sevko

Sa Dr Osmanom Pirijom o ekološkim pitanjima i još koječemu, podsjećanje.

S. Kadric: Da pocnemo sa onim sa cim smo zavrsili pri posljednjem razgovoru
prije skoro 7 godina dok smo obilazili Podrinje i govorili o odrzivom
razvoju? 

Dr. Osman Pirija, foto Š. Kadrić

Dr. Pirija: Danas su puna usta nasim ali i svijetskim strucnjacima odrzivog
razvoja, kao to je neko svjetsko otkrice nepoznato na nasim prostora i mi to
sada uvozimo u tranziciji sa zapada. Jos 1958 godine poljorivredno
indstrijski kombinat "Hepok" u Mostaru je zasnovan na takvom konceptu.
Pogledate zastitni znak Hepoka to su dvojica muskaraca koja nose veliki
grozd grozdja izmedju sebe. To su ona dvojica iz biblijskog mita koje
Mojsije salje u obecanu zemlju prije plemena. Pleme koje je pratilo Mojsija
do obecane zemlje se pocelo buniti nevjerujuci da uopste ta zemlja postoji.
Eto oni se pojavljuj u tom mitu sa velikm grozdom donesenim upravo iz te
obecane zemlje.
        Mi smo Hepokom htjeli u Hercegovini stvoriti obecanu zemlju. Htjeli smo
izvuci ljude iz neimastne, htjeli smo ih zadrzati na njihovim ognjistima i
upravo tu im napraviti obecanu zemlju. Tu smo traziti zlato u njihovim
rukama na njhovoj zemlji a ne da po svijetu u bescenje prodaju svoj znoj. Mi
smo na neplodnim zemljistima startovali sa projektom Hepoka. To je zemljiste
bilo u drzavnoj svojini i mi smo na tom devastiranom skoro napustenom
zemljistu, zemljistu na kom je bila sljunkara dobili plodnu zemlju. Tu smo
nastojali podici plantaze, vinarije i od naslijedjenih autohtonih vrsta
grozdja Zilavke i Blatine napraviti industriju. Da bi dobili kredite morali
smo imati zemljiste i dovoljan broj cokota. Kao bazu za vinograde mi smo
podigli farmu krava. Tako je jedna krava davala djubrivo za jedan hektar
plodnog tla. I mi smo to i napisali upravo tako u programu Hepoka: "Treba
Hercegovini vratiti zelene pejzaze koje je covjek svojom nerazumnom
eksplatacijom unistio i devastirao tla ostavljajuci generacijama koje dolaze
go skelet."
        To smo mogli  uciniti vodom, prirodnim djubrovima i izborom onih vrsta
grozdja od kog cemo praviti kvalitetno vino za svjetsko trziste a sebi
profit i garantovati razvoj cijele regije.  Trebalo je uspostaviti biolosku
ravnotezu na tom postoru, to je bio sistem. Trebalo je povezati: tlo, vodu,
krave, vinariju, staklenike, novi tip radnicke klase ... Poremecaj jedne od
ovih karika znacilo je raspad sistema. Eto to je taj odrzivi razvoj koji smo
mi tada startali u Mostaru kao svojevrsno tehnolosko i razvojno cudo.
         Nasa tragedija je bila u tome da tadasnji sistem nije podrzavao takav
razvoj ni Hercegovine ali ni Bosne.

S.Kadric: Je li po srijedi samo neznanje ?
Pirija: Ima tu vise momenata. Privredu i poljoprivredu je trebalo razvijati
kao dvije komplementarne djelatnosti. Koristeci bogatstvo voda. Naprosto
nemoguce je biti nerazvijen pored tolike kolicine vode koju ima Neretva i
njene pritoke i toliko padavina koje padnu na ovo podrucje. Trebalo je samo
tu vodu uhvatiti i sa njom gospodariti. Problem je nastao sto smo mi
proizvodili proizvode koji se nisu uklapali u centralno planiranje upotrebe
prostora Bosne i Hercegovine. Komandno tzv. Kidricevo planiranje je polazilo
od toga da Vojvodina, Slavonija, Makedonija i Srbija proizvode hranu za
potrebe Jugoslavije pa i svjetsko trziste a da Bosna i Hercegovina bude
prostor teske industrije, obojene industrije, sumarstva. Ako se nesto i
proizvodi u Hercegovini onda je to trebalo da bude pamuk i tzv. subtropske i
tropske kulture. I sve je to trebalo da zadovolji potrebe autarhicke
zatvorene privrede. Po tom plan trebalo je da Hercegovina ima 30 do 40
hektara vinograda. A mi podizemo za 5 godina 250 hektara vinograda. Do tada
je vise od 500 hektara vinograda godisnje izumiralo. Bosanski parlamntarci u
Saveznoj skupstini su trazili da se finansiraju i vinoradi od 5 hektara. Do
tada je po standardu za ta sredstva mogla samo da konkurise Vojvodina,
Makedonija i Srbija, mi naprosto nismo imali tolikih povrsina. Tako je taj
usvojeni amandman na Zakon povukao ogromna sredstava u Bosnu i Hercegovinu
iz saveznog budjeta.
        Sta to znaci gvore podaci da smo mi  u Hepoku angazovali 150 kalemara iz
cijele Jugoslavije. Poljoprivreda se javlja  kao nosioc razvoja, javlja se
jedna nova radnicka klasa pored uobicajenih rudara i sumskih radnika. Sad su
tu i traktorisi, svjecari, vinari, farmeri mimo uobicajenih radnickih
kombinezona. Hepok proizvodi 3 - 5 miliona kalmova godisnje. Kljuc takvog
poljoprivrednog razvoja po meni je voda ali je problem sto je bio nekakav
zakon kojim se zabranjuje navodnjavanje vinograda kao loza dobija na
kvantitetu ali gubi kvalitet. Mi smo egzaktno dokazali neodrzivost takvih
tvrdnji.
        1960 godine smo pustili pilot projekat u Hecegovini proizvodnje zeleni
sistemom hidrofona. Bez tla pomocu rastvora. Medjunarodni fond mi je odobrio
sredstva za demonstraciju takvog nacina proizvodnje na juznoslovenskim
prostorima. 12-13 maja 1960 mi smo izvrsili tu demonstraciju u Mostaru. Tim
je narusena koncepcija petogodisnjeg plana da Bosna i Hercegovna treba da se
razvija sa teskom industrijom. U njen grb je bio smjesten dimnjak a sto neko
proizvodi grozdje za svjetsko trziste to niko nije planirao.
        Mi smo poslovali po svim zakonima svjetskog marketinga. Posto smo
proizvodli cvijece onda smo stampali vjerski kalendar sa motivima
cvijeca. Kupce smo trebali podsjetiti kad da kupuju cvijece. Politika nas
je optuzila da propagiramo vjeu. Savez boraca pise "parama radnicke klase
vrsi se propaganda vjere".
        Hepok se nije uklapao ni u sistem vladanja drustvom. Umjesto da se
formiramo na komunalnom principu mi smo se udruzivali proizvodno prelazeci
te administrativne granice i bjezali smo kontroli, kako su nas optuzivali.
Mi dolazimo i u sukob sa nacelima naucnog istrazivanja u Bosni i Hercegovini
tada mi stavljamo nauku u funkciju razvoja preduzeca i za ta istrazivanja
drustvo nema sredstava.
        Mi smo izvozili grozdje, vino, breskvu, cvijece.   1974 smo imali 3700
zaposlenih od cega 190 inzenjera. Mi smo naucili narod da trosi cvijece.
Sarajevo je  1981 vise trosilo za cvjece nego za vino. 5 milona dolara je
Sarajevo trosilo za cvijece te godine.  
        Sezdesetih godina Savezna vlada posalje mene na nekakav seminar o
planiranju koristenja zemljista na Mediteranu i trebalo je da postanem
savjetnik za ta planiranja ali ta naucna saznanja ja sam primjenio u
planiranju koristenja zemljista izmedju Mostara i Capljine. Do danas tamo
izmedju Neretve i ceste nije izgradjen ni jedan objekat. To je zemljeste
namjenjeno je za navodjnjavanje i poljoprivredno gospodaranje.

S. Kadric: Ocito do razracuna je moralo doci i on se i desio?
Pirija: Razracun sa Hepokom je poceo sa pisanom primjedbom na lokaciju
Aluminijskog kombinata koju sam ja potpisao  a sadrzala je 7 stranica. Ja
sam pozivajuci se na najveca svjetska iskustva u oblasti aluminijskih
kombinata i njihovih stetnih posljedica na okolinu kao direktor Hepoka ustao
u zastitu krava, breskvi, vinove loze, stakla, ljudi na prostoru Mostara,
Hercegovine. Ustao u zastitu onih kojm ce poceti da opada kosa, da se lome
kosti i sl. Udaljenost farme krava Hepoka od Aluminijskog kombinata je bila
svega 800 metara. Moja primjedba je bila na lokaciju tako prljave i stetne
tehnologije i stetne indstrije koja je trebalo da unisti nasu obecanu
zemlju.

1970 godine na svecanoj sjednici opstine Mostar imaju dvije tacke. Prva je o
dodjeli priznanja zasluznim, medju kojim sam i ja. Druga tacka je podizanje
kamena temeljca Aluminijskom kombinatu. Predsjednik opstine poslije idilicne
slike Hercegovine u narednom periodu osloncem na aluminijski kombinat, kaze:
"A jedini covjek koji se protivi tom procvjetu je Osman Pirija. I taj
neprijateljski cin nije samo verbalni vec i pisani koji je poslao u opstinu
na 7 kucanih stranica."
Kasnije u prolazu Vlado Segrt ne vidi mene a ja slusam kako pita
predsjednika opstine: "Zasto ne sklonite tog Piriju?" Da bi petnaest godina
kasnije isti taj Segrt trazio da sjedim pored njega na nekakvoj svecanosti
zato sto sam jedino ja ustao u zastitu Mostara i Hercegovine od nesrece
aluminijskog kombinata. Eto to je taj mehanizam vladanja i princip "uvijek
biti na pravoj strani".

Da bi se instalirao aliminijski kombinat tada, trebalo je zaustaviti i
unistiti Hepok. Hepokov institut o kontroli zagadenja je unisten tako sto mu
je to pravo kontrole oduzeto a dato Aluminijskom kombinatu. Tako je
zagadjivac postao i kontrolor zagadjenja.

Poslije izgradnje aluminijskog kombinata niko vise nije mogao koristiti
nizvodno vodu rijeke Nereve. Zaustavljen je razvoj citavog regiona. Praveci
bilans voda na ovom podrucju ustanovljavam da opstina ima 126 000 stanovnika.
9600 KW energije po stanovniku. Ali je problem sto je 90% te energije
koristio aluminijski kombinet. Taj luksuz elektrolize sebi mogu priustiti
samo visoko razvijen drzave koje neznaju sta ce sa elektricnom enerijom
poput Norveske. Tada ali i danas svi planovi ozivljavanja Podvelezja i
Hercegovine su neodvojivi do dvije tvari: vode i elektricne energije. Da bi
izvukli vodu na visinu trebaju nam pumpe a njih pokrece ...