svaki narod poseban, cim je oplemenio, obogatio tu porodicu, cijeli civilizacijski tok. Kad su u pitanju Bosna i Bosanci onda su to svakako tri kulturoloske tekovine na koje ovim povodom zelim skrenuti pažnju. Bosanska patarenska (bogumilska) kultura, materijalizovana u kamenim stećcima, za koje Miroslav Krleža ustvrdi i da su jedini kulturni spomenik u Evropi nastao; sevdalinka kao gradska ljubavna pjesma i svakako poetičnija ideja koju je Evropu oplemenila u zadnjih pedesetak godina je ideja bosanske piramide, istina nedovoljno verifikovana ali i ono što se već desilo je naprosto grandiozno.


Sevdalinka, kao otpor arabizacioji i turkizaciji Bosne

Danas i ovim povodom želim govoriti o sevdalinci gdje nije neophodno naglasavati i ono "bosansko" naprosto što druga i drugacija ne postoji, već samo bosanska i ono što se od Bosne prelilo u zemlje okruženja i tamo bilo prihvaćeno.


Ono što sevdalinku determiniše u njenom pojmovnom i suštinskom kulturološkom smislu, jeste činjenica da je "Sevdalinka bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ "bosanska" geografski određuje autohtonost sevdalinke, riječ "gradska" urbanost, a riječ "ljubavna" sadržajnu tematiku," (Omer Pobrić) što je u najvećem tačno mada je ovo određenje "gradska" vremenom nestalo, posebno novim tehničkim mogućnostima emitiranja i reprodukcije (radio, gramofon, TV) tako da je sevdalinka naprosto samo bosanska narodna ljubavna pjesma.

Pojam "sevdah" ili glagol "sevdisati" označavaju imaginarni ambijent ljepote u kom prostranstvu je duša - koja osjeća, pronalazi zrna radosti i formira mozaik koji životu daje smisao i lijepotu. "U sevdalinkama su naši prvi drhtaji uzneseni čulima, prvi dodiri i prva ćutanja u mraku - kad je čovjek sam sebi dovoljan jer nije sam - u sevdahu je." Sevdalinka pored tog individualnog duhovnog saživljavanja sa melodijom i riječima pjesme pa i samim sobom ima i onu socijalnu, društvenu dimenziju gdje nestaje granica između izvođača i slušaoca, kad svi učesnici u druženju pjevaju, sevdišu.


Sevdalinku možemo odrediti i kao nirvanu, kao auru koja okružuje čovjeka, nepojavnog je oblika i ne može se vidjeti (izuzme li se čitanje osjećaja u ponašanju i licu izvođača i slušalaca), ona u nepreglednom prostranstvu ljudske duše traži osjećaje, pronalazi zrna i formira mozaik ispleten čulima koji slavi trenutak života ili život upravo tog trenutka, dajući smisao i životu i ljudskom postojanju. Sevdah je naprosto duhovno stanje sjedinjavanja ritma i pjeva muzike sa ritmom sopstvenog bića gdje oni tvore harmoniju zadovoljstva, harmoniju koja slavi postojanje sopstvenog bića sjedinjujući ga sa harmonijom dragih ne rijetko dalekih ili izgubljenih bića, predjela.


I baš kao što Krleza ustvrdi za bosanski stećak "da nikad i niko nije vidio Bosanca na stećku da kleči da je sužanj" tako se i za sevdalinku može ustvrditi da "nikad i niko nije čuo sevdalinku da je prožeta mržnjom ili niskim ljudskim strastima koja ne slavi ljepotu ljudskog postojanja i čovjeka samog". Ovdje zapravo dolazimo do čudna ali ne slučajna spoja ova dva bosanska fenomena, kulturoloska stamena (bosanskog stećka i sevdalinke). I jedno i drugo pa i treće (Bosanska piramida) su odraz duhovnosti jednog tla, jednog podneblja i na njemu i po njemu izatkane radosti života i ode životu. "Da mi se ispod ovog hladnog kamena dići, svaki bi mi dan bio jedan cijeli život" pročitacemo davno na stećku upisano ali i u svakoj sevdalinci, ali i sa njom samom, biće slavljen upravo taj dan kao jedan cijeli život, baš kao da je jedini ili posljednji.

Sevdalinka je i historijski trag mukotrpne borbe protiv tuđina koji je došao silom i pokorio Bosnu, pobio bosansko plemstvo, odveo bosansku mladost na tuđa ratišta, nastojao zatrti tragovi posebnosti prostora, njegove religije, kulture, jezika. Ako Bosanci nisu uspjeli da se odupru snažnom osvajaču silom kad je napadao, ako nisu uspjeli da sačuvaju intimu sosptvene bogumilske religije ispovjedane na svom jeziku, već im je nametnuta druga i drugačija lišena svake intime ispovjedana na arapskom (i pored Hamze Orlovića i hamzavija), sevdalinkom su upravo nastojali sačuvati to malo bosanske duše. I upravo tad nastaje sevdalinka kao jedan od najreprezentativnijih žanrova bosanske usmene književnosti i naše narodne umjetnosti uopšte na maternjem jeziku. Nastala je u već formiranim urbanim sredinama u kojima je ogradjena avlija postala dio svijeta za sebe, sinija (sofra) njen sami epicentar a sevdalinka simbol otpora u čuvanju intime, njegovan na bosanskom jeziku i suprotstavljanja arabizaciji.


Sevdalinka je bila i oblik sporazumjevanja i izražavanja želja, poruka, poduka. Muškarci su je poput trubadura pjevali ulicama ili preko avlijskih zidova da bi se dopali, izazvali, poručili ili podučili. Poznata je pjesma "Hajde dušo da ašikujemo" u kojoj imamo sve elemente dvoglasne horske pjesme ali i elemente podučavanja i izazivanja na ljubav "Kako ćemo kad ne umijemo, Ja ću tebe naučiti dušo, sjed' predame pa namigni name."


U metričkom pogledu, sevdalinka je vrlo raznovrsna pjesma i pojavljuje se čak u šest metričkih varijanti. Tu susrećemo trinaesterac "Uzeh đugum i maštrafu, pođoh na vodu," jedanaesterac "Ja kakva je djulbegova kaduna", simetrični lirski deseterac "Djevojka viče sa visoka brda", rjeđe nesimetričnom osmercu "Ja svu noć ležah, ne zaspah." Ali najčešće su stihovi u simetričnom osmercu "Put putuje Latif aga" ili nesimetrični epski deseterac "Prošetala Hana Pehlivana". (Munib Maglajlic, 101 sevdalinka, Mostar, 1978.)


Sevdalinkom se stvarnost izražava neposrednom filozfijom tonova i emotivnih uzdaha. Kao takva sevdalinka je izvan evropske muzičke konvencionalnosti. Dok se taj takozvani zapadnjački tip muziciranja prilagodjava "pragmaticnim" ili "apsolutnim muzičkim" normama to je sevdalinka pjesma jauka duše, struja života koja kao da sjedinjuje sve u jedno: muziku kao izraz ali i sam život pretvara u muziku, harmoniju sjedinjenu sa harmonijom pulsiranja cijelog mikro i makro kosmosa.


I zato sevdalinka i jeste izraz duha i duhovnosti podneblja koji se Bosnom zove i Bosanca bez obzira kojoj uže socijalnoj grupi pripadao. I zato jeste sevdalinka sačuvala bosanski jezik od arabizama i turcizama kao osnovu bosanskog identiteta.


 


RSS 2.0