MAHZER
Ševko Kadrić
Dan je, poput ribarskih brodica ili zakašnjele ljubavi, žurio smiraju. Crvenilo je prekrivalo Hemletov dvorac u Helsingoru a štapovi nemirno poskakivali u ribarskim rukama mameći bakalara, sila ili rijetkog laksa. Ribama nisam vičan, ali on jeste. Kasnije ću mu i ime saznati, Mahzer, ali i to sa bakalarom, silom i rijetkim laksom.
Vjerovatno ga ne bih ni primjetio da iz njega nešto, poput sočne psovke nije izašlo, kad mu je riba sa savijena štapa spala. „Ebem ti stare stvari“, čuo sam ga kako psuje zagledajući štap i olabavljeni silk. Zagledam se i ja u njega i počnem razaznavati u pokretima, crtama lica i čudnoj smirenosti, našeg čovjeka. Prikradam mu se da ga ne pometem, da provjerim otkriće, da je među onih desetak ribara u helsingorskoj luci i jedan naš.
Priđoh, uplašen da na mene ne istrese bijes zbog one ribe što mu se sa udice otkinula, pozdravim se nesigurno, kao da u mutnu vodu hoću zagaziti. Pogleda i on mene, odmjeri pogledom i klimnu glavom a onda nastavi blagim trzajima mamiti neku od riba koje će mi kasnije riječima, ali i u mreži približiti.
Neću vam pričati kako sam otišao da nam donesem šest malih flaša, jakog piva Carlsberg, malo sira sličnog našem trapistu, vrući dugački francuski hljeb i tri suhe, tanke sudžukice, ni to kako smo pili, mezili i razgovarali na travnjaku ispod Hamletova dvorca, zagledani u ribare i njihovo neprestano povlačenje mamaca ispred riba koje se više Mahzera nisu morale plašiti, ali ću vam reći kako me kupio da se raznježim i u uho pretvorim.
„Nikad ne znaš koliko si izgubivši dobio“, rekao mi je kad sam ga pitao šta bi te ona riba spade. Znao sam da ovu mudrost preko usana može prevaliti samo neko ko ima šta reći, neko ko je već u životu gubio pa se podizao. Možda tek sad tako mislim poučen iskustvom i pričom izašlom iz Mahzerove duše, meni ostalo da je papirom uhvatim, kao on onih nekoliko riba što je, još uvijek živih, u mreži držao a onda, kao u čast nenadna susreta, pustio u vodu. Gledao je za njima dok su u nevjerici zaronile u dubinu, u slobodu.
Neću vam pričati ni o Mahzerovom boravku u logoru, logor ko logor, pune tri godine dana „na pravdi Boga“, što bi on rekao. Došli u selo muškinje pokupili i potjerali povezano, kuće popalili a žene i djeca preko brda danima bježali prema Sarajevu, ali ću vam reći broj koji je Godinama, svaki dan na desetine puta ponavljao, da ne zaboravi. Nije smio da ga zapiše a on mu bio jedina veza sa slobodom, sa najmilijima za koje nije znao ni da su živi. 004522114977 (Ibro). Uveče, dok bi se vrtio po dekama po betonu prostrtim, broj je ponavljao kao da ovce broji na desetine puta dok nebi zaspao koji trenutak. Čim bi se probudio iznova bi počinjao 0045...
Dugo je čiste pameti hvatao logiku upamćivanja, sa nulama i sedmicama nije imao problema, one mu bile na kraju i zajedno, 45 upamtio po godini kad su mu odmetnici oca ubili, 22-ge mu majka rođena, bar tako joj je u ličnoj karti pisalo, 11 pamtio po jedinicama iz škole, kao da nikad nije ni jednu drugu ocjenu ni dobijao osim 1 pa 1. 49 godina je imao kad su ga u logor doveli. U glavi je samo trebalo poredati, 00, ubili baba, majka se rodila, ocjene u školi, mene zatvorili sa..., dodati 77 i kasnije to zamjeniti brojevima i na kraju reći, Ibro.
U Logoru je pored onog Ibrinog broja, koji nije smio zaboraviti, često i molitve u sebi ponavljao. Nije ih znao mnogo, tek toliko da je mogao petkom sa ljudima iz sela otići na džumu, nije im znao ni značenje, prisjećao ih se sa radošću, kao utopljenik slamke, ali se i plašio da mu nekad u snu preko usana ne izađu.
Kad su ga, krajem 1995 godine, po potpisivanju sporazuma o miru, predali UN-u, ovi ga rano jutrom transporterom odvezli do Zenice i samo ostavili Crvenom Krstu. Čim je došao do telefona nazvao je broj, znate koji i koga je tražio. Ibro mu rekao da mu je žena živa, da je dvoje djece uz nju, najstarijeg sina nije spominjao. Rekao mu da će oni čim prije budu mogli obezbjediti da i on dođe u Dansku.
Tad je prvi put saznao da je onaj broj u Danskoj, ali i da su mu žena i dvoje djece živi, da su i oni u toj dalekoj zemlji. Za Kemala mu Ibro nije ništa rekao, niti ga je on u strahu htio zapitkivati.
Čekajući papire, odlazio je u džamiju da napokon molitvu Svevišnjem šapatom preko usana izgovori. U džamiji stao u drugi red, kako je na selu navikao, kad su počeli da mu rukom mašu pokazujući da ide nazad. Nije mu bilo jasno šta hoće onim mahanjem pa ih i pitao. „Tri prva reda nisu za tebe“, rekli mu šapatom. Ubrzo vidio i za koga su. Neki važni ih popunjavali, oni iza im se klanjali i sklanjali. Mahzer se čudio, htio logor potisnuti iz sjećanja, svaki red mu bio dobar.
„Čestitam ti šehida Mahzere“, rekao mu hodža iz onog njegovog sela, kad su se pred džamijom sreli.
„Kakvog šehida, efendija?“, upitao ga Mahzer u nevjerici a bol ga preko prsa presjekla... Tad je i čuo da mu je Kemal poginuo. Okrenuo se okamenjen, i krenuo ulicom bez cilja, pogođen vješću ko puščanim zrnom. Dao bi dukat za suzu, ali ga oči izdale, nije ni jednu mogao na njih iscijediti, od bola mu presahle. Nekoliko je dana hodao Zenicom kao bez duše, uz rijeku niz rijeku, presabirao život slikama kroz glavu, podvlačio neku svoju crtu, tražeći slamku da se za nju uhvati.
U onom podrumskom stanu, gdje su ga smjestili, u kutiji bilo puno knjiga. Jedno veče ih, ni sam ne zna zašto, počeo preslagati, skidati prašinu sa njih, listati, dok nije naišao na jednu o zeljastom bilju. Kasnije će joj i autora, Čedu Šilića, upamtiti, korice, slike, ono što je uz njih pisalo. U početku slova naglas sricao kao da je tek u školu pošao, i prestao, misli se u njemu gnijezdile, ono zeljasto bilje počeo po glavi prebirati i tražiti po šumama zavičaja.
„Zahvaljujući onoj knjizi, ja se kući i selu vratio, predamnom se množile slike, ali i trave od kojih sam ranije samo poneku poznavao, sad sam ih po rukama prometao, praveći od njih salate, čajeve, obloge za uboje. Ona knjiga me i u život vratila. U njoj značenje bilo zatvoreno u slova, kad sam njega počeo otključavati riječima, dobio sam na stotine koristi, za koje ni znao nisam“, govorio je prisjećajući se prve knjige koju je cijelu pročitao, pa još po nekoliko puta, udarajući svojom flašom od moju kao da probava jesu li ljekovite.
Ubrzo je Mahzer, našao negdje i teku neispisanu, zašiljio olovku i počeo bilježiti, ime knjige, autora, ono najvažnije u njoj. U onoj kutiji sa knjigama bilo još knjiga poput one o zeljastom bilju, ljekovito bilje, pa uzgoj glisti, uzgoj puževa. Kroz knjige počeo i nekud pobjeglog gazdu upoznavati, sve ga ko njega interesovalo, samo malo drugačije. On gliste, kad bi ih u njivi našao, kokoškama bacao, sad pročitao da je sva zemlja prošla kroz utrobu gliste. Puževe bi nekad, poslije kiše brao i nosio u otkupnu stanicu, sad pročitao i zašto ih, tamo neko u dalekom svijetu otkupljuje.
U Zenici je u onu bilježnicu upisao devet naslova koje je pročitao, ko ih je napisao, o čemu govore. Bilježnica mu bila i jedino što je sa sobom u Dansku ponio. I da je htio šta drugo, nije imao šta, sve njegovo u selu spaljeno, u logoru ništa ni imao nije, iz tuđe kuće nije htio stvari uzimati, zahvalan bio na onom pročitanom.
Susret sa porodicom je odbolovao, sreća i tuga se u njemu sudarali, tukli ga u prsa, htjeli mu sve unutra polomiti. Djeci se obradovao, izrasla, tuđi jezik naučila, u tuđe škole rano zorom odlazila, on ih na vratima čekao da se vrate. Žena mu se zaposlila u nekoj fabrici i ona na posao rano odlazila, on sam kući do kasno ostajao. Ponovo se presabirao, vrtio u krug kao u onoj logorskoj ćeliji. I žena mu se bila promjenila, nije to mogao objasniti, kako i zašto, samo ništa više nije bilo kao ranije, Kemo ih progonio kao noćna mora, svako bježao u svoju muku, u svoju samoću.
„Moje sreće kad su mi pokazali put do gradske biblioteke i police sa našim knjigama“, govorio mi je opisujući trenutak susreta sa knjigom, novim prijateljem kog je u Zenici sreo.
„Da me kojim slučajem mogao babo vidjeti kako knjizi trčim, u grobu bi se prevrtao“, šalio se na račun one 11-ske koju je u zatvoru godinama pamtio a ona ga na jedinice iz škole podsjećala. U onu bilježnicu nije više upisivao knjige o zeljastom bilju, glistama i puževima, počeo čitati o avionima a onda kući ponio Mešinu Tvrđavu. Kaže da mu je ona otvorila novi svijet u kom nikad nije bio, ali sve mu bilo tako poznato, muka, bol, sitne radosti po tragu života kupljene.
„Meša se od tad uselio u moju dušu i ne izlazi“, govorio mi je ispraćajući pogledom trajekt što je odlazio prema Švedskoj, ploveći crvenim morem, pod crvenim nebom nad Oresund i Hemletov dvorac nadnešenim. Kasnije mi je, kao da zakašnjelo lektiru polaže, govorio o Sušićevim pobunama, Andrićevoj prokletoj avliji, spominjao Kronjina, Dostojevskog, Puškina, Singera, pa opet se vraćao na Lalića, Sijerića, prepričavao Njegoša, podsjećao gdje ko živi i šta piše od naših pisaca u Skandinaviji.
„Prve godine sam pročitao dvanaest knjiga, druge, duplo i do danas držim tu kondiciju stim što sam uveo i novu sportsku disciplinu u moj život, kupujem po deset knjiga godišnje. Ženi sam rekao da mi od hrane odbija, knjiga mi hrana postala, kaže uz smijeh i nastavi, za deset godina, ako računamo i one u Zenici, pročitao sam 213 knjiga. Uz njih sam bio dobar otac, koliko sam poslije svega u tuđoj zemlji to mogao biti, poslušan muž, ali i naučio pecati morksu ribu“, pretakao je knjige u statistiku, praveći lični inventar pročitanih knjiga u prvih deset godina boravka u tuđini.
„Tako je i danas“, nastavio je da ne pomislim da je prestao čitati.
„Kad nešto bolje razmislim, Bog je bio upravu kad je čovjeku poruku kao knjigu poslao, ali knjigu koju treba razumjeti, a kako da razumije ako ne čita, ili čita a ne razumije?“, govorio mi je Mahzer ispijajući svoj dio flaša jake danske pive nudeći mi da se i sutra sretnemo na istom mjestu, on će onu bilježnicu, pive i meze donijeti, ja samo volju da mu pravim društvo.
„Raj i pakao, dženet i džehenem su u nama“, prošaptao je nečije ili svoje na rastanku, uvjeren da ćemo se ponovo u luci i na knjizi sresti.
