sevko

ALMINE DUHOTVORINE

Š. Kadrić

Alma (Topalović) Bulić

Sestra, u auto stavila više od pola svoje porodice i mene baška, pa potjerala na punjenje pozitivnom energijom u «Reumal» fojnički. Obradovah se i novoj energiji ali i Fojnici. Odavno je nisam pohodio, davno nekad, još kao student sa dobrim drugararima Fudom, Azrom i još nekima kojim se imena više ne mogu ni sjetiti, išli smo gore do Prokoškog jezera. Tad i dom planinarski još bio čitav i katuni oni pravi.

U onom hotelu nas počeli pregledati i određivati terapiju, vrstu dietalne hrane, sve sračunato sestrino maslo. Ja se čupao na sestrina unuka, njemu skoro deset godina, vodao sam ga od bazena do bazena, od teretane do slastičarnice...

Zavirim i u butik u hotelu da novine kupim, ali mi umjetnine privukle pažnju. Staklo oblikovano i u njega nečija lijepa duša utisnuta. Vazne, posude, satovi i ko zna šta još u staklu, od stakla oko mene kolo igralo. Pogledam u ćošak a tamo planina. Neka magična energija me njoj privuče, pomislih da je ona sestrina pozitivna već počela djelovati. Tamo vidim motiv sa Monblana davno slikan, takav sam samo ja mogao slikati, poznam boje, oblak do detalja. Na kraju nađoh i potpis, moj.

-         Ko je vlasnik ovog butika, pitam djevojku što me radoznalo promatrala.

-         Alma... kaže ona.

Za samo desetak minuta pili smo kafu. Nekad davno Pedagoška akademija nam puteve ukrstila, ona bila studentica, ja skoro slikar a više profesor. Preskočih sliku iz pristojnosti, udarim po staklu, kad, kako...

-         Ko zna zašto ali me staklo uvijek fasciniralo, prozirnost, krhkost, prelom svjetla... šta li, govori a ja slušam radoznalo. Muž joj pripomogao, na nekom sajmu tehnike ugledao peć za pečenje stakla. Njoj ispričao i ostalo je porodična historija. Kupili peć računajući da će je obučiti, kako u njoj staklo formirati, kad ništa, sve morala sama. Učila, eksperimentisala, dok nije uvarisala. Prvo radila za sebe, onda radost dijelila sa prijatljima dok nije krenula po sajmovima, izložbama i na kraju butik u hotelu «Reumal». Udovoljavajući mojoj radoznalsoti i kući me pozvala. Tamo prava, pravcata umjetnička radionica, slike po zidovima, staklo u vratima, po vitrinama... a onda u jednom dijelu kuće radionica za klesanje stakla. Šalim se, ova tehnika je nešto suptilnija, nešto vruća. Stakla u boje uvijena, stavlja u kalupe onda zagrijava, staklo popušta, kalup se neda i eto ga. Na oko jednostavno ali nije. Alma je našla sopstvene kalupe i svoje načine kako da staklo u svoju priču ugoni do onog što se oku obična posjetioca dopada. Mogu misliti kako je tek njoj, što staklenu priču i duše pamti svakom novom staklenom stvoru u onom butiku, ali i onima koji su se davno po svijetu razišli, njenom dušom i rukom uvijeni?

Duša u staklo utisnuta

Onima radoznalim i zeljnim staklene avanture preporučujem virtualni svijet interneta na kom je Alma izložila svoje duhotvorine.  www.arsnova-ab.com

Hvala porodici Bulić na gostoprimstvu u svom staklenom svijetu,  oplemenjenom Alminom dušom.

Vidio sam da je sestra muža nagovarala da pozitivnu energiju u Fojnici dopuni sa nekoliko staklenih posuda za voće. «U njima se najbolje energija čuva», čuo sam kako mu šapće uvlačeći ga u onaj Almin butik. Meni Alma nudila onu moju sliku što sam joj davno poklonio, odbih, pokloni se ne vraćaju, priča o staklu i Almi mi poklon bila.