sevko

Ševko Kadrić



Arnel Dugonjić, pred najdražom igračkom.

Kad god sam navraćao kod Dugonjića i on se tamo zaticao, čitao je. Mi odrasli  ispijali kafe, pričali, on knjige listao, pokretao usne kao da šapće. I sad sjedi u fotelji u kariranoj košulji, kose gelom zalizane, očiju uprtih u poveliku knjigu.
Tiho da ga ne pometem pitam domaćine šta radi:
-    “Čita, čita rodi majka”, šapuće mi Fatka, majka njegove majke, razvlačeći ono “m” kod sebe, krateći ga kod one koju je ona rodila. Shvatih da ovdje riječ “majka” ima dva značenja, nešto kao mama i mamina mama.
-    Koliko mu je godina? Opet ću ja u dijete zagledan i onu knjigu što ga je skoro cijelog zaklonila.
-    Napunio šest, i deda Derviš mu se u priču uključi.
Zagledah se u knjigu i korice i prepoznah je: ”Ja sam Zlatan Ibrahimović”, pogledam Arnela on i dalje pokreće usne, čita. Priđem zagrlim ga i pretvorim se u uho pokušavajući da razumijem ono što šapće.
-    Možeš li nam naglas čitati, pitam da provjerim.
Dijete poče bez sricanja, djeljenja na slogove, skoro kao da govori. Ne vjerujem svojim ušima, gledam po prisutnima, oni ponosni ali i navikli.
Kad završi pasus, prekidoh ga aplauzom, svi mi se pridružiše, nana nadodade i ono:  ”Aferim, on će majki, ako Bogda i hafiz postati”.
Arnel je već više od hafiza, pomislih da naninu miloštu pred djetetom ne kvarim, dijete čita i razumije a to je više od svakog hafiza kog sa u Bosni upoznao. 
Arnel i uči i razumije, pred njim su rajske bašte znanja već otvorene, nastavih misliti ali  ovo zanje domaćinima i rekoh ali se i preplaših izgovorenog.

Samo prije nekoliko dana sam u švedskoj školi trebalo da organizujem prezentaciju referata desetoro učenika osmih razreda. Nastavnica bila odsutra djeca mene za čas dopala. I gle čuda nad čudima, njih desotoro, a niko da počne, niko da se okuraži da govori o onom što bolje zna od ostalih, bar tu zadaću referati imaju. Cijeli čas je proticao između uvjeravanja, podsticanja, ohrabrivanja do grčevitog odbijanja učenika da izađu pred tablu, usta otvore. ”Ne usuđujem se, ne želim”, do rumenila u licu pa i plača, to je bila slika koju sam ponio sa časa uz pokoji aplauz iznuđen za one hrabrije. Vratiću se učenicima osmog razreda švedske škole, sad sam ponovo uz Arnela.

-    Ideš li u školu, pitam u čudu.
-    U dagis.. u avgustu u pravu. Razumjeh da će za koji mjesec krenuti u prvi razred škole gdje se tek počinju slova učiti on već po slovima za treći razred prispio.
Dam mu papir i olovku da ime i prezime napiše, napisa velikim latiničnim slovima  ARNEL DUGONJIĆ.
Kad si počeo čitati i pisati?
-     Davno, ihhh pokušavao, pokušavao i na kraju sam znao, govori mi odmičući knjigu od lica oslonjajući je na skupljene noge, knjiga mu je koljena prekrila, dugačak je otprilike kao četiri Zlatanove knjige.
-    Kući pričate ovim našim jezikom?
-    Bosanskim, ispravlja me.
-    Bosanskim, ponovih i ja.
-    Mama i babo nedaju da pričamo švedski kući… švedski u dagisu, bosanski kući… ponavlja pravila koja u kući Dugonjića važe. Mama Rijalda klima glavom.
-    Osjećam se dobro kad čitam... govori i zastajkuje kao da čeka da pribilježim pa nastavi, drago mi je kad kažu da dobro čitam.
-    Ko ti govori da dobro čitaš?
-    Učiteljica bosanskog u dagisu.
-    U dagisu imaš učiteljicu bosansakog?
-    Ima nas sedam ili osam, ona dođe i mi se igramo, čitamo, sve…
Njegovi mi rekoše i ime učiteljice bosanskog jezika Senade Travančić, ali dodadoše da je njemu danas knjiga najdraža igračka, čita a ponekad traži i da ga slušaju, da im nešto pročita, da ga oni pofale.
-    Bogami je Rijalda njega uspavljivala čitanjem bajki kad mu je bilo tek nekoliko godina, a i ja sam nju kad je mala bila, u priču se majkina majka uključi sa pričom i čitanjem.
Mene radost i strah obuze u isto vrijeme. Znam da u švedskoj školi nema izlaženje pred tablu, nema usmenog ispitivanja, nema javne provjere znanja, sve je pismeno, sve je tajna. Svih devet godina se može završiti bez da se i knjiga pročita, bez da se i jednom javno odgovara, da se dobije dobra ocjena, da drugi u razredu pa i školi znaju koja je.

Ma nije riječ samo o ocjenama, mi sa Balkana znamo da je tabla za nas od prvog razreda bila pozornica pred kojom smo javno nastupali, boreći se za ocjenu, aplauz, svoje mjesto u razredu, gradaći samopouzdanje. Strah me je za Arnela i njegovu generaciju i ovih dvadesetak kojih je već kroz švedske škole preoteklo, što te pozornice ovdje nema i pitanje je da li roditelji i oni kojima je do njega stalo znaju da pronađu novu, nove daske koje život znače na putu sticanja znanja o svijetu u kom izrastaju.

Zlatan Ibrahimović im sa prve stranice knjige što upravo Arnel čita, poučen gorkim iskustvom sopstvenog izrastanja u getu,  poručuje: ”Želim svoj djeci poručiti da razmišljaju, djeci koja se osjećaju različitima i drugačijima od ostalih, što se uvijek ne uklapaju u sredinu ili na neki način budu odbačena. U redu je ne biti kao drugi. Nastavi vjerovati  u sebe,  kod mene se to isplatilo i pored svega“. Istina Zlatan je sam sebi našao pozornicu potvrde, našao fudbal.
Skoro da sam siguran da su vannastavni sadržaji, pa i sport, neminovna dopuna švedskoj školi koja nadomiruju ono što su nama bili tabla i javno ocjenjivanje a Šveđani su davno taj dio sticanja samopuzdanja izbacili iz škole.