sevko

Bosanska pošta- petnaest godina trajanja

Ševko Kadrić

U ovih osamnaest godina boravka u Skandinaviji, napisao sam stotine tekstova slaveći događaje ljudskošću obojene i ljude u njihovoj ljudskoj kreaciji, sudbini. Dobar dio njih sam objavio u Bosanskoj pošti či je utemeljitelj neumorni, mudri i istrajni Dževad Tašić, ali nikad ni slova nisam napisao o ovom listu i samu uredniku. Jesam u kameru govorio više puta, jesam falio, ali eto pisani trag nikad i nigdje nisam ostavio. Evo povoda da i to učinim a povod je petnaest godina trajanja ovog lista i povrh svega objavljivanje publikacije „Tragovi o nama“.

Da bi se sa pravom mjerom moglo govoriti o Tašićevom djelu treba imati u vidu okolnosti i prostor u kom smo se iznenada zatekli. Rastjerani u dobroj mjeri raspamećeni, Bosanci (i Hercegovici) su bježeći od epicentra ratne bujice, inercijom samoodržanja u svijet odlazili, stotinjak huljada njih se za skandinavske sprudove uhvatio. Tako okamenjeni, smrznuti tražili su malo topline i utjehu. Kao po pravilu na njih su se okomili dušebrižnici u podrume restorana, kafica i picerija sakriveni, otvarajući im vrata svojih objekata pretvarajući ih u njihove „naše“ klubove. Za šankom su im nudili utjehu u piću švercovanom, ćevapu mirisa napuštene domovine, cigareti i vjeri domaćoj, ostalo redajte sami, sve se do danas isto zadržalo.

U tom raspamećivanju rastjeranih, pljačci opljačkanih, Dževad Tašić pravi misiju, etablira novinu. Dobro ste pročitali, umjesto ćevapa, pića, suha mesa, cigareta i vjere domaće Bosancima nudi novinu kao izbavljenje. Savio je novinu poput  Noeve barke, na njoj napisao „Bosanska pošta“ i počeo kupiti putnike i saputnike da se na pučinu otisne.

Istrajno, bez lule u ustima, kapetan broda je kormilario bespućem nudeći putnicima ono što im je nedostajalo: informaciju, utjehu, nadu, mjeru, saradnike od povjerenja... otvorite jedan od brojeva ove novine pa ostalo dodajte sami.

Treba li spominjati podatke o stotinama saradnika i to imena pred kojim naš jezički prostor (bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski) gleda sa poštovanjem i uvažavanjem. Gojko Berić, Kemal Kurspahić, Zija Dizdarević, Ivica Vanja Rorić, Mišo Marić, Adil Hajrić...

Treba li isticati da su pisci, slikari, filmski stvaraoci, karikatoristi, muzičari, naučnici i mnogi drugi kulturni stvaraoci, naučnici i stručnjaci dobili prostor da kažu da postoje, da pokažu to novo u čemu su važni, ne rijetko neponovljivi, uz koje smo svi kao kolektiv postojaniji, vrijedniji, bolji.

Možda u ovom bolji, i jeste ono po čemu je Bosanska pošta unikatna, neponovljiva, čitaoci je sa nestrpljenjem čekaju, uz nju naprosto postaju vrijedniji i bolji, ponosni na sebe i generaciju koja je ovdje dovedena da pusti korjenje. I upravo iz te generacije danas izniču sportisti puni snage i želje za uspjehom, pisci koji su na ovim ovdje jezicima propisali, filmski režiseri koji na filmsku traku i naše sudbine stavljaju, naučnici koji produbljuju i slave ljudsku mudrost.

Kako je Bosanska pošta uz mudrost, sreću i istrajnost u papiru izdržala na valovima uzburkanih mora, to najbolje zna Dževad Tašić i oni u njegovom najužem okruženju. Radostan sam da novina kao hrana za dušu postoji i traje, sretan da se ljuljuškam u vožnji, siguran da je u ovih petnaest godina ostavila neizbrisiv trag o našem postojanju, čineći nas boljima.