LOVE STORY
Esad Bajtal
Osvrt na knjigu
ODISEJ S PLANINE Ševke Kadrića
Jedna ljubavna priča dramatizirana na dva narativna plana (personalnom i društvenom), izvrće odisejsku logiku zbivanja utoliko što Penelopa prepoznaje Odiseja odmah, ali on sam sebe (Erol) mora, ne prepoznati, nego s-poznati i kao Odiseja i kao oca vlastitog djeteta koje je Penelopin (Melli) dvostruki: i moralni i materinski – teret.
To samopoznavanje je ovdje psihološki adekvatum Itake: mjesto vraćanja glavnog junaka sebi samom. Na sceni je jedna psihogeografija Kadrićevog glavnog lika koji u sferi potisnutog i samo nehajem produciranog samozaborava, i ne htijući to, atakuje na dostojanstvo Drugog, koji se, kako priča ide ka svom srećnom kraju, pokazuje, zapravo, kao onaj Jedini s kojim je još moguć izvorno smislen život.
Riječ je o ljubavi koju ni vrijeme ni događaji, puni obrata i moralnih izazova, ne samo da nisu ugasili, nego su, čini se (gustativno-metaforički govoreći), postali so života bez koje bi ovaj izgubio svoj prepoznatljivi okus, ostavši blistavo sterilan i čist, ali, upravo zato – bljutav i nedorečen.
I to je ono što realističkom deskriptu Kadrićevih junaka (dat kroz priču kao omanji niz sporednih, ovlaš ocrtanih avanturističkih epizoda), daje životnu uvjerljivost koja se potvrđuje u izbjegavanju uobičajene zamke sentimentalnog idealiziranja jedne i crno-bijelog odslikavanja druge strane.
Kadrićevi junaci su naprosto živi ljudi koje život nemilosrdno valja između personalnih nesporazuma i ratne bosanske kaljuže u kojoj, za njih, nema drugog mjesta, izuzev onog u radijskim i TV vijestima o kolonama ognjem i mačem nasilno obeskućenih nesretnika.
Baš kao i antičkom junaku Odiseju, ni Kadrićevim junacima bogovi sudbine nisu naklonjeni. Pušteni iz Eolove mješine, svi opaki vjetrovi, izuzev spasonosnog i željno očekivanog Zefira, su tu. Klimavi splav života se opasno ljulja nemirnom pučinom fatumske udesnosti i potresa, da bi konačno uplovio u luku spasa, gdje metaforom bračnog prstenja kojim romantičarski dosljedno zaokružuje svoju skasku, nakon svih potresa, krug sudbinski preodređenih lutanja Kadrićevih junaka, biva konačno, i idilično zatvoren.
To je najkraća priča o Kadrićevoj priči Odisej s planine, ostalo o njoj treba da kaže književna kritika sredine kojoj je namijenjena.
Tek, ono što nije za izostaviti u ovom kroki prikazu, je onaj nostalgičarski naboj koji prati Kadrićevo kazivanje od početka do kraja, prepoznatljiv ne samo toponimski, nego i u onim verbalizacijama gdje pojam Bosne još uvijek, i uprkos svemu što se zbilo, figurira kao topos htijenja da se nastavi ljudski. A to znači na način koji autor sugerira tradicionalnom bosanskom sentencom po kojoj je «komšija kao rod», a koja drugima (zet Oskar, Šveđanin), još uvijek zagovarana i nakon svega što se dogodilo, ostaje potpuno nejasna i neshvatljiva. «Ja Balkan neću nikada razumjeti», kaže on, «odmahujući rukom i vrteći glavom».
Upravo zato, nama ostaje samo to da sami sebe (iznutra, i bez vanjske pomoći) razumijemo i da vraćajući život u kolotečinu iskustveno provjerenih vrijednosti, pokušamo iznova naći njegov izgubljeni smisao.
Samokritičko promišljanje sebe, onako kako je plodonosno ocrtano kod Kadrićevih junaka, možda bi moglo biti taj putokaz spasa za kojim tragamo. Kritika Drugih je rekla svoje i zatvorivši puteve dijaloga donijela je ono što je donijela. Niko u tom nanosu poricanja i blaćenja Drugog nije našao svoje zrnce sreće.
Zato, baš kao i u bračnoj, valja u pretince prošlosti potisnu povijesnu avanturu nedavnog ratnog dogoda i, naučivši ono bitno iz njega, vratiti se neizbježnom zajedništvu Bosne koje pamtimo po – dobrom i lijepom. Vrati se prepoznatljivoj etici i estetici Bosne s kojom smo svi bili, i bićemo, na dobitku. Potražiti smisao u ljubavi i dostojanstvu, bez malodušnog naklapanja i kopanja po vlastitim ranama, kojih, nažalost, ima u izobilju. Na sve strane i u različitoj mjeri. O tome, u ime zdravog, poučnog nezaborava, neka stručno i znanstveno fundirana povijest, sasvim objektivno kaže sve što ima. Samo takva (istini okrenuta) historija povijesti, biće od koristi svima.
To je, iako ne jedina, najvažnija poruka Odiseja koji je, nakon samokritičkog sagledavanja već napuštenog zajedništva, vlastitim primjerom vraćanja «domu i akrebi» (A. Šantić), praktički-uzorno svjedoči kao samorazumljiv modus vivendi bolje sutrašnjice.
Sociološki čitana Kadrićeva priča poručuje nam kratko i jasno: tek kad svako «dođe sam sebi», kad se «dozove» iz letargije i ponora ideološke pomrčine u koju je nasilno bačen, ili dobrovoljno dospio, doći će i Drugima, iznutra katarzički pročišćen i moralno sasvim čist za jedan potpuno novi početak.
A taj novi Odisejev početak, počinje pričom o kafi i pruženim usnama kojima stara priča – završava.
__________________________
ODISEJ U ZEMLJI ŠVEDSKOJ
Senad Duran
Kad padne noć
Na stepeniku osluškujem,
Zvijezde se u vrtu roje
A ja vani u mraku stojim.
Čuj, jedna zvijezda je tupo pala!
Ne idi bos u travu;
Vrt mi je krhotina pun.
Zvijezde, Edith Sodergran
Svaka istinska i velika umjetnost je Kentaur. Između mnogih uvoda koji su mi se nametali nakon čitanja nedavno objavljenog romana 'Odisej sa planine' autora Ševke Kadrića odlučio sam se za onaj koji je u naslovu. Da li pisac tananog i zamršenog bosanskog mentaliteta, koji već više od trinaest godina snatri pod švedskim nebom, u sjenci zlatne krune jednog nesumnjivo bogatijeg svijeta, može ostati isti? Da li se iko može tome oduprijeti i da li to uopšte vrijedi, ako prava vrijednost nije ono što je učinio Ševko Kadrić, to jest, da se strasno prepusti novim uticajima kao dahu novog proljeća. U tom pogledu, roman 'Odisej sa planine, jednostavna i topla ljubavna priča, neporecivo je prožet proplamsajima švedske životne aurore, mada je na jedan prost način o tome nemoguće govoriti.
Glavnu protagonistkinju romana , Melli Sorensen, davno je pogodila Amorova strela, u opojnoj ljepoti balkanskih vrleti. Roman je neka vrsta njene ispovijesti koja počinje dvadeset pet godina od tog događaja čije posljedice život obilno ponavlja u vidu novih lijepih i neponovljivih ljudskih bića i starih, ružnih i otrcanih nesporazuma. Velika mladalačka ljubav sa neporecivim dokazom koji će dobiti ime Tina okončana je onako kako to samo mladost čini. Ali, velikim ljubavima nije suđeno da se mogu okončati, iako često nije prijatno vidjeti šta mogu učiniti onda kada nije suđeno da se mogu kontrolisati. Romeo, u liku šarmantnog i duhovitog Erola, neće biti u prilici da sazna kako je postao otac. Barem će na to morati sačekati. I to ne samo on, nego i njegova kćerka kojoj je majka izmislila oca, imenujući ga Odisejem. Na ovaj ili onaj način, bio je to sudbinski i proročki čin. Od svih svjetskih avanturista za Odiseja se barem sigurno zna da se vratio svojoj Penelopi.
Svevremena i obična priča o ljudskoj potraži za srećom postavljena kao tematski okvir u velikoj mjeri odslikava i samog autora kao Odiseja sa perom koji sve zrelije promišlja svoje pisane avanture u koje se upušta. I ovoga puta on pokazuje da su mu bliski ženski likovi i da mu putovanje kroz njihove emotivne svjetove počesto pruža veći izazov i motiv da oblikuje svoje književne ideje i poruke do kojih mu je stalo. Romaneskna saga razlijeva se preko oštrih i sumornih hridi jednog suludog vremena, upijajući u sebe patnju i nesreću onoliko koliko je nužno da bi se iskoristilo jedno važno umjetničko iskustvo po kojem modernost sadržaja ne može biti sama sebi cilj.
U magiji kazivanja autor gradi jedan suptilan odnos između prošlosti i sadašnjosti, fascinantan amalgam u kojem ne titraju samo trenuci neke doživljene i idilične ljepote i draži, nego i trenuci u kojima se hvataju teški i bolni fakti življenja. Upravo u toj literarnoj zoni Ševko Kadrić svjesno se upravlja prema meridijanu zemlje Švedske opredjeljujući se za sudare i prožimanje duhovnih svjetova i kultura kako bi se doprlo do onog ljudskog i univerzalnog. U tom smislu, kada se svaka od pojedinačnih ljudskih putanja do kraja sagleda uočava se neodoljiva spoznaja da je istinski Odisej cijele priče sama Melli Sorensen, koja se mladalački hrabro upustila u avanturu traženja mjesta pod švedskim suncem. Način na koji je Ševko Kadrić ocrtao tu životnu priču samohrane majke i žene koja koja je ostala u tajnoj vezi sa prekinutim korijenom prvotne sreće, u neku ruku već je prepoznatljiv po lepršavom, sočnom, na mahove nadahnutom jeziku, koji poseže za svim što je izazovno i u isti mah autentično i prirodno.
Neporecivo je da je autoru katkada stalo da čitaoca diskretno podsjeća da on nije u stanju niti želi odvojiti tok kazivanja od matice nekog apriornog Dobra, mada je to refleksija svega propuštenog i izgubljenog na balkanskim 'Orkanskim visovima'. Sljedstveno tome, nemoguće je zamisliti je Ševko Kadrić autor koji bi bio voljan da do krajnjih granica relativizira svoj duhovni kod i da napiše drugačiji završetak od onoga što je čitaocu ponuđeno, kao neko dugo sazrijevano i napokon ubrano voće sreće, kao ponovo nađena stara šerpa u mislima jednako božanski blistava i vrijedna kao vinski pehar od najčistijeg srebra. Da li je to onaj novi tanani švedski uticaj nemoguće je sa sigurnošću tvrditi, ali je izvjesno da je 'Odisej sa planine' knjiga u kojoj će bosanski, švedski ili bilo koji drugi čitalac otkriti snagu nekog zdravog zavještanja da nema nesretnih ljubavnih staza do sreće, nego samo nesretnih i pogrešnih kompasa koje nosimo u srcu.
15.09.2006.
Osvrt na knjigu
ODISEJ S PLANINE Ševke Kadrića
Jedna ljubavna priča dramatizirana na dva narativna plana (personalnom i društvenom), izvrće odisejsku logiku zbivanja utoliko što Penelopa prepoznaje Odiseja odmah, ali on sam sebe (Erol) mora, ne prepoznati, nego s-poznati i kao Odiseja i kao oca vlastitog djeteta koje je Penelopin (Melli) dvostruki: i moralni i materinski – teret.
To samopoznavanje je ovdje psihološki adekvatum Itake: mjesto vraćanja glavnog junaka sebi samom. Na sceni je jedna psihogeografija Kadrićevog glavnog lika koji u sferi potisnutog i samo nehajem produciranog samozaborava, i ne htijući to, atakuje na dostojanstvo Drugog, koji se, kako priča ide ka svom srećnom kraju, pokazuje, zapravo, kao onaj Jedini s kojim je još moguć izvorno smislen život.
Riječ je o ljubavi koju ni vrijeme ni događaji, puni obrata i moralnih izazova, ne samo da nisu ugasili, nego su, čini se (gustativno-metaforički govoreći), postali so života bez koje bi ovaj izgubio svoj prepoznatljivi okus, ostavši blistavo sterilan i čist, ali, upravo zato – bljutav i nedorečen.
I to je ono što realističkom deskriptu Kadrićevih junaka (dat kroz priču kao omanji niz sporednih, ovlaš ocrtanih avanturističkih epizoda), daje životnu uvjerljivost koja se potvrđuje u izbjegavanju uobičajene zamke sentimentalnog idealiziranja jedne i crno-bijelog odslikavanja druge strane.
Kadrićevi junaci su naprosto živi ljudi koje život nemilosrdno valja između personalnih nesporazuma i ratne bosanske kaljuže u kojoj, za njih, nema drugog mjesta, izuzev onog u radijskim i TV vijestima o kolonama ognjem i mačem nasilno obeskućenih nesretnika.
Baš kao i antičkom junaku Odiseju, ni Kadrićevim junacima bogovi sudbine nisu naklonjeni. Pušteni iz Eolove mješine, svi opaki vjetrovi, izuzev spasonosnog i željno očekivanog Zefira, su tu. Klimavi splav života se opasno ljulja nemirnom pučinom fatumske udesnosti i potresa, da bi konačno uplovio u luku spasa, gdje metaforom bračnog prstenja kojim romantičarski dosljedno zaokružuje svoju skasku, nakon svih potresa, krug sudbinski preodređenih lutanja Kadrićevih junaka, biva konačno, i idilično zatvoren.
To je najkraća priča o Kadrićevoj priči Odisej s planine, ostalo o njoj treba da kaže književna kritika sredine kojoj je namijenjena.
Tek, ono što nije za izostaviti u ovom kroki prikazu, je onaj nostalgičarski naboj koji prati Kadrićevo kazivanje od početka do kraja, prepoznatljiv ne samo toponimski, nego i u onim verbalizacijama gdje pojam Bosne još uvijek, i uprkos svemu što se zbilo, figurira kao topos htijenja da se nastavi ljudski. A to znači na način koji autor sugerira tradicionalnom bosanskom sentencom po kojoj je «komšija kao rod», a koja drugima (zet Oskar, Šveđanin), još uvijek zagovarana i nakon svega što se dogodilo, ostaje potpuno nejasna i neshvatljiva. «Ja Balkan neću nikada razumjeti», kaže on, «odmahujući rukom i vrteći glavom».
Upravo zato, nama ostaje samo to da sami sebe (iznutra, i bez vanjske pomoći) razumijemo i da vraćajući život u kolotečinu iskustveno provjerenih vrijednosti, pokušamo iznova naći njegov izgubljeni smisao.
Samokritičko promišljanje sebe, onako kako je plodonosno ocrtano kod Kadrićevih junaka, možda bi moglo biti taj putokaz spasa za kojim tragamo. Kritika Drugih je rekla svoje i zatvorivši puteve dijaloga donijela je ono što je donijela. Niko u tom nanosu poricanja i blaćenja Drugog nije našao svoje zrnce sreće.
Zato, baš kao i u bračnoj, valja u pretince prošlosti potisnu povijesnu avanturu nedavnog ratnog dogoda i, naučivši ono bitno iz njega, vratiti se neizbježnom zajedništvu Bosne koje pamtimo po – dobrom i lijepom. Vrati se prepoznatljivoj etici i estetici Bosne s kojom smo svi bili, i bićemo, na dobitku. Potražiti smisao u ljubavi i dostojanstvu, bez malodušnog naklapanja i kopanja po vlastitim ranama, kojih, nažalost, ima u izobilju. Na sve strane i u različitoj mjeri. O tome, u ime zdravog, poučnog nezaborava, neka stručno i znanstveno fundirana povijest, sasvim objektivno kaže sve što ima. Samo takva (istini okrenuta) historija povijesti, biće od koristi svima.
To je, iako ne jedina, najvažnija poruka Odiseja koji je, nakon samokritičkog sagledavanja već napuštenog zajedništva, vlastitim primjerom vraćanja «domu i akrebi» (A. Šantić), praktički-uzorno svjedoči kao samorazumljiv modus vivendi bolje sutrašnjice.
Sociološki čitana Kadrićeva priča poručuje nam kratko i jasno: tek kad svako «dođe sam sebi», kad se «dozove» iz letargije i ponora ideološke pomrčine u koju je nasilno bačen, ili dobrovoljno dospio, doći će i Drugima, iznutra katarzički pročišćen i moralno sasvim čist za jedan potpuno novi početak.
A taj novi Odisejev početak, počinje pričom o kafi i pruženim usnama kojima stara priča – završava.
__________________________
ODISEJ U ZEMLJI ŠVEDSKOJ
Senad Duran
Kad padne noć
Na stepeniku osluškujem,
Zvijezde se u vrtu roje
A ja vani u mraku stojim.
Čuj, jedna zvijezda je tupo pala!
Ne idi bos u travu;
Vrt mi je krhotina pun.
Zvijezde, Edith Sodergran
Svaka istinska i velika umjetnost je Kentaur. Između mnogih uvoda koji su mi se nametali nakon čitanja nedavno objavljenog romana 'Odisej sa planine' autora Ševke Kadrića odlučio sam se za onaj koji je u naslovu. Da li pisac tananog i zamršenog bosanskog mentaliteta, koji već više od trinaest godina snatri pod švedskim nebom, u sjenci zlatne krune jednog nesumnjivo bogatijeg svijeta, može ostati isti? Da li se iko može tome oduprijeti i da li to uopšte vrijedi, ako prava vrijednost nije ono što je učinio Ševko Kadrić, to jest, da se strasno prepusti novim uticajima kao dahu novog proljeća. U tom pogledu, roman 'Odisej sa planine, jednostavna i topla ljubavna priča, neporecivo je prožet proplamsajima švedske životne aurore, mada je na jedan prost način o tome nemoguće govoriti.
Glavnu protagonistkinju romana , Melli Sorensen, davno je pogodila Amorova strela, u opojnoj ljepoti balkanskih vrleti. Roman je neka vrsta njene ispovijesti koja počinje dvadeset pet godina od tog događaja čije posljedice život obilno ponavlja u vidu novih lijepih i neponovljivih ljudskih bića i starih, ružnih i otrcanih nesporazuma. Velika mladalačka ljubav sa neporecivim dokazom koji će dobiti ime Tina okončana je onako kako to samo mladost čini. Ali, velikim ljubavima nije suđeno da se mogu okončati, iako često nije prijatno vidjeti šta mogu učiniti onda kada nije suđeno da se mogu kontrolisati. Romeo, u liku šarmantnog i duhovitog Erola, neće biti u prilici da sazna kako je postao otac. Barem će na to morati sačekati. I to ne samo on, nego i njegova kćerka kojoj je majka izmislila oca, imenujući ga Odisejem. Na ovaj ili onaj način, bio je to sudbinski i proročki čin. Od svih svjetskih avanturista za Odiseja se barem sigurno zna da se vratio svojoj Penelopi.
Svevremena i obična priča o ljudskoj potraži za srećom postavljena kao tematski okvir u velikoj mjeri odslikava i samog autora kao Odiseja sa perom koji sve zrelije promišlja svoje pisane avanture u koje se upušta. I ovoga puta on pokazuje da su mu bliski ženski likovi i da mu putovanje kroz njihove emotivne svjetove počesto pruža veći izazov i motiv da oblikuje svoje književne ideje i poruke do kojih mu je stalo. Romaneskna saga razlijeva se preko oštrih i sumornih hridi jednog suludog vremena, upijajući u sebe patnju i nesreću onoliko koliko je nužno da bi se iskoristilo jedno važno umjetničko iskustvo po kojem modernost sadržaja ne može biti sama sebi cilj.
U magiji kazivanja autor gradi jedan suptilan odnos između prošlosti i sadašnjosti, fascinantan amalgam u kojem ne titraju samo trenuci neke doživljene i idilične ljepote i draži, nego i trenuci u kojima se hvataju teški i bolni fakti življenja. Upravo u toj literarnoj zoni Ševko Kadrić svjesno se upravlja prema meridijanu zemlje Švedske opredjeljujući se za sudare i prožimanje duhovnih svjetova i kultura kako bi se doprlo do onog ljudskog i univerzalnog. U tom smislu, kada se svaka od pojedinačnih ljudskih putanja do kraja sagleda uočava se neodoljiva spoznaja da je istinski Odisej cijele priče sama Melli Sorensen, koja se mladalački hrabro upustila u avanturu traženja mjesta pod švedskim suncem. Način na koji je Ševko Kadrić ocrtao tu životnu priču samohrane majke i žene koja koja je ostala u tajnoj vezi sa prekinutim korijenom prvotne sreće, u neku ruku već je prepoznatljiv po lepršavom, sočnom, na mahove nadahnutom jeziku, koji poseže za svim što je izazovno i u isti mah autentično i prirodno.
Neporecivo je da je autoru katkada stalo da čitaoca diskretno podsjeća da on nije u stanju niti želi odvojiti tok kazivanja od matice nekog apriornog Dobra, mada je to refleksija svega propuštenog i izgubljenog na balkanskim 'Orkanskim visovima'. Sljedstveno tome, nemoguće je zamisliti je Ševko Kadrić autor koji bi bio voljan da do krajnjih granica relativizira svoj duhovni kod i da napiše drugačiji završetak od onoga što je čitaocu ponuđeno, kao neko dugo sazrijevano i napokon ubrano voće sreće, kao ponovo nađena stara šerpa u mislima jednako božanski blistava i vrijedna kao vinski pehar od najčistijeg srebra. Da li je to onaj novi tanani švedski uticaj nemoguće je sa sigurnošću tvrditi, ali je izvjesno da je 'Odisej sa planine' knjiga u kojoj će bosanski, švedski ili bilo koji drugi čitalac otkriti snagu nekog zdravog zavještanja da nema nesretnih ljubavnih staza do sreće, nego samo nesretnih i pogrešnih kompasa koje nosimo u srcu.
15.09.2006.
Kommentarer
Trackback
