sevko

 
    - BABO - zvonio je dječiji glas u ušima Mufida Begovića dok je bez duše trčao prugom od Roa nadomak Helsingborga prema Landskruni. Zastajkivao je, osluškivao, zvao ”Ibro, Ibrahime” pa opet trčao, zastajkivao, osluškivao, zvao.

    Zakleo bi se da nije bio odsutan više od deset minuta, išao je da kupi pakne za kočnice, a Ibro je ostao sa Muratom u garaži.
    - Gdje je Ibro, Murate? - pitao čim je stigao vidjevši da ga nema uz Murata.
    - Tu je, iza auta - odgovorio je Murat nastavljajući da lupka čekićem nešto ispod auta.
    - Gdje je dijete, Murate ! - vrisnuo je Mufid malo iza toga shvativši da ga nema iza auta, ali ni u radionici iza.
    - Tu je, sad je bio tu - odgovorio mu Murat ostavljajući čekić, tražeći dijete tamo gdje ga je vidio maloprije.

    Mufid uletio u obližnju salu sa spravama za treniranje mišića - dozivao, ugasio muziku. Oni nabijenih mišica gledali ga s nevjericom, pa shvatili da je čovjeku do jada došlo.
    - Možda je zapao iza neke sprave, uvukao se pa se zaglavio, možda doziva, traži pomoć - letjelo kroz glavu ocu a izlazilo na usta dok je tražio upravo nestalo četverogodišnje dijete.
    - Ne dao Bog, možda ga je neko ukrao, auto zgazilo - mijenjale se slutnje u glavi Mufidovoj dok je trčao u i oko radionice, a onda shvatio da je u neposrednoj blizini radionice pruga, prava pravcata. Begovići sve priče počinjali i završavali s prugom. U Rakovici generacije radile na pruzi i živjele od nje. Radili na pruzi uskog i širokog kolosijeka, vozili ”ćirinu” lokomotivu na ugalj, onda dizelku dok nisu dočekali i brzi voz sa strujom. Na Ilidžu u školu vozom se vozili, putovali prema moru, Zagrebu, Beogradu, svugdje. Te priče ih nosile, vodile, opsjedale pa ih i na djecu prenosili.
    Ibro nije pamtio prugu po doživljaju - mali bio, ali po pričama jeste. U bajkama o princezama, vilama i čarobnjacima što su mu pričali Begovići pruge i vozovi tutnjali.
    - Javi policiji! - rekao Mufid gazdi radionice.
    - Trči Murate prugom prema Helsingborgu, ja ću prema Landskruni - kratko im rekao Mufid i potrčao niz prugu.
    - Ibro, Ibrahime - dozivao je Mufid svakih pedesetak koraka moleći Boga da voz ne naiđe.
    -  Babo, ba-bo - odgovarali su mu strah i snažni otkucaji srca odnekud iz dubine.
    - Ba-bo - bio je Ibrin glas što ga je probudio i u decembru prošle godine dok je umirao u hladnoj vodi prolomljenog jezera u središnjem dijelu Švedske. Vozio Murat, bila hladna noć -decembarska, put poledio a njih četverica u autu bila. Prikočio kad nije trebalo, auto se zanio, prevrnuo na krov, probio ogradu, probio led na jezeru i ostao samo djelićem da viri van. Mufid bio na zadnjem sjedištu. Sjeća se da je osjetio hladnoću, vodu što mu je nos začepljala, osjetio kraj bez volje da mu se suprostavi i onda mu Ibro došao pred oči i zvao: ”Babo, babo, dođi kući”. Mufid udario nogama u staklo pored sebe, koža sa cjevanice mu na staklu ostala dok se izvlačio. Vani shvatio da je Murat ostao za volanom, duboko u hladnoj vodi.  Vratio se kroz onu rupu u auto u hladnu vodu, čupao i iščupao. Murat nekim čudom ni vode se nije napio, a bio pod vodom cijelu vječnost. Onom pored njega niko nije mogao pomoći.
     - Ibro, Ibrahime - dozivao je Mufid dok mu se glas gubio u grlu zaustavljajući se na otvorenoj pruzi uvjeren da Ibro nije mogao tako daleko otići.
    - Ima li ga? - pitao je Murata iz daljine dok mu je on mahao rukom da se vrati.
    - Našli su ga? - odgovorio Murat.
    - Je li živ? - bilo prvo što je Mufid pitao zadržavajući krik u grlu.
    - Živ, živ - eno ti ga pije kafu sa željezničarima u Ramlosi, odgovorio mu brat.
    - Kakvoj Ramlosi, jadan ti sam. Do Ramlose ni autom stići nije mogao za to vrijeme.
    - Begović je to, Mufide - šalio se brat da ga utješi.

    Ibro ulovio trenutak kad ga ne čuvaju, izašao iz radionice, došao do pruge pa nastavio niz nju. Koliko je odmakao nije jasno, ali Johanu Meleru kosa se digla na glavi kad je iz auta u brzini kroz prozor vidio da otvorenom prugom korača dječak. Johan vodio svoju borbu s vremenom da se parkira a ne izazove udes na putu, da preskoči ograde i grmlje do pruge, da se dočepa djeteta i dočepao se.
    - Kan Jag prata med honnom? - pitao Mufid policajca moleći ga da uspostavi vezu s Ramlosom ne vjerujući nikome dok ne čuje dječiji glas.
    - Javis - odgovorio je policajac ukopčavajući ga na liniju u Ramlosi.
    - Ibro, Ibro, sine - govorio je Mufid u slušalicu čekajući da čuje i prepozna glas.
    - Hoće Ibro kući - čuo se dječiji glas s onu stranu, pomiješan s plačem.

______________________

På svenska
Ibro vill hem