sevko

Ševko Kadrić

Zvali su me prijatelji da mi čestitaju Novu godinu i pozvali da dođem da slavimo „Zakašnjelu“.
Mnoge sam slavio ali ovu zakašnjelu nisam i eto izazova, krenem zaranije, lijep dan da šta i zabilježim u ružičastoj zimskoj boji. Ubrzo mi šalju poruku sa tačnim koordinatima kretanja, kažu demonstracije su u gradu. O Malmeu, gradu opasnog življenja, skoro da je cijela Evropa zadnjih mjeseci čula, vijesti bruje svakodnevno obavještavajući o ubistvima. Tek što neka riješe, nova se pojave.

U vozu dovršavam Singera i njegove Neprijatelje dok u daljini ne ugledah „Uvrnuti“ toranj nad Oresund nadnešen. Od željezničke stanice nije daleko, odoh da kafu popijem i jednim metkom ulovim tri zeca. Jedan je toranj, drugi most koji spaja Švedsku sa Danskom i treći produžena kafa espreso. Foto aparat imam, člansku karticu za kafe espreso diljem lijepe naše (Švedske) takođe, sunce šalje rumenu poruku, to ćete i vi saznati kad fotografije pogledate.



Sve je bilo kako sam planirao, pa i mimo toga, osim baterije, ona je počela da žmirka upozoravajući me da je prikraju. Svaki put kad sam u objektiv lovio motiv, radio sam to sa strašću utopljenika koji se za slamku hvata a taj adrenalin mi nije nepoznat.



O Krivom tornju sam gledao cijeli film, sve u fazama kako je građen, sad ga gledam ispred mene neuvrnuta a on uvrnut. Koja radost, obično se dešava obratno. Šveđani ga zovu Torso ili samo TT. Visok je 190,40 metara, sa 54 sprata, sa tri lifta. Toranj je započet 2001 a dovršen 2005. Čitam i ime arhitekte Santiago Calatrava.


Na obali mora (Oresunda), između tornja i velikog mosta, prolaznici nude bijela lica, crvenom suncu, nebili rumenilo i njima u obraze udarilo. Kafa prija i ako mog društva nema, niti ga očekujem, vrijeme u restoranu Ankara je kasnije zakazano i čekanje one Zakašnjele godine.



Okrećem se i prema mostu, doskora najdužem u Evropi, preko njega sam prelazio više puta, pratio što se imalo pratiti. Sjećam se da su se na sredini prilikom otvaranja sreli „naš“ krelj i „njihova“ kraljica. Izgradnja mosta počela je 1995., a posljedni dio je ugrađen 14. avgusta 1999. Most je službeno otvoren 1. juna 2000. te je pušten u promet istog dana. Tamo, na onoj ”njihovoj” strani je moj dobri Cico Arnautović, možda mu se sutra javim i kažem da ću doći. Čujem mu i glas sa onu stranu kako me kori: „To da dolaziš nije novina, da se javljaš jeste. Dobro došao“
.
O Cici i Kopenhagenu ću neki drugi put, sad odoh do Ankare u sred Malmea.

Preskoči ću one sitne radosti koje donose susreti sa dragim ljudima ovim povodima, ali i bez njih, večeru i da hoću ne mogu, ogladino sam. Vino nekakvo domaće ili tačnije kućno, mješamo ga sa Coca-colom praveći bambus, ćaskamo. Muzika se mijenja, malo turske, pa arapske, albanske, dok ne zapjeva i Dragan Stojnić. Zgledasmo se kao da smo baš u Ankari.



Oko deset sati, radost isčekivanja Zakašnjele godine podgrijavala je boginja zanosa Afrodita lično. Najaviše je kao Sylli ili tako nekako, ali ono što ona trbušnim plesom reče bilo je više od očekivanog, bilo je božanski što se stapalo sa ritmom koji se u gostima iskonski budio. Pocupkivali su, udarali dlanovima, dok ih je ona mamila pokretima stomaka, kukova, ruku. Tom zanatu nisam vičan a tako bih ga riječima volio opisati da osjetite draž trenutla i zanosa plesa, trbušne plesačice što je ispred nas promicala, umotavajući se u svilu kao potajna želja što se u tuđe snove umotava. 

Ode Sylli, ostade prazan plesni podijum što je uz muziku na ples mamio i sve tako do pola noći a u ponoć, zna se čestita se nova godina makar i Zakašnjela bila.

Na ulicama tragovi novogodišnjih radosti u kojima romantični slave trenutak postojanja, onim drugim oni samo osvjetljavaju put da ne zalutaju u mraku. Meni skrenuše pažnju da isprobam onu bateriju što je cijelu noć žmirkala, žmirnu i ovaj put.


Ulične svjetiljke. Na Lilla trgu velika svjetiljka za odmor zaljubljenima i baš zatekosmo dvoje.

Da nebi teksiste ne bi ni znali da je gradom prošla kolona demonstranata, okužena kordonom policije. Demonstranti bili sa poznatim neprijateljskim simbolima prema strancima. O takvom Malmeu je u svojoj knjizi iskustvom pisao slavni fudbaler Zlatan Ibrahimović, ali i o Malmeu koje bi svi mi željeli. Onom okupanom rumenilom sunca nad Oresund nadnešenim u kom ima dovoljno topline za sve koji ga vole.

(„Jag är Zlatan Ibrahimovic“, priču pribilježio David Lagercrantz, izdavač Albert Bonniers, decembar 2011, Sweden)

 

Osvrt na knjigu, Ševko Kadrić (www.sevko.se)

Preuzmi knjigu na engleskom jeziku: http://www.mediafire.com/?trmy5os62ut8oct

Odgajajući svoju djecu, ali i podučavajući djecu useljenika u ovoj zemlji, bio sam spreman tvrditi da useljeničko dijete mora biti duplo bolje da bi uspjelo, Zlatan taj kriterij drastično mijenja prema brojci od pet pa i deset puta. Upravo toliko je morao više da ulaže da bi bio isti kao „oni“, ili bolji što je i postigao.

Zlatan svojim vraćanjem Švedskoj, braneći na najbolji način njene boje, iz godine i godinu dokazuje da je Švedska i njegova zemlja, da je i on Šveđanin. Ali to nije dovoljno, useljenik kao da umjesto jutarnje molitve treba svakodnevno da ponavlja: Ja volim Švedsku, voli li ona mene?

Malo kad sam plakao čitajući knjige, dok sam ih sam pisao to mi se i dešavalo, ali dok čitam? Moram priznati da mi se to zadnjih mjeseci desilo dva puta, nisam zaplakao, ali samo što nisam.  Prvi put dok sam čitao roman „Neprijatelj“, Isaka Singera. Bilo je riječ o susretu muža i žene, nakon strašnog Drugog svjetskog rata. Njega su sakrili u sijeno, žrtvujući svoje živote i tako je preživio, nju su i djecu im strijeljali u jednom logoru, ona preživjela taj logor, ali dospjela u drugi, onaj Staljinov... Drugi put, čitajući Zlatanovu auto biografiju, kada otac Šefik, naziva taksi, uzima bolesnog dječaka u ruke i odlučnim glasom naređuje taksisti: „Ovo je moj sin. Ne gledaj na crvena svjetla, vozi najkraćim putem u hitnu!“ Šekspirovski precizno, slavni sin opisuje sopstvenu bolest i žrtvu koju je spreman da podnese njegov otac, vjerovatno i istinski junak dobrote cijelog kazivanja.

 

Neka mi oproste prijatelji Šveđani, ali nisam siguran da oni razumiju ovaj dio Zlatanove priče: patnju njegovog oca (svakako oba roditelja, ali je otac naglašen) i sitne radosti koje sam pravi odavajući se piću i sevdalinci (piće mu opijalo tijelo, sevdalinka dušu). Šveđani mjere Zlatana kroz njegov uspjeh, kroz radosti kojima i njih grije postižući golove po svijetu, zarađujući milione, ali o tom dijelu knjige skoro da neželim ništa reći.

 

Brita Svensson u Expresenu poredi Zlatanovo kazivanje o odrastanju u Rosengordu (izoliranom predgrađu Malmea) kao najvažniji dio knjige. Njegovu priču poredi sa sjajnom pričom Deve Pelyera „Dječak kog su zvali to“. Sa jednom značajnom razlikom, koju uočavam isčitavanjem oba kazivanja: Zlatan je mogao potonuti u svijetu koji je već sam po sebi potonuo, izoliran sa puno pravila koje diktira podzemlje, loši uzori, ili što je puno teže, mogao je sam ući u bitku da taj svijet mijenja, na bolje svakako. Zlatan je izabrao ovaj teži put, promjenio je roditelje, Švedsku i svakako mali Rosengorden u kom već postoji ploča sa njegovim imenom a sprema se i statua.

Dječak iz predgrađa, tvrdoglav i uporan, što ga zasigurno vezuje za bosanske korjene, nikad nije dozvolio da ga nazovu to, da ga podcjene, da mu se podsmijavaju. Njegovo ime mu postaje simbol identiteta, želje, ideala, ali i moralni kredo, Zlatan. Kad ga novinari pitaju da se opredjeli između dvije švedske fudbalske zvijezde, on bira sebe, „Zlatan“, reći će im prkosno. Kad nije imao ideju šta da odgovori radoznalim novinarima, ili kad je htio da ih razljuti, odgovarao je isto: „Ja sam Zlatan“. Poznavaoci našeg jezika odvajajući se od riječi koja određuje njegovo lično ime, mogu to tumačiti i drugačije, kao: Ja sam zlatan... Drugim riječima, pustite me, ja sam zlatan, kakav sam mogao biti, ili ja sam zlatan, kakvi ste vi? Nije riječ samo o pukoj igri riječi već višeslojnom značenju dječije borbe sa vjetrenjačama, koji je tražio sebe, oslonac kog tad nije bilo.

 

Upamtio je utakmicu u kojoj publika sa Balkana sočno psuje igračima, navijajući, bodreći ih, tražeći više. Zlatan spominje i psovku sa je i be, nečiju majku... ja to preskačem, ali ovo ne mogu: „Shvatio sam da sam kući“, bezazleno zaključuje dječak, koji ne želi biti to, zahvalan izoliranom predgrađu Malmea u kom je našao toplinu doma.

 

Do tančina će Zlatan razgolićiti švedske predrasude prema strancima u školi i svim porama švedskog društva. Kad je u nehatu udario učiteljicu u glavu inebandi lopticom, ona ga neće prekoriti i podučiti, što rade učitelji, već će mu zvati oca i predložiti da ga odvede psihijatru. Kasnije će mu za vrat svezati specijalnog pedagoga, koji će za njim po školi hodati kao gonić kamila.

 

Odgajajući svoju djecu, ali i podučavajući djecu useljenika u ovoj zemlji, bio sam spreman tvrditi da useljeničko dijete mora biti duplo bolje da bi uspjelo, Zlatan taj kriterij drastično mijenja prema brojci od pet pa i deset puta. Upravo toliko je morao više da ulaže da bi bio isti kao „oni“, ili bolji što je postigao.

 

Pravo lice, odnosa prema strancima je svakako jedan od Zlatanovih trener Hasse Borg. On je naprosto prodao Zlatana Ajaxu za 85 miliona švedskih kruna. To je bio najveći transfer u (h)istoriji skandinavskih zemalja. Na ugovoru ni kruna nije bila predviđena za igrača, Zlatana. To je primjetio otac, Šefik. I kad je u ugovor naknadno upisano da igraču ide 10%, taj dio ugovora naknadno je morao preko advokata morao da sudski ganja. Poenta je da je Zlatan poslat u Holandiju bez jedne jedine krune. Gladan, nazvaće „trgovca robljem“ Hassea i pitati da mu pozajmi novca za konfleksa i sendvića. Trener će u maniru bezdušnog trgovca reći hladno: „Momak, to tako ne funkcioniše“.

 

Istini za volju, Zlatan će, nekoliko godina kasnije dobiti satisvakciju da kaže Šveđanima, šta se i „u ime njih“ radi sa strancima u ovoj zemlji. Tim je dao glas milionima onih koji ga nemaju ili nema ko da ih čuje. Satisfakcija je i u tome da će biti i u prilici da odbije ruku, spomenutog gospodina koji je htio da ga pozdravi, satisfakcija je i to da izdavač knjige iz rukopisa nije izbacio ovaj dio priče koji lomi idiličnu švedsku priču o humanosti i dobročinstvu. Satisfakcija je svakako i to da je upravo Zlatan biran šest puta za najboljeg sportistu Švedske, ali i što mu je knjiga već prodana u pola miliona primjeraka samo u dvije sedmice.

 

Najveća satisfakcija će svakako biti ta da knjiga posluži da se odnos švedskog društva prema strancima napokon počne mijenjati. Nije utjeha ako ministar za integraciju Švedske, tada Mona Sahlin prizna: „Sve što smo učinili na planu integracije je segregacija“. Zlatan svojim vraćanjem Švedskoj, braneći na najbolji način njene boje, iz godine u godinu dokazuje da je Švedska i njegova zemlja, da su i on i njegova djeca Šveđanin. Ali to nije dovoljno, useljenik kao da umjesto jutarnje molitve treba svakodnevno da ponavlja: Ja volim Švedsku, voli li ona mene?

Zlatan je svojom pričom o segregiranosti švedskog društva, postigao jedan od najboljih golova u karijeri koji još uvijek čeka pravu ocjenu. Svima nam je poručio: Ja sam zlata, a kakvi ste vi? Na nama je da preispitamo ”našu” i ”njihovu” ulogu u integraciji u društvo koje se svih tiče.