Knjiga "Farbanje neba" (Jag vill måla himlen) živi svoj život
Na zadovorljtvo pisca, ali i junaka novog romana za djecu i odrasle, priča o Merhunici Kantardžić počinje živjeti svoj novi život, onaj književni ostavljajući čitaocima da kroz čitanje rasplamsaju i spostvenu maštu i kreativnost u smanjivanju jaza između svijeta odraslih i onih koji tek dolaze.
"Ja sam u priču upleo svoje životno iskustvo, svoje književno umjeće ali i pedagoško znanje, sad je do vas", rekao je pisac Ševko Kadrić odašiljući poruku na promociji u Helsingborgu, predavajući roman u ruke čitalaca.
Sarajevo, o knjizi je govorila književni kritičar Nura Haver
Sa promocije u Helsingborgu, kafe Bagels
Växjö, prezentacija romana posredstvom webstranice i interneta
Živili, uz uspješno predstavljanje novog romana. Dr. Avdo Suljević čije je životno iskustvo inspirisalo pisca da napiše roman "Rođen za doktora" i Fikret Kadić, predsjednik BiH Saveza u Švedskoj
Druženje dva BiH udruženja, Halmstada i Vaxjo, pisac kao zajednički gost
Od 7-9 Novembra roman i pisac su farbali nebo iznad Finske. Na poziv Šveđana, nacionalne manjine, na dan maternjeg jezika, pisac je bio gost dvije škole i jedne biblioteke.
Sledeći vikend Stranka dijaspore za Skandinaviju u Geteborgu će ugostiti pisca prigodom obilježavanja Dana državnosti BiH...
Književna BiH dijaspora
ROMAN DOSTOJAN SUVREMENE SVJETSKE LEKTIRE
Fadila Nura Haver
Ševko Kadrić: Farbanje neba, Buybook, Sarajevo, 2011.
Bosanska književnost je, napokon, dobila roman dostojan suvremene svjetske lektire. Pod naslovom Farbanje neba, napisao ga je etablirani romanopisac Ševko Kadrić koji se, evo, odvažio dati glavnu riječ jednoj tinejdžerici, s povjerenjem da nam je kadra ispričati priču koja se podjednako tiče i mladih i roditelja, u Bosni ili bilo gdje drugo na svijetu. Centralni motiv koji generira dinamiku ispovijesti, neke vrste nedatiranog dnevnika, zapravo je danas toliko čest osjećaj nepripadanja, neuklapanja u sredinu, odnosno ono što Dževad Karahasan naziva socijalnom nelagodom, a koja je sveprisutna karakteristika urbane egzistencije.
Polazna perspektiva je, rekla bih, vrlo vješto i mudro odabrana. Kadrić, naime, koristi poznati psihološki paradoks po kojemu nam se najlakše dešavaju upravo one stvari koje ne želimo, od kojih bježimo, koje ne volimo. Tako će četrnaestogodišnja Merhunisa Kantardžić ovaj roman otvoriti slijedećim rečenicama: «Kako god da počnem, izgledat će glupo. Da znate da nisam htjela pisati ovu knjigu. Ni ovu niti bilo koju drugu. Kad sam počinjala s pisanjem, najmanje sam mislila na knjigu, mrzila sam knjigu, dođavola. Imala sam ja i važnijih stvari od knjige. Oni koji kreću u sedmi razred, znaju već kojih. Htjela sam pisati dnevnik, htjela sam zapisati ono što nisam smjela nikome reći».
Mudrost odabira ovakve perspektive prvenstveno se ogleda u gotovoj činjenici da je sve manje mladih ljudi koji vole čitati knjige, a kad je već tako, logično je pitanje koje stoji pred piscem: zašto uopće pisati knjigu za mlade, u kojoj su baš oni glavni junaci? Stoga, najprirodnije je narativnu perspektivu izjednačiti sa čitalačkom. Ako se već jednoj tinejdžerki omaklo da nehotično ispiše knjigu, zašto se njenim vršnjacima ne bi omaklo da je pročitaju? Barem na startu znaju da imaju štošta zajedničko s glavnom junakinjom, a prije svega, imaju onih «važnijih stvari od knjige», onih koje se ne smiju nikome reći. Zapravo se baš tu krije suptilan nagovještaj teme, što je više nego dovoljno da zaintrigira i one koji knjigu ne vole da se u ovom slučaju upuste u čitanje. Ne treba smetnuti s uma da i roditelje kopka koje su to važne stvari koje zaokupljaju njihovu djecu, posebno u adolescentskoj dobi.
Na samom početku, otvara se nekoliko problema sa zajedničkim imeniteljem – kako se uklopiti u grupu u kojoj si po mnogo čemu drugačiji. Djevojčica Merhunisa Kantardžić, premda je rođena u Švedskoj, svojim porijeklom i imenom koje nastavnici i učenici ne znaju izgovoriti, osjeća nelagodu koja prati useljenike, a da stvar bude gora, upravo je s majkom doselila iz grada u kojem su ranije živjele. Nema oca niti jasnu predstavu identiteta – kulturološkog, nacionalnog, religijskog, bilo kojeg, a pritom, budući da je ranije krenula u školu, pati što, kao ostale djevojčice u razredu, još nije dobila menstruaciju i toliko željene sise. Njena mlada mama, prispjela u Švedsku s njom u stomaku sa sarajevskog ratišta, posljednje ratne godine, traumatična iskustva i depresiju pokušava odagnati alkoholom, cigaretama i ponižavajućom vezom sa oženjenim muškarcem. Dakle, mnoštvo je razloga da Merhunisa krene pogrešnim putem. Ali…
«Samo čudo me navratilo da na internetu otvorim svoj blogg», reći će nam glavna junakinja. I tu zapravo uistinu počinje vrlo vješto vođena fabula. Tu se ličnost glavne junakinje raslojava na virtualnu Mimmi, djevojku koja zna šta hoće, i smušenu, uplašenu Merhunisu koja će tek formirati seksualni, a potom i ostale identitete kroz imaginarna ogledala. Kadrić poseže za kombinacijom vanjske i unutarnje raslojenosti, koja prirodno subjekt drži u intimnoj i socijalnoj nelagodi, iz čega proističe imaginarni rascjep na dvostruku perspektivu, zasnovanu na sukobu ja i ona, mi i oni. Zadivljujuće je Kadrićevo poznavanje psihe mladog bića u fazama razvoja i formiranja ličnosti, pa i začuđujuće, budući da je vrlo istančano i vjerodostojno ušao u intimnu sferu mlade žene, ali i manjinske grupe s kojom se junakinja zbližava. U toj grupi je i dječak paraplegičar, što je posebna priča, ali i metafora za sve stigmatizirane, drugačije, manjinske. To je, zapravo, univerzalno iskustvo i patnja današnjeg svijeta, nevažno gdje i kome se dešava. Stoga ovaj roman i formom i sadržajem zaslužuje oznaku suvremene svjetske lektire.
Naravno, od presudne je važnosti za ovako dobro napisan roman za mlade i o mladima, činjenica da književnik Kadrić raspolaže bogatim odgojnim iskustvom. Kadrić je, naime, iskusni nastavnik slobodnih aktivnosti te gimnazijski i univerzitetski profesor, ali i otac dvoje djece – različitog spola. Ipak, sve to ne bi bilo dovoljno da nije osobna iskustva uspio prelomiti u kodu univerzalnog iskustva svijeta. Time je štivo dobilo objektivizaciju intimnog, subjektivnog iskaza, a to je već spisateljska vještina. Time su izbjegnuta mjesta koja kod loših pisaca kliznu u patetiku, kao i tako često moraliziranje, sudovi i pametovanja.
Za razliku od potonjih, pisac Kadrić je našao način da preko lika nastavnika Gabrijela (ne slučajno porijeklom iz Irana) ponudi jedan vrijednosni sistem koji će poslužiti kao temeljna podloga na kojoj se, da se poslužim naslovom, farba dječije nebo. Gabrijel je piščev alter ego, ali i kodno ime za anđela, posrednika između Boga (svijeta ideja) i čovjekove kreativnosti. Doskora je Gabrijel (Džibril) posredovao u transferu Božijih objava čovjeku. U ovoj priči, pak, on posreduje između pisca i naratorice, a svrha i smisao toga je veza između roditelja i djeteta, pedagoga i učenika, između univerzalnih vrijednosti svijeta i zrakopraznog prostora u kojemu se uspostavljaju individualni sistemi vrijednosti u svakoj pojedinačnoj mladoj osobi.
U samoj priči, koja se uglavnom odvija u školi, Gabrijel će omogućiti djeci da dosegnu svoje kreativne potencijale. To bi bila u neku ruku i latentna pouka svima koji se upuštaju u odgoj mladih. Na početku knjige, kao moto, stoji jedna fina mudrost koju je izrekao Gabrijel: «Ne vrijedi trčati ako je čovjek na pogrešnom putu». Kasnije će ovaj filozofski zaključak dobiti briljantnu konkretizaciju. Gabriel je, naime, od direktora škole zamoljen da na velikom odmoru pripazi djecu, na što on odgovori jednom rečenicom iz koje se na prvi pogled ne vidi sva dubina pogrešnih odgojnih metoda. «Djecu treba dobro organizovati i ona će se sama paziti», reći će Gabrijel. Teško je ovako jednostavnu, a po svoj prilici tačnu dijagnozu suprotstaviti današnjem svijetu naviknutom da živi po pravilima Velikog Brata, koji sve nadzire, prati, kontrolira i manipulira. No, ono što će Gabrijel postići s djecom, potvrđuje da vrijedi barem razmisliti o vraćanju povjerenja u sposobnost i kreativnost mladih.
Ostaje mi još da roman Farbanje neba, sa svim spisateljskim, ljudskim i roditeljskim žarom koji je u meni pobudio, preporučim svima kao obaveznu lektiru. I da zahvalim piscu Ševki Kadriću za čitalački užitak.
Sa promocije romana u Izdavačkoj kući Buybook srijeda 5 oktobra 2011
/>Dva od TV prikaza
Farbanje neba (Jag vill måla himlen)
Novo, roman za djecu i omladinu, ali i one koji se istinski sa njima žele baviti.
Ševko Kadrić
Književnik, sa iskustvom nastavnika slobodnih aktivnosti, profesora gimnazije, univerzitetskog profesora, slikara, poslije devet romana za odrasle, u priči „Farbanje neba“ se pretvara u vjernu sjenu Merhunise Kantardžić i njene generacije.
Kupovina romana:
Farbanje neba, 100 kruna
Jag vill måla himlen 150 kuna
Porudžba obje verzije samo 200 kruna
[email protected]
(poštarina uračunata, plaćanje internetom ili poštom)
FATIMA (ROBINZON) NILSSON
Š. Kadrić
Fatima (Robinzon) Nilsson
Za Robinzona Krusoa, ste čuli, čitali knjigu, gledali film, ali o Fatimi Robinzon, izuzmu li se pasionirani gledaoci švedskog TV-a, sumnjam da ste i razmišljali, čuli. E ova priča govori upravo o njoj, heroini, koja iz dana u dan promiče švedskim TV4 u popularnoj, ali i surovoj, 42-dnevnoj avanturi „Robinzon“. Onaj ko prođe kroz tu priču u Švedskoj stiče oreol junaka, po prvi put u tu priču se uključila i jedna Bosanka (Banjalučanka), djevojačko, Fatima Ašić.
Sjedim u kafani i čekam je. Kroz glavu promećem slike žene sa šeširom od repuha na glavi, na njoj haljinica od kože tek saderane divlje životinje nevješto komadićima opute šivena, o pijasu nož na dohvatu ruke. I dok sam je tako oskudno odjevenu pratio prašumom bez idgje ikoga, na vrata se pojavi stasita, ukusno odjevena, ljepotica po ramenima raspletene zlatne kose. Zatečen, pružam ruku u plave oči zagledan, zaboravljajući Danijela Defoa i njegovog Krusoa, posvećujući se Fatimi Robinzon, i plavetnilu njenih očiju boje neba ili duboka mora, dok me nije tamo i odvela, baš na more daleko i pod nebo vedro.
„Uvijek sam furala svoju furku“, poče kasnije o sebi i putu koji je vodio prema avanturi, doživljaju, neobičnu iskustvu, žargonom sarajevskog (banjalučkog) kafića. Pričala mi je da kroz život nikad ni u čemu nije bila prva, uvijek tu na dohvat najboljeg (najboljih). „Imati nekoga ispred, znači imati izazov, skupljati snagu da se postigne više, istrči još jedan krug.“
Kaže da u toj svojoj „furci“ nije vidjela brak kao šansu, poput njenih prijatlejica, dugo sama pod zvijezdama hodila. Biološki sat je prozvao te je sa 28 godina rodila prvo dijete Dina, pet godina kasnije i Andrea. Uz mlađeg sina imenu dodala i ono Nilsson. Rekla mi je i da je u životu veliki „fajter“, radi puno, držala restoran oko devet godina, trenira po pet puta sedmično, čita...
U jednoj pauzi između dva posla dobila je želju da se odmijeri sa drugima, testira sebe. Put prema Robinzonu nije joj odmah bio u ideja. Prijavila se na takmičenje majstora kuhinje. Otišla je u Štokholm, sva snimanja obavila, kad se ispostavilo da kandidat nemsije biti u profesionalnom poslu kuhara zadnje dvije godine, ona bila. Takmičarski duh u njoj novi adrenalin kupio.
Poslala je pismo prema konkursu za Robinzona 2011. Pisala sve suprotno od one idealne slike koju obično o sebi dajemo, poslala fotografiju u odori domaćice. Pozvali je u Štokholm na prva testiranja. Kasnije je saznala da je takvih, što su htjeli probati nešto novo, bilo 9000.
„Idite kući, ako vas zovemo, ušli ste u uži izbor, ako ne zovemo, hvala na učešću“.
Fatimu zvali, ušla u uži izbor među 38 žena.
U martu ih ponovo zvlali, rekli da ponesu sportsku opremu i kupaće kostime. Osam sati im testirali psiho-fizičku izdržljivost, posmatrali, pregledali i ponovo rekli: „Idite kući, ako...“.
Pozvali je nekoliko dana kasnije i počeli... kao da im je žao, ali oni... BEZ NJE NE IDU!
U međuvremenu je uslijedilo potpisivanje ugovora o pravilima igre. „Ukoliko pojedete bilo šta što nije predviđeno uputstvima preživljavanja... napuštate... ukoliko ste zbog bolesti isključeni iz igre više od 24 sata, napuštate... ukoliko vam se nešto desi...“, ona sve potpisala.
Sledećim uputstvom 23 aprila otišla za Štokholm, hotel... taj i taj. Dočekali je na vratima sa novim uputstvima: „Idi u svoju sobu, naruči večeru, ali u hol ne smiješ izlaziti.“ Novim uputstvom odletila do Manile. Sa sobom nosila toaletnu haljinu i kupaći kostim, tako pisalo u uputama. U Manili imali svečani prijem u nekakvom ministarstvu i pravo sa prijema, u toaletnim haljinama ih pokupili u helikopter i odveli na pješčanu plažu pustog ostrva El Nido.
El Nido i bukvalno preživljavanje
„Odoh da nam donesem jagode u čokoladu umočene“, kažem junakinji praveći pauzu u razgovoru, da se pripremim na ono što joj je ostavilo pečate zadovoljstva u duši, ali i prave velike pečate od ujeda komaraca po tijelu, to sam primjetio na onom otkrivenom dijelu nogu.
Na plaži pustog ostrva El Nido, su taj dan uspjele napraviti neku kolibu, po njoj prostrijeti suha lišća i tako ih zatekla sablasna noć. Od 80 ljudi koji su se vrtili oko njih sa naredbama i snimanjem, njih osam žena, sa toaletama i kostimima za kupanje, ostale u prašumi same. (Dva dana kasnije im još četiri pridodali i podjelili u dvije grupe).
Sa zalaskom sunca, idila se u moru pretvarala, radost u strah samoodržanja. Tad je počalo orkestriranje prirode, noćnim kricima, zvižducima, šumovima na koje nisu bile pripremljene. Smrzavale se i pribijale jedna uz drugu, sabijale u grudvu, čuvajući toplotu, razgoneći strah. I tako pet dana, prije nego će im se i muški dio takmičara pridružiti. Sakupljale hranu, čupajući korjenje, kokosove orahe, loveći izbačene školjke i ribe po plaži. Taj peti dan im donijeli i noževe, prvo oružje i sretstvo za preživlajvanje.
Fatima u sebi presabirala bosanska iskustva preživljavanja, ružila sebe što se nikad sa izviđačima i planinarima nije družila, posmatrala onaj ženski dio društva osluškujući čim strah i opasnost razgone. Nekima nedostajao nakit, nekima slatkiši i bogata trpeza, nekima dragi da mu se u zagrljaj sakriju. Fatima vodila neku duboko svoju igru, čudila se malodušnosti drugih, potiskivala svoju, izdizala se iza svega, znala što je ovdje i šta želi, da odnese pobjedu nad samom sobom, da se kući vrati kao „nova JA“.
Glad ih morila, ali i strah da u usta stavljaju sve što za hranu nađu. „Mali dio korjena je jestiv, dosta životinja je otrovno, udarac kokosa u glavu je smrtonosan...“ odzvanjale im upute u ušima dok su sakupljale suharke za vatru, kamenom i željeznim nožem palile vatru, takmičile se. Njima sve bilo bukvalno preživljavanje u prirodi, gdje su im šanse bivale veće što su više postajali tim, porodica, „prvobitna zajednica“.
Organizatora prevarila meteorologija, klima se naglo pogoršala, monsuni stigli prije nego su ih planirali, ali pravila igre ostala ista, takmičari skoro svi na broju, (Petra je dobila moždani udar i hitno prebačena za bolnicu). Jedan dan su ih brzim gliserom, u kupaćim kostimima povezli na neko drugo ostrvo zbog takmičenja. Vjetar hladni more u valove gužvao, gliser lomio i jedno i drugo, one od hladnoće svokotale, molile Boga da sve što prije prođe. Čula jednu iz pratnje kako nekome u motorolu govori da su upravo njoj usne pomodrile. Onaj odgovorio da treba da se kreću, a oni na brodu u brzoj vožnji. Ispostaviće se da su bile zaboravile zastavu a bez nje se nisu mogle takvičiti. Pretpostavljate, nemilosrdnim direktivama su se morali vratiti po zastavu, ponovo brzom vožnjom i ponovo one samo u kupaćim kostimima po nevremenu od kog se kosti lede.
„O svemu ostalom će gledaoci TV-a moći dobiti sliku gledajući samu seriju i našu junakinju, zar ne?“ pitam Fatimu.
„Ne“, kaže ona drmajući glavom kao da hladnoću sa sebe stresa i nastavlja, „Mi smo samo radile po direktivama, osjećaju, instinktu, oni su snimali, montirali, to je samo priča za publiku i kratko vrijeme. Život na El Nido, je život i iskustvo za sebe“.
Premijera „Robinzon 2011“ je bila 29 avgusta, učesnici su pozvani u Štokholm na svečanost.
„Zadovoljna si onim što si dobila?“, pitam gledajući je kako po glavi pretura iskustvo, zadovoljstvo, avanturu nad avanturama.
„Više nego zadovoljna, u divljini sam se borila sa divljinom i samom sobom, sad sam jača, iskusnija, neka nova JA.“
„Ti imaš mnogo više vrijednosti nego si ih svjesna“, rekao joj direktor TV4 čestitajući na svemu što je pokazala, izdržala, baš tu na promociji.
„Ja se pravila kao da ga nisam dobro ni čula a u sebi kvasam k`o germa“, kaže Fatima Robinzon, ponovo onim šeretskim žargonom naših kafića, svojstvenim mladosti koja isustvima sustiže svoje neostvarene želje.
Ko je pobjedio, pitam nebih li je zatekao?
„Pravila igre mi ne dozvoljavaju da o tome govorim, gledaocima bi tim i dio zabave prestao“, govori Fatima za robinzonsko iskustvo jača.
