sevko

Ragib Lubovac Čelebija

Osvrt: Ševko Kadrić

 

Ragib Lubovac Čelebija, foto, Š. Kadrić

 

Svaki put, kad sam se našao pred nekim od likovnih djela Ragiba Lubovca – Čelebije, bivao sam zatečen eruptivnošću boja, skladom kompozicije, originalnošću novih ideja i snagom poruke, toga nisam pošteđen ni sada zagledan u Lubovćevo rasplitanje končanog klupka i filigransko tkanje ženskih tijela u pokretu.

Gledajući upletenu crtu, misao mi ode prema umotanu koncu, ili finu predivu od kog vješte pletilje pletu najljepše rukotovorine. I evo nas pred Lubovčevim klupkom linija, kojim kao da prvo uokviruje svoj crtež (sliku) a onda, poput svilene bube ispreda svoju svilu. U toj neobičnoj svilenoj tkanini, izatkanoj od linija koje prate početnu ideju kružnice, Lubovac ocrtava ženu u pokretu, hvata svjetlost, sjenči zatamnjene dijelove, ulazi u karakter same ličnosti, pred linijom zatečene žene, ali i posmatrača.

 

Crtež, Ragib Lubovac Čelebija

 

Na jednoj od tih tkanina, pred stvaraocem postiđena žena, otvorenim dlanom krije lice ali ne i svoj karakter. Vješt čitalac ljudske duše u onoj otvorenoj šaci može očitati i sve tančine njena ličnosti pa i sakrivena lica. Na drugoj, pak vidimo ispravljenu figuru skladno građene žene, ponosnu i zavodljivu. Ona, svojom erotiziranom vanjštinom mami na porok, ali i raskrižjem nogu otvara vječito „X“ kao jednačinu sa ko zna koliko nepoznatih. Ruka na kuk oslonjena kao da izaziva i skreće pažnju upravo na taj dio kao simbol muške požude ali i ženske tajne. Crtež otvara pitanje kosmičke tajne sakrivene u muškim očima i ženskom međunožju, ne oduzimajući posmatraču draž traganja ali i ne razodjevajući  slikara ni žensku intimu.

 

Dva crteža, koja mogu i odvojena sasvim suvereno i samostalno vladati bijelim plohama, gnijezdeći se u svom prostoru i svijetu od linija ispredenom, Lubovac, povezuje likom nekog od bogova iz grčke mitologije. Manje je važno da li je Zevs, Afrodita ili neko treći, koliko da njegova pojava u kontekstu, linijom izatkanih žena, i njima daje mitski, skoro božanski, značaj. On im pravi klackalicu vremena na kom se važu, mijenjajući vrijeme, ali ne i značenje, ono ostaje na nivou estetskog naglašavanja sklada ljudskog tijela, ovog puta ženskog, i pokreta kao znaka postojanja, života i kretanja.

 

Objašnjavajući način stvaranja svojih crteža, Lubovac će reći da su nastali negdje u Njemačkoj, kao trag studije akta. Reći će i da je simetriju prvo hvatao širokim potezima akvarela, dalje ga je krotio linijom a kući dorađivao upredanjem linija i tačkica, ali i pravljenjem harmonije između svjetla i sjene. Umjetnik, čak nije ni trebao objašnjavati  način stvaranja u svojoj umjetničkoj radionici, ali ono što uočavamo zagledani u crtež jeste umjetnikovo promišljanje o objaktu posmatranja i umjetničkom djelu i što je najvažnije, pored ljepote koju ugrađuje u njega, ono ima i angažiranu poruku posmatraču, čitaocu poruke.

Ovdje naglašavamo da upravo to određuje Lubovčevu umjetnost, to duboko promišlja o svijetu u kom živi, ali i da svojim djelom šalje angažiranu poruku o nečemu, nekome.

 

Grafika, Ragib Lubovac Čelebija

 

Ovim povodom se vraćam još nekim Lubovčevim slikama na kojima, možda sa zakašnjenjem čitam poruke koje je poput signala davno slao. Evo me pred slikom „Nišan iz nišana“ ili samo proigravanja glave (turbana). Umjetnik ponovo pravi zaplet crtom, upletenom u klupko, onda je pretvara u krugove koji se skladno i simbolično zapliću. I ako ranije opisani crteži žene i nišani nastaju u dva vrmenska perioda, čak u dvije tekhnike (crtež i grafika), uočavamo jasan karakter pošiljaoca poruke, ali i istu dramatizaciju djela. U prvom slučaju je iz klupka izatkao figuru žene a u drugom slučaju, cijeli kosmos, upletenih i skladnih krugova koji bez konteksta izložbe „Nišani“ može sasvim samostalno figurirati i nositi drugo i drugačije značenje. U mikro kosmosu, molekulu kao osnovu iskona, ili u makro kosmosu, sam kosmos kao krajnje ishodište, stvar perspektive i senzibiliteta posmatrača ali i konteksta izložene (upotrebljene) slike. U kontekstu nišana, ona je trag i simbol prolaznosti, sklad forme u kamenu rađene, opomena ali i pomen, lokalno obilježje jedne kulture ali i univerzalno nastojanje da se ona pretoči u poruku. Likovnim čitanjem, Lubovac joj daje drugu i drugačiju dimenziju, sposobnu da inspiriše ali oplodi i drugo i drugačije.

 

U svježu sjećanju mi je i grafika, koja mi je nekad u Sarajevu uljepšavala zid na kom sam umjetnine prijatelja kačio, na njoj su u kolu (klupku) igrali zajedno konji i ljudi. To se moglo razaznati tek kad se slici primakne i počne na njoj radoznalo rasplitati. Slika je iz svakog ugla, u svakom položaju, bila cjelina, klupko, kugla, kosmos za sebe. Prisjećam se i izložbe, čini mi se u Hramu Jevreja, u kojoj je Lubovac, prije od mnogih drugih oslikao ekološku budućnost svijeta kroz koju upravo prolazimo. Instalacija je rađena na recikliranom papiru, sredstva poruke su bile boje, ali i vrlo upečatljive slike koje su pričale priču ka krajnjem ishodištu. Pretpostavljate da je priča, poput neprekinute linije, zidovima muzeja pravila klupko, upredajući posmatrača u sebe.

________________________________

Sa jedne od izložbi u Collegium artisticum u Sarajevu

 

RAGIB LUBOVAC, crtač, grafičar i slikar, rođen je 1932. godine u Mrkonjić Gradu. Diplomirao je na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu 1959. godine. Bio je profesor na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu.
Izlagao je na više grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Samostalno je izlagao u Sarajevu, Zagrebu, Novom Sadu, Zemunu, Parizu, Aschaffenburgu, ’s-Heerenbergu i Landsbergu.

Nagrade:

Nagrada za crtež na izložbi Jugoslavenskog portreta u Tuzli 1971. i 1975. godine
Nagrada za grafiku na 14. likovnim susretima u Subotici 1975. godine
Nagrada za slikarstvo na izložbi Collegium artisticum u Sarajevu 2002. godine

Ševko Kadrić

 

Skoro sam slušao predsjednika jednog od udruženja koja se bosanskim nazivaju, kako se „hvali“ da u životu nije knjige pročitao. Bio sam u gostima kod mojih zemljaka i upitah gdje su im knjige, računajući da u domaćinskoj kući mora biti i polica sa knjigama. „Šta će nam knjige da prašinu skupljaju“, ko iz topa mi odgovori domaćica. „Čitate li šta?“, upitah prijatelja na telefon. „Mi radimo, nemamo vremena za besposlice“, odgovori kao zapeta puška. Ove i slične poruke su mi se kroz glavu prometale dok sam se sa sajma knjige vraćao „kući“ zagledan u dosta Milutina i knjigu u njegovoj ruci, na jednom od kamenih stećaka uklesanom prije oko 900 godina. Gledam iznad Milutina slova, prava pravcata i poruku bosančicom pisanu, knjigu u ruci i mač ili štap o pojasu, te počeh da mu se izvinjavam zbog potomaka, što se toliko godina poslije njega fale onim što nije za falu. Bunt iz mene krenu ko buica, uvezujući davnašnju kamenu poruku i ovdašnje duhovno pustošenje.

 

 

Dost Milutin, Humsko kraj Foče oko XIII-og vijeka

Davno sam uočio neobičnost indijanskog pozdrava. Vinetu je podizao poluispruženu i otvorenu ruku na pozdrav, Old Šeterhendu a ovaj mu bratski odgovarao, mahanjem ili istim pozdravom. Gutajući Karla Maja, uz lulu mira, očekivao sam i poluispruženu otvorenu ruku, koja je ponekad značila krhki mir između ljutih neprijatelja ali i nadu da su u sebi pronašli i prepoznali ono ljudsko, na mir oslonjeno.

 

Negdje prije dvadesetak godina, kad je u Bosni krenulo kuda ne treba, ponovo sam se nasukao na poluispruženu otvorenu ruku priželjkujući mir, ovog puta na stećcima bosanskih patarena (bogumila). Rovio sam po sjećanjima, ali i knjigama tražeći odgovor, otkud sličnost želje i poruke dalekih Indijanaca i bliskih patarena? Čak sam na jednoj od knjiga kao naslovnicu stavio dva lika polu ispruženih otvorenih ruku: kamenog spavača sa jaednog od bosanskih stećaka i nekog od indijanskih poglavica, sa dalekog Zapada. Mislite da se razlikuju? Da budem zloban, da, jedan je u kamenu uklesan drugi je na papiru, ali njihove poruke su identične, njihove želje vjerovatno iste, mir u odživljavanju ljudskih života u svoj njihovoj ljepoti ali i prolaznosti.

 

Često, vrlo često sam pokušao ući sa onu stranu kamena, patarenskog stećka, čitajući misli, odgonetajući poruke, razmišljajući o životu, njegovom smislu ali i (ne)prolaznosti. Tako sam na svoj način i pročitao:

 

„Oni što su spoznali istinu, mjere rijetči ili ćute

Oni što nemaju šta da kažu, govore, govore

Tčovjekov sine, dok čitaš moje riječi,

I mjeriš moju ruku

Odćuti i zamisli se nad svojim riječima

Ali i svojim rukama

Ležim, ćutim i čekam

1422 godine po Gospodu“

Pita te se da li sam odgonetnuo poruku, ulazeći u dušu i ruku Indijanca ili patarena?

I da jesam ne bih vam rekao, čarolija i vašeg traganja za porukom bi tim prestala, ali ima nešto što mi je postalo jasnije. Ljudski strahovi, frustracije, mržnje i konflikti izlaze iz njihovih ne zananja o sebi i drugima.

 

Posmatrajte neplivača pred dubokom vodom. Koliko straha, koliko želje da vodu presuši ili što dalje od nje pobjegne? Ruku na srce, da se nauči plivati ne treba mnogo, koji sat uz dobrog učutelja i jaku volju. Posmatrajte istu osobu naučenu da pliva, pred istom vodom. Nema straha, nema želje da se pobjegne, strah je zamjenjen užitkom, ne znanje, znanjem.

 

Hoćete li još sličnih primjera? Vjernicima ne treba objašnajvati da je Gospod (Bog, Allah) poruku čovjeku poslao u obliku knjige. Stajati nijem pred svetom knjigom koju ne znate čitati, znači biti u strahu pred samim Bogom i njegovom porukom. To nije smisao ni poruke ali ni sama Gospoda, On je tu da pripomogne, da bude naš u našem srcu. Put da to i postane je jednostavan, ali treba znati čitati, čitati, razumjeti. Ili još preciznije treba se čuvati tri velika grijeha: ne znati čitati, ne čitati i čitati a ne razumjeti.

 

Poslije učenja čitanja, čitanja i razumjevanja, jaz između Stvoritelja i stvorenog, prestaje, ideja Stvoritelja ulazi u dušu stvorenog. Hoćemo li još? Nećemo, ostale primjere tražite sami, ali vratimo se rukama, one su naša najneposrednija, najočitija veza sa svijetom, ali i sa našom dušom. Rukama hranimo tijelo, pojimo dušu, ali i duše drugih u vremenu i prostoru. Zahvaljujući toj magiji, Hrist, Muhamed, Platon, bosanaki patareni, Leonardo da Vinči, Van Gog, Meša Selimović, Mak Dizdar i mnogi drugi postaju i naši savremenici, a mi njihovi ili onih koji tek dolaze.

 

Vratimo se ruci, oslobodimo je grča, neznanja, dajmo joj misiju izvršitelja naših kreativnih želja i nastojanja. Sjetite se trenutka kad ste sa oduševljenjem gledali gitaristu Ivana Kalcinu, Ibricu Jusića ili nekog drugog kako sviraju. Muzika vas ponese, želje se množe, uzimate gitaru nesigurno a prsti ne slušaju. Nemate znanje ni iskustvo, držanja, udaranja žica, dobijanja željene harmonije. Sat za satom učenja i opet smo pred čudom, ruke počinju da nas slušaju, gitara u našim rukama počinje proizvoditi željenu harmoniju, glas je prati...  Evo nas pred istim izazovom, gledamo predmet i želimo linijom na papiru ili platnu da ga ovjekovječimo, uhvatimo u trenutku. Povlačimo olovku, kredu, četkicu, ali trag koji ostavljaju skoro da i ne liči na ono što gledamo i ponovo proces, učenja, gledanja, treniranja do nivoa da uspjevamo rukom predmet, ali i ruku nacrtati, oslikati, naslikati poput Mersada Berbera ili Safeta Zeca.

 

Sjećate se kad ste prvi put stajali pred knjigom a u njoj poruke koje ne znate čitati, ne znate razumjeti. Ona je za vas bila strano tijelo, puno nerazumljivog sadržaja. Jeste li zaboravili mukotrpni put preko „kosa tanka uspravna debela“ ili ono iz Bukvara „osa sisa so“... niste, ali tako je sve počelo dok niste došli do prve pročitane knjige (ako ste je pročitali?). Koliko strahova pred nepoznatim je nestalo, koliko radosti i novih znanja pred pročitanim se otvorilo? Svaka knjiga je svijet i iskustvo za sebe, zamislite koliko su bogati oni koji mjesečno čitaju po jednu knjigu, godišnje dvanaest... Koliko im je život osmišljeniji, koliko su im sigurniji koraci kojim kroz život hode?

 

Nije u pitanju samo puko ocrtavanje predmeta, iščitanje knjiga, u pitanju je proces oslobođenja ruke od neznanja, sviranja, slikanja, pisanja, ili oslobađanja ne znanja o svijetu u kom živimo pa i Gospodu (Bogu, Allahu), njegovim porukama i nama u Svetoj knjizi ostavljenoj.

 

I gle čuda oslobađajući ruku i dušu, grča ne znanja, oslobodili smo i sebe ali i Gospoda. Gospod prestaje biti taoc tumača vjere ili političara, postaje i naš a mi njegovi. Nesigurnost pred nepoznatim i stranim, pretvoramo u sigurnost, ne znanje u znanje. O hvala knjigo, hvala ruko, hvala oslobodioče, nositelju mog evoluiranja, evolucije cijele vrste, koju čovjek nazivamo. „Čovjek, kako to gordo zvuči“, rekao bi Gorki, „Knjiga u ruci, kako to gordo zvuči?“ rekao bi dost Milutin.

ŠTA JE NAMA SAJAM KNJIGE U SARAJEVU

Ševko Kadrić, 9 maj 2010.

 

XXII Sajam knjige je i ove godine okupio BiH pisce iz dijaspore, dajući im šansu da predstave svoja djela i kažu da postoje. Organizator šestog po redu okupljanja i dalje je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH a pokrovitelj ministar Safet Halilović lično. Hvala ministarstvu i personalu koji nam je omogućio da se sretnemo sa publikom, medijima, ali i jedan sa drugim, to jeste događaj i priča u kojoj se duhovno oplođujemo a knjigama trajemo.

Trenutak posjete ministra Halilovića i njegovih saradnika piscima na štandu.

 

Treba istaći da je ovaj, za nas šesti sajam okupljanja, bio po mnogo čemu specifičan, pokazao je da je moguće da okupljanje pisane riječi i pisaca u dijaspori može uspješno funkcionisati i mimo sajma. Šestoro pisaca (BiH dijapore ću naglašavati dok za to postoji potreba, a postoji) je na međunarodnom planu postiglo zapažene književne uspjehe: Bekim Sejranović je dobio nagradu „Meša Selimović“, Bisera Boškailo nagradu „Dereta“, roman Saše Stanišića je preveden na 30 jezika, Mirko Kovač je dobio Njegoševu nagradu, Enes Topalović ušao u najuži izbor BIGZ-ove, Zulmir Bečević nominovan za August pris, Aleksandar Hemon ulazi u red najprevođenijih...

Ono što se desilo između dva posljednja sajma, jeste i knjiga, „Ko je ko u BiH dijaspori – pisci“. Napokon smo dobili katalog pisaca i njihovih dijela, potvrdu da postoje, šta rade, o čemu i kako pišu. Knjiga se svakako može dopunjavati, ažurirati, tehnički poboljšavati, praktično bolje upotrijebiti, ali za nas je ona pored imenika, potvrda brige za pisca i njegovo djelo, osnova da se ide dalje.

O tom „dalje“ ću na kraju.

 

Evo kratkog osvrta na dešavanja na samom Sajmu, ono što se moglo, zabilježiti.

Nije vijest da je na štandu (u blizini glavne tribine) izloženo na stotine knjiga, koje su poslate ili donešene da se izlože, da su pisci bili u komunikaciji sa publikom, i između sebe, cijelo trajanje sajma, da je ovo jedan od najposjećenijih, najosmišljenijih štandova na Sajmu knjige u Sarajevu.

 

Fadila Nura Haver, Bisera Boškailo i Safeta Obhođaš, među knjigama

Međutim jeste vijest da je Hadina Sijerčić, Tahirović, sa svojim prvim „Bosansko – romskim riječnikom“ otvorila početak prezentacija BiH pisaca iz dijaspore na Sajmu. Posjećenost, prisustvo medija, nećemo naglašavati, to je individualno i zavisi od mnogo čega (vremena, samih medija, umješnosti u animaciji, podosta sreće i sl... ali jednoglasno je zadovoljstvo pisaca da je i taj dio priče popunjen na zadovoljstvo publike i nas samih. Istina postoje prezentacije ove vrste i na štandu ali i samim medijskim kućama. Međutim prezentacije su takođe dosta individualne, uz moderatora, pisac osmišljava predstavljanje svoje knjige, glumci, eventualno muzika i drugi efekti, promotori i sl. To je umjeće predstavljanja, mi (Šimo Ešić i ja „uskačemo“ po potrebi).

 

 

Hadina sa svojim knjigama

Osman Arnautović, pisac i prevodilac iz Belgije je po prvi put došao na naše okupljanje i kao što je bilo red dobio šansu među prvima da predstavi svoje romane i prevedena djela, što je on vrlo uspješno i uradio.

Arnautović sa ministrom

Ševko Kadrić, Švedska, (ovdje ću svoje ime spomenuti u prepoznatljivoj formi trećeg lica za virtualne medije), sam publici predstavio nova izdanja IK „Hamlet forlag“, zbirku pripovjetki „Galeb i druge priče“, objavljivanih u zadnjih 5 godina po raznim švedskim i bosanskim novinama i časopisima, (Ista knjiga je štampana i u švedskoj verziji ”Måsen och andra noveller“).

Promoviran je i novi roman „Pelin i makovi“ te novo, dopunjeno izdanje knjige „Bogumili kao inspiracija“ u englesko – bosanskoj verziji sa 60 fotografija stećaka i stotinjak epitafa. O knjigama i autoru je govorila Fadila Nura Haver.

 

Veselin Gatalo, Fadila Nura Haver i Kadrić

Bosanska riječ iz Tuzle, je predstavila nove knjige iz biblioteke „Mali princ“, o 10 novih knjiga su govorili Šimo Ešić i Meša Đedović.

Ante Dolić, Njemačka, je predstavio svoj roman „Guantanamo“. O romanu su govorili Zejćir Hasić i Šimo Ešić.

Šimo Ešić, je predstavio svoju novu knjigu za djecu „Kako se crta sunce“. Po običaju bila je ovo jedna od najposjećenijih prezentacija, uz prisustvo Šimine publike, učenika iz osnovnih škola.

Goran Sarić je predstavio knjigu „Zapisi o Holandiji“, ali i novi prevod, roman TIRZA, Arnona Grunberga.

Branko Tošević, Austrija, je predstavio knjige i istraživačke projekte na njemačkom i ruskom jeziku kojima se bavi u 8 naslova. Teme su jezik u svojoj složenosti i podudarnosti.

Udruženje „Lastavica“ iz Češke je prezentirala projekat iza kog stoji veliki rad, znanje i umjeće za svaku pohvalu. U pitanju je šest svezaka, izabranih dijela Ive Andrića. O značaju prevoda je govorio Dragiša Đogović.

Skenderova trajanja, Vera Crvenčanin, poseban kuriozitet cjelokupnog okupljanja oko knjige u Sarajevu, bio je Omaž Skenderu Kulenoviću. Obilježavajući 100 godina rođenja velikana bosanske književnosti, Bosanska riječ je objavila „Skenderova trajanja“, piščeve supruge. Vera Crvenčanin, Mirsad Bećirbašić, Gradimir Gojer, Ibro Spahić i Šimo Ešić su govorili ovim povodom, čineći događaj upamtljivim.

 

Skenderova trajanja, omaž Skenderu Kulenoviću

Goran Simić, Kanada, je predstavio izabrane pjesme pod zavodljivim naslovom „Sretni dani u ludnici“. Knjigu je predstavio Stevan Tontić.

Igor Divković, Hrvatska, je predstavio knjigu ĐE SI @ BA.BiH. Knjiga aktuelna i provokativna naslova.

Preporod, Zagreb, je zajednica i prostor sa velikom književnom i izdavačkom produkcijom što traži posebnu prezentaciju, pored one što oni već na tom prostoru čine. Predstavljene su nove knjige Seada Begovića i Enesa Kiševića ali i izdanja časopisa „Behar“, „Preporodov Jurnal“ i „Jasmin“.

Safeta Osmičić, Holandija, predstavila je svoj prvljenac roman „Melek Rabija“. Safet Sijerić i Mirsad Bećirbašić su, puni hvale, govorili o romanu i junakinji koja je simbol istreajnosti i trpnje. Sa ohrabrenjem pozdravljeno je novo ime među bosanskim romanopiscima.

 

Pisac sa svojim promotorima i prvom knjigom

 

Preporod, Dubrovinik , je predstavio vrlo interesantno štivo o učešću Bosanaca u odbrani Dubrovnika „Bitka za Dubrovnik 91 – 95“, potresno i uvjerljivo svjedočenje iz prve ruke, sa prve linije odbrane, o onom dijelu (h)istorije koju je zvanična politika Zagreba, na žalost, dugo prećutkivala ili prikrivala.

Bekim Sejranović, Norveška, je predstavio svoj novi roman, „Ljepši kraj“. Pisac koji nas je prijatno iznenadio svojim prvljencem prošle godine „Nigdje, niotkuda“, stavljen je na muke, sam je postavio visok kriterij svom pisanju a kod publike velika očekivanja.

Ismet Bekrić, Slovenija, predstavio je 12 naslova iz edicije Banjalučkih žubora, časopisa koji okuplja Banjalučane po svijetu razasute. Ismet i Banjalučki žubori to svojim trajanjem očito sjajno rade.

Denis Dželić, Danska, ovaj put se predstavio novim romanom „Bajka za Unu“. Izdavač i promotor mu je bio Ibrahim Osmanbašić.

Safeta Obhođaš, Njemačka, prezentirala je svoju knjigu na CD-u „Lanci se ne raskidaju sami od sebe“. Ova plodna, istrajna i hrabra spisateljica, imala je šansu da govori o svom književnom radu po bibliotekama, školama ali i na TV-u. Boravak u Sarajevu je iskoristila na najbolji način da se sretne sa svojom publikom i na sajamu knjige ali i mimo njega.

Bisera Boškailo, Njemačka, Novi Pazar, je spisateljica koja bi mogla dobiti nagradu za najbolji scenario svoje prezentacije na sajmu. Na pozornicu je izašla sama okružena praznim stolicama, konfrontirajući se birokratiji koja sputava pisca i knjigu da umjetnički dišu. Svojom pričom je dobijala solidarnost kolega pisaca, koji su jedan za drugim popunjavali one prazne stolice stajući uz nju, sve dok posljednja nije popunjena. Ešić, Sijerić, Kadrić su okružili riječitu kolegicu, čuvajući pisca i njegov umjetnički rad.

 

Ešić sa svoom publikom

 

Umjesto zaključka

Ovoj kratkoj prezentaciji ćemo dodati nešto slika, dio pojedinačnih opisa prezentacija već ima po medijima i stranicama interneta, ali nastojaćemo ukazati i na novi nivo prezentacije, koji naprosto mora da se desi do sledećeg okupljanja pisaca u Sarajevu.

 

Nadati se da će Ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice, već danas nastaviti sa pripremama i za sledeće okupljanje pisaca na sajmu knjige ali i nalaziti druge i drugačije načine prezentacije književnog stvaralaštva, koje već decanijama vrši svoju misiju predstavljanja kulture BiH svijetu ali i kultura drugih naroda u Bosani i Hercegovini.

 

Očito, da je pisana riječ bosanskih pisaca u dijaspori došla do nivoa da traži, ozbiljnu pisanu prezentaciju u formi književnog časopisa. Pisci bi imali šansu da publiciraju svoja djela, izvode, prezentacije, kritičke osvrte ili pokreću pitanja bolje i kvalitetnije prezentacije pisane riječi i njegovatelja maternjeg jezika (bosanskog, hrvatskog, srpskog). Elaborat, možda i sugestije za tehnička i personalna riješenja u sljedećem javljanju.

SKENDEROVA TRAJANJA, Vera Crvenčanin, Bosansak riječ, 2010.

Uz stogodišnjicu, rođenja Skendera Kulenovića

Vera Crvenčanin

Ševko Kadrić

Vera Crvenčanin, je rediteljica koja je izgradila ime i karijeru prije nego je postala Kulenović, tačnije kad je svoj životni put spoila sa Skenderovim i njim koračala naredne 33 godine, koliko su koračali zajedno. 25 januara 1978. Godine, Skender je otišao u vječnost i legendu, ona nastavila svoj put sama. Na tom putu je izatkala i knjigu ”Skenderovo trajanje”, u povodu sto godina Skenderova rođenja, knjigu i objavila Bosanaka riječ iz Tuzle.

Gledam krhku, ali krepku ženu plave kose, gospodarasta izgleda, blaga pogleda i britke misli, ćaskamo o Skenderu, ali se raspitujem i o njoj. Šimo Ešić, njen izdavač, me nenadno u priču uveo, ostavio me da joj na štandu pravim društvo, on imao obaveza. ”Književnici vječno ostaju obavijeni tajnom, sa sasvim malo svoje krivnje”, čitam kraičkom oka listajući knjigu kojoj se priprema promocija.

-          Interesantno da niste zadržali Skenderovo prezime, upitah čitajući ime autorice na knjizi, naglašavajući ono Crvenčanin.

-          Moram priznati da je to bilo pod Skenderovim nagovorom. ”Ti si već poznata pod tim imenom i prezimenom i što bi ga mijenjala, samo još može i da te glava zaboli”, šalio se.

-          I je li vas kad zaboljela?, nastavih u šali.

Zagleda se u mene za pitanje ne pripremljena, klimnu glavom i nasmija.

-          Jeste, vrlo često iako su komunisti taj dio priče vješto prikrivali, bilo je teško Veri da bude Skenderova supruga, baš kao i Tiani da bude supruga Ahmeta Šabe, ali nas je vodilo nešto drugo i drugačije, iz čega smo dvoje ljubljene djece izrodili, naše živote oplemenjivali…

Pričala mi je Vera, da je punih šest mjeseci tragala za dokumentima, privatnim pismima, sazivala one koji se još mogu sazvati da joj pojasne neke detalje iz Skenderova života za koje ni ona nije znala. Skender je iz Bosanskog Petrovca, prvo otišao u Sarajevo u gimnaziju  onda u prvom razredu prešao u Travnik. Studirao je u Zagrebu a u rat otiša 1941. Godine. To je ono što se o njemu već zna, međutim Verina priča ugniježdena na preko 400 stranica, na tom životnom putu pravi odmore, susreće se sa ljudima, pjeva životu, revoluciji. Izčitavam okolnosti pod kojim je nastala ”Stojanka”, ”Ševa”, ”Pisma Jove Stanivuka”, ”Ponornica”, ”Djelidba”…

-          Unuci i praunuci nam žive u svijetu kompjutera, ovo je vrijeme očiju TV-a, ušiju telefona, mi što dugo pamtimo živimo u međuprostoru, pitala sam se gdje smjestiti sjećanja, govori Vera ja je znam slušati i razumijem šta govori. Dalje kaže da je sentimentalno vezana za pozorište i knjigu, davno je napisala scenario za seriju ”Ponornica” koji je ratnim planovima pomjeren u stranu, Vuk Karadžić dobio prednost. Scenario vjerovatno negdje u podrumima i laticama čeka bolja vremena, ona ih nema kad čekati, život poput pješčanog sata ističe. Odlučila se za knjigu.

 

-          Kad se god počne govoriti o Skenderu, uvijek smo na raskrsnicama različitih puteva, jedan je onaj koji je život ispisao, drugi on sam. Jednim dugim komadom tog puta smo išli zajendo, meni najdražim, ovo sam morala prirediti, napisati, dopisati. Potiskivala sam ono što je intima, naš život, čitaocu priredila ono što je kulturno dobro svih nas a Skender to znalački zabilježio, otkinuo od zaborava, dao mu angažiran smisao, govori Vera kao da se za pozornice priprema na kojoj će pred publikom reći ovo, ali i dodati još što-šta.

 

Gledam je primičući joj veliki buket cvijeća, bilježeći trenutak u kom je knjigama i cvijećem uokvirena a ispred nje crvena, kao ispod vruća čekića ”Skenderova trajanja”.