Vatru je zapalio sveštenik Bogumil

Skor su prošle dvije decenije od objavljivanja ovog, po mnogo čemu epohalnog teksta, profesora Hansa Furuhagena. On je, kao (h)istoričar problem rata na Balkanu (posebno Bosne) stavio u širi okvir razgraničenja kršćanstva starog hiljadu godina. Mene lično je u mnogo čemu inspiraisao i podučio. Njegovo objavljivanje danas ima upravo tu zadaću, da poduči i inspiriše. Š. Kadrić


Hans Furuhagen
, Dagens nyheter, decembar 1992



Hans Furuhagen - Hatte



Istorija bogumila je važan, sastavni dio mozaika tragične igre u i oko bivše Jugoslavije. Odmetnički sveštenik Bogumil, koji je živio prije hiljadu godina, dobio je posebno mnogo pristalica u Bosni gdje je sekta preživjela do današnjih dana.
One brutalonosti koje su danas Srbi usmjerili protiv muslimana na prostoru bivše Jugoslavije je možda moguće objasniti činjenicom da su ti Muslimani potomci bogumila.



Antički svijet je bio religijsi tolerantan što se ne može reći za kršćanstvo Evropa koju poznamo, iznikla je iz haosa pozne antike. Propalo Rimsko carstvo je naseljeno germanskim plemenima (Goti, Vandali, Franci...) Istočno rimsko carstvo se očajnički branilo od slovenskih plemena koja su prodirala na Balkan napadajući sjeverne granice carstva. Arapi su osvojili Bliski Istopk i Sjevernu Afriku. U to vrijeme je vladao opšti društveni haos, politički, socijalni, religijski.

Kad je kršćanstvo postalo državna religija, ukinulo je antičku slobodu religije. Ortodoksi (pravoslavci) i katolici bili su usmjereni protiv grupa koje su na drugačiji način tumačile "božanske" pojave u okviru kršćanstva. Za vrijeme antike susrećemo politeističke, monoteističke i dualističke religijske predstave. Politeizam (vjera u više bogova) dominirao je kod religijskih shvaćanja Grka i Rimljana, medjutim vjera u jednog jedinog boga (monoteizam) i podkraj antičkog doba obuhvatala je cijelo područje Sredozemlja. Bog kršćana bio je isto kao bog Jevreja (Jahova) i muslimana (Allah), ali je razlika u prosvjetiteljima (Mojsije, Isus, Muhamed). Dalje na istoku je dominirao dualizam, to jeste vjera u dva božanstvena principa koja su medjusobno protivurječna. Kineska predstava o jin i janu može se prepoznati i u budizmu ali se posebno ističe u Zaratrustinu učenju (Perzija).


Svijet antike je bio internacionaliziran, sveobuhvatan i plodan. Tu su se susretali i medjusobno oplodjivali filozofski i religijski tokovi. To se odnosi i na kršćansko budjenje čija je misija obuhvatala prostore, prvenstveno, trgovačkih centara. Različiti načini tumačenja boga i učenja Hrista doveli su do teških sukoba u okviru kršćanstva. Državna crkva prezivjela je te sukobe zahvaljujući čvrstoj organizaciji u kojoj su biskupi organizovali odbranu i sve poslove značajne za život. Ta jaka organizacija i jasna granica izmedju sveštenstva i podredjenih rodila je opoziciju koja je poricala monoteizam i propovjedala dualizam. (Dušu je stvorio bog a djavo tijelo). Ti pokreti su poznati pod različitim imenima: gnostika, monikena, ali te dualističke predstave su bile ukorijenjene u antici i bilo ih je teško uništiti.

Različiti dualistički pokreti su cvjetali medju kršćanima u Maloj Aziji, posebno paulini u Anadoliji 600 godina prije nove ere. Crkvi je trebalo tristo godina da nadjača njihov prodor. Sredinom devetog vijeka deportovani su posljednji paulini preko Bosfora do Trakije, kraj granice bizantskog carstva (granica današnje Bugarske). To se pokazalo strateškom pogreškom.


Sveštenik Bogumil podkraj devetog vijeka pali vatru bogumilstva


U periodu osmog vijeka propovjednici Ćirlo i Metodije su uspjeli nagovoriti bugarskog kralja Borisa da primi grčko-pravoslavno kršćanstvo. Biblija je prevedena na bugarski i napisana je pismom koje je stvorio Ćirilo (ćirilica) a u crkvama je održavana molitva na maternjem jeziku. Slovenski narodi su imali svoje socijalne i kulturne tradicije koje su se ogledale u njihovom nomadskom načinu života. To je bila izvršna podloga za dualisticki pogled na život koji se kao vatreni plamen počeo širiti od paulina u Trakiji do seljaka u Bugarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Onaj koji je zapalio vatru bio je sveštenik po imenu Bogumil koji je živio potkraj devetog vijeka. Njegovu djelatnost je opisao bizantski putopisac sveštenik Kosna. Iz njegovog kazivanja proizilazi da pristalice bogumila nisu samo pocijenjivale pravoslavnu crkvu i njeno sveštenstvo već je to bila i pobuna protiv vlasnika posjeda i kraljevske moći.

Vodje bogumila su živjele asketski i u celibatu. Propovijedali su protiv rata i drugog prolijevanja krvi u vrijeme kad je vladalo nasilje. Odbacivali su Stari zavjet, jer je Jahova poistovjećivan sa zlim bogom koji je stvorio svijet. Poricali su pričest jer se kruh i vino ne mogu pretvoriti u krv i tijelo Isusovo. Nisu prihvatali ni vaskrsnuce poslije raspela, jedino ljudska duša, po njima, može imati vječiti život.

Bogumili su propovijedali kršćanstvo pojedinca bez nadgledanja organizovane crkve i moćnih sveštenika. To je bila poruka koja je imala odraz u siromašnim predgradjima pa čak i Konstantinopolju.


Da je bizantskoj crkvi prijetila opasnost od bogumila vidi se iz vise sinoda u Bugarskoj i Srbiji, za vrijeme jedanaestog i dvanaestog vijeka, što je rezultiralo progonjenjem, zatvaranjem ili spaljivanjem na lomači kao jeretika. Unatoč tome bogumili su mjestimicno prezivjeli sve do turskog osvajanja Balkana. Za vijeme svog uspona bogumilski misionari su širili svoja vjerovanja i na prosotru Bosne i Hercegovine, odakle su se ona dalje širila do sjeverne Italije i juzne Francuske, gdje su inspirisala valdeneze i katare da se izdvoje iz katolicke crkve.


Protiv takvih jeretika je biskup Fournier pokrenuo inkviziciju u selu Montaillou, u periodu izmedju 1319. do 1324. godine. (Pobijeno je oko 10 000 ljudi S.K.)


Bogumili su najviše uspjeha imali u Bosni i Hercegovini i tamo su preživjeli sve do modernog doba. Moguće je da je uspjeh zavisio od divljih krajeva koji nisu bili ničiji, izmedju zaraćenog pravoslavlja i katoličke crkve, granice izmedju dva carstva, Rima i Konstantinopolja. Medjutim postojala je i politicka napetost dijelom zbog stalnih prijetnji madjarskih kraljeva koji su bili rimokatolici, dijelom zbog razdora izmedju feudalaca i bosanskog kraljevstva. Zbog toga se u Bosni pokret razvio u nacionalisticku slobodnu crkvu. Njeni pripadnici su se zvali pateranima. Njihov zaštitnik je bilo bosansko feudalno plemstvo, kasnije i bosanski kraljevi. Za papu u Rimu paterani u Bosni su bili ista vrsta jeretika, kao i katari u južnoj Francuskoj te su protiv oba pokreta zagovarali pokrštavanje.


Kad su Turci prodrli do Bosne, preko Balkana bosanski kraljevi su morali tražiti pomoć kod madjarskih vladara. Uslov za pomoć bilo je napustanje jeretičke nauke bogumilstva a prihvatanje vjere katolicke crkve i vlast jezika pape. Bosanski seljaci i nomadi su ovu situaciju posmatrali drugacije, jer su bili naučeni da mrze kaludjere katoličkih manastira i njihov zahtjev da se molitva čita na latinskom. Kralj Stjepan Tomašević se žalio kod papinih izaslanika da njegovi bosanski podanici osjećaju veće simpatije prema Turcima nego katolicima. Zatvorio je tri plemića i poslao ih papi u Rim 1462.god. Zapisnik sa saslušanja govori o pateranskom i bogumilskom preziru katoličke crkve. Oni su crkve nazivali satanskim sinagogama poglavara. Još jedan sudski protokol papinih pisama i drugih dokumenata protiv bogumila postoji skriven u arhivi Vatikana.


Kršćanstvo je progonima natjeralo bogumile, paterane u zagrljaj Turcima



Progoni maoarskih kraljeva i rimskih papa natjerali su paterane u zagrljaj Turcima. Poslije turskog osvajanja Srbije, Bosne i Hercegovine iz istorije su nestali sljedbenici bogumila. Oni su jednostavno prešli na islam ali sasvim bez traga, ipak nisu nestali. Englez Artur Evans postao je poznat zbog svojih iskopina minojske palate kod Knososa na Kreti potkraj prošlog vijeka, ali još dvadeset pet godina ranije je došao do interesantnih arheoloskih otkrića na Balkanu.


1875. godine zajedno sa svojim bratom, pješačeći kroz Madjarsku i Bosnu i Hercegovinu, dosao je do Raguze (današnji Dubrovnik). Svoja zapažanja o spomenicima i narodnim tradicijama objavio je u putopisima "Traugh Bosnia and Hercegivina on Foot", (London 1876) i to vrijedi prostudirati.

On posebno govori o neobičnim nadgrobnim spomenicima i kamenim sarkofazima na koje je nailazio u romantičnim šumarcima a koji svjedoče o bogatoj kulturi u selima koja su odavno već bila napuštena. Reljefne slike i simboli nisu bili obični kršćanski, iz čega Evens izvlači zaključak da je riječ o nadgrobnim spomenicima bogumila (stećcima). Njegova teza nije bila nesporna. U katalogu o bogumilima "The bogumils", London 1962.g. predstavljen je izbor iz zbirke nadgrobnih spomenika (stećaka).


Izgleda da ima više od 40 000 tih kamenih stećaka, a nekoliko najljepsih se nalazi i u parku muzeja u Sarajevu. U knjizi su prezentirana dva razlicita tumačenja ove nadgrobne umjetnosti. Jedno je važno za Evansovo mišljenje o slikama i simbolima, a drugo tumačenje želi likovni jezik stećaka povezati sa kulturom slavenskih naroda i njihovih tradicija. Čak i takvo tumačenje moglo bi zanimati Evansa i ako je njegovo srce kucalo za bogumile. U svojim zapažanjima o muslimanima u Bosni i Hercegovini Evans govori o slobodnijim običajima koji odudaraju od običaja turskih muslimana i on povezuje te evropske izuzetke sa tradicijom naroda slavenske kulture. Evans je tvrdio da u Bosni i Hercegovini još uvijek žive male zajednice bogumila. Kada je pješačio kroz Bosnu i Hercegovinu, balkanske zemlje su bile u pobuni protiv Turske i ovaj mladi istraživač je predvidio šta se moglo dogoditi sa tim južnoslovenskom muslimanima kada njihovi zaštitnici budu jednog dana prognani.


U svojoj knjizi moli da Engleska intervenise kao zaštitna sila. Medjutim to nije bilo tako, umjesto, toga je austrougarski katolicki car dopustio aneksiju Bosne i Hercegovine i te zemlje su bile pripojene Habsburskoj monarhiji. Samo šest godina kasnije ubijen je predstolonasljednik u Sarajevu (27.juni 1914,god.) Ubojstvo je planirala i izvela grupa srpskih studenata.

Muslimani u Bosni i Hercegovini su potomci bogumila i to možda može objasniti zločin koji su Srbi sada usmjerili prema njima. Srbi sebe smatraju braniocima kršćanskog pravoslavlja protiv Turaka i žele predstaviti muslimane u jugoslavenskim republikama kao izdajnike zemlje. Katolička Hrvatska vjerovatno ima interese da spoji Bosnu i Hercegovinu sa sobom zbog ostvarenja uticaja katoličanstva i posjeda, ali ako muslimani žele prihvatiti pomoć katoličkih Hrvata protiv ortodoksnih Srba, onda će morati i da konvertiraju (predju na katoličanstvo). Oni znaju da su za vrijeme drugog svjetskog rata bili nasilno pokrštavani u rimokatoličkoj crkvi.

Muslimani u bivšoj Jugoslaviji imaju istorijskih razloga da strahuju od istrebljenja. Kad im pomoć stiže od muslimanskih zemalja, izvan Evrope onda je to, gledano iz istorijske perspektive, pomoć koja je otišla na pogresnu adresu. Pomoć bi trebalo da stigne iz multikulturne Evrope, jer su muslimani u Bosni i Hercegovini potomci bogumila, evropski narod kome prijeti uništenje.

Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0