sevko

Izvod iz romana "Proleter u srcu"

 

MURAT Rezaković, turski asker, dojahao je do Fočanske doline odnekud

od Soluna. Služio je sultana dvadeset godina, a od toga deset u Foči bio.

Dobro je jezik bosanski govorio, običaje svještio, ali Fočak nije bio. Upravo

je dobio tapiju od sandžakkapetana da mu askerluk prestaje pa mu je na volju da ostane u Foči ili kući, u Solun, da se vrati.

 

Sutradan, jutrom, krenuo kaldrmom niz Prijeku čaršiju a u glavi vagao ostati

ili se vratiti. Da ostane nije znao što bi, činilo mu se da je i kao asker u Foči

bio samo stranac, skine li askerske širite biće još veći. Ako se Solunu vrati

niko ga ni poznati neće. Između dva stranca jednog je morao odabrati, baš

tog jutra, ali koga?!

 

Od Careve džamije prema kafani niz Pazarište koracima je vagao tražeći

odluku:

- U Solunu, u Foči, u Solunu... - Ono ”u Foči” mu je padalo na lijevu nogu,

ali nije htio sam odustati od vaganja, čekao je da mu neko ”pomoz bog” ili

”selam” nazove. I kad je pomislio da će ga usta zaboljeti od onog ”u Solunu”,

”u Foči”, kad začuo iza sebe:

- Sabahhajrola Murataga.

- Sabahhajrola keva - otpozdravio je Murat ali i upitao zarom pokrivenu

djevojku:

- Čija ’no ti bi šćeri?

- Salihage Muharemovića - odgovorila ona i ubrzala ispred njega put

Pazarišta.

Prestao Murat vagati gradove a počeo ponavljati:

- Salihaga, Muharemović, pa opet, Salihaga...

 

Taj dan bila je subota, i bio pazarni dan u Foči, bila jesen, lijepa jesen

Fočanska. Seljaci dotjerali voće ubrano i osušeno, pekmez, šogolj, drva, sijeno,

sir, kajmak. Poneka vreća kreča pod Pazarištem bila prislonjena. Tezge se

lomile pod medom, vinom, rakijom, kovanim noževima. Cigani donijeli kose,

sablje Fočanke a Dervo iz Slatine kace, stapove, čabrice, kosišta, grablje.

Svega na pijaci bilo što roditi može na obalama Drine i Ćehotine, kod seljana

na Cvilinu, Dragočavi, Godjevnu, Vikoču, u Šadićima, Ćurevu, Zavaitu, što

mogu i znaju ruke i zanati došli od Dubrovnika, Carigrada, Beča, odkud sve

nisu?

- Evo ih mrkaljuše iz Potpeća - prizivao mušterije jedan što je kruške

prodavao.

- Fočanka za ovcu - vikao drugi vitlajući sabljom iznad glave.

- Karike na marike, ko nabije taj dobije - ponavljala je ciganka nudeći karike

vještima da bacaju na flaše.

- Duhan, duhan vikočki - dovikivao je brkajlija pod turbanom, suknenih

hlaća sa velikim turom dok je prevrtao i nudio sitno izrezan žuti duhan.

- Miris dubrovački - odmah za njim dodao je jevrejski trgovac sa bijelom

kapom na glavi.

- Bukovina sa Čelebića - čuo se glas čiče pod vlaškom šubarom.

I tako, smjenjivale se ponude, čuo se žamor, kasnije i pjesma. Prvo onako

nasuho pa onda uz šargiju, violinu, def i piskav glas ciganke što je, nekome,

pjesmom otimala teško stečenu zaradu, a davala sjetnu pjesmu za utjehu:

 

”Razbolje se lijepa Fatma jedinica u majke

ona traži žute dunje, žute dunje,

aman amann

žute dunje iz Stambola...”

Predveče cigani trebali slaviti, baš ovdje na Pazaru podno Sahat kule i birati

svog cara. Ciganskog cara.

Murat Rezaković je hodao gore - dolje, gledao sve, kupovao nije ništa. Što

će mu šta, kad sve u kasarni ima. Kasarna mu je kuća, Kulaš i sablja sva

briga. Bar je tako mislio dok tapija kapetanska nije došla. Sad mu se po glavi

vrzma i Solun i miris Egeja i Foča, valjda iz navike i lijepih uspomena, ali i ona

Salihage Muharemovića što je jutros prema Pazaru zamakla.

Sjeo pred kafanu podno pazarišta, da noge odmori. Lijeva ga sve više

poboljevala. Ranjen u nju bio u mladosti sad crvenila na tom mjestu. Sjeo da

kahvu popije ali i rakijicu, onako, za dušu.

- Mogu li dvije sa lokumom i jedna u fiću - naručio kahve i rakiju.

- More, more Murataga - odgovorio kafedžija, a i upitao:

- Što dvije kad si sam Murataga?

- Naići će neko, naići - odgovori on.

I naišao. Prvo ciganka sa ciganima i pjesmom ciganskom a onda i Salihaga

Muharemović. Cigani mu otpjevali onu njegovu:

 

”Caru jada kod Soluna grada

a Muratu oko srca mlada....

Caru Egej vojsku potopio

A Muratu dragu poljubio...”

Salihaga ga pozvao kući da popričaju o kćeri mu.

- Nije pazar za prodat evlada Murataga - govorio mu Salihaga uz onu kafu

što je baš njega dočekala.

Negdje oko podne telal išao čaršijom i pozivao narod na zubanje.

- Čujte i počujte narode - govorio je on - uz odobrenje Fočanskog muftije

Smailbega Kukavice danas će se u četiri sahata na Pazarištu održati izbor

novog ciganskog cara zubanjem...

- E čuj ciganskog cara - promeškoljio se Murat ali i obradovao da može i to

vidjeti.

Malo prije četiri sata vratio se čaršiji i Pazarištu kad tamo kao da nije ni bio

pazarni dan. Na sred Pazarišta prostrta slama, iznad postavljena jedna greda

na kojoj je visila jabuka okačena na dva kanapa.

Tamo jedan, što bi sudija trebalo da bude, počeo pozivati:

- Trebaju nam dva Ciganina, dva Vlaha, dva Turčina, dvojica Balija, dva

Jevrejina...

I kako su iz mase izlazili ljudi po dogovoru ili masom nošeni, jedino po

kapama razlikovani, Murat nije ni primjetio svirače kako se prema njemu

guraju:

- E hajde Muratago, duše ti, i ti sa nama - molila ga ona što mu je pjevala.

- Nisam ja za toga, nisam - odbijao je koliko je mogao.

- Ma hajde, duše ti....- molila ona vukući ga kroz masu naroda a i narod

prihvatio:

- Haj Murataga, hajde...

Takmičari sjeli u krug oslonjeni na koljena. Bilo ih desetak raznih vjera.

One iste vjere postavili jedne naspram drugih i tad sudija počeo da nabraja:

” Da bude kiše, da žita bude,

da djece bude....

da ratova ne bude,

da poplava i požara ne bude,

da bolesti ne bude..”

 

U isto vrijeme dok je nabrajao sudija je onaj kanap, na kom je visila jabuka,

uvrnuo i pustio. Jabuka se vrtila i kružila iznad glava takmičara. Oni su trebali

da je zagrizu zubima sa rukama na leđima. Za jabukom su se mogli bacati

koliko su mogli ne odvajajući koljena od mjesta na kom su sjedili.

Jabuka je kružila, oni se bacali, masa navijala, psovala, vikala.

- Ne Cigane, ne - proderala se Ciganka kad je Ciganin htio jabuku da

uhvati.

- Kako će Ciganin biti ciganski car?- nastavila ona uz psovke ciganske.

Murat prvo samo klimao glavom, a onda ga masa i askerska strast ponijela.

Ucaklio očima, istego šiju pa poput zvijeri zube iskezio i klimao se u pravcu

jabuke a ona poput čigre, poskakivala od igrača do igrča, od zuba do zuba.

Tvrda a i povelika bila, nije se dala. Kad se jabuka počela umirivati sudija

je ponovo zavrtio a onda onaj do njega, u šubari je bio, ustima usporio, ali

ga zubi izdali te je Murat, onako dok je njemu ispadala, pravo na svoje zube

dočekao i otkinuo toliko da je onaj što sudi uzviknuo:

- Car, car, imamo novog ciganskog cara!

Iz one mase stotine Cigana se sručilo u pravcu njega. Nije ni znao da ih toliko

ima u ovoj maloj, njemu za srce prirasloj, čaršiji. Podigli ga na svoje ruke,

ljubili njegove, slavili ga. On mislio da su to samo ciganska posla, igra, a ono

oni mu stavili krunu na glavu, klekli pred njega i pjevali nešto na ciganskom.

Nije razumio riječi, ali toplinu melodije jeste. Znao je da ga trebaju, a trebao je

i on njih. Oni kuće nemaju, nema je ni on, oni konje vole, a njemu je Kulaš sve,

oni sablje i noževe nose, njemu su cio život ili o pasu, ili nad glavom.

Sa Pazarišta su se uputili u Han, a tamo pjesma, igra, svirka. Njega postavili

u pročelje, a Ciganka zapjevala:

 

”Caru jada kod Soluna grada

a Muratu oko srca mlada....”

 

Murata sevdah ponio, sevdah dušu, a rakija i cigansko carstvo noge pa

pred vrata Salihage Muharemovića.

- Ko je u ovo doba noći? - pitao Salihaga začuđen.

- Svatovi Salihaga, svatovi - odgovorili Cigani.

- Čiji svatovi? - pitao ih on sa nevjericom.

- Hanifini svatovi - odgovorili Cigani.

- Ko je prosi? - pitao joj otac.

- Murat Rezaković, car ciganski - odgovorio Murat da mu Salih glas čuje, da

i on curu zaprosi. Ono ”car ciganski” dodao ponešen slavljem i čašću kojom

su ga Cigani obasipali, užitkom koji je potajno i sam osjećo u tituli, u slavi, u

probuđenoj mladosti.

Ushodao se po kući Salihaga, motalo mu se po glavi ono narodsko: ”Sina

ženi kad hoćeš, a kćerku udaj kad možeš”. Murat mu Hanifu prvi prosio te

popustio i dao kćerku za dvadeset godina starijeg zeta Murata Rezakovića,

koji je ostajući u Foči ono Rezaković zamjenio sa novim prezimenom Stovrag.

Otkud i zašto baš Stovrag nije poznato ali od tada je ostao samo Murat

Stovrag.