FATIMA (ROBINZON) NILSSON

Š. Kadrić

 

 

Fatima (Robinzon) Nilsson

 

Za Robinzona Krusoa, ste čuli, čitali knjigu, gledali film, ali o Fatimi Robinzon, izuzmu li se pasionirani gledaoci švedskog TV-a, sumnjam da ste i razmišljali, čuli. E ova priča govori upravo o njoj, heroini, koja iz dana u dan promiče švedskim TV4  u popularnoj, ali i surovoj, 42-dnevnoj avanturi „Robinzon“. Onaj ko prođe kroz tu priču u Švedskoj stiče oreol junaka, po prvi put u tu priču se uključila i jedna Bosanka (Banjalučanka), djevojačko, Fatima Ašić.

Sjedim u kafani i čekam je.  Kroz glavu promećem slike žene sa šeširom od repuha na glavi,  na njoj haljinica od kože tek saderane divlje životinje nevješto komadićima opute šivena, o pijasu nož na dohvatu ruke. I dok sam je tako oskudno odjevenu pratio prašumom bez idgje ikoga, na vrata se pojavi stasita, ukusno odjevena, ljepotica po ramenima raspletene zlatne kose. Zatečen, pružam ruku u plave oči zagledan, zaboravljajući Danijela Defoa i njegovog Krusoa, posvećujući se Fatimi Robinzon, i plavetnilu njenih očiju boje neba ili duboka mora, dok me nije tamo i odvela, baš na more daleko i pod nebo vedro.

„Uvijek sam furala svoju furku“, poče kasnije o sebi i putu koji je vodio prema avanturi, doživljaju, neobičnu iskustvu, žargonom sarajevskog (banjalučkog) kafića. Pričala mi je da kroz život nikad ni u čemu nije bila prva, uvijek tu na dohvat najboljeg (najboljih). „Imati nekoga ispred, znači imati izazov, skupljati  snagu da se postigne više, istrči još jedan krug.“

Kaže da u toj svojoj „furci“ nije vidjela brak kao šansu, poput njenih prijatlejica, dugo sama pod zvijezdama hodila.  Biološki sat je prozvao te je sa 28 godina rodila prvo dijete Dina, pet godina kasnije i Andrea. Uz mlađeg sina imenu dodala i ono Nilsson. Rekla mi je i da je u životu veliki „fajter“, radi puno, držala restoran oko devet godina, trenira po pet puta sedmično, čita...

U jednoj pauzi između dva posla dobila je želju da se odmijeri sa drugima, testira sebe. Put prema Robinzonu nije joj odmah bio u ideja. Prijavila se na takmičenje majstora kuhinje. Otišla je u Štokholm, sva snimanja obavila, kad se ispostavilo da kandidat nemsije biti u profesionalnom poslu kuhara zadnje dvije godine, ona bila. Takmičarski duh u njoj novi adrenalin kupio.

Poslala je pismo prema konkursu za Robinzona 2011. Pisala sve suprotno od one idealne slike koju obično o sebi dajemo, poslala fotografiju u odori domaćice. Pozvali je u Štokholm na prva testiranja. Kasnije je saznala da je takvih, što su htjeli probati nešto novo, bilo 9000.

„Idite kući, ako vas zovemo, ušli ste u uži izbor, ako ne zovemo, hvala na učešću“.

Fatimu zvali,  ušla u uži izbor među 38 žena.

U martu ih ponovo zvlali, rekli da ponesu sportsku opremu i kupaće kostime. Osam sati im testirali psiho-fizičku izdržljivost, posmatrali, pregledali i ponovo rekli: „Idite kući, ako...“.

Pozvali je nekoliko dana kasnije i počeli... kao da im je žao, ali oni... BEZ NJE NE IDU!

U međuvremenu je uslijedilo potpisivanje ugovora o pravilima igre. „Ukoliko pojedete bilo šta što nije predviđeno uputstvima preživljavanja... napuštate... ukoliko ste zbog bolesti isključeni iz igre više od 24 sata, napuštate... ukoliko vam se nešto desi...“, ona sve potpisala.

Sledećim uputstvom 23 aprila otišla za Štokholm, hotel... taj i taj. Dočekali je na vratima sa novim uputstvima: „Idi u svoju sobu, naruči večeru, ali u hol ne smiješ izlaziti.“ Novim uputstvom odletila do Manile. Sa sobom nosila toaletnu haljinu i kupaći kostim, tako pisalo u uputama. U Manili imali svečani prijem u nekakvom ministarstvu i pravo sa prijema, u toaletnim haljinama ih pokupili u helikopter i odveli na pješčanu plažu pustog ostrva El Nido.

 

El Nido i bukvalno preživljavanje

„Odoh da nam donesem jagode u čokoladu umočene“, kažem junakinji praveći pauzu u razgovoru, da se pripremim na ono što joj je ostavilo pečate zadovoljstva u duši, ali i prave velike pečate od ujeda komaraca po tijelu, to sam primjetio na onom otkrivenom dijelu nogu.

Na plaži pustog ostrva El Nido, su taj dan uspjele napraviti neku kolibu, po njoj prostrijeti  suha lišća i tako ih zatekla sablasna noć. Od 80 ljudi koji su se vrtili oko njih sa naredbama i snimanjem, njih osam žena, sa toaletama i kostimima za kupanje, ostale u prašumi same. (Dva dana kasnije im još četiri pridodali i podjelili u dvije grupe).

Sa zalaskom sunca, idila se u moru pretvarala, radost u strah samoodržanja. Tad je počalo orkestriranje prirode, noćnim kricima, zvižducima, šumovima na koje nisu bile pripremljene. Smrzavale se i pribijale jedna uz drugu, sabijale u grudvu, čuvajući toplotu, razgoneći strah. I tako pet dana, prije nego će im se i muški dio takmičara pridružiti. Sakupljale hranu, čupajući korjenje, kokosove orahe, loveći izbačene školjke i ribe po plaži. Taj peti dan im donijeli i noževe, prvo oružje i sretstvo za preživlajvanje.

Fatima u sebi presabirala bosanska iskustva preživljavanja, ružila sebe što se nikad sa izviđačima i planinarima nije družila, posmatrala onaj ženski dio društva  osluškujući čim strah i opasnost razgone. Nekima nedostajao nakit, nekima slatkiši i bogata trpeza, nekima dragi da mu se u zagrljaj sakriju. Fatima vodila neku duboko svoju igru, čudila se malodušnosti drugih, potiskivala svoju, izdizala se iza svega, znala što je ovdje i šta želi, da odnese pobjedu nad samom sobom, da se kući vrati kao „nova JA“.

Glad ih morila, ali i strah da u usta stavljaju sve što za hranu nađu. „Mali dio korjena je jestiv, dosta životinja je otrovno, udarac kokosa u glavu je smrtonosan...“ odzvanjale im upute u ušima dok su sakupljale suharke za vatru, kamenom i željeznim nožem palile vatru, takmičile se. Njima sve bilo bukvalno preživljavanje u prirodi, gdje su im šanse bivale veće što su više postajali tim, porodica, „prvobitna zajednica“.

Organizatora prevarila meteorologija, klima se naglo pogoršala, monsuni stigli prije nego su ih planirali, ali pravila igre ostala ista, takmičari skoro svi na broju, (Petra je dobila moždani udar i hitno prebačena za bolnicu). Jedan dan su ih brzim gliserom, u kupaćim kostimima povezli na neko drugo ostrvo zbog takmičenja. Vjetar hladni more u valove gužvao, gliser lomio i jedno i drugo, one od hladnoće svokotale, molile Boga da sve što prije prođe. Čula jednu iz pratnje kako nekome u motorolu govori da su upravo njoj usne pomodrile. Onaj odgovorio da treba da se kreću, a oni na brodu u brzoj vožnji. Ispostaviće se da su bile zaboravile zastavu a bez nje se nisu mogle takvičiti. Pretpostavljate, nemilosrdnim direktivama su se morali vratiti po zastavu, ponovo brzom vožnjom i ponovo one samo u kupaćim kostimima po nevremenu od kog se kosti lede.

„O svemu ostalom će gledaoci TV-a moći dobiti sliku gledajući samu seriju i našu junakinju, zar ne?“ pitam Fatimu.

„Ne“, kaže ona drmajući glavom kao da hladnoću sa sebe stresa i nastavlja, „Mi smo samo radile po direktivama, osjećaju, instinktu, oni su snimali, montirali, to je samo priča za publiku i kratko vrijeme. Život na El Nido, je život i iskustvo za sebe“.

Premijera „Robinzon 2011“ je bila 29 avgusta, učesnici su pozvani u Štokholm na svečanost.

„Zadovoljna si onim što si dobila?“, pitam gledajući je kako po glavi pretura iskustvo, zadovoljstvo, avanturu nad avanturama.

„Više nego zadovoljna, u divljini sam se borila sa divljinom i samom sobom, sad sam jača, iskusnija, neka nova JA.“

„Ti imaš mnogo više vrijednosti nego si ih svjesna“, rekao joj direktor TV4 čestitajući na svemu što je pokazala, izdržala, baš tu na promociji.

„Ja se pravila kao da ga nisam dobro ni čula a u sebi kvasam k`o germa“, kaže Fatima Robinzon, ponovo onim šeretskim žargonom naših kafića, svojstvenim mladosti koja isustvima sustiže svoje neostvarene želje.

Ko je pobjedio, pitam nebih li je zatekao?

„Pravila igre mi ne dozvoljavaju da o tome govorim, gledaocima bi tim i dio zabave prestao“, govori Fatima za robinzonsko iskustvo jača.

 

 

 

 


Kommentarer

Kommentera inlägget här:

Namn:
Kom ihåg mig?

E-postadress: (publiceras ej)

URL/Bloggadress:

Kommentar:

Trackback
RSS 2.0