(„Jag är Zlatan Ibrahimovic“, priču pribilježio David Lagercrantz, izdavač Albert Bonniers, decembar 2011, Sweden)

 

Osvrt na knjigu, Ševko Kadrić (www.sevko.se)

Preuzmi knjigu na engleskom jeziku: http://www.mediafire.com/?trmy5os62ut8oct

Odgajajući svoju djecu, ali i podučavajući djecu useljenika u ovoj zemlji, bio sam spreman tvrditi da useljeničko dijete mora biti duplo bolje da bi uspjelo, Zlatan taj kriterij drastično mijenja prema brojci od pet pa i deset puta. Upravo toliko je morao više da ulaže da bi bio isti kao „oni“, ili bolji što je i postigao.

Zlatan svojim vraćanjem Švedskoj, braneći na najbolji način njene boje, iz godine i godinu dokazuje da je Švedska i njegova zemlja, da je i on Šveđanin. Ali to nije dovoljno, useljenik kao da umjesto jutarnje molitve treba svakodnevno da ponavlja: Ja volim Švedsku, voli li ona mene?

Malo kad sam plakao čitajući knjige, dok sam ih sam pisao to mi se i dešavalo, ali dok čitam? Moram priznati da mi se to zadnjih mjeseci desilo dva puta, nisam zaplakao, ali samo što nisam.  Prvi put dok sam čitao roman „Neprijatelj“, Isaka Singera. Bilo je riječ o susretu muža i žene, nakon strašnog Drugog svjetskog rata. Njega su sakrili u sijeno, žrtvujući svoje živote i tako je preživio, nju su i djecu im strijeljali u jednom logoru, ona preživjela taj logor, ali dospjela u drugi, onaj Staljinov... Drugi put, čitajući Zlatanovu auto biografiju, kada otac Šefik, naziva taksi, uzima bolesnog dječaka u ruke i odlučnim glasom naređuje taksisti: „Ovo je moj sin. Ne gledaj na crvena svjetla, vozi najkraćim putem u hitnu!“ Šekspirovski precizno, slavni sin opisuje sopstvenu bolest i žrtvu koju je spreman da podnese njegov otac, vjerovatno i istinski junak dobrote cijelog kazivanja.

 

Neka mi oproste prijatelji Šveđani, ali nisam siguran da oni razumiju ovaj dio Zlatanove priče: patnju njegovog oca (svakako oba roditelja, ali je otac naglašen) i sitne radosti koje sam pravi odavajući se piću i sevdalinci (piće mu opijalo tijelo, sevdalinka dušu). Šveđani mjere Zlatana kroz njegov uspjeh, kroz radosti kojima i njih grije postižući golove po svijetu, zarađujući milione, ali o tom dijelu knjige skoro da neželim ništa reći.

 

Brita Svensson u Expresenu poredi Zlatanovo kazivanje o odrastanju u Rosengordu (izoliranom predgrađu Malmea) kao najvažniji dio knjige. Njegovu priču poredi sa sjajnom pričom Deve Pelyera „Dječak kog su zvali to“. Sa jednom značajnom razlikom, koju uočavam isčitavanjem oba kazivanja: Zlatan je mogao potonuti u svijetu koji je već sam po sebi potonuo, izoliran sa puno pravila koje diktira podzemlje, loši uzori, ili što je puno teže, mogao je sam ući u bitku da taj svijet mijenja, na bolje svakako. Zlatan je izabrao ovaj teži put, promjenio je roditelje, Švedsku i svakako mali Rosengorden u kom već postoji ploča sa njegovim imenom a sprema se i statua.

Dječak iz predgrađa, tvrdoglav i uporan, što ga zasigurno vezuje za bosanske korjene, nikad nije dozvolio da ga nazovu to, da ga podcjene, da mu se podsmijavaju. Njegovo ime mu postaje simbol identiteta, želje, ideala, ali i moralni kredo, Zlatan. Kad ga novinari pitaju da se opredjeli između dvije švedske fudbalske zvijezde, on bira sebe, „Zlatan“, reći će im prkosno. Kad nije imao ideju šta da odgovori radoznalim novinarima, ili kad je htio da ih razljuti, odgovarao je isto: „Ja sam Zlatan“. Poznavaoci našeg jezika odvajajući se od riječi koja određuje njegovo lično ime, mogu to tumačiti i drugačije, kao: Ja sam zlatan... Drugim riječima, pustite me, ja sam zlatan, kakav sam mogao biti, ili ja sam zlatan, kakvi ste vi? Nije riječ samo o pukoj igri riječi već višeslojnom značenju dječije borbe sa vjetrenjačama, koji je tražio sebe, oslonac kog tad nije bilo.

 

Upamtio je utakmicu u kojoj publika sa Balkana sočno psuje igračima, navijajući, bodreći ih, tražeći više. Zlatan spominje i psovku sa je i be, nečiju majku... ja to preskačem, ali ovo ne mogu: „Shvatio sam da sam kući“, bezazleno zaključuje dječak, koji ne želi biti to, zahvalan izoliranom predgrađu Malmea u kom je našao toplinu doma.

 

Do tančina će Zlatan razgolićiti švedske predrasude prema strancima u školi i svim porama švedskog društva. Kad je u nehatu udario učiteljicu u glavu inebandi lopticom, ona ga neće prekoriti i podučiti, što rade učitelji, već će mu zvati oca i predložiti da ga odvede psihijatru. Kasnije će mu za vrat svezati specijalnog pedagoga, koji će za njim po školi hodati kao gonić kamila.

 

Odgajajući svoju djecu, ali i podučavajući djecu useljenika u ovoj zemlji, bio sam spreman tvrditi da useljeničko dijete mora biti duplo bolje da bi uspjelo, Zlatan taj kriterij drastično mijenja prema brojci od pet pa i deset puta. Upravo toliko je morao više da ulaže da bi bio isti kao „oni“, ili bolji što je postigao.

 

Pravo lice, odnosa prema strancima je svakako jedan od Zlatanovih trener Hasse Borg. On je naprosto prodao Zlatana Ajaxu za 85 miliona švedskih kruna. To je bio najveći transfer u (h)istoriji skandinavskih zemalja. Na ugovoru ni kruna nije bila predviđena za igrača, Zlatana. To je primjetio otac, Šefik. I kad je u ugovor naknadno upisano da igraču ide 10%, taj dio ugovora naknadno je morao preko advokata morao da sudski ganja. Poenta je da je Zlatan poslat u Holandiju bez jedne jedine krune. Gladan, nazvaće „trgovca robljem“ Hassea i pitati da mu pozajmi novca za konfleksa i sendvića. Trener će u maniru bezdušnog trgovca reći hladno: „Momak, to tako ne funkcioniše“.

 

Istini za volju, Zlatan će, nekoliko godina kasnije dobiti satisvakciju da kaže Šveđanima, šta se i „u ime njih“ radi sa strancima u ovoj zemlji. Tim je dao glas milionima onih koji ga nemaju ili nema ko da ih čuje. Satisfakcija je i u tome da će biti i u prilici da odbije ruku, spomenutog gospodina koji je htio da ga pozdravi, satisfakcija je i to da izdavač knjige iz rukopisa nije izbacio ovaj dio priče koji lomi idiličnu švedsku priču o humanosti i dobročinstvu. Satisfakcija je svakako i to da je upravo Zlatan biran šest puta za najboljeg sportistu Švedske, ali i što mu je knjiga već prodana u pola miliona primjeraka samo u dvije sedmice.

 

Najveća satisfakcija će svakako biti ta da knjiga posluži da se odnos švedskog društva prema strancima napokon počne mijenjati. Nije utjeha ako ministar za integraciju Švedske, tada Mona Sahlin prizna: „Sve što smo učinili na planu integracije je segregacija“. Zlatan svojim vraćanjem Švedskoj, braneći na najbolji način njene boje, iz godine u godinu dokazuje da je Švedska i njegova zemlja, da su i on i njegova djeca Šveđanin. Ali to nije dovoljno, useljenik kao da umjesto jutarnje molitve treba svakodnevno da ponavlja: Ja volim Švedsku, voli li ona mene?

Zlatan je svojom pričom o segregiranosti švedskog društva, postigao jedan od najboljih golova u karijeri koji još uvijek čeka pravu ocjenu. Svima nam je poručio: Ja sam zlata, a kakvi ste vi? Na nama je da preispitamo ”našu” i ”njihovu” ulogu u integraciji u društvo koje se svih tiče.

Š. Kadrić

 

 

Fatima (Robinzon) Nilsson

 

Za Robinzona Krusoa, ste čuli, čitali knjigu, gledali film, ali o Fatimi Robinzon, izuzmu li se pasionirani gledaoci švedskog TV-a, sumnjam da ste i razmišljali, čuli. E ova priča govori upravo o njoj, heroini, koja iz dana u dan promiče švedskim TV4  u popularnoj, ali i surovoj, 42-dnevnoj avanturi „Robinzon“. Onaj ko prođe kroz tu priču u Švedskoj stiče oreol junaka, po prvi put u tu priču se uključila i jedna Bosanka (Banjalučanka), djevojačko, Fatima Ašić.

Sjedim u kafani i čekam je.  Kroz glavu promećem slike žene sa šeširom od repuha na glavi,  na njoj haljinica od kože tek saderane divlje životinje nevješto komadićima opute šivena, o pijasu nož na dohvatu ruke. I dok sam je tako oskudno odjevenu pratio prašumom bez idgje ikoga, na vrata se pojavi stasita, ukusno odjevena, ljepotica po ramenima raspletene zlatne kose. Zatečen, pružam ruku u plave oči zagledan, zaboravljajući Danijela Defoa i njegovog Krusoa, posvećujući se Fatimi Robinzon, i plavetnilu njenih očiju boje neba ili duboka mora, dok me nije tamo i odvela, baš na more daleko i pod nebo vedro.

„Uvijek sam furala svoju furku“, poče kasnije o sebi i putu koji je vodio prema avanturi, doživljaju, neobičnu iskustvu, žargonom sarajevskog (banjalučkog) kafića. Pričala mi je da kroz život nikad ni u čemu nije bila prva, uvijek tu na dohvat najboljeg (najboljih). „Imati nekoga ispred, znači imati izazov, skupljati  snagu da se postigne više, istrči još jedan krug.“

Kaže da u toj svojoj „furci“ nije vidjela brak kao šansu, poput njenih prijatlejica, dugo sama pod zvijezdama hodila.  Biološki sat je prozvao te je sa 28 godina rodila prvo dijete Dina, pet godina kasnije i Andrea. Uz mlađeg sina imenu dodala i ono Nilsson. Rekla mi je i da je u životu veliki „fajter“, radi puno, držala restoran oko devet godina, trenira po pet puta sedmično, čita...

U jednoj pauzi između dva posla dobila je želju da se odmijeri sa drugima, testira sebe. Put prema Robinzonu nije joj odmah bio u ideja. Prijavila se na takmičenje majstora kuhinje. Otišla je u Štokholm, sva snimanja obavila, kad se ispostavilo da kandidat nemsije biti u profesionalnom poslu kuhara zadnje dvije godine, ona bila. Takmičarski duh u njoj novi adrenalin kupio.

Poslala je pismo prema konkursu za Robinzona 2011. Pisala sve suprotno od one idealne slike koju obično o sebi dajemo, poslala fotografiju u odori domaćice. Pozvali je u Štokholm na prva testiranja. Kasnije je saznala da je takvih, što su htjeli probati nešto novo, bilo 9000.

„Idite kući, ako vas zovemo, ušli ste u uži izbor, ako ne zovemo, hvala na učešću“.

Fatimu zvali,  ušla u uži izbor među 38 žena.

U martu ih ponovo zvlali, rekli da ponesu sportsku opremu i kupaće kostime. Osam sati im testirali psiho-fizičku izdržljivost, posmatrali, pregledali i ponovo rekli: „Idite kući, ako...“.

Pozvali je nekoliko dana kasnije i počeli... kao da im je žao, ali oni... BEZ NJE NE IDU!

U međuvremenu je uslijedilo potpisivanje ugovora o pravilima igre. „Ukoliko pojedete bilo šta što nije predviđeno uputstvima preživljavanja... napuštate... ukoliko ste zbog bolesti isključeni iz igre više od 24 sata, napuštate... ukoliko vam se nešto desi...“, ona sve potpisala.

Sledećim uputstvom 23 aprila otišla za Štokholm, hotel... taj i taj. Dočekali je na vratima sa novim uputstvima: „Idi u svoju sobu, naruči večeru, ali u hol ne smiješ izlaziti.“ Novim uputstvom odletila do Manile. Sa sobom nosila toaletnu haljinu i kupaći kostim, tako pisalo u uputama. U Manili imali svečani prijem u nekakvom ministarstvu i pravo sa prijema, u toaletnim haljinama ih pokupili u helikopter i odveli na pješčanu plažu pustog ostrva El Nido.

 

El Nido i bukvalno preživljavanje

„Odoh da nam donesem jagode u čokoladu umočene“, kažem junakinji praveći pauzu u razgovoru, da se pripremim na ono što joj je ostavilo pečate zadovoljstva u duši, ali i prave velike pečate od ujeda komaraca po tijelu, to sam primjetio na onom otkrivenom dijelu nogu.

Na plaži pustog ostrva El Nido, su taj dan uspjele napraviti neku kolibu, po njoj prostrijeti  suha lišća i tako ih zatekla sablasna noć. Od 80 ljudi koji su se vrtili oko njih sa naredbama i snimanjem, njih osam žena, sa toaletama i kostimima za kupanje, ostale u prašumi same. (Dva dana kasnije im još četiri pridodali i podjelili u dvije grupe).

Sa zalaskom sunca, idila se u moru pretvarala, radost u strah samoodržanja. Tad je počalo orkestriranje prirode, noćnim kricima, zvižducima, šumovima na koje nisu bile pripremljene. Smrzavale se i pribijale jedna uz drugu, sabijale u grudvu, čuvajući toplotu, razgoneći strah. I tako pet dana, prije nego će im se i muški dio takmičara pridružiti. Sakupljale hranu, čupajući korjenje, kokosove orahe, loveći izbačene školjke i ribe po plaži. Taj peti dan im donijeli i noževe, prvo oružje i sretstvo za preživlajvanje.

Fatima u sebi presabirala bosanska iskustva preživljavanja, ružila sebe što se nikad sa izviđačima i planinarima nije družila, posmatrala onaj ženski dio društva  osluškujući čim strah i opasnost razgone. Nekima nedostajao nakit, nekima slatkiši i bogata trpeza, nekima dragi da mu se u zagrljaj sakriju. Fatima vodila neku duboko svoju igru, čudila se malodušnosti drugih, potiskivala svoju, izdizala se iza svega, znala što je ovdje i šta želi, da odnese pobjedu nad samom sobom, da se kući vrati kao „nova JA“.

Glad ih morila, ali i strah da u usta stavljaju sve što za hranu nađu. „Mali dio korjena je jestiv, dosta životinja je otrovno, udarac kokosa u glavu je smrtonosan...“ odzvanjale im upute u ušima dok su sakupljale suharke za vatru, kamenom i željeznim nožem palile vatru, takmičile se. Njima sve bilo bukvalno preživljavanje u prirodi, gdje su im šanse bivale veće što su više postajali tim, porodica, „prvobitna zajednica“.

Organizatora prevarila meteorologija, klima se naglo pogoršala, monsuni stigli prije nego su ih planirali, ali pravila igre ostala ista, takmičari skoro svi na broju, (Petra je dobila moždani udar i hitno prebačena za bolnicu). Jedan dan su ih brzim gliserom, u kupaćim kostimima povezli na neko drugo ostrvo zbog takmičenja. Vjetar hladni more u valove gužvao, gliser lomio i jedno i drugo, one od hladnoće svokotale, molile Boga da sve što prije prođe. Čula jednu iz pratnje kako nekome u motorolu govori da su upravo njoj usne pomodrile. Onaj odgovorio da treba da se kreću, a oni na brodu u brzoj vožnji. Ispostaviće se da su bile zaboravile zastavu a bez nje se nisu mogle takvičiti. Pretpostavljate, nemilosrdnim direktivama su se morali vratiti po zastavu, ponovo brzom vožnjom i ponovo one samo u kupaćim kostimima po nevremenu od kog se kosti lede.

„O svemu ostalom će gledaoci TV-a moći dobiti sliku gledajući samu seriju i našu junakinju, zar ne?“ pitam Fatimu.

„Ne“, kaže ona drmajući glavom kao da hladnoću sa sebe stresa i nastavlja, „Mi smo samo radile po direktivama, osjećaju, instinktu, oni su snimali, montirali, to je samo priča za publiku i kratko vrijeme. Život na El Nido, je život i iskustvo za sebe“.

Premijera „Robinzon 2011“ je bila 29 avgusta, učesnici su pozvani u Štokholm na svečanost.

„Zadovoljna si onim što si dobila?“, pitam gledajući je kako po glavi pretura iskustvo, zadovoljstvo, avanturu nad avanturama.

„Više nego zadovoljna, u divljini sam se borila sa divljinom i samom sobom, sad sam jača, iskusnija, neka nova JA.“

„Ti imaš mnogo više vrijednosti nego si ih svjesna“, rekao joj direktor TV4 čestitajući na svemu što je pokazala, izdržala, baš tu na promociji.

„Ja se pravila kao da ga nisam dobro ni čula a u sebi kvasam k`o germa“, kaže Fatima Robinzon, ponovo onim šeretskim žargonom naših kafića, svojstvenim mladosti koja isustvima sustiže svoje neostvarene želje.

Ko je pobjedio, pitam nebih li je zatekao?

„Pravila igre mi ne dozvoljavaju da o tome govorim, gledaocima bi tim i dio zabave prestao“, govori Fatima za robinzonsko iskustvo jača.

 

 

 

 

Š. K.

Ljetos pitam visokog političkog funkcionera kako kontrolišu socijalne nemire u zemlji u kojoj je dobar dio građana na rubu egzistencije. Pomažete nam vi iz dijaspore a mi za njih imamo lijek. Ovo sa 4 milijarde KM što dijaspora ostavi svake godine kupujući Bosni socijalni mir i začepljajući rupe kriminalnoj i neznalačkoj politici sam znao, ovo drugo me kopkalo. Pola građana ove države su taoci, veli on i onda mi reče čarobni lijek za nemire.

To je otprilike ovako, veliki broj građana i njihovih porodica je ubačen na državne jasle nelegalno, te porodica šehida (poginulih boraca) te status borca, prvoborca, ratnog vojnog invalida i redajte redom do ovih da su ubačeni u škole da prodaju ublehe djeci (vjeronauka).

Kad narod počne da gunđa, da ne kažem da se buni, mi samo pustimo vijest u medijima da se priprema revizija spiskova (ovih i onih ili ukidanje vjeronauke u školama), narod zaboravi da je htio na ulice drži se televizora i osluškuje vijesti ili kucanje na vrata. Jeste li shvatili?

Doduše to rade i drugi moćniji, naprimjer Američki političari. Oni prvo daju narodu i kuće i stanove i jeftin benzin, sve na kredite a onda pred izbore puste vijest o nelikvidnosti banaka i da se sve mora vratiti ili platiti. Narod, baš kao i ovaj naš neće da vraća ono što mu ne pripada već daje glas lošim političaroma da idu otimati drugima (Irak, Libija, Afganistan, Egipat, Maroko, Sirija....) To ste shvatili?

E evo vam sad ovaj tekst ispod pa skontajte.

Čak 50 posto spornih lica: Među nelegalnim korisnicima boračkih prava i ministri, direktori bolnica...

Š. K

 

Slika nad slikama, voda Neretve, Senad Kapo

Kad te Šveda vidi da loviš ribu, odmah pita: ”Grize li?” Na tebi je da li da mu i šta odgovoriš. Kod nas je pravilo da ribara ništa ne pitaš, dok on šta ne progovori a kad progovori džaba mu vezati ruke, on će svoje ispričati makar svezanim prstima pokazivao koliko joj je rastojanje između očiju.

 

Odavno nisam duhovitiji odgovor čuo kao uz ove prekrasne fotografije od Senada Kape sa portala Bistrobih.ba.  ”Uhvatio sam upalu mišića nosajući gajbu pive u kanjon i hodanja do mjesta na kojem smo logorovali”.

 

Kaže Senad da je početnik u mušičarenju i da mu je mušičarenje ćeif.
"Ustvari, ja volim sjediti kraj vode i gledati u vodu. Štapove nosim da bi me zvali ribolovcem, a ne budalom koja gleda u vodu", kaže iskreno šaljući i sliku u slici. Na toj slici šalje i priču o Nedimu koji bitiše u Montani što je dalje i od Švedske. E njemu je Zlaja iz Zavidovića, što su opet dalje i od Kaknja, u kanjonu Neretve naslikao sliku, koja opet, nije što je za očekivati slikana vodenim bojama rijeke Neretve, već uljanim bojama marke ”Vincent Vangog”.

 

Slika u slici, Nedim Drljević sa štapom prima poklon sliku u kanjonu rađenu

Bilo kako bilo evo vam i slike nad slikama, ove što je uhvatila zagrljene šarene kamene oblutke, treptaj vode i svjetlost nad kanjonom prosutu. Uz nju je i ona slika u slici, uživajte i zavidite ribarima vodom i svjetlom opčinjenim.

 

I nemojte ih pitati, ni grize li ni uhvatiste li šta, zahvaljujući njima uhvatismo i mi sliku koja će se u našim dušama gnijezditi sve dok nas ne natjera da noge do neke od bistrih rijeka bosanskih prošetamo, ali se i izborimo da takve ostanu. BISTRE

Ševko Kadrić, osvrt na knjigu Noem Čomskog

 

Ako ne možete shvatiti, kako i zašto su Amerikanci dva puta uzastopno birali Dž. Buša mlađeg koji ih je odveo u permanentni rat sa Afganistanom, Irakom i zavadio sa cijelim svijetom dok ih napokon ekonomskom krizom, nije doveo do prosjačkog štapa. Ako još uvijek ne možete shvatiti kako je došlo do rata na Balkanu na kom su narodi izabrali svoje vođe koji su ih odveli u bratoubilaštvo, agresiju i rat, ili to da ih još uvijek biraju, ovaj tekst će vam svakako pomoći. Ako ne možete vjerovati svojim ušima da su u dvadeset prvom vijeku u sred Sarajeva neki idioti u obdanište uveli vjeronauku ili da hiljade ljudi uredno postrojenih kleči ponavljajući riječi koje niti razumiju niti će razumjeti, onda svakako Noem Čomski pričom o prodavačima magle krije valjane odgovore.

Noam Čomski je bez sumnje najznačajnije ime među lingvistima danas koji u analizi kapitalističke demokratije polazi od takozvanog ”paradoksa vlasti” već ranije definiranog od strane škotskog filozofa Davida Humea. I Čomski ali i Hume, se naprosto iščuđuju i zgražavaju nad lahkoćom sa kojom većina, nad kojom se vlada, prepušta manjini koja ima moć. Kao u horu oni postavljaju pitanje: ”Kako je, doista, moguće da manjina, koja ima samo monopol nad mišlju, vlada većinom koja raspolaže silom” Zaključak je dosta banalan a u današnje vrijeme enormne tehnološke moći više nego moguć i on glasi: Svaka vlast mora počivati na “kontroli misli”. Borba za kontrolu medija u Bosni i Hercegovini zadnjih dvadesetak godina je svakako dio te priče, samo što je misao umjesto klasnih i demokratskih, omeđena nacionalnim međama.

Iz njega se dalje nameće, kao nužnost, da oni koji kontrolišu misao mogu i da je proizvode, odnosno u njoj utiču na pristanak. Čomski se poziva na misao Aleksandra Gersenkrona koji je ustvrdio da ni snaga vojske a ni vještina tajne policije nisu dovoljne za proizvodnju pristanka kod onih kojim se vlada ” neophodno je indoktrinacijom osigurati i pristanak naroda”, tvrdi on a to dalje znači nužno je ”proizvoditi pristanak” ali i ”proizvoditi nužne iluzije”. I evo nas na tragu terminologije proizvodnje kapitala kojoj se sada uz nužnost, radne snage, sirovina i sredstava za rad kao preduslova njegovog proizvođenja pridodaju i dva nova proizvodnja pristanka kod onih kojim se vlada i proizvodnja nužnih iluzija. Ovo dalje znači da proizvođači pristanka i iluzija dobivaju status radnika (proizvođača, radne snage) samim tim postaju i učesnici u raspodjeli ostvarenog profita (kapitala). Ovo pravilo se danas odnosi kako na totalitarne režime tako i na demokratske. Drugim riječima oni u sebi pragmatički sublimiraju sva njima odgovarajuća iskustva totalitarizama (fašizma, staljinizma i sl.) ali i iskustva proizvođenja i čuvanja dogmi kroz historiju monoteističkih religija. Ono što im je prednost u odnosu na sve njih zajedno to je savremena tehnologija ”kontrole misli” ali i njena proizvođenja što je naprosto zastrašujuće.

Stvar dobiva na značaju kad se zna da je siva eminencija današnje kapitalističke demokratije Amerike Henry Kissinger (Henri Kisindžer) usvojio ovu ideju (proizvodnje pristanka i nužnih iluzija) konkretizujući je tvrdnjom da su za proizvodnju “implicitnu potčinjenost” zaduženi intelektualni menadžeri koji oblikuju konsenzus elita.

Iza Kissingera (Kisindžer, Waltera Lippmana (Valtera Lipmena) i Reinhold Neibuhr (Rajnold Najbur) horski ponavljaju da “odgovorni ljudi” moraju “proizvoditi pristanak” i “nužne iluzije” kako bi “zbunjeno stado” štitili od demokratskog dogmatizma. Na žalost ova politička teologija postala je obilježjem
intelektualnog diskursa, američke geopolitičke strategije danas koja bezmalo cijeli svijet drži kao taoca prijeteći mu najgorom kataklizmom kako na ekološkom planu tako i na planu globalnih i lokalnih konflikata.

Poznavaocima marksističke misli teško je ne uočiti sličnost ove ”usrećiteljske teorije naroda” demokratskog kapitalizma danas sa lenjinističkim konceptom avangarde partije koja usrećiteljski vodi ”neprosvijećeni narod” prema komunizmu kroz vlast radničke klase.

Praveći usporedbu između ova dva usrećivanja naroda, jednog u ”ime demokratije” i drugog ”u ime komunizma” (mi možemo dodati i ono ”u ime islama”) Čomski se poziva na vidovito pretkazanja Mihaila Bakunjina prema kojem se procesi ovih sistema neizbježno kreću prema uspostavljanju pseudo-socijalističkih i kapitalističko-menadžerskih birokracija. I dok je ovaj prvi (pseudo – socijalistički) raspadom bloka socijalističkih zemalja reduciran, smanjen na Kinu i Kubu, to je drugi (kapitalističko – menadžerskih birokratija) upravo u tim bivšim socijalističkim zemljama doživio svoju novu ekspanziju kombinujući obje birokratije u jednu. Nova kapitalističko – menadžerska birokratija je zapravo i regrutovana iz socijalističke birokratije, oslonjena na državnu ili društvenu svojinu koju je logikom saradnje sa stranim kapitalom (Poljska, Mađarska, Rusija) ili proizvođenjem haosa (Balkan) u dobrom dijelu tih zemalja uspjela privatizirati.

Na drugoj strani nestankom vojnog bloka socijalističkih zemalja (Varšavskog ugovora) koristeći momenat narušene ravnoteže straha kapitalističko – menadžerska birokratija posebno Amerike i Engleske je vidjela svoju šansu da proširi svoj uticaj prema prostoru preostalih i nedovoljno zaštićenih naftnih izvora Afganistana, Kuvajta, Iraka (vjerovatno i Irana, Egipta, Sirije..) upuštajući se u avanture klasičnih osvajanja. Kao preduslov tom osvajanju morala je po istom principu prvo ”proizvesti satanizaciju islama” (religije naroda vlasnika tih prostora) i svakako ”proizvodnju pristanka” kod svog naroda ali i kod institucija u svijetu (UN, EU, NATO).

Tehnika proizvodnje pristanka

Uobličenje strategije proizvodnje pristanka se desilo u nemirnim 1960-im godinama koje su potresale kapitalističke zemlje iznutra. Ulicama gradova je demonstrirala domaća mladost sa Vijetnamkama, i slikama Che Guevare (Če Gevare) tražeći više demokratskih sloboda. Njima su se počeli pridruživati i odvažni političari poput Ulofa Palmea, nemiri su postajali opasan anti kapitalistički pokret.

Tada je Trilateralna komisija, savez liberalnih elita Evrope, Japana i SAD-a, suočena s “krizom demokracije” ponudila program za jednu “umjerenu demokraciju”, u kojoj bi, u potpunosti u ciničnom duhu demokratske kulture, nekoliko korporacija kontroliralo sistem informacija, ”štiteći, stanovništvo od demokratskog dogmatizma”.

Danas imamo to što imamo, tvrdi Čomski identificirajući pet filtera kroz koje vijest, da bi to uopšte postala, moraju proći: filter korporativnog vlasništva nad medijima, filter reklamiranja i medijskog oglašavanja, filter “stručnih” izvora koji pružaju samo “prave informacije”, filter privilegiranih demantija i filter autocenzure ili pragmatičnoga usvajanja službenoga diskursa.

Ove filtere ne proizvodi samo država kao jedan segment u kompleksu moći. Kontrolu nad bitnim aspektima socijalne politike u kapitalističkoj demokraciji ima privatna moć, ona ista moć koja kontrolira i ekonomsku politiku.

Oblikovanje iluzija pomoću emocionalno potentnih simplifikacija
Vrlo brižno ideološki i kulturni menadžeri pažljivo definiraju različite strategije oblikovanja mišljenja, pri čemu elite imaju monopol nad tržištem ideja, oblikujući cjelokupnu percepciju političke realnosti uz nevidljivo prisustvo korporacija u samoj strukturi “nužnih iluzija”.

Glavnu ciljnu grupu kod koje se oblikuje iluzija predstavlja “neobrazovana masa”, većina stanovništva. Ona se mora – kako glasi jedna popularna menadžerska floskula – neutralizirati pomoću “emocionalno potentnih simplifikacija”. To znači da je idealna društvena jedinka pojedinac zaokupljen nečim besadržajnim – ideološkom konotacijom ga snabdijevaju televizija i obrazovni sustav, kroz neprestani trening za poslušnost i potrošnju.

Razrješenje krize suvremene demokracije koja je postala robinja kapitalističke birokratije i njihovih menadžera koji proizvode našu poslušnost nudeći nam iluzije po principu ”daj narodu hljeba i igara” prema Chomskom (Čomskom), nalazi se u ljudskoj prirodi i “instinktu za slobodom”.

Samo oprezno, znanstveno iskustvo stečeno brojnim društvenim eksperimentima može pružiti jasnu sliku jednoga pravednog društva, temeljenoga na etičkim principima.

”Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno držati na uzici,” uočava Chomski (Čomski) baš kao i Meša Selimović smrtnu opasnost svake državne birokratije. I dok Selimovićev Ahmet Šabo boreći se protiv misli koja vodi do pobune, neprestalno ponavlja

”Lovi ribu Ahmete Šabo” to po Chomskom (Čomskom) u razvijenim demokracijama, narod se najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem ali i proizvođenjem njegove misli, principom proizvođenju nužnih iluzija, što opet vodi prema onom: ’’Lovi ribu..?

Ovo je jedna strana kapitalističkog fundamentalizma, koju treba shvatiti vrlo ozbiljno. Mi smo taoci farmaceutske industrije koja na održavanju naših bolesti, zarađuje profit. Druga je ona poznata o vojnoj industriji gdje se proizvodi oružje i kasnije traže žrtve kojim će "trebati", Treća... neću o tome.


Pogledajte!

Kvadratura kruga

 

 

Novo izdanje emisije Kvadratura kruga posvećeno je sevdahu, koji je nekada u Bosni i Hercegovini bio način života - opušten, bez žurbe. Nigde se nije žurilo, a svuda se stizalo. Preko 400 godina tako se živelo u Bosni. Iz takvog načina života rodila se i sevdalinka.

Dvadesetprvi vek i brz tempo života ugasili su vreme sevdaha u Bosni. Jedno vreme i sevdalinka je bila na umoru, sve dok neki ljudi nisu rešili da je vaskrsnu. U tome su i uspeli, tako da danas imate Kuću sevdaha u Sarajevu, Institut sevdaha u Visokom, nekoliko mladih grupa koje neguju sevdalinku na jedan savremeni način, i čak dva festivala posvećena sevdalinki. I na jugu Srbije, sevdalinka stidljivo doživljava reinkarnaciju.

Kvadratura kruga vam otkriva kako je i kada nastala sevdalinka i zašto je sevdah bio i tuga, i ljubav, i čežnja, i bol, i dert, i nostalgija, i melanhonija. Čućete kako su sevdah definisali Safet Isović, Beba Selimović, Omer Pobrić, a neke od njih, koji su i danas živi, čućete uživo i u pesmi i u priči.

Najbolju definiciju sevdaha u emisiji izrekao je jedan devetogodišnjak, koji kaže: "Sevdah je kad moj babo pjeva i plače". Čućete najlepše sevdalinke u izvođenju legendi sevdaha: Himza Polovine, Zaima Imamovića, Nade Mamule, Safeta Isovića, kao i u izvođenju Davorina Popovića, Tošeta Proeskog, grupe "Izvor" u Vranju, ali i jedne mlade grupe - "Urban sevdah" u Visokom.

 

___________

Divna priča o sevdahu i sevdalinci, ali je izostavljena suština, da su Bosanci ili ti Bošnjaci upravo sevdalinkom sačuvali svoj jezik od od tuđih jezika, arapskog i turskog. VIŠE

http://luteriorlovic.blogger.ba/arhiva/2011/08/01

 

Ima li čovjek još uvijek šansu?

 

 

Čovjek je čovjeku - okolina

Antologija ekologizma

 

KULTURU jednog naroda ne određuje to kojom i kakvom kašikom jedu njegovi članovi, da li nose leptir mašnicu ili ne i koje i kakvo auto voze. Kulturu jednog naroda određuje, prije svega to: kako taj narod kontroliše sopstvenu agresiju; kako se odnosi prema socijalno najnezaπtićenijim članovima društva (djeci, ženama, starcima, bolesnim, invalidima, manjinskim socijalnim grupama..) te kako se odnosi prema životnoj sredini (vodi, vazduhu, zemlji, biljkama i životinjama).

Gledano na individualno ljudskom nivou kultura svakog od nas mjeri se: našim odnosom prema nama samima; odnosom prema ostalim članovima društva te odnosom prema činiocima životne sredine.

Narodi koji svoju sreću grade na nesreći drugih, koji iz generacije u generaciju ponavljaju kao vrlinu da ”mačem biju, mačem sijeku, mačem sebi blago teku..” nisam siguran da mogu ponijeti epitet kulturnih naroda. Narodi unutar kojih je žena biće drugog reda, koji nisu zabranili fizičko maltretiranje i zlostavljanje djece, čije ulice nisu prilagođene za kretanje invalida, staraca, djece i sl., narodi čiji su gradovi prilagođeni automobilima i svemu onome što čovjeku služi a ne samom čovjeku, kao i narodi koji ne vode računa o svom okolišu nisam siguran da su kulturni narodi.

Čovjeka koji na individualno ljudskom planu ne vodi računa šta i kako unosi u sebe i kako izgleda, kako nazvati kulturnim. Moramo razmišljati i o kulturi čovjeka koji u sebe unosi za organizam škodljive materije (dim duhana, alkohol, drogu) ili još drastičnije koji to radi u prisustvu onih kojima to nanosi štetu (pušenje u društvu djece, bolesnih, trudnica, nepušača i sl.) Na kraju, kako smatrati kulturnim čovjeka, koji zagađuje životnu sredinu koje je i sam dio?

 

Ostajanjem samo na nivou kulture, odnosno nekulture ostajemo na nivou moralnog, stoga smo ranije istakli samo nekoliko mobilizirajućih i motivirajućih elemenata, koji govore da je bavljenje zaštitom životne sredine postalo naše egzistencijalno pitanje. Spas planete Zemlje je još uvijek moguć. Mi to moramo učiniti zbog nas samih, ali i onih od kojih smo ovaj svijet pozajmili, onih koji tek dolaze. To moramo učiniti nošeni strahom za svoje zdravlje i kvalitet života, ali i onih koji dolaze a naš su biološki produžetak.

 

Zašto je očuvanje životne sredine i pitanje kulture naroda, i pojedinca egzistencijalno pitanje opstanka i jednog i drugog?

 

Zato što pored niza određenja za čovjeka i objašnjenjem njegove suštine možemo izvesti i ono po kom je on sretan spoj elemenata svog okruženja, vode (60-90% u embronu) + vazduha + minerala + bjelančevina ... I nije slučajno da se narodi imenuju po prostoru a prostori po narodima, i nije slučajno da oni koji narodima žele oteti tlo pod nogama prvo im otmu ime koje im znači vlasništvo nad njim...

Samo dnevno čovjek biološki komunicira sa svojim okolišem sa cc. 18 kilograma materije od čega je 15 kg vazduh koji udiše, 2 kg tečnost koju unisi u sebe i 1 kg. druge materije koje su sadržaj hrane. I nije nam svejedno koji i kakav vazduh, koju i kakvu vodu, minerale ili bjelančevine unosimo u svoj organizam. Samo ona voda, onaj vazduh, na koji smo evolutivno pripremljeni znači nam zdravlje, oni koje smo sami onečistili znače nam bolest. Tu je odgovor zašto je 20% u porastu karcinoznost pluća, kože, zašto su pušači podložniji karcinomu pluća 3 puta više nego nepušači.

 

Strah za zdravu životnu sredinu je integrirajući strah

 

Za razliku od svih onih strahova koje su do sada rabili ratnici, prepadajući nas drugom religijom, nacijom, političkim sistemom, ovaj strah, strah od posljedica zagađenja uslova našeg življenja je integrirajući strah. I ako je početak prošlog vijeka obilježila snažna integracija svijeta na osnovi integracije proleterijata (radničke klase), istina tragično zloupotrijebljene deformacijom komunizma, to njegov kraj i početak novog vijetka bez sumnje pripada integraciji na zaštiti životne sredine i čovjeka  unutar nje.

Globalno svjetski problemi, koje svijet i čovjek unutar njega kao razumno i racionalno biće moraju sanirati, te strah od njihovih posljedica i manifestacija, su najznačajniji garant globalne  integracije čovjeka.

U svim tim problemima čovjek je njihov uzročnik, što znači i mogući sanator. I treba naglasiti da je dominantna odgovornost za te probleme na muškarcu, jer je on cjelokupnu istoriju učinio muškom istorijom sa perifernim mjestom žene u njoj i to sa naglašenom reproduktivnom ulogom, ulogom majke, ljubavnice i sl.

Muškarac je ljudsku istoriju učinio istorijom rata manifestirajući svoju fizičku superiornost nad ženom i liječeći svoju biološku inferironost. Pa i rat na prostoru bivše Jugoslavije, ovaj posljednji, trebale su i počele četiri dominantno muške profesije čuvajući ili boreći se za svoje egoistične pozicije (uz častan izuzetak pojedinaca koji su stali u zaštitu univerzalnih ljudskih vrijednosti): profesija političara, profesija vojnika, profesija vjerskog službenika i profesija novinara.

Možemo tvrditi da je žena zapravo i ključna snaga koja može humanizirati ljudsko društvo, ali ne razmišljajući i ponašajući se logikom muškarca već naprotiv logikom žene, koja bdije nad sopstvenim potomstvom. Tom logikom, logikom one koja bdije nad budućnošću potomstva treba i organizovati društvo u cjelini. U cjelokupnoj logici, filozofiji organizovanja društva moramo krenuti ranije naglašenim polazištem da smo svijet koji živimo pozajmili od onih koji tek dolaze.

Sredstva ali i snage za restauraciju postojećeg svijeta već postoje i to su ona sredstva koja se danas koriste za rat i njih naprosto čovjek mora preusmjeriti u pravcu otklanjanja uslova i uzroka koji dovode do sukoba čovjeka sa čovjekom i čovjeka sa svojim prirodnim okruženjem. Tu je zlatni ključ našeg opstanka, tu je ključ humanizacije društva, to je svjetlija tačka naše budućnosti koja nudi nadu.

 

 

Ševko Kadrić

U Kući sevdaha u Sarajevu, krajem jula, otvorena je izložba karikatura mladog darovitog umjetnika Amara (prezime ću mu kasnije nadodati). Znam da je akademski slikar i da radi u digitalnoj tehnici, ostalo me ne pitajte. Izložbu je otvorio Vehid Gunić, a veza sa Kućom sevdaha je ono na slikama (krikaturama) a to su sevdalije koji već u kući svoj prostor imaju. Tu su uz Zaima Isovića i Safeta Imamovića, Rade Penava, Zehra Deović, Himzo Polovina... Slke su rađene u tehnici i formi ove moje iznad, mada nju nećete na izložbi naći, ali evo priče da pamtimo sevdah i važnost sevdalinke za našu duhovnu opstojnost.

 

U porodicu naroda, unosi se, uz ono po cemu su narodi slični i ono po čemu je svaki narod poseban, cim je oplemenio, obogatio tu porodicu, cijeli civilizacijski tok. Kad su u pitanju Bosna i Bosanci onda su to svakako tri kulturoloske tekovine na koje ovim povodom zelim skrenuti pažnju. Bosanska patarenska (bogumilska) kultura, materijalizovana u kamenim stećcima, za koje Miroslav Krleža ustvrdi i da su jedini kulturni spomenik u Evropi nastao; sevdalinka kao gradska ljubavna pjesma i svakako poetičnija ideja koju je Evropu oplemenila u zadnjih pedesetak godina je ideja bosanske piramide, istina nedovoljno verifikovana ali i ono što se već desilo je naprosto grandiozno.

Sevdalinka, kao otpor arabizacioji i turkizaciji Bosne

Danas i ovim povodom želim govoriti o sevdalinci gdje nije neophodno naglasavati i ono "bosansko" naprosto što druga i drugacija ne postoji, već samo bosanska i ono što se od Bosne prelilo u zemlje okruženja i tamo bilo prihvaćeno.

Ono što sevdalinku determiniše u njenom pojmovnom i suštinskom kulturološkom smislu, jeste činjenica da je "Sevdalinka bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ "bosanska" geografski određuje autohtonost sevdalinke, riječ "gradska" urbanost, a riječ "ljubavna" sadržajnu tematiku," (Omer Pobrić) što je u najvećem tačno mada je ovo određenje "gradska" vremenom nestalo, posebno novim tehničkim mogućnostima emitiranja i reprodukcije (radio, gramofon, TV) tako da je sevdalinka naprosto samo bosanska narodna ljubavna pjesma.

Pojam "sevdah" ili glagol "sevdisati" označavaju imaginarni ambijent ljepote u kom prostranstvu je duša - koja osjeća, pronalazi zrna radosti i formira mozaik koji životu daje smisao i lijepotu. "U sevdalinkama su naši prvi drhtaji uzneseni čulima, prvi dodiri i prva ćutanja u mraku - kad je čovjek sam sebi dovoljan jer nije sam - u sevdahu je." Sevdalinka pored tog individualnog duhovnog saživljavanja sa melodijom i riječima pjesme pa i samim sobom ima i onu socijalnu, društvenu dimenziju gdje nestaje granica između izvođača i slušaoca, kad svi učesnici u druženju pjevaju, sevdišu.

Sevdalinku možemo odrediti i kao nirvanu, kao auru koja okružuje čovjeka, nepojavnog je oblika i ne može se vidjeti (izuzme li se čitanje osjećaja u ponašanju i licu izvođača i slušalaca), ona u nepreglednom prostranstvu ljudske duše traži osjećaje, pronalazi zrna i formira mozaik ispleten čulima koji slavi trenutak života ili život upravo tog trenutka, dajući smisao i životu i ljudskom postojanju. Sevdah je naprosto duhovno stanje sjedinjavanja ritma i pjeva muzike sa ritmom sopstvenog bića gdje oni tvore harmoniju zadovoljstva, harmoniju koja slavi postojanje sopstvenog bića sjedinjujući ga sa harmonijom dragih ne rijetko dalekih ili izgubljenih bića, predjela.

I baš kao što Krleza ustvrdi za bosanski stećak "da nikad i niko nije vidio Bosanca na stećku da kleči da je sužanj" tako se i za sevdalinku može ustvrditi da "nikad i niko nije čuo sevdalinku da je prožeta mržnjom ili niskim ljudskim strastima koja ne slavi ljepotu ljudskog postojanja i čovjeka samog". Ovdje zapravo dolazimo do čudna ali ne slučajna spoja ova dva bosanska fenomena, kulturoloska stamena (bosanskog stećka i sevdalinke). I jedno i drugo pa i treće (Bosanska piramida) su odraz duhovnosti jednog tla, jednog podneblja i na njemu i po njemu izatkane radosti života i ode životu. "Da mi se ispod ovog hladnog kamena dići, svaki bi mi dan bio jedan cijeli život" pročitacemo davno na stećku upisano ali i u svakoj sevdalinci, ali i sa njom samom, biće slavljen upravo taj dan kao jedan cijeli život, baš kao da je jedini ili posljednji.

Sevdalinka je i historijski trag mukotrpne borbe protiv tuđina koji je došao silom i pokorio Bosnu, pobio bosansko plemstvo, odveo bosansku mladost na tuđa ratišta, nastojao zatrti tragovi posebnosti prostora, njegove religije, kulture, jezika. Ako Bosanci nisu uspjeli da se odupru snažnom osvajaču silom kad je napadao, ako nisu uspjeli da sačuvaju intimu sosptvene bogumilske religije ispovjedane na svom jeziku, već im je nametnuta druga i drugačija lišena svake intime ispovjedana na arapskom (i pored Hamze Orlovića i hamzavija), sevdalinkom su upravo nastojali sačuvati to malo bosanske duše. I upravo tad nastaje sevdalinka kao jedan od najreprezentativnijih žanrova bosanske usmene književnosti i naše narodne umjetnosti uopšte na maternjem jeziku. Nastala je u već formiranim urbanim sredinama u kojima je ogradjena avlija postala dio svijeta za sebe, sinija (sofra) njen sami epicentar a sevdalinka simbol otpora u čuvanju intime, njegovan na bosanskom jeziku i suprotstavljanja arabizaciji.

Sevdalinka je bila i oblik sporazumjevanja i izražavanja želja, poruka, poduka. Muškarci su je poput trubadura pjevali ulicama ili preko avlijskih zidova da bi se dopali, izazvali, poručili ili podučili. Poznata je pjesma "Hajde dušo da ašikujemo" u kojoj imamo sve elemente dvoglasne horske pjesme ali i elemente podučavanja i izazivanja na ljubav "Kako ćemo kad ne umijemo, Ja ću tebe naučiti dušo, sjed' predame pa namigni name."

U metričkom pogledu, sevdalinka je vrlo raznovrsna pjesma i pojavljuje se čak u šest metričkih varijanti. Tu susrećemo trinaesterac "Uzeh đugum i maštrafu, pođoh na vodu," jedanaesterac "Ja kakva je djulbegova kaduna", simetrični lirski deseterac "Djevojka viče sa visoka brda", rjeđe nesimetričnom osmercu "Ja svu noć ležah, ne zaspah." Ali najčešće su stihovi u simetričnom osmercu "Put putuje Latif aga" ili nesimetrični epski deseterac "Prošetala Hana Pehlivana". (Munib Maglajlic, 101 sevdalinka, Mostar, 1978.)

Sevdalinkom se stvarnost izražava neposrednom filozfijom tonova i emotivnih uzdaha. Kao takva sevdalinka je izvan evropske muzičke konvencionalnosti. Dok se taj takozvani zapadnjački tip muziciranja prilagodjava "pragmaticnim" ili "apsolutnim muzičkim" normama to je sevdalinka pjesma jauka duše, struja života koja kao da sjedinjuje sve u jedno: muziku kao izraz ali i sam život pretvara u muziku, harmoniju sjedinjenu sa harmonijom pulsiranja cijelog mikro i makro kosmosa.

I zato sevdalinka i jeste izraz duha i duhovnosti podneblja koji se Bosnom zove i Bosanca bez obzira kojoj uže socijalnoj grupi pripadao. I zato jeste sevdalinka sačuvala bosanski jezik od arabizama i turcizama kao osnovu bosanskog identiteta.

 

NAŠA PJESMA ŠESTA

Dino Merlin je na 56. takmičenju za pjesmu Evrovizije u Njemačkoj Bosnu i Hercegovinu predstavljao s pjesmom pod nazivom "Love in Rewind". 

Dino, Edin Dervišhalidović Merlin, muzičar, čarobnjak scene, najbolje što je prostor Balkana mogao dati u zadnjih nekoliko decenija. Bez želje da poredim, veličam ili omalovažavam, ali Dino Merlin je naprosto muzičko, scenska i kulturološka pojava koja pjeva i pliva na muzičkoj sceni Balkana nekoliko zadnjih decenija. Radi to poput muzičkog virtuoza, sjajnog kulturnog promotora, čovjeka sa moralnim dignitetom, ali i univerzalnog duha Bosni svojstvena.

Merlin je muzičar kog je, zašto to ne reći, iznjedrlio Sarajevo, prostor u kom je imao svoje učitelje, uzore ali i pozornicu na kojoj se mogao probavati. Ispred njega su bili Indeksi, Bijelo Dugme, ali i Safet Isović, Zaim Imamović... oko njega Zdravko Čolić, Halid Bešlić.. sevdalinka i Bitlsi se u njemu gnijezdili dok nisu iz njega i progovorili glasom i muzikom samo njemu svojstvenom.

Ni ratna golgota, ni opojnost prvog aplauza, ni moć slave, ništa ga nije od pjesme odvoilo. Ostao je na sceni pjevati, govoriti i prkositi vremenu i nevremenu. Mogao bih ovdje iz albuma u album ulaziti, otvarati ih, tražiti im povezujuću nit, priču i dah, ići sredinom, ali neću, to ostavljam vama pojedinačno, vašem sudu. Ne ni autoru samom, njegove pjesme nisu više samo njegove, one, baš kao i druga umjetnička djela kad se od stvaraoca otisu, žive svoj zasebni život. Nekad se sa našim upletu, ponesu nas, inspirišu, učine nam život ljepšim, smislenijim.

Ne zamjerite što Merlina i njegovu muziku nisam ni uže Bosnom locirao, on se jeste ugnijezdio u svom jeziku, ali i u prostoru koji nas kao genaraciju desetljećima oljuđuje a on je davno prešao granice Bosne. I zato Merlinov nastup na Evroviziji je mjesto gdje pokazao sav svoj raskoš i veličinu muzičara koji pripada samom vrhu svjetske muzičke scene, šesto mjesto to najbolje pokazuje.

Fotografija za uspomenu ispod ofarbanog dijela neba

Š.K.

 

Davno sam obećao da ću navratiti u SOS selo u Mojmilo, uvjek sam se radovao druženju sa čarobnicama i čarobnjacima, ovaj put radost bila ponajveća. Samir, vođa projekta zvao da djeci govorim o bogumilima i njihovim konjima osedlanim. Kćerka mi se u priču umješala, i njoj selo za dušu priraslo.

 

Ulazim na vrata pola sata ranije nego smo se dogovorili, čarobnice i čarobnjaci u auli farbaju dio svoga neba, starom papiru novi život daju. Gledam zadivljen, sve pripreme koje sam u glavi imao o razgovru o knjizi, padaju u vodu, oni razgovor i priču sami počeli.

 

Rukujem se i pamtim Adnan, Armin, Haris, Sara, Ajdin, Sedin, Iman, Sanela, Dario, Faris, Elvisa, Benjamin, Seada, Mukebir, Nedim, Saša... pogazujem im fol sa specijalnim pozdravljanjem koje sam naučio od učenika u dalekoj Švedskoj. Ruka se ruci prinosi ali ne šakama, onda se pritiskaju palčevi jedan na drugi, pa se šake vrte i okreću dok ne nalegnu u jak stisak. Fol prodat i razlio se po SOS selu.

 

Samir poče priču o nakani susreta, Sanela Hasanović i Iman Turković pročitaše po jedan epitaf bogumilski. Ja načas odlutah po zidovima, desetine panoa bogumile i epitafe slave, ispred stećvi u keramici dječijom rukom rađeni.

Moju priču o knjizi i bogumilima ću ovdje preskočiti, ali divno ćaskanje sa učenicima i njihovim nastavnicima neću.

 

Pitali su me ima li još igdje kamenih stećaka osim u Bosni, o porukama bosančicom davno u kamen klesanim, o Dostu Milutinu sa podignutom knjigom i slovima, pričali o mjestima gdje su se oni već sa velikim stijenjem susretali, pitao me Samir gdje da odu da se u prirodi sretnu sa kamenom i pričom...

 

U onom ambijentu gdje smo se sreli vidim i nekoliko polica punih knjiga, jedan od dječaka mi se pohvali da je cijelu jednu policu knjiga pročitao, pročitao i razumio poruke pisca na bijelom papiru i njemu ostavljene.

 

Uz pohvale čitaocu, uvezasmo poruke u knjizi, sa onim na stećcima, ali i u sevdalinci, uz želju da nastavimo slaviti jezik maternji ali i odgonetati drevne poruke u kamenu i nama ostavljene.

 

Dječijem farbanju njihovog neba u SOS selu dodadoh i ono u mom novom romanu zabilježeno. Poklonih im dio rukopisa «Farbanje neba» mog novog romana na našem jeziku, dok ga u korice knjige u dva jezika ne obučemo.

Š. Kadrić

 

Vrijeme koje nam se od glavu razbija, nudi i previše primjera lahkih iskakanja iz bračnih i porodičnih zajednica. Nova sredina, novi običaji, virtualno čudo od interneta i televizora nude iluziju, da je sreća negdje drugdje.

Esad i Fikreta Jusufović nude drugo i drugačije iskustvo. ”Brak je ljubav i iskutvo, koje razumijemo tek ako ih istrčimo zajedno do kraja. Mene zapalo da u ovom dijelu života hizmetim Fikreti, sve dosad ona hizmetila sve nas”, govori Esad držeći Fikretu u zagrljaju.

 

”Oči su mi vlažne od suza

Čekajući osmjeh na tvom licu...“

 

Čita mi Esad šapatom pjesmu Fikreti za pedesetogodišnjicu braka pisanu. Snaha Pava na trenutak pušta Fikretu iz zagrljaja i odlazi da nam piće donese, da nas dvojica onako muški, što povodu i dolikuje, nazdravimo.

„I njih dvije bi, da je malo drugačije, snaha mora na posao a Fikreta je na lijekovima“, uvodi me u priču Esad (Eso) iz Banjaluke, nastanjen u zemlji kralja Gustava.

 

Fikreta je Bišćanka, tačnije iz sela Golubić. Oca ustaše u Jasenovac odvele, majka ubrzo za njim od tuge otišla, Fikreti u amanet ostala sestra i dvojica braće. Žurila da do hljeba dođe, ali i društvo joj pomagalo. Izučila za majstora u tekstilnoj industriji. Tako će prije pedeset i jednu godinu, kao iskusan majstor doći u Tvornicu tekstila u Banjaluci. U komšiluku u tvornici alata „Čajevac“ i Eso radio. Ubrzo im se i putevi, ali i sudbine ukrstili. Tačno prije pedeset godina izgovorio joj ono sudbonosno:
„Hoćeš li me Fikreta?“

 

Redaju mi kasnije zajednički život u slike. Prva je ona u postanarskoj sobici gdje su Jasmina dobili. Hladno, vatru ložili vjetar dim u sobicu vraćao, nije im bilo do njih djetetu se plašili. Ono im novi život udahnulo, baš kao i oni njemu. Uz svoje dijete tuđe ratove zaboravljali.

 

Druga slika im uz Samira i stan vezana. Tog čuda, te sreće, dobili jednosoban stan. Svi se Jusufovići u njemu okupili i ogrijali, više im vjetar nije dim u stan vraćao, vraćali oni kredite za namještaj.

 

Treću sliku zadugo nebi pogodili. Zamislite šator u Strugi, kraj rijeke i Bosanskog Novog. Pred šatorom veliki fenjer što kraj obasjava, pred njim ognjište i vatra a na vatri kvrcka riblja čorba. „Te slobode, tog rahatluka“, uzdiše Esad kao da sad onaj šator vidi u njemu djeca pozaspala a njih dvoje oko vatre i kazana zaokupljeni.

 

Četvrtu sliku bi najradije preskočili, ali ona neće njih. Često im nezvana u snove i javu dođe. To je ona kad su morali od svoga bjažati i spašavati gole živote. Sinovi već izrasli prvi u svijet otišli, Fikra za njima nekoliko dana prije nego će granate po Sarajevu posuti, Esad ostao onaj stan i imovinu tek otplaćenu čuvati. Izlaženje iz ratne Banjaluke je priča za sebe, ali nikad neće zaboraviti Bosansku Gradišku i autobus kojim su trebali prema Hrvatskoj proći. Nekakvi „Škorpioni“ kidisali na njih i onda se čudo dogodilo, kapetan Banjalučanin sa svojim vojnicima dođe repetira oružje na one raspojasane i Eso i oni što su bili sa njim u autobusu, ostao da priča i svjedoči o dobu i zlu.

 

To da im je ribarenje i u Švedskoj pamet spasilo, neću vam pričati, ali da su štuka i bakalar pastrmku, soma i šarana zamjenili, to pogađate.

 

U petoj slici ih unučadi Armin i Ervin novim radostima podarili. Fikreta postala Dadi a Esad Didi. Dobro uši napregnu da odgonetnu kome se obraćaju, da Dadi ne uradi ono što bi trebala Didi, ili..

Da se cvijećem i čestitkama i mi Jusufovićima u zlatnom piru pridružimo.

 

Iz drugog ugla

Sukob 1948, Tito - Staljin

Š. Kadrić: I da se ipak dotaknemo politike, ovo što si mi rekao o Rezoluciji Inforbiroa i Titu je nepoznato ?

 

Dr. Osman Pirija: Glavni uzrok spora izmedju Tita i Staljina je zapravo u neprihvatanju koncepta Balkanske konfederacije od strane srbijanskog rukovodstva. Ne mislim samo rukovodstva u Partiji Srbije već i rukovodstva u Armiji. Balkanska Federacija je trebalo da se konstituiše 1948. Jedan dio tog projkta je već bio realizovan podizanjem zgrada za federalnu administraciju u Novom Beogradu. Spor je nastao oko pitanja: Da li će ta fedaeracija biti sastavljena od 3 ili 8 država? Tri je podrazumjevalo Jugosalviju, Bugarsku i Albaniju zašto se zalagalo srbijansko rukovodstvo ili 8 što je bila ideja Kominterne iz 1924 godine koja je mobilisala slovenačku, hrvatsku, bosansku, crnogorsku i makedonsku inteligenciju za tu stvar. (Iz Bosne su poznata imena Mujka Golubovića, Šeremeta, Asima Behmena i dr.)

 

Da podsjetim da je srpska hegemonija u Saveznim organima partije i države onemogućavala formiranje partijskih država u Bosni i Makedoniji. Naime samo Bosna i Makedonija je imala pokrainske komitete, što zanači da nisu ta područja tretirana kao države (princip partijskih država).

 

Prije samog konstituisanja Balkanske Federacije srbijaansko rukovodstvo je nastojalo da ojača Srbiju po velikosrbijanskom konceptu. Čak je i Bugarima zakulisnim igrama nuđena podjela Makedonije izmedju Srbije, Bugarske te Albanije. U Zagrebu na sastanku Enver Hodje i Tita gdje je prevodio Josip Dzerđa takodje je bilo govora da se dio Kosova poveže sa Albanijom, ali ništa konkretno nije dogovoreno.

 

Staljin je požurivao sa Balkanskom Federacijom a kako ideja sa 3 države nije prošla, kako nije uspostavljena veliokosrbijanska teritorijalna dominacija u toj Balkanskoj Federaciji to je srbijansko rukovodstvo stalo uz Tita i ostalo o 1948 znamo. Interesantno je da je odmah iza toga po hitnom postupku Bosna postala partijska država i formiran je republički partijski komitet BiH.

 

Sjećanje



Ševko Kadric

Razgovor ljeto 1998. Sarajevo

Osman Pirija, foto. Š. Kadrić

Š. Kadrić: Da počnemo sa održivim razvojem o čemu smo razgovorali prije skoro 7 godina dok smo obilazili Podrinje?

Dr. Pirija: Danas su puna usta našim ali i svijetskim stručnjacima održivog razvoja, kao to je neko svjetsko otkriće nepoznato na našim prostora i mi to sada uvozimo u tranziciji sa zapada. Još 1958 godine poljorivredno indstrijski kombinat "Hepok" u Mostaru je zasnovan na takvom konceptu. Pogledate zaštitni znak Hepoka to su dvojica muškaravca koja nose veliki grozd groždja izmedju sebe. To su ona dvojica iz biblijskog mita koje Mojsije šalje u obećanu zemlju prije nego ih je sve tamo poveo. Pleme koje je pratilo Mojsija do obećane zemlje se počelo buniti nevjerujući da uopšte ta zemlja postoji. Eto oni se pojavljuj u tom mitu sa velikm grozdom donesenim upravo iz te obećane zemlje.

Mi smo Hepokom htjeli u Hercegovini stvoriti obećanu zemlju. Htjeli smo izvući ljude iz neimaštne, htijeli smo ih zadržati na njihovim ognjištima i upravo tu im napraviti obećanu zemlju. Tu smo tražiti zlato u njihovim rukama na njhovoj zemlji a ne da po svijetu u bescenje prodaju svoj znoj. Mi smo na neplodnim zemljištima startovali sa projektom Hepoka. To je zemljište bilo u državnoj svojini i mi smo na tom devastiranom skoro napuštenom zemljištu, zemljištu na kom je bila sljunkara dobili plodnu zemlju. Tu smo nastojali podići plantaže, vinarije i od naslijedjenih autohtonih vrsta groždja Žilavke i Blatine napraviti industriju. Da bi dobili kredite morali smo imati zemljište i dovoljan broj čokota. Kao bazu za vinograde mi smo podigli farmu krava. Tako je jedna krava davala djubrivo za jedan hektar plodnog tla. I mi smo to i napisali upravo tako u programu Hepoka: "Treba Hercegovini vratiti zelene pejzaže koje je čovjek svojom nerazumnom eksplatacijom uništio i devastirao tla ostavljajući generacijama koje dolaze go skelet."

To smo mogli učiniti vodom, prirodnim djubrovima i izborom onih vrsta grozdja od kog će mo praviti kvalitetno vino za svjetsko tržište a sebi profit i garantovati razvoj cijele regije. Trebalo je uspostaviti biološku ravnotežu na tom postoru, to je bio sistem. Trebalo je povezati: tlo, vodu, krave, vinariju, staklenike, novi tip radničke klase ... Poremećaj jedne od ovih karika značilo je raspad sistema. Eto to je taj održivi razvoj koji smo mi tada startali u Mostaru kao svojevrsno tehnološko i razvojno čudo.

Naša tragedija je bila u tome da tadašnji sistem nije podržavao takav ravoj ni Hercegovine ali ni Bosne.

Š.Kadrić: Je li po srijedi samo neznanje ?

Pirija: Ima tu više momenata. Privredu i poljoprivredu je trebalo razvijati kao dvije komplementarne djelatnosti. Koristeći bogatstvo voda. Naprosto nemoguće je biti nerazvijen pored tolike količine vode koju ima Neretva i njene pritoke i toliko padavina koje padnu na ovo područje. Trebalo je samo tu vodu uhvatiti i sa njom gospodariti. Problem je nastao što smo mi proizvodili proizvode koji se nisu uklapali u centralno planiranje upotrebe prostora Bosne i Hercegovine. Komandno tzv. Kidrićevo planiranje je polazilo od toga da Vojvodina, Slavonija, Makedonija i Srbija proizvode hranu za potrebe Jugoslavije pa i svjetsko tržište a da Bosna i Hercegovina bude prostor teške industije, obojene industrije, šumastva. Ako se nešto i proizvodi u Hercegovini onda je to trebalo da bude pamuk i tzv. sutropske i tropske kulture. I sve je to trebalo da zadovolji potrebe autarhičke zatvorene privrede. Po tom plan trebalo je da Hercegovina ima 30 do 40 hektara vinograda. A mi podižemo za 5 godina 250 hektara vinograda. Do tada je više od 500 hektara vinograda godisnje izumiralo. Bosanski parlamntarci u Saveznoj skupstini su tražili da se finansiraju i vinoradi od 5 hektara. Do tada je po standardu za ta sredstva mogla samo da konkuriše Vojvodina, Makedonija i Srbija, mi naprosto nismo imali tolikih površina. Tako je taj usvojeni amangman na Zakon povukao ogromna sredstava u Bosnu i Hercegovinu iz saveznog budjeta.

Šta to znači govore podaci da smo mi u Hepoku angažovali 150 kalemara iz cijele Jugoslavij. Poljoprivreda se javlja kao nosioc razvoja, javalja se jedna nova radniča klasa pored uobičajenih rudara i šumskih radnika. Sad su tu i traktoristi, svjećari, vinari, farmeri mimo uobičajenih radničkih kombinezona. Hepok proizvodi 3 - 5 miliona kalmova godišnje. Ključ takvog poljoprivrednog razvoja po meni je voda ali je problem što je bio nekakav zakon kojim se zabranjuje navodnjavanje vinograda kao loza dobija na kvantitetu ali gubi kvalitet. Mi smo egzaktno dokazali neodrživost takvih tvrdnji.

1960 godine smo pustili pilot projekat u Hecegovini proizvodnje zeleni sistemom hidrofona. Bez tla pomoću rastvora. Medjunarodni fond mi je odobrio sredstva za demonstraciju takvog načina proizvodnje na južnoslovenskim prostorima. 12-13 maja 1960 mi smo izvršili tu demonstraciju u Mostaru. Tim je narušena koncepcija petogodisnjeg plana da Bosna i Hercegovna treba da se razvija sa teškom industrijom. U njen grb je bio smješten dimnjak a što neko proizvodi groždje za svjetsko trežiste to niko nije planirao.

Mi smo poslovali po svim zakonima svjetskog marketinga. Posto smo proizvodli cvijeće onda smo štampali vjerski kalendar sa motivima cvijeća. Kupce smo trebali podsetiti kad da kupuju cvijeće. Politika nas je optužila da propagiramo vjeru. Savez boraca piše "parama radničke klase vrši se propaganda vjere".

Hepok se nije uklapao ni u sistem vladanja društvom. Umjesto da se formiramo na komunalnom principu mi smo se udruživali proizvodno prelazeći te administrativne granice i bježali smo kontroli, kako su nas optuživali. Mi dolazimo i u sukob sa načelima naučnog istraživanja u Bosni i Hercegovini tada mi stavljamo nauku u funkciju razvoja preduzeća i za ta istraživanja društvo nema sredstava.

Mi smo izvozili groždje, vino, breskvu, cvijeće. 1974 smo imali 3700 zaposlenih od čega 190 inženjera. Mi smo naučili narod da troši cvjeće. Sarajevo je 1981 više trošilo za cvjeće nego za vino. 5 milona dolara je Sarajevo trošilo za cviejće te godine.

Šezdesetih godina Savezna vlada pošalje mene na nekakav seminar o planiranju korištenja zemljista na Mediteranu i trebalo je da postanem savjetnik za ta planiranja ali ta naučna saznanja ja sam primjenio u planiranju korištenja zemljišta izmedju Mostara i Čapljine. Do danas tamo izmedju Neretve i ceste nije izgradjen ni jedan objekat. To je zemlješte namjenjeno je za navodjnjavanje i poljoprivredno gospodaranje.

Š. Kadrić: Očito do razračuna je moralo doći i on se i desio?

Pirija: Razračun sa Hepokom je počeo sa pisanom primjedbom na lokaciju Aluminijskog kombinata koju sam ja potpisao a sadržala je 7 stranica. Ja sam pozivajući se na najveća svjetska iskustva u oblasti aluminijskih kombinata i njihovih štetnih posljedica na okolinu kao direktor Hepoka ustao u zaštitu krava, breskvi, vinove loze, stakla, ljudi na prostoru Mostara, Hercegovine. Ustao u zaštitu onih kojm će početi da opada kosa, da se lome kosti i sl. Udaljenost farme krava Hepoka od Aluminijskog kombinata je bila svega 800 metara. Moja primjedba je bila na lokaciju tako prljave i štetne tehnologije i štetne indstrije koja je trebalo da uništi našu obećanu zemlju.

1970 godine na svečanoj sjednici opštine Mostar imaju dvije tačke. Prva je o dodjeli priznanja zaslužnim, medju kojim sam i ja. Druga tačka je podizanje kamena temljca Aluminijskom kombinatu. Predsjednik opstine poslije idilične slike Hercegovine u narednom periodu osloncem na aluminijski kombinat, kaže: "A jedini čovjek koji se protivi tom procvjetu je Osman Pirija. I taj neprijateljski čin nije samo verbalni već i pisani koji je poslao u opštinu na 7 kucanih stranica."

Kasnije u prolazu Vlado Šegrt ne vidi mene a ja slušam kako pita predsjednika opštine: "Zašto ne sklonite tog Piriju?" Da bi petnaest godina kasnije isti taj Šegrt tražio da sjedim pored njega na nekakvoj svečanosti zato što sam jedino ja ustao u zaštitu Mostara i Hercegovine od nesreće aluminijskog kombinata. Eto to je taj mehanizam vladanja i princip "uvjek biti na pravoj strani".

Da bi se instalirao aliminijski kombinat tada, trebalo je zaustaviti i uništiti Hepok. Hepokov institut o kontroli zagadenja je uništen tako što mu je to pravo kontrole oduzeto a dato Aluminijskom kombinatu. Tako je zagadjivač postao i kontrlor zagadjenja.

Poslije izgradnje aluminijskog kombinata niko više nije mogao koristiti nizvodno vodu rijke Nereve. Zastavljen je razvoj čitavog regiona. Praveći bilans voda na ovom području ustanovljavam da opština ima 126 000 stanovnika. 9600 KW energije po stanovniku. Ali je problem što je 90% te energije koristio aluminijski kombinet. Taj luksuz elektrolize sebi mogu piuštiti samo visoko razvijen države koje neznaju šta će sa električnom enerijom poput Norveške. Tada ali i danas svi planovi oživljavanja Podveležja i Hercegovine su neodvojivi do dvije tvari: vode i električne energije. Da bi izvukli vodu na visinu trebaju nam pumpe a njih pokrece električna energija a da bi vratili život treba nam voda. I to je ključ razvoja ovog kraja i ranije a i sada. I svakako da se eliminišu zagadjivači tako što će poštovati pincipe korištenja ekološki dozvoljene tehnologije koja ne zagadjuje vazduh, vodu ili zemljište.

O političkim pretpostavkama danas ovaj put ne želim da govorim.

Š. Kadrić: Ekološka situacija danas u Bosni i Hercegovini ?

Pirija: Sreća te danas ne počinjemo sa dimnjakom na grbu Bosne to bi moglo da bude nešto što je nada. Kažu mi da se tek sad podmladjuju šume oko Zenice iz panja. 1995 godine, dolaze mi neki Opuzenci na more i zovu na ribu. Ulovili ribu ivarak koji je indikator čistosti rijeke. Ivarak je nestao kad je Neretva zagadjena. Iz vremena zagadjenja ovog prostora "u ime viših ciljeva socijalizma i Jugoslavije", iz vremna četverogodišnjeg rata bez pobjednika trebali bi izaći pametniji i o budućnost graditi drugačije, možda je naš primjer Hepoka kog smo podigli na ledini model koji bi mogao biti uzor. Mozda?

Ekološki pokreti umjesto da šire kulturu življenja oni prave hepening senzacionalno skrećući pažnju na odredjeni poblem. Primjer je hidrocentrala oko Konjica. A ja pitam: Šta mi imamo osim vode danas u Bosni i Hercegovini? Šta je to što je razvojna garancija i šansa osim vode ovdje? Hoćemo li ponovo sjekiru pa u šumu i prodavati je bud zašto vani?

Izgradnjom hidrocentrale će daleko veća korist biti za proizvodnju hrane nego što je sad imamo tamo. Za turističku budućnost Jablaničkog jezera centrala iznad Konjica igra izvarednu ulogu, jer će se pomoću nje moći održavati onaj nivo vode koji se bude želio imati. Sa vodom se tako komanduje. Ta voda će omogućiti pravljenje kvalitetne ribe. Norveška je udesetorostručila proizvodnju riobe u slatkoj vodi u zadnjih 10 godina, a okružena je morem. Zašto? Zato što za tu ribu ima certifikat kao zdravu a onu u moru nema. Kupci danas na zapadu naprosto diktiraju i traže zdravu hranu. I zato bi bilo dobro da ekolozi šire kulturu življenj nudeći ekonomske i kulturne alternative a ne apriori biti protiv razvojnih planova.

Skoro sam prolazio pored Jablaničkog jezera i vidio smeća da mi je žao što nisam snimio kao nešto nevjerovatno. To je kultura življenja to je nužno predmet bavljenja onih koji sebe nazivaju ekolozima, zastitnicima zdrava življenja. Sarajevskim ekolozima napmjer ne smeta da se u srcu Sarajevskog polja u Butmiru napravi na 250 hekrata šljunkara. U srcu obradivg zemljišta čim je nepovratno izgubljeno to obradivo zemljište. Lično mislim da nam treba više vrlo konkretnih aktivnosti poput onog u Visokom koje ima prvo u BiH katastar zagadjivača. Dovoljan je bio jedan čovjek, hemijski tehničar koji je otišao u opštinu i rekao: Ja sam bez posla i htio bih to i to raditi. I on je to uradio. On je registovao zagadjivače vode, vazduha i zemljišta. Navikli smo na parade. Kako je industrijska svijest išla u krajnost: uništi sve što je prirodno to ovi sada idu u drugu ne smiješ ništa.

Š. Kadrić: Kako dizati Bosnu iz pepela danas?

Pirija: Sad u ovom periodu Bosna bi trebala imati dva cilja: Prvi proizvesti što više hrane i drugih proizvoda za domaće potrebe kako bi se smanjio strahovit platni defit. Preko 90% rode se danas uvozi. Takav deficit trgovinski ne može niko izdržati. Drugo naći strategiske proizvode za svjetsko tržište i postati konkurentan. Ta dva cilja imaju i sporedne ciljeve. Komunikacije, pogledajte tri godine poslije rata pruga ne funkcionise...

Š. Kadrić: Pod firmom nemogućnosti zajedničkog življenja desila se velika pljačka ona se i danas nastavlja pod firmom privatizacije, dokapitalizacije i sl ?

Pirija: Hepok je nastao preduzimljivošću pojedinaca, njegova imovina preko 65% posto u 1967 bila je imovina radnika koji su ga i stvorli. Dzan Karlo Paljeti sekretar Komunisticke partije Italije i ja smo radili u Počitelju 1967 god. nacrt statuta o pretvaranju Hepoka u dioničarsko društvo. Trebalo je da imovina Hepoka iz duštvenog vlašnistva predje u dioničarsko duštvo. Naime Reformom 1965 trebalo je ukinuti družavno vlasništvo kao instrument velikosrpske hegmonisticke politike (to je bila i politika kralja Aleksadra). Pod terminom društveno vlasnistvo prikrivala se suština a to je vlasništvo radničke klase. Šta to znači na primjeru Agrokomerca. Kad sam 1989 godine potpisao imovinu Agrokomerca da bi sanirao preduzeće (postupkom aderacije = prodaja dijela eretnina za gotv novac) ustanovio sam da je 60% imovine vlasništvo radnika istog tog predzeća. Naime jedna tekstila fabrika koja je počela sa krojačkom zadrugom u kojoj je radilo 9 radnika. Oni su digli kredit i napravili fabriku kredit su uredno vratili i otkud sad ta tvornica da bude društvena, ili državna !?

Država je držala duhan, željeznice, pošte i sl. a sve stalo je pravljeno ličnim odricanjem samih radnika. Pored radnika vlasnici su bili i gradjani koji su samodoprinosima gradili vodovode, telefonske cetrale, podizali škole, oporavljali područja poslije zemljotresa i sl. Vlasnik tih sredstava, posredstvom minulog rada je radička klasa i gradjanin ove zemlje bez nacionalnih i vjersih odrednica.

Ko sad ima pravo da to nacionalizuje odnosno privatizira odnosno dokaptalizira!? Ili veći dio stamenog fonda radjen je iz doprinosa radnika. I tu se zna vlasnik samo to treba proknjižiti. Samoupravljanje, takvo kavo je bilo, bilo je prelana faza ka dioničarskom sistemu, odnosno konvergentnom ekonomskom sistemu. U Americi i Egleskoj 85% imovine u privredi pripada tipu preduzeća koja se zovu pablik kompani = javne kopanije u kojim su vlasnici dioničari, bake i sl.

Primjera radi fakultet u Norveškoj nije samo obrazovna već i komercijalna ustanova či su akcionar i velike kompanije ali sam fakultet je dioničar mnogim kompanijama. 1985, neznajući za taj model napisao sam projekat za Centar bitehničkih nauka na Butmiru koji bi radio na tom pricip, to je tad bila utopija ali i posebno sad.

Š. Kadrić: I da se ipak dotaknemo politike, ovo što si mi rekao o Rezoluciji Inforbiroa i Titu je nepoznato ?

Pirija: Glavni uzrok spora izmedju Tita i Staljina je zapravo u neprihvatanju koncepta Balkanske konfederacije od strane srbijanskog rukovodstva. Ne mislim samo rukovodstva u Partiji Srbije već i rukovodstva u Armiji. Balkanska Federacija je trebalo da se konstituiše 1948. Jedan dio tog projkta je već bio realizovan podizanjem zgrada za federalnu administraciju u Novom Beogradu. Spor je nastao oko pitanja: Da li će ta fedaeracija biti sastavljena od 3 ili 8 država. Tri je podrazumjevalo Jugosalviju, Bugarsku i Albaniju zašto se zalagalo srbijansko rukovodstvo ili 8 što je bila ideja Kominterne iz 1924 godine koja je mobilisala slovenačku, hrvatsku, bosansku i makedonsku inteligenciju za tu stvar. (Iz Bosne su poznata imena Mujka Golubovića, Šeremeta, Asima Behmena i dr.)

Da podsjetim da je srpska hegemonija u saveznim organima partije i države onemogućavala formiranje partijskih država u Bosni i Makedoniji. Naime samo Bosna i Makedonija je imala pokrainske komitete, što zanači da nisu ta područja tretirana kao države (princip partijskih država).

Prije samog konstituisanja Balkanske Federacije srbijaansko rukovodstvo je nastojalo da ojača Srbiju po velikosrbijanskom konceptu. Čak je i Bugarima zakulisnim igrama nudjena podjela Makedonije izmedju Srbije, Bugarske te Albanije. U Zagrebu na sastanku Enver Hodje i Tita gdje je prevodio Josip Dzerdza takodje je bilo govora da se dio Kosova poveže sa Albanijom, ali ništa konkretno nije dogovoreno.

Staljin je požurivao sa Balkanskom Federacijom a kako ideja sa 3 države nije prošla kako nije uspostavljena veliokosrbijanska teritorijalna dominacija u toj Balkanskoj Federaciji to je srbijansko rukovodstvo stalo uz Tita i ostalo 1948 znamo. Interesantno je da je odmah iza toga po hitnom postupku Bosna postala partijska država i formiran je republički partijski komitet BiH.

 

 

... vidim Sumiju, drži me za ruku, ljubi...

O Gospode ako sanjam nedaj mi da se budim

Ako sam budan, nedaj mi da zaspim.

Pusti da u ljubavi vjetčnost nađem.

 

1395 godine kad je naša kraljica bila Gruba

... I see Sumija holding my hand and kissing me….

O Lord if I am dreaming don’t let me wake up

If I am awaken don’t let me fall asleep.

Let me find love in the eternity.

 

In 1395 A. D. when Gruba was our Queen

 

Rade Šerbedžija

Ćaskao: Ševko Kadrić

 

 

Kopenhagen, zima 1994  ćaskanje uz zvrk pite, maslenjak i čašu žilavke. Evo nekoliko zabilješki.

 

 

Sjećam se, prepričavali smo među ribarima i planinarima jednu upamtljivu zgodu i poznanstvo tvoje sa ribarom Omerom Sofradžijom iz Foče, dok si snimao Gorana. Ti njemu: ”Ja sam Rade Šerbedžija” on tebi ”A ja Omer Sofradžija”... Omera više nema ubile ga komšije pred istom onom kućom gdje ste janjca okretali, kraj Drine. U Foči danas ne žive nesrbi...?

 

Šerbedžija: Razmišljao sam o tome ne jednom. To me progoni kao mora. Često razmišljam o Goranu Kovačiću, tom čovjeku bijelih ruku, čovjeku bjelog tena, čoveku intelektualcu, fenomenalnom pjesniku, čoveku koji prevodi Rimkea. Čoveku koji odlazi u partizane iz svoje udobne situacije u noći odluke odlazi na drugu stranu u šumu. Čoveku koji je zaklan u šumama u Bosni i Hercegovini, čoveku koji recituje stihove pred samo klanje. Razmišljao sam koliko je normalnih ljudi doživjelo sudbinu Gorana Kovačića. Koliko je ljudi samo par dana prije stratišta gledalo Roberta Denira ili oni sofisticiraniji slušali hajdnovu muziku. Kako su ti ljudi, najnormalniji ljudi poslije Roberta Denira iz hajdnove muzike vođeni na klanje. Foča je moje crno mjesto. Skoro sam zapisao i jedan stih i Goranu i Foči.

 

Jednog će dana samo divlje zvjeri

pričati o ljudima iz bosanskih šuma

i o njihovim grlenim jaucima

zapisanim u koru visokih borova.

Kad je sve nagovještavalo da se Sarajevu sprema nešto strašno, Rade Šerbedžija je došao sa Mirom Karanović kod Keme (Kemal Monteno) te kod Vehbije Karića (vlasnik restorana ”Osmica” na Trebeviću. Pjesma ”Neću na druga svog” je postala špica mnogih radio emisija. U Skupštini i pred Skupštinom BiH je govorio i Rade Šerbedžija. Na mostu Vrbanja su pale i prve nevine žrtva agresije na ovaj grad, mlada studentica medicine Suvada Dilberović iz Trebinja i Sarajka Olga Sučić...

 

Šerbedžija: Danas kad me pitaju o svemu tome obično pokušavaju da me nabace na pitanje, na kojoj sam strani. I prije nego je sam rat fizički počeo to su me pitali. Ja bih odgovarao *e nemojte me to pitati to ja ne mogu. Kako da razlučim mog Ljubu Tadića, Kemala Monetena ili Arsena Dedića ili Peru Močibobu. I nemojte mi kačiti o vrat to jugolsovenstvo. Ajde recimo da je jugoslovenstvo bila krivo kao ideja. Evo ja priznajem da je Jugoslavija bila kriva, ali ja još osjećam te ljude kao svoje. Ne tražite od mene da se tako opredjelim, ali ja znam da ipak pripadam jednoj strani. Pripadam onima koji danas najviše pate, pripadam svud tamo gdje ljudi pate, najveće patnje su u Bosni i tamo najviše pripadam. Ne tiče me se u tome politička pripadnost interesuje me samo patnja.

I pored toga, kažu da mnogo pričam. Kad sam skoro u Sofiji trebao produžiti pasoš u ambasadi i kad je ambasador htio popiti piće sa mnom, na njegova nabrajanja izdajnika Jugoslavije i fašista kako ih nazva, ja se uzbunih i kažem da nije spomenuo najvećeg, e kad sam mu ja rekao ko je najveći... počeo je urlikati i psovati a njegovi čuvari me izbaciše ko vreću vani. Prije toga je u Beogradu jedan mladić pucao u mene i samo čudo me spasilo, ispostavilo se da je iz moje rodne Titove Korjenice. Napisao sam i pjesmu pitajući ga: “Ko je iz tebe pucao na mene pijani mladiću?” Bolje tako, da oni ulaze u moje pjesme nego u moju biografiju...

 

Bosanski političari, mislim na one kojim je Bosanski narod dao najviše povjerenja na izborima, su zapravo žrtvovali sam narod. Ideja o podjeli Bosne i Hercegovine nije ideja samog njenog naroda već ideja politika mimo nje. Stoga smatram odgovornim za patnje bosanskog naroda u dobroj mjeri i njegove političare.

 

Govorio si o međunarodnim igrama oko Jugoslavije?

 

Šerbedžija: Sve što se desilo Jugolsaviji došlo je iz vana, bez obzira što mi imamo naše egzekutore, zločince. Mislim da je zeleno svijetlo dato izvana i prije svega iz Amerike sa ciljem da se destabilizuje Evropa. Našli su plodno tlo u Jugolaviji, našli saveznike u drugim zemljama u samoj Evropi.

 

Rade Šerbedžija je hrvatski glumac?

 

Šerbedžija: Da. Ja sam to bio i ja ću to uvijek ostati. Zauvijek. Čak i onda kad definitivno odem ja ću to ostati. Oni koji me žele izbrisati neće moći. Ni iz istorije čak ni iz sjećanja me neće moći izbrisati. Ostajem vjeran svom snu iz djetinstva. Znaš šta, ja sam u svojih 48 godina dovoljno dugo živio da sam mogao mnogo koga uvrijediti. Ali pred Bogom, onim jedinim, znam da nisam nikoga htio uvrijediti. Ama baš ni jednog živog stvora.  Ljudi kojima sam u snovima poželio zlo imaju svoje ime ali ga neću reći.

 

Sa Salihom Čavkićem ekspertom za savremene tehnilogije ćaskao sam prije 5-6 godina. Od trenutla ćaskanja  do danas, podaci o snazi, brzini i mogućnostima thenike su se promjenili ali priča o uništavanju naše privatnosti nije. Kako to u praksi izgleda pogledajte u prilogu koji slijedi iza razgovora sa ing Čavkićem. Š. Kadrić

 

Bišćanin Salih Čavkić  je 1975. stekao zvanje inženjera elektronike a 1983. i inženjera informatike. Uz maternji bosanski, služi se još sa sedam jezika od toga na 4 jezika piše. Za sebe kaže da je od onih koji cijeli život trče za znanjem. Danas radi kao vanjski saradnik i tehnički savjetnik na dva instituta.

 

U borbi za istinu u informativnoj blokadi BiH, sa novinarom Peterom Vanhoutte, a kasnije Ministrom u Vladi Belgije, izradio je Platformu kojoj je bio cilj da u tadašnjoj informativnoj blokadi pribavlja korektne i realne novosti iz BiH i izvještava prognanike, tako i žurnaliste u Internacionalnom Press Centru. Čavkic je jedan od najzaslužnijih Bosanaca te je i bosanski jezik dobio svoj kod kod Microsofta pod brojem: 5146 (Kodni broj tastature je: 0x141A) cim je i konačno završena era negiranja bosanskog jezika.

Svaki kompjuter, radio, TV, mobilni i obični telefon u vašoj kući ili u dzepu su praktično oči i uši kojim vać visokosofistiraniji haker može slušati, čitati, gledati. Neki od tih uredjaja su tek u funkciji prisluskivanja kad ih isključite. Vrijeme klasičnih špijuna poput Dzems Bonda 007 je iza nas, špijuni danas vladaju znanjem o novoj tehnici a rade za !?   Stoprocentna (100%) zaštita ne postoji ni u jednom sistemu pa ni u onom za vodjenje nuklearnih ratova, naprimjer.  Američki monopol u proizvodnji procesora je praktično cijelu Planetu Zemlju, učinio taocem njihove   dobre volje, oni imaju mogućnost  da blokiraju cijeli Svijet kad požele.

 

Pitam prijatelja Čavkića šta bi sa njim, ne javlja se: Sve je super, uspio sam sve spasiti i izbaciti trojanca pa otprilike već znam i ko ga je ubacio. Možda je to i dobro, pokrenuli su me i aktivirali da napravim bolju mašinu. Trojanac ne pravi štetu na kompjutoru, on samo kopira datoteke i šalje hakeru. Medjutim od mene nije ništa mogao poslati jer ga je skener otkrio istog momenta kad je ubačen. Problem je bio samo njega odstraniti, a da ne ugrozim Databanku. Mašina je odmah bila isključena iz Internet mreže.

 

U medjuvremenu je druga mašina bila u pogonu i priključena na DSL mrežu, jer uvijek imam rezervu. Primjetio si da su mnoge stranice već konvertirane sa Serverom iz Office AIO Professional FTP 6.0 na Nizozemskom sa bosanskim kodom (bs). (Do sada su bile sa Office XP Professional FTP 5.0 sa hrvatskim kodom (hr).)

 

Postoji li neki tip potpune zaštite?

 

Čavkić:  Baš i danas mi je Microsoft poslao nešto za softwersko osiguranje ali izgleda da je i to mačiji kašalj jer hakeri su takodjer svaki dan sve više sofisticirani i edukativniji. Kad neko hoće negdje da provali teško je napraviti adekvatnu zaštitu. Stoprocentna (100%) zaštita ne postoji ni u jednom sistemu. Danas već kompjutor ne mora da bude uključen ni na Internet mrežu, dovoljno je da je u pogonu i uključen na naponsku mrežu, pa da se iz njega kradu podaci.

 

Engleska obavjestajna služba MI6 već početkom devedesetih je poznavala taj sistem jer je u Engleskoj i otkriven. Naravno, prvi cilj je bio da se Internet podaci (čiju upotrebu su tada Amerikanci dozvolili i u civilne svrhe, do tada je služio samo u vojne) prenose preko naponskog kabla (tj. preko strujnih žica). Nešto poput sistema Babyphona, od toga se odustalo jer novi polimeri su nudili mnogo brži prenos sa takozvanim Fiberglass kablovima, a zahvaljujući tome da svjetlosni fotonski snop ima ogroman spektar boja, sad se pružila mogućnost da se jednom tankom niti prenosi i ogromna količina podataka. Dakle, prenos preko naponskog kabla nije više bio interesantan za Internet, ali zato su se dosjetili da on može da služi i u druge svrhe. Šta bi to bilo nego prisluškivanje, što ne iziskuje velike brzine, a podnosi niske i visoke frekvencije, a osim toga bi mogao obični zvučnik u bilokojem aparatu da povratno poslužiti kao mikrofon. Od tog trenutka većina kućnih aparata proizvodi se sa Stand-by modusom, (naprimjer weker-radio je isključen ali sat radi i pokazuje vrijeme), znači da je u njemu prisutan napon. Televiziju ugasimo ali još svijetli Standby LED-lampica.

 

Zasto to?

 

Da bi telekomanda bila u funkciji, a može da posluži i za druge stvari. Da za vrijeme Standby modusa posluži kao senzor zvuka u prostoriji gdje se nalazi.

 

Kako je to moguće?

 

Tako što primarni dio transformatora u novijim aparatima tj. od 90-te godine neke tvrtke i od prije, više nisu ugradjivale prekidač na primarnom dijelu transfoa, (AC-napon) prešlo se na sistem prekida napona na sekundarnom dijelu tj. iza Gretz-ova mosta (DC-napon). Što naravno pruža mogućnost da se sad zvučnik od radija upotrijebi kao mikrofon i dok se neko u krevetu osjeća sigurno i nije važno šta već radi, drugi to mogu da poslušaju. Ili naprimjer, ljudi imaju običaj da se ispovijede prijateljima, pa pita: "da nas mozda neko ne prisluškuje", kao obično glasio bi odgovor: "bez problema, sve je isključeno", upravo ovo "isključeno" može da bude za nekog uključeno. Najbolja i jedina zaštita je pusti radio, ili TV da svira, samo

onda te ne mogu čuti, ili vrlo slabo i teško, čak i sa drugih aparata, kojih je danas podosta u svakom domaćinstvu.

 

Da se sad vratim kompjutoru čiji generator FSB Bus-sistema danas već multiplicira frekvenciju do 800 MHz, frekvencija procesora već prelazi 3 GHz. S obzirom na te današnje tehnološke mogućnosti, a koje se svakim danom sve više uvećavaju, bolji hakeri sa dodatkom vrlo malo hardvera i bez da je uključen na Inernet, može preko ulice na njegovom kompjutoru da gleda na ekranu sve što i mi sami gledamo na svom (Severinu ili ljubvni akt sa svojom suprugom naprimjer). Tome smo sami krivi jer smo nezasiti i natjecemo se da imamo posljednju tehnologiju u rukama, ne misleći na posljedice koje ona sobom donosi, niti na činjenicu da se svakim danom sve više razotkrivamo i da uskoro nećemo imati ono što ovdje na Zapadu nazivamo PRIVATNOST.

 

Čovjek teži sve većim brzinama, tako i za sve brzim kompjutorom:

- ugradjuje matičnu plocu sa što boljim BIOS chipom,  (prva AMI-bomba, njihov monopol)

- što većom FSB-frekvencijom (frekvencija sistemskog busa),  (da neki haker sa Laptopom uz dodatni hardwer, iz druge ulice može da snima podatke).

- što boljiim i brzim procesorom, (druga AMI-bomba, uradjena u Silicon-Valy, kad god bi Ameri htjeli da udare kod na Internetu zaribao bi svaki.

- što brzim HD, sa što više GigaBayta.

- a adekvatno tome i graficku kartu sa što većom memorijom, najmanje: 128MB, srednje 256MB, ili da solidno radiš grafiku 512MB.

- neizostavno što vise DDR memorije, minimum 512MB, srednje 1024MB, ili za dobar rad 2048MB pa i više.

 

Rezultat gornje konfiguracije je da sam istu stranicu prije pet goduna čekao preko minuta da se pojavi, a danas čim tiknes stranica sa preko 75 Kb izlijeće u djelicu sekunde.

 

O kakvim se bombama radi?

 

Tek raspadom Varšavskog bloka Amerikanci su priznali da su u glavnoj Poljskoj telefonskoj centrali (koju su Poljaci od njih kupili) imali bombu tj. procesori su napravljeni da reaguju na odredjenu kodu. Što znači da je slučajno izbio rat izmedju Sjevernoatlanskog saveza i Varšavskog pakta, cijela Poljska telefonija bi bila mrtva, istog trenutka.

Da ni danas nije ništa drugačije pokažuje nam i sama činjenica da Amerikanci i dan-danas imaju monopol na BIOS-e i Processor-e. Što se tiče izbora BIOSA tu su dvije mogućnosti American Megatrend, ili Award, ostalo su njihove podkompanije.

 

Ova dva ključna chipa prizvode se pod njihovom kontrolom, bilo da se matične ploče rade u Maleziji, Meksiku, Taiwanu, Japanu, Kini, USA, Singapuru, Njemačkoj, ili u Švedskoj, BIOS i Procesor je sa američkim dizajnom i flash-programom.

 

Znači da cijela Planeta Zemlja, zavisi od njihove dobre volje, i da imaju mogućnost svakog trenutka kad požele da blokiraju cijeli Svijet. Barem ono što obični smrtnik naziva Svijetom, ne mislim na kosmičko prostranstvo.

 

Šta ta globalizirajuca tehnologija znači na planu gubljenja naše individualnosti najbolje pokazuje primjer malog dzepnog telefona. Sa njim u dzepu dajemo tačne koordinate mjesta gdje se nalazimo, a MasterCard, Visa, AmericanExpres, i druge kartice, pokauju čak i šta smo jeli, šta smo kupili, gdje i u kojoj radnji, restoranu, ili gdje smo spavali u kojem hotelu, motelu itd.

 

Osvrnimo se sad malo Internetu, prisjetimo se da smo mi koji smo bili prvi pioniri na toj mreži, sve donedavno morali postavljati što bolji Metatag na naše stranice da bi njih robots tj. "search" ili "zoekmachina" brzo pronašla. Dolaskom Google-a to više nema potrebe, jer on prati cijeli tekst. Znači čak i onda kad želimo ostati anonimni i nekom šaljemo tekst bez potpisa ili bilo kojeg znaka o nama, barem tako mi mislimo, ovaj gigantski robots, komparirajuci podatke iz teksta, mjesto servera, mjesto i broj machine (jer svaka odašilje njene podatke u mrezu), vrijeme is sl. otkrivaju identitet autora teksta. Svjedoci smo da se brzo otkrije svaki individualni pošiljalac nekog opasnijeg virusa. Medjutim, virusi koji su izisli iz njihove laboratorije, oni se ne otkrivaju. A njih je toliko mnogo. Dovoljno je da pet-šest minuta budete na mreži bez zaštite i da vam mašina zariba.

 

Internet je već danas dosta inficiran, hiljade virusa putuje njegovim

magistralama. Neki slučajno, a većina namjerno ubačena, naravno uz postu koju ne smije niko drugi da otvori osim adresanta. Nije slučaj da velike kompanije koje nam prodaju antivirne skenere, dobivaju drzavnu potporu: Kaspersky Lab u Moskvi, Semantek (Norton) USA.

Znači da nije cilj samo zaštita od virusa već i inkubacija istih, a u koje

svrhe to piajte njih jer bi ovdje bilo predugačko za objašnjavanje.

 

Zbog pretrpanosti u zatvorima danas se sve više u Beneluxu koriste spone na nozi za kućne zatvorenike, kojima je tačno odredjen krug kretanja. A nije daleko ni dan kada će ljudima umjesto lične karte i vozačke postavljati chip pod kožu kao što je danas već uobičajeno kod životinja. Pa će na ulici policajac umjesto da nam traži ličnu kartu, ili na putu vozačku dozvolu, jednostavno da nas skenira i kaze slušajte vi: Ševko, Salih, Drago ili Ivane, vozili ste toliko i toliko. Da ne napominjem da će stup pored puta skenirati sve i jednog prolaznika, isto kao što se danas skenira roba na kasama u radnji. Čovjek sve više postaje samo broj digitaliziran u bar-kodi, a sve manje individua. Ovim se bagatelizira značaj najinteligentnijeg i najkrvolocnijeg bića ove Planete Zemlje, tj. njenog univerzuma zvanog čovjek.

 

Kad čovjek sve to zna onda se osjeća kao sićušna subatomarna čestica neutrino, kao elementarni kvantumu u rukama moćnika, prepušten njihovoj volji.

 

___________________________________________________

Halo pizza!

- Operater: "Pizza express, izvolite..."
- Stranka: "Dobar dan, naručio bih pizzu ."

- Operater: "Može, ali najprije mi  kažite vaš JMBG?"
- Stranka: "Moj JMBG, aja, sačekajte malo, evo... 1409963500743."

- Operater: "Hvala, gospodine  Dino, vidim da stanujete na Titovoj 65, vaš
telefon  je 25-95-47, u službi 23-87-33 , gsm 061/789-564. Zovete
s nekog drugega mobitela. Na koju adresu da vam dostavimo pizzu?"
- Stranka: "Pa, kod kuće sam. Odakle vam svi ti podaci?"

- "Internet, gospodine, informacijska tehnologija."
- "Pa, dobro, naručio bih dvije velike meksičke pizze, malo ljuće..."

- "Mislim, da to nije dobra ideja, gospodine!"
- "Kako to mislite?"

- "Vaši zdravstveni podaci kažu, da imate visok krvni pritisak i  povišen
holesterol.  Dodatno  zdravstveno  osiguranje više ne uplaćujete.''
- "Pa šta mi vi preporučujete?"

- "Mogli bi probati našu  bezmesnu soja-pizzu. Siguran sam da će vam se svidjeti."
- "Zašto bi mi se svidjela?"

- "Prošle sedmice  ste  kupili knjigu  'Gurmanska jela od soje', na sniženju u knjižari
'Svjetlost'  na Titovoj ulici.  Zato sam vam predložio sojinu pizzu."
- "Dobro, dobro, dajte mi onda dvije jumbo soja-pizze. Koliko to košta?"

-  "Da, to bi moralo biti dovoljno za vas, ženu in vaših troje djece. Sve skupa
sa troškovima dostave bi bilo 18 KM."
- "Daću vam broj moje kreditne kartice."

- "Oprostite, gospodine, bojim se, da ćete morati platiti s gotovinom.
Na svim kreditnim karticama imate prekoračene limite."
- "Otići ću do bankomata i podići novac, prije nego što dođe vaš dostavljač."

- "Neće ići  gospodine Dino, imate blokiran i tekući račun."
- "Vi samo pošaljite pizze, ja ću se već snaći za novac. Koliko vremena će to trajati?"

- "Trenutno imamo gužvu, barem jedan sat. Mogli bi vi doći do nas sa skuterom,
samo će vam biti malo nezgodno  voziti tako velike pizze na skuteru."
- "Kako vi znate, da imam skuter?"

- "Tu piše, da ste kasnili sa ratama za leasing automobila, pa su vam ga
oduzeli. Vaš skuter  je odplaćen prije mjesec dana pa pretpostavljam,
da ćete voziti skuter.''
- Gospodin Dino: '' @#$%&/&%$#%$#% !!! "

- "Preporučio bi vam, da malo pazite, kako se ponašate! Imate  dvije
prekršajne prijave zbog remećenja  javnog reda i mira u prošloj godini
i već jednu novu u ovoj godini zbog vrijeđanja saobraćajnog policajca."
- "Dobro, dobro, donesite mi te proklete pizze i ne zaboravite dvije gratis
Coca-cole kako piše u vašem oglasu.''

- "Oprostite, gospodine, niste pročitali ono što piše sitnim slovima ispod
oglasa, da gratis Coca-cole ne smijemo dostavljati diabetičarima!"
- Gospodin Dino:  '' @#$%&/&%$#%$#% !!! "

PAZITE KOME DAJETE SVOJE LIČNE PODATKE !

ZAKON O ZAŠTITI PODATAKA VAM NE MOŽE POMOĆI AKO
SAMI NE PAZITE NA ZAŠTITU SVOJIH LIČNIH PODATKA !

Š. Kadrić, sept. 2003.

 

Drago Entraut - Dragec Halid Čaušević - Čauš

Foto: Zone 2000

 

Desilo se da su u par godina dvojica iz reda pionira Bosansko-hercegovačkog visokogorskog planinarstva otišla u legendu. Jedan je Halid Čaušević (medju planinarima poznatiji kao dr. Čauš) i drugi, Drago Entraut - Dragec.

 

Vezuje ih ljubav prema planini nemjerljiva ovovremenim mjerilima, istrajnost svojstvena najupornijima, odvažnost i mudrost koja krasi privilegovane. Neposredan povod za ovaj osvrt je komemoracija Planinarskog BiH saveza Dragi Entrautu odrzana 15 avgusta ove godine u Sarajevu.

 

Drago Entraut – Dragec

 

Kad bi se na planinarskim školama govorilo o alpinizmu u Bosni i Hercegovini onda se nezaobilazno sam njegov početak vezivao uz imena Josipa Sigmunda i Drage Entrauta.

 

Što je bilo alpinističkih i spasavalačkih škola u bivšoj nam domovini Entraut ih je izavršavao a onda i sam mnoge organizovao, generacije novih alpinista za gore i stijene pripremao.

 

1952 godine Drago se oženio sa Terezom (Terom) i pravo na Treskavicu, pa su naredne dvije medene godine proveli kao domari u domu ”Josip Sigmund - Pepo”. Trebalo je hrabrosti, trebalo je imati uz sebe sebi sličnog koji se dobrovoljno pristati na ”dvije godine samoće”. Drago je bio te sreće, Tera ta sreća bila.

Drago je, što je stvojstveno samo univerzalnim planinarima bio vrstan smučar, alpinista, poznavaoc prirode, učitelj koji je vještini skijanja, penjanja, boravku u prirodi naučio mnoge koji su kasnije preskijali i prosli staze i bogaze Prenja, Treskavice, Visočice, Pamirskog gorja, Andi, Alpi...

 

Ko se još ne sjeća Dragine bijele kose, šarene košulje, značke gorskog spasavaoca na njoj i punih ruku planinskih trava, gljiva, i ko zna čega u planini ubranog.

 

Slučaj je htio da i prvu moju alpinisticku smijer ispenjem upravo sa Dragecom. Centralna na Romaniji, dan jesenji i sunčan, miris stijene, trave planinske i četine miješao se u nosnicama. Ispod nas vrškike visokih jela palacale vrhovima prem anama, panorama Korana, Pala, i dalje Jahorine, Trebevica, nam otvarala vrata pogledu.

U pripremi Planinarsko - alpinističkog vodiča po Treskavici, uz imena prvih penjača smijeri po Zavitim i Ćabenskim stijenama opet D. Entraut više puta. A onda naidjem na projekat izgradnje zimsko rekarativnog centra na planini Treskavici u području Nikolinih stijena, Spasovače pa sve do Dobropoljke rijeke. Dragec i planinari su maštali i pisali mnogo prije o onom što je kasnije postala smučarkska Bjelašnica ili Jahorina.

 

 

Halid Čaušević - Dr. Čauš

 

Planinari se sjećaju usamljenog planinara koji najčešće nije trebao društvo da bi se uputio u vrletii bespuća Prenja, Jahorine, Romanije, Treskavice i ko zna koje Bosanske planine.

 

Prije dvadesetak godina bio sam u grupi alpinista iz Sarajeva koja je za prvomajske praznike bila u Velikoj Paklenici, penjala smo smjeri različitih težina. Bili smo zatečeni činjenicom da je prvi bosanski planinar koji je prošao ovim stjenama bio upravo Halid Cauevic, penjući pedesetih godina smjeri koje smo mi osamdesetih sa poštovanjem gledali.

 

Opet, nešto iza toga, rovio sam po arhivi paninarskog društva Treskavica tragovi Čauševih eseja, visokogorskih tura, priča o nama. U organizaciji prvog alternativnog pokreta u BiH "Pokreta Zeleni" u grupi desetak uglednika opet Čauš.

 

Halid Čaušević je javnosti poznat po još jednom neobičnom kuriozitetu, komunisti su ga potiskivali pa i progonili zbog njegovog vjerničkog odnosa prema životu, (otac mu je čuvaeni reis Čaušević) a kad su na vlast došli ovi što se na glas bogu mole onda su ga počeli progoniti što se nedovoljno glasno moli.

 

Ta činjenica sama po sebi govori o iskonskoj snazii volji da se bude svoj, svojstvenoj najistrajnijima, najhrabrijima.

 

Pišuci ovih nekoliko redaka, ovim i ovakvim povodom, obuzima me tuga i radost istodobno. Tuga jer su i Halid Čaušević i Drago Entraut otišli na put kojim nam je svima ići, a ponos što sam bio njihov savremenik, što sam imao sreću da hodam stazama i idealima koji su i njima pripadali. Tuga je i što sa svakim odlaskom onih koje ubrajamo u red prvih, začetnika, pionira... nenapisana knjiga ”Historija planinarstva BiH” čini sve daljom.

 

Neka im bude lahka bosanska zemlja a duša neka im nadje vječiti mir u svijetu koji su najviše voljeli, svijetu visokih bosanskih planina.