DRUŽENJE - po mjeri duše

 NOVO
 
 


Druženje po mjeri duše, TV Hayat





Junacima uvezanim među korice ove knjige nisu zajedničke oblasti bavljenja, životna dob niti umjetničko stvaralački dometi već kreativnost. Ona im je duhovna hrana, izazov, povod za stvaranje, način komuniciranja sa okruženjem.  

Najveći dio tekstova u knjizi je objavljen u Bosanskoj pošti, dio u Oslobođenju, ali i u drugim novinama i na web portalima.  

Neki od junaka knjige su se iskazali u sportu i tu postigli svjetsku slavu, poput Zlatana Ibrahimovića, drugi u književnosti poput Mirka Kovača, Mustafe Cice Arnautovića, Zulmira Bečevića, u modi Lamija Suljević, nauci Stevan Dedijer, Osman Pirija, Denis Selimović, Amela Džin, Amra Osmančević, Goran Bašić, glumi Nermina Lukač, Vera Veljović, Iso Borović, Albin Ganović, režiji Jasenko Selimović, otkrivanju zaboravljenog svijeta Semir Osmanagić, slikarstvu Ragib Lubovac Čelebija, Mehmed Zaimović, pustolovinama Fatima Nilsson.  

U knjizi umjetničko-sportski dometi nisu kriterij za uvrštavanje u sadržaj, ali ni redoslijed u tom sadržaju, ne, naprosto su ređani nekom logikom kojom su bilježeni i objavljivani, logikom i zakonitošću druženja. Druženje sa ljudima od sadržaja, neobične upornosti, talenta i kreativnosti mi je bilo i ostalo privilegija, podsticaj i radost.   Upravo otkrivamo još jednu povezujuću nit svim u knjizi predstavljenim, naglašenim, a to je sam autor, koji je pišući o njima otkidao od zaborava trenutke, domete, dijelio radost, pokazivao da su tu među nama, oko nas, ispred nas.  

Povezujuća nit je i to što je najveći dio junaka otkinut od zavičaja i živi u pečalbi po bijelom svijetu koji novim zavičajem naziva, ponajviše njih je ipak u Švedskoj. Skoro da smo knjigu mogli nasloviti „Šveđani bosanskih korjena"", ali ipak ćemo joj izabrati neko drugo ime.   Svakako, da u notesu imam i dužu listu imena i priča, koja će ipak čekati novo vrijeme da se koricama knjige ogrne.

Uz zahvalnost onima sa kojima sam dijelio radost, kafu, vino... šta nam je već bilo pri ruci ili na duši, zahvaljujem se i tebi što čitaš, dajući šansu ideji kreativnosti i junacima da i ovako žive.   Sa posebnim pietetom se sjećam onih koji nisu više među nama.

    Autor, Helsingborg, Maj 2013.


    
     
 
Umjesto predgovora

1. JA SAM ZLATAN, A KAKVI STE VI?
2. CIRKUS JE ŽIVOT
3. AIDINO kraljevstvo bijelih ljiljana
4. AMELINI doktorati
5. DENIS - mladić koji zna šta hoće
6. AZEMINA na ime ponosna
7. GORANOV PUT DO ZVIJEZDA
8. DENIS dječak sa velikog panoa
9. DOKTORICA AMRA iz Bratunca grada
10. NIDŽARINE medalje za hrabrost i humanost
11. EMININI NEBESKI LETOVI
12. ZULMIR BEČEVIĆ, Na krilima knjige
13. JA SAM GLUMICA
14. NERMINA Lukač, najbolja glumica u Švedskoj 1912.
15. U NEBO ZAGLEDAN
16. ""NA KRAJU SVEGA"", književni iskorak Enesa Topalovića
17. NAGRADA ""Meša Selimović"", dodijeljena bosanskom
piscu BiH dijaspore
18. BOSANCI NE BI TREBALI TRČATI ZA VRUĆIM PILAVOM
VEĆ BOSNOM
19. TARIQ ALI, pisac mora misliti, a njegovo pisanje
treba biti angažirano
20. Haris Grabovac, VITEZ EGZILA
21. SKENDEROVA TRAJANJA, Vera Crvenčanin, Bosanska riječ, 2010.
22. BESIM SPAHIĆ, JUNAK NAŠIH DANA
23. NEODRŽIVI RAZVOJ - Dr. Osmana Pirije
24. ISTRAJNI Semir Osmančević i neuništive Bosanske piramide
25. KRUPNO U TOTALU
26. SANJAR sa Tjentišta
27. SANDRA Tolić, pjesnikinja dječije duše
28. SADIKOVA čaršija
29. PROGNANE je teško tješiti
30. ARIJANOV PUT U IZVJESNOST
31. HADO
32. PERENJE, Šefikova ljubav i zabava
33. DAIDŽA - ČUVAR DUŠA
34. NURINI mali junaci velikih
35. FIĆO I NATAŠA
36. OD ZLATA BISERA
37. LIKOVNO promišljanje o životu
38. ZAIMOVIĆEVE DOŽIVLJENE I PREŽIVLJENE SLIKE
39. ALMINE DUHOTVORINE
40. LEJLA živi svoj san
41. SAMIR MEHMEDOVIĆ DEBA, dugoprugaš iz Bjeljine
42. SPORT iznad svega
43. ODMOR MEĐU INDIJANCIMA
44. HEDININA MISIJA
45. ŽIVOTOPIS, I dio na 352 strane
46. ZLATNI jubilej u posljednjem zagrljaju
47. KNJIGA - ARNELOVA NAJDRAŽA IGRAČKA
48. FATIMA (Robinzon) Nilsson
49. PRIJEM u BH ambasadi u Kopenhagenu
50. JUTARNJA KAFA sa Mustafom Cicom Arnautovićem
51. FAUSTA Marianović ne želi biti heroj
52. INAT stomatološka klinika
53. APSULUTNO DOBRO je moja zvijezda vodilja
54. MULTIKULTURALNOST je bogatstvo
55. LAMIJA SULJEVIĆ
56. NESIMOV hram umjetnosti
57. DA NE STVARAM, JA BIH SE OSUŠIO KAO BILJKA BEZ VODE
58. ČOVJEK HRABRI sa bosanskom dušom

 
Preuzmi knjigu
http://www.digitalne-knjige.com/kadric7.php

SLIKA KAO IZAZOV I INSPIRACIJA



Ševko Kadrić, Digitalne knjige, Zagreb

Osvrt na knjigu Denis Kožljen


Biti stvaraoc, biti umjetnik, biti i pisac i slikar, a sve u jednoj osobi... Nije li to možda teška misija, je li moguće postići vrhunac riječi i slika na platnu, istovremeno biti i ekolog, publicist, i ono najvažnije, jedna humana, predivna duša?... Da, moguće je, pogotovo ako se radi o plemenitom čovjeku i svesrdnom umjetniku Ševku Kadriću. Jer Ševko, osjeća, Ševko nije samo talent od rođenja, on se cijeli život posvećuje ne samo pisanju priča, povijesne tematike, on jednostavno crta kredama u boji kud god hoda, osjeća svim svojim osjetilima ljepotu žene, ljepotu prirode, a napose rodne grude o kojoj toliko puno, govori i slika....


Kadrić nikad ne miruje, ne posustaje, nema stanki, jer jako dobro zna da umjetnost stvaranja treba i mora trajati, iznova crpiti novu inspiraciju i na vidjelo iznjedriti nova, krasna i kvalitetna djela, bilo romana ili kao u ovom slučaju knjige u kojoj izlaže svoja likovna dostignuća uz izvadak iz romana "Zaljubljen u sunce" te "Zapise sa stećaka Bogumili 2000."


Predivna je ova Kadrićeva ideja, za svaku pohvalu , ideja da u jedno djelo ukoriči vlastite slike žene, njihove portrete ali i predivne upečatljive motive iz svoje rodne Bosne. I dok tako čitatelj promatra tu ljepotu oslobođenost ruku i boja, kao da se na trenutak prebacuje u neki sasvim drugačiji svijet, svijet ljubavi, jakih ali istovremeno nježnih emocija, prekrasnih nijansi i pokreta. Autor ove jedinstvene knjige uz urednika Nenada Grpca, uspio je izmamiti i zagolicati ljudsku maštu, uspio je dočarati svijet umjetnika, običnih ljudi, boema poput Lazara Drljače iz Bosne i njegova prijatelja Talijana i skulptora Modiljana koji su nam uz put, onako sasvim neobavezno ispričali priču o sebi, umjetnicima u duši, tragajući umjetničkim bespućima, i iza sebe nakon smrti ostavljajući jedan dio sebe... ostavljajućisvoj zov i vrisak nutrine na platno, ispunjeno nijansama boja i pažljivo rađenim skulpturama.


Modiljani je inspiraciju crpio čak iz crne Afrike, a Lazar pak oslobađao se crtajući i slikajući planine, bosanske visine, Unu, prirodu, sunce, rodnu kuću. Pa gdje se onda u cijeloj toj priči našao autor ove jedinstvene knjige, Ševko Kadrić? Zar je to teško pogoditi? On, cijelog života, svim svojim osjetilima upija ljepotu kako rodne mu Bosne tako i Švedske, zemlje u kojoj trenutno živi i radi. Kako dok piše romane i priče, ulazi u dušu ljudi, odnosno čovjeka, tako u svojim slikama želi bojama, životnim bojama oživjeti svaki detalj koji jednostavno pršti, izlazi iz njegove duše, koji kroz njegove ruke nalazi jedinstveni put do svog čitatelja... I on nikad ne staje, ne želi stati pa kaže..."sad znam...puta nema, put je ono kuda hodiš i dokle hodiš"....


E, pa u ovim je riječima sve rečeno, stoga, poželimo autoru puno inspiracije i stvaralačkih djela, a uredniku iste, još mnogo ovako zanimljivih uradaka ukoričenih i stavljenih u jednu jedinstvenu cjelinu i formu vrijednu čitanja, gledanja i komentiranja.
 
Harmonika, ulje na platnu 60 X 80 cm
 
Cvijeće, ulje 40 X 50 cm.
 
Cvijeće i golubovi, ulje n aplatnu 30 x 30 cm
 
Cvijeće, Jasmina, ulje na platnu, 30 x 30 cm
 
Mladić sa cvijećem i Djetlić, ulje na platnu 30 X 30 cm

Slika kao izraz, Sevko Kadric, digitalna knjiga



SLIKA KAO IZRAZ, ponekad zov i vrisak


Ponekad smo zatečeni pitanjem od kad i zašto se nečim bavimo. Javnosti vični, odgovore dugo pod jezikom drže da ih spremni u mikrofon izgovore, taj dio priče, kad je moje bavljenje slikanjem ja nemam pripremljen, evo ga pripremam.


Govorim onima kojima pomažem da proslikaju šta slika jeste, ili tačnije šta bi trebalo da sadrži, govorim i kako je talenat tek 5% a sve ostalo istrajan rad, pokazujem i učim kako slika nastaje kroz izbor materijala, komponiranje, kombinovanje svjetla i sjene, traženja balansa i sklada među bojama, ali eto nikad o tome kad i kako sam ja počinjao nisam govorio, ovako direktno, svoje junake jesam odjevao i svojim iskustvom, priznam.
Sjećam se roditeljskih sastanaka u osnovnoj školi, kad bi nas učiteljica Jovanka Knežević birala nekoliko da demonstriramo roditeljima svoje naukovanje, ja sam redovno na tabli crtao kredama u boji.
Nastavnica likovnog Razija Muftić mi je srce dobrotom osvoila i valja reći da se ta dobrota do danas u mojim bojama zadržala.


Penjući se po planinama nadomak Sarajeva, kasnije sve dalje i dalje, do najvećeg evropskog gorja, uvjek sam sa sobom nosio fotoaparat, ali i dnevnik. Fotoapratom sam pravio na stotine dijafilnova a u dnevnik unosio detalje i crtao. Od toga su kasnije nastajale slike na platnu, prvo dosta naivne, kasnije iskustvom uobličavanje.
Sejo Čizmić i njegov asistent Narcis (vjerovatno Kantardžić) su me na Skendariji uz sjajno društvo i miris terpentina učili vještini slikanja i to je vjerovatno najintenzivnije naukovanje koje sam od drugih stjecao, sve ostalo sam učio učeći druge. Već bezmalo dvadeset godina, slikam i podučavam druge da slikaju, trenutno vodim dvije škole i u jednoj školi učim učenike. Taj osjećaj oslobađanja ruku i duše, kod polaznika škola, ne znanja slikanja je magičan a učitelju duhovno zadovoljstvo i hrana. Atmosfera, priča, sreća stvaranja sve je tu u kolu uhvaćeno, samo ih još treba u drugu umjetničku formu prenijeti. U romanu „Zaljubljen u sunce“ sam napravio svojevrstan udžbenik slikarstva, ne smao za početnike, već i za ljubitelje istorije likovne umjetnosti. U njemu sam skinuo veo zaborava sa sjajnog drugovanja i duhovnog oplemenjivanja dva slikara i boema, Lazara Drljače i Amedea Modiljanija.

Priča o slikarima, boemima i posebno Lazi Drljači, koji bježeći od Pariza nalazi utočište u planini Prenj, mi je ostavila mogućnost da pišući slikam, ali i slikajući pišem. Dio, samo dio toga, je u ovoj svojevrsnoj slikovnici, nastaloj sjajnom idejom Nenada Grbca, kojom otvaramo i novo poglavlje na njegovoj Digitalnoj knjizi.
Neka to bude podsticaj i drugima, da se u priči ali i knjizi i sami prepoznaju, ali i moje hvala Nenadu.


Autor,  27 febroar 2012

LJUBAVLJU OFARBAN SVEMIR

NOVE KNJIGE

Ramo Kolar, Oslobođenje, 10 novembar 2011

 



(Ševko Kadrić, Farbanje neba, Buybook,2011)

 

Kad je početkom oktobra došao u Sarajevo i donio mi svježe odštampan rukopis romana za djecu pod romantičnim naslovom «Farbanje neba», i isti promovirao, kazao sam kako je danas pisati za djecu skoro pa promašaj. Zašto pitao je. Pa, djeca ne čitaju knjige , još ih manje pišu, sva su u virtualnom svijetu.

 

No, neveliki  roman sam pročitao u hipu. Oho-ho, ovo je iznenađenje. I s temom, njezinim poznavanjem, ali i razuđenom vještinom kazivanja kroz dnevnik, odnosno riječi jedne četrnaestogodišnjakinje. Shvatio sam kako pisac ima znatno pedagoško iskustvo plus ono životno, a i spisateljsko ne nedostaje.

 

Merhunisa Kantardžić, kako se zove junakinja romana, pokazala je svojim dnevnikom –knjigom, formom kroz koju Kadrić tka niti romana, kako je komplicirano odrastati u čovjeka, gdje su fokusi sukoba s odraslim i kako se trasiraju putovi socijalnog neprilagođenog ka društvenom biću. Nepripadanje svijetu odraslih, sredini u kojoj su mnogi iščašeni (Bosanci u Švedskoj), iskušavanje vlastitog, nepoznatog i tajnovitog svijeta koji se otkriva kao iznenađenje ali i ljepota, naracijom je složena u priču koja se dade čitati u Švedskoj, Bosni, ali i u Americi, Zimbabveu...

 

Pisac-pedagog potpuno razumije svijet u kojemu djeca postaju odrasli, onaj koji nikoga ne mazi, svijet otuđenih identiteta, globaliziran i na internetu i u stvarnom svijetu, beskrupulozan, složen, izazovan, čaroban, pojmljiv tek individualno, koliko god bio fetišiziran. To pokazuje preko virtualne Mimi, koja stvarnoj Merhunisi tumači kako je lijepo izgubiti put ako putovanju smeta... I pronaći ga u ljubavi...

 

Iako ponegdje izgubi nit pripovjedanja, naročito pri kraju, po mom skromnom mišljenju, roman za djecu Ševke Kadrića «Farbanje neba», prevashodno je roman za odrasle. Nad kojim se imaju razloga barem duboko zamisliti. O sebi i svom viđenju života...Uz bosansko, istodobno je izišlo i izdanje na švedskom jeziku (Jag vill mala himlen), a pisac je trenutno na vrlo posjećenim i uspješnim promocijama po Evropi.

 

 


ROMAN DOSTOJAN SUVREMENE SVJETSKE LEKTIRE



Godina 18, Br. 22  04.11.2011



Fadila Nura Haver

Sevko Kadric, Jag vill måla himlen


Ševko Kadrić: Farbanje neba, Buybook, Sarajevo, 2011.


Bosanska književnost je, napokon, dobila roman dostojan suvremene svjetske lektire. Pod naslovom Farbanje neba, napisao ga je etablirani romanopisac Ševko Kadrić koji se, evo, odvažio dati glavnu riječ jednoj tinejdžerici, s povjerenjem da nam je kadra ispričati priču koja se podjednako tiče i mladih i roditelja, u Bosni ili bilo gdje drugo na svijetu. Centralni motiv koji generira dinamiku ispovijesti, neke vrste nedatiranog dnevnika, zapravo je danas toliko čest osjećaj nepripadanja, neuklapanja u sredinu, odnosno ono što Dževad Karahasan naziva socijalnom nelagodom, a koja je sveprisutna karakteristika urbane egzistencije.

 

Polazna perspektiva je, rekla bih, vrlo vješto i mudro odabrana. Kadrić, naime, koristi poznati psihološki paradoks po kojemu nam se najlakše dešavaju upravo one stvari koje ne želimo, od kojih bježimo, koje ne volimo. Tako će četrnaestogodišnja Merhunisa Kantardžić ovaj roman otvoriti slijedećim rečenicama: «Kako god da počnem, izgledat će glupo. Da znate da nisam htjela pisati ovu knjigu. Ni ovu niti bilo koju drugu. Kad sam počinjala s pisanjem, najmanje sam mislila na knjigu, mrzila sam knjigu, dođavola. Imala sam ja i važnijih stvari od knjige. Oni koji kreću u sedmi razred, znaju već kojih. Htjela sam pisati dnevnik, htjela sam zapisati ono što nisam smjela nikome reći».

 

Mudrost odabira ovakve perspektive prvenstveno se ogleda u gotovoj činjenici da je sve manje mladih ljudi koji vole čitati knjige, a kad je već tako, logično je pitanje koje stoji pred piscem: zašto uopće pisati knjigu za mlade, u kojoj su baš oni glavni junaci? Stoga, najprirodnije je narativnu perspektivu izjednačiti sa čitalačkom. Ako se već jednoj tinejdžerki omaklo da nehotično ispiše knjigu, zašto se njenim vršnjacima ne bi omaklo da je pročitaju? Barem na startu znaju da imaju štošta zajedničko s glavnom junakinjom, a prije svega, imaju onih «važnijih stvari od knjige», onih koje se ne smiju nikome reći. Zapravo se baš tu krije suptilan nagovještaj teme, što je više nego dovoljno da zaintrigira i one koji knjigu ne vole da se u ovom slučaju upuste u čitanje. Ne treba smetnuti s uma da i roditelje kopka koje su to važne stvari koje zaokupljaju njihovu djecu, posebno u adolescentskoj dobi.

 

Na samom početku, otvara se nekoliko problema sa zajedničkim imeniteljem – kako se uklopiti u grupu u kojoj si po mnogo čemu drugačiji. Djevojčica Merhunisa Kantardžić, premda je rođena u Švedskoj, svojim porijeklom i imenom koje nastavnici i učenici ne znaju izgovoriti, osjeća nelagodu koja prati useljenike, a da stvar bude gora, upravo je s majkom doselila iz grada u kojem su ranije živjele. Nema oca niti jasnu predstavu identiteta – kulturološkog, nacionalnog, religijskog, bilo kojeg, a pritom, budući da je ranije krenula u školu, pati što, kao ostale djevojčice u razredu, još nije dobila menstruaciju i toliko željene sise. Njena mlada mama, prispjela u Švedsku s njom u stomaku sa sarajevskog ratišta, posljednje ratne godine, traumatična iskustva i depresiju pokušava odagnati alkoholom, cigaretama i ponižavajućom vezom sa oženjenim muškarcem. Dakle, mnoštvo je razloga da Merhunisa krene pogrešnim putem. Ali…

 

«Samo čudo me navratilo da na internetu otvorim svoj blogg», reći će nam glavna junakinja. I tu zapravo uistinu počinje vrlo vješto vođena fabula. Tu se ličnost glavne junakinje raslojava na virtualnu Mimmi, djevojku koja zna šta hoće, i smušenu, uplašenu Merhunisu koja će tek formirati seksualni, a potom i ostale identitete kroz imaginarna ogledala. Kadrić poseže za kombinacijom vanjske i unutarnje raslojenosti, koja prirodno subjekt drži u intimnoj i socijalnoj nelagodi, iz čega proističe imaginarni rascjep na dvostruku perspektivu, zasnovanu na sukobu ja i ona, mi i oni. Zadivljujuće je Kadrićevo poznavanje psihe mladog bića u fazama razvoja i formiranja ličnosti, pa i začuđujuće, budući da je vrlo istančano i vjerodostojno ušao u intimnu sferu mlade žene, ali i manjinske grupe s kojom se junakinja zbližava. U toj grupi je i dječak paraplegičar, što je posebna priča, ali i metafora za sve stigmatizirane, drugačije, manjinske. To je, zapravo, univerzalno iskustvo i patnja današnjeg svijeta, nevažno gdje i kome se dešava. Stoga ovaj roman i formom i sadržajem zaslužuje oznaku suvremene svjetske lektire.

 

Naravno, od presudne je važnosti za ovako dobro napisan roman za mlade i o mladima, činjenica da književnik Kadrić raspolaže bogatim odgojnim iskustvom. Kadrić je, naime, iskusni nastavnik slobodnih aktivnosti te gimnazijski i univerzitetski profesor, ali i otac dvoje djece – različitog spola. Ipak, sve to ne bi bilo dovoljno da nije osobna iskustva uspio prelomiti u kodu univerzalnog iskustva svijeta. Time je štivo dobilo objektivizaciju intimnog, subjektivnog iskaza, a to je već spisateljska vještina. Time su izbjegnuta mjesta koja kod loših pisaca kliznu u patetiku, kao i tako često moraliziranje, sudovi i pametovanja.

 

Za razliku od potonjih, pisac Kadrić je našao način da preko lika nastavnika Gabrijela (ne slučajno porijeklom iz Irana) ponudi jedan vrijednosni sistem koji će poslužiti kao temeljna podloga na kojoj se, da se poslužim naslovom, farba dječije nebo. Gabrijel je piščev alter ego, ali i kodno ime za anđela, posrednika između Boga (svijeta ideja) i čovjekove kreativnosti. Doskora je Gabrijel (Džibril) posredovao u transferu Božijih objava čovjeku. U ovoj priči, pak, on posreduje između pisca i naratorice, a svrha i smisao toga je veza između roditelja i djeteta, pedagoga i učenika, između univerzalnih vrijednosti svijeta i zrakopraznog prostora u kojemu se uspostavljaju individualni sistemi vrijednosti u svakoj pojedinačnoj mladoj osobi.

 

U samoj priči, koja se uglavnom odvija u školi, Gabrijel će omogućiti djeci da dosegnu svoje kreativne potencijale. To bi bila u neku ruku i latentna pouka svima koji se upuštaju u odgoj mladih. Na početku knjige, kao moto, stoji jedna fina mudrost koju je izrekao Gabrijel: «Ne vrijedi trčati ako je čovjek na pogrešnom putu». Kasnije će ovaj filozofski zaključak dobiti briljantnu konkretizaciju. Gabriel je, naime, od direktora škole zamoljen da na velikom odmoru pripazi djecu, na što on odgovori jednom rečenicom iz koje se na prvi pogled ne vidi sva dubina pogrešnih odgojnih metoda. «Djecu treba dobro organizovati i ona će se sama paziti», reći će Gabrijel. Teško je ovako jednostavnu, a po svoj prilici tačnu dijagnozu suprotstaviti današnjem svijetu naviknutom da živi po pravilima Velikog Brata, koji sve nadzire, prati, kontrolira i manipulira. No, ono što će Gabrijel postići s djecom, potvrđuje da vrijedi barem razmisliti o vraćanju povjerenja u sposobnost i kreativnost mladih.

Ostaje mi još da roman Farbanje neba, sa svim spisateljskim, ljudskim i roditeljskim žarom koji je u meni pobudio, preporučim svima kao obaveznu lektiru. I da zahvalim piscu Ševki Kadriću za čitalački užitak.

 

Sa promocije romana  Fadila Nura Haver i Sevko Kadric

 

 

TV interviju sa autorom

Knjiga "Farbanje neba" (Jag vill måla himlen) živi svoj život

Poslije promocije u Sarajevu početkom oktobra, romanŠevke Kadrića, "Farbanje neba" (Jag vill måla himlen) krenuo put čitalaca širom Evrope. 15 oktobra u prostorijama BiH udruženja u Halmstadu, 16 oktobra u prostorijama BiH udruženja u Växjö a 20 oktobra u kafeu Bagels u središnjem dijelu Helsingborga.

Na zadovorljtvo pisca, ali i junaka novog romana za djecu i odrasle, priča o Merhunici Kantardžić počinje živjeti svoj novi život, onaj književni ostavljajući čitaocima da kroz čitanje rasplamsaju i spostvenu maštu i kreativnost u smanjivanju jaza između svijeta odraslih i onih koji tek dolaze.

"Ja sam u priču upleo svoje životno iskustvo, svoje književno umjeće ali i pedagoško znanje, sad je do vas", rekao je pisac Ševko Kadrić odašiljući poruku na promociji u Helsingborgu, predavajući roman u ruke čitalaca.




Sarajevo, o knjizi je govorila književni kritičar Nura Haver



Sa promocije u Helsingborgu, kafe Bagels


Promocija knjig eu kafeu bagels u Helsingborgu

Växjö, prezentacija romana posredstvom webstranice i interneta







Živili, uz uspješno predstavljanje novog romana. Dr. Avdo Suljević čije je životno iskustvo inspirisalo pisca da napiše roman "Rođen za doktora" i Fikret Kadić, predsjednik BiH Saveza u Švedskoj




Druženje dva BiH udruženja, Halmstada i Vaxjo, pisac kao zajednički gost

Od 7-9 Novembra roman i pisac su farbali nebo iznad Finske. Na poziv Šveđana, nacionalne manjine, na dan maternjeg jezika, pisac je bio gost dvije škole i jedne biblioteke.



Sledeći vikend Stranka dijaspore za Skandinaviju u Geteborgu će ugostiti pisca prigodom obilježavanja Dana državnosti BiH...






ROMAN DOSTOJAN SUVREMENE SVJETSKE LEKTIRE

Fadila Nura Haver

Sevko Kadric, Jag vill måla himlen


Ševko Kadrić: Farbanje neba, Buybook, Sarajevo, 2011.


Bosanska književnost je, napokon, dobila roman dostojan suvremene svjetske lektire. Pod naslovom Farbanje neba, napisao ga je etablirani romanopisac Ševko Kadrić koji se, evo, odvažio dati glavnu riječ jednoj tinejdžerici, s povjerenjem da nam je kadra ispričati priču koja se podjednako tiče i mladih i roditelja, u Bosni ili bilo gdje drugo na svijetu. Centralni motiv koji generira dinamiku ispovijesti, neke vrste nedatiranog dnevnika, zapravo je danas toliko čest osjećaj nepripadanja, neuklapanja u sredinu, odnosno ono što Dževad Karahasan naziva socijalnom nelagodom, a koja je sveprisutna karakteristika urbane egzistencije.

 

Polazna perspektiva je, rekla bih, vrlo vješto i mudro odabrana. Kadrić, naime, koristi poznati psihološki paradoks po kojemu nam se najlakše dešavaju upravo one stvari koje ne želimo, od kojih bježimo, koje ne volimo. Tako će četrnaestogodišnja Merhunisa Kantardžić ovaj roman otvoriti slijedećim rečenicama: «Kako god da počnem, izgledat će glupo. Da znate da nisam htjela pisati ovu knjigu. Ni ovu niti bilo koju drugu. Kad sam počinjala s pisanjem, najmanje sam mislila na knjigu, mrzila sam knjigu, dođavola. Imala sam ja i važnijih stvari od knjige. Oni koji kreću u sedmi razred, znaju već kojih. Htjela sam pisati dnevnik, htjela sam zapisati ono što nisam smjela nikome reći».

 

Mudrost odabira ovakve perspektive prvenstveno se ogleda u gotovoj činjenici da je sve manje mladih ljudi koji vole čitati knjige, a kad je već tako, logično je pitanje koje stoji pred piscem: zašto uopće pisati knjigu za mlade, u kojoj su baš oni glavni junaci? Stoga, najprirodnije je narativnu perspektivu izjednačiti sa čitalačkom. Ako se već jednoj tinejdžerki omaklo da nehotično ispiše knjigu, zašto se njenim vršnjacima ne bi omaklo da je pročitaju? Barem na startu znaju da imaju štošta zajedničko s glavnom junakinjom, a prije svega, imaju onih «važnijih stvari od knjige», onih koje se ne smiju nikome reći. Zapravo se baš tu krije suptilan nagovještaj teme, što je više nego dovoljno da zaintrigira i one koji knjigu ne vole da se u ovom slučaju upuste u čitanje. Ne treba smetnuti s uma da i roditelje kopka koje su to važne stvari koje zaokupljaju njihovu djecu, posebno u adolescentskoj dobi.

 

Na samom početku, otvara se nekoliko problema sa zajedničkim imeniteljem – kako se uklopiti u grupu u kojoj si po mnogo čemu drugačiji. Djevojčica Merhunisa Kantardžić, premda je rođena u Švedskoj, svojim porijeklom i imenom koje nastavnici i učenici ne znaju izgovoriti, osjeća nelagodu koja prati useljenike, a da stvar bude gora, upravo je s majkom doselila iz grada u kojem su ranije živjele. Nema oca niti jasnu predstavu identiteta – kulturološkog, nacionalnog, religijskog, bilo kojeg, a pritom, budući da je ranije krenula u školu, pati što, kao ostale djevojčice u razredu, još nije dobila menstruaciju i toliko željene sise. Njena mlada mama, prispjela u Švedsku s njom u stomaku sa sarajevskog ratišta, posljednje ratne godine, traumatična iskustva i depresiju pokušava odagnati alkoholom, cigaretama i ponižavajućom vezom sa oženjenim muškarcem. Dakle, mnoštvo je razloga da Merhunisa krene pogrešnim putem. Ali…

 

«Samo čudo me navratilo da na internetu otvorim svoj blogg», reći će nam glavna junakinja. I tu zapravo uistinu počinje vrlo vješto vođena fabula. Tu se ličnost glavne junakinje raslojava na virtualnu Mimmi, djevojku koja zna šta hoće, i smušenu, uplašenu Merhunisu koja će tek formirati seksualni, a potom i ostale identitete kroz imaginarna ogledala. Kadrić poseže za kombinacijom vanjske i unutarnje raslojenosti, koja prirodno subjekt drži u intimnoj i socijalnoj nelagodi, iz čega proističe imaginarni rascjep na dvostruku perspektivu, zasnovanu na sukobu ja i ona, mi i oni. Zadivljujuće je Kadrićevo poznavanje psihe mladog bića u fazama razvoja i formiranja ličnosti, pa i začuđujuće, budući da je vrlo istančano i vjerodostojno ušao u intimnu sferu mlade žene, ali i manjinske grupe s kojom se junakinja zbližava. U toj grupi je i dječak paraplegičar, što je posebna priča, ali i metafora za sve stigmatizirane, drugačije, manjinske. To je, zapravo, univerzalno iskustvo i patnja današnjeg svijeta, nevažno gdje i kome se dešava. Stoga ovaj roman i formom i sadržajem zaslužuje oznaku suvremene svjetske lektire.

 

Naravno, od presudne je važnosti za ovako dobro napisan roman za mlade i o mladima, činjenica da književnik Kadrić raspolaže bogatim odgojnim iskustvom. Kadrić je, naime, iskusni nastavnik slobodnih aktivnosti te gimnazijski i univerzitetski profesor, ali i otac dvoje djece – različitog spola. Ipak, sve to ne bi bilo dovoljno da nije osobna iskustva uspio prelomiti u kodu univerzalnog iskustva svijeta. Time je štivo dobilo objektivizaciju intimnog, subjektivnog iskaza, a to je već spisateljska vještina. Time su izbjegnuta mjesta koja kod loših pisaca kliznu u patetiku, kao i tako često moraliziranje, sudovi i pametovanja.

 

Za razliku od potonjih, pisac Kadrić je našao način da preko lika nastavnika Gabrijela (ne slučajno porijeklom iz Irana) ponudi jedan vrijednosni sistem koji će poslužiti kao temeljna podloga na kojoj se, da se poslužim naslovom, farba dječije nebo. Gabrijel je piščev alter ego, ali i kodno ime za anđela, posrednika između Boga (svijeta ideja) i čovjekove kreativnosti. Doskora je Gabrijel (Džibril) posredovao u transferu Božijih objava čovjeku. U ovoj priči, pak, on posreduje između pisca i naratorice, a svrha i smisao toga je veza između roditelja i djeteta, pedagoga i učenika, između univerzalnih vrijednosti svijeta i zrakopraznog prostora u kojemu se uspostavljaju individualni sistemi vrijednosti u svakoj pojedinačnoj mladoj osobi.

 

U samoj priči, koja se uglavnom odvija u školi, Gabrijel će omogućiti djeci da dosegnu svoje kreativne potencijale. To bi bila u neku ruku i latentna pouka svima koji se upuštaju u odgoj mladih. Na početku knjige, kao moto, stoji jedna fina mudrost koju je izrekao Gabrijel: «Ne vrijedi trčati ako je čovjek na pogrešnom putu». Kasnije će ovaj filozofski zaključak dobiti briljantnu konkretizaciju. Gabriel je, naime, od direktora škole zamoljen da na velikom odmoru pripazi djecu, na što on odgovori jednom rečenicom iz koje se na prvi pogled ne vidi sva dubina pogrešnih odgojnih metoda. «Djecu treba dobro organizovati i ona će se sama paziti», reći će Gabrijel. Teško je ovako jednostavnu, a po svoj prilici tačnu dijagnozu suprotstaviti današnjem svijetu naviknutom da živi po pravilima Velikog Brata, koji sve nadzire, prati, kontrolira i manipulira. No, ono što će Gabrijel postići s djecom, potvrđuje da vrijedi barem razmisliti o vraćanju povjerenja u sposobnost i kreativnost mladih.

Ostaje mi još da roman Farbanje neba, sa svim spisateljskim, ljudskim i roditeljskim žarom koji je u meni pobudio, preporučim svima kao obaveznu lektiru. I da zahvalim piscu Ševki Kadriću za čitalački užitak.

 

Sa promocije romana u Izdavačkoj kući Buybook srijeda 5 oktobra 2011

 

 



/>Dva od TV prikaza

Farbanje neba (Jag vill måla himlen)

Sevko Kadric, Jag vill måla himlen

Novo, roman za djecu i omladinu, ali i one koji se istinski sa njima žele baviti.


Ševko Kadrić

Književnik, sa iskustvom nastavnika slobodnih aktivnosti, profesora gimnazije, univerzitetskog profesora, slikara,  poslije devet romana za odrasle, u priči „Farbanje neba“ se pretvara u vjernu sjenu Merhunise Kantardžić i njene generacije.





Kupovina romana:

Farbanje neba, 100 kruna
Jag vill måla himlen  150 kuna
Porudžba obje verzije samo 200 kruna

info@sevko.se

(poštarina uračunata, plaćanje internetom ili poštom)

KOCKAR, iz knjige "Posljednji bogumil i druge priče"

 


Ševko Kadrić


Crtež u olovci, Ragib Lubovac


 

- Gdje si dušo gdje si rano? - pjevušio je   Džavid  Tafro promuklim glasom dok je ulazio u salu planinarskog doma na Treskavici na domak Sarajeva.

- Ko to pjeva, ko to pjeva? - tepala mu Sadeta hanuma čekajući ga sa kafom. Ono hanuma dodavao on tepajući joj a ponekad nastavljao i ono, hadži Sadeta hanuma Tafraginica uvijajući je u imena i titule umjesto svile i kadife.

- Oj, oj  lijep dan - dodao gledajući jutarnje rumenilo što je bojilo vrhove planinsikih zubova.

- Mogli bi malo do Spasovače - predložila mu pokazujući stolicu do sebe.

- Mogli bi i na Crno  jezero - predložio i on umjesto odgovora.

- To ti ono, hajde ti tamo ja ću na drugu stranu pa ćemo se sresti? - pobunila se Sadet hanuma.

- A i nemoramo, hajde da bacimo - predložio on.

- Pričala ja ne pričala,  bi će kako kocka kaže - rekla ali i navikla Sadethanuma.

- A šta da ti kažem kad me znaš - grleći je odgovorio.

- Šestica Spasovača, kec jezero - predložio pripremajući kockicu.

- Neka ti bude - popustila ona uživajući u mirisu tople jutarnje kafe.

- Spasovača. I ja budala bacam a znam. Je...  ja moju kockarsku sreću - izletilo iz Džavida umjesto utjehe.

 

- Je...  ja moju kockarsku sreću - ponavljao je u sebi dok se penjao kroz šumu prema Spasovači. Petnaest godina igrao tombolu u Jelića bašti, petnaest godina zaboravio prijatelje sa planine, nove tražio za kockarskim stolom i nije ih našao. Zdravlje odlazilo, nervoza i dim nagrizali i oči i pluća, on čekao da dobije. Oni što su držali tombolu jedino igrali na sigurno  on gubio, svi drugi gubili.

 

Zaduživao se u nadi da će dobiti i sve odjednom vratiti i nije vraćao, gubio obraz.

 

Počeo roviti Sadetinu tašnu, nikad ranije ni pomisliti nije mogao da bi to uradio sad zažmirio i zavukao ruku. Nadao se da će vratiti prije nego ona primjeti da novca u tašni nema. I nije vratio, ona primjetila, počela da krije, da sklanja. Počeo otvarati i dječiju kasicu sa novcem. Kad bi imao i sam bi stavljao da svi vide, kad nestane uzimao krijući. Sramio se samog sebe ali zov kockarski odnekud iz dubine tražio, bar jedan tiket.

 

- Gdje si dušo gdje si rano? - pjevala mu Sadeta čekajući ga na izlazu iz šume.

- Ja kod tebe, duša u petama - žalio se odhukujući. Neka bol ga stegla u grlu, graške znoja udarile u lice sve se na njemu pušilo.

- Popi čašu čaja stojeći, da se ne hladiš - predložila mu i nudila čaj od čubre. Spasovača bila lijepa kao i uvjek, trava žutila i spremala se za zimu a iz nje poput nebeskog čuvara  izdizao se vrh Lupoča. Oštri šiljci, sa strana obloženi klekovinom bora, se u mehkotu neba zabadali mameći ih da mu se primaknu.

- Petnaest godina ga vidio ovako nisam. Dolazio mi na san, čekao me a ja u dimu provodio dane - sa tugom se žalio  Džavid.

- To sa njim riješi - šalila se Sadet hanuma - ja sam ga i od tebe pozdravljala.

 

I jednom kupio nekakvu pomoć, za nastradale od poplave ili tako nekako. Odredili njega a on nije znao reći da neće, da ne smije. Plašio se da prizna da je nepouzdan, da je slaba petlja, loš karakter. Narod davao, davao i on potvrde. Novac nije predao  na vrijeme. Prvo uzeo dio za jedan krug pa izgubio, onda za dva da i onaj prvi vrati i ostao do ponoći ne bi li bilo šta povratio i ništa. Od stida nije smio Sadeti i djeci danima u oči pogledati. Oni pozajmili, dali i crne zalihe samo da njemu i sebi obraz spase. I spasili, ali mu nisu oprostili, oni i možda ali on uvijek to osjećao kao prijetnju u zraku, kao moru.

 

Pa i to bi nekako kroz prste progledali ali svadbu nikako. Ženio mu se sin. Svatova bila puna kuća. Veselili se, nazdravljali mladencima, njemu čestitali snahu. U veče samo nestao. Ukućani gostima objašnjavali da će ubrzo doći a oni znali gdje se izgubio. On vjerovao da sreća uz sreću ide pa išao da proba. I nije išla.

 

Dobio jednom štelu, nije bilo mnogo ali dobio. Častio one oko sebe pićem, kupio neke sitnice Sadeti, djeci stavljao u kasice, ono da svi vide.

 

Raniji prijatelji prestali da ga traže, kući nisu mogli da ga nađu i da su htjeli i kad bi ga zatekli kojim slučajem nalazio se u poslu i nestajao.

Sadeta je pokušavala da ga razumije da mu pomogne išla i kod psihologa. Psiholog poručio da želi i njega vidjeti. Džavid se našao uvrijeđen, nije otišao. Psiholog objasnio Sadeti da je to manifestacija klimaksa. Ona upamtila tri stvari i kasnije se šalila sa njim.

 

- On je imao vlast u rukama, među nogama i u džepu - objašnjavao psiholog - danas gubi sve. Sadeti na um palo da su djeca izrasla i da mu odbijaju poslušnost, da onom među nogamamu više ne vjeruje, da je prije samo on mogao da povisi glas u kući sad mu se skoro i ne čuje, ako ga i podigne djeca se nasmiju ili našale tepajući mu:

- Ko to galami, ko? - on  bi opsovao ako je ljut ili prihvatio šalu ako vidi da drugo ne pomaže.

 

Na um palo Sadeti da su mu i žene bile drage da je i nju oženio dvadeset godina mlađu. Tad to i nije bila neka razlika, kasnije postalo. I pored nje okretao se za drugima, u zadnje vrijeme žene mu prestale biti slatke, šećer mu krv zasladila.

- Ideš li rode, ideš? - pitala Sadeta sa gornjih serpentina približavajući se vrhu Lupoča. On gledao u pravcu Pakliješa dišući punih pluća u nemoći da odgovori. Na vrhu Sadeta ogulila pomorandžu, nasula čaj i u njega grožđica pa ga čekala skoro petnaest minuta da priđe do nje. Sve kao divio se pogledu: Kobiljači, Vratlu i Zavitim stijenama pa preko Leliji, Zelengori, Magliću ali u daljini i Durmitor pokazivao.

 

- J... ja moju sreću - izustio dok joj je prilazio.

- Jesam li ja tvoja sreća? - šalila se ona dok mu je čaj dodavala. Lupio je rukom po dupetu umjesto odgovora. Ona mu se privila na prsa umjesto čestitke za uspon. Sarajevska kotlina se nije vidjela sve je bilo bijelo more, pokrio je oblak od magle a iz njega, poput lađe uvrnutih jedara, izvirao Trebević.

- Toranj mu dođe kao jarbol - pokazujući u tom pravcu rekla Sadeta.

- Ništa bolje ni u Foči nije - skrenuo joj pažnju na fočansku dolinu i Kmur što je iz maglene bjeline izvirivao mameći ga dječačkim danima.

- E hajde ti one dolje ubjedi da je vedro i sunčano danas, šalio se na račun onih dolje, ali i svojih petnaest bačenih godina.

 

A igrao je i loto, ne kao tombolu, ali je igrao. I nikad ni peticu nije imao a nekamo li šta više. I popunio jednom, napravio sistem, ponio da uplati, ali put ga nanio pored Jelića bašte. Zaigrao se tombole, zaigrao i zaboravio i loto i sistem. Kasnije mu na um palo, ali para nije bilo, ostale u Jelića bašti.

- Nisam ja te sreće - rekao je tješeći sebe.

I skoro se završilo kolo. Gledao rezultate, pet pogodaka, čekao rezultat večernjih utakmica između Sarajeva i Partizana,  Dinama i Zvijezde i pogodio oba. Nosao tiket mjesecima, pokazivao i onome ko je htio vidjeti i onome što nije. Samo bi opsovao:

- J... ja svoju sreću.

 

U povratku sa Lupoča žalio se da ga steže u grudima i tutnja u ušima.

- I ne stezalo, pluća se čiste - tješila i grdila ga Sadeta. Putem zastajkivao držeći se za bukova stabla i brisao graške znoja sa čela. Pred Kozjom Lukom se uhvatio za prsa, zanjihao i pao. Sadeta pritrčala, raskopčala košulju. Njemu oko usana već bilo poplavilo.

- J... ja moju sreću - rekao joj prislonjajući joj hladnu ruku na vrele obraze. Ona zaplakala ali  i upitala kroz osmjeh:

- Jesam li ja tvoja sreća?

Njemu zaigrao osmjeh na licu i tako ostao. Položila mu ruksak pod glavu umjesto jastuka i otrčala do doma da pozove pomoć. Njemu pomoć više nije trebala, smrt mu pomoć bila.

Na poslednje putovanje ga ispratili planinari, po koji kockar bio, nije bila veče, inače ko zna?


“Zagubljene slike” je odlična knjiga

Dr. Ferid MUhić


Dragi moj Ševko,

Koliko griješe knjige starostavne i oni koji u njih gledaju, ne videći gdje su!
Nije istina da je potop prošao!


Ti koji si, što nesrećom i srećom,  što naslijepo i umom, stigao do svog splava, znaš bolje od ostalih.
Onaj korab Noahov (Nojeva ladja), još plovi; stenju mu bokovi od tesane gradje, kedrovi libanskog gorja  još drze, al jedva; skripe jarboli jos preostali, fijuču užad i lepetom slomljenih krila leprsaju iscijepana jedra.
Posvuda voda nadolazi, sve blize rubu te velike ladje, a zvjerad, sve dvoje po dvoje, iskaču sa plube u vodu tražeći sigurnije mjesto nego što ga nudi ovaj svijet, ovaj brod ostavljen sred potopa!
Tvoj splav, od golog pribježišta, pretvorio se u poslednje mjesto na kom se još živi trezveno, otvorenih očiju, i onako kako prilici ljudima.


Čestitam ti za potpisani dogovor. “Zagubljene slike” je odlicna knjiga, po meni tvoja do sada najbolja.
Vrlo rado se na nju povremeno navratim, a to je za mene najbolji znak da mi je prionila uz dušu!

Ako još nije kasdno, moja sugestija (odavno sam to bio zapisao ali sam smetnuo s uma!) je da napraviš par ispravki faktografskih pogreška. Besprekorna umjetnički, tvoja knjiga svakako treba biti bezprijekorna i u tom formalno-faktografskom smislu...Još jednom ti čestitam i nadam se da će knjiga, i bez adekvatne mediumske podrske, naći put do onih koji će znati da procijene njenu istinsku vrijednost!


Mene si tom knjigom obradovao i darovao mi mnoge trenutke kontemplacije, blage nostalgije i produhovljenih uvida!
Srdačno te pozdravljam, prenesi moje pozdrave Margareti i ostalom društvu!

Ferid Muhić

____________


Uz uvažavanje sugestija vrsnog poznavaoca ljudskog duha, uma i prirode, knjiga je poput lađe sa posadom krenula put svojih čitalaca na bosanskom i švedskom jeziku, ispisujući svoju priču.




Farbanje neba

 

Ševko Kadrić je književnik, sa iskustvom nastavnika slobodnih aktivnosti, profesora gimnazije, univerzitetskog profesora, slikara,  poslije devet romana za odrasle, u priči „Farbanje neba“ se pretvara u vjernu sjenu Merhunise Kantardžić i njene generacije.


Roman ti je super.  Nakon čitanja ostao je okus gorčine u duši. Nesretan smo mi narod, bili u Bosni ili u bijelom svijetu.  Svaka čast što si kao muškarac u zrelim godinama tako sjajno, tako vjerno "ušao" u dušu tinejdžerke.  Nije to nimalo lako.  Bravo.

Nura Bazdulj Hubijar



Izvod iz romana. Ista priča u dva jezika (švedskom i bosanskom).

U prodaji od 20 septembra

Narudžbe (info@sevko.se)



VI

Ne znam se ljubiti


Da vidite mame, to više nije ona žena. Nabacila maca frizuru, sredila i našminkala lice, osvježila garderobu. Na frižideru magnetom zalijepila poruku „Od danas ne pušim!“. Majke mi.

„Ovo od danas, znači neki dan?“, pitam je izazovno.

„Dušo, od danas, je od danas. Tačka“.

Da čovjek ne povjeruje. Zagledam je i mirišem da nije krijući vina pila. Sve djeluje normalno, zapravo nenormalno normalno.

„Računala sam da bi mi i ti mogla pomoći,“ rekla je mjerkajući me.

„Kako?“, pitala sam je sumnjičavo.

„Da uvečer sa mnom hodaš, kad ne mogne Berit?“

„Ko ti je sad Berit?“

„Ona sa trećeg sprata, mlađa, a penzionerka. Kad si ti u školi ona mi dođe na kafu, ponekad i ruča“, objasnila mi je namjeru o šetnji ali i predstavila novu kafedrugaricu.

Dogovor smo ovjerile zagrljajem. Stegla me čvrsto, kao kad plače a ne da da joj suze vidim. Znala sam da je ozbiljno, skroz ozbiljno.

 

Zvali su je i sa Zavoda za zapošljavanje. Pitali je hoće li da radi nekoliko mjeseci u robnoj kući „Moda“. Radiće na prodaji. Zapravo radiće sve, ali kad su gužve vrtiće se oko mušterija, posebno ovih iz bivše Jugoslavije.

„Yes, yes... ja volim moju mamu“, napisala sam poruku  i poslala na bloggu.

 

„Mogla bi i mene naučiti kako se to radi“, šalila se Anna kad sam joj rekla da je mama super i da je volim. Sa Annom sam išla do prodavnice gdje mama radi. Krijući smo je posmatrale kako se vrti oko mušterija, kako slaže ono što oni probaju pa ostave.

Anna. Moram vam pričati o djevojčici sa moje desne strane u razredu. Anna joj je ime, sad je toliko dovoljno, kad bih i prezime rekla opet ništa o njoj novo ne bi saznali. Sa istim imenom i prezimenom samo u ovom gradu ima 235 Anna. Razumijete li? Provjerila sam u imeniku. Merhunisa Kantardžić, pardon Mimmi, je jedna jedina na cijeloj planeti. Ukucajte na google pa pogledajte, jedna i jedina....

 

_______________________________________________

 

ROMAN DOSTOJAN SUVREMENE SVJETSKE LEKTIRE

Fadila Nura Haver


 

Bosanska književnost je, napokon, dobila roman dostojan suvremene svjetske lektire. Pod naslovom Farbanje neba, napisao ga je etablirani romanopisac Ševko Kadrić koji se, evo, odvažio dati glavnu riječ jednoj tinejdžerici, s povjerenjem da nam je kadra ispričati priču koja se podjednako tiče i mladih i roditelja, u Bosni ili bilo gdje drugo na svijetu. Centralni motiv koji generira dinamiku ispovijesti, neke vrste nedatiranog dnevnika, zapravo je danas toliko čest osjećaj nepripadanja, neuklapanja u sredinu, odnosno ono što Dževad Karahasan naziva socijalnom nelagodom, a koja je sveprisutna karakteristika urbane egzistencije.

Polazna perspektiva je, rekla bih, vrlo vješto i mudro odabrana. Kadrić, naime, koristi poznati psihološki paradoks po kojemu nam se najlakše dešavaju upravo one stvari koje ne želimo, od kojih bježimo, koje ne volimo. Tako će četrnaestogodišnja Merhunisa Kantardžić ovaj roman otvoriti slijedećim rečenicama: «Kako god da počnem, izgledaće glupo. Da znate da nisam htjela pisati ovu knjigu. Ni ovu niti bilo koju drugu. Kad sam počinjala s pisanjem, najmanje sam mislila na knjigu, mrzila sam knjigu, dođavola. Imala sam ja i važnijih stvari od knjige. Oni koji kreću u sedmi razred, znaju već kojih. Htjela sam pisati dnevnik, htjela sam zapisati ono što nisam smjela nikome reći».

Mudrost odabira ovakve perspektive prvenstveno se ogleda u gotovoj činjenici da je sve manje mladih ljudi koji vole čitati knjige, a kad je već tako, logično je pitanje koje stoji pred piscem: zašto uopće pisati knjigu za mlade, u kojoj su baš oni glavni junaci? Stoga, najprirodnije je narativnu perspektivu izjednačiti sa čitalačkom. Ako se već jednoj tinejdžerki omaklo da nehotično ispiše knjigu, zašto se njenim vršnjacima ne bi omaklo da je pročitaju? Barem na startu znaju da imaju štošta zajedničko s glavnom junakinjom, a prije svega, imaju onih «važnijih stvari od knjige», onih koje se ne smiju nikome reći. Zapravo se baš tu krije suptilan nagovještaj teme, što je više nego dovoljno da zaintrigira i one koji knjigu ne vole da se u ovom slučaju upuste u čitanje. Ne treba smetnuti s uma da i roditelje kopka koje su to važne stvari koje zaokupljaju njihovu djecu, posebno u adolescentskoj dobi.

Na samom početku, otvara se nekoliko problema sa zajedničkim imeniteljem – kako se uklopiti u grupu u kojoj si po mnogo čemu drugačiji. Djevojčica Merhunisa Kantardžić, premda je rođena u Švedskoj, svojim porijeklom i imenom koje nastavnici i učenici ne znaju izgovoriti, osjeća nelagodu koja prati useljenike, a da stvar bude gora, upravo je s majkom doselila iz grada u kojem su ranije živjele. Nema oca niti jasnu predstavu identiteta – kulturološkog, nacionalnog, religijskog, bilo kojeg, a pritom, budući da je ranije krenula u školu, pati što, kao ostale djevojčice u razredu, još nije dobila menstruaciju i toliko željene sise. Njena mlada mama, prispjela u Švedsku s njom u stomaku sa sarajevskog ratišta, posljednje ratne godine, traumatična iskustva i depresiju pokušava odagnati alkoholom, cigaretama i ponižavajućom vezom sa oženjenim muškarcem. Dakle, mnoštvo je razloga da Merhunisa krene pogrešnim putem. Ali…

«Samo čudo me navratilo da na internetu otvorim svoj blogg», reći će nam glavna junakinja. I tu zapravo uistinu počinje vrlo vješto vođena fabula. Tu se ličnost glavne junakinje raslojava na virtualnu Mimmi, djevojku koja zna šta hoće, i smušenu, uplašenu Merhunisu koja će tek formirati seksualni, a potom i ostale identitete kroz imaginarna ogledala. Kadrić poseže za kombinacijom vanjske i unutarnje raslojenosti, koja prirodno subjekt drži u intimnoj i socijalnoj nelagodi, iz čega proističe imaginarni rascjep na dvostruku perspektivu, zasnovanu na sukobu ja i ona, mi i oni. Zadivljujuće je Kadrićevo poznavanje psihe mladog bića u fazama razvoja i formiranja ličnosti, pa i začuđujuće, budući da je vrlo istančano i vjerodostojno ušao u intimnu sferu mlade žene, ali i manjinske grupe s kojom se junakinja zbližava. U toj grupi je i dječak paraplegičar, što je posebna priča, ali i metafora za sve stigmatizirane, drugačije, manjinske. To je, zapravo, univerzalno iskustvo i patnja današnjeg svijeta, nevažno gdje i kome se dešava. Stoga ovaj roman i formom i sadržajem zaslužuje oznaku suvremene svjetske lektire.

Naravno, od presudne je važnosti za ovako dobro napisan roman za mlade i o mladima, činjenica da književnik Kadrić raspolaže bogatim odgojnim iskustvom. Kadrić je, naime, iskusni nastavnik slobodnih aktivnosti te gimnazijski i univerzitetski profesor, ali i otac dvoje djece – različitog spola. Ipak, sve to ne bi bilo dovoljno da nije osobna iskustva uspio prelomiti u kodu univerzalnog iskustva svijeta. Time je štivo dobilo objektivizaciju intimnog, subjektivnog iskaza, a to je već spisateljska vještina. Time su izbjegnuta mjesta koja kod loših pisaca kliznu u patetiku, kao i tako često moraliziranje, sudovi i pametovanja.

Za razliku od potonjih, pisac Kadrić je našao način da preko lika nastavnika Gabrijela (ne slučajno porijeklom iz Irana) ponudi jedan vrijednosni sistem koji će poslužiti kao temeljna podloga na kojoj se, da se poslužim naslovom, farba dječije nebo. Gabrijel je piščev alter ego, ali i kodno ime za anđela, posrednika između Boga (svijeta ideja) i čovjekove kreativnosti. Doskora je Gabrijel (Džibril) posredovao u transferu Božijih objava čovjeku. U ovoj priči, pak, on posreduje između pisca i naratorice, a svrha i smisao toga je veza između roditelja i djeteta, pedagoga i učenika, između univerzalnih vrijednosti svijeta i bezvazdušnog prostora u kojemu se uspostavljaju individualni sistemi vrijednosti u svakoj pojedinačnoj mladoj osobi.

U samoj priči, koja se uglavnom odvija u školi, Gabrijel će omogućiti djeci da dosegnu svoje kreativne potencijale. To bi bila u neku ruku i latentna pouka svima koji se upuštaju u odgoj mladih. Na početku knjige, kao moto, stoji jedna fina mudrost koju je izrekao Gabrijel: «Ne vrijedi trčati ako je čovjek na pogrešnom putu». Kasnije će ovaj filozofski zaključak dobiti briljantnu konkretizaciju. Gabrijel je, naime, od direktora škole zamoljen da na velikom odmoru pripazi djecu, na što on odgovori jednom rečenicom iz koje se na prvi pogled ne vidi sva dubina pogrešnih odgojnih metoda. «Djecu treba dobro organizovati i ona će se sama paziti», reći će Gabrijel. Teško je ovako jednostavnu, a po svoj prilici tačnu dijagnozu suprotstaviti današnjem svijetu naviknutom da živi po pravilima Velikog Brata, koji sve nadzire, prati, kontrolira i manipulira. No, ono što će Gabrijel postići s djecom, potvrđuje da vrijedi barem razmisliti o vraćanju povjerenja u sposobnost i kreativnost mladih.

Ostaje mi još da roman Farbanje neba, sa svim spisateljskim, ljudskim i roditeljskim žarom koji je u meni pobudio, preporučim svima kao obaveznu lektiru. I da zahvalim piscu Ševki Kadriću za čitalački užitak.



13.10.2011.

 

____________________________

 

Razgovor o romanu u TV emisijama:

 

 

 

 

 

 


Zaljubljen u sunce (roman o slikaru Lazaru Drljači)

ASE LEŽI LAZAR
(Uz roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, Kopenhagen – Zenica 2008.)



Ramo Kolar, Oslobođenje

Prošlo je trideset i osam godina otkako je umro posljednji bosanski bogumil Lazar Drljača (13. jula 1970.), veliki bosanski slikar, stanovnik Univerzuma, individualist i Čovjek Prirode. Otkad je ugledao sunce u svom selu Blatna kraj Bosanske Krupe (1882/3.), počeo je tragati za neizrecivim... preko Sarajeva, Beča, Rima, Pariza, Mostara... u susretima sa Modiljanijem, Pikasom, sa kojima je i prijateljovao... kroz mnoge izložbe... slike, boju, ruku, dušu, ljubav...

 



Zaustavio se na padinama Prenja, na Borcima i Boračkom jezeru, gdje će provesti posljednjih četrdesetak godina života. Tamo će i reći da nije samo slikar, već još više, i prije bravar, tehničar, arhitekta, cepiner, ribar, razapinjač gvožđa, kosac, sakupljač šumskih plodova, ložač vatre, majstor za pečenje rakije... Otkad je tridesetih godina onoga vijeka, u čezama napravljenim vlastitom rukom, dojezdio u Konjic, odmah je prepoznao kraj u kojem će dočekati preseljenje u vječnost.

Umro je sam i neshvaćen, kako i jeste običaj u nas. Jedina mu je želja bila da ga sahrane kao bogumila... i stećak stave na metafizičko Sanovanje. No težak je kamen u nas, još teži zaborav, haljkavost, nipodaštavanje svega (svoga) vrijednog... Znao je kazati kako je on zapravo bogumil... posljednji bosanski bogumil.

I tu, i tad, na Borcima, u šumama i kraj jezera, u kolibi, i na livadi, u lovu i branju majkine dušice... Lazar je u tom iskonu života i smrti, mira i nemira, želio da prevlada metafizičku sudbu, prokleto ozbiljnu igru opredmećivanja i izricanja Duha, da bi dospio do samog Taoa, do neizrecivog. Zato je i na svojim platnima, i u šutnji svojoj, životom, potvrdio onu Volterovu: «Najrazumljiviji jezik na svijetu je jezik slobode».

Ševko Kadrić je zato i zašiljio pero, hvatajući se u koštac s teškom zadaćom, romaniziranja života ovoga bosanskog Modiljanija i Krusoa, uokvirujući ga u dvjestotinjak strana knjige naslovljene sa «Zaljubljen u sunce», ostajući na tragu pojašnjavanja njegove biografije u kojoj je mnogo toga novog osvjetljeno, autor je nastojao ući u Drljačin «govor šutnje», traganju za vječitim Smislom i smirenjem, najprije preko Prirode i njena odsjaja na slikarskom platnu razapetom u visovima prenjskim. Sunce ga je, veli pisac uvjek i iznova radovalo: «Prošlo je još nekoliko dana kad je sunce odozgo oblake razrezalo i u komadima ih lijepilo uz stijene ili treptalo po klekovini bora. U njemu se život iznova budio, radovao se suncu, radovao se životu...» (st. 149). No mnogo češće je glavni lik ovog romana živio i slikao Pustinju, i to onu koja neprestano raste, po onoj Đ

Šarčevićevoj: teško onom ko Pustinju skriva, tada i ponor u nama govori i šuti istodobno.

U romanu je i Kadrić prepoznao ovu dubinu življenja, kao doticanje «preleta između dvije tajne», kao sudbu «vječnog, vraćanja istog», susreta sebe, svoga Ja u sebi kao biću koje neprekidno traga za svojim bitkom. I lijepo je što autor, i sam zaljubljen u sunce, Drljačinom opredjeljenju bogumilskom, na kraju knjige, «poklanja» stih koji će sutra, neznan neko valjda, uklesati na Lazin stećak, inspirisan riječima nekog našeg Demorada dijaka: «Ase leži Lazar, posljednji bosanski bogumil/ Cijeli život tražih i slikah sunčeve zrake/ Ljudi mi se zbog toga rugaše/ A ja kad bih se ponovo rodio/ opet bih samo sunce slikao...» Valjda će promocijom ove knjige u Konjicu, biti bar na tren zaborav potisnut i utisnut ovaj stih na Lazin stećak na Borcima. Amin.

Zaljubljen u sunce

Adolf Dal, BTJ – sveska br. 19

Roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, je uspomena na slikara Lazara Drljaču. Na koricama je fantastična Drljačina slika «Tri konjanika». U sred obećavajuće karijere, razočaran ratom i velikim gradovima, slikar mijenja način života. Priča je bazirana na stvarnoj asketskoj biografiji. Prije nego je proslikao Lazar Drljača je život opisivao olovkom u stihu i crtežu. Danas je mogao imati svoje mjesto u likovnoj umjetnosti pored Modiljanija, ali se samovoljno odrekao galerija Pariza, Rima i Beča i vratio se u Bosnu živeći život po staroj bogumilskoj tradiciji. Piščev alter-ego Emir je boem koji je takođe zaljubljen u staru bogumilsku kulturu. Ideja da podiže stećak na grob starog slikara je za njega bila životni izazov. Dobio je zadatak da ispuni slikarevu posljednju želju, da podigne bogumilski stećak na slikarevu zadnjem počivalištu. Snažnom i uvjerljivom fantazijom, priču o slikaru boemu, Kadrić je pretvorio u sjajan roman sa mnogo pogleda na slikarstvo i skulpture.


LUTER i ORLOVIĆ - krenuo put čitaoca

LUTER I ORLOVIĆ,
krenuli put čitalaca

Autor: Ševko Kadrić

Roman «LUTER I ORLOVIĆ», Ševko Kadrić,
promoviran na sajmu knjige u Sarajevu.



Na XXI sajmu knjige u Sarajevu je promoviran novi roman Ševke Kadrića.

Čovječanstvo danas, ništa manje nego u vrijeme junaka romana (XVI vijek), ima velikih problema. Martin Luter i Hamza Orlović, za svoje vrijeme i izbavljenje su tražili najprikladniji lijek, tražili Boga u srcu ljudi. Put do srca je bilo učenje maternjeg jezika i prevođenje svetih knjiga na taj jezik. «Bog danas ima velikih problema i on treba hrabre i pametne ljude», reći će Martinu jedan od njegovih učitelja tada. Bog i danas, kad je čovječanstvo u strašnoj ekonomskoj, ekološkoj i moralnoj krizi, ima velikih problema i on i danas ponovo treba pametne i hrabre ljude. Kad su u pitanju Bosanci i Bosna oni trebaju prije svega slavitelje tog prostora i svog maternjeg jezika, preko jezika će lakše stići i do drugih ljudi ali i svog Boga u srcu skrivena, naglasio je autor romana. Promociji romana su između ostalih prisustvovali: ministar za izbjegla i raseljena lica dr. Safet Halilović, akademik Ljubo Berberović i akademik Sulejman Redžić.




 

 


ROĐEN ZA DOKTORA

ROĐEN ZA DOKTORA,
Autor: Ševko Kadrić

Osvrt,
Ramo Kolar, Sarajevo


Onaj je od vas ljudi najmudriji, koji je, kao Sokrat, uvidio da njegova mudrost ništa ne vrijedi. Ova bi se Platonova sentenca iz "Odbrane Sokratove", na neki način, mogla primijeniti i na Ramu Borića, iako mu pisac ne da da je do kraja i izvede. Mjesto individue u modernim, bezličnim društvima, koja se diče organizacijama, prisilama, finim koliko to prisila i moče biti, globalizacijom depersonaliziranih, baš je ono na kojemu se našao, ničim izazvan, i glavni lik ove knjige.

Idem, ne znam kuda, odlazim, ne znam zašto. Na takva pitanja i nema pravog odgovora. Isčupan iz svoga korijena Boriću će trebati dani i noći, mjeseci i godine, da shvati kako ni ljubav, ni strast u nepoznatom, preorganiziranom društvu i sredini, nemaju nikakva značenja ni vrijednosti.

Ali u Borića, nije valjda slučajno mu prezime, vidim dva epiteta: postojanost i borba. Ovo prvo bi reklo bor(ić)- jak, postojan, izdržljiv, čvrst, uspravan. Drugo mi se čini kao kao deminutiv od borac, borić: ne predaje se lahko, drži se one mimikrične, bosanske: tiha voda brijeg roni, možda i pomalo merhametli filozofije: neka, bit će dobro, učinit ću ja da tako bude, meni i drugima. Tako Ramo neće zaboraviti svoju strast za poslom ljekara, za liječenjem ljudi, što drži najvećom zadaćom čovjeka. Čezne istovremeno da svoju vještinu, mudrost, nadarenost pa i znanje na kraju, dariva, nesebično podijeli s drugima. Prozaično rečeno, željan je posla. Ako je rad, kažem ako, stvorio čovjeka, onda je Borić tomu najbolji svjedok.

U ovoj knjizi pisac će, umećući se u kožu Bosanca koji pati, sanja i želi, posvjedočiti prosvjetiteljsku, Holbahovu misao: čovjek bez strasti i čežnji, prestao bi biti čovjek. I neće prodati ni dostojanstvo kao što neće jaditi nad svojom hudom sudbinom izbjegličkom. Učit će neprestano, iako je zrnca toga pobrao i ranije, da se "vrlina ne rađa iz blaga, nego se iz vrline rađa blago". To će potpisnik ove knjige nedvosmisleno pokazati i u zadnjim retcima.

Cijelom knjigom pisac spašava svoga glavnoga junaka od prozaike života. Kad ga uznemiruju, a to će potrajati kojih osam godina ubjeđivanja, isčekivanja, nadanja, neshvaćanja, nečinjenja, nerazumijevanja, izvanjska bivanja Ramo Borić se povlači na mirno mjesto (lovi ribu, kao Ahmet Ćabo) i tamo usavršava svoja znanja o dobru i saburu, uči kako ukrotiti vlastiti nemir. Iako ima što razloga za to, on vjeruje da svaki dan ne mora sresti protivljenje, nezahvalnost, drskost, mržnju, sebičnost i to, što bi rekao Marko Aurelije, zbog toga što oni koji griješe ne znaju šta je dobro, a što zlo. Pisac će zato u ovoj knjizi velikodušno prihvatiti sretanje i slučaj dva čovjeka Rolfa i Rame i razrješenje boli našega izbjeglice i liječnika i na tome će potrošiti najveći dio knjige. Sve hvaleći mogućnost po kojoj ovaj mondijalizirani svijet nije posve okupirala bezdušnost depersonalizacije. Prostije rečeno: ne prihvaća svijet i život bez (obična) čovjeka. Zato svojim likovima, Lundgrenu i Boriću dodaje, reklo bi se, više pozitivnih osobina, više plemenitosti i čovjekoljublja nego što ga doista ima u svakodnevlju.

Ali kako knjiga, roman pogotovu, nije tek samo puko slikanje prozaike, to si Kadrić dozvoljava izlete u građenje svijeta i čovjeka kojega nadahnjuje čestitošću, a ovaj mu to vraća stvarnim, gdje punim srcem pozdravlja sve što mu sudbina odredi i rijetko razmišlja o tome šta drugi govore i rade. Njegov lik tka vlastitu nit univerzuma, vlastite časnosti i uvjerenja u dobro svega što mu se događa, jer vjeruje da da mu je sudbina vođena nečim višim.

I to se ostvaruje. Pisac i glavni lik postaju jedno. Ono što Kadrić svakom riječju želi, to mu Borić i život njegov potvrđuju. Hepiend i knjiga za slikanje dječijih snova. Ne, nego svjedodžba kako jedan uspjeh i pobjeda od slučaja, samo pokazuje koliko je poraza u njemu utkano.

Lijepo je što neko može naslutiti neki viši ideal i okrenuti mu se cijelom dušom, veseleći se nagradi koju je na taj način našao i stekao. Kao Ramo Borić što je u knjizi "Rođen za doktora". Ja bih rekao da glavni lik nije rođen za doktora no za čovjeka. Što je mnogo više. To svojim bilježenjem jedne nesvakidašnje sudbine pokazuje i pisac Ševko Kadrić u ovoj knjizi. I pisac i njegov glavni lik čine ono što je ispravno: svejedno im je jesu li usred strašne hladnoće ili se pak griju kraj dobre vatre. Gledaju ispod površine i ne dopuštaju da im ono istinski vrijedno izmakne pozornosti.
Vjerujmo Seneki, između redaka vapi pisac: dio života koji istinski živimo, sićušan je! Pametnom je, rekli bi Bosanci, i išaret dosta.

LOVE STORY

Esad Bajtal

Osvrt na knjigu Sevke Kadrica, Odisej sa planine

Osvrt na knjigu

ODISEJ S PLANINE Ševke Kadrića




Jedna ljubavna priča dramatizirana na dva narativna plana (personalnom i društvenom), izvrće odisejsku logiku zbivanja utoliko što Penelopa prepoznaje Odiseja odmah, ali on sam sebe (Erol) mora, ne prepoznati, nego s-poznati i kao Odiseja i kao oca vlastitog djeteta koje je Penelopin (Melli) dvostruki: i moralni i materinski – teret.

To samopoznavanje je ovdje psihološki adekvatum Itake: mjesto vraćanja glavnog junaka sebi samom. Na sceni je jedna psihogeografija Kadrićevog glavnog lika koji u sferi potisnutog i samo nehajem produciranog samozaborava, i ne htijući to, atakuje na dostojanstvo Drugog, koji se, kako priča ide ka svom srećnom kraju, pokazuje, zapravo, kao onaj Jedini s kojim je još moguć izvorno smislen život.

Riječ je o ljubavi koju ni vrijeme ni događaji, puni obrata i moralnih izazova, ne samo da nisu ugasili, nego su, čini se (gustativno-metaforički govoreći), postali so života bez koje bi ovaj izgubio svoj prepoznatljivi okus, ostavši blistavo sterilan i čist, ali, upravo zato – bljutav i nedorečen.

I to je ono što realističkom deskriptu Kadrićevih junaka (dat kroz priču kao omanji niz sporednih, ovlaš ocrtanih avanturističkih epizoda), daje životnu uvjerljivost koja se potvrđuje u izbjegavanju uobičajene zamke sentimentalnog idealiziranja jedne i crno-bijelog odslikavanja druge strane.

Kadrićevi junaci su naprosto živi ljudi koje život nemilosrdno valja između personalnih nesporazuma i ratne bosanske kaljuže u kojoj, za njih, nema drugog mjesta, izuzev onog u radijskim i TV vijestima o kolonama ognjem i mačem nasilno obeskućenih nesretnika.

Baš kao i antičkom junaku Odiseju, ni Kadrićevim junacima bogovi sudbine nisu naklonjeni. Pušteni iz Eolove mješine, svi opaki vjetrovi, izuzev spasonosnog i željno očekivanog Zefira, su tu. Klimavi splav života se opasno ljulja nemirnom pučinom fatumske udesnosti i potresa, da bi konačno uplovio u luku spasa, gdje metaforom bračnog prstenja kojim romantičarski dosljedno zaokružuje svoju skasku, nakon svih potresa, krug sudbinski preodređenih lutanja Kadrićevih junaka, biva konačno, i idilično zatvoren.

To je najkraća priča o Kadrićevoj priči Odisej s planine, ostalo o njoj treba da kaže književna kritika sredine kojoj je namijenjena.

Tek, ono što nije za izostaviti u ovom kroki prikazu, je onaj nostalgičarski naboj koji prati Kadrićevo kazivanje od početka do kraja, prepoznatljiv ne samo toponimski, nego i u onim verbalizacijama gdje pojam Bosne još uvijek, i uprkos svemu što se zbilo, figurira kao topos htijenja da se nastavi ljudski. A to znači na način koji autor sugerira tradicionalnom bosanskom sentencom po kojoj je «komšija kao rod», a koja drugima (zet Oskar, Šveđanin), još uvijek zagovarana i nakon svega što se dogodilo, ostaje potpuno nejasna i neshvatljiva. «Ja Balkan neću nikada razumjeti», kaže on, «odmahujući rukom i vrteći glavom».

Upravo zato, nama ostaje samo to da sami sebe (iznutra, i bez vanjske pomoći) razumijemo i da vraćajući život u kolotečinu iskustveno provjerenih vrijednosti, pokušamo iznova naći njegov izgubljeni smisao.

Samokritičko promišljanje sebe, onako kako je plodonosno ocrtano kod Kadrićevih junaka, možda bi moglo biti taj putokaz spasa za kojim tragamo. Kritika Drugih je rekla svoje i zatvorivši puteve dijaloga donijela je ono što je donijela. Niko u tom nanosu poricanja i blaćenja Drugog nije našao svoje zrnce sreće.

Zato, baš kao i u bračnoj, valja u pretince prošlosti potisnu povijesnu avanturu nedavnog ratnog dogoda i, naučivši ono bitno iz njega, vratiti se neizbježnom zajedništvu Bosne koje pamtimo po – dobrom i lijepom. Vrati se prepoznatljivoj etici i estetici Bosne s kojom smo svi bili, i bićemo, na dobitku. Potražiti smisao u ljubavi i dostojanstvu, bez malodušnog naklapanja i kopanja po vlastitim ranama, kojih, nažalost, ima u izobilju. Na sve strane i u različitoj mjeri. O tome, u ime zdravog, poučnog nezaborava, neka stručno i znanstveno fundirana povijest, sasvim objektivno kaže sve što ima. Samo takva (istini okrenuta) historija povijesti, biće od koristi svima.

To je, iako ne jedina, najvažnija poruka Odiseja koji je, nakon samokritičkog sagledavanja već napuštenog zajedništva, vlastitim primjerom vraćanja «domu i akrebi» (A. Šantić), praktički-uzorno svjedoči kao samorazumljiv modus vivendi bolje sutrašnjice.

Sociološki čitana Kadrićeva priča poručuje nam kratko i jasno: tek kad svako «dođe sam sebi», kad se «dozove» iz letargije i ponora ideološke pomrčine u koju je nasilno bačen, ili dobrovoljno dospio, doći će i Drugima, iznutra katarzički pročišćen i moralno sasvim čist za jedan potpuno novi početak.

A taj novi Odisejev početak, počinje pričom o kafi i pruženim usnama kojima stara priča – završava.


__________________________




ODISEJ U ZEMLJI ŠVEDSKOJ



Senad Duran

Kad padne noć
Na stepeniku osluškujem,
Zvijezde se u vrtu roje
A ja vani u mraku stojim.
Čuj, jedna zvijezda je tupo pala!
Ne idi bos u travu;
Vrt mi je krhotina pun.
Zvijezde, Edith Sodergran



Svaka istinska i velika umjetnost je Kentaur. Između mnogih uvoda koji su mi se nametali nakon čitanja nedavno objavljenog romana 'Odisej sa planine' autora Ševke Kadrića odlučio sam se za onaj koji je u naslovu. Da li pisac tananog i zamršenog bosanskog mentaliteta, koji već više od trinaest godina snatri pod švedskim nebom, u sjenci zlatne krune jednog nesumnjivo bogatijeg svijeta, može ostati isti? Da li se iko može tome oduprijeti i da li to uopšte vrijedi, ako prava vrijednost nije ono što je učinio Ševko Kadrić, to jest, da se strasno prepusti novim uticajima kao dahu novog proljeća. U tom pogledu, roman 'Odisej sa planine, jednostavna i topla ljubavna priča, neporecivo je prožet proplamsajima švedske životne aurore, mada je na jedan prost način o tome nemoguće govoriti.

Glavnu protagonistkinju romana , Melli Sorensen, davno je pogodila Amorova strela, u opojnoj ljepoti balkanskih vrleti. Roman je neka vrsta njene ispovijesti koja počinje dvadeset pet godina od tog događaja čije posljedice život obilno ponavlja u vidu novih lijepih i neponovljivih ljudskih bića i starih, ružnih i otrcanih nesporazuma. Velika mladalačka ljubav sa neporecivim dokazom koji će dobiti ime Tina okončana je onako kako to samo mladost čini. Ali, velikim ljubavima nije suđeno da se mogu okončati, iako često nije prijatno vidjeti šta mogu učiniti onda kada nije suđeno da se mogu kontrolisati. Romeo, u liku šarmantnog i duhovitog Erola, neće biti u prilici da sazna kako je postao otac. Barem će na to morati sačekati. I to ne samo on, nego i njegova kćerka kojoj je majka izmislila oca, imenujući ga Odisejem. Na ovaj ili onaj način, bio je to sudbinski i proročki čin. Od svih svjetskih avanturista za Odiseja se barem sigurno zna da se vratio svojoj Penelopi.

Svevremena i obična priča o ljudskoj potraži za srećom postavljena kao tematski okvir u velikoj mjeri odslikava i samog autora kao Odiseja sa perom koji sve zrelije promišlja svoje pisane avanture u koje se upušta. I ovoga puta on pokazuje da su mu bliski ženski likovi i da mu putovanje kroz njihove emotivne svjetove počesto pruža veći izazov i motiv da oblikuje svoje književne ideje i poruke do kojih mu je stalo. Romaneskna saga razlijeva se preko oštrih i sumornih hridi jednog suludog vremena, upijajući u sebe patnju i nesreću onoliko koliko je nužno da bi se iskoristilo jedno važno umjetničko iskustvo po kojem modernost sadržaja ne može biti sama sebi cilj.
U magiji kazivanja autor gradi jedan suptilan odnos između prošlosti i sadašnjosti, fascinantan amalgam u kojem ne titraju samo trenuci neke doživljene i idilične ljepote i draži, nego i trenuci u kojima se hvataju teški i bolni fakti življenja. Upravo u toj literarnoj zoni Ševko Kadrić svjesno se upravlja prema meridijanu zemlje Švedske opredjeljujući se za sudare i prožimanje duhovnih svjetova i kultura kako bi se doprlo do onog ljudskog i univerzalnog. U tom smislu, kada se svaka od pojedinačnih ljudskih putanja do kraja sagleda uočava se neodoljiva spoznaja da je istinski Odisej cijele priče sama Melli Sorensen, koja se mladalački hrabro upustila u avanturu traženja mjesta pod švedskim suncem. Način na koji je Ševko Kadrić ocrtao tu životnu priču samohrane majke i žene koja koja je ostala u tajnoj vezi sa prekinutim korijenom prvotne sreće, u neku ruku već je prepoznatljiv po lepršavom, sočnom, na mahove nadahnutom jeziku, koji poseže za svim što je izazovno i u isti mah autentično i prirodno.

Neporecivo je da je autoru katkada stalo da čitaoca diskretno podsjeća da on nije u stanju niti želi odvojiti tok kazivanja od matice nekog apriornog Dobra, mada je to refleksija svega propuštenog i izgubljenog na balkanskim 'Orkanskim visovima'. Sljedstveno tome, nemoguće je zamisliti je Ševko Kadrić autor koji bi bio voljan da do krajnjih granica relativizira svoj duhovni kod i da napiše drugačiji završetak od onoga što je čitaocu ponuđeno, kao neko dugo sazrijevano i napokon ubrano voće sreće, kao ponovo nađena stara šerpa u mislima jednako božanski blistava i vrijedna kao vinski pehar od najčistijeg srebra. Da li je to onaj novi tanani švedski uticaj nemoguće je sa sigurnošću tvrditi, ali je izvjesno da je 'Odisej sa planine' knjiga u kojoj će bosanski, švedski ili bilo koji drugi čitalac otkriti snagu nekog zdravog zavještanja da nema nesretnih ljubavnih staza do sreće, nego samo nesretnih i pogrešnih kompasa koje nosimo u srcu.



15.09.2006.


ROMAN BOGAT ISKUSTVOM

Prikaz knjiga Ševke Kadrića

ROMAN BOGAT ISKUSTVOM

JOSEF RYDÉN, Jönköping posten
Recenzija romana

 

Zagubljene slike, autor Ševko Kadrić (Isaberg Förlag)


Roman

Švedska je dobio novog pisca na švedskom jeziku. Njegovo ime je Ševko Kadrić i porijeklom je iz Bosne koju je napustio ratne 1992 godine. Bio je profesor na sarajevskom univerzitetu i zaneseni planinar, učitelj skijanja i slikar. Kao pisac već je objavio četiri romana i jednu zbirku novela na svom maternjem bosanskom jeziku. Zagubljene slike su njegov debitantski roman na švedskom jeziku. Roman je prvo napisan na bosanskom jeziku i kasnije ga je prevela Erna Tufek i jezički uredio Đorđe Žarković. Roman se zove Zagubljene slike i ja odmah moram reći da je riječ o romanu vrijednu čitanja.

Život u kući na vodi

Pripovjedač je stariji čovjek koji piše pisma unuku. Kao i sam pisac on je Bosanac koji živi na dalekom sjeveru tako da se roman doima i kao biografsko piščevo kazivanje. Pripovjedačeva se porodica raspala u ratu a sam pripovjedač je bio zatočenik jednog o srpskih logora iz kog je izašao posredstvom Crvenog Krsta i prebačen na Sjever.

Gdje se unuk nalazi pripovjedač ne zna sve do posljednjeg pisma. Prošlo je punih devet mjeseci od 28 septembra, kad pisma počinje pisati do 4 jula kada je zadnje pismo napisano, što će reći vrijeme koje odgovara trudnoći žene.



 

Kao useljenik pripovjedač živi u kući na vodi koja je blizu jezera a u blizini je i mali grad. Ubrzo će on upoznati svoje komšije, usamljenog Danca, jedan njemački par, osobe sličnih navika kao on koji imaju svoje kućice na vodi baš kao on. Samo dvoje domaćih Tore i Margareta su dio te priče izoliranih ljudi, na vodi u blizini jezera na dalekom sjeveru. Ali Tore je teško bolestan i umire u toku zime. Margareta ostaje uz zajedničkog prijatelja pripovjedača.
Jednog toplog julskog dana oni će upaliti motore na kućici na vodi i cijelo društvo plovi prema ostrvu na sredini jezera da prospu vjetrovima pepeo Toretova tijela.

Tako izgleda roman čitan kroz pisma koja pisac piše unuku ali kroz njih prolazi mnogo drugih osoba, događaja, sudbina. Pisac govori o svojoj i porodičnoj historiji, on kroz “zagubljene slike” otkriva cijeli jedan svijet, jedan život, Bosnu, govori o ljubavi, prijateljstvu ali i o mržnji, ratu i nepoznatim ljudskim tragedijama. Kroz ove slike čitalac može vidjeti i život u Švedskoj i nesreću izoliranja ljudi te svijet koji oni sami prave i ispunjavaju druženjem, ribarenjem, izletima i prijateljstvom.

Egzistencijalna pitanja

Ono što romanu daje dubinu i intelektualnu draž to je piščevo razmišljanje o ljudskim egzistencijalnim pitanjima. Ona su često spojena sa pričom o Bosni ili Švedskoj. Religija i politika su česte tema kojom se susjedi bave pijući kafu ili čaj u kući na vodi. Pripovjedač je inspirisan bosanskim bogumilima, jednom srednjovjekovnom tradicijom svojstvenoj prostoru Bosne. U Nacionalnoj enciklopediji stoji da je riječ o pokretu koji je startao bugarski sveštenik Jeremija Bogumil koji je bio u sukobu sa ortodoksnom crkvom i njenim dogmama. Pokret je kasnije bio uzor za protestantizam i zapadnoj civilizaciji poznatoj po slobodi mišljenja i obraćanje Bogu na maternjem jeziku. Pripovjedač u romanu je sumnjičav prema religijskim dogmama i nastojanjima crkve da se nametne kao politička vlast koja zloupotrebljavajući Boga upravlja našim životima.
Roman sadrži kritiku prema našem odnosu prema useljenicima gdje će pripovjedač reći: “Tamo nam je grijeh bio što nismo bili kao oni, taj grijeh nas prati i ovdje. Od tamo nas progone ovdje nas ne prihvaćaju.”

Mnogo kvaliteta

Poruka dede unuku pisana da se nekad pročita, nije jedino što dominira i vrijedi, roman obiluje toplinom, humorom, pričama, oduševljenjem prirodom, velikim iskustvom i prije svega ljubavlju. .

Djeda, kao pred ogledalom vidi i sopstveni život i govori o njemu, o njegovim dobrim i lošim trenucima, mudrosti i gluposti koje su ga nosile. Tako će srećući ženu koja mu je bila prva ljubav i koja mu nudi zajednički život, prokomentarisati: “Ponekad se čini da ljudi ne prave greške samo onda kada se one i dešavaju, u mladosti, već kad nastoje da ih poprave u starosti".

Zagubljene slike su roman sa mnogo kvaliteta. Jezik teče lagano grleći čitaočevu pažnju. Prevodilac Erna Tufek je uradila dobar posao prevođenja.

Dobra preporuka

Prelazi od slika iz prošlosti i ovih današnjih djeluju potpuno prirodno i uvjerljivo. Pisma, kao pripovjedačka forma su ostavile pripovjedaču velike mogućnosti koje je on iskoristio na najbolji mogući način. Na kraju je ostala radoznalost kod čitaoca, šta bi sa unukom? Možda je to pisac učinio namjerno pripremajući nas za novu priču.

Sa zagubljenim slikama (Borttappade bilder) Ševko Kadrić se etablirao kao švedski pisac. Ja mu želim mnogo čitalaca. Kada čovjek uzme u ruke njegov roman ima osjećaj da je upoznao čovjeka koji ima mnogo toga da kaže o umjetnosti života na ovom svijetu...


Ševko Kadrić, interviju, Nema kompromisa



Interviju, digitalna knjiga juni 2011

Farbanje neba - kod izdavača

Potpisan ugovor o objavljivanju romana za djecu "Farbanje neba" i na bosanskom jeziku



Autor Kadrić i Damir Uzunović vlasnik IK Baybook 

Sarajevo 4 juli 2011

U Prostorijama Izdavačke kuće Baybook, juče je potpisan ugovor o objavljivanju romana Ševke Kadrića (Ševko Kadrić) "Farbanje neba" i na bosanskom jeziku. Roman će ove godine biti objavljen na švedskom jeziku kao jeziku prvog pojavljivanja.

Glavni junak romana Merhunisa Kantardžić (Mimmi) nosi svu težinu života u dobi kad se sa istinom teško suočiti (14 godina). Junakinja se hrve sa onim stranama života koje do tada nije ni primjećivala. U priču, posredstvom novih tehničkih pomagala, uključuje Juana, Annu... nastavnika likovnog odgoja, dječijeg anđela čuvara, Gabrijela...

Roman je razmješten između dva prostora odživljavanja žitova junakinje, Bosne odakle pristiže u maminu stomaku i dalekih Skandinavskih zemalja gdje živi.

"Roman ti je super, svaka čast što si kao muškarac u zrelim godinama, tako sjajno, tako vjerno "ušao" u dušu tinajdžerke. Bravo", poslije čitanja rukopisa napisala je književnica Nura Bazdulj Hubijar

"Knjiga bi se trebala pojaviti pred čitaocima početkom septembra", rekao je Uzunović potpisujući ugovor.

PITA OD JABUKA

Š. Kadrić, ulje na platnu, iz knjige "Posljednji bogumil i druge priče"

 

Na stolu, u staklenoj vazni, svježe cvijeće, tek ubrano, ubrano sa ljubavlju za dobrodošlicu sinu. U jednom tanjiru topla krompiruša i po njoj neštedimice posut kajmak a u drugom jabukovača, pravljena do dugo u noć, uz suzu sreće, uz nadu, nadu za povratak među žive.  Za stolom momak k`o div. Izgladnio, malo podbuho, kratko ošišan, bolje reći obrijan sa tragovima  hiruških majstorija po tjemenu. Pored njega žena, čovjek bi rekao sestra, prijateljica, sve prije nego majka. Milovala je sina pogledom, nježno, sa neskrivenom radošću, olakšanjem, željom da bude na dobro.

- Jedi Kemo, jedi sine - tiho je rekla plašeći se sopstvenog glasa. Ponekad bi dohvatila tanjire, ali onaj sa jabukovačom svaki put je sve više primicala Keminoj desnoj ruci.  Dugo je nije pravila, dugo je Kemo nije mogao jesti, pomislila je, ned`o Bog, da je nikad više i neće moći. Ljekari su rekli da je operacija uspjela i da bi trebalo biti sve u redu, ona je čekala, jabukovača bi trebalo da kaže svoje.

A počelo je davno, još 1987 godine. Kemo je kao i svakog petka, pred utakmicu subotom, otišao u salu na trening. Zagrijavali se kao obično, igrali kao obično, sve bilo kako obično do tog kobnog skoka sa loptom iz polučučnja prema košu. Kako i čija se ruka našla iznad njegove glave, kako je lakat padao odozgo a Kemina glava jurila odozdo, to se može nagađati, tek osjetio on snažan udarac. Nešto mu se zaljuljalo u glavi, pred očima, pošao da padne, oslonio se rukama, na parket i samo opsovao:

- A u p.... materinu.

Ostao malo tako i snaga ko snaga, mladost ko mladost a bio zagrijan i nastavio igrati. Po noći počelo da ga boli, jedva ugrabio do klozeta da ne povrati u krevetu. Hitna ga odvazla u bolnicu i snimci pokazali da ima veliki hematom. Krv podlila pa pritisla na moždanu ovojnicu. I ostao u bolnici dan, sedmicu, cijeli mjesec. Ni jedan od ljekara nije smio da bilo šta preporuči a kamo li da sam učini.

Kemo je od tada bio osuđen na vegetiranje. Nije smio fizički a ni psihički da se zamara. O košarci nije bilo ni govora. Ljekari zabranili i da gleda, kažu ”preživljavače igru, uzbuđivaće se”.

- Jedi sine jedi - gurala majka jabukovaču da prekine slike koje su se ređale, neke na preskok, neke izblijednjele, neke u ožiljku do bola, ali se ređale ne pitajući je želi li ih ponovo.

- Nesreća ne dolazi nikad sama, u sebi rekla Samija, ali eto i u nesreći sreće bude. Šta bi bilo da nisu našu varoš napali ti ”komušari”, kako li ih zovu - zapitala se uz gorčinu koju je osjetila pri pomisli da se sa nekim potajnim radovanjem prisjetila tog 24 juna 1993. godine.

- Možda bih ja ipak pronašla put do doktora Lingvista i bez njih, možda - dodala.

 

U varoši su svi znali da se nešto sprema, ali  toliko okrutnosti  niko nije mogao ni u snu da prizove.

- Sve se dogodilo munjevito, padale su prve granate po gradu, nama se činilo bez reda, nasumice - pričala je više puta prisjećajući se i preživljavajući jednu po jednu.

Pucnjevi su bili podmukli, ali se od njih  krv u žilama ledila.  Od pomisli da je na  tebe ispaljena, da neko želi da razori  baš tvoju kuću, ned`o Bog, ubije tvoje dijete,  tebe.  Kroz glavu joj letjele slike kad su bježali u podrum izbezumljeno. Oni bježali a komušari već vukli lijekove iz ambulante, pljačkali, ukopavali se ili možda samo dotjerivali rovove koje su već davno krijući pripremili.  Znala je da joj je Kemi isto bez lijekova kao i bez skloništa, te se trčeći vratila u sobu već razbijenih prozora, rovila po policama uzimajući tlakomjer, lijekove, usput zgrabila i dva ćebeta. Kad se vratila u podrum a dolje  već komušari, stigli preko balkona i tjerali sve koji su se tamo zatekli u nekakav drugi podrum već ranije pripremljen.

- Trči ! Trči ! - derali se.

- A kako će d`jete trčati, jadna sam ti ja - govorila,  više za sebe  podupirući Kemu dok je on vukao nemoćne noge.

Podrum-zatvor sa rešetkama na malim prozorima, prije ih nije bilo, to bi se mogla zakleti.

- Kad li ih staviše - upitala se pokrivajuci Kemu dekom u ćošku lijevo od od prozora sa rešetkama. Kad su ušli bili su prvi, a kasnije su sabili, skoro nabili, tridestoro. Negdje pred noć poveli su sve da im budu živi štit, neko pucao sa druge strane rijeke. Samija nije znala ko.

- Ne Kemu - začuo se nečiji glas.

- Ma šta ne Kemu! - proderao se na njega jedan u uniformi kukasta nosa.

- Vodite mene ja sam katolik a njega ne dirajte - ponovio onaj.

- Pogledam ja, u priči je ponavljala Samija, kad Ivo Kapić.

- Nemojte Kemu, molim vas, on je bolestan - dodao i jedan Žilic, Kemin drug.

- Ti ćes mene učiti majku ti vlašku - zamahnuo da ga udari onaj sa kukastim nosom.

- Ali niti ga je udario, niti mi Kemu odvedoše a i mene ostaviše sa njim. Kasnije mi je na um palo, a u nevolji svasta čovjeku na um padne, da je onaj Žilić stvarno pravoslavac - slijegala ramenima čudeći se.

- Jedi sine, jedi - opet će Samija skoro tepajući dok joj je ruka kretala prema tanjiru sa jabukovačom. Na um joj palo kako je po pola tepsije skoro s` nogu znao pojesti, dok su ga čekali ili autom ili sa motorima. Pakovala bi mu, po punu onu četvrtastu plastičnu posudu od eurokrema jabukovače, kad su išli da igraju utakmicu u Zenicu, Maglaj, Doboj.

Kad su ga zvali telefonom, a ona se javljala, oni njegovi ”Varoški panteri”, kako su ih od milja navijači zvali, uvjek bi dodavali i ono:

- Teta Sijo - ili ponekad - teta Mrvice, ne zaboravi jabukovaču. Mrvicom je nazvao Kemo kad je zašao u one lude godine  i kad se div iz njega pomolio. Ono : ”Mrvice”, kad bi on izgovorio zvučalo bi joj kao zamjena za sve što ide direktno iz duše, iz srca. A ona, sve bi zaboravila ali jabukovaču ne. I uvijek je imala i oraha i sušenih mrvica i jufke, svega je imala, pite od jabuka nije smjelo faliti.

I kad je ostao u bolnici Samija je plakala i pravila pitu do pred zoru, ne bi li prizdravio, ne bi li okusio. A nije je ni probao. Majki se otkinulo nešto  od srca, vidi neće na dobro. I svaki put ona donosila on odbijao, ona ostavljala na natkasnicu pored kreveta, kao, neka se nađe ako uzmogne. Drugi jeli, on ponekad lagao za majčinu ljubav, ali jesti nije mogao. Slabo je i drugu hranu uzimao, kopnio a kosti velike, muške,  htijele vani.

 

U podrumu su bili četiri dana, vani su čuli pucnjavu, kad bi izlazili u klozet ili provirivali, oni visočiji, kroz onu rešetku na prozoru, mogli su vidjeti ranjenike ali i mrtve. Svo muškinje su odveli, negdje. Gdje, dugo nisu znali. I peti dan  poveli ih prema školi, u grupama po petoro.

- Prigrnite nešto tamno da vas snajperisti ne pobiju - govorio im jedan pred izlazak iz podruma.

- Nasmijah se od jada, opet će uz smiješak Samija, šta da obučem, kad mi je ovo na meni i tamno i svijetlo i toplo i hladno, sve.

- Ta slika varoši, dragi Bože, ovdje bi uvijek zastala i pustila suzu Samija, varoš gori, nešto tek upaljeno, nešto dogorijeva, ponegdje samo zgarište i crna mrlja koja govori da je nešto tu bilo.  Onaj mlađi i ja Kemu uzeli ispod ruke a ja se ukočila gledajući grad.

- Trčite ! - proderao se onaj iza  njih.

Kemi noge skoro otkazale. Punih pet dana nije ni kročio, bilo hladno, više bili gladni nego siti a i više od svega nagrizao ih osjećaj komšijske izdaje, bezosjećaja koji je odnekud u njih ušao, ili je možda tamo i bio a oni ga nisu primjetili.

Više su Kemu vukli nego se oslanjao na noge. U školi mu pozlilo. Samija ga vratila iz mrtvih. Njegovu bolest je upoznala više nego što sebe zna. Simptome, manifestavije, kad koju tabletu dati, kad i gdje priviti hladnu a gdje toplu oblogu, gdje masirati, sve je znala.

- Stid me pred Bogom i narodom zbog onog mlađeg. Admira je majka i zapostavila baveći se Kemom - govorila bi ljubeći sliku što joj je skoro poslao. Slikao se negdje iznad varoši sa puškom u ruci i bosanskom zastavom.

A i on, Admir pomago bratu. Brat mu bio uzor, ponos. U školi ga djeca poznavala kao Kemina brata, cure zadirkivale, štipkale. On bio ponosan na brata. Išao prvo krijući na Kemine treninge, kasnije ni jedan nije propustio, počeo i on trenirati.

 

- Rodi majka, cijeli komad krompiruše dijete pojede - tepala mu, mada je čudno zvučalo. Znala je to ona. Ruka joj krenula prema  tanjiru sa jabukovačom pa, kao zastala, na Keminoj ruci smijući se. Skoro tri njene šake trebaju da se  pokrije jedne njegova.

 

U školi bili pet dana, pet dana sa teglom džema i nju im donio pop. Kasnije su se od jada zezali šapćući: ”Džemo voli džem” a i muž joj Džemo. Baš tu u tu školu im uspio poslati neko pisamce i u njemu napisao da je živ.  Tako i napisao:

 

”Samija, samo da znaš da sam živ, ne bojte se sve će proći.                                      Čuvaj djecu, čuvaj sebe Samija.

Voli vas vaš Džemo.”

 

A Džemo bio omiljen nastavnik, kasnije i direktor u osnovnoj školi.

Šesti dan došao neki vojnik i rekao im da krenu za njim i kao naglašavao da je to samo zbog Džeme. Ljudi što su ostali u školi, se zgledali zavideći  im, i oni se ponadali, kad ono odveo ih do veterinarske stanice u kojoj je već bilo na stotine žena i djece. Tu je Samija vidjela kako se komušarci iživljavaju nad ženama tražeći novac, nakit. Gledala je kako dovlače ranjenike i poginule, kako psuju sveteći se nad ženama, svašta je vidjela i pitala se gdje je bolje: ”U podrumu pa ništa ne vidjeti i ne znati ili ovjde previše vidjeti a ništa ne moći?”

Iz veterinarske stanice su ih odveli u nekakav hangar gdje ih je bilo skoro pet hiljada. U hangaru dolje bio beton po njemu pored ljudi hodali i pacovi, gore neke grede i po njima golubovi. Golubove bilo lijepo vidjeti ali poganili po ljudima a oni se nisu imali gdje skloniti. Preko dana upekni sunce, toliki ljudi, vani nisu  mogli i nisu smjeli, a unutra bez vode, bez klozeta nisu mogli izdržat.

- Tog smrada te muke...- vrtila bi Samija glavom prisjećajuci se hangara.

Samiju su pustali sa Kemom da izađe do jednog oraha u hlad preko dana, onom mlađem nisu dali, kad odnekud doletjele dvije granate. Da li je pala ili se bacila na Kemu ne zna, ali zna da je samo gledala u pravcu dima i pipala dijete. Ništa, nije ga ni ogrebalo a i njoj ništa nije hvalilo. Još je jednom tako izašla do oraha i pošla sa krpom na Bosnu da je pokvasi, kad dolje za žile od johe, zakačila se dva ljudska trupla. Ona bacila krpu i u strahu pokupila dijete pa u hangar.

- Smrad je smrad, smrt je smrt - tješila sebe privijajući se uz dijete.

- Hoćeš li sine kisela mlijeka sa pitom? - radosno upitala  vidjevši da je i drugi komad krompiruše nestao u izgladnjelu majkinu divu.

- Moglo bi, Mrvice - nasmijao se on gledajući u nju.

Čuvši ono ”Mrvice” nešto joj zastalo u grlu, osjetila  kako se stresla od hladnoće i toplote u isto vrijeme.

- Rekao je, sigurna sam da mi se nije učinilo - ponavljala je u sebi, krenuvši jednom rukom prema njegovoj a drugom je povukla i onaj drugi tanjir da je Kemi bliže. Sad skoro da i nije sumnjala da će probati. Čudan osjećaj nervoze u stomaku pokrenu je prema frižideru i kiselu mlijeku, ali oči ostale na stolu, na Kemi, na piti od jabuka, na čekanju, na sretnu povratku.

 

Kad je pucnjava odmakla od varoši,  pustili su ih kući, ma kakvoj kući, onom što je od kuća ostalo. Navlačili su ormare na rupe gdje bi prozori trebali biti, donosili stvari iz dvorišta iz praznih ili nedogorjelih stanova, ono što već nije  odnijeto. Došao i Džemo, 18 oktobra, pustili ga, bio bolestan, ali rekli mu da je i dalje na nekakvoj radnoj obavezi. I dan kasnije otišao kad su ga zvali, a Samija sa Admirom odvela Kemu u kupatilo da se okupa. Donijeli vode, u cjevima je nije bilo. Ostao Kemo sam da se rukama istrlja, stid ga majke a i pred mlađim bratom htio da bude važan, kao, može on. Vratili se oni, on u komi, sva sreÊa glava nije pala u kadu već se naslonila na zid. Padao je i ranije, ali ovo je bilo kao kraj.

- Izađem i počnem vikati : ”Umro Kemo, umro Kemo..” svi  gledaju ni smrt im nije neobična - prisjećala  se Samija, sva užasnuta i same pomisli da se to desilo.

- Zovem: ”Džemo umro nam Kemo”, a čujem i Admira kako pomaga: ”Hej, moja mama, mama.”

Kemu su u deci iznijeli vani, kao što mrtvace iznose, a Samija stala pred neko auto HVO-a, bosa. Vojnici izašli sa puškama, ona ni da se pomakne, odrvenila, okamenila a oni se zbunili. Oni što su Kemu nosili, su uz njega i ostali, ostali pobjegli. Jedna medicinska sestra, iz komšiluka, se odvažila pa pipnula Kemu.

- Ima puls vozite u bolnicu, brzo - izustila ona. Oni što su ga ponijeli pravo u ono vojničko vozilo a vojnici se zgledali pa povezli. Samija se pricapila uz dijete, nije bilo sile da je odvoji. Znala da mu niko ne zna dijagnozu, osim nje. Da će mu neko u bolnici ili otvoriti glavu ili ga pustiti da umre.

I odvezli ih u susjedni grad koji su držali  Srbi, kasnije joj to palo u oči, kasnije joj bilo čudno, tad joj sve jedno bilo. U bolnici ih pregledao neki doktor Perović.

Odbacili ih  hitnim kolima za Banja Luku, naredio onaj Perović. Kemo ostao u banjalučkoj bolnici a jedan doktor prišao Samiji pa joj krijući, skoro šapatom rekao:

- Ženo traži spasa za svoje dijete.

- Kako da mu ja nađem, kad vi ne možete? - u čudu i sa suzama upitala ona.

- Idi u međunarodni Crveni krst - dodao on, osvrćući se unezvjereno.

- Gdje je? - pitala ona u prazno, on već zamakao niz stepenice.

I nekako našla. Ušla unutra, oni je izbacili ne dajući joj ni da progovori. Ona sjedila pred vratima i plakala, a i šta bi drugo? Izašao neki stranac pa pitao što plače. Prevodioci preveli i ostalo na sređivanju formalnosti oko papira. Taj dio posla je za mnoge više od sreće, duže od vječnosti, njoj i Kemi sve bilo sređeno za dvadeset i tri dana. Kemo ležao u bolnici ona bila kod sestrine prijateljice Jovanke.

 

- Tražila sam Švedsku, tražila put do doktora Lingquista. Za njega sam znala od 1987 godine. Tad su rekli: ”U Evropi jedino on može da ti pomogne”- govorila je Samija sa bogobojaznim strahopoštovanjem uz spominjanje imena doktora Lingquista.

 

- Može li još jedna časa mlijeka sine? upita gledajući radosnih i širom otvorenih očiju praznu čašu u kojoj je malo prije mlijeko bilo.

- Biće dosta - sito rekao Kemo, stavljajući jednu ruku na usta iz pristojnosti zbog podrigivanja, a drugom krenuo  prema tanjiru sa jabukovačom.

Samija gledala tanjir pa ruku, ruku pa pitu u ruci, stisla prste i ne osjećajući kako joj nokti ulaze u dlanove praveći brazdu nevjerice, pa očekivanja i oteo joj se vrisak sreće.

- Zagrizao Kemo. Ozdravio Kemo, sreća majkina... - rekla sa suzama u očima, oborila glavu i našla se u poslu, kao da prazne tanjire odnese u kuhinju, plašeći se da njega ne uznemiri, da sa nje nemir ne pređe na njega.

 

I dok je Kemo, malo iza toga, dignutih nogu na stolicu, uvaljen u meku fotelju, gledao evropsko prvenstvo u košarci, zazvonio telefon.

- Stan Imširevic - kratko rekla Samija.

.... Džemo ti si... pitala i radovala se u isto vrijeme.

- Kako ste, kako je Admir ?

... Jeste, evo ga.

... Jeste Džemo, uspjelo...  jeo Kemo jabukovače ....

 

 

 

 


CIGANSKI CAR

Izvod iz romana "Proleter u srcu"

 

MURAT Rezaković, turski asker, dojahao je do Fočanske doline odnekud

od Soluna. Služio je sultana dvadeset godina, a od toga deset u Foči bio.

Dobro je jezik bosanski govorio, običaje svještio, ali Fočak nije bio. Upravo

je dobio tapiju od sandžakkapetana da mu askerluk prestaje pa mu je na volju da ostane u Foči ili kući, u Solun, da se vrati.

 

Sutradan, jutrom, krenuo kaldrmom niz Prijeku čaršiju a u glavi vagao ostati

ili se vratiti. Da ostane nije znao što bi, činilo mu se da je i kao asker u Foči

bio samo stranac, skine li askerske širite biće još veći. Ako se Solunu vrati

niko ga ni poznati neće. Između dva stranca jednog je morao odabrati, baš

tog jutra, ali koga?!

 

Od Careve džamije prema kafani niz Pazarište koracima je vagao tražeći

odluku:

- U Solunu, u Foči, u Solunu... - Ono ”u Foči” mu je padalo na lijevu nogu,

ali nije htio sam odustati od vaganja, čekao je da mu neko ”pomoz bog” ili

”selam” nazove. I kad je pomislio da će ga usta zaboljeti od onog ”u Solunu”,

”u Foči”, kad začuo iza sebe:

- Sabahhajrola Murataga.

- Sabahhajrola keva - otpozdravio je Murat ali i upitao zarom pokrivenu

djevojku:

- Čija ’no ti bi šćeri?

- Salihage Muharemovića - odgovorila ona i ubrzala ispred njega put

Pazarišta.

Prestao Murat vagati gradove a počeo ponavljati:

- Salihaga, Muharemović, pa opet, Salihaga...

 

Taj dan bila je subota, i bio pazarni dan u Foči, bila jesen, lijepa jesen

Fočanska. Seljaci dotjerali voće ubrano i osušeno, pekmez, šogolj, drva, sijeno,

sir, kajmak. Poneka vreća kreča pod Pazarištem bila prislonjena. Tezge se

lomile pod medom, vinom, rakijom, kovanim noževima. Cigani donijeli kose,

sablje Fočanke a Dervo iz Slatine kace, stapove, čabrice, kosišta, grablje.

Svega na pijaci bilo što roditi može na obalama Drine i Ćehotine, kod seljana

na Cvilinu, Dragočavi, Godjevnu, Vikoču, u Šadićima, Ćurevu, Zavaitu, što

mogu i znaju ruke i zanati došli od Dubrovnika, Carigrada, Beča, odkud sve

nisu?

- Evo ih mrkaljuše iz Potpeća - prizivao mušterije jedan što je kruške

prodavao.

- Fočanka za ovcu - vikao drugi vitlajući sabljom iznad glave.

- Karike na marike, ko nabije taj dobije - ponavljala je ciganka nudeći karike

vještima da bacaju na flaše.

- Duhan, duhan vikočki - dovikivao je brkajlija pod turbanom, suknenih

hlaća sa velikim turom dok je prevrtao i nudio sitno izrezan žuti duhan.

- Miris dubrovački - odmah za njim dodao je jevrejski trgovac sa bijelom

kapom na glavi.

- Bukovina sa Čelebića - čuo se glas čiče pod vlaškom šubarom.

I tako, smjenjivale se ponude, čuo se žamor, kasnije i pjesma. Prvo onako

nasuho pa onda uz šargiju, violinu, def i piskav glas ciganke što je, nekome,

pjesmom otimala teško stečenu zaradu, a davala sjetnu pjesmu za utjehu:

 

”Razbolje se lijepa Fatma jedinica u majke

ona traži žute dunje, žute dunje,

aman amann

žute dunje iz Stambola...”

Predveče cigani trebali slaviti, baš ovdje na Pazaru podno Sahat kule i birati

svog cara. Ciganskog cara.

Murat Rezaković je hodao gore - dolje, gledao sve, kupovao nije ništa. Što

će mu šta, kad sve u kasarni ima. Kasarna mu je kuća, Kulaš i sablja sva

briga. Bar je tako mislio dok tapija kapetanska nije došla. Sad mu se po glavi

vrzma i Solun i miris Egeja i Foča, valjda iz navike i lijepih uspomena, ali i ona

Salihage Muharemovića što je jutros prema Pazaru zamakla.

Sjeo pred kafanu podno pazarišta, da noge odmori. Lijeva ga sve više

poboljevala. Ranjen u nju bio u mladosti sad crvenila na tom mjestu. Sjeo da

kahvu popije ali i rakijicu, onako, za dušu.

- Mogu li dvije sa lokumom i jedna u fiću - naručio kahve i rakiju.

- More, more Murataga - odgovorio kafedžija, a i upitao:

- Što dvije kad si sam Murataga?

- Naići će neko, naići - odgovori on.

I naišao. Prvo ciganka sa ciganima i pjesmom ciganskom a onda i Salihaga

Muharemović. Cigani mu otpjevali onu njegovu:

 

”Caru jada kod Soluna grada

a Muratu oko srca mlada....

Caru Egej vojsku potopio

A Muratu dragu poljubio...”

Salihaga ga pozvao kući da popričaju o kćeri mu.

- Nije pazar za prodat evlada Murataga - govorio mu Salihaga uz onu kafu

što je baš njega dočekala.

Negdje oko podne telal išao čaršijom i pozivao narod na zubanje.

- Čujte i počujte narode - govorio je on - uz odobrenje Fočanskog muftije

Smailbega Kukavice danas će se u četiri sahata na Pazarištu održati izbor

novog ciganskog cara zubanjem...

- E čuj ciganskog cara - promeškoljio se Murat ali i obradovao da može i to

vidjeti.

Malo prije četiri sata vratio se čaršiji i Pazarištu kad tamo kao da nije ni bio

pazarni dan. Na sred Pazarišta prostrta slama, iznad postavljena jedna greda

na kojoj je visila jabuka okačena na dva kanapa.

Tamo jedan, što bi sudija trebalo da bude, počeo pozivati:

- Trebaju nam dva Ciganina, dva Vlaha, dva Turčina, dvojica Balija, dva

Jevrejina...

I kako su iz mase izlazili ljudi po dogovoru ili masom nošeni, jedino po

kapama razlikovani, Murat nije ni primjetio svirače kako se prema njemu

guraju:

- E hajde Muratago, duše ti, i ti sa nama - molila ga ona što mu je pjevala.

- Nisam ja za toga, nisam - odbijao je koliko je mogao.

- Ma hajde, duše ti....- molila ona vukući ga kroz masu naroda a i narod

prihvatio:

- Haj Murataga, hajde...

Takmičari sjeli u krug oslonjeni na koljena. Bilo ih desetak raznih vjera.

One iste vjere postavili jedne naspram drugih i tad sudija počeo da nabraja:

” Da bude kiše, da žita bude,

da djece bude....

da ratova ne bude,

da poplava i požara ne bude,

da bolesti ne bude..”

 

U isto vrijeme dok je nabrajao sudija je onaj kanap, na kom je visila jabuka,

uvrnuo i pustio. Jabuka se vrtila i kružila iznad glava takmičara. Oni su trebali

da je zagrizu zubima sa rukama na leđima. Za jabukom su se mogli bacati

koliko su mogli ne odvajajući koljena od mjesta na kom su sjedili.

Jabuka je kružila, oni se bacali, masa navijala, psovala, vikala.

- Ne Cigane, ne - proderala se Ciganka kad je Ciganin htio jabuku da

uhvati.

- Kako će Ciganin biti ciganski car?- nastavila ona uz psovke ciganske.

Murat prvo samo klimao glavom, a onda ga masa i askerska strast ponijela.

Ucaklio očima, istego šiju pa poput zvijeri zube iskezio i klimao se u pravcu

jabuke a ona poput čigre, poskakivala od igrača do igrča, od zuba do zuba.

Tvrda a i povelika bila, nije se dala. Kad se jabuka počela umirivati sudija

je ponovo zavrtio a onda onaj do njega, u šubari je bio, ustima usporio, ali

ga zubi izdali te je Murat, onako dok je njemu ispadala, pravo na svoje zube

dočekao i otkinuo toliko da je onaj što sudi uzviknuo:

- Car, car, imamo novog ciganskog cara!

Iz one mase stotine Cigana se sručilo u pravcu njega. Nije ni znao da ih toliko

ima u ovoj maloj, njemu za srce prirasloj, čaršiji. Podigli ga na svoje ruke,

ljubili njegove, slavili ga. On mislio da su to samo ciganska posla, igra, a ono

oni mu stavili krunu na glavu, klekli pred njega i pjevali nešto na ciganskom.

Nije razumio riječi, ali toplinu melodije jeste. Znao je da ga trebaju, a trebao je

i on njih. Oni kuće nemaju, nema je ni on, oni konje vole, a njemu je Kulaš sve,

oni sablje i noževe nose, njemu su cio život ili o pasu, ili nad glavom.

Sa Pazarišta su se uputili u Han, a tamo pjesma, igra, svirka. Njega postavili

u pročelje, a Ciganka zapjevala:

 

”Caru jada kod Soluna grada

a Muratu oko srca mlada....”

 

Murata sevdah ponio, sevdah dušu, a rakija i cigansko carstvo noge pa

pred vrata Salihage Muharemovića.

- Ko je u ovo doba noći? - pitao Salihaga začuđen.

- Svatovi Salihaga, svatovi - odgovorili Cigani.

- Čiji svatovi? - pitao ih on sa nevjericom.

- Hanifini svatovi - odgovorili Cigani.

- Ko je prosi? - pitao joj otac.

- Murat Rezaković, car ciganski - odgovorio Murat da mu Salih glas čuje, da

i on curu zaprosi. Ono ”car ciganski” dodao ponešen slavljem i čašću kojom

su ga Cigani obasipali, užitkom koji je potajno i sam osjećo u tituli, u slavi, u

probuđenoj mladosti.

Ushodao se po kući Salihaga, motalo mu se po glavi ono narodsko: ”Sina

ženi kad hoćeš, a kćerku udaj kad možeš”. Murat mu Hanifu prvi prosio te

popustio i dao kćerku za dvadeset godina starijeg zeta Murata Rezakovića,

koji je ostajući u Foči ono Rezaković zamjenio sa novim prezimenom Stovrag.

Otkud i zašto baš Stovrag nije poznato ali od tada je ostao samo Murat

Stovrag.


Tidigare inlägg
RSS 2.0