sevko

Ševko Kadrić

Zvali su me prijatelji da mi čestitaju Novu godinu i pozvali da dođem da slavimo „Zakašnjelu“.
Mnoge sam slavio ali ovu zakašnjelu nisam i eto izazova, krenem zaranije, lijep dan da šta i zabilježim u ružičastoj zimskoj boji. Ubrzo mi šalju poruku sa tačnim koordinatima kretanja, kažu demonstracije su u gradu. O Malmeu, gradu opasnog življenja, skoro da je cijela Evropa zadnjih mjeseci čula, vijesti bruje svakodnevno obavještavajući o ubistvima. Tek što neka riješe, nova se pojave.

U vozu dovršavam Singera i njegove Neprijatelje dok u daljini ne ugledah „Uvrnuti“ toranj nad Oresund nadnešen. Od željezničke stanice nije daleko, odoh da kafu popijem i jednim metkom ulovim tri zeca. Jedan je toranj, drugi most koji spaja Švedsku sa Danskom i treći produžena kafa espreso. Foto aparat imam, člansku karticu za kafe espreso diljem lijepe naše (Švedske) takođe, sunce šalje rumenu poruku, to ćete i vi saznati kad fotografije pogledate.



Sve je bilo kako sam planirao, pa i mimo toga, osim baterije, ona je počela da žmirka upozoravajući me da je prikraju. Svaki put kad sam u objektiv lovio motiv, radio sam to sa strašću utopljenika koji se za slamku hvata a taj adrenalin mi nije nepoznat.



O Krivom tornju sam gledao cijeli film, sve u fazama kako je građen, sad ga gledam ispred mene neuvrnuta a on uvrnut. Koja radost, obično se dešava obratno. Šveđani ga zovu Torso ili samo TT. Visok je 190,40 metara, sa 54 sprata, sa tri lifta. Toranj je započet 2001 a dovršen 2005. Čitam i ime arhitekte Santiago Calatrava.


Na obali mora (Oresunda), između tornja i velikog mosta, prolaznici nude bijela lica, crvenom suncu, nebili rumenilo i njima u obraze udarilo. Kafa prija i ako mog društva nema, niti ga očekujem, vrijeme u restoranu Ankara je kasnije zakazano i čekanje one Zakašnjele godine.



Okrećem se i prema mostu, doskora najdužem u Evropi, preko njega sam prelazio više puta, pratio što se imalo pratiti. Sjećam se da su se na sredini prilikom otvaranja sreli „naš“ krelj i „njihova“ kraljica. Izgradnja mosta počela je 1995., a posljedni dio je ugrađen 14. avgusta 1999. Most je službeno otvoren 1. juna 2000. te je pušten u promet istog dana. Tamo, na onoj ”njihovoj” strani je moj dobri Cico Arnautović, možda mu se sutra javim i kažem da ću doći. Čujem mu i glas sa onu stranu kako me kori: „To da dolaziš nije novina, da se javljaš jeste. Dobro došao“
.
O Cici i Kopenhagenu ću neki drugi put, sad odoh do Ankare u sred Malmea.

Preskoči ću one sitne radosti koje donose susreti sa dragim ljudima ovim povodima, ali i bez njih, večeru i da hoću ne mogu, ogladino sam. Vino nekakvo domaće ili tačnije kućno, mješamo ga sa Coca-colom praveći bambus, ćaskamo. Muzika se mijenja, malo turske, pa arapske, albanske, dok ne zapjeva i Dragan Stojnić. Zgledasmo se kao da smo baš u Ankari.



Oko deset sati, radost isčekivanja Zakašnjele godine podgrijavala je boginja zanosa Afrodita lično. Najaviše je kao Sylli ili tako nekako, ali ono što ona trbušnim plesom reče bilo je više od očekivanog, bilo je božanski što se stapalo sa ritmom koji se u gostima iskonski budio. Pocupkivali su, udarali dlanovima, dok ih je ona mamila pokretima stomaka, kukova, ruku. Tom zanatu nisam vičan a tako bih ga riječima volio opisati da osjetite draž trenutla i zanosa plesa, trbušne plesačice što je ispred nas promicala, umotavajući se u svilu kao potajna želja što se u tuđe snove umotava. 

Ode Sylli, ostade prazan plesni podijum što je uz muziku na ples mamio i sve tako do pola noći a u ponoć, zna se čestita se nova godina makar i Zakašnjela bila.

Na ulicama tragovi novogodišnjih radosti u kojima romantični slave trenutak postojanja, onim drugim oni samo osvjetljavaju put da ne zalutaju u mraku. Meni skrenuše pažnju da isprobam onu bateriju što je cijelu noć žmirkala, žmirnu i ovaj put.


Ulične svjetiljke. Na Lilla trgu velika svjetiljka za odmor zaljubljenima i baš zatekosmo dvoje.

Da nebi teksiste ne bi ni znali da je gradom prošla kolona demonstranata, okužena kordonom policije. Demonstranti bili sa poznatim neprijateljskim simbolima prema strancima. O takvom Malmeu je u svojoj knjizi iskustvom pisao slavni fudbaler Zlatan Ibrahimović, ali i o Malmeu koje bi svi mi željeli. Onom okupanom rumenilom sunca nad Oresund nadnešenim u kom ima dovoljno topline za sve koji ga vole.