sevko

S. Kadric

 

Svetozar Pudaric

Sinoć (26 maja 2009) sam pratio emisiju na RTS, na temu optužbe za masakar vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici maja 1992. gdoine. Gosti u studiju su bili predstavnik ministarstva R Srbije, Mladen Ivanić iz Banjaluke i [b]Pudarić Svetozar[/b] iz Sarajeva. Uz simpatičnu ali politički obojenu voditeljicu, se na trenutke uključivao i jedan iz Ministarstva pravosuđa, takođe Srbije, onog koje je proslijedilo interpolu potjernice za 19 građana BiH zbog «navodnog» masakriranja vojnika JNA u Sarajevu. Navodnog, ne da sporim slučaj i nevino pobijenih ljudi, već zato što je riječ o optužnici, ovaj put jako politički doziranoj.

Ali krenimo redom, povezujuća nit svih učesnika je to što su Srbi i to je naglašeno da bi gledaoci više vjerovali gostima i optužnici. Odmah je član predsjedništva [b]Željko Komšić[/b] markiran kao čovjek koji je krivac za narušavanje idiličnih odnosa ove dvije zemlje, čovjek koji iz «sasvim privatnih razloga» neće da primi ministra vanjskih poslova Srbije (Jeremića), nece da dođe u Beograd na poziv predsjednika Tadića ali i traži pokretanje krivičnog gonjenja za zlocine [b]Dobrice Ćosića i Lilića[/b]. (U Beograd nisu išli ni on ni Silajdžić, samo otišao Radmanović).

Da bi priča dobila na ozbiljnosti, gledaoci se podsjećaju da će biti prikazani mučni snimci tog masakra o kom je riječ (Dobrovoljačka ulica). Zatim ide scena tranvaja u plamenu, vojnika koji mrtvi leže po pločniku, vojnika BiH armije koji im nešto rove po džepovima. Uz film ide i audio snimak komunikacije između nekog ko obavještava da ide UNPOFOR i da treba što prije kolonu uništiti. (Nešto kao bježite iz šume eto šumara). Šokiran snimcima, gledam tranvaje i vrtim sliku po glavi razmišljajući gdje je snimljena, razmišljam o srbijanskom gledaocu koji poslije ovoga odmah odlazi na mjesto mobilizacije i ide da sveti srpsku mladost...

Svetozar Pudarić se nije dao zbiniti, tu pred očima gledalaca je na najefikasnijei i najbolji način pokazao šta znači gebelsova fašistička propaganda i šta su stvarni razlozi zašto Željko Komšić, ne želi u Beograd i ne želi primati beogradske misionare, ali i zašto traži da se podigne optužnica protiv Dobrice Ćosića i Lilića.

«Željko Komšić ne želi u Beograd sve dok je [b]Ilija Jurišić[/b] u beogradskim zatvorima».
Ostalo prepričavam tako da neću stavljati citate: [i]Snimci koje smo vidjeli nemaju veze sa Dobrovoljačkom ulicom ni masakrom koji je spomenut, riječ je o napadu JNA na civilne objekte Parlamenta BiH dva dana ranije. Vojnici koje smo gledali mrtve na pločniku su žrtve te agresije na grad i njihovih oficira. Lično sam bio u neposrednoj blizini u prostorijama SDP-a i sve gledao. Ton uz snimke je nadodan iz nekih od kasnijeih događanja. UMPROFOR taj dan niti je reagovao niti bio u pokretu....[/i]

Zaprepaštena i zbunjena voditeljica je konstantno vraćala priču na Dobrovojačku ulicu, dok je nije prekinuo Ivanic potvrđujući Pudarićeve tvrdnje da slike nemaju nikakve veze sa dogadjajem iz Dobrovoljačke, istina on je cijelo vrijeme bio najrevnosniji advokat Beograda, optužujući Sarajevo da ono kao stalno optužuje Beograd za nešto a Beograd sa tim nema nikakave veze... Taj dio priče nije nov, ali ova priča je posvećena istinskom heroju večeri, [b]Svetozaru Pudariću[/b], koji je imao još što-šta da kaže ali ga prekidoše uz famozno «rekao si više nego što smo očekivali». Bravo Pudariću.

 Nije pobjedio Tihić već izgubili Izetbegović i Cerić

 

Sulejman Tihic

I bi Kongres i prođe Kongres, skoro sam bio siguran da će na njemu pobjediti trojac Izetbegović, Terzić, Cerić ali nisu. Ponovnim izborom Sulejmana Tihića Kongres SDA kao da je rekao sudbinsko ne islamistima i kriminaliziranim prodavačima magle.

Izetbegović mlađi, ničim izazvan u XXI vijeku, u sred Evrope počinje svoj politički govor na kongresu ”evropske i demokratske” stranke sa ”BismilahirRahmanirRahim”!? Naj glasniji član njegovog izbornog stožera, što bi naši susjedi rekli, bio je niko drugi nego sam predsjednik IZ BiH reis Mustafa Cerić favorizujući ”mladog i lijepog”: Skoro da niko u političkoj javnosti nije za ozbiljno uzimao Adnana Terzića, koji je opet ničim izazvan u predizbornoj utrci najavljivao prebacivanje svojih glasova Izetbegoviću mlađem. Ovaj, Izetbegović mlađi je slatkoriječivo poručivao da SDA, u kojoj bi on bio na čelu napokon trebalo da reaktivira intelektualce i dijasporu, i sve to začinio sa onim famoznim ”BismilahirRahmanirRahim”. Ja već zamislio bosanske intelektulace po svijetu razasute i BiH dijaporu kako žure prema Sarajevu da se aktiviraju, jedni pameću drugi novcem, ponavljajući ”Bismilahir….”

 

U vremenu stranačkih prebrojavanja, prestrojavanja i bježanja iz jednog tabora i drugi bilo bi dobro razmisliti o porazu, fatalnom porazu politike mladomuslimana či je mlađi izetbegović nadajmo se i posljednji javni demonstrant. Vjera u Evropi je odavno postala privatna stvar, a smisao politika i jeste u tome da stvori politički okvir u kom će moći da se upražnjava kao jedno od ljudskih prava. Neko je Bosncima još daleke 1990. podvalio klerikale među njima i mladomuslimane. Ta politika je i u Bosni odavno pokazala najcrnju stranu, ali eto ima političara kojima to još uvijek niko nije rekao. Zar je morao Kongres SDA da se desi da bi im se kazalo?

 

Kongres, je kazao i najizabranijem među vjernicima muslimanima (nadati se da je to poruka i njegovim kolegama u drugim vjerskim zajednicama) da nije njihovo da se bave politikom naroda već vjere. Ako Bošnjaci (ali i drugi narodi) nisu kao narod sposobni da se odhrvu sa izazovima vremena u čuvanju prostora i jezika, vjerski poglavari će im malo u tome pomoći.

 

Kongres SDA bi po mom subjektivnom sudu trebalo da je poručio političarima i da je politika ozbilja stvar ali i da je nisu dostojni nemoralni i neznalice. Oni koji nose breme neraščišćenih optužbi za kriminalne radnje ili vezu sa samim kriminalcima, treba da siđu sa trona odgovornih, ozbiljnih i moralnih, što bi trebalo da krasi one koji se ozbiljno bave državom i sudbinom građana u krajnjem i naroda.

 

Da ne ispadne da mislim da je Tihićev izbor sretno riješenje, ali je nada da može biti bolje, istina to bolje niti počinje niti završava sa blamažom zvanom Prud. Ali ako Tihić sad i odmah ne prestroji stranku u pravcu proevropske, demokratske, sekularne koja prestaje biti izvor i zaštitnik kriminala, vrijeme današnjih gubitnika će vrlo brzo ponovo doći.

 

Š. Kadrić

 

 

ŠTO JE LJUBAV?

 

je l' ljubav ptica u letu

il' zlatna pčela na cvijetu

posljednja sunčeva zraka

il' prva zvijezda iz mraka?...

 

je l' ljubav majka bez brige

posveta iz davne knjige

vjetar što jablan njiše

orošen kapima kiše?...

 

je l' ljubav pružena ruka

od vala skrivena luka

ognjeno srce na dlanu

zora što upravo svanu?...

 

što jest, znaš li ti - reci

gdje su joj izvori, preci?...

 

silno bih željela znati -

i da mi u srce svrati!

 

 Sandra Tolic

Ovih sam dana dobio pregršt pjesama sa pitalicama o ljubavi, uz šum lista jablana ili onog iz požutjela starog albuma. Prolazeći kroz pjesme, zavirio sam u pjesnikinjine snove, sjećanja na slike starog. Svaka nova pjesma novu priču o nama načinjalo. Kao u igri ili kolu uhvaćene ređale se: Astronaut Aron, Bakina Snjeguljica, Čarobna zemlja, Dijete sa druge planete, Đak prvak, Duga, Ive indijanac, Ljubav prava, Jutarnje sunce...  pregršt prava ili buket mirisni, dječinih snova vješto u pjesmu umotanih perom odgoiteljice, druga i učiteljice.

 

Sad je vrijeme da vam otkrijem ko je ona što pjeva, što sanja i na san poziva.

Pjesnikinja, kako sama kaže je iz Bosne, iz malog – na karti skoro nevidljivog grada Odžaka. Put i ljubav je vodili preko Zagreba do Sarajeva. Tu završila Akademiju za učiteljicu i 1992. godine sa malim djetetom u naručju krenula u svijet, kao i mnogi drugi tražeši svoju luku da se usidri. I našla baš pravu luku i u imenu grada ugniježdenu, Kopenhagen.

 

 Da bi svoje nesnalaženje i nesigurnost u stranu potiskivala, Kopenhagenu počela određivati kulturno mjesto pod suncem. Za lijepa vremena na Andersenov grob crvenu ružu lično nosila, u kišnim danima gitarom svoje i tuđu djecu uspavljivala ali i pjesme pisala. Tako naslovila i biografiju koja samo što nije dansko nebo, na danskom jeziku ugledala, pod simboličnim naslovom 'Crvene ruze na Andersenovom grobu'. Djeci duge na novom nebu crtala i maternjim jezikom ih oljuđivala da se na pučinama dalekim ne izgube. «Tri godine sam radila kao dobrovoljni nastavnik maternjeg jezika», kaže, naglašavajući ono dobrovoljni upredajući ga sa onim maternjeg.

 

 «Premostila nebo duga, raznobojna žarka pruga i dok kiša zemlju kvasi

ona njene boji vlasi. U kapima suncem crta, poljsko cvijeće rajskog vrta,

svoje slike do sumraka, stere platnom od oblaka», zapisala je u jednoj pjesmi o djeci i dugama, opisujući tu radost druženja sa djecom i školom u Kopenhagenu.

 

I ne samo da je dugu na nebu crtala već i morskom kamenju, pravom pravcatom uz motive iz pjesmi vađene. Uz Bosnu joj Indija za umjetničku dušu pristala, kaže da svira gitaru i 'bongo' bubnjeve u jednom kopenhaškom bendu, gdje pjeva na snaskritu-najstarijem jeziku u Indiji. Uz Indiju mamila je i astrologija te završila školu u kući "Astrologihuset" u Kopenhagenu.

 

Možda baš neka astrološka zvijezda je uhljebila u komuni Kopenhagen iz koje gleda u zvijezde osluškujući ono što tek treba da se desi, pretačući ljubav i srahove u pjesmu:

Jutros rano kad je tata

otvorio kućna vrata

očekujuć' starog djeda

nabas'o je na – medvjeda.

 

Teško dišuć, prepun straha

prošapta nam blijeda lica:

ja sam medo izbjeglica!

 

Nestala je santa moja

uokolo posvud voda

a polarno krzno bijelo

pregrijalo moje tijelo...

 

Možda je najbolje da ovdje i stanemo, dok se pjesme ili neka knjiga na papiru ne pojavi a onda nastavljamo priču o Sandri Tolić iz Odžaka, Sarajeva ili Kopenhagena.

 

 

 

 

 U januaru sam na ovom blogu govorio o nekoliko intervijua koje sam dao svedskim novinama, onaj u Finnvedennu i Miljomagazinu. Naglasio sam da ce ekonomska kriza u svijetu dodatno zakomlicirati odnose stranaca i domacih i produbiti jaz izmedju njih.

http://sevko.blogg.se/2009/march/ako-strance-do-sada-niste-integrirali-kako-c.html

Pisao sam da na tekst nisu reagovali švedski političari u njemu prozvani već  oni "naši" oko šanka, ćevapa, folk muzike i vjere domaće okupljeni. Doduše, nisu se potpisali već u švedskim novinama stavili da se njihovi članovi sa mojim stavovima ne slažu. Ne rekoše ni ko su im članovi ni ko su oni. Švedski političari su ih i izolirali da bi mogli po potrebi ovako reagovati, čuvajući "integraciju" po njihovoj mjeri. A ja sam još uvijek zabrinut za jaz koji ekonomska kriza neminovno produbljuje između neintegrisanih socijalnih grupa, kad je u pitanju Švedska onda su to stranci i domaći. U integrisanom društvu i u nevolji su svi njegovi članovi jedni uz druge, u segregiranom se okreću jedni protiv drugih. Stara je parola lošeg vladanja "zavadi pa vladaj".

 U medjuvremenu se desio Sajam knjiga u Sarajevu, gdje sam, po peti put, bio dio price okupljanja BiH pisaca iz dijaspore, promoviranja njihovih djela ali i njih samih. Taj dio price je manje vise javnosti poznat preko novina, radija TV-a. Segregaciju i interviju u svedskim novinama sam bio i zaboravio. Ali male sitne sicardzije, koje rabe Bosnu i segregaciju od 1992. nisu. Kad sam se vratio zovu me iz jednog BiH udruzenja u Varnamu (a ima ih 5) i prepricavaju segregaciju i na udruzen, bosansko svedski nacin.

Evo kako ona ide. Predsjednik jednog od BiH udruzenja (ima ih nekoliko) iz one price o segregaciji sa pocetka teksta, je spremao Godisnju skupstinu na kojoj je trebao legalizovati nerad, privatiziranje udruzenja ali se i izabrati jos jedan mandat (seti po redu). Prvo sto je uradio, rasturio je upravni odbor koji je bio svjedok svega toga (predsjednicu zena, blagajnicu i trojicu najuglednijih clanova drustva. Telefonom pozvao one njemu bliske i dobar dio rodbine (ukupno skupio 25 clanova) i obavio formu, papire pocjepao i tu je kraj. Treba naglasiti na okupljenima vec 3 godine ponavlja kako na mjestu predsjenika udruzenja oni iz komune (tacnije Joran Malmö) ne zele vidjeti nikog drugog osim njega. Vjerovatno sitna laz ali eto prolazi.

Prica postaje interesantnija kad se zna da je igra u drugom, prvo privilegija je imati kljuceve od Udruzenja, kase (predsjednik je stvarni blagajnik i revizor zadnjih 6 godina). Najvaznije ipak na kraju, vec 3-4 godine isti ubjedjuje one u komuni da se Bosanci nemaju gdje okupljati ( i ako malo kad i ovaj lokal napune). Ideja je poznata, treba mu cevapdjinica i bitrija. Ona treba i svedskoj birokratiji jer ce tako potrositi sredstva za integraciju, prebaciti ih iz jednog dzepa u drugi.

I evo na pocetku. Jos 1992. godine kad je rat u Bosni odnosio zivote, male sitne sicardjije kojima restorani nisu bas najbolje isli, su se udruzili u tzv. Savez BiH drustava u Svedskoj. Motiv je bio pragmatican, restoran u svedskom drustvu placa porez, udruzenje gradjana ne placa. Ta prakticna korist po objektu znaci 10-20000. Oni i dalje rade isto, drze restoran ali sad pod firmom BiH udruzenja, cak jos povoljnije u udruzenju se moze tociti alkohol.

Da bi stvari dali i politicku notu, izabrali su za predsjenika hodzu (Karamana). Dobro ste procitali 32 restorana preko noci postaju 32 BiH udruzenja a predsjenik im je hodza. (Cuprija, Tabakovic, Ferhatovic, Hondo, Poljo... sve restoran do restorana i predsjenik do predsjenika). To je odredilo i sadrzaje bavljenja, sank, pice, turbo folk, sverc, kartanje... ali i pravljenje dzemata oko hodza... Svi oni koji su upozoravali da je u pitanju nemoral, kriminal i  u krajnjem stetno za Bosance u Svedskoj su automatski proglasavani neprijateljima naroda i vjere, to ostalo do danas.  Istina BiH savezi se umnozili, udruzenja usitnila... Hodza je koristio situaciju da etablira vjeru u narodu (to mu je i posao) ali i da promakne svoje...  Sticajem okolnosti svemu sam bio, sto bi susjedi rekli, nazocan. Tad sam pokrenuo i uredio prva dva broja lista "BiH glas u Svedskoj".

 

Cijeloj prici kumuje i SDA-aovski rukovodstvo iz ratnog Sarajeva koje u Stokholmu za BiH ambasadora bira mladomusliman Izeta Serdarevica. Ostali dio price ide u anale neznanja, cerecenja Bosne i Bosanaca ...

I da se vratimo malom predsjeniku u jos manjem udruzenju u Varnamu. Ovaj samozvani predsjednik je  danas dio tima upravo tog Saveza i u njemu je dio nekakvih nadzornih organa. Koga i kako on nadzire i predstavlja, dovoljan je primjer iz udruzenja kom se nametnuo, sve rastjerao ali on pliva, pa dokle li.

 

Zlatko Lukić - Prometej



Životni putevi su mi se sa Zlatkom Lukićem ukrstili vjerovatno početkom 1993. godine negdje u Švedskoj. Čitali smo se a onda i sreli u Štokholmu. Tipičan izbjeglički ali i književni susret. Sagovornik temperimentan, brz na riječima, slikovit, impresioniran pričom o Bosni i njenom plemstvu, ali i plemkinjama. Bilo je dovoljno da se upišemo jedan drugom u biografije ali i nastavimo književna nasukivanja na iste teme, prijatleje, susrete i promocije. Skora da je i nezamisliv Sajam knjige u Sarajevu i okupljanje pisaca iz dijaspore bez Zlatka i njegovih novih romana, sehara otrgnutih od zaborava, pripovjedanja svojstvenih pripovjedačima istančane duše i lijepe rečenice.

Sa radošću pratim njegovae književne iskorake, književne uspjehe i teme koje ga zaokupljaju i odgonetam duh prometejski. Shvatam da nije slučajno Prometej i nije to zbog bura i orkana koji ga izvana zapljuskuju već onih kroz koje se unutar sebe probija, kormilari ili po valovima zapliće.

http://www.zlatkolukic.com/

 

Ševko Kadrić

 

U Foči sam odrastao u društvu djece Alije Salje Drageca. Potrefilo se da je svako u mojoj porodici imao vršnjaka u njegovoj, Šerif Ešefa, Reva Rešu, ja Mirada... I kasnije sam u kuću Salja ulazio kao u svoju, Mirsada je znala šta volim popiti, Tifa šta pojesti a stari Salja... e njega sam slušao pretvarajući se u uho, kasnije sam i zapisao što je govorio ni slutio nisam da će to biti njemu oporuka a meni nesanica kojoj sam se desetinama godina vraćao, to činim i ovaj put. Njegovo, zastrašujuće kazivanje sam pokušao plasirati u medijima kroz životopis prije posljednjeg rata ali su samo dvoje novina imale hrabrosti i sluha da dio objave, «Drinske novine» tri nastavka i «Svijet» prilog.

 

Poslije rata sam se iznova sreo sa rukopisom, ispostavilo se da je to bila sva moja pokretna i nepokretan imovina u Bosni sačuvana. Iz rukopisa sam izvadio autentično kazivanje «Alija Bosanac» pa mi se učinilo premalo, kasnije sam ga literarno uradio u formi romana «Proleter u srcu» koji je u 2007 bio najbolji BiH roman pisan u dijaspori (Mi pisci iz BiH dijaspore kao da se pisaca u Bosni i onako ne tičemo), ali ni o teme neću sada.

 

Proleter u srcu

 

U pripovjedanju Alije Salje Drageca, istinskog proletera, radničkog tribuna i heroja, naglašavaju se dvojica drugova čije je naredbe slušao i izvršavao, u Zagrebu je to Marijan Badel a u Sarajevu Fićo. «Idi u Sarajevo i javi se drugu Fići», dobiće naredbu na Romaniji 5 aprila 1945. godine. Već 6 aprila, po naredbi druga Fiće, Alija je postavljen na dužnost komandanta obnove starog dijela grada Sarajeva. Junak romana, ali i stvarni lik, je sve naredbe Partije revnosno izvršavao, pa i ovu. Kad je Čeršija podignuta iz pepela i na njoj zaživila, nova proleterska vlast, dobio je naredbu da ide u Zenicu za direktora željezare. Problem je nastao kad izbjeglice iz Istočne Bosne nisu htjele kućama bez njega. «Ideš u Foču!» bilo je novo Fićino naređenje, prije nego je sa nekoliko hiljada izbjeglica krenuo u Foču. Daljnji tok događaja se može naslutiti kad se imju u vidu tragična događanja u ovom kraju u toku ratnih 1941/42 a posebno 1943. godine. Susret sa Fočom tada general Kosta Nađ naziva susretom sa poprištem najstrašnijeg genocida koji je u životu vidio. Ali ima još nešto strašnije od genocida, to je amnestiranje zločina od strane onih koji su ga trebali kazniti po božijem i ljudskom zakonu.

 

Naime čuvenim Fočanskim propisima i uredbama o dobrovoljačkim odredima Tito je amnestirao zločine i četništvo, dozvolio da se kokarda u Foči, ali i drugim krajevima, naprosto zamjeni petokrakom. Ovaj čin, bez obzira čim motivisan, stavlja pod upitnik osnovnu odrednicu NOP-a to je antifašizam? Aleksandar Ranković, tada prvi Titov policajac, kasnije važan i za nastavak ove priče, će tada naširoko hvaliti veliku partizansku pobjedu kojom se osnovna četnička masa prevodi partizanima. Istina ta četnička masa zadržava i komandni kadar, ozloglašene četničke komandante i zlikovce, Straja Kočovića i Ranka Popadića. I u priči o Foči i Vrhovnom Štabu NOV-a tog vremena, dugo vremna kasnije, srećem Fiću ali sad sa punim imenom Ferid Fićo Čengić, instruktor VŠ. (U Foči je tad u istom štabu bio i kasnije poznatiji Adil Zulfikarpašić).

 

 

 

U tamnici u Sremskoj Mitrovici              U Sarajevu 1945. godine

U tom fočanskom peridodu, Fići će se desiti ljubav, nije je planirao, ali se naprosto desila. Sreo je mladu partizanku Natašu Zimonjić, kćerku primorsko-zahumskog vladike. Ona mlada, lijepa, on stasit, odvažan, sve se isplelo i usukalo kako to već život zna usukati. U takvom okruženju, koje je zaudaralo četničkim zlodjelima, ova ljubav je bila, baš kao i oni, hrabra i odvažna sa vjerom u novo društvo bez zla i zločina, na ljubavi građenom. Tek kasnije će Nataša saznati da je u najtamnijim odajama četništva ubrzo donijeta odluka da se likvidiraju i jedno i drugo za uzor drugima. Nataša će kasnije saznati i ime egzekutora, duboko u novoj vlasti ugniježdenog. No vratimo se Fići.

 

Gledam mu člansku knjižicu KPJ u kojoj stoji da je član od 1928. godine. Knjižica crvena, rukopis požutio, između se on slabo zalijepljenom fotografijom ugnijezdio. Na jednoj od fotografija, izlomljenoj i požutjeloj slikan je pred zidom u odori zatvorenika. Na poleđini piše da je fotografija sjećanje na kaznionicu u Sremskoj Mitrovici a datum je 9 mart 1937. godine, (ako sam zadnju brojku sa rukopisa dobro dešifrovao). Poređenjem godine rođenja (1910. i godine pravljenja snimka, konstatujem da mu je tad u kaznionici trebalo biti 27 godina.)

 

Gledam i Optužnicu «Državnog prijekog suda» (država je NDH) od 22 juna 1941. godine na kojoj se tuži i sudi istovremeno kao «organizator komunističke partije i kao član glavnog komiteta» (pretpostavljam oblasnog?). Ovdje nalazimo ješ nekoliko važnih informacija uz njegovo ime vezanih, prvo da je sin Alibega i Haše rođene Sijerčić. Te da je «islamske vjere». Tako ga sud kvalificira svojim mjerilima, pored toga što je komunista (ateista) on je po njima i «islamske vjere»!? U ovoj Optužnici čitamo i da je «Ibrahim». Kasnije će se ispostaviti da mu je stvarno pravo ime Ibrahim ali da je među partizanima dobio konspirativno Ferid Fićo, što je zadržao do kraja života.

 

Na istoj optužnici srećemo i imena drugih revolucionara tad suđenih i osuđenih na prijekom sudu: Mihajla Popovića, Šaloma Albaharija, Staka Popović, Muje Zvizdića, Baručić Mehmeda, Estere Tino Romano, Drage Šobota, Jozefa Pape, Estere Papo.

 

U presudi stoji da su okrivljeni počinili zločin iz člana... I ako određenje same kazne ne stoji, nije teško uvezati, prijeki sud, ratne 1941. gdoine, NDH-ovsku vlast i zaključiti o kojoj je kazni riječ.

 

Drugim izvorima doznajem da je Fićo tada uhapšen u čuvanju odstupnice svom drugu, kasnije poznatom političaru Đuri Pucaru Starom. Ilegalna štamparija je bila otkrivena i u njoj ova dvojica ilegalaca. Rezon je bio jednostavan, ukoliko ustaše uhvate Pucara (Srbina) šanse da se izvuče živ su bile minimalne. Konstatujem da se Fićo žrtvovao za druga i komunistiku stvar. Fićo je tad izbjegao smrtnu presudu razmjenom (za ostale bi trebalo proroviti po arhivama). Partizani su dali ustaškog pukovnika za njega. I ako mučen i iscrpljen ipak se našao među partizanima na Romaniji krajem 1941.  ili 1942. godine.

 

Putevi prebacivanja vrhovnom štabu i u neposrednu Titovu blizinu, nisu poznati ali ga 1943. godine srećemo u društvu Rankovića, Pijade, Ive Lole Ribara, Milutia Milutinovića, Milovana Đilasa.

 

Po svjedočenju Ahmeda Hamzića, partizana Mostarskog bataljona, doznajemo da je Fićo uživao posebno Titovo povjerenje. Naime Tito ga je lično u zimu 1944. godine poslao u Nevesinjske planine sa posebnim zadatkom da pronađe, iskopa i dopremi na određeno mjesto nadomak VŠ i njega lično. «Foćo je bio jak, visoko dostojanstven, iskren i pošten čovjek...» izmeđuostalog će napisati ovaj Mostarac odnekud iz Slovenije Fićinoj udovici, prije nekoliko godina, objašnjavajući detalje same akcije i Fićino mjesto u njoj.

 

Fićo, brzo, ponovo po specijalnom zadatku ulazi u okupirano Sarajevo. Uz Valtera Perića biva najznačajnije ime pripreme grada za deblokaru, oslobađanje. Poznata je anegdota kad Sarajlije na Vratniku dočekuju partizane i uzvikuju «Fićo, Fićo!». Aktivisti ih upozoravaju da se ne skandira Fići već Titu. Narod ih pita: «A ko vam je taj Tito?». Fićinu ulogu u tom Sarajevu tih dana vidimo na slici sa ispraćaja Vladimira Perića. U prvom redu su: Rato Dugonjić, Vojo Ljujić, Pašaga Mandžić, Vaso Miskin Crni i Ferid Fićo Čengić. Na sahrani ali i na još dvije fotografije iz tog doba Fićo je u uniformi, na jednoj se grli sa Rodoljubom Čolakovićem (po kom će mu i najstariji sin Roćko dobiti ime), na drugoj portretnoj na reveru ima Spomenicu.

 

Rato Dugonjić, Vojo Ljujić, Pašaga Mandžić, Vaso Miskin Crni i Ferid Fićo Čengić

 

 

Malo iza toga će Fićo skinuti uniformu i postati gradonačelnik grada Sarajeva. U Skupštini grada među slikama gradonačelnika, se svakako još uvijek nalazi i njegova i ako je postojao period kad je nije smjelo biti. To vrijeme, kad ga nije smjelo biti, je brzo počelo, naime Sarajevo je u povodu otvaranja pruge Šamac – Sarajevo, posjetio Tito. Uz Tita je uvijek išao i njegov prvi policajac Aleksandar Ranković. I dok je Tito, kao pravi džentlmen primjetio da je Fićina suprga mlada i lijepa, Ranković je direktno pitao: «Zašto ti Fićo toliko Turaka primaš u ovu našu novu vlast?». Fićo je reagovao kako dolikuje pravom proleteru, borcu za vlast radničke klase, oštro i srdito. Tito se tad umješao na svoj način smirujući drugove. Očito Ranković, nije mislio da je to samo rasprava drugova, on je u Bosni i stotinjak godina po progonu Turaka vidio Turke. Istina on nije bio u odori Karađorđa već Titova generala?

 

Fićo je 1948. godine bio među prvim zatvorenicima koji su punili kazamate Golog Otoka. Direktno sa funkcije gradonačelnika Sarajeva. Povod banalan, drugovi su tražili od njega da osudi svoje saradnike: Voju Lujića, Bodu Stoinića, Hasana Ljubunčića, Raziju Ljubunčić... kao informbirovce. On znao da su oni nevini, da je on čovjek kog drugovi trebaju.

 

Na Golom otoku ga je sreo i Alija Salja Dragec iz Foče, junak sa početka ove priče, ali i Šaban, Alija Hadžović iz Trebinja koji je za Trebinje bio isto što i Salja za Foču ili Fićo za Sarajevo. Tamo je sreo i mnoge druge zbog istog grijeha od istog naredbodavca, prvog Titinog policajca.

 

Djeluje nevjerovatno, ali Fićo je bio u logoru i 1959. godine, kad je Hruščov posjećivao Tita. Naime sa otoka Grgura je Nataša dobila punomoć 25 ožujka, od «vašeg supruga, penzionera na uporabi».

 

Naivni se pitaju da li je Tito znao? Znao je, baš kao i u Foči 1943. godine, ali dok je on novoj Jugoslaviji određivao mjesto pod suncem, neki pragmatični političari zadojeni starim idejama vladanja «u ime Jugoslavije» su sklanjali sa sunca prvoborce i istinske heroje te revolucije u Bosni, Crnoj Gori, Hrvatskoj...

 

Ovaj dio priče ću završiti, takođe naivnim pitanjem: Da li je Ferid Fićo Čengić zadužio grad Sarajevo pa i Bosnu i Hercegovinu više nego mu ćutnjom i zaboravom vraćaju? Da li bi sudbina Bosne i Sarajeva bila drugačija da su oslobađani tada bez njegovog udjela, koliko god ono iz ove priče izgledalo poput borbe Davida i Golijata?

 

P.S.

 

Lijep komad posljednjih godina života je odživio u Počitelju, ponovo na kamenu ali i u cvijeću i uz Neretvu. Sarajevom mu se nije dalo sretati sa nekim ljudima, koji su to bili prestali biti. Sklopio je oči 22 jula 1986. godine. Na posljednji počinak ga ispratila rodbina, supruga Nataša i sinovi Roćko i Goran. O Goranu Čengiću, po plemenitosti i hrabrosti na oca nalik, ćemo jedan drugi put.

Sve što prođe vječnost jedna biva

 

”Ako me ne razumiješ sad ti  možda me razumjedne tvojega sina neki sin”

 

Ramo KOLAR 

 

Ufate osmanski silnici malog Hamzu Orlovića i u sepetima, preko brda i dolina, odvedu u Stambol. Bi šta bi, malac se dade u škole, išla mu nauka ko od šale, i na kraju će postati hafiz, paši uz koljeno i samom sultanu zabremedet, ostalim uglednicima na diku i ponos. Sve dok Bošnjak, kako su mu primenjak prišili kad su saznali da je iz daleke Bosne došao, počeo misliti svojom glavom i promišljati Kur’an primjereno čovjeku slobode i sve to još u džamiji vaziti... Slijedile ga desetine hiljada, misleći kako je vrijeme da se svako svome Bogu moli na svome jeziku. Prozvali se hamzevijama. Hamza na rodnu grudu mislio, sanjao djeda Radina, bogumila, ukraj Tuzle, krajevima Soli... Bit će to pedesetak godina, nakon što je Martin Luter, 1517. izdao svojih čuvenih 95 teza o indulgencijama, kad započinje reforma katoličanstva, a pristalice će se prozvati protestantima. Priča se prepliće, akteri se prožimaju, hoće se kazati kako se slobodna misao ne može ubiti, ma gdje nikla, iz čije glave poletjela jasno i glasno... Horozi koji su prvi zakukurikali, u loncu su završili. Akteri romana, koji spominjem, imali su različite lonce i drukčije vatre pod njih podložene...

 

 

Dobro, ne primjećuješ da obojica junaka, povijesnih ličnosti, korijene naše bogumile, potiče me autor Lutera i Orlovića, knjige što je u hladnoj Skenderiji promovirana među desetinama pisaca i ljubitelja lijepe riječi koji su i sami odkorijenjeni pa poslani u sva nedohođa ovoga svijeta. Sepete su zamijenili avionima, autobusima, kamionima, sve bježeći od onih koji dogmu više vole nego ma i dječju misao koja može paliti vatru vlastitog oslobađanja iz mraka. Pristajala im je davno shvaćena mudrost kako se često treba stidjeti, ne toliko zbog zlodjela zlih ljudi, koliko zbog indiferentnosti dobrih. Zbog ovih potonjih, junaci romana, postaju stvarni likovi, koji su bačeni u čežnje švedske, američke, australijske, južnoafričke... Kad budneš ko ja, svedi svoj račun ko što svedoh i ja svoj. Hamza i Martin svoje su sveli, Ševko Kadrić, koji mi ovo hoće, sve granajući rukama, približiti i ubijediti da uradim prikaz knjige, a ja velim da se u mene samo o “genijalcima“ piše, ne o običnim “zapisivačima“, nije račun sveo, jer ne zna gdje je i kuda bi. Iz Foče davno mahno, u Sarajevu se teško primao, Švedska mu obećavala dok nije shvatio surovu stvarnost. Pa mu sve češće napamet padaju preci, poput Kulduka iz Solne, koji na svom stećku dobi natpis citiran na početku pasusa, a godine još one tamo, 1449. I državni je ministar našao vremena posjetiti svoje izbjeglice i dijasporu, ma šta to danas značilo, a znači muku državi koja ne zna šta bi s njima,  vratila ih i iskoristila pamet i novce, ili ostavila gdje jesu da se ne patiše s dodatnim pitanjima i prijedlozima. Izbjegli pak, otišli, najčešće otjerani, imaju istu dilemu, sve čekajući magiju vremena da je riješi. Tako se posjećuju, najčešće na sarajevskom sajmu knjiga, jal kakvim povodom kad ministar ima posla po stranim zemljama, pa se i njih ponekad sjeti. - Taman dobro, dosadan je već profesor Kadrić, objavi mi priču o Lejli... - Jel o doktorici Pilav? - Taman tako... Zaposlila se, konačno, diplomirala nakon četrnaest godina muka, belaja, učenja, muč­enja, čekanja i nadanja... Sve ga slušajući na po uha, listam vlastita sjećanja...

 

Dr. Lejla Pilav, doktorice Asime šći

 

Upoznao sam je u jednom švedskom gradu čije ime ne pamtim, kasnog ljeta 94. dok sam i sam, otimajući tijelo od izumiranja, rastočen vapio za smirajem ranjene duše. Kao da je iz bajke izišla, visoka, duge kose i nadasve privlačnih očiju, koje su sjajile krupne poput tegli meda. Očarala me njena nada i polet, želja da postane doktorica, vrati se kući i skače po obroncima Zelengore, Maglića, Sutjesku i njena sela obilazi. Slike matere Asime, koja je svoje ljekarsko znanje neumorno darivala seljanima po tim krajevima, živjele su u Lejli neugasla sjaja. Mnogo kasnije ću saznati kako je aprila 1992. godine sa bratom otišla roditeljima u Foču na bajramsku baklavu. Bila je student druge godine medicine, brat studirao arhitekturu. Htjela je još jednom kušati maminu baklavu, zagrliti oca Hasana, kojemu će švedska hladnoća po­moći prebr­zo preselje­nje na ahiret. - Kad su granate sa okolnih brda grad zasule, Lejla u podrum, nije deku ili vodu nosila, prigrlila indeks. To bio refleks, ko zna čim i kako u njoj stvoren. U logorima ih držali, dvije sedmice, možda baš mamine ljekarske slušalice i dobrota koju je po gradu godinama sijala, pomogli im da ih iz logora u tuđi stan vrate, njihov u onom granatiranju izgorio.. U stanu Lejla tugu zatočeništva i bezizlaza kratila knjigama, nad posuđenom anatomijom i atlasom ljudskog tijela poput Lomonosova, noći provodila. Na Vidovdan, 27. juna 1992. godine ih iz Foče konvojima izvukli... za Švedsku odlutali. Lejla tamo pitala šta joj treba da bi studij medicine nastavila. „Sve“, odgovorili oni iz švedske birokratije. Ona baš počela iz početka sa gimnazijom. Švedski, engleski, matematika, biologija... U trenucima odmora djecu bosansku folkloru i jeziku učila, uz nju desetine djevojaka i mladića prve korake i koreografije odigrali, djeca jezik svoj maternji, kiti mi njen zemljo profesor, Luterov i Orlovićev autor.       Hodila je Lejla, nije joj bilo dosadno, nikad nije bila sama, skupljala eho tuđih neizgovorenih riječi i sklapala svoje svjetove. Kako je i Radin iz Soli činio, prije nekih petsto godina. Epitaf o tome ostavio. Na kamenu, na svojoj, na plemenitoj... Sve do lanjske godine, prolazeći nanovo medicinu, ispite, sarajevske folove i dalamake, obećanja i čekanja, sklopila konačno svoj svijet. I pustila suzu, u seoskoj ambulanti u Brnjicu ponad Kaknja, gledajući se u zrcalu, bijeli mantil, premećući sve godine i neprospavane noći, mladost i logore, maminu torbu spremljenu za putu prema bolnici, svjesna da je bila i jeste pripremljena za svaku priliku i pomirena sa svakim ishodom, kao sufija, kao zaposlena doktorica u Kaknju, koja obilazeći nanu u brdu i primajući rudara u malehnoj ambulanti, dariva osmijeh i otvoreno srce svačijoj rani i neprimjetnu bolu.  Ljubavlju i znanjem glačala je ogledalo svoga srca da bi se u njemu bolje dobrota dala vidjeti. I nikad, dok je ko iz rukava sipala dijagnoze, naslanjajući ih na stare priče mame Asime, narodne mudrosti i iskustvo, dajući tako nadu i najbolesnijem, nije zaboravljala ni mudrost Vlka od Humske zemlje sina,  prije osam stoljeća uklesanu na stećku tamo nekuda po zelengorskim visovima, pa ne žali za onijem što je prošlo, niti se nada da će biti vječno ono što će doći. Oboje je sretno uklopila u sada i voli trenutak u kojemu jeste. Njene riječi dolaze od srca i nalaze put do srca drugih ljudi. Boljega lijeka čovjek ne bi našao da tri puta dunjaluk obiđe... Lejla će ići do kraja svijeta tražeći svoju rosu u travi...

Ševko Kadrić

 

Stećci, trag vremena, svjedok i sudija

Ovih dana je stranice Oslobođenja punila polemika o bogumilima. Priča se uglavnom svela na ono famozno čiji li su, više katolički, pravoslavni ili muslimanski? Odgovor je jednostavan ni jednih ni drugih ali ni trećih, oni su autentično obilježje jednog duha i jednog prostora, po mnogo čemu ipak omeđenog granicama ove ili one Bosne. Dakle pravo na svojatanje ostavštine bogumila (patarana) ima Bosna i Bosnci, pošto njih danas nema (rastočili se među vjerama i ”konstitutivnim narodima”, onda niko nema pravo da ih svojata. Pustimo bogumile neka snuju svoj vjekovni san i o našem izbavljenju čekajući i svoje spasitelje.

 

Bosanska vila, Jurkic

Danas čovječanstvo u cjelini, traga za slamkom spasa i izbavljenja i traži ideje koje su vijekove preživjele stojički. Kad su bogumili i njihovi stećci u pitanju, onda su oni svakako najpozvanije nijeme sudije koje imaju pravo da govore (i kad ćute), da sude i kad samo prkose vremenu. Švedski historičar Hans Furuhagen će naglasiti da su upravo oni inspirisali protestantizam u Evropi. Podsjetimo da je protestantizam kog simbolizuje Martin Luther (Luter) spasio Evropu od srednjovjekovnog mraka, krvave inkvizicije i indolgencije (otkupa duša zlatom i novcem).

 

Krenimo redom.

Katolička crkva nebi smjela svojatati Bogumile i njihovu ostavštinu najmanje iz nekoliko razloga. Prvo je optužba prezvitera Kozme koja se vijekovima ponavljala kad se kretalo na heretike, jeretike, kettare, u kojoj između ostalog stoji: ”Neće da se klanjaju krstu kao oruđu smrti. Ne klanjaju se ikonama. Grde sve crkvene činove, tvrdeći da su sveštenici slijepi feriseji koji žive u lijenosti… Odbacuju krštenje vode a sebe nazivaju ”kristjanima” i ako se ne pokrštavaju i ne krste….” Poslije ovih optužbi (ima ih 15) slijedila je osuda: ”Ko ne vjeruje u svetu i nevidljivu trojicu – budi proklet. Ko ne misli da je sveto pričešće – sveto tijelo i krv Hristova, budi proklet. Ko ne ljubi sa strahom i ljubavlju ikone Gospoda, Bogorodice i svih svetih, budi proklet. Ko ne misli da su crkveni činovi ustanovljeni od Gospoda i njegovih apostola, budi proklet…” Ovo, budi proklet, znači smrtnu osudu na najtežim mukama, spaljivanja.

 

Šta ona praktično znači evo primjera (Internet, traži inkvizicija):  Inkvizicija: Katolička crkva je 1209. - 1229. godine pokrenula krvavi rat protiv katara ili patarena u Langdoku na jugu Francuske. Taj rat je u (h)istoriji poznat kao Katarski krstaški rat ili Albižanski pohod, ali to je rat kojim su Rim i papa uspostavili krvavu inkviziciju koja je Evropom sijala strah, pljačkala i posebno surovo se obračunavala s elitom tog vremena i ženama. Elitom jer je rušila i ismijavala njene dogme o Zemlji kao ravnoj plohi i centru svemira ili papi kao božijem sudiji na njoj, a ženama jer su one bile najznačajnija socijalna snaga koja je prioritirala porodicu ispred crkve. Katarsko (u Bosni patarensko) vjerovanje je katolička crkva smatrala jeresom. O surovosti tih krstaških pohoda govori upravo ovaj u Langdoku. Na samom početku rata krstaši su pobili cijeli jedan grad Bezijer od 10.000 stanovnika, a kasnije su spaljivali i žive i mrtve katare… U tekstu stoji i ovo što u ovom kontkstu nije najvažnije: Poslije genocida, crkva je ponudila to područje sjevernofrancuskim plemićima i kralju Francuske koji su bili katolički plaćenici. Teritorija Francuske je tim ratom gotovo duplo uvećana. Francuska je dobila područja koja su imala bliže kulturne i jezičke veze s Katalonijom nego s Francuskom. Da nije bilo hrabrih ljudi poput Martina Luthera, svijet bi i danas bio zatočenik ovog duha, duha inkvizicije. Papa Ivan Pavao II, je prije svog odlaska u vječni mir, smogao snage da konstatuje da je progon jeretika bila velika greška katoličke crkve.

 

O progonu bogumila s pravoslavne strane svjedoči ovaj podatak o prvom okrunisanom kralju Srbije, Raške, Duklje i Dalmacije Stevanu (Stefanu) Prvovjenčanom (1196.-1228. godine) "... a on (Stefan)... nimalo ne zadocnev posla na njih vojsku naoružanu. Jedne popali, druge raznim kaznama kazni, a treće progna iz države svoje, a domove njihove i sve imanje njihovo sakupiv razda... Učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu. Knjige njihove nečastive spali i sasvim iskoreni tu veru..." ("Stefan Prvovenčani - sabrani spisi - Stara srpska književnost", Prosveta, Srpska književna zadruga 1988. godine.) I političari Trebinja su se u posljednjem progonu komšija pozivali na ovo kazivanje, valjda smatrajući komšije muslimane bogumilima.

 

Ono što je bio ponajveći grijeh bogomila, patarena… to je pored nepriznavanja vlasti crkve, bilo i nepriznavanje jezika ropstva kom su se svom bogu trebali obraćati na tuđem jeziku. Tako da su Nijemci, Francuzi, Italijani, Španjolci, Englezi… pored svojih divnih maternjih jezika trebali da se svom Bogu mole na latinskom jeziku, (ortodoksi na staroslavenskom), jeziku koji nisu razumjeli a malo koji i od sveštenih lica. Taj, tudji jezik, je  bio idealan da se podanici drže u mraku neznanja, da se odvoje od Svete knjige (Biblije) i njima ostavljene. Martin Luther bježeći od progona pape i inkvizicije 1520. godine u dvorcu Wartburg prvo što radi, prevodi Bibliju na njemački jezik. Kad je preveo za tri mjeseca i kad je odštampana u 5000 primjeraka, mirno je rekao: ”E sad mogu i da me spale, Bog i Hrist su spašeni od antikrista iz Rima”. I zaista ne samo da su tim činom spašeni Biblija, Hrist i Gospod već i njemački narod. Biblija postaje pravopis, pismenost obaveza vjernika, Biblija poruka Gospoda, ostalo je historija koju su slijedili i ostali evropski narodi krećući svojim putevima kalvinizma, baptizma… ali poštujući bogumilski princip ”Put do mog Boga je moj jezik”.

 

Ovo povezujem sa muslimanima i njihovim vjerskim poglavarima koji bi danas svojatali bogumile i njihovu tradiciju. Onaj koji je pokušao da sve promjeni, da i u islamu učini ono što je Martin učinio u kršćanstvu, zove se Hamza Orlović, imao je preko dvadeset hiljada sljedbenika ali je pogubljen 6 juna 1573. godine u Stambolu (Istambolu). Čudna koicidencija osuđen je kao heretik i krivovjerac (mulhida), samo zato što je htio da se svom Bogu moli na svom jeziku. Poslije njegova pogubljenja krenula je hajka (inkvizicija, presuda bez suda) na njegove sljedbenike hamzevije. Pretpostavlja se da je nekoliko desetina hiljada pobijeno ili potopljeno u Bosforu. (Tuzlaci u svom pamćenju još uvjek drže pobune hamzevija nekoliko godina poslije Hamzinog pogubljenja koje su u krvi ugušene.)

 

Moja majka, lahka joj bosanska zemlja bila, se 70 godina svom bogu molila (učila) na tuđem jeziku. Sa tom energijom koju je ”učenju” posvetila mogla je nekoliko fakulteta završiti ali nije, otišla je sa ovog svijeta nepismena. Bosanski muslimani bar zbog toga nemaju pravo svojatati bogumile a ponajmanje oni koji ih i danas u arapski jezik ugone, pored njihovog maternjeg, bosanskog.

 

Aktuelne religisjske oligarhije ali i ideologije koje im se dodvoruju nemaju pravo svojatati tradiciju bosanskih bogumila, ona je davno prešla granice ovih prostora i oplemenila cijeli svijet. Miroslav Krleža će to sjajno primjetiti prije pedesetak godina:

 

"Neka oprosti gospodja Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke.

Šta je stećak?

Oličenje gorštaka Bosanca!

Šta radi Bosanac na stećku?

Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!

Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stećak na kome Bosanac kleči i moli.
Na kom je prikazan kao suzanj."

 

Stećak, trag gorštaka Bosanca, mudra, pismena, ponosna, što se svom Bogu moli na svom jeziku.

 

 

 

 

 

 

 

Amar Osmančević

                          

Moj Prao u Osnovnoj skoli Grbavica II

Želja da sjedim u školskoj klupi jedne osnovne skole u Bosni je bila odavno prisutna u meni.

Sjećam se dobro kada sam prvi put ispričao porodici i drugovima da sam htio otici u Sarajevo i da tu uradim moju praksu, svi su mi rekli da bi to bila dobra ideja ali to su više smatrali idejom nego realnom mogućnosti. Želio sam da odem, da vidim kako su moji roditelji učili i kako nove generacije bosanaca uče te kako njihov školski život izgleda.

 

 

Amar Osmancevic, Sarajevo, maj 2009.

Praksa?

U Švedskoj osnovoj školi (8 i 9) razredu učenici imaju dvije sedmice prakse.

Cilj prakse je da se djeca upoznaju sa različtim poslovima i da tako imamo bolju sliku kad biramo zanimanje u budućnosti. Većina djece obavlja praksu u firmama svojih roditelja ili poznanika a moja želja da dodem u Bosnu od ideje postade stvarnost. I evo me u Sarajevu , Osnovnoj školi Grbavica II  razred 8-_2.

 

 

Nakon posjete i upoznavanjem  s direktoricom škole prof.Đulom Ćerimangić i pedagogicom Katjom M. krenuo sam u 8-_2. Dočekali su me srdačno ali i znatiželjno.Nikoga nisam poznavao ali osjećaj  straha je nestao zahavlijući otvorenosti i prijateljskoj naklonosti učenika u razredu.

Jedan čas je bio posvećen mojoj prezentaciji u kojoj sam predstavio način rada moje škole i mog razreda i isto vremeno sam dotakno život u Švedskoj i moja intresovanja izvan škole.

Puno smo razgovarali o sličnostima i razlikama školovanja između dvije zemlje.

Sa drugovima sam provodio vrijeme i poslje škole.Iznenađen sam kvalitetom nastave i dobrim školskim sistemom uprkos teškom ratu i posledicama koje je rat ostavio. Kontakt s nastavnicima je bio korektan i stimulisao za rad.

Zadnji dan je bio najteži kad smo se oprostili želeći sve najbolje jedni drugima u budućnosti.

Osjetio sam veliku toplinu i zahvalnost u dubini duše.

 

Moja opažanja:

·        Školski časovi su kraći ali intenzivniji zato škola traje kraće.

·        Đaci pokazuju više respekta prema nastavnicima .

·        Ovdej se više radi individualno,

·        Većina zadataka se dobija usmeno dok u Švedskoj dobijamo mnogo više papira.

 

 Slobodno vrijeme sam iskoristio družeći se sa poznatim knijževnicima na Sajmu knjige u Sarajevu; obilasku Zemaljskog muzeja gdje sam vidio povelje bosanskih kraljeva. Uživao sam sjedeci u hladu iscvalog jorgovana, čitajuci knjige u botaničkoj bašti muzeja okružen stogošidnjim stećcima. Jedno posljepodne bilo mi je nadahnuto starim sevdalinkama u Kući sevdaha. Poklonio sam se na mezarima najveceg interpretatora sevdalinke Safeta Isovića.

Jedno veče sam proveo u Kamenom teatru 55 gdje sam uživao u predstavi „Žaba“ u izvođenju talenatovane glumačke ekipe vođene glumcem Emirom Hadihafizbegovicem i Muamorom Kasupovićem od kojih sam dobio autograme za moga brata Adina.

Boravak u Sarajevu je krunisan fudbalskim mačem Željo – Sarajevo na Željinom stadionu gdje je Željo (za koga sam navijao) pobjedio 2-0.

Pun utisaka iz Sarajeva spremam se za povratak u Göteborg gdje ću moja iskostva iz škole i Sarajeva prezentirati mom razredu 8-E u Skälltorpskoli.                          

 

 

Ševko Kadrić

 

 

Fil. dr. Amela Dzin

 

Pisao sam o Ameli Džin, na kongresu naučne dijaspore u Sarajevu prošle godine je najavila jedan naučni, jedan materinski doktorat, naime tad je bila trudna. Javila je da je rodila djevojčicu, mi čestitali i čekali onaj drugi iz društvenih nauka i on se desio. 24 aprila Amela je odbranila doktorsku disertaciju i stekla naučni stepen doktora društvenih nauka. Oponent na radu je bio profesor Sven-Eric Liedman. Amela je, prije odbrane, javno zakucala svoju doktorsku disertaciju na drvenu oglasnu ploču univerziteta u Karstadu, to je podsjećanje na hrabri i mudri potez koji je 1517. godine učinio niko drugi već reformator Martin Luter. Čestitamo.

 Amela je rođena 4 februar 1979 god u Bileći. Osnovnu školu pohadjala u Bileći do drugog polugodišta osmog razreda kad na svoj 14 rođendan 1993. godine sa porodicom biva prinuđena da napusti Bileću.  Roditelji Vehbija i Šefika Vlačić, sa djecom od kojih je Amela jedno od troje djece, bježe u neizvjesnost.  Izbjeglička odiseja ide put Plava, gdje Amela uspjeva završiti osnovno obrazovanje a onda 18 maja 1993. godine stižu u Švedsku. Čitaoci ovoj kratkoj priči mogu još štošta dodati po iskustvu.   

 

 U malom gradicu Edsbyn Amela završava švedsku gimnaziju ali tu sreće i Muju Džina, koji joj je, kako mu i prezime nalaže, slomio srce. Iz tog ljubavlju slomljena srca izvađeno je kasnije, opet ljubavlju dvoje prekrasne djece. Istini za volju ovdje treba istaći da su sa brakom pričekali dok Amela nije diplomirala na fakultetu.  1998. godine je Amela upisuje studije na Karlstad univerzitetu. Studira turističku geografiju i turističku ekonomiju koju kruniše sa dvije diplome akademskog stepena 2003. godine. Jedna je ona na kojoj stoji da je „diplomirani ekonomista“ a druga da je i „filozof magistar iz društvene geografije“.  Iste godine je uplovila i u bračne vode, to kao da je išlo jedno sa drugim, šali se Amela, obasipajući svoju životnu ljubav pregrštom laskavih riječi.  U junu 2005. godine sretnu porodicu je podario prvi dječiji plač, radost Džinima se zove Sheila a u febroaru ove godine joj se pridružila Ajna.   

 

Dva mjeseca kasnije, dotjerana, sa trideset osmejha u jednom, Amela brani doktorsku disertaciju «Pogledi na znanje i vidici znanja». Preciznije rad istražuje vezu između obrazovanja i zadovoljstva u obavljanju posla. «Mnogo je obrazovanih ljudi koji jutrom najradije nebi išli na posao, nisu spojili ono što bi voljeli da rade i ono zašto su se obrazovali da rade», objašnjava Amela uvodeći nas u osnove i zadatak istraživanja a onda nastavlja.  

 

 «Danas se mladi sve više školuju na univerzitetima i visokim školama da bi dobili neko akademsko znanje. Jednostavno samo obrazovanje na gimnazijskom nivou više nije dovoljno da bi uspjeli u radnom životu. U vrijeme masovnog školovanja bi se ponekad trebali i upitati ”zbog čega se mi ustvari školujemo na univerzitetima”? Da li zbog potražnje za visokoškolovanim radnim kadrom od strane privrede i radnog tržista ili zbog svog ličnog razvoja da bi bili više aktivni i uticajni građani drustva?»

 

Amela je provokativno, akademski, pokrenula pitanje na univerzitetu u Karlstadu, gdje globalizacija i nova ekonomska geografija čine mehanizme komrcijalizacije akademskog znanja. Naime, četiri aktera: država, univerzitet, univerzitetski odsjeci i studenti diskutiraju ”akademsko znanje kao proizvod” i ”akademsko znanje kao obrazovanje”. Dok vlada i privreda pokušavaju usmjeriti visoko obrazovanje prema potrebama tržišta universiteti i studenti nastoje da zadrže onu drugu akademsku vrijednost u visokom obrazovanju, tj akademsko znanje za opste obrazovanje, slobodnu misao, lični razvoj i autonomiju univerziteta.

 

Rezultat ovog istrazivanja i jeste ”uspostavljanje ravnoteže između ekonomske koristi i kulturne vrijednosti u visokom obrazovanju”. Ova dva aspekta ne moraju da isključuju jedan drugog već treba da se integriraju u visoko obrazovanje i da dopunjavaju.

 

Amela ističe i neuravnoteženost u visokom obrazovanju danas u kom  je ekonomska korist postala glavna odrednica dok kulturna dimenzija obrazovanja iz generacije u generacije ispašta. Bosancima će ova priča postati poznata kroz balkansko  iskustvo eksperimentisanja u školstvu koje se nazivalo po Stipi Šuvaru, tvorcu reformi ili kroz Zvonku Petrovića koji je te reforme simbolizovao u bosanskom slučaju.

 

Mudrost svake reforme školstva pa i ove o kojoj piše junakinja ove priče, što je i zaključak njenog istraživanja jeste: Kako pronaći ravnotežu između ekonomije i kulturne vrijednosti u visokom obrazovanju, te između humanističkih i društvenih nauka sa jedne strane i  prirodnih i tehničkih nauka sa druge strane?

 

Doktorska disertacija treba da pomogne užoj i široj javnosti, te raznim vladajućim akterima u današnjem takozvanom ”društvu znanja” da odgovre na ovo pitanje. Budućim studentima, onima koji su to danas ili su bili, disertacija želi poručiti da je opšte obrazovanje neophodno za uspjeh u radnom životu i karijeri ali sreću u životu.

 

Uz čestitku i radost uspjeha, od Amele je očekivati da nas i u buduće obraduje sa vijestima svojih naučnih vožnji, naučni stepen doktora nauka je samo vozačka dozvola da se može voziti naučnim vodama. Sretna vožnja Fil. Dr. Amela Džin.

 

P.S.

Podsjetimo da je promocija doktora nauka na Karlstad univerzitetu 18 septembar 2009. godine kada će na svečanoj ceremoniji Ameli biti uručeni diploma, lovorov vijenac i doktorski prsten. 

 

Roman «LUTER I ORLOVIĆ», Ševko Kadrić, promoviran na sajmu knjige u Sarajevu.

 

 

Na XXI sajmu knjige u Sarajevu je  promoviran novi roman Ševke Kadrića.

Čovječanstvo danas, ništa manje nego u vrijeme junaka romana, ima velikih problema. Martin Luter i Hamza Orlović, za svoje vrijeme i izbavljenje su tražili najprikladniji lijek, tražili Boga u srcu ljudi. Put do srca je bilo učenje maternjeg jezika i prevođenje svetih knjiga na taj jezik. «Bog danas ima velikih problema i on treba hrabre i pametne ljude», reći će Martinu jedan od njegovih učitelja tada. Bog i danas, kad je čovječanstvo u strašnoj ekonomskoj, ekološkoj i moralnoj krizi, ima velikih problema i on i danas ponovo treba pametne i hrabre ljude, naglasio je autor romana.

Promociji romana su izmeđuostalih prisustvovali: ministar za izbjegla i raseljena lica dr. Safet Halilovic, akademik Ljubo Berrberović i akademik Sulejman Redžić.

 

Ševko Kadrić

 

XXI sajam knjige u Sarajevu je završen, pisci iz dijaspore se vratili «svojim» novim utočištima, med i čemer domaje ponijeli sa sobom, njihove knjige ostale sa svojm čitaocima. Bilo je ovo peto okupljanje pisaca iz dijaspore na sajmu knjige, dakle jubilarno i treba ga propratiti riječju, a čim bi drugo?

 

 

Predstavljanje romana Zulmira Bečevića, Ševko Kadrić, Zulmir Bečević, Šimo Ešić

 

Izražavajući protest protiv odnosa prema pisanoj riječi i ukupne dijaspore, pisci su među prvima počeli da vrište tražeći da dobiju šansu da kažu da su i oni dio Bonse i ako od nje silom otrgnuti. Na pokon su se «sami» pozvali u Sarajevo prije pet godina dok to nisu iz Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice i prepoznali kao di svoje priče. Desetine pisaca je prodefilovalo kroz sajam i okupljanje na njemu do sada, ovaj kao da je bio najuspješniji. Na njemu su se sreli: Aleksandar Hemon, Jasna Šamić, Hadina Sijerčić, Ismet Bekrić, Goran Sarić, Fariz Softić, Antonije Žalica, Zulmir Bečević, Bisera Boškailo, Denis Dželić, Enes Topalović, Midhat Ajanović, Uzeir Bukvić, Predrad Finci, Idriz Saltagić, Edhem Trako, Igor Divković...

 

 

Sa promocije romana "Luter i Orlović", u publici ministar Safet Halilović, akademik Sulejman Redžić i akademik Ljubo Berberović

 

Ponajviše pažnje javnosti su privukla dvojica mladih pisaca koja su se po svijetu slavom okitila, Aleksandar Hemon u Americi i Zulmir Bečević iz Švedske. Hemon će istaći da se Sarajevu vraća kao fenomenu u kom se rađaju i izrastaju talenti, Zulmir Bečević se sjajno snalazio i pred bosanskim kamerama kao što to radi pred švedskim.  "Ovo je bosanska bajka u kojoj sam jedan od junaka", reći će okupljenim novinarima. "Ovaj dragulj pisane riječi je tim veći što je priv roman u BiH književnosti koji iz prizme prognanog djeteta gleda na taj dio naše prognaničke priče" istaći će izdavač Šimo Ešić, govreći o romanu. Da ne ostanemo dužni informaciju da je na sajmu promoviran Zulmirom roman «Putovanje započeto od kraja» ovog puta na bosanskom jeziku u prevodu malenkosti potpisanog a u izdanju «Bosanske riječi».

 

        

 

    Enes Topalović, Goran Sarić, Denis Dželić...

 

Najposjećeniji, najosmišljeniji štand na sajmu je svakako bio štand BiH dijapore na kom je snimljeno na desetine intervijua,  razgovora, poruka publici i javnosti. Po tom dijelu pisci bi trebali biti prezadovoljni. Ono što je dio čemerna iskustva jeste prećutkivanja činjenice da postoji književna BiH dijapora. Naime na manifestaciji dodjele priznanja piscima, izdavačima i djelima, pisci i književnost dijaspore nisu ni spomenuti, oni domaći su sve izdjelili između sebe.

Svakako da smo to i primjetili u medijima, tamo gdje su nas pitali i dali nam šansu.

Ministar dr. Safet Halilovic, u posjeti standu BiH dijaspore

 Okupljanje oko knjige i slavitelja maternjeg jezika je za svaki narod sudbinsko pitanje, posebno kad je taj narod jedan od najraseljenijih naroda na planeti kakvi su Bosanci. Potresna je priča dvojice koji su u Tursku iz Šehovića poslije poznatog genocida protjerani  prije šezdesetak godina. Kažu da ih u nekakvoj mahali ima oko 600 porodica, još njih trojica mogu popiti kahvu i pošpričati na maternjem jeziku. To je svakako zlokobna sudbina i ovih koji su danas po svijetu razasuti ne budemo li se oko jezika i knjige okupljali. Jevreji su primjer koji ovaj put vrijedi spomenuti i poslije 2000 godina prebivanja po svijetu oni su se kući vratili. Tajna je svakako u jeziku, slavili su ga svaki dan, svom Bogu se molili na svom jeziku.

Sa jednog od predstavljanja na glavnoj tribini

Dio priče o simboličnom priznanju je to da je sajam praktično zatvoren sa promocijom dvije knjige pisaca iz Švedske, naime knjigama Midhata Ajanovića "Karikatura i pokret" - filmoloska studija te romanom, «Luter i orlović» moje malenkosti predstavljanje na sajmu knjiga u Sarajevu 2009. godine je završeno.

Dr. Lejla Pilav

 

Ševko Kadrić

 

Djevojka krupnih očiju razgovara sa pacijentom, bijeli mantil, slušalice, osmjeh i lijepa riječ, sve kao za nju skrojeno. «Pomože li voda?» pita doktorica. «Nešto je pomoglo, bolje mi je", govori pacijentica osmjehujući se. Doktorica je ispraća sa istim osmjehom sa kojim je dočekala i proziva sledećeg pacijenta što u redu pred vratima čeka.

 

Doktorica je Lejla Pilav, ambulanta je u Kaknju, u prilici sam da podjelim radost ovoga trenutka, trenutka ostvarenja sna na koji se dugo čekalo, za koji se mnogo, mnogo toga žrtvovalo. Lejla je aprila 1992. godine sa bratom otišla roditeljima u Foču na bajramsku baklavu. Ona bila student druge godine medicine, brat studirao arhitekturu.

- Kuda ćeš draga Lejla, vidiš šta se sprema? - pitala je asistentica Amela Željo (Kulenović).

- Kako da propustim maminu baklavu?-, šalila se Lejla pakujući torbu za vikenda. Majka Asima, omiljena doktorica, pedijatar i otac Hasan šumarski inženjer, u Foči čekali djecu ne sluteći zlo a ono došlo.

 

Kad su granate sa okolnih brda grad zasule, Lejla u podrum, nije deku ili vodu nosila, prigrlila indeks. To bio refleks, ko zna čim i kako u njoj stvoren. U logorima ih držali, dvije sedmice, možda baš mamine ljekarske slušalice i dobrota koju je po gradu godinama sijala, pomogli im da ih iz logora u tuđi stan vrate, njihov u onom granatiranju izgorio.. U stanu Lejla tugu zatočeništva i bezizlaza kratila knjigama, nad posuđenom anatomijom i atlasom ljudskog tijela poput Lomonosova, noći provodila.

 

Na Vidovdan, 27 juna 1992. godine ih iz Foče konvojima izvukli. Sa makedonske granice ih vratili, oni krenuli kroz šume tražeći izlaz, bilo gdje i bilo kakav.

- Lejla da ja ove knjige ipak bacim? - pitao i predlagao brat, negdje u pograničnim šumama blizu Makedonije.

- Ne! - vrisnula Lejla, uzimajući ruksak na svoja leđa...

 

Poslije nekoliko mjeseci stigli do Švedske, svo četvoro, sretni što su imali sreće da prežive. U Švedskoj Lejla pitala šta joj treba da bi studij medicine nastavila. «Sve», odgovorili oni iz švedske birokratije. Ona baš počela iz početka sa gimnazijom. Švedski, engleski, matematika, biologija... U trenucima odmora djecu bosansku folkloru i jeziku učila, uz nju desetine djevojaka i mladića prve korake i koreografije odigrali, djeca jezik svoj maternji.

Prolazile godine ali Lejla i polagala one ispite što joj nisu priznati htjeli.

 

Otišla na fakultet u Lund sa ocjenama, rekli joj da može slušati dio predavanja, ona tražila da bude student gost, oni odbili. Ona predavanja slušala. Podnijela ponovo zahtjev da je prime, i ništa. U međuvremenu u Bosni rat stao, otac otišao do Sarajeva da joj obnovi upis i izvidi situaciju za povratak. Sve što je uspio bila ona obnova upisa, povratak u Foču bio dalek, u Sarajevu im se nisu obradovali, oni čekali. Iduću godinu Lejla ponovo pokušala na švedskim fakultetima, primili je ali na molekularnu medicinu, nju interesovala opšta, interesovali je ljudi, da ih u oči gleda i pita kako su, da im pomogne. U međuvremenu dobri otac, otišao gdje nam je svima iće, iznenada, samo zaspao. Lejla se šeheru vratila da studij dovrši.

 

Negdje u hodniku fakulteta čula poznat i drag glas doktorice Amele. «Vidi nje.» bilo jedino što je sad već profesorica Amela uspjela reći, poslije šest godina. «Imaš ti još podosta», rekla joj profesorica kušajući joj izdržljivost. «Znam», rekla Lejla i prionila na knjigu. Ispit za ispitom, godina za godinom u gradu koji se dizao iz pepela, grijući one koji su ga voljeli, one koje su u njemu sanjali svoje snove. Baš kad je i zadnje ispite privodila kraju, fakultetom se prolomi glas da će im školovanje produžiti za još godinu. Studenti znali da su u pitanju još dvije, dok se odsluša pa ispolaže. Čudili se, žalili, ali ništa nije pomoglo. Kad si toliko mogla čekati, čekaj još, tješila se i bodrila Lejla, učeći još dvije godine. Prošle i one dvije godine, u međuvremenu se birao diplomski rad. Na spisku tema vidjela i nekoliko Amelinih, izabrala jednu. Veče prije odbrane diplomskog, ufatila je panika, strah, prevelika želja sve se u njoj pomješalo kao pred udaju, pred bjelom vjenčanicom joj srce podrhtavalo. Sutra dan umjesto vjenčanice bjeli mantil prigrnula i ušla u salu gdje se stiče zvanje dugo sanjano, u djevojačke snove upretano, kroz logore i izbjegličke kampove nosano.

 

- Hoće li mentor postaviti pitanje kandidatu? - pitao predsjednik komisije mentoricu na kraju.

- Hoću nešto reći - mentorica umjesto pitanja bijelu vjenčanicu od setena doktorici Lejli oblačila, ali onu u koju se pravi ljekari obuku uz zakletvu da će u čovjeku čovjeka liječiti. Bilo je to 27. juna 2006. godine, tačno 14 godina od napuštanja rodnog grada, kad se Amelin glas u Lejlinoj duši u ružu pretvorio pa tu ostao vječno da miriše, mirisom časna i odsanjana poziva i bijelog mantila.

 

Bag me počastio Kaknjom

 

U Zavodu za transfuziologiju uskoro dobila praksu. Struka, pacijenti, u decembru 2007. godine polažila državni ispit. Tražila posao ali ga nije bilo, ona radila za sebe. U Butmir kod doktoriceBehije Fejzić prati i uči porodičnu medicinu u praksi, dan za danom mjesec za mjesecom. Kod dr. Šefike Hasanbegović prati i uči padijatriju, po podne uči i čita knjige na engleskom i švedskom, nada se poslu. Ljudi obećavaju, ona se nada, nada... Mjesec dana radi i u hitnoj pomoći u Sarajevu, sve iskustvo za iskustom, sve struka, ali posla nije bilo.

U onom vremenu stažiranja dr. Trako Rabija joj pričala o svom nezaboravnom iskustvu u selu Brnjic kod Kaknja. Mladoj doktorici misao i snovi krenuli onim Rabijinim iskustvom, slike se poklopile sa onim majkinim uz koje je rasla. Majka poslije onog rata obilazila sela oko Foče, liječila i pomagala ljudima. Slatina, Vikoč, Tjentište, Potpeće iz majkinih priča iskakali u svoj ljepoti i dobroti ljudi.

- Da li bi ti Sarajevo napustila i otišla na selo za poslom, pitala je doktorica radoznalo, osjećajući da je Lejla već za onom njenom pričom put sela krenula.

- Nisam došla u Bosnu zbog Sarajeva već medicine i poziva? - rekla joj Lejla. Ko zna koje su ptice glas do Kaknja odnijele, ali otamo stigao glas da je mjesto ljekara upražnjeno. Lejla u sebi probala do deset brojati prije nego pristane, već na osam odlučila, ide u Kakanj na razgovor.

 

Direktor doma zdravlja u Kaknju, umjesto odugovlačenja i sakrivanja iza komisija, pitao ima li pečat i kad može početi raditi. 26 maja 2008. godine sa kolegama u ambulanti prvu jutarnju kafu pila, prije nego će ući u ordinaciju na kojoj je stajalo ime dr. Lejla Pilav. Krijući ona vrata zagledala, osmjehujući se tituli i imenu. Ime joj bilo nositi ali titulu na svojim vratima čekala ali se i borila za nju skoro dvadeset godina.

 

I svaki dan putuješ iz Sarajeva za Kakanj, pitam.

 

- Svaki dan sa zadovoljstvo, nipošti taj put i tu radost susreta sa pacijentima nebih propustila, kaže kroz osmjeh u priču uprećući i Adisu, Semru, Nerminu, tetu Muliju... sve što sa njom iz Sarajeva putuju a onda i Amelu, Aidu, Muameru, Adnana, Esmina, Melihu i sestre sa odjela, one što ih u Kaknju sa prvom jutarnjom kafom čekaju.

- Bog me počastio Kaknjem, kaže radosna pričajući o svom i skustvu sa gradom, ljudima.

- A Brnjic – upitah, čekajući da ga spomene.

- Nemoj da bi to napisao, kad sam ušla u ambulantu prvi put, čula cvrkut ptica i žubor rijeke, plakala sam. U onom cvrkutu sam prepoznala sve one cvrkute ptica koji su mi mamu na njenom poslu pratili a u žuboru vode Drina i Ćehotina mi pored prozora zažuborile - šapće mi Leila dok joj krupne oči radost i sreću nevješto prikrivaju.

 

Ševko Kadrić, Sarajevo

 

Krajem aprila u Sarajevu je obilježeno šest godina rada projekta za povratak Bosanaca iz Skandinavije u Bosnu i Hercegovinu. Tim povodom Emina Krzović i Džana Hadžialić su u hotelu „Bosnea“ u Sarajevu ugostile uposlene u projektu širom Bosne kao i goste iz Štokholma. Podsjetimo da je projekat instalirao mrežu saradničkih centara u 8 gradova u BiH (Banjaluka, Ključ, Teslić, Jajce, Srebrenica, Glamoč, Ilijaš, Goražde i Mostar. U svakom od ovih centara rade po dva saradnika či je zadatak da budu „pauci u mreži, koji uvezuju povratnike sa institucijama na terenu“.

 

Problem našeg rada u bosanskom slučaju je pomalo čudan, povratak i dijaspora su uvjek teme posljednje tačke dnevnog reda. Kao nama je lako mi smo u uređenim zemljama i sa povratkom i ne treba žuriti, žali se Emina nastavljajući da ljudi bilo gdje razasuti po svijetu nikad ne prekidaju vezu sa svojom lokalnom zajednicom, svojim zavičajem inemaju vremana za čekanje, ako se žele vratiti ali i ako žele pomoći razvoj i svog kraja.

 

Kancelariji u Štokholmu se mjesečno obrati oko 100 – 150 ljudi tražeći informaciju o povratku i pomoći svom kraju.

 

Skup u Sarajevu je pozdravio švedski ambasador Bosse Hedberg, uz simpatičnu opasku da se nije pripremio da govori na svom maternjem jeziku, jer sve komunikacije uglavnom ovdje obavlja na engleskom. Ambasador Hedberg je naglasio podršku Švedske Bosni i hercegovini ali i projektu povratka, svodeći to na cifre novčane pomoći koje nisu male.

Skupu u Sarajevu je prisustvovao i Thomas Persson, direktor za obrazovanje grada Štokholma, te Carina Nilsson, šef odjela z apovratak kao i stari znanac Bosanaca u Štokholmu Ove Radbergerg.

 

Gosti iz Štokholma su obišli i centar za povratak u Ilijašu, ali i bili gosti gradonačelnika ove opštine.

 

Cilj okupljanja i seminara u Sarajevu je bio rezimiranje dosadašnejg rada ali i konstatiranje da je projekat implementiran na terenu. Povratnici imaju mrežu centara koji im stoje na usluzi pri provratku, kao adresa koja na njih čeka. Centri rade na poboljšavanju uslova života povratnicima, daju informacije od koristi u svakodnevnim životnim aktivnostima, poboljšavaju uslove i kvalitet lokalne zajednice, orvaraju kancelarija.  Projekat je do sada upotrijebio z aovu namjenu oko 17 milion akruna, svaka od njih je debelo obrazložena i opravdana, kažu nam zadovoljne i ponosne domaćice najavljujući ljetošnje dane dijaspore u Jajcu, Mostaru  na kojima će se moći o cijeloj priči saznati i više. Mi smo tu koristite ono što vam nudimo, kažu na kraju.