sevko

LUTER I ORLOVIĆ

Izvod iz romana Ševke Kadrića

 

 

XX

 

"U smrt nosimo samo ishodište naših života, rezultate naših djelovanja u ovom svijetu."

Sufijska mudrost

 

SUNCE je svom vrelinom pržilo stijene tvrđave na Bosforu. Svi junski dani su vreli na Bosforu, a ovaj je trebalo da bude vreo i krvav. Sultan se plašio velike pobune u cijelom carstvu, naredio je da se inspirator pobune veže konjima za repove i raskine a tijelo baci psima. Hamza ležao okovan u tamnici, obasjan mlazom sunčeva svjetla, što se probijao kroz željezne demire na malom otvoru na vrhu ćelije.

 

Mirno je čekao da dželati izvrše sultanovu volju. Kadija je trebalo da glavu, u krpu umotanu, donese pred sultana kao dokaz da je njegova volja izvršena. Istinu o pogubljenju trebali su čuvati sultan, kadija i sultanovi bedemi. Dželati i onako nisu znali ništa o žrtvama. Njihovo nije bilo da znaju, njihovo je bilo da sultansku želju što brže izvrše. Da je sultanu trebalo da istina ostane samo njemu i kadija bi ostao bez glave ili završio na dnu Bosfora.

 

Hamza od života nije odustajao, iako mu ga nije još mnogo ostalo. I život u željeznim bukagijama u hladnoj ćeliji na Bosforu bio je njegov život. To nikom nije pripadalo, ni sultanu, ni Allahu, ni bogovima njegovih starih, nikom osim njemu, poslije kako bude, mislio u onaj mlaz sunčeva svjetla zagledan osjećajući blizinu trenutka kad će tonuti u bezdan svemira kao i mnogo puta ranije, samo odsada zauvjek.

 

- Svi smo mi anđeli okovani ljudskim tijelom - ponavljali njegovi bosanski preci, njemu još dodali i sultanove okove.

 

- Ako ti je samo jedan dan života ostao, pred tobom je cijela budućnost – davno mu govorio deda Radin svoju ili nečiju mudrost. Njemu nije ostao ni cijeli dan, ali je htio da i to malo života bude samo njegovo. Istim snom i u onoj zaviji na Konjević Polju bio ponešen, sultanski strah mu snove u moru pretvorio.

 

- Ne srdi silnika, Hamza - ponavljala mu je majka dok je rastao, poučena gorkim iskustvom, kao što je i njoj njena govorila. U Bosni majke oduvijek djecu između dva rata podizale, od ratova i silnika otimale. On silnika srdio, slušajući glas Gospoda u srcu otkrivena.

 

- Naši preci su se molili bogovima na svom jeziku - ostao mu u uhu dedin glas, poput šapata i nevjerice. Šapat mu se, kasnije u tutnjavu pretvorio i grijao mu dušu plamenom, koji je on carstvom širio, ali i oni što su se po njemu hamzevijama nazvali, carstvo od tutnjave podrhtavalo. Nakon godina šutnje, nakon dugog puta u vjeri bez svog jezika, on progovorio krikom svih na silu zanijemljelih. Krik se čuo do neba, a nebo se sultanovom voljom spustilo njemu na glavu.

 

U Stambol, prvi put, odveden silom i greškom, drugi put isto silom ali bez greške, naredbom sultana doveden. Prvi put svojom upornošću i vezirovom voljom pronašao ljubav među koricama knjiga čuvanu. Nešto mu u samoći govorilo: ”Uči još, uči, Hamza”. I, učio je. Izučio kaligrafiju pisati bolje od najboljih bagdadskih kaligrafa, Kur`an časni dva puta prepisao i jednom naizust upamtio, naučio turski i arpski jezik, prevodio molitve s jednog na drugi, počeo Svetu knjigu i na bosanski jezik prevoditi. Tragao za riječima i porukama kojim bi prevodio Allahove riječi objavljene Muhammedu a.h.v. Imao je u tome uspjeha, i to ga ponijelo.

 

Danima je proučavao knjige, izgovarao naglas misli i poruke na svom jeziku, vazio po džamijama, svojoj zaviji u Bosni, ali i tamo gdje su ga htjeli slušati. Oni oko njega počeli shvatati poruku, i umjesto nerazumljivog šaputanja, naglas izgovarali i njima namijenjene poruke Svete knjige. On objašnjavao običnom narodu šta znače molitve i kako mogu biti snaga vjernika:

 

- Bismilla - hirrahma - nirrahim - učio je na arapskom, a zatim prevodio na turski i bosanski.

- U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog.

- Eš-hedu en la-ilahe illellah ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.

- Ja srcem vjerujem i jezikom izjavljujem da ima samo jedan Bog-Allah i da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik - prevodio je i nastavljao:

- Ali, kako da vjerujemo, i kako da jezikom izjavljujemo ako ne razumijemo, braćo? Ako hoćemo da nam milost Allaha dželešanuhu dotakne samo dno srca, njegove poruke moramo jezikom poslati do srca.

 

Narod se počeo grijati na ljepoti poruka zapisanih u Svetoj knjizi tek kad su prevedene i kad ih je razumio. Narod počeo slušati učitelja kog mu je Muhammed a.h.v. ostavio, učitelja koji govori.

 

- Maliki jev-middin. Ijjake na´budu ve ijjake nest´in. Ihdi-nessiratal - mustekim, siratallezine en´amte ´alejhim, gajril-magdubi ´alejhim, ve-leddallin - učio je Hamza pred narodom, dok mu se melodičan, lijepi glas širio poput pjesme slavuja. A kad je počeo prevoditi, pjesma je ulazila u dušu i nagonila ljude da se zamisle nad njom.

- Vladaru sudnjeg dana. Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć molimo! Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si darovao svoje blagodeti, a ne na put onih na koje si se rasrdio i koji su zalutali.

- Za milost ne treba čovjeka moliti, čovjeka ne treba obasipati obožavanjima, bio on asker, prodavac čaja kraj Bosfora, kadija ili sultan - objašnjavao je Hamza podižući glas - samo Allaha dželešanuhu srcem treba slijediti i ponizno obožavati.

 

I dok je prevodio i objašnjavao Muhammedove poruke, u Hamzinoj duši, sumnji nesklonoj, pojavila se sumnja da Allah traži od njega spasenje kao što on, Hamza traži od Njega.

- Šta hoće te hamzevije? - pitao je sultan predstavnike kalifata koji su se brinuli o islamu u njegovu carstvu.

- Hoće da se muslimani mole na svom jeziku Allahu dželešanuhu.

- Aha - ispravio se sultan i upitao - A šta vi o tome mislite?

- Vaša svjetlosti, molitve bi izgubile ljepotu svoje melodije.

- Samo to?

- Svako bi na svoj način počeo tumačiti poruke Allaha dželešanuhu poslate Muhammedu alejhisselamu, svojim jezikom - objašnjavali su.

- Samo to?

- Vaša svjetlosti, mi više ne bismo bili potrebni narodu kao tumači i zaštitnici vjere.

- Samo to? - čulo se ponovo sa sultanskog mindera.

- Vaša svjetlosti, vaše carstvo je građeno na jedinstvu u Muhammedovoj vjeri, a ona u jednom jeziku. Vi odlučujete hoće li se vjera podijeliti na jezike, a ako se podijeli, hoće li se i vaše carstvo izdijeliti, kao i ono Svetog oca u Rimu.

 

Sultan je ustao s mindera i hodao s rukama na leđima, od prozora koji gledaju na cvijetne vrtove njegovih dvora, do prozora koji gledaju niz Bosfor prema Aziji.

 

- Šta piše u vašim knjigama kadija za ove i ovakve? - upitao sultan kadiju, rastavivši ruke, upirući desnom u njegovom pravcu.

- Nevjernik, heretik, presvijetli sultane, što huli na Allaha i sultana.

- Šta vi u kalifatu kažete? - upitao sultan pokazujući rukom na onog koji se brinuo o vjeri, ali i nastavio, ne dajući mu da govori - Znam, znam, niste im potrebni kao tumači Allahovih poruka. Heretik, znači, heretik, dovedite mi tog heretika! - naredio je, dajući znak da samo kadija može ostati.

 

- Odakle si, hafize? - pitao je sultan Hamzu kad su mu ga uveli okovanog.

- Iz Bosne sam, presvijetli, iz zemlje gdje ljude ne drže u okovima.

- Skinite mu okove! - naredio sultan.

- Manji si nego što sam te zamišljao, hafize - rekao je kad su mu skinuli lance s nogu.

- Nije to Vaš grijeh, presvijetli, već onih koji su htjeli da me učine grešnijim. Što je grešnik veći i grijeh mu je veći.

- Kažu, tražiš da se muslimani Allahu dželešanuhu mole na svom jeziku.

- Ne tražim ja, presvijetli, to je zahtjev Kur´anskog ajeta: ”Eš-hedu en la-ilahe illellah ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”. Ovim ajetom, ovim svetim Kur´anskim ajetom se od nas muslimana traži da srcem vjerujemo i jezikom izjavljujemo da postoji samo jedan Bog-Allah i da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik. Vi mi recite, presvjetli kako da srcem vjerujemo i kako da jezikom izjavimo ako ni srce ni jezik ne razumiju? Da bi razumjeli, moramo tumačiti poruke izgovorene na arapskom, da bi ih tumačili, trebalo bi da ih prevedemo, a prevedeno postaje naše i ostaje u duši. Zamislite snagu svog carstva u kojem muslimani uz pet vakat namaza srcem ponavljaju Allahove poruke koje im oči otvaraju?

 

- Vaša Svjetlosti, ne dajte da heretik tumači Kur´anske ajete - progovorio i kadija, zapanjen drskošču do maloprije okovanog Hamze.

- Sikter, kadija - ućutkao ga sultan zadivljen Hamzinom hrabrošću.

- Veliš, oči otvaraju, oči otvaraju - ponavljao je sultan hodajući po dvoru uznemireno kao maloprije kad su mu o Hamzi pričali.

- Kad bi narodu oči bile otvorene, šta bi sultani radili? - upitao ga je sultan.

- Presvijetli, Allah je Muhammedu Alejhisselamu poslao objavu da da snagu svim muslimanima, a ne samo ulemi i sultanima.

- A ha, a misliš li da sultani više vole pametne nego poslušne?

- Presvijetli, ja ne znam šta sultani više vole, ali znam da su Allahu dželešanuhu draži oni koji su na njegovom putu, oni kojima je On u srcu.

- Zar sultani ne slijede Allahov put?

- Allah dželešanuhu zna ko slijedi njegov put. Da bi muslimani slijedili Allahov put moraju ga znati, ne mogu ga znati ako im nije u srcu u kojem može biti samo ono što je poznato. Zato srca treba Islamom ispuniti, ali Islamom koji ljudi razumiju.

- Šta je za tebe Islam?

- Islam je moć Allaha dželešanuhu kojom hranim dušu i krotim tijelo.

- A da si sultan, šta bi za tebe bio Islam? - nastavio je sultan radoznalo.

- Islam koji hrani duše i kroti tijela muslimana neuporedivo je jači od Islama koji je samo košulja sultanovog carstva.

- Ti nikad nećeš postati sultan, a i kad bi postao carstvo bi ti se odmah raspalo. Carstva traže vladare i podanike. Vladari vladaju zahvaljujući mraku neznanja u kojem podanici žive. Ti si dokučio ono što nisi smio dokučiti - izgovorio je sultan pokazujući slugama da ga vode.

- Allaha, bojiš li se Allaha presvijetli ... - pitao je Hamza dok su ga izvodili. Bojiš li se onih iza Alpi što u srcu Gospoda učenjem otkrivaju, htio je da kaže ali nije stigao, dželati ga stratištu vodili.

- Takvih, takvih se plašim - šaputao je sultan zagledan kroz prozor što preko Bosfora gleda prema Aziji.

 

- Vjera je jezik - bilo je posljednje što je izgovorio Hamza Orlović Bošnjak koga su dželati rastrgnuli, konjima na repove u Stambolu 6. juna 1573. godine.