sevko

 

EKONOMIJA I NACIONALIZAM, Glas antifašista BiH, febroar 2009.

Ševko Kadrić

 

 

U petak, 11 maja, sad već daleke 1990. godine u listu ”Oslobodjenje”, pisao sam o nacionalizmu. Iste teze su sadržane i u mojoj knjizi "Zaštita društva i obrazovanje, Sarajevo 1991. godine. U ovom osvrtu pokušaću sa ove vremenske distance povezati teorijski pristup nacionalizmu te 1990. godine i iskustvo nacionalizma u zadnjih dvadesetak godina.

 

"Nacionalizam kao zlu po medjuljudske odnose, a najviše po naciju koju opije, pripisivali smo primitivizmu, fanatizmu, nečem što nam se moglo jednom desiti i nikad više. Međutim činjenica je da nam se nacionalizam ponovo dešava a nije baš da smo primitivni ili fanatici. Negdje se nacionalistički nastupa "u ime komunizma" negdje "u ime demokratije" u suštini i ogoljen i jedan i drugi je ipak samo nacionalizam.

 

Ubjeđuju nas da je nacionalizam pretjerana ljubav prema sopstvenoj naciji ili pretjerana mržnja prema drugoj. Pretjeranja ljubav bi bilo nacionalno samoljublje, a pretjerana mržnja društvena patologija koja bez čina zla nije zlo. Nacionalizam je prije svega ekonomska kategorija. Ukoliko tu činjenicu zaboravimo ili zanemarimo, onda je nacionalizam nešto što nema racionalno uporište u ljudskoj djelatnosti te kao takvo ni svrhu da postoji.

 

Nacionalizmom se naprosto želi jedna nacija pretpostaviti drugoj ili drugima radi prisvajanja njihovog viska rada (znoja, truda, znanja, materijalnih dobara, prostora na kom žive i sl.) Način na koji se to želi ostvariti je sila.

Radi opravdanja te sile, pred savješću, domaćom i svjetkom javnošću nacionalizam se situira izmedju dvije krajnosti: ugroženosti i superiornosti.

Složenost nacionalizma, ali i posljedice po okruženje i sopstvenu naciju možemo posmatrati na primjeru njemačkog nacionalizma (1933 - 1945. godine). Hitler, koji simbolizuje taj nacionalizam naglašava ugroženost životnog prostora za Nijemce a na drugoj strani razvija cijelu teoriju o superiornosti Nijemaca (arijevske rase). Suština je da se tim stvarale pretpostavke da se ekonomija drugih otme za Nijemce. Ti drugi su u Njemačkoj bili Jevreji a kasnije i svi ostali i u Njemačkoj, ali i van nje.

 

Koji su bili preduslovi za pojavu i instrumentaliziranje njemačkog nacionalizma?

 

1. Činjenica da je njemačko društvo prolazilo kroz veliku ekonomsku krizu koja se mogla riješavati na dva načina: Naprezanjem društva da odricanjem, većim ekonomskim naprezanjima i boljim organizopvanjem pokaže Nijemcima da zlato postoji, ali da je u njihovim rukama i miru. Drugi put je mogao ići vojniziranjem društva i traženjem žrtve da račun plati. Hitler je ponudio ovaj drugi put. Postavio je kazane za gladne, uz kazane dijelio puške i ideologiju "Mayn kamph". Tako je dobio vojsku od 6 milona vojnika, problem je što je neko trebalo da plati i kazane i puške i knjige.

 

2. Drgi važan momenat kod izbora nacionalizma jeste društvena kategorija od koje je moguće nešto uzeti, opljačkati. Ona (ta društvena kategorija treba da ima nešto što je moguće uzeti, na čemu je moguće graditi privilegije za nacionaliste (zlato, novac, kuće, robu, prostor, radna mjesta i sl.) i sledeći momenat koji žrtvu odredjuje jeste činjenica da se ne može braniti. Ni sama ni uz očekivanu pomoć sa strane. Tad je u Njemačkoj pao izbor na Jevreje. (Bogati i nisu se mogli braniti a niti ih je ko htio zaštititi, naprotiv Jevreje su vraćali i iz Amerike).

 

3. Sledeći važan momenat jesu psihičke prirode kojim se žrtve sataniziraju a zlo koje treba učiniti nad njima pretvara u dobro, "nije zlo ubiti ... nego je to dobro djelo jer se sa njim sveti neko ranije ili spašava neko svoj sada.." Tu se priziva u pomoć cijeli instrumentarij propagande, zloupotrebljava se religija i sl.

 

4. Poslije ovih priprema izbora žrtve i psihičke obrade nacije ulazi se u fazu instrumentalizacije zla. Kad se formiraju snage koje treba da zlo čine, instrumentarij koji to zlo legalizuje a njegove učinke stavlja u funkciju "nacionalnih interesa". (Materijlna dobra Jevreja postaju dobra Nijemaca, pokorene zemlje se aneksiraju (Anslus - Austrija), radna snaga, sirovine i teritorija pokorenih zemalja se stavlja u funkciju "velike ideje" i sl.

 

5. U zavrsnoj fazi treba učinke agresije legalizovati, osloboditi se lošeg imidža, eventualnih protivnika, skinuti kožu vuka i obuci kožu jagnjeta.

 

Primjer njemačkog nacionalizma, je i model kako i zašto funkcioniše nacionalizam. I svugdje na svijetu gdje se nesretno spoje svi ovi elementi imamo zlo. Nosioci nacionalizma su neki drugi a oni u svom okruženju traze svoje "Jevreje".

 

U našim uslovima nacionalizam je direktno produžetak birokratizma kom se u ovoj fazi priključuju mnogi drugi izmi (klerikalizam, seperatizam, unitarizam). I socijalistička birokratizam je funkcionisao po principu prelijevalnja viška vrijednosti sa drugih sebi. Ta žrtvovana kategorija je bila radna snaga (radnici). U onom trenutku kad je birokratsko prelijevanje viška radne snage sa radnika na birokratiju izgubilo mjeru i u količini otimanja i broju od kojih se to radi (vikendice, društveni automobili, broj generala veći nego u SAD, nepokrivene investicije, prezaduženost u inostranstvu i sl.). Ta ista birokratija bježi u nacionalizam. Dakle iz straha da podnese račune radničkoj kalasi "u ime koje je vladala" ona bježi u "naciju" kojom želi da nastavi vladati.

U primjeru njemačkog nacionalizma vidno je sta se dešava sa nacijom koju opije nacionalizam. U početnoj fazi zahvaljujući snazi instrumentalizacije i brutalnosti svog manifestiranja ima uspjeha. Prekretnica nastupa onda kad se zemlja i narod opijeni nacionalizmom okružuju viškom neprijatelja. Postepeno snaga instrumentaliziranog antinacionalizma postaje veća od snage nacionalizma i kraj je neminovan. Nijemci su desetkovani, Njemačka je razorena, podjeljena. Nijemci su postali simbol poraženog, prevarenog naroda koji je organizovano uništavao druge i širio strah.

 

Očito naš problem nije, niti može biti nacija, njeni intresi ili njena obespravljenosti, naš problem je u stvaranju uslova unutar kojih će se realizovati pravo čovjeka da radi, da svojim radom ostvari višak rada koji može na tržistu, u normalnoj konkurenciji, razmjeniti sa drugim radnikom u zemlji i van nje. U ovom trenutku tu i takvu mogućnost borbe protiv svih zala pa i nacionalizma jedino nudi savezni premijer Ante Markovic." (Mr. Sevko Kadric, 11 maja 1990. godine - "Oslobodjenje")

 

II

Šta se zaista desilo u sad već bivškoj Jugoslaviji ?

Očito kriza je imala svoje različite nivoe ali i manifestacije. Prva (uslovno prva) je kriza kapitalizma koja je tih 1990. po tvrdnjama švedskih ekonomista bila najdublja u zadnjih stotinjak godina (hoće reći dublja od one 1933. godine koja se manifestirala fašizmom!?) Na žalost skoroašnja događanja sa planetarnom krizom i tragedijom koju simbolizuje Džor Buš mlađi i ”spasiteljem” kog simbolizuje novo izabrani predskjednik SAD-a Obama, potvrđuje ovu tezu a ratovi vođeni od 1991. godine do danas su kao da su pokušaji da se kriza odgodi, prenese nekom drugom.

Druga je kriza je ona kriza komunizma koji se naprosto obrušava unutar sebe ( Gorbačov i Perestrojka, raspad Varšavskog ugovora, raspad SSSR-a, pad berlinskog zida..) Treći nivo krize je onaj u samoj Jugoslaviji koja naprosto nije mogla biti zaobiđena. Spoljnji dug je bio 22 milijarde dolara, eneromne privilegije birokratije, enormna nezaposlenost...

 

Nema nikakve sumnje da je Balkan zadnjih dvadesetak godina bio a to je i danas popriste nekoliko nivoa sukoba. Izdvojmo tri:

1. Sukoba za novu podjelu svijeta (baš kao i 1914. i 1941. godine ) istina sa novim suptilnijim metodama posrednog sukoba kad je u pitanju svjetski sukob.

2. Sukob između snaga hegemonije i očuvanja Jugoslavije kojima je komunistički sistem bivše države uz dominaciju srpskih kadrova čuvao sosptvene privilegije i snaga koje su se borile za samostalnost republika do nivoa samostalnih država. Upravo tako je Ustav SFRJ i definirao njihovu samostalnost "do ocjepljenja".

3. Sukob snaga socijalizma i snaga kapitalizma koje su pod okriljem nacionalnih interesa nastojale društvenu svoinu pretvoriti u privatnu pod izgovorom formiranja nacionalnih država sa zatvorenim nacionalnim ekonomijama.

 

1. Sukoba za novu podjelu svijeta

Sve nestabilne i krizne situacije u svijetu u zadnjih stotinjak godina rađale su nove neoimperijalističke ambicije kod starih imperijalistickih sila ili onih koje su nastojale da to postanu. Tako imamo 1914. godinu i prvu svjetsku ekonomsku krizu koja sarajevskim atentatom 27 juna ulazi u svoj dramatični ratni rasplet, on je značio smrt za šest miliona, dugogodišnja patnje stotina miliona, ali i nestanak Austro - Ugarske da bi njeno mjesto zauzele nove sile.

Za nas sa Balkana je taj rat interesantan ne samo početkom već i krajem, njegov kraj obiljezava i stvaranje Kraljevine SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije 1918. godine. Unutar koje nema Crne Gore, Bosne… Nova ekonomska kriza 1936. dovela je na scenu fašiste (Musolivnija, Hitlera ...) ali 1939. gdoine i do novog svjetskog sukoba koji je značio smrt za 60 miliona ljudi istina i novu podjelu svijeta koju simbolizira podizanje Berlinskog zida 1945.

1990. godina je označena godinom nove ekonomske krize, po nekima najdublje u zadnjih stotinjak godina. Te godine se dešava i "pad" berlinskog zida što je trebalo da mnogima ulije nadu u lažnu demokratiju koja je trebalo da dođe "sama po sebi". Pad Berlinskog zida postavlja pitanje nove podjele svijeta. Nije više bilo sporno da je u pitanju širenje kapitalizma u bivše socijalističke zemlje (zemlje bivseg SSSR-a, Poljsku, Čehoslovačku, Rumuniju, Bugarsku, Madjarsku, bivšu Jugoslaviju, Istočnu Njemačku ). Ali se i postavilo pitanje: Kog kapitalizma!? Onog evropskog ili onog američkog!? Pitanje čijeg kapitalizma: njemačkog, franscuskog, engleskog...?

U tom pitanju i leži odgovor na tragičnost sukoba u Čečeniji, bivšoj Jugoslaviji, Izraelu, Afganistanu, Iraku, Georgiji, prijetnji sukobom u Iranu, Koreji.. ali i kao po pravilu stavljanje velikih sila na jednu od strana u Sukobu.

 

2. Sukob između snaga hegemonije i snaga koje su se borile za samostalnih država.

Procesi razgradnje socijalistickih unija, lagera prvo Varšavskog ugovora, zatim Sovjetskog saveza, onda Česke i Slovačke, inspirisali su, ohrabrili i podstakli razgradnju i SFRJ. Na jednoj strani su se profilirale snage naglašene nacionalne samostalnosti Slovenije, i Hervatske a onda u novom sastavu Jugosalvije sa naglašenom dominacijom Srbije nije se vidjela ni Bosna i Hercegovina, Makedonija a onda ni Crna Gora.

I dok je u lageru socijalističkih zemalja strana (ruska) birokratija imala cijelo vrijeme svoju protutežu u domaćoj birokratiji (poljskoj, češkoj, madjarskoj i sl.) to u Jugosalviji je domaća birokratija u četerdeset godina Titove vladavine postala sistem i vlast za sebe. Naprosto 2 miliona profesionalnih birokrata, koliko ih je imao aparat države-patije-armije je tražio riješenje sopstvene pozicije. Nju je po tvrdnji generala armije Kadijevića ponudio jedino Milošević, istina samo onom srpskom dijelu tih aparata.

Otuda je malo onih koji su bili spremni prije, ali i sada tvrditi da je Miloševic nacionalista ili religiozan čovjek, njemu je srpski nacionalizam i okrilje srpske paravoslavne crkve bilo samo sredstvo u očuvanju vlasti.

Ishode tih sukoba u ovom kontekstu nije neophodno isticati, činjenica je da su sve republike bivše Jugoslavije dobile samostalnost (čak i autonomna pokraina Kosovo na kojoj se brusio srpski nacionalizam, Vojvodina nastoji vratiti autonimiju). Da li su i te samostalnosti sa cijenama koje su plaćene sreća za same narode bivše Jugslavije veliko je pitanje, ali ono što je sasvim sigurno to je da su one donijele veliku korist sponzorima podjele Jugoslavije. Treba vidjeti šta i kako je u tom ratu profitirala Njemačka naprimjer stajući iza Hrvatske, Francuska stajuci iza vekiosrpskog projekta, Amerika stajući iza kosovskih Albanaca ... ali i da su nacionalistima omogućile da društvenu imovinu i imovinu protjeranih opljačkaju (privatiziraju, dokapituliziraju, kupe bud zašto…)

 

3. Sukob snaga socijalizma i snaga kapitalizma u cilju pljačke društvene imovine i formiranja nacionalnih geta

Opste je poznato da nema projekata koji nemaju svoju cijenu. Dakle projekat stvaranja nacionalnih država sa vjerskom ikonografijom je populistička priča za mase opijene idejama ugroženosti, superirornosti i sl. Nosioci projekta nacionalnog cijepanja multinacionalne cjeline računaju mnogo konkretnije, računaju cijenom koju i ko treba da plati, ili još konkretnije koju oni sami treba da dobiju. Tako će Hitler ne slučajno žrtvovati Jevreje najbogatiji sloj Njmačke 1936. godine.

Narodi Jugoslavije su imali bogatstvo kog sami nisu bili svjesni, to je društvena svojima koju su gradile, uvećavale, uvezivale generacije od 1943 do 1990. godine. Ta imovina je bila dovoljna pretpostavka za sve političke i ekonomske projekte koje su oni mogli voditi, ali nisu. Neko je to činio "u ime njih".

Otuda nosioci nacionalistickih ideologija naprosto nisu dozvolili da ni u Bosni i Hercegovini, gdje se to činilo normalnim pobjede nenacionalni programi. Naprotiv sasvim je izvjesno da su vjersko nacionalne partije SDS, HDZ i SDA direktno sponzorirane sa strane Beograda, Zagreba, ali i svjetskih moćnika koji su u Bosni trebali rat i više krvi. Oni koji su znali šta jeste Bosna i šta jeste politika znali su da je pobjeda vjersko nacionalnih partija u Bosni 1991. znacila rat. (Neka mi ne bude zamjereno što ću podsjetiti da sam upravo to ustvrdio na skupu Reformskih snaga u Banovićima - Oslobodjenje 23.9.1991.)

Idiotske i morbidne parole o nemogućnosti zajedničkog življenja, ugroženosti i sl. su samo vjestačka politička produkcija kojom je trebalo osigurati vjersko nacionalnu podjelu Bosne u kojoj je "nekim slučajem" došlo do privatizacije društvene imovine upravo od snaga vjersko nacionalnih oligarhija. A narod, a šta je zapravo narod !?

 

Umjesto zaključka:

Očito ratna i poslijeratna dogadjanja kroz koju Balkan prolazi posljedica su sukoba interesa na najmanje tri nivoa. Onog izmedju zemalja EU koje su novim integracijama (ekonomskim, političkim ali i potencijalno vojnim) zaprijetile apsolutnoj svjetskoj premoći Amerike. Amerika se naprosto morala umješati do nivoa da i vojnički dođe u Evropu. Sa bazom na Kosovu ona to danas i jeste.

Nepravičnost i neravnopravnost u pravljenju Jugoslavije 1918. dobila je svoj epilog 1991. U tu Jugoslaviju Srbija je unijela silu pobjednika, Hrvatska, Slovenija, pa i Bosna i Hercegovina nagovor, prisilu i želju. Iz ove činjenice proizašla je i apsolutna dominacija srpskih kadrova u instutucijama države (vojeke, policije, sudstva i sl.). Ona se bitno nije promijenila ni u uslovima tzv. Titove Jugoslavije. I u nju su Srbi unijeli oreal pobjednika a Hrvatima je vješto nametnut kompleks saradnika sa okupatorom (NDH, Pavelić, Jasenovac, Blajburg i sl.) čim je priča o četništvu zataškana.

1991. godina je, sa klimom u svijetu, slabostima u samoj Jugoslaviji, Tuđmanu ponuđeno da ostvari san Hrvata o samostalnosti Hrvatske. Taj san on naprosto nije smio propustiti. Što je bez sumjnje i učinio uz sve ostale fatalne greške unutrašnje i spoljenj politike, ekonomskog zločina počinjenog nad sopstvenim narodom upravo na polju pretvaranja društvene imovine u privatnu i sl.

U Bosni i Hercegovini svi ovi sukobi su doživljavali svoje najdrastičnije manifestacije. Tako će i lično franscuski predjednik Miteran doletjeti u Satajevo ratne 1993. godine da bi onemogućio međunarodnu intervenciju na snage Slobodana Miloševića razasute po Bosni. (Istina tadašnja intervencija nebi imala za posljedicu Američku bazu na Kosovu). Sličnu ulogu su imali i engleski lordovi i mirovlnjaci čiji, kao da je i bio zadatak da izkompromituju evrosku i svjetsku politiku pravde, mira. U tim i takvim okolnostima Amerikanci preuzimaju inicijativu i Evropi drže lekciju o "zaustavljanju rata" istina čineći mirotvorcima ljude odgovorne za agresiju i genocid (Milošević, Tuđman, ... ) i dijeleći im tuđe Bosnu. Istina preduslov tom miješanju je bilo mnogo krvi i pitanje je da li je ona i namjerno prosipana?

 

I dok 200 000 Bosanaca gine, njih milion i pola ide u progonstvo, domaća, nacionalna oligarhija krčmi njihovu privatnu i društvenu imovinu i pretače u sopstvenu.

 

P.S.
Ostaje pitanje da li se danas na Balkanu išta promjenilo? Ne mislim na terenu, to je vidno, ali u glavama ljudi, čak i onih koji su žrtvovani "u ime nacije" i ali onih koji su bili žrtve.

Očito predmet pljačke je bila prije svega društvena imovina, onda imovina protjeranih, pobijenih, izgovor je bila razlika u vjeri i naciji, metod sila. Surova sila ne vidjena poslije holokausta. Danas ćemo prepoznati logiku mira i novog vremena kad se logika ekonomije i sile promjeni. Kad multikulturnost postane sigurnost, kad tržiste postane način sticanja i razmjene dobara (ne pljačka), kad se vojnici vrate u kasarne, vjerki službenici u vjerske ustanove, privatna imovina vrati onima od kojih je oteta, društvena imovina onima koji su je i stvarali, kad se ponište učinci nacionalizma. Svakako to neće i ne može samo antinacionalizam on mora imati svoje nosioce a oni konkretan ekonomski interes koji je jači i pouzdaniji od onog primitivnog nacioanlističkog, odnosno nacističkog.

Nažalost poniženi i prevareni nemaju snage da idu ka svome, prevaranti i oni koji su se na tuđem zlu obogatili još uvijek na Balkanu prodaju maglu klerikalizma i nacionalizma. Da tuga bude veća oni to jako dobro i sinhronizovano rade. Oni sarađuju danas 2009. baš kao i 1991. godine. Nisu slučajno nacionalisticke stranke u Bosni na vlasti, HDZ u Hrvatskoj a radikali u Srbiji još uvijek značajna politička stranka. Nema sumnje da ta slika, beznađa i nacionalnog ludila mnogima i u samoj Evropi odgovara, no o tome jedan drugi put.