sevko

ROĐEN ZA DOKTORA, Autor: Ševko Kadrić Osvrt, Ramo Kolar, Sarajevo

---

Onaj je od vas ljudi najmudriji, koji je, kao Sokrat, uvidio da njegova mudrost ništa ne vrijedi. Ova bi se Platonova sentenca iz "Odbrane Sokratove", na neki način, mogla primijeniti i na Ramu Borića, iako mu pisac ne da da je do kraja i izvede. Mjesto individue u modernim, bezličnim društvima, koja se diče organizacijama, prisilama, finim koliko to prisila i moče biti, globalizacijom depersonaliziranih, baš je ono na kojemu se našao, ničim izazvan, i glavni lik ove knjige.

Idem, ne znam kuda, odlazim, ne znam zašto. Na takva pitanja i nema pravog odgovora. Isčupan iz svoga korijena Boriću će trebati dani i noći, mjeseci i godine, da shvati kako ni ljubav, ni strast u nepoznatom, preorganiziranom društvu i sredini, nemaju nikakva značenja ni vrijednosti.

Ali u Borića, nije valjda slučajno mu prezime, vidim dva epiteta: postojanost i borba. Ovo prvo bi reklo bor(ić)- jak, postojan, izdržljiv, čvrst, uspravan. Drugo mi se čini kao kao deminutiv od borac, borić: ne predaje se lahko, drži se one mimikrične, bosanske: tiha voda brijeg roni, možda i pomalo merhametli filozofije: neka, bit će dobro, učinit ću ja da tako bude, meni i drugima. Tako Ramo neće zaboraviti svoju strast za poslom ljekara, za liječenjem ljudi, što drži najvećom zadaćom čovjeka. Čezne istovremeno da svoju vještinu, mudrost, nadarenost pa i znanje na kraju, dariva, nesebično podijeli s drugima. Prozaično rečeno, željan je posla. Ako je rad, kažem ako, stvorio čovjeka, onda je Borić tomu najbolji svjedok.

U ovoj knjizi pisac će, umećući se u kožu Bosanca koji pati, sanja i želi, posvjedočiti prosvjetiteljsku, Holbahovu misao: čovjek bez strasti i čežnji, prestao bi biti čovjek. I neće prodati ni dostojanstvo kao što neće jaditi nad svojom hudom sudbinom izbjegličkom. Učit će neprestano, iako je zrnca toga pobrao i ranije, da se "vrlina ne rađa iz blaga, nego se iz vrline rađa blago". To će potpisnik ove knjige nedvosmisleno pokazati i u zadnjim retcima.

Cijelom knjigom pisac spašava svoga glavnoga junaka od prozaike života. Kad ga uznemiruju, a to će potrajati kojih osam godina ubjeđivanja, isčekivanja, nadanja, neshvaćanja, nečinjenja, nerazumijevanja, izvanjska bivanja Ramo Borić se povlači na mirno mjesto (lovi ribu, kao Ahmet Ćabo) i tamo usavršava svoja znanja o dobru i saburu, uči kako ukrotiti vlastiti nemir. Iako ima što razloga za to, on vjeruje da svaki dan ne mora sresti protivljenje, nezahvalnost, drskost, mržnju, sebičnost i to, što bi rekao Marko Aurelije, zbog toga što oni koji griješe ne znaju šta je dobro, a što zlo. Pisac će zato u ovoj knjizi velikodušno prihvatiti sretanje i slučaj dva čovjeka Rolfa i Rame i razrješenje boli našega izbjeglice i liječnika i na tome će potrošiti najveći dio knjige. Sve hvaleći mogućnost po kojoj ovaj mondijalizirani svijet nije posve okupirala bezdušnost depersonalizacije. Prostije rečeno: ne prihvaća svijet i život bez (obična) čovjeka. Zato svojim likovima, Lundgrenu i Boriću dodaje, reklo bi se, više pozitivnih osobina, više plemenitosti i čovjekoljublja nego što ga doista ima u svakodnevlju.

Ali kako knjiga, roman pogotovu, nije tek samo puko slikanje prozaike, to si Kadrić dozvoljava izlete u građenje svijeta i čovjeka kojega nadahnjuje čestitošću, a ovaj mu to vraća stvarnim, gdje punim srcem pozdravlja sve što mu sudbina odredi i rijetko razmišlja o tome šta drugi govore i rade. Njegov lik tka vlastitu nit univerzuma, vlastite časnosti i uvjerenja u dobro svega što mu se događa, jer vjeruje da da mu je sudbina vođena nečim višim.

I to se ostvaruje. Pisac i glavni lik postaju jedno. Ono što Kadrić svakom riječju želi, to mu Borić i život njegov potvrđuju. Hepiend i knjiga za slikanje dječijih snova. Ne, nego svjedodžba kako jedan uspjeh i pobjeda od slučaja, samo pokazuje koliko je poraza u njemu utkano.

Lijepo je što neko može naslutiti neki viši ideal i okrenuti mu se cijelom dušom, veseleći se nagradi koju je na taj način našao i stekao. Kao Ramo Borić što je u knjizi "Rođen za doktora". Ja bih rekao da glavni lik nije rođen za doktora no za čovjeka. Što je mnogo više. To svojim bilježenjem jedne nesvakidašnje sudbine pokazuje i pisac Ševko Kadrić u ovoj knjizi. I pisac i njegov glavni lik čine ono što je ispravno: svejedno im je jesu li usred strašne hladnoće ili se pak griju kraj dobre vatre. Gledaju ispod površine i ne dopuštaju da im ono istinski vrijedno izmakne pozornosti.
Vjerujmo Seneki, između redaka vapi pisac: dio života koji istinski živimo, sićušan je! Pametnom je, rekli bi Bosanci, i išaret dosta.