sevko

Dr. Lejla Pilav

 

Ševko Kadrić

 

Djevojka krupnih očiju razgovara sa pacijentom, bijeli mantil, slušalice, osmjeh i lijepa riječ, sve kao za nju skrojeno. «Pomože li voda?» pita doktorica. «Nešto je pomoglo, bolje mi je", govori pacijentica osmjehujući se. Doktorica je ispraća sa istim osmjehom sa kojim je dočekala i proziva sledećeg pacijenta što u redu pred vratima čeka.

 

Doktorica je Lejla Pilav, ambulanta je u Kaknju, u prilici sam da podjelim radost ovoga trenutka, trenutka ostvarenja sna na koji se dugo čekalo, za koji se mnogo, mnogo toga žrtvovalo. Lejla je aprila 1992. godine sa bratom otišla roditeljima u Foču na bajramsku baklavu. Ona bila student druge godine medicine, brat studirao arhitekturu.

- Kuda ćeš draga Lejla, vidiš šta se sprema? - pitala je asistentica Amela Željo (Kulenović).

- Kako da propustim maminu baklavu?-, šalila se Lejla pakujući torbu za vikenda. Majka Asima, omiljena doktorica, pedijatar i otac Hasan šumarski inženjer, u Foči čekali djecu ne sluteći zlo a ono došlo.

 

Kad su granate sa okolnih brda grad zasule, Lejla u podrum, nije deku ili vodu nosila, prigrlila indeks. To bio refleks, ko zna čim i kako u njoj stvoren. U logorima ih držali, dvije sedmice, možda baš mamine ljekarske slušalice i dobrota koju je po gradu godinama sijala, pomogli im da ih iz logora u tuđi stan vrate, njihov u onom granatiranju izgorio.. U stanu Lejla tugu zatočeništva i bezizlaza kratila knjigama, nad posuđenom anatomijom i atlasom ljudskog tijela poput Lomonosova, noći provodila.

 

Na Vidovdan, 27 juna 1992. godine ih iz Foče konvojima izvukli. Sa makedonske granice ih vratili, oni krenuli kroz šume tražeći izlaz, bilo gdje i bilo kakav.

- Lejla da ja ove knjige ipak bacim? - pitao i predlagao brat, negdje u pograničnim šumama blizu Makedonije.

- Ne! - vrisnula Lejla, uzimajući ruksak na svoja leđa...

 

Poslije nekoliko mjeseci stigli do Švedske, svo četvoro, sretni što su imali sreće da prežive. U Švedskoj Lejla pitala šta joj treba da bi studij medicine nastavila. «Sve», odgovorili oni iz švedske birokratije. Ona baš počela iz početka sa gimnazijom. Švedski, engleski, matematika, biologija... U trenucima odmora djecu bosansku folkloru i jeziku učila, uz nju desetine djevojaka i mladića prve korake i koreografije odigrali, djeca jezik svoj maternji.

Prolazile godine ali Lejla i polagala one ispite što joj nisu priznati htjeli.

 

Otišla na fakultet u Lund sa ocjenama, rekli joj da može slušati dio predavanja, ona tražila da bude student gost, oni odbili. Ona predavanja slušala. Podnijela ponovo zahtjev da je prime, i ništa. U međuvremenu u Bosni rat stao, otac otišao do Sarajeva da joj obnovi upis i izvidi situaciju za povratak. Sve što je uspio bila ona obnova upisa, povratak u Foču bio dalek, u Sarajevu im se nisu obradovali, oni čekali. Iduću godinu Lejla ponovo pokušala na švedskim fakultetima, primili je ali na molekularnu medicinu, nju interesovala opšta, interesovali je ljudi, da ih u oči gleda i pita kako su, da im pomogne. U međuvremenu dobri otac, otišao gdje nam je svima iće, iznenada, samo zaspao. Lejla se šeheru vratila da studij dovrši.

 

Negdje u hodniku fakulteta čula poznat i drag glas doktorice Amele. «Vidi nje.» bilo jedino što je sad već profesorica Amela uspjela reći, poslije šest godina. «Imaš ti još podosta», rekla joj profesorica kušajući joj izdržljivost. «Znam», rekla Lejla i prionila na knjigu. Ispit za ispitom, godina za godinom u gradu koji se dizao iz pepela, grijući one koji su ga voljeli, one koje su u njemu sanjali svoje snove. Baš kad je i zadnje ispite privodila kraju, fakultetom se prolomi glas da će im školovanje produžiti za još godinu. Studenti znali da su u pitanju još dvije, dok se odsluša pa ispolaže. Čudili se, žalili, ali ništa nije pomoglo. Kad si toliko mogla čekati, čekaj još, tješila se i bodrila Lejla, učeći još dvije godine. Prošle i one dvije godine, u međuvremenu se birao diplomski rad. Na spisku tema vidjela i nekoliko Amelinih, izabrala jednu. Veče prije odbrane diplomskog, ufatila je panika, strah, prevelika želja sve se u njoj pomješalo kao pred udaju, pred bjelom vjenčanicom joj srce podrhtavalo. Sutra dan umjesto vjenčanice bjeli mantil prigrnula i ušla u salu gdje se stiče zvanje dugo sanjano, u djevojačke snove upretano, kroz logore i izbjegličke kampove nosano.

 

- Hoće li mentor postaviti pitanje kandidatu? - pitao predsjednik komisije mentoricu na kraju.

- Hoću nešto reći - mentorica umjesto pitanja bijelu vjenčanicu od setena doktorici Lejli oblačila, ali onu u koju se pravi ljekari obuku uz zakletvu da će u čovjeku čovjeka liječiti. Bilo je to 27. juna 2006. godine, tačno 14 godina od napuštanja rodnog grada, kad se Amelin glas u Lejlinoj duši u ružu pretvorio pa tu ostao vječno da miriše, mirisom časna i odsanjana poziva i bijelog mantila.

 

Bag me počastio Kaknjom

 

U Zavodu za transfuziologiju uskoro dobila praksu. Struka, pacijenti, u decembru 2007. godine polažila državni ispit. Tražila posao ali ga nije bilo, ona radila za sebe. U Butmir kod doktoriceBehije Fejzić prati i uči porodičnu medicinu u praksi, dan za danom mjesec za mjesecom. Kod dr. Šefike Hasanbegović prati i uči padijatriju, po podne uči i čita knjige na engleskom i švedskom, nada se poslu. Ljudi obećavaju, ona se nada, nada... Mjesec dana radi i u hitnoj pomoći u Sarajevu, sve iskustvo za iskustom, sve struka, ali posla nije bilo.

U onom vremenu stažiranja dr. Trako Rabija joj pričala o svom nezaboravnom iskustvu u selu Brnjic kod Kaknja. Mladoj doktorici misao i snovi krenuli onim Rabijinim iskustvom, slike se poklopile sa onim majkinim uz koje je rasla. Majka poslije onog rata obilazila sela oko Foče, liječila i pomagala ljudima. Slatina, Vikoč, Tjentište, Potpeće iz majkinih priča iskakali u svoj ljepoti i dobroti ljudi.

- Da li bi ti Sarajevo napustila i otišla na selo za poslom, pitala je doktorica radoznalo, osjećajući da je Lejla već za onom njenom pričom put sela krenula.

- Nisam došla u Bosnu zbog Sarajeva već medicine i poziva? - rekla joj Lejla. Ko zna koje su ptice glas do Kaknja odnijele, ali otamo stigao glas da je mjesto ljekara upražnjeno. Lejla u sebi probala do deset brojati prije nego pristane, već na osam odlučila, ide u Kakanj na razgovor.

 

Direktor doma zdravlja u Kaknju, umjesto odugovlačenja i sakrivanja iza komisija, pitao ima li pečat i kad može početi raditi. 26 maja 2008. godine sa kolegama u ambulanti prvu jutarnju kafu pila, prije nego će ući u ordinaciju na kojoj je stajalo ime dr. Lejla Pilav. Krijući ona vrata zagledala, osmjehujući se tituli i imenu. Ime joj bilo nositi ali titulu na svojim vratima čekala ali se i borila za nju skoro dvadeset godina.

 

I svaki dan putuješ iz Sarajeva za Kakanj, pitam.

 

- Svaki dan sa zadovoljstvo, nipošti taj put i tu radost susreta sa pacijentima nebih propustila, kaže kroz osmjeh u priču uprećući i Adisu, Semru, Nerminu, tetu Muliju... sve što sa njom iz Sarajeva putuju a onda i Amelu, Aidu, Muameru, Adnana, Esmina, Melihu i sestre sa odjela, one što ih u Kaknju sa prvom jutarnjom kafom čekaju.

- Bog me počastio Kaknjem, kaže radosna pričajući o svom i skustvu sa gradom, ljudima.

- A Brnjic – upitah, čekajući da ga spomene.

- Nemoj da bi to napisao, kad sam ušla u ambulantu prvi put, čula cvrkut ptica i žubor rijeke, plakala sam. U onom cvrkutu sam prepoznala sve one cvrkute ptica koji su mi mamu na njenom poslu pratili a u žuboru vode Drina i Ćehotina mi pored prozora zažuborile - šapće mi Leila dok joj krupne oči radost i sreću nevješto prikrivaju.