sevko

Sve što prođe vječnost jedna biva

”Ako me ne razumiješ sad ti  možda me razumjedne tvojega sina neki sin”

Ramo KOLAR 

Ufate osmanski silnici malog Hamzu Orlovića i u sepetima, preko brda i dolina, odvedu u Stambol. Bi šta bi, malac se dade u škole, išla mu nauka ko od šale, i na kraju će postati hafiz, paši uz koljeno i samom sultanu zabremedet, ostalim uglednicima na diku i ponos. Sve dok Bošnjak, kako su mu primenjak prišili kad su saznali da je iz daleke Bosne došao, počeo misliti svojom glavom i promišljati Kur’an primjereno čovjeku slobode i sve to još u džamiji vaziti... Slijedile ga desetine hiljada, misleći kako je vrijeme da se svako svome Bogu moli na svome jeziku. Prozvali se hamzevijama. Hamza na rodnu grudu mislio, sanjao djeda Radina, bogumila, ukraj Tuzle, krajevima Soli... Bit će to pedesetak godina, nakon što je Martin Luter, 1517. izdao svojih čuvenih 95 teza o indulgencijama, kad započinje reforma katoličanstva, a pristalice će se prozvati protestantima. Priča se prepliće, akteri se prožimaju, hoće se kazati kako se slobodna misao ne može ubiti, ma gdje nikla, iz čije glave poletjela jasno i glasno... Horozi koji su prvi zakukurikali, u loncu su završili. Akteri romana, koji spominjem, imali su različite lonce i drukčije vatre pod njih podložene...

Dobro, ne primjećuješ da obojica junaka, povijesnih ličnosti, korijene naše bogumile, potiče me autor Lutera i Orlovića, knjige što je u hladnoj Skenderiji promovirana među desetinama pisaca i ljubitelja lijepe riječi koji su i sami odkorijenjeni pa poslani u sva nedohođa ovoga svijeta. Sepete su zamijenili avionima, autobusima, kamionima, sve bježeći od onih koji dogmu više vole nego ma i dječju misao koja može paliti vatru vlastitog oslobađanja iz mraka. Pristajala im je davno shvaćena mudrost kako se često treba stidjeti, ne toliko zbog zlodjela zlih ljudi, koliko zbog indiferentnosti dobrih. Zbog ovih potonjih, junaci romana, postaju stvarni likovi, koji su bačeni u čežnje švedske, američke, australijske, južnoafričke... Kad budneš ko ja, svedi svoj račun ko što svedoh i ja svoj. Hamza i Martin svoje su sveli, Ševko Kadrić, koji mi ovo hoće, sve granajući rukama, približiti i ubijediti da uradim prikaz knjige, a ja velim da se u mene samo o “genijalcima“ piše, ne o običnim “zapisivačima“, nije račun sveo, jer ne zna gdje je i kuda bi. Iz Foče davno mahno, u Sarajevu se teško primao, Švedska mu obećavala dok nije shvatio surovu stvarnost. Pa mu sve češće napamet padaju preci, poput Kulduka iz Solne, koji na svom stećku dobi natpis citiran na početku pasusa, a godine još one tamo, 1449. I državni je ministar našao vremena posjetiti svoje izbjeglice i dijasporu, ma šta to danas značilo, a znači muku državi koja ne zna šta bi s njima,  vratila ih i iskoristila pamet i novce, ili ostavila gdje jesu da se ne patiše s dodatnim pitanjima i prijedlozima. Izbjegli pak, otišli, najčešće otjerani, imaju istu dilemu, sve čekajući magiju vremena da je riješi. Tako se posjećuju, najčešće na sarajevskom sajmu knjiga, jal kakvim povodom kad ministar ima posla po stranim zemljama, pa se i njih ponekad sjeti. - Taman dobro, dosadan je već profesor Kadrić, objavi mi priču o Lejli... - Jel o doktorici Pilav? - Taman tako... Zaposlila se, konačno, diplomirala nakon četrnaest godina muka, belaja, učenja, muč­enja, čekanja i nadanja... Sve ga slušajući na po uha, listam vlastita sjećanja...

Dr. Lejla Pilav, doktorice Asime šći

Upoznao sam je u jednom švedskom gradu čije ime ne pamtim, kasnog ljeta 94. dok sam i sam, otimajući tijelo od izumiranja, rastočen vapio za smirajem ranjene duše. Kao da je iz bajke izišla, visoka, duge kose i nadasve privlačnih očiju, koje su sjajile krupne poput tegli meda. Očarala me njena nada i polet, želja da postane doktorica, vrati se kući i skače po obroncima Zelengore, Maglića, Sutjesku i njena sela obilazi. Slike matere Asime, koja je svoje ljekarsko znanje neumorno darivala seljanima po tim krajevima, živjele su u Lejli neugasla sjaja. Mnogo kasnije ću saznati kako je aprila 1992. godine sa bratom otišla roditeljima u Foču na bajramsku baklavu. Bila je student druge godine medicine, brat studirao arhitekturu. Htjela je još jednom kušati maminu baklavu, zagrliti oca Hasana, kojemu će švedska hladnoća po­moći prebr­zo preselje­nje na ahiret. - Kad su granate sa okolnih brda grad zasule, Lejla u podrum, nije deku ili vodu nosila, prigrlila indeks. To bio refleks, ko zna čim i kako u njoj stvoren. U logorima ih držali, dvije sedmice, možda baš mamine ljekarske slušalice i dobrota koju je po gradu godinama sijala, pomogli im da ih iz logora u tuđi stan vrate, njihov u onom granatiranju izgorio.. U stanu Lejla tugu zatočeništva i bezizlaza kratila knjigama, nad posuđenom anatomijom i atlasom ljudskog tijela poput Lomonosova, noći provodila. Na Vidovdan, 27. juna 1992. godine ih iz Foče konvojima izvukli... za Švedsku odlutali. Lejla tamo pitala šta joj treba da bi studij medicine nastavila. „Sve“, odgovorili oni iz švedske birokratije. Ona baš počela iz početka sa gimnazijom. Švedski, engleski, matematika, biologija... U trenucima odmora djecu bosansku folkloru i jeziku učila, uz nju desetine djevojaka i mladića prve korake i koreografije odigrali, djeca jezik svoj maternji, kiti mi njen zemljo profesor, Luterov i Orlovićev autor.       Hodila je Lejla, nije joj bilo dosadno, nikad nije bila sama, skupljala eho tuđih neizgovorenih riječi i sklapala svoje svjetove. Kako je i Radin iz Soli činio, prije nekih petsto godina. Epitaf o tome ostavio. Na kamenu, na svojoj, na plemenitoj... Sve do lanjske godine, prolazeći nanovo medicinu, ispite, sarajevske folove i dalamake, obećanja i čekanja, sklopila konačno svoj svijet. I pustila suzu, u seoskoj ambulanti u Brnjicu ponad Kaknja, gledajući se u zrcalu, bijeli mantil, premećući sve godine i neprospavane noći, mladost i logore, maminu torbu spremljenu za putu prema bolnici, svjesna da je bila i jeste pripremljena za svaku priliku i pomirena sa svakim ishodom, kao sufija, kao zaposlena doktorica u Kaknju, koja obilazeći nanu u brdu i primajući rudara u malehnoj ambulanti, dariva osmijeh i otvoreno srce svačijoj rani i neprimjetnu bolu.  Ljubavlju i znanjem glačala je ogledalo svoga srca da bi se u njemu bolje dobrota dala vidjeti. I nikad, dok je ko iz rukava sipala dijagnoze, naslanjajući ih na stare priče mame Asime, narodne mudrosti i iskustvo, dajući tako nadu i najbolesnijem, nije zaboravljala ni mudrost Vlka od Humske zemlje sina,  prije osam stoljeća uklesanu na stećku tamo nekuda po zelengorskim visovima, pa ne žali za onijem što je prošlo, niti se nada da će biti vječno ono što će doći. Oboje je sretno uklopila u sada i voli trenutak u kojemu jeste. Njene riječi dolaze od srca i nalaze put do srca drugih ljudi. Boljega lijeka čovjek ne bi našao da tri puta dunjaluk obiđe... Lejla će ići do kraja svijeta tražeći svoju rosu u travi...