sevko

Svi moraju preuzeti odgovornost za svoj orgazam

Olle Wallers, Expresen, 7 juni 2003

Prevod sa švedskog Š. K.

Skoro je američka mreža ”Evilogodness” sprovela istraživanje medju ženama kako da muškarci budu bolji u krevetu. ”Treba da razmišljaju kako kod nas žena ima toga mnogo više od sisa i klitorisa i kako nas ne treba da pitaju svaki put, kako nam je bilo,” priznaju žene otvoreno u ovom istraživanju.

Seksolog Olle Wallers razumije ženske optužbe: ”Muškarac treba više razumjevanja i znanja o erogenim zonama. Ako muškarac pita ženu je li uspjela ili kako je bilo (misli na orgazam) on zapravo traži aplauz i potvrdu za sebe. Obostrani užitak, obostrana odgovornost, to je seks. To je ono o čemu treba da razmišljaju momci koji se uče da ne idu prebrzo ili žene koje govre `hajede već jednom`. Lično poznajem mnogo muškarac akoji odugovlače orgazam iz sopstvenog zadovoljsrtva, ali ako se to razvuče na duže onda bude problema u završnici.” ”Kondom je muškarceva jedina prevencija i neozbiljno je da taj dio odgovornosti ne uzmemo na sebe. Nije grijeh da muškarac trenira sa kondomom i sam, kad onanise naprimjer, kako ne bi bio uplašen pred neuspjehom u situaciji seksa sa partnerkom”, nastavlja Olle.

Evo šta su žene predložile muškarcima o čemu treba da razmišljaju i čine kako bi bili bolji u krevetu u istraživanju mreže ”Evinogodness”

1. Ne preskači poljubac. Dobar poljubac je najbolji dio ljubavne predigre. Ako muškarac žuri preko usana žene, žene se osjećaju kao da su plaćene po satu.

2. Ne puši jako u uho. Možda si čuo da to disanje na uhu uzbudjuje ženu i to je tačno, ali ne puši prejako kao da želiš napuhati balon.

3. Neobrijani. Možda je seksi na slici kad je muškarac neobrijan, ali da bi razumio kako se žena osjeća probaj uzeti šmirg papir i struži malo sa unutrašnje strane po nogama. Osjetićeš kako se žena osjeća koju ljubi neobrijan muškarac.

4. Ne steži čvrsto sise. Sise nisu lubenice čiju zrelost treba probavati stiskanjem. Ne stiskaj prejako, budi pažljiv i nježan.

5. Ne grizi bradavice na sisama. Ako ližeš ili sisaš bradavice to ženama pričinjava zadovoljstvo ali ako misliš da su ženske sise igračka za pse koju treba gristi da bi ostala u ustima, griješiš. To boli i prestaje biti ugodno.

6. Ne uvrći bradavice  kao da tražiš radio stanicu na radio valovima. Posveti se cijelim grudima.

7. Ne zaboravljaj dijelove ženskog tijela. Žensko tijelo je više od grudi i onog medju nogama.

8. Pomozi da se žena skine. Ne zaglavljuj ruke u gaćicama i ne žuri. Izmedju vas su još uvijek dijelovi odjeće i pomozi joj da se skine.

9. Kondom. Treba da imaš kod sebe kondom i stavi ga.

10. Klitoris. Ne napadaj klitoris i ne pritišći jako. Vrti prstima nježno sa strane kltorisa.

11. Pauze. Pauza za ženu znači da ide na početak, ali ako vidiš da joj je dobro ne radi pauze. Preduga pauza moze dovesti do potpunog opuštanja i smanjenja želje.

12. Skidanje. Ne skidaj ženu na čudan način. Nema žene koja želi glupo izgledati. Glupo je naprimjer ako su na ženi džemper i čarape a gacice su joj već skinute.

13. Ne vuci gaćice. Nije prijatno ako muškarac vuče ženi gaćice između nogu, gore dolje. Nije jasno zašto oni misle da je to prijatno.

14. Napad na vaginu. Ženski polni organ je više nego vagina. Žena treba vrijeme prije nego dozvoli da joj se zavlače ruke dolje.

15. Masiraj nježno. Malo masaže pomaže da žena dodje u dobro raspoloženje i opuštanje za seks. Tvrda masaža može uraditi sasvim suprotno.

16. Ne žuri sa skidanjem. Ne skidaj odjeću prebrzo. Ne skidaj svu odjecu sa žene prije nego ona počne skidati odjecu sa tebe.

17. Skini čarape prije gaćica. Muškarac u čarapama i gaćicama nije baš atraktivan.

18. Ne prodiri prebrzo. Ne vodi ljubav kao da voziš mašine. Osjeti kad možeš povećati brzinu.

19. Ne vozi prejako. Prejako prodiranje može biti bolno i bez užitka. Poslije takvog seksa žena se osjeća kao da je imala više sedmica jahanje bez sedla.

20. Dolaze prebrzo. Dio muškaraca je dobro da ima i plan B kako će u svakom slučaju zadovoljiti ženu.

21. Dolaze predugo. Muškarac nije Bog seksa samo zato što razvuče na dva sata. Tvoj partenr želi da ti doživiš i klimaks.

22. Ne moraš uvijek pitati je li svršila. Ako muškarac osjeti da je ženi bilo dobro to je odgovor bolji nego da ga je dobio postavljajući pitanje.

23. Oprezan oralni seks. Ti nisi mače što treba da srče mlikeo. Dobro je da upotrijebiš cijela usta i da rotiraš jezikom oko cijelog klitorisa.

24. Ne drži glavu medju nogama. Malo žena voli da im se drži glava medju tvojim nogama.

25. Sperma ima ukus slane vode pomješane sa bjelancetom jajeta. Sve ne misle da je baš ukusno.

26. Lezi mirno. Ako ti žena radi oralni seks lezi mirno, ona radi pokrete ne ti.

27. Porno filmovi. Ne uči se kako seks izgleda iz porno filmova. Ženski seksualni život je u stvarnosti nešto sasvim drugo.

28. Pusti je gore. Pusti ženu da bude gore ako želi. To je dobro ali ne predugo.

29. Anal seks. Ako želiš anal seks, pitaj prvo. Da se braniš kako si pogriješio otvor djeluje samo glupo.

30. Fotografiranje gola tijela. Ako pitaš: ”Mogu li te snimati golu?” žena čuje i ono drugo ”da pokažem mojim prijateljima.” Zato je dobro, ako već fotografiraš, da joj dozvoliš da sama izvrši cenzuru fotografija.

31. Fantazije. Ako se seks radi uvijek na istom mjestu i na isti način nije baš uvijek zabavno. Ali šta misliš ti?

32. Ne izbjegavaj voditi ljubav stomak uz stomak. Tiha i lijepa ljubavna igra je stomak uz stomak.

33. Joga u krevetu. Ako žena želi probati zahtjevniju jogu u krevetu to je u redu inače budi vrlo oprezan.

34. Anal stimulans. Muskarci reaguju na anal stimulans  zato što oni imaju prostatu. Prostatu nemaju žene. Pitaj pa probaj ili probaj i smo će ti se reći.

35. Ožiljci od sisanja. Ako žena želi ožiljke od sisanja po vratu ili na drugom dijelu tijela to je uredu. Inače je glupo, takvi tragovi su namjenjeni drugima ne vama dvoma.

36. Naredbe. Ne podiži glas na ženu da se osjeća kao tvoj pas.

37. Erotsko pričanje ili psovanje. Neke žene vole erotske riječi ili psovke u krevetu ali ne sve. Pitaj, probaj.

38. Orgazmi. Nemoj podcjenjivati njen orgazam. Dovrši posao. Ako si ti svršio ne znači da je seks gotov za oboje. Poštuj partnera, daj do znanja da si svjestan greške, propusta ako si ih napravio. Postoje popravni.

39. Daj joj zraka. Ako ležiš iznad nje, razmišljaj da si možda teži od nje, da je pritiskas i da treba zraka.

40. Želja. Razmišljaj tako da žena ima seks sa tobom ne zato što želi biti ljubazna već zato što ga i ona želi.

Seks je prirodna potreba i dobar socijani kontakt, učinimo da i jedno i drugo spojimo u dugoročnu prijatnos, sadržaj našeg ljudskog ispoljavanja, sigurnost, potvrdu, produžetak.

_____________________

Šta još treba znati o seksu?

Na red je došlo sve ono što o seksu ne biste ni naslutili!
Alergije

Istraživanja su utvrdila da je jedan procenat žena na svijetu sklon alergijama na spermu. Naime, nekoliko sati nakon odnosa, kod ovih žena, svuda na tijelu gdje je koža bila u dodiru sa spermom javljaju se crveni plikovi koji vremenom počnu intenzivno da peku.
Seksualno uzbuđenje

Takođe, jedan procenat ljudi na svijetu, dakle i muškaraca i žena, nije u stanju da postigne seksualno uzbuđenje. Za razliku od njih, postoji čak dva procenta žena koje su neprestano seksualno uzbuđene. One u prosjeku doživljavaju od 10 do 100 orgazama dnevno.

Tinejdžeri, pa čak i muškarci do sredine 20-ih godina mogu se uvijek uzbuditi i ejakulirati do deset puta na dan.
Orgazam

Žene koje svakog dana jedu čokoladu imaju jače izraženu seksualnu želju i postižu jače orgazme. Muškarci koji duže vremena nisu ejakulirali mogu proizvesti veću količinu sperme (do supene kašičice), dok muškarci koji češće ejakuliraju proizvode znatno manje sperme.

Čak jedan posto žena može postići orgazam dodirivanjem grudi. Dakle, da se razumijemo, bez ikakvog nadraživanja klitorisa ili penetracije − samo grudi!
Fenomenologija erekcije

vi znamo šta je erekcija, ali da li znate da prosječno muškarac tokom osam sati sna doživi pet do šest erekcija. Na ovaj način, penis "vježba" kako bi normalno funkcionisao i redovno bio snabdjeven dovoljnom količinom kiseonika. Međutim, nisu muškarci jedini koji pri uzbuđenju "očvrsnu". Ženama, takođe, očvrsnu bradavice, nabubri klitoris, kao i usmine, a ako je vjerovati onima koji su je našli − nabubri i G tačka.
Masturbacija

Vjerovatno će vam to zvučati luckasto, ali činjenica je da muškarci koji su u vezi češće masturbiraju nego oni koji su sami. To je zbog toga što im se pri redovnim seksualnim odnosima podiže nivo testosterona, pa su muškarci u vezi napaljeniji nego oni koji su sami.
Seks i hrana

Šalu na stranu, o seksu smo do sada mnogo puta pisali, na različite teme, a i svakoj temi smo pristupili iz makar dva ugla. Sada je na redu jedan neobičan ugao iz kog ćete seks vidjeti na sasvim nov način!

Na red je došlo sve ono što o seksu ne biste ni naslutili!
Alergije

Istraživanja su utvrdila da je jedan procenat žena na svijetu sklon alergijama na spermu. Naime, nekoliko sati nakon odnosa, kod ovih žena, svuda na tijelu gdje je koža bila u dodiru sa spermom javljaju se crveni plikovi koji vremenom počnu intenzivno da peku.

Seksualno uzbuđenje

Takođe, jedan procenat ljudi na svijetu, dakle i muškaraca i žena, nije u stanju da postigne seksualno uzbuđenje. Za razliku od njih, postoji čak dva procenta žena koje su neprestano seksualno uzbuđene. One u prosjeku doživljavaju od 10 do 100 orgazama dnevno.

Tinejdžeri, pa čak i muškarci do sredine 20-ih godina mogu se uvijek uzbuditi i ejakulirati do deset puta na dan.
Orgazam

Žene koje svakog dana jedu čokoladu imaju jače izraženu seksualnu želju i postižu jače orgazme. Muškarci koji duže vremena nisu ejakulirali mogu proizvesti veću količinu sperme (do supene kašičice), dok muškarci koji češće ejakuliraju proizvode znatno manje sperme.

Čak jedan posto žena može postići orgazam dodirivanjem grudi. Dakle, da se razumijemo, bez ikakvog nadraživanja klitorisa ili penetracije − samo grudi!

Fenomenologija erekcije

Svi znamo šta je erekcija, ali da li znate da prosječno muškarac tokom osam sati sna doživi pet do šest erekcija. Na ovaj način, penis "vježba" kako bi normalno funkcionisao i redovno bio snabdjeven dovoljnom količinom kiseonika. Međutim, nisu muškarci jedini koji pri uzbuđenju "očvrsnu". Ženama, takođe, očvrsnu bradavice, nabubri klitoris, kao i usmine, a ako je vjerovati onima koji su je našli − nabubri i G tačka.
Masturbacija

Vjerovatno će vam to zvučati luckasto, ali činjenica je da muškarci koji su u vezi češće masturbiraju nego oni koji su sami. To je zbog toga što im se pri redovnim seksualnim odnosima podiže nivo testosterona, pa su muškarci u vezi napaljeniji nego oni koji su sami.
Seks i hrana

Pravilo je da ljuta i začinjena, egzotična hrana raspaljuje seksualne strasti, dok hrana sa druge krajnosti (bljutava i bezukusna) iste stišava. Pa vi organizujte svoj dnevni meni prema potrebi.

Umjesto predgovora

Početak 2007 godine obilježilo je znanstveno dijagnosticiranje zdravstvenog stanja planete Zemlje, dijagnoza je uspostavljena, Zemlja je bolesna. Uzročnik bolesti je čovjek, tačnije muškarac.

Nekoliko mjeseci iza toga (sredina aprila) uslijedila su još dva saopštenja za javnost o istoj bolesti, jedno je stiglo iz Melburna sa međunarodne konferencije o tehnologijama a drugo iz Brisela i sjedišta EU. I jedan i drugi skup su ranije imali utvrđen dnevni red bavljenja tehnologijama odnosno stanjem odnosa u međunarodnoj zajednici da bi na samim skupovima sve bilo svedeno na jedno pitanje: Stanje bolesti planete zemlje. Ovdje se otišlo još korak dalje, ponovljeno je da je Zemlja bolesna ali je konstatovano da je stanje bolesti akutno.

Da bi mogli da se bavimo adekvatnim liječničkim zahvatima neophodno je pozabaviti se prvo samim uzročnikom. Uzročnik je, kao što je već rečeno, sam čovjek tačnije muškarac. Kako u ljudskoj (h)istoriji žena nije imala značajniju ulogu u kreiranju društva sve do početka dvadesetog vijeka, to ćemo kao uzročnika, ipak, morati označiti muškarca, ovdje se odgovornost naprosto ne može dijeliti. Muškarca kao ratnika, cijela (h)istorija i jeste historija ratova, ratnika i (h)istorija muškarca.

To je onaj muškarac što je ”u ime Boga i crkve” spalio oko pet miliona žena, izvršio elitocid nad evropskom elitom optužujući je za bogohulstvo (herezu), onaj što je ”u ime islama” mačem pokorio pola svijeta, onaj što je ”u ime komunizma” pobio desetine miliona komunista, onaj što i danas ”u ime demokratije” osvaja svijet ostavljajući za sobom krv i pepeo, zagađujući i onako zagađenu planetu.

To je onaj muškarac što je industrijalizirao ovaj svijet, promovirao princip kapitalističke nezajažljive utrke za materijalnim bogatstvom, onaj što je promovirao princip po kom nije neophodno biti mlad, lijep, pametan ali je važno imati novac za koji je sve to moguće kupiti.

Evo jednog od mogućih scenarija onog pretkazanja sa početka priče uknjiženog u jedno neobično istraživanje obavljeno prije dvije godine na Sveučilištu u Leedsu, a koje je pokazalo kako će uslijed klimatskih promjena četvrtina kopnenih životinja i biljaka doći do ruba istrebljenja 2050. godine. Istraživanje predviđa da će u najgoroj varijanti, polovica životinja i biljaka izumrijeti.

Vođa projekta Chris Tomas naglašava blaži scenario samo ukoliko se, imperativno zaustave klimatske promjene. Jedno drugo istraživanje provedeno u Trstu (Abdus Salam International Centre for Theoretical Physics) govori se o povećanju poplava na Mediteranu, o više snijega u sjeveroistočnoj Evropi, o neuobičajenim vremenskim prilikama u Sjevernoj Americi. Istraživanje navodi najekstremnije promjene ipak u Mediteranu i u Evropi. Oba istraživanja u svojim porukama još uvjek ostavljaju nade da je najgori scenarij još uvijek moguće spriječiti.

Naučnik James Lovelock izdvaja svoje mišljenje smatrajući da čovjek sa mjerama o zaštiti životne sredine usvojenim u Kyotu i Montrealu kasni za najmanje pedeset do stotinu godina i da je samim tim dosta toga prekasno. (Na žalost ni te mjere još uvijek nisu potpisane od najvećeg zagađivača od USA.)

Ono što ni jedno od ovih istraživanja ne prognozira to je mogući scenario novih ratova uzrokovanih klimatskim promjenama i nužnom seobom naroda. Takvi ratovi su naprosto neminovnost bude li muškarac, ratnik, nastojao razriješiti stanje klimatskih promjena koje je sam izazvao. Po tom scenariju rat u Iraku bi mogao biti jedan od posljednjih kapitalističkih ratova, vođen nezajažljivom kapitalističkom pohlepom za profitom.

I evo nas kod onoga što je još uvijek moguće učiniti, ukoliko je dijagnoza pravilno postavljena a uzročnik bolesti razotkriven.

a. Sredstva rata odmah preusmjeriti u pravcu sredstava za spas planete Zemlje.
b. Na čela država dovesti ženu potpomognutu snažnim mirovnim i ekološkim lobijima.
c. Svijetom gospodariti Svjetskim Parlamentom u zamjenu za UN.

Ako je suditi po procesima koji se burno odigravaju u Švedskoj, Francuskoj i Americi uskoro je na čelu tih država očekivati upravo ženu kao jedinu nadu za spas bolesne Planete ali i života na njoj, za spas oboljelih društava obilježenih muškom nezajažljivošću.

________________

P.S.

U nekoliko nastavaka cu pokusati govoriti o problemu.

Enes Kišević, Poruka i oporuka

OPORUKA

Kćeri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kući

koju vam ostavljam,

ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu

da će još neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom

kao što ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu

da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,

padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:

spomenite se Majčine utrobe

koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma,

jer nema tog izuma

koji će vas naučiti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.

Hranite ljepotu.

Hranite ljubav.

Putujte.

Govorite jezik naroda

u kom se zadesite,

ali se vraćajte korijenju

kao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode.

Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:

da ste iz ništa došli,

da se u ništa vraćate,

i da ništa nije dragocjenije

od života

koji u trajno naslijeđe

ostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom.

Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,

sad vrijeme je da ja zemlju hranim.

* * *

Mi smo ti, Hasane,
od onoga sunca,
Isto nam je lice,
Pogleda smo istog,
Zar da se sunce
po stranama svijeta ravna?

Što zna sunce, bolan,
Što je zapad, što je istok.

* * *

Ponekad jedva
Olovku držim
Al ić mi valja
Za Pravdom.

Sve dok se moja fizička snaga
Ne stopi
S moralnom snagom.

ONIMA KOJI GOVORE U IME NAS

Ne govori u ime ljubavi,
Ako ljubav nemaš sam.
Ne govori u ime naroda,
Jer narod i sam govoriti zna.

Ne govori u ime slobode
Držeći se za pištolj u džepu,
Ustima svojim ne kaljaj
Tu riječ nadasve lijepu.

Ne govori u ime mira,
Puštajući golube bijele,
I bez tvoga se dlana
Ptice letu vesele.

Ne slikaj se sa djedom i cvijećem
“Za našu opću korist”
I kad šutiš, nastoj biti
Sam pred sobom čist.

POSLIJE KRUGA

Da sam te sreo poslije kruga 
Kad sam se vraćao tebi 
Bio bih tvoj vjerni sluga 
Ništa se mijenjalo ne bi 

Al ja sam bio radoznao 
Htio sam spoznati krug 
Letjet još nisam znao 
A put je bio predug 

I letio sam kao pčela 
Omamljen mirisom cvijeta 
Duša mi je pobjeći htjela 
Od tijela i od svijeta 

I padajući naučio sam 
kako se podiže sam 
Uzdižući se padao sam 
Pa sad i koračati znam 

Al još mi duša mira nema 
Još kružim navikom kruga 
Još uvijek pjesmom pripadam svima 
Al samo orla imam za druga.

JUTARNJA MOLITVA

Blagosiljam Te
što si me i ovo jutro probudio.
Znam da to mnogima,
koji sinoć usniše sa mnom,
jutros već nije dano

Samo da gledam u Tvoju svjetlost,
u izvor očiju mojih,
meni je najveći dar
koji se pružiti može.
Ono što vidim
prevelika je radost za mene.
Prevelika da samo u meni ostane.

Sve što si mi darovao 
primio sam od srca.
Primio sam ovo tijelo
kao što se prima cvijet;
jer na koga bi pala,
koga obasjala Tvoja svjetlost
da nisi stvorio svijet.

Naviko si me na noći.
Navikao na dane.
Navikao na zemlju.
Na nebesa sviko.
S vatrom sam u rodu;
za zrakom sam u rodu;
ko da sam iz vode,
iz svjetlosti niko.
A sve i bez mene
bit će ko i prije
Ni sjena se na me naviknula nije.

Blagosiljam Te
što si mi sina moja dva darovao
Snagu si moju i zdravlje
ponos i uzdanje
kroz njih mi vratio.
Život si moj do vrha 
radošću ispunio.
Dužnost sam roditelja
među oči stavio
i nosit ću je dok Ti mene nosiš.
Pod krilima ću svojim gnijezdo saviti
da sina moja dva
do dobrote Tvoje dovinem.
Da mi obraz pred tobom osvjetlaju
i onda kad me ne bude ovdje.
Sina moja dva:dva blizanca sunca
Aureola dva oko moga srca.

Sve što je sebe u Tebi našlo
zanijemilo je pred Tobom
drveće nema riječi:
u bilju Te zeleni.
Zemlja nema riječi:
u cvjetu ti se smiješi,
I usta moja,
te rane otvorene ,
već polako
svjetlost Tvoja zarasta.

Kao da je munja sinula kroz Sunce,
razmaknuvši sljepilo sjaja,
ukazala mi se Tvoja providnost;
Tvoj put do tebe u meni.
Sad znam,
kao što voda zna,
da sam samo Tvoja suza
izvirila iz sna
koja se ponovo vraća očima svojim.

Enes Kišević

Ševko Kadrić

Sadik Beglerović

Gledam ga kako u horu zanosno pjeva, stasit, srebrene kose, snažna, ali umilna glasa. Uvjek sam se horskoj pjesmi i pjevačima divio, oni su mi bili znak i simbol urbanog, gradskog, školskog, sad posebno.

Isčitao sam knjigu „Čaršija u Gornjem Šeheru“, Sadika Beglerovića, onog srebrene kose što u horu zanosno pjeva, pa mi i knjiga i on u očima porasli. Drage mi ljudske nakane, kojim od zaborava otkidaju dio prošlosti i ispunjavaju nijet davno u kamenu bosanskom oštrim glijetom isklesan. „Čovjek za života treba tri dobra djela da učini, kuću napravi, od djeteta čovjeka podigne i napiše knjigu života“, za redoslijed riječi nisam siguran ali za poruku jesam. Sadik eto, i knjigu napisao o čaršiji, pomajki (poocu).

Priča, ono što za knjige nije, da je sa devet godina bez oca ostao, čaršija mu i otac i majka postala. Na hiljade, hiljada puta je uz nju niz nju hodio, radio i zarađivao, učio i volio. I dok je odrastao, i kad je slavni fudbaler postao... i danas kad više puno toga u Čaršiji nema, pa ni njega u njoj nema. Ali eto ima duša, ima sjećanje, ima fotografsko pamćenje kojim na stotine puta dućan do dućana slaže, doćandžiju do dućandžije.

Od Careve džamije kao središta i simbola čaršije, išao je uski kaldrmisani sokak a u njemu stolarija Hase Mundžića, poluotvorenih vrata kroz koje je moglo unutra ulaziti dječije čuđenje, a iz nje izlaziti mirisni, ručno rađeni namještaj. U dječijoj glavi ostalo sjećanje na, kao papir tanku talašiku, kojom su se igrala i miris joj do danas negdje u nosnicama nose. Do stolara bila piljara Ejuba Sejdića, uvjek raširenih ruku u laktovima i tankih brkova u osmjeh razvučenih. „Poljubila te cura u moj obraz“, upamtio pisac Sadik dobrog piljara i njegovu doskočicu.

Dalje se nizala brijačnica Ibrahima Demirovića, samo na oko svojom krupnom pojavom i britvom je djelovao grubo, ali oni koji su se kod njega brijali znaju kakav je ljudina i dobričak bio. Do brijačnice dućan Muharema Medića a u njemu, svega što oči i duša dječija poželi, pečeno kestenje, kruška u turšili... „Riječi su mu jedna drugu preticale, na glavi fes ili bjeli ćurlah a u ruci tespih naglašavali pobožnost“, oslika ga Sadik kao da u ruci farbe i četkicu drži. Do Muharema je bio dućan galanterije Muje Medića, sina hadžije Mustafe. Za svakog dućandžiju i svaki dućan Sadik je ima pregršt lijepih riječi i dosjetki koje otkiraju od zaborava dućane i mahalu njemu najdražu.

„Čaršija je imala dušu, ljude, igre, događaje...“ govori mi Sadik malo kasnije u kafu i knjigu zagledan. Prisjeti se domina, zvrka, šaha, muzike i igara u KUD-u „Budućnost“. Svakoj igri ljude dodaje, pa mjesto gdje se igrala, događaje koji su je kroz vrijeme pronosili.

Sadik je rastao uz folklor, pjevao ali i svirao. Ako ste pomislili na instrument, zaboravite, bio je prva violina fudbalskog kluba „Budućnost“ a godinu dana i Želje (onog Banjalučkog). Bilo je ponuda i ranije da dođe u neki klub u prvoj lizi i zasvira, ali mu se nije od Šehera odvajalo. Cjela čaršija uz njih igrala, navijala, slavila. Poslije pobjede se znalo gdje se pečenje jede, gdje tepskija baklave, gdje... klub bio čaršija, igra više od igre.

„Muja Medića je u onoj galanteriji zamjenio Ale Šarenić, zvani Paklić. Svi su znali njegov motor marke „Push“, ali i pamtili mu francuzicu kapu. Sa onim kapom i motorom u mahalu Ale i miris nove Evrope unosio“, nastvlja Sadik priču o mahali i dućanima uz ulice joj poredanim. Uz galanteriju je bila pekara na drva Ibrahima Troke. Ibrahim je u radnju ulazio sa fesom a onda se u njoj pretvarao u pekara sa bijelom pekarskom kapom. Djeca zagledala Ibrahima i njegove kape, ali i mirisala rumene somune.

Uz pekaru je bio i dućan sa školskim priborom i cigaretama a u njemu Zulfo Turčinhodžić. Starije privlačio miris duhana a djecu miris neispisanih teka i ne otvorenih knjiga.

I tako me Sadik iz uske uličice odvede na Vrbas i mlin Sulejmana Džajbića. Drvenim direcima i tahtama poče mlin da okiva, Vrbas kroti i na mlin vodu navraća a onda u njemu kamene točkove da pokreće i melje žito, ali i  kukuruz ko dukat žut. O Vrbasu, splavarenju, kajacima, kupanju i ašikovanjima bi, kaže mogao novu knjigu napisati.

Pričao mi je Sadik još o ljudima i čaršiji, ali i o ne ljudima, onima koji su čaršiju razrušili a ljude u tuđinu prognali, pokazivao slike u knjizi Enesa Mundžića, crteže Alojza Ćurića, pjesme Ismeta Bekrića, Mehe Barakovića, Kemala Coce, Enise Osmančević Ćurić, Jovana Joce Bojovića, Nasihe Kapidžić... ali vam o tome neću više govoriti, Sadikova „Čaršija u Gornjem Šeheru“ čeka da se pročita.

BiH u EU i NATO – to je životni cilj građana BiH


OTVORENI APEL STOTINU
bosanskohercegovačkih intelektualaca – univerzitetskih profesora. naučnika, književnika i umjetnika iz zemlje i dijaspore, za ubrzanu obnovu cjelovite, multietničke, funkcionalne, održive, prosperitetne i europske države jednakopravnih građana i ravnopravnih naroda demokratske Bosne i Hercegovine


Apel se upućuje članicama OUN, SAD, NATO, OSCE,
the European Union Countries, the  Council of Europe,
the Parliament of European Union, EU Commissioners,
OIC – the Organization of Islamic Conference, BRIC,

Sarajevo, 25. novembar / studeni 2010,
 Dan državnosti Bosne i Hercegovine

Dame i gospodo, Vaše ekscelencije,

Zabrinuti za sudbinu naše lijepe, ali napaćene domovine, molimo vas da, u ime temeljnih vrijednosti čovječanstva, učinite sve što je u vašoj moći da se obnovi i učvrsti demokratski, multietnički i multikulturalni karakter Bosne i Hercegovine, kao jedinstvene, održive, funkcionalne i prosperitetne europske države.

Dejtonsko-pariškim sporazumom (novembar-decembar 1995), pod pritiskom međunarodne zajednice, prekinut je rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995). Ta se činjenica neosporno mora cijeniti kao pozitivno dostignuće.

Nažalost, sva kasnija događanja pokazala su da je prekid ratnih operacija bio gotovo jedino pozitivno dostignuće tog sporazuma u odnosu na ponovnu uspostavu Bosne i Hercegovine kao funkcionalne demokratske države.

Neka od rješenja iz Dejtonsko-pariškog sporazuma, iznuđena imperativom zaustavljanja oružanog sukoba, nisu u skladu sa međunarodnim demokratskim standardima, i pokazala su se kao nepremostiva prepreka u svim aspektima reintegracije Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države ravnopravnih građana i naroda.

Dejtonsko-pariški sporazum promijenio je i ime naše države, isključivši iz naslova riječ “Republika” koja je, međutim, zadržana u nazivu jednog od entiteta.

Legalizovano je stanje uspostavljeno silom i genocidnom politikom i praksom snaga koje su osmislile, otpočele i vodile rat. Formirane su administrativne strukture kakve nemaju uporišta u našoj tradiciji, i koje nisu uobičajene u odnosu na standarde drugih višenacionalnih demokratskih država.

Entiteti uspostavljeni Dejtonsko-pariškim sporazumom uglavnom nisu ispoštovali dvije osnovne odredbe toga sporazuma - odredbu o privođenju pravdi i kažnjavanju odgovornih za počinjene zločine, i odredbu o povratku prognanih i izbjeglih u njihove domove.

Iz entitetskih struktura nisu odstranjene snage koje su osmislile, započele i vodile rat (onako kako je izvršena denacifikacija u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata), pa su one ostale politički aktivne i danas.

Onemogućavanjem povratka izbjeglih i prognanih promijenjena je nacionalna struktura stanovništva Bosne i Hercegovine.

U takvim okolnostima zloupotrebljava se entitetsko glasanje, pa pozicija dezintegracionih nacionalističkih snaga postaje dominantna, dok se uloga demokratskih integrativnih elemenata bosanskohercegovačkog društva u potpunosti degradira i marginalizira. Na taj se način blokira svaka inicijativa da se, poboljšavanjem ustavnih rješenja ili na druge načine, ovakvo neodrživo stanje promijeni u smislu uspostavljanja istinskog, demokratskog, multietničkog i multikulturalnog društva, lišenog diskriminacije i aparthejda po nacionalnoj, vjerskoj, političkoj ili drugoj osnovi.
U prilog našoj konstataciji o neodrživosti ovakvog stanja govori ocjena Europskog suda za ljudska prava prema kojoj je ustavni sistem u Bosni i Hercegovini diskriminatorski i protivan

Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. I ta ocjena i sve druge pozitivne inicijative u cijelosti se ignorira.

Ozbiljni analitičari upozoravaju na teško stanje u svim segmentima života u Bosni i Hercegovini, bez obzira na entitetsku ili nacionalnu pripadnost građana. Zato su potrebne korjenite promjene.

Očigledno je kako sve upućuje na moguću novu agoniju žitelja Bosne i Hercegovine i moguće novo žarište nestabilnosti, kako u regiji tako i u međunarodnim razmjerama.

Unatoč svijesti da se mir i budućnost za Bosnu i Hercegovinu mora kreirati unutrašnjim snagama, mi smo duboko uvjereni da politička situacija u zemlji i sastav zastupnika izabranih na posljednjim izborima (3. oktobar / listopad 2010) nije takav da se bez značajne intervencije međunarodne zajednice mogu uspješno donositi bilo kakve vitalne odluke o potrebnim promjenama postojećeg nedemokratskog i oktroiranog ustava.

Najvažniji dokaz za ovu tvrdnju je činjenica da je taj isti oktroirani Ustav, koji predstavlja glavnu prepreku reintegraciji i funkcioniranju Države, usvojen u Daytonu (novembar 1995) pod neposrednim rukovođenjem međunarodne zajednice, koja i danas, sa svojim krupnim Bonskim ovlaštenjima, vrši kontrolu situacije u zemlji.

Dejtonski sporazum je potpisan bez znanja naših građana, i sve do danas još nije preveden sa engleskog na jezike kojim govore stanovnici Bosne i Hercegovine. Isto tako, ni legalno Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, države priznate od Ujedinjenih nacija (1992) koje je po važećem Ustavu Države jedino imalo pravo da donese „Odluku“ o potpisivanju Daytonskog sporazuma prije 15 godina, nikada nije donijelo takvu Odluku, a niti Parlamentarna skupština legalne Republike Bosne i Hercegovine.


Dame i gospodo, Vaše ekscelencije,

Slobodni smo uz ovaj “Otvoreni apel” izložiti Vam određena politička rješenja i ustavne principe uz koje, prema našem mišljenju, može otpočeti proces obnove cjelovite i jedinstvene, multietničke i multikulturalne, održive i funkcionalne europske države Bosne i Hercegovine.

Prvenstveno smatramo neophodnim osigurati:

1.       efikasnu zaštitu zajamčenih ljudskih prava i sloboda, uz garanciju  mogućnosti ostvarivanja istih na čitavom državnom teritoriju bez ikakvih izuzetaka i diskriminacija;

2.       instrumente za ostvarivanje kolektivnih nacionalnih prava jednako za sve  građane, sve narode i nacionalne manjine, te pravo na regionalnu i lokalnu samoupravu u skladu sa Europskom poveljom o ljudskim  pravima i Europskom poveljom o lokalnoj samoupravi;

3.       ostvarivanje procesa regionalne suradnje jednako prema svim susjedima,  bez ikakvog
nacionalnog predznaka i bez protekcionizma prema bilo kome (paralelne specijalne odnose entiteta i susjednih država rješavati kao regionalnu prekograničnu suradnju u duhu općeprihvaćene europske  prakse)


4.       uspostavljanje racionalne i efikasne organizacije državne vlasti na svim nivoima, u skladu sa uvriježenim standardima naprednih demokratskih država, koja će svoj legitimitet izvoditi isključivo iz državnog identiteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine kao države ravnopravnih naroda koji u njoj žive. Pravo nacionalnog veta treba zadržati samo u Domu naroda, koji treba da bude formiran kao istinska garancija ravnopravnosti svih naroda i nacionalnih manjina.

 5.      uvjete pod kojima će se intenzivirati i ubrzati procesi priključivanja Bosne i Hercegovine euroatlantskim integracijama.

U prelaznom periodu, do donošenja novog Ustava Bosne i Hercegovine, moguće je vratiti pravnu snagu Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prema kojem su održani prvi demokratski izbori (1990) i referendum o nezavisnosti (1992), ili makar one njegove odredbe koje garantiraju mogućnost ostvarivanja premisa citiranih od 1. do 5.


Ovo treba učiniti što prije, zato što posljednji ustav Republike Bosne i Hercegovine predstavlja i posljednje pravedno, pa prema tome i legitimno ustavno uređenje naše države. Dejtonski model ustava prevodi u ustavnu povelju jedan aneks međunarodnog mirovnog  ugovora koji ne odgovara standardu ustavotvornog akta. Tako se državnopravni status BiH pokazuje kao „ustavna država” koja nema legitimni ustav.


Po našem mišljenju, u novom Ustavu Bosne i Hercegovine, koji bi dobio europski karakter, trebalo bi ugraditi sljedeća osnovna načela:

1. Bosna i Hercegovina je država svih njenih građana i naroda: konstitutivnih naroda Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih kao nacionalnih manjina, koji u njoj žive. Bosna i Hercegovina je zasnovana na vladavini prava i socijalne pravde, na načelima participativne građanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama, zaštiti čovjekove okoline, međunarodnoj suradnji i tržišnoj ekonomiji, kao i na pripadnosti europskim principima i društveno-historijskim vrijednostima;

2. izvorna suverenost pripada državi Bosni i Hercegovini i potiče isključivo od svih njenih građana i naroda. Nijedan državni organ, politička organizacija, grupa, pojedinac ili jedan od naroda, ekskluzivno ne može prisvojiti suverenitet ili dio izvornog suvereniteta države i uspostaviti vlast mimo izvornog suvereniteta;

3. pravni poredak je jedinstven. Uređenje vlasti počiva na podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Predstavnički dom vrši zakonodavnu vlast po principu demokratskog odlučivanja, u skladu sa odredbama Ustava. Dom naroda štiti vitalne kolektivne interese svih naroda i nacionalnih manjina podjednako, uz primjenu instrumentarija određenog Ustavom. Izvršnu vlast provodi vlada Bosne i Hercegovine, formirana prema principu kompetentnosti, te na način da odražava i nacionalnu strukturu stanovništva Bosne i Hercegovine, (prema popisu iz 1991.g.). Sudska vlast je neovisna od političkih i bilo kojih drugih utjecaja;

 4. funkciju Predsjednika Države obavlja Predsjedništvo kojeg čine Predsjednik predsjedništva i tri člana. Predsjednik i tri člana Predsjedništva biraju se na četiri godine iz redova triju konstitutivnih naroda i iz redova ostalih naroda koji čine stanovništvo Bosne i Hercegovine, na općim izborima za cijelu državu, sa slobodnim pristupom aktivnom i pasivnom pravu glasa za sve građane.

5. kontrola državnih granica je u nadležnosti države Bosne i Hercegovine. Jedino država Bosna i Hercegovina odlučuje o državljanstvu svojih stanovnika;

6. država Bosna i Hercegovina ima svoje oružane snage, svoju policiju i sigurnosne službe, a i niži nivoi vlasti imaju odgovarajuće policijske snage. Teritorija države Bosne i Hercegovine je nedjeljiva i nikakvim pravnim aktima ne može se dijeliti. Imovina naslijeđena 1991. godine, nakon razdruživanja od SFR Jugoslavije, je imovina države Bosne i Hercegovine.
7. vjerske zajednice su odvojene od države. Nijedna religija ne može se uspostaviti kao državna ili obavezna. Religijski praznici ne mogu biti praznici Države;

8. pred Ustavom i zakonom svi su jednaki. Svako ima pravo na jednaku zakonsku zaštitu bez diskriminacije. Pravo na život i imovinu je nepovredivo;

9. ekonomsko uređenje u Bosni i Hercegovini počiva na tržišnoj privredi, otvorenom i slobodnom tržištu, slobodi poduzetništva, samostalnosti privrednih subjekata i ravnopravnosti privatne i drugih oblika svojine. Bosna i Hercegovina je jedinstveno ekonomsko područje sa jedinstvenim tržištem roba, rada, kapitala i usluga;

10. spoljna politika počiva na opće priznatim principima i pravilima međunarodnog prava i pripada izvornoj suverenosti države;

11. odredbama Ustava, kojima se osiguravaju kolektivna nacionalna prava i pravo na regionalnu i lokalnu samoupravu, mora biti osigurana i zaštita od mogućih zloupotreba tih prava u smislu blokade Parlamenta i drugih državnih institucija, odnosno onemogućavanja funkcija države kao cjeline.

12. Odredbama Ustava onemogućiti segregaciju u obrazovanju i netrpeljivost prema drugima. Isto tako, obavezati državne organe na svim nivoima za modernu ulogu nauke, obrazovanja, kulture i umjetnosti i njihovo potrebno finansiranje po ugledu na europske razvijene zemlje radi blagostanja građana i njegovanja zajedništva.


Radi svega izloženog, zahtijevamo da se prije svih budućih razgovora i rasprava o ustavnim promjenama i novom Ustavu osnuje ustavni konvent, u koji će pored predstavnika političkih struktura ući ravnopravno i vanstranačke strukture, pa i naša (IA- 14).
Zakonom o pripremama novog Ustava i međunarodnoj arbitraži treba regulisati da u slučaju spornih pitanja odluku na ustavnom konventu treba, bez odlaganja,  prepustiti arbitraži, sastavljenoj od pravnih eksperata za ustavno pravo, koje će izabrati Upravni odbor PIC-a (Steering Board of PIC). Arbitraža treba da odlučuje na osnovu modernih europskih standarda za višenacionalne države, a ne na osnovu ratom nametnutih rješenja u Daytonskom sporazumu”.

Na završetku ovog „Otvorenog apela” pozivamo Vas i molimo da kao članovi parlamentarnih institucija, predsjednici država i premijeri vlada najmoćnijih demokratskih sila svijeta, ne dozvolite sada, u vremenu imperativnih promjena postojećeg i usvajanja novog bosanskohercegovačkog Ustava, da dosadašnje sveopšte zlo nad multietničkom Bosnom i Hercegovinom, iznutra i spolja, ima posljednju riječ !

(Kao dokaz da su potpisnici prihvatili „Otvoreni Apel”, čuvaju se u Uredništvu Inicijatora Apela u Sarajevu njihovi „ID” brojevi.  Inicijatori Apela, njih 14,  označeni su kao grupa
 (IA – 14). Oni su ovlašteni, u ime svih potpisnika, da potpišu Apel i prateća pisma):

S poštovanjem, bosanskohercegovački intelektualci iz zemlje i dijaspore, potpisnici Apela.


A /  P O T P I S I   I N I C I J A T O R A  „ A P E L A” ( I A - 14 )

G. Jakob Finci, dipl. jur.  Dopisni član BHAAAS – BH Američke Akademije za umjetnost i nauku; Predsjednik Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, Ambasador Bosne i Hercegovine u Bernu, Švicarska


G. Jure Galić, Predsjednik Saveza antifašista i boraca narodno-oslobodilačkog rata, Sarajevo 
 
Doc. dr. Tarik Haverić, Univerzitetski nastavnik  za političke i pravne sisteme BiH, Univerzitet u Zenici

Prof. dr. Tomislav Išek, Profesor za modernu historiju BiH, Filozofski fakultet, Univerzitet u Tuzli

G. Milorad Krunić, dipl. ecc., Predsjednik Srpskog kulturnog društva „Prosveta” Sarajevo. BiH

Prof. dr. fra Luka Markešić, Predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), Sarajevo, BiH


D. akademik Dejan Milošević, Istraživač atomskih procesa u atofizici i profesor na PMF Sarajevo


Prof. dr. Nedžad Mulabegović,, Predsjednik Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca Sarajevo, BiH



Prof. dr. Muris Osmanagić, Laureat najviše nagrade za nauku u bivšoj Jugoslaviji - AVNOJ-a za 1982.

Akademik profesor emeritus dr.  Branislava Peruničić, Podpredsjednik ANUBiH, Sarajevo, BiH

Akademik prof. dr. Vladimir Premec, sekretar odjeljenja humanističkih nauka, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH), Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Predsjednik
Hrvatskog društva za znanost i umjetnost Bosne i Hercegovine

G. Sretko Radišić, dipl. ing. Predsjednik Srpskog građanskog vijeća (SGV), Zenica, BiH

Akademik Abdulah Šarčević , član, ANUBiH,  Filozofski fakultet, Univerzitet u Sarajevu, BiH

Dipl. ing. Chem. Schlomo Bar Giyora (Vladimir) Zupkovic, Konsultant i stručni saradnik, Caduri Center Laboratories, Lower Galilee, Israel (Nazaret, Haifa, Ako i Tiberias), BH dijaspora, Izrael.




B / Podaci o potpisnicima „Otvorenog apela”

Izražavamo posebnu zahvalnost za prevod „Otvorenog apela“ i pratećih dokumenata na engleski jezik:

Ms. Sabini Gadžo, Mphil
Koordinatoru Fakulteta modernih jezika i Departmanu engleskog akademskog pisanja, Univerzitet: Sarajevska škola nauke i tehnologije (SSST), Sarajevo, BiH.



Prilog 1. : Multietnička mapa Bosne i Hercegovine prema popisu stanovništva (1991)

 
Statistički zavod Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1991.


04.02.2011.

Da li je i Egipat danas dio iste proče?

Ševko Kadrić, 2001 godine. Objavljeno i u knjizi ”Ekologija – neodrživi razvoj, 2005.

Stockholmsfria, je objavio tekst u cjelini 2008. godine ali mu dodao ovu divnu karikaturu.

Neposredno poslije tragičnog bombaškog atentata u Njujorku i Vašingtonu, ali i poslije onog u Londonu, odapete su sve ovosvjetske strijele zapada protiv ”bauka islamskog fundamentalizma”.  Nikad Amerika i Engleska nisu tako prijetile ”protivnicima” i ”teroristima” ali i nikad nisu  tako malo znala ko su i gdje su.

Samoubilački sinhronizovani napadi na Ameriku septembra 2001. godine imaju dosta sličnog sa slijetanjem malog aviona ”Cesne” na Crveni trg u Moskvi prije dvadesetak godina. Bezazleno i avanturističko slijetanje mladog Nijemca Mathiasa Rusta na Crveni trg  je razbilo sve fame o sigurnosnom  kišobranu SSSR-a kao nuklearne velesile. Mladi Nijemac je uzdrmao kompletnu piramidu vojnog i političkog vrha SSSR-a koja je bila samo jedan od završnih udaraca ”Perestrojke” i konačnog loma i Varšavskog bloka i Sovjetskog Saveza.

Mala ”Cesna” je slijetanjem na Crveni trg (28. maja 1987. godine) načela i drugi vojno politički blok NATO pakt iako se održava i održao do dana današnjeg. Raspadom  ”komunističkog bloga kao bauka i opasnosti demokratiji zapada”, apsolutno je prestao razlog postojanja NATO pakta. Međutim, to bi bila logika, ali sila i logika ne idu zajedno, bar to mi iz Bosne dobro znamo.

Margaret Thatcher je 7 juna 1990. godine na sastanku NATO -a na pitanje: ”Ima li NATO budućnost?” odgovora glasno ”Da”,  a na pitanje zašto i kako, u istom govoru kaže: ”Potrebno je da identifikujemo prijetnje sa kojima će mo se suočiti u budućnosti, te sile i strategije, sa kojima treba da se susrtnemo..”

Još prije Mrgaret Thacher, bivši sekretar SAD-a Henri Kissinger je uz pojam terorizma u svjetu vezao i odrednicu ”islamski” čim je zapravo i locirao i opasnost i novog svjetskog ”bauka”. Malo iza toga Willy Clark je ”te sile, strategije i bauka i definirao”: ”Militantni islam je danas isto tako važan kao strateška prijetnja kao što je bio Sovjetski Savez u komunističkom vremenu.”

Tako je ”bauk komunizma” u propagandnom zastrašivanju građana svijeta demokratije zamjenjen novim baukom ”baukom islamskog fundamentalizma”. Zašto se to desilo  istaknimo samo neke razloge:

* Objektivno više nema komunizma u svijetu (izuzme li se Kina) ni kao sile ni kao opasnosti pred kojom je neophodno graditi strah i odbrambene sisteme. A problem je da ti sistemi postoje i to u gigantskom obliku. (52% naučnog potencijala svijeta direktno ili indirektno rade za potrebe rata, najznačajnija industrija je još uvijek vojna, vojne institucije NATO pakta i lokalne na nivou država su velike i one znače privilegiju za stotine hiljada profesionalaca...)

* U traženju tog novog ”bauka” kao zamjene onom komunističkom, profilirana je društvena grupa koja sticajem historijskih i demografskih okolnosti živi na prostorima na kojima i pod kojima se nalaze najznačajnija nalazišta nafte na koju je oslonjen sav industrijski razvoj svijeta danas. Logično se i postavlja pitanje šta je njena kob: Prostor na kom živi ili vjerska obilježenost islamom ?

* U svojim neoimperijalističkim ambicijama  da zagospodare tim prostorima, prije svega SAD su posegle za historijski provjerenim saveznikom vlasti: crkvom i religijom. Zato će Kisindžer i upotrijebiti imenitelj ”islamski” uz terorizam!? Tako je mozaik sklopljen i on je definiran u rečenici  generala Willya Clarka po kojoj je: ”Militantni islam danas isto tako važan kao strateška prijetnja kao što je bio Sovjetski Savez u komunističkom vremenu.” Sva apsurdnost ove tvrdnje sadržana je u činjenici da je Varšavski ugovor bio vojno politički blok, da je SSSR bio savez država, što znači protuteža NATO paktu  dok se uz militantni islam vezuje ”skupina od nekoliko desetina terorističkih grupa”.

Vandalsko bombardovanje Vašingtona i Njujorka, kao i serija slicnih teroristickih napada u Rusiji, Londonu, pored enormnog broja poginulih nevinih ljudi, ima i drugu pouku. Za SAD kao vodeću vojnu velesilu na svijetu ono je šamar od kog će teško moći da se oporavi. U nemoći da američka administracija preispituje svoju spoljnju neoimperijalističku politiku ona će tororističke napade iskoristiti da opravda svoju politiku uvođenja reda u svijetu i da se upusti u novu vojnu avanturu vjerovatno sličnu onoj vijetnamskoj.

Nekim slučajem ovih dana je švedska televizija prikazala film o Bin Ladinu, čovjeku kom se pripisuju teroristički napadi na SAD na dušu. Film nedvosmisleno govori da je upravo američka obavještajna služba u cilju borbe protiv komunističkog SSSR-a, ”stvorila” i Bin Ladina ali i talibane.

Nama sa prostora Balkana ne treba mnogo uvjeravanja da je Slobodan Milošević bio najznačajniji američki čovjek na Balkanu u zadnjih 15 godina. Zahvaljujući njemu je Amerika i vojnički došla u Evropu, na Balkan i podigla svoju najveću vojnu bazu na Kosovu. Svakako Miloševiću dodajmo prolivenu krvi po Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu ali i Makedoniji. U cijelu priču ubacimo i priču o Mladomuslimanima i Bosni i Hercegovini, o mudžahedinima i njihovom  stacioniranje u Travniku. U okolnostima totalnog okruženja Bosne, ”neko” dovodi grupu ljudi prepoznatljiva imidža (vjerskih islamskih ratnika) i stacioniraju ih, ne u Srebrenici, Bihaću.. gdje se vodi rat , već u Travniku gdje je trebalo tek da počne?

Pripremajući prvu verziju ovog teksta neposredno poslije terorostičkog napada na Njujork, autor je ustvrdio da je  više nego sigurno da će američki gnjev i odmazda krenuti prema ”protivnicima”, ”teroristima”, to što niko ne zna sa sigurnošću ko su oni, ni gdje su, to je najmanje bitno. Sad za sad se jedino zna gdje nisu. Na žalost poslije su se desili i Avganistan i Irak.

Jedno je sigurno da Amerika svoj gnjev usmjerava prema ”islamskom terorizmu” ali i ostali svijet  koji se sa njom solidariše koristi priliku da satanizira sve što u bilo kojem obliku sadrži riječ ”islam”. Istini za volju islamski svijet davno propuštenom reformim islama, po principu obraćanja Bogu na maternjem jeziku vijernika, (Poput Luterovih reformi ukršćanstvu) i sam je doprinio izgubljenosti u kojoj se danas nalazi. Muslimani su danas, mimo prostora arapskog jezika, u milosti i nemilosti vjerske uleme, kao tumača vjerskih poruka i vladanja "u ime Allaha".

Analitičari govore da je Amerika u nazavidnoj ekonomskoj situaciji, rat i bombe su najbolji način da se ona i prikrije. Tako su mislili i oni koji su vodili ratove na Balkanu ”u ime naroda” ali je problem da je isti taj rat iste te narode vratio nekoliko vijekova nazad. Da li je iskustvo Balkana i dovoljno!?

P.S.

Tekst prvi put objavljen 2001.

Ševko Kadrić

* Odlukom američkog Vrhovnog suda, 1943, odbijena je Markonijeva patentna prijava i patentno pravo na radio.

Podsjećanje na razgovor i divnog čovjeka, vođen prije 12 godina. Riječi profesora Dedijera se doimaju kao oporuka.

Prof Dr Stevan Dedijer

razgovarao: Š. Kadrić,

3 januara 1998.

Dr. Stevan Dedijer (1911-2004)

Kadric: Gospodine Dedijer evo nas četvrti put na istoj temi: Jugoslavija, Bosna, rat. Prvi put 1992 . godine pa onda 1994. 1995. i danas. Bivši švedski premijer pa kasnije Visoki međunarodni predstavnik u Bosni Karl Bilt je upravo objavio knjigu "Cilj mir" o svojoj misiji u Bosni. Kažete da ste je pročitali od prve do posljednje stranice i kako komentarišete knjigu?

Dedijer : Švedske novine, ali i svjetska stampa pišu o toj knjizi i o iskustvu Karla Bilta u Bosni. Biltova partija na sva zvona govori, evo piše "Sid Svenska", da će to njegovo iskustvo u Bosni biti upotrijebljeno da se ponovo dočepaju vlasti u Švedskoj. I upravo sa tog stanovišta želim istaći da je iskustvo Karla Bilta u Bosni vrlo štetno ne samo za narode i države na prostoru bivše Jugoslavije (Srbiju, Htvatsku, Bosnu, Makedoniju.. odnosno Srbe, Hrvate, Bosance, Makedonce...) već i Svedsku i Švedjane pa i šire evropsku i svjetsku politiku. Tri dana nakon što je preuzeo duznost u Bosni (1995) Karl Bilt je objelodanio svijetu da je otvoren za sve informacije i ideje za najbolje riješenje u Bosni i bivšoj Jugoslaviji i ostavio je mogućnost komunikacije posredstvom INTERNET-a. Već sutra dan je "Znao" šta se dešava i u Bosni i u Jugoslaviji te je saopštio svijetu da se tamo dešava "gradjanski rat". Po njemu to nije bila agresija Miloševića, Karadjica, Kraišnika, Mladića i ostalih koji su tu aresiju sprovodili nad Bosnom već gradjanski rat. Medjutim Karl Bilt je samo ponavljao ono što je engleski premijer Mejdžer, njegov minisar Hed, Rivkin general Lez i drugi iz njegovog staba tvrdili od 1990 godine. Mejdzer je to i izjavio na švedskoj televiziji 1991 godine kad je dolazio u goste u Švedsku i kod Karla Bilta i ja sam to čuo na televiziji.

Još tada sam reagovao u Dagens Nihetenu tvrdeći da Milošević namjerava napasti sve ostale narode u bivšoj Jugoslaviji i da se to mora zaustaviti. Karl Bilt nigdje ne spominje Jugoslaviju od 1918 - 1941 godine i činjenicu da je Jugoslavija bila pod okupacijom srpske monarhije. Još juna 1928 kada su braća Radić kao predstavnici hrvatskog naroda ubijeni u Jugoslovenskoj Skupštini. Moja majka Milica rodjena Bosanka iz Gradačca je tada rekla "Djeco ovo je kraj Jugoslavije, Aleksandar je ubio predstavnike Hrvata". U istoj toj Skupštini kao poslanik je tada sjedio Ante Pavelić koji je bio svjedok zločina i on se tada obratio Italiji i Njemačkoj tražeći podršku za njegov ustaški pokret, ostalo o zločinu ustaša znamo. Ne želim umanjiti zločin i genocid koji su sprovodile ustaše, ali atentat nad braćom Radić organizovan od strane reganta Aleksandra ima svog uticaja i značaja u pojavi jednog Pavelica. O tome u knjizi Karla Bilta nema ni riječi.

Moj otac je bio pobornik ideje Velike Srbije čak i autor prve karte koju je objavio u brošuri o Dalmaciji jos 1915 godine. Ta karta Velike Srbije je bila veća od Jugoslavije. Ranije sam vam rekao šta sam mu ja govorio: "Tata ideja veleike Srbije je grobnica Srpskog naroda". Još 1911 tajna organizacija "Crna ruka", koja je kasnije stajala iza atentata u Sarajevu 1914 na Austrougarskog prestolonasljednika Ferdinanda, u svom Ustavu ističe da Velika Srbija treba da obuhvati sve juznoslovenske zemlje. To je ideja koju je Milošević stavio kao politicki plan ispred sebe. Jos 1980 godine u svom romanu "Grešnik" Dobrica Ćosić je napisao da "Svi Srbi treba da žive u jednoj državi" kopirajuci Hitlera koji je takodje tvrdio da "Svi Nijemci treba da žive u jednoj državi", kasnije je kopirajuci Musolinija rekao "Sve što Srbi dobiju u ratu izgube u miru". Dakle Karl Bilt u svojoj misiji nije ni imao zadatak da u skladu sa stvarnim interesima naroda na prostoru Jugoslavije zaustavi agresiju i uspostavi mir već da realizuje interese evropskih moćnka na tom prostoru.

Otuda i otvoreno popuštanje Miloševiću i obećanje "Nećeš moći dobiti Veliku Srbiju ali ćeš dobiti veću". Cijenu tog "veću" mi dobro znamo ali će je i Srpski narod upamtiti za dugo. Milovan Djilas mi je pred odlazak pisao: "Cijenu ovog što je Milošević učinio Srbi će plaćati narednih 100 godina".

Kadric: Ta Miloševićeva priča Velike Srbije još nije okončana. Trenutno izgleda da je dosao tamo odakle je i počeo do Kosova, kako vidite situaciju na Kosovu danas?

Dedijer : Dimitreije Tucović je 1913 godine u svojoj knjizi pisao sa grozom o tome šta su srpski vojnici radili Albancima na Kosovu i kroz Albaniju 1912 godine. Oni su to radili nošeni mitom o Kosovu kao srpskom stradalištu i srpskom svetištu te zaklanjajući se iza poruka njegoševa "Gorskog vijenca". Šezdesetak godina kasnije Milošević svoj program velike Srbije promovira ponovo na Kosovu na Gazimestanu pod srpskom zastavom i parolom "Svi Srbi u jednoj državi" te "Niko vas ne smije tući" i sl. Poslije svega što je učinio u Sloveniji, Hrvatskojte Bosni Milošević se ponovo vraća na Kosovo sa batinama svoje policije, okupatorskim sistemom i sl. problem je da na Kosovu zivi 90% Albanaca i da Kosovo pripada Albancima i to je osnova na kojoj bi trebalo graditi srpsku politiku na Kosovu. Graditi demokratiju u Srbiji i na Kosovu u kojoj nacionalna i vjerska pripadnost nebi igrala ulogu kakvu danas vještački igra u Srbiji. Patrijarh Pavle osudjuje brutalnu silu miloševićeve policije nad demonstrantima u Pristini i to je dobro, ali je problem da je srpska crkva cijelo vrijeme stajala i još uvijek stoji iza projekta Velike Srbije. Srpska pravoslavna crkva treba da osudi mit o Kosovu, da prizna Makedonsku pravoslavnu crkvu i zagovara vjersku toleranciju kakvu zagovara papa iz Vatikana. Kažem zagovara a mi iz Bosne znamo onu narodnu "Radi sto hodže i popovi govore a nemoj raditi što oni rade".

Kadric: Šeselj je čovjek koji je na onim "nevažećim" izborima za predsjednika Srbije dobio najveći broj glasova, šta se dešava u Srbiji danas?

Dedijer : Već sam rekao da mi je Djilas pisao da se Srbi neće oprati ni za sto godina od toga što im je Milošević uradio. Danas ekonomski žive na nivou Etiopije a u vrijeme Tita su bili na nivou Grčke. Vidite danas da se izbor za predsjednika Srbije sveo na Miloševića, Šešelja i Draškovića. Milošević fašista na kog sam upozoravao svjetsku javnost i pisao predsjedniku Amerike još prije agresije na Hrvatsku : "On je fašista, ako ga ne zaustavite za deset godina ćemo imati desetine milošvića širom svijeta koji će destabilizirati cijeli svijet.". Da li sam imao pravo nije moje da sudim ali Šešelj ima onoliko vlasti u Srbiji koliko mu je Milošević davao i danas je tako. Kad Milošević procjeni da je bolje i Šešelj da dodje na vlast nego da on ide u Hag on će to i učiniti. Drašković je jedna budala koja je jasila na ideji velike Srbije i ideji Draze Mihajlovica i sl.

Ja sam bio u Istocnoj Bosni sa mojom ženom i mojim sinovima, u Foči, Višegradu, to su bila mala lijepa bosanska mjesta sa dominantno muslimanskim stanovnistvom. Brat (Vlado Dedijer primjedba Š.K.) i Milovan Djilas su mi pričali šta su doživjeli u Foči 1942 godine. Leševi tih nevinih ljudi, žena, djece su plivali vodom, krv se bila zaledila po mostu i sl. To su tada činile horde Draže Mihajlovića danas u tim gradovima ponovo nema Muslimana samo sad ih protjerale i pobile horde Slobodana Miloševića, Karadjica, Mladića i sl. Srbija naprosto nema svoje budućnosti dok se ne razračuna sa samom sobom. Sa mitovima Kosova, mitom Velike Srbije i političarima poput Miloševića, Šešelja ili Draškovića.

Kadrić: Bosna je Dejtonskim sporazumom otvorila novu stranicu u svojoj istoriji, ne izgleda kao država ali ni skroz uništena, kako vi vidite Bosnu danas i kakvu joj budućnos proričete?

Dedijer : Bosna mora biti jedna kao što je bila za vrijeme Tita. Vjerska i nacionalna prava koja su demokratski regulisana. Priznati Miloševica za pregovarače na dogovorima pa i Dejtonskom to je već fatalan politički potez. U onom trenutku kad se sjedne za pregovarački sto onda se na njega istresu argumenti sile koje ko ima na terenu. I to se i desilo, 49% teritorije Bosne i Hercegovine je pripalo Miloševiću odnosno Karadžiću i Mladiću. Pogledajte Švedjane u Finskoj i zamislite da neka budala dolazi u Švedsku i pita za količinu prava Švedjana u Finskoj. To je naprosto nezamislivo. Švednani u Finskoj ostvaruju svoja demokratska prava kao građani Finske države.

Što se tiče Hrvatske i njenog odnosa prema Bosni treba imati u vidu nekoliko činjenica. Prvo da je Milošević izvršio agresiju na Hrvatsku, zatim da je Tuđman u tom otporu realizovao hiljadugodišnji san Hrvata o samostalnoj državi. Pavelić to nije jer je on bio samo kvisling koji je doveden na njemačkim i italijanskim tenjkovima. Kao i poslije svakog sna Hrvatskoj predstoji buđenje. Hrvatska nije dovoljna sama sebi ona mora da trezveno gradi svoju demokratsku budućnost, Tuđman je na odlasku i on koristi slavu ostvarenog hiljadugodišnjeg sna Hrvata. I Tuđman nije Hrvatska jer da jeste sa njim bi otišla i Hrvatska. Što se tiče Hrvata u Bosni oni moraju smanjiti svoju agresivnost i prihvatiti Bosnu kao svoju domovinu.

Kadric: Ima li nešto što bi željeli poručiti Bosancima u Bosni i razasutim širom svijeta danas makar i u prigodi novogodišnje poruke?

Dedijer: Ja vjerujem u Bosnu i Bosanci se moraju okrenuti sebi i graditi svoju domovinu a ne tuđe. Bosanci su u biti dobri, često naivni i povodljivi ljudi. Vrlo često se sjetim Nasrudin hodže i jedne priče o njemu. Kad ga je pozvao neki gospodar da mu pomogne da umanji gnjev mase koja se bunila na nekom mitingu, onda je on iz one mase povikao: "Na drugom dijelu grada se dijeli vruć pilav". I kad se masa pocela razilaziti trčeći u tom pravcu onda je on rekao za sebe; "Možda se stvarno dijeli pa je i on potrcao". Iz svega kroz šta su prošli Bosanci, kad to kažem milim na sve nacije i religije i sve ljude u Bosni, bi morali izvući pouku ne trčati za vrućim pilavom koji im nude oni koji ih vuku u daleku prošlos ili donose kojekakvi Mejdžeri, Biltoi i sl. već trčati za sobom i Bosnom.

Sjećanje na jedan razgovor o Bosni i Bosancima sa Safetom Isovićem

Š. K.

Safet Isović

U petstogodišnjoj okupaciji Bosne, Otomani a kasnije Turci, su imali razrađen sistem pokoravanja naroda i uključivanja u svoju impariju. Najznačajnije sredstvo tog pokoravanja i oduzimanja identiteta bila je vjera i kalifat (vjerska ulema) kao vjerska institucija kojom se ona širila.  Tako su Bosanci, ponosni na svoj jezik i svoju vjeru u kojoj su se tada, jedini u Evropi Bogu molili na svom jeziku, počeli da mu se mole na tuđem, arapskom jeziku koji nikad nisu razumjeli. U tom procjepu između dvije vjere i dva jezika, kao čuvar bosanske kulture ugnijezdila se sevdalinka.

Generacije Bosanaca su sevdalinkom čuvale svoju posebnost i svoj jezik prkoseći tuđinu. Malo ćemo i danas naći nekoga Bosanca da napamet ne zna desetine divnih sevdalinki u kojima je ustoličena ljubav, ponos, žal za prolaznošću, naljepša mudrost i lira. U sevdalinci će mo, htijeli ili ne vidjeti kopču sa istim takvim porukama i istim tim mudrostima koje je isti taj bosanski čovjek nekoliko vijekova ranije mukom, prkosom i snom klesao u bogomilske stećke širom Bosne razasute.

Safet Isović je bez sumnje najveće ime u izvođenju i čuvanju upravo sevdalinke. Narod ga je zvao Bosanski Pavaroti neusuđujući se da napravi i obratnu paralelu pa da Pavarotija nazove Italijanskim Safetom. Bilo kako bilo, čudan prst sudbine je na ovaj svijet u istoj godini doveo ovu jedinstvenu dvojicu izvođača pjesme, isti taj prst sudbine ih je sebi uzeo u istoj godini u nekoliko dana.

Evo nekoliko opservacija koje mi je Safet izgovorio prije skoro osamnaest godina u Kopenhagenu koje se danas doimaju kao njegove oporuke.

Isović: Ovo iskustvo i ovaj susret sa našim ljudima u Danskoj, zapravo, nešto je što se ne može mjeriti sa bilo čim drugim. Ove koncerte ubrajam u sam vrh mog muzičkog nastupanja. Ovdje sam sreo svoje Bilećane, Trebinjce, Banjalučane, Kraišnike. Za ove prve sam posebno vezan, tamo sam rođen a drugima sam bježao daleke 1941. godine. U moj život su stala dva iskustva izbjeglištva i stradanja moje Bosne i mog naroda. Euforija susreta i osjećaj prkosa su u osnovi tog draga doživljaja.

Š.K: Imajući u vidu tvoje dvostruko iskustvo izbjeglištva, kako lično doživljavaš susret za izbjeglim Bosancima po svijetu razasutim?

Isović: Mnoge zemlje zapada su ponudile i pružile utočište našim ljudima i zato im hvala, ali ako je to i namjera da ti ljudi tu i ostanu onda je to zloupotreba nesreće naroda i države, odnosno učešće u njoj. To je čin kojim se čini zlo našoj zemlji i našem narodu. Sjaj zapada je čudan, sve je to omča iz koje se naši ljudi kasnije neće moći izčupati. Krediti, jezik koji postaje novi ”maternji” jezik našoj djeci, samo ubrzavaju proces integracije u ta društva i trajno zaboravljanje i gubljenje svog.

Š.K: Samir nam je ovaj razgovor prekinuo tvojom pjesmom ”Bosno moja poharana” ti imaš potrebu da kažeš nešto upravo uz tu pjesmu?

Isović: Ne mogu da ne spomenem mog učitelja Jozu Penavu, Bošnjaka kakvih je malo. On je 1934. godine u svojim pjesmama koje su postale narodne, opjevao Bosnu, njene rijeke, planine, ljude. Ljudi Jozu zaboravljaju jer njegove pjesme smatraju svojima ali mi ne smijemo zaboraviti ko je napisao: “Sarajevo behara ti tvoga”, ”Sjajni mjesec na Trebević sjeo”, ”Kraj Vrbasa sjedi momče, čeka djevojče”. To je čovjek koji je opisao stradanje Bošnjaka u prošlom ratu, čovjek koji je vjenčao svoje ime uz ime Bosne i mi to ne možemo zaboraviti.

Š.K: Šta bi poručio onima koji te slušaju?

Isović: Bosanac, Bošnjak danas ima razloga da podigne glavu ponosan na svoju kulturu, tradiciju, sebe što nije prihvatio svoje dušmane za svoje učitelje nikad pa ni u ovom nezapamćenom zločinu, što je opstao najviše zahvaljujući svojoj mudrosti i snazi, što je postao barometar evropske civilizacije.

Šta je nama Kreža

Miroslav Krleza (1893  - 1981.)

Slovo o Miroslavu Krlezi (1893 - 1981)

Dok su svirale ratne trube Balkan je ćutao o Krleži. Duhovna elita posebno Bosne razasuta po svijetu mu se vraćala iz dana u dan. Početak ove godine Sarajevo i Zagreb kao da su i počeli upravo sa Krležom. Nacin na koji to rade govori da nije riječ samo o kurtoaziji u povodu tridesetogodišnjice smrti.

Iako sam se sa Krležom sreo kao teškom i obaveznom srednjoskolskom literaturom, bliskim mi ga je učinio Enes Čengić sad već daleke 1983. godine.

Poslije odbrane magistarkog rada u Zagrebu, Gordana Bosanac, Jovan Mirić, Joco Marijanović i ja smo zavrsili u stanu kod Enesa Čengića. Čengićev radni kabinet i stan u sred Zagreba su svakim svojim kvadratom odisali Bosnom. Po zidovima bosanski slikari, u vitrinama bosanski pisci. E tu i tada kao dar za uspješno odbranjuen magistarski rad dobio sam Čengićevo "Sa Krležom iz dana u dan". Tako je druženje sa Enesom dobilo jednu novu dimenziju posrednog druženja sa samim sobom, Bosnom, bogumilima, Krležom.

Zahvaljujuci Enesu Čengiću, kasnije se ispoistavilo ne samo njemu, Miroslav Krleža je postao prisupačan i običnom bosanskom čitaocu. Čitajuci " .. iz dana u dan" shvatao sam zašto je upravo Krleža dva puta nominovan za Nobelovu nagradu, ali i zašto je nije dobio, shvatio sam zasto su upravo bogumili i bogumilska kultura temelj bosannske kulturne, duhovne i narodnosne posebnosti i zašto su baš oni " inspirisali protestantizam na zapadu".

Malo kasnije sam shvatio i zašto je tadašnje bosansko rukovodstvo, (prije svega Pozderac i Mikulić ) prigrlilo Krležu kao dar sa neba poslat. I na kraju zašto je Sarajevo jedino istrajalo na objaljivanju svih 50 sabranih Krležinih dijela.

Tad sam u samom gradu Sarajevu upoznao cijelu plejadu ljudi koji su se sa ponosom smatrali "krležijancima". Tada a i kasnije u više navrata Krleža mi je bio tema razgovora sa ljudima sa kojima sam upravo njega imao kao zajedničku dodirnu tačku. Tako će mi Rade Šerbedžija u Kopenhagenu sa ponosom reći da je iz Zagreba iznio najdražu relikviju koju je mislio iznositi to je crni šesir njemu ostavljen lično od Krleže. U jednom razgovoru književnik Mirko Kovač će mi za Krležu reći: "Na žalost mi takvih ljudi više nemamo i zaista bi sada bio jako potreban čovjek sa velikim književnim autoritetom. ... Bilo bi dobro imati čovjeka kalibra Krleže. Prisjetimo se njegovih "Deset krvavih godina" mi tamo sve vidimo ovog današnjeg što se zbiva nama i snama. Sve je to išlo nekim drugim haoticnim tokom mimo dobrih ideja u literaturi, nekom drugom stazom istorije. Lično se mnogo puta vraćam Krleži i čitam ga sasvim drugim očima jer nam otkriva da je sve znao gdje živimo i predvidio sve što će nam se dogoditi. "

Ovim povodom, prisjetimo se Krleže i ovako:

"Čovjek je tako izmislio boga, a sad kleči pred njim stoljećima. Čovjek je isčeprkao iz blata zlato, a sad ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, umjesto da je obratno.

Bog je čudestvena i strašna riječ, nastala od strave pred smrću.

Borba za slobodu čovjeka i nije drugo nego borba za oslobodjenje od predrasuda.

Svaka laž, koja se može dokazati kao juridička istina, pretvara se u juridicku istinu.

Riječi... spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme izmedju čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora.

I mjesečina može biti pogled na svijet.

Ljudi se medjusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često posteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.

Da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjetnosti, a zašto se čovjek boji smrti, to je pitanje isto tako ljudsko kao i to, zašto čovjek zapravo živi.

Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno...

Sumrak i najružniju ženu pretvara u zagonetnu lutku.

Boriti se perom spada među najveća junaštva."

Postavljajući izložbu "Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas", prvo u Parizu kasnije je obišla svijet, Krleža je kao centralnu figu postavio bosanski bogumilski stećak. Na pitanje srpskog lobija zašto ne Bijeli anđeo iz manastira Mileševo odgovorio je da je freska do nas došla iz drugih krajeva i da se njom ti treba da hvale a ne mi. Slično je odgovorio i hrvatskim lobistima da na to mjesto postavi tragove katolicke kulture na tlu Hrvatske. "Bosanki stećak niko nema osim nas" odgovorio je. Kasnije je napisao i ovo upravo o bosnaskom stećku:

"Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa samo Bosna ima spomenike. Stećke.

Šta je stećak?

Oličenje gorštaka Bosnaca!

Šta radi Bosanac na stećku?

Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj."

O srpsko-hrvatskom sukobu Krleža će napisati i ovo: "Sačuvaj me bože srpskoga junaštva i hrvatske kulture". Mozda je upravo tim svojim uvjerenjima tražio utjehu u Bosni a Bosna u njemu.

Šta je nama Djed Mraz?

Ševko Kadrić

Š. Kadrić

Nura Bazdulj - Hubijar

Nura Bazdulj-Hubijar jedna je najpopularnijih i najprodavanijih bh. spisateljica. Piše za djecu I odrasle, ali je I prevedena na nekoliko svjetkih jezika, nagrađena više puta. Jedan od njenih kritičara će napisati da su joj romani zasnovani na istinitim, "velikim" pričama o "malim, običnim" ljudima. Evo nas pred još jednim upravo takvim. “Sjećanje na plava brda”, ponovo je u pitanju priča o raspolučenim dušama, otrgnutim svjetovima, novi virtualni svijet im pomaže da se iznova spoje, na trenutak postanu jedno, ono staro. Kad bi ukratko htjela reći o čemu roman govori, kako bi to izgledalo, pitam je o plavim brdima uz zvuk Plave travničke vode.

Nura Bazdulj: O onome što me oduvijek fascinira – istinsko muško prijateljstvo. Dva prijatelja koja je rat razdvojio 93., jedan je ostao u Sarajevu, drugi se našao u Americi, putem facebook-a  se nalaze nakon šesnaest godina pa putem pisama dijele muke i sitne radosti proživljene dok su bili zajeno i one koje su proživljavali i proživljavaju odvojeno, skidaju veo po veo…

B.P: Povod  za razgovor može biti i neobična misao koju si izrekla ovih dana, zašto u tvojim romanima nema negativaca. Kažeš ja i njih ubacim, ali mi se na pola priče sažale i počnem ih popravljati, ispadnu bolji nego sma i htjela, parafraziram ali život ipak nije poput pisca da stalno popravlja?

Nura Bazdulj: Isto pitanje, pa i odgovor naprosto mora biti isti. I sam znaš da mi ispisujemo sami sebe. Ja nisam negativna ni u kojem smislu i naprosto ne znam “ući” u kožu negativca. I živa je istina da sam pokušala sa Suletom u romanu Amanet, pa ga onda prala i umivala dok nije postao sjajan lik.

B.P: Moram priznati da je mnogo teže pisati za djecu i omladinu nego za "odrasle", to sam iskusio kod prevođenja romana Zulmira Bečevića ali i kod mog novog rukopisa "Farbanje neba", ti si vrlo čitana upravo u tom uzrastu, kakva su ti iskustva, u čemu je tajna?

Nura Bazdulj: Ne samo teže nego i odgovornije. Djeca i mladi su također ljudi, manje godina i mase, više intelekta. Pa ti znaš da se testovi inteligencije prave manje zahtjevni što je osoba starija. Naprosto, njima ne možeš prosipati praznu priču, na prvu te “skontaju”. A odgovornije je jer kad si odrastao, zreo, još ako si i sam roditelj, imaš moralnu odgovornost da doprineseš dobrom odgoju i obrazovanju malih i mladih ljudi, da im pomogneš u formiranju njihove ličnosti. Inteligencija sama po sebi ne mora značiti ništa, potreban je odgoj i obrazovanje.

B.P:  Lično me vode teme kod pisanja, hoću velike priče da sklopim među male korice knjige, šta tebe vodi ili šta te nosi?

Nura Bazdulj: Ako nećeš da zalutaš, slijedi svoje srce.

B.P:  Vjerovatno ono po čemu jesi nadrasla prostor i vrijeme, jeste istrajnost da svoje junake, ali i čitaoce ne djeliš po bojama, danas uobičajenim. Je li to uvjerenje, hrabrost, profesionalna ljekarska etika, ili individalna etika jednog pisca označenog imenom Nura Bazdulj?

Nura Bazdulj: Bilo bi užasno porazno kad bi nam za iznošenje istinskog uvjerenja bila potrebna hrabrost. Ja jednako osjećam, mislim, radim i pišem i zato imam savršen mir sa samom sobom. Ako se sukobim sa nekim drugim, to je neuporedivo lakše i zdravije.

B.P:  Bosanci su narod koji ne čita, ovi po svijetu razasuti sa svakom godinom su sve dalji i od Bosne i od jezika kojim bi mogli bosanskog pisca čitati, kakvo je tvoje iskustvo sa čitalačkom publikom po svijetu razasutom, posebno mlađom?


Nura Bazdulj: Što se tiče čitanosti mojih knjiga u Bosni pa i u regionu, ja se zbilja nemam razloga žaliti. Broj konzumenata onog što pišem prevazilazi sva moja očekivanja. Što se tiče Bosanaca u dijaspori, mislim da veliki broj njih u nekim zrelim godinama također voli i čita moje knjige. To kažem zato što prodaja u knjižarama u vrijeme godišnjih odmora kad oni dolaze u Bosnu značajno poraste. Što se tiće mladih u dijaspori, na to pitanje nemam odgovor a ne želim špekulirati…

B.P: Inspiracija, vratimo se njoj?

Nura Bazdulj: Inspiracije su nam pred očima... Ja pišem jednostavne životne priče, iznimno rijetko teške, tako da je život mnogo suroviji od većine knjiga.
U svaku sam knjigu utkala dio sebe – moje radosti i moje tuge, traume, strahove, želje, dileme, snohvatice, ljubavi... Osobito volim pisati za djecu. Tim maladim ljudima pokušavam prenijeti bitne poruke o stvarnim vrijednostima u životu, a priča je samo ambalaža za te poruke. Evo vam primjer. U romanu "Šta te muči, Tamaguči?" ima zapleta, raspleta, nevine djetinje ljubavi, odnosa u porodici, a suština je da nema veće vrline od milosrđa i vlastitog odricenja od nečega u ime dobrote.

LUTER I ORLOVIĆ

Izvod iz romana Ševke Kadrića

XX

"U smrt nosimo samo ishodište naših života, rezultate naših djelovanja u ovom svijetu."

Sufijska mudrost

SUNCE je svom vrelinom pržilo stijene tvrđave na Bosforu. Svi junski dani su vreli na Bosforu, a ovaj je trebalo da bude vreo i krvav. Sultan se plašio velike pobune u cijelom carstvu, naredio je da se inspirator pobune veže konjima za repove i raskine a tijelo baci psima. Hamza ležao okovan u tamnici, obasjan mlazom sunčeva svjetla, što se probijao kroz željezne demire na malom otvoru na vrhu ćelije.

Mirno je čekao da dželati izvrše sultanovu volju. Kadija je trebalo da glavu, u krpu umotanu, donese pred sultana kao dokaz da je njegova volja izvršena. Istinu o pogubljenju trebali su čuvati sultan, kadija i sultanovi bedemi. Dželati i onako nisu znali ništa o žrtvama. Njihovo nije bilo da znaju, njihovo je bilo da sultansku želju što brže izvrše. Da je sultanu trebalo da istina ostane samo njemu i kadija bi ostao bez glave ili završio na dnu Bosfora.

Hamza od života nije odustajao, iako mu ga nije još mnogo ostalo. I život u željeznim bukagijama u hladnoj ćeliji na Bosforu bio je njegov život. To nikom nije pripadalo, ni sultanu, ni Allahu, ni bogovima njegovih starih, nikom osim njemu, poslije kako bude, mislio u onaj mlaz sunčeva svjetla zagledan osjećajući blizinu trenutka kad će tonuti u bezdan svemira kao i mnogo puta ranije, samo odsada zauvjek.

- Svi smo mi anđeli okovani ljudskim tijelom - ponavljali njegovi bosanski preci, njemu još dodali i sultanove okove.

- Ako ti je samo jedan dan života ostao, pred tobom je cijela budućnost – davno mu govorio deda Radin svoju ili nečiju mudrost. Njemu nije ostao ni cijeli dan, ali je htio da i to malo života bude samo njegovo. Istim snom i u onoj zaviji na Konjević Polju bio ponešen, sultanski strah mu snove u moru pretvorio.

- Ne srdi silnika, Hamza - ponavljala mu je majka dok je rastao, poučena gorkim iskustvom, kao što je i njoj njena govorila. U Bosni majke oduvijek djecu između dva rata podizale, od ratova i silnika otimale. On silnika srdio, slušajući glas Gospoda u srcu otkrivena.

- Naši preci su se molili bogovima na svom jeziku - ostao mu u uhu dedin glas, poput šapata i nevjerice. Šapat mu se, kasnije u tutnjavu pretvorio i grijao mu dušu plamenom, koji je on carstvom širio, ali i oni što su se po njemu hamzevijama nazvali, carstvo od tutnjave podrhtavalo. Nakon godina šutnje, nakon dugog puta u vjeri bez svog jezika, on progovorio krikom svih na silu zanijemljelih. Krik se čuo do neba, a nebo se sultanovom voljom spustilo njemu na glavu.

U Stambol, prvi put, odveden silom i greškom, drugi put isto silom ali bez greške, naredbom sultana doveden. Prvi put svojom upornošću i vezirovom voljom pronašao ljubav među koricama knjiga čuvanu. Nešto mu u samoći govorilo: ”Uči još, uči, Hamza”. I, učio je. Izučio kaligrafiju pisati bolje od najboljih bagdadskih kaligrafa, Kur`an časni dva puta prepisao i jednom naizust upamtio, naučio turski i arpski jezik, prevodio molitve s jednog na drugi, počeo Svetu knjigu i na bosanski jezik prevoditi. Tragao za riječima i porukama kojim bi prevodio Allahove riječi objavljene Muhammedu a.h.v. Imao je u tome uspjeha, i to ga ponijelo.

Danima je proučavao knjige, izgovarao naglas misli i poruke na svom jeziku, vazio po džamijama, svojoj zaviji u Bosni, ali i tamo gdje su ga htjeli slušati. Oni oko njega počeli shvatati poruku, i umjesto nerazumljivog šaputanja, naglas izgovarali i njima namijenjene poruke Svete knjige. On objašnjavao običnom narodu šta znače molitve i kako mogu biti snaga vjernika:

- Bismilla - hirrahma - nirrahim - učio je na arapskom, a zatim prevodio na turski i bosanski.

- U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog.

- Eš-hedu en la-ilahe illellah ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.

- Ja srcem vjerujem i jezikom izjavljujem da ima samo jedan Bog-Allah i da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik - prevodio je i nastavljao:

- Ali, kako da vjerujemo, i kako da jezikom izjavljujemo ako ne razumijemo, braćo? Ako hoćemo da nam milost Allaha dželešanuhu dotakne samo dno srca, njegove poruke moramo jezikom poslati do srca.

Narod se počeo grijati na ljepoti poruka zapisanih u Svetoj knjizi tek kad su prevedene i kad ih je razumio. Narod počeo slušati učitelja kog mu je Muhammed a.h.v. ostavio, učitelja koji govori.

- Maliki jev-middin. Ijjake na´budu ve ijjake nest´in. Ihdi-nessiratal - mustekim, siratallezine en´amte ´alejhim, gajril-magdubi ´alejhim, ve-leddallin - učio je Hamza pred narodom, dok mu se melodičan, lijepi glas širio poput pjesme slavuja. A kad je počeo prevoditi, pjesma je ulazila u dušu i nagonila ljude da se zamisle nad njom.

- Vladaru sudnjeg dana. Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć molimo! Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si darovao svoje blagodeti, a ne na put onih na koje si se rasrdio i koji su zalutali.

- Za milost ne treba čovjeka moliti, čovjeka ne treba obasipati obožavanjima, bio on asker, prodavac čaja kraj Bosfora, kadija ili sultan - objašnjavao je Hamza podižući glas - samo Allaha dželešanuhu srcem treba slijediti i ponizno obožavati.

I dok je prevodio i objašnjavao Muhammedove poruke, u Hamzinoj duši, sumnji nesklonoj, pojavila se sumnja da Allah traži od njega spasenje kao što on, Hamza traži od Njega.

- Šta hoće te hamzevije? - pitao je sultan predstavnike kalifata koji su se brinuli o islamu u njegovu carstvu.

- Hoće da se muslimani mole na svom jeziku Allahu dželešanuhu.

- Aha - ispravio se sultan i upitao - A šta vi o tome mislite?

- Vaša svjetlosti, molitve bi izgubile ljepotu svoje melodije.

- Samo to?

- Svako bi na svoj način počeo tumačiti poruke Allaha dželešanuhu poslate Muhammedu alejhisselamu, svojim jezikom - objašnjavali su.

- Samo to?

- Vaša svjetlosti, mi više ne bismo bili potrebni narodu kao tumači i zaštitnici vjere.

- Samo to? - čulo se ponovo sa sultanskog mindera.

- Vaša svjetlosti, vaše carstvo je građeno na jedinstvu u Muhammedovoj vjeri, a ona u jednom jeziku. Vi odlučujete hoće li se vjera podijeliti na jezike, a ako se podijeli, hoće li se i vaše carstvo izdijeliti, kao i ono Svetog oca u Rimu.

Sultan je ustao s mindera i hodao s rukama na leđima, od prozora koji gledaju na cvijetne vrtove njegovih dvora, do prozora koji gledaju niz Bosfor prema Aziji.

- Šta piše u vašim knjigama kadija za ove i ovakve? - upitao sultan kadiju, rastavivši ruke, upirući desnom u njegovom pravcu.

- Nevjernik, heretik, presvijetli sultane, što huli na Allaha i sultana.

- Šta vi u kalifatu kažete? - upitao sultan pokazujući rukom na onog koji se brinuo o vjeri, ali i nastavio, ne dajući mu da govori - Znam, znam, niste im potrebni kao tumači Allahovih poruka. Heretik, znači, heretik, dovedite mi tog heretika! - naredio je, dajući znak da samo kadija može ostati.

- Odakle si, hafize? - pitao je sultan Hamzu kad su mu ga uveli okovanog.

- Iz Bosne sam, presvijetli, iz zemlje gdje ljude ne drže u okovima.

- Skinite mu okove! - naredio sultan.

- Manji si nego što sam te zamišljao, hafize - rekao je kad su mu skinuli lance s nogu.

- Nije to Vaš grijeh, presvijetli, već onih koji su htjeli da me učine grešnijim. Što je grešnik veći i grijeh mu je veći.

- Kažu, tražiš da se muslimani Allahu dželešanuhu mole na svom jeziku.

- Ne tražim ja, presvijetli, to je zahtjev Kur´anskog ajeta: ”Eš-hedu en la-ilahe illellah ve eš-hedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”. Ovim ajetom, ovim svetim Kur´anskim ajetom se od nas muslimana traži da srcem vjerujemo i jezikom izjavljujemo da postoji samo jedan Bog-Allah i da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik. Vi mi recite, presvjetli kako da srcem vjerujemo i kako da jezikom izjavimo ako ni srce ni jezik ne razumiju? Da bi razumjeli, moramo tumačiti poruke izgovorene na arapskom, da bi ih tumačili, trebalo bi da ih prevedemo, a prevedeno postaje naše i ostaje u duši. Zamislite snagu svog carstva u kojem muslimani uz pet vakat namaza srcem ponavljaju Allahove poruke koje im oči otvaraju?

- Vaša Svjetlosti, ne dajte da heretik tumači Kur´anske ajete - progovorio i kadija, zapanjen drskošču do maloprije okovanog Hamze.

- Sikter, kadija - ućutkao ga sultan zadivljen Hamzinom hrabrošću.

- Veliš, oči otvaraju, oči otvaraju - ponavljao je sultan hodajući po dvoru uznemireno kao maloprije kad su mu o Hamzi pričali.

- Kad bi narodu oči bile otvorene, šta bi sultani radili? - upitao ga je sultan.

- Presvijetli, Allah je Muhammedu Alejhisselamu poslao objavu da da snagu svim muslimanima, a ne samo ulemi i sultanima.

- A ha, a misliš li da sultani više vole pametne nego poslušne?

- Presvijetli, ja ne znam šta sultani više vole, ali znam da su Allahu dželešanuhu draži oni koji su na njegovom putu, oni kojima je On u srcu.

- Zar sultani ne slijede Allahov put?

- Allah dželešanuhu zna ko slijedi njegov put. Da bi muslimani slijedili Allahov put moraju ga znati, ne mogu ga znati ako im nije u srcu u kojem može biti samo ono što je poznato. Zato srca treba Islamom ispuniti, ali Islamom koji ljudi razumiju.

- Šta je za tebe Islam?

- Islam je moć Allaha dželešanuhu kojom hranim dušu i krotim tijelo.

- A da si sultan, šta bi za tebe bio Islam? - nastavio je sultan radoznalo.

- Islam koji hrani duše i kroti tijela muslimana neuporedivo je jači od Islama koji je samo košulja sultanovog carstva.

- Ti nikad nećeš postati sultan, a i kad bi postao carstvo bi ti se odmah raspalo. Carstva traže vladare i podanike. Vladari vladaju zahvaljujući mraku neznanja u kojem podanici žive. Ti si dokučio ono što nisi smio dokučiti - izgovorio je sultan pokazujući slugama da ga vode.

- Allaha, bojiš li se Allaha presvijetli ... - pitao je Hamza dok su ga izvodili. Bojiš li se onih iza Alpi što u srcu Gospoda učenjem otkrivaju, htio je da kaže ali nije stigao, dželati ga stratištu vodili.

- Takvih, takvih se plašim - šaputao je sultan zagledan kroz prozor što preko Bosfora gleda prema Aziji.

- Vjera je jezik - bilo je posljednje što je izgovorio Hamza Orlović Bošnjak koga su dželati rastrgnuli, konjima na repove u Stambolu 6. juna 1573. godine.

Pismo na kom su poruke pisana na stećcima. Bosančica po prostoru i ljudima imenovano.
"Zar je grijeh što se svom Bogu obraćamo na svom jeziku?" pitaće se i prkositi papi koji ih je nagonio da se njegovom (svom) Bogu na latinskom jeziku mole. 1517. Mertin Luther će unutar kršćanstva ponoviti i vrisnuti "Zar je grijeh što se Nijemci žele svom Bogu moliti na svom njemačkom jeziku?", ostalo je (h)istorija najljepšim slovima uknjižena u Evropi  koju danas uživamo.
Poslije Martina se i Hamza Orlović, potomak bosanskih bogumila (patarena) u Stambolu upitao isto "Moraju li se bosanski muslimani svom Allahu moliti na tuđem jeziku koji ne razumiju?". Znao je odgovor kao i 20 000 njegovih sljedbenika Muhamed a.h.v. je u hadisu zapisao da mu se uz objavu Allah obratio riječima "Šaljem ti objavu na arapskom da bi je bolje razumio".
"Ako je Gospod poslaniku poslao objavu na njegovom jeziku da bi je bolje razumio, i mi ćemo je razumjeti ako je na našem jeziku".
Hamza je pohubljen, njegovi sljedbenici pogubljeni, (h)istorija ih zbilježila kao hamzevije.

Ali ideja izbavljenja čovjeka i čovječanstva je i dalje na istom tragu, tragu jezika i razumjevanja.

A se leži Thana, Dobrotina jedina šći

Hodah ispod zvjezda i tčekah korake

Sanjah ruke što me diraju

Usne tšo me ljube.

Život mi u tčekanju prođe.

Zašto Gospode?

Sve si  u dvoje stvorio

Samo Tebe i mene ostavio same

Na Brdu 1244

kad me snijeg spasio samotće

Š. K.

Ramiz i Vahida Mehmedspahić su iz Foče. 1992. godina ih je razdvojila, Ramiz otišao sa muškinjem niz Drinu prema Goraždu, Vahida ostala u gradu sa ostalom nejači. Poslije nekoliko godina ponovo su se sreli u Švedskoj. Svakog ljeta su, baš kao i najveći dio Bosanaca ljeto provodili u Bosni. Vraćali se tužni i radosni u isto vrijeme, čudili se onima što su se u tragici rata «snašli» saosjećali sa prognanim i na rubu gladi. «Kad ćete se vi Bošnjaci vratiti da nas u tu Evropu protjerate», šalio se sa njima poznanik Srbin u Foči zavideći im na izgledu, autu, činjenici da imaju mogućnost da žive negdje drugdje. «Majku li im njihovu» čuli i u Foči ali i u Sarajevu kako za njima zavidni govore, oni kojima je Bosna i njene nedaće sudbina. Mehmedspahići ovo ljeto nisu planirali otići u Bosnu, mamio ih poziv iz Amerike, Kolorado im se preko internet pozivnice pred očima smješio. Odluku donijeli, ljeto u Americi.

Ljubazni domaćini Hajrudin i Mubera te Osmo i Nada Krkalić, svi iz Foče, isplanirali odmor da što duže zajedno provedu.

Brže smo došli u Ameriku nego do Bosne a skoro isto potrošili, govori Ramiz opisujući let i 11 sati provedenih u zraku.

Teško je opisivati, kako je tamo, sve je drugačije, kuhinja, toalet, TV, sve, sve, dodaje Vahida, dok montiraju kameru da gledamo zabilješke sa putešestvija do Kolorada i Buffalo Billa.

Krkalići u Americi trče za poslom baš kao mi u Švedskoj tu nema ništa novo, kapitalizam je tamo žešći, govori Ramiz oslikavajući u par rečenica život američki.

Lejla Krkalić, Hajrudinovai i Muberina, je bila najbolji učenik u Koloradu, govori Vahida pokazujući sliku studentice kriminalistike uvaljene u njeno krilo. Tako joj se u krilu gnijezdila i kad su u Bosni bili, samo Leila bila kojih šesnaest godina mlađa.

Na ekranu se dvije velike stijene rastavile a među njima se ugnijezdio Red Roks. Velika koncertna dvorana pod suncem u kojoj su se oprobala najveća imena rok muzike svijeta. Priroda dvoranu započela, čovjek dovršio i prilagodio svojim namjenama.

Malo iza toga ekranom promiče «Ćiro» pravi pravcati sa kojim su rudari i tragači za srebrom i zlatom i prije stotinjak godina išli u podnožje visokih planina ili kanjon i rovili kamenje sanjajući da će sreću izroviti. I danas dosjetljivi Ameri istim vozom, za skupe novce, vuku na one iste lokacije radoznale turiste nudeći im krampe, lopate i sita za ispiranje rude u potrazi za grumenčićima koje mogu kućama ponijeti kao suvenire.

I naš Ćiro je u Foču zlato i dovozio i odvozio dok ga nisu ukinuli, podsjeća Ramiz na dobrog Ćiru kojim se jutrom kanjonom Drine, Prače i Miljacke putovalo za Sarajevo a u veče kući vraćalo.

Kamera nas odvede u muzej Buffalo Billa u kom su eksponati vezani za legendu Divljeg Zapada koju je Karl Maj smjestio u jednu od svojih knjiga zajedno sa indijanskim poglavicom Đeronimom. Čitam da ulaznica u muzej za odrasle košta 3, djecu 1 a penzionere 2 dolara. U neposrednoj blizini muzeja je i grob slavnog trapera uz kog je sahranjena i njegova vjerna Luis. Iznad groba visoko podignuta američka zastava, grob ograđen i po tradiciji se preko ograde baca sitan novac. Nekom za sreću nekom za održavanje. Tu su se i slikali, Ramiz se obukao u odoru Buffalo Billa a Vahida u haljine vjerne Luis.

Na sledećoj slici se ukaza kanjon Kolorada. Visoke litice, golih škriljaca stijesnile vodu koja se vidi dolje u dubini kanjona. Mutna, brza, bez traga života.

Kolorado ti je za Taru groblje slonova, ni zelene vode ni zelene šume, samo sivilo i prijetnja, objašnjava Ramiz vraćajući se mislima na bistre brzake Tare, Drine i dane kad se kanjonom spuštao splavom ili gumenim čamcem loveći ribu, uživajući u prirodi.

Pazi sad ovo, skreće Vahida pažnju na slike posjete muzeju «Mesa Verde» a riječ je o indijanskom gradu smještenom ispod velike kamene ploče. I sam grad je u kamenu, od kamena a u njemu voštane figure indijanaca, različite dobi uhvaćene u svakodnevnim aktivnostima života. Oko njih predmeti od drveta i metala, ćilimi, nakiti, totemi. Na izlazu iz muzeja Ramiz dao kameru Vahidi da ga slika uz indijanskog poglavicu. I jedan i drugi podigli poluispruženu desnu ruku na pozdrav ili pokazujući čist obraz i dobre namjere.

- Koja sličnost, Indijanca više nema u njihovom gradu, posjetioce dočekuju kauboji, isti oni koji su ih protjerali, pobili ili satjerali u rezervate. Nebi me čudilo kad bih za koju godinu išao u moju Foču da obiđem «Muzej Bošnjaka» smješten negdje u Prijekoj čaršiji. U njemu mi ljubazni domaćini pokazuju predmete koje smo koristili, običaje koje smo imali, bogomolje u kojim smo se okupljali, prikrivajući razloge zašto su nas protjerali, govori Ramiz prepoznavajući se u slici voštanih indijanskih figura u njihovom gradu a bez njih.

Š. Kadrić

Dr. Semir Osmanagić

Bosanska pošta je među prvim glasilima afirmativno propratila arheološke aktivnosti dr. Semira Osmanagića na lokalitetu Visoko i objelodanjivanju svijetu senzacionalne ideje da je riječ, ništa manje već bosanskim piramidama. U tom trenutku Osmanagić je imao protiv sebe tradicionalnu bosansku nevjericu, ali i sumnju u domaću pamet. Onda su se na njega okomile i zvanične institucije, pa i dio novinara.

Tad je jedan od novinara iz Hercegovine iygovorio i ovu misao koja govori o dva bosansko-hercegovacka fenomena. Ovom u Viskom i onom u Medjugorju. ”Vi imate sve a nemate ništa, mi nemamo ništa a dobili smo sve”. Novinar je mislio na goli krš u Medjugorju, na kom se djevojčicama ukazala Gospa, podsjetio da je još ni Vatikan nije priznao, ali svijet dolazi da se čudu čudi. Izbačena je brojka od deset miliona posjeta, o preporodu cijelog kraja.

Novogodišnja svođenja računa su i pravi povod za ponovni susret sa Semirom Osmanagićem, u podnožju jedne od bosanskih poramida.

B.P: Istrajan si doktore Osmanagiću u ideji bosasnkih piramida, ali si svijetu i ponudio niz interesantnih dokaza?

Dr. Osmanagić: Otkriće Bosanske doline piramide je nesumnjivo jedno od najvećih u nauci. Ono potpuno mijenja naše razumijevanje daleke prošlosti evropskog kontinenta, ali i historije čovječanstva uopšte. Ruski naučnici dr. Oleg Khavroshin i dr. Oleg Tsyplakov su nakon dvogodišnjeg istraživanja bosanskih piramida sofisticiranom geofizičkom opremom došli do istog zaključka i rezultat njihvoih izvještaja je moj prijem u rusku Akademiju prirodnih znanosti u kojoj su i desetine nobelovaca.

Treba potpuno odbaciti pogrešne ideje da su piramide pravljene samo u Egiptu i Meksiku a da je njihova svrha bila grobnica faraona. Piramide su građene na svim kontinentima, na teritoriji Kine (250 piramida), Mauricijusa, Kanarskih otoka, Sudana, Perua (300 piramida), Bolivije, Meksika (hiljade piramida), Guatemale, Hondurasa, Salvadora, Belizea, SAD, Grcke, Italije, Kambodje itd.

Tokom istraživanja hiljada piramida širom svijeta došao sam do zaključka da postoje zajednički elementi za ove strukture: geometrija (trouglaste strane), orijentacija prema stranama svijeta, lokalni građevinski materijal, unutrašnji prolazi i prostorije i podzemni tunelski hodnici. Svi ovi elementi postoje kod bosanskih piramida.

B.P: Ipak ima nešto što je poseban iskorak u priči o dolini piramida u Bosni?

Dr. Osmanagić: S našom Fondacijom “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca” zajednički su istraživali vodeći svjetski stručnjaci: arheolozi i egiptolozi s Univerziteta iz Kaira i Aleksandrije, arheolozi iz Kine, Saudisjke Arabije, Italije, Spanjolske, Velike Britanije, Madjarske, Hrvatske, SAD, Malezije i drugih zemalja, geofizičari iz Njemačke, Rusije i Srbiije, fizičari iz Poljske i Hrvatske, medicinski antropolozi iz Italije, geodete iz BiH i Slovenije, i brojni drugi stručnjaci. Posjećuje nas desetine hiljada turista iz čitavog svijeta svake godine. Organizovali smo Međunarodnu radnu akciju volontera i u Visoko je 2010. došlo 500 volontera iz 30 zemalja svijeta sa šest kontinenata. Na našu Prvu međunardonu naučnu konferenciju o Bosanskoj dolini piramida 2008. uzelo je učešća 55 vodećih stručnjaka iz 15 zemalja. Sa ovim aktivnostima Fondacija mijenja imidž naše zemlje u svijetu i od zemlje rata, nasilja i korupcije, svijet sada zna za nas kao za zemlju najvećih i najstarijih svjetskih piramida, arheoloskih istraživanja, druženja volontera iz citavog svijeta.

B.P: Ipak se nameće jedno neizbježno pitanje, otkud toliki negativan odnos nekih domaćih medija ali i grupa prema ideji či si ti protagonist I idejni začetnik?

Dr. Osmanagic: Dio kulturnog establismenta u Bosni i Hercegovini i svijetu odlikuje neznanje, strah od novoga, nekultura, ljubomora. Odatle i otpori novim progresivnim idejama koje donose suštinske promjene.

Uz iskrene novogodišnje čestitke vašim čitaocima, dužan sam se i javno zahvaliti velikom broju prijatelja iz Skandinavije koji su se srodili sa idejom i pomažu nam da njenu ideju nosimo širom svjeta.

I svakako, preporuka da prate uzbudljive vijesti iz Bosanske doline piramida na našoj službenoj web stranici: www.piramidasunca.ba, posjetite nas kao gosti ili učestvujte na Međunarodnoj radnoj akciji volontera MRAV 2011. Ovoj zemlji trebaju pozitivne vijesti, a dobro stanje nam neće donijeti niko drugi već mi sami.

O ŠEVKI KADRIĆU

Prije mnogo godina, otprilike da se njihov broj poklapa s brojem naslova ovog autora, razgovarao sam s mojim prijateljem Hajrom Lerićem, na lijepoj terasi ugodnog kafića ''Liyweg'' u Den Hagu.

- Znaš... - rekao mi je tad moj gorostasni prijatelj - volio bih upoznati tog pisca Ševku Kadrića.

Tad sam prvi put čuo Ševkino ime, koje će u međuvremenu opravdati, potvrditi, i sebe i Bosnu...

Dalja rasprava nastavljena je na moju i Lerićevu radost, u težini, boji, mistici... bogumilske tajne.

U koju je, prije Kadrića, Mak Dizdar najdublje uronuo, ostavljajući na svojim prohodištima znakove kojima vrijeme ne može ništa. Mora biti da je Mak znao za neke stećke na kojima su putokazi koje će Kadrić (uz Topalovića, Arnautovića, Lukića...) rasčivijati i/ili pokušati da rasčivija do najsitnijih detalja, kako bi sklopio sliku dostupnu nama koji smo umislili da smo mudrost, već, odavno ispili. (A mudrost je katkad teška i neprobavljiva. Sva mudrost je u tom da se klonimo sebe, ovakvih kakvi jesmo). Što mu je do sad u priči ''Brodolom'' i pošlo za tastaturom a bogami i nogama i mudrošću kojom se kod familije dovija kako bi putovao skupljajući pisane tragove o sebi bivšem i sebi budućem a samim tim i o nama koji Bosnu i Hercegovinu vidimo, ne kao tri tora, već kao duhovno stanje stvarnosti.

Nisam tada ni sanjao, mada sam se već računao u polupismene, da ću jedne studene amsterdamske noći kuckati po mrkoj tastaturi kao po crnoj mermernoj ploči na kojoj su neki prije vremena uklesali ime Bosne i Hercegovine. Ne shvatajući da crvi iako razore jabuku, oglođu je... ostaju sjemenke, ostaju vjetrovi, ostaje rodnica, crna, duboka i navležena svim i svačim... Evo me, dakle, probam da umjesto autora otipkam nešto što bi moglo da liči na biografsko-bibliografske podatke o autoru. Neće me? Nosi na drugu stranu. Slab sam u nabrajanju... To sam rekao i mom prijatelju Enesu Topaloviću, kog, vidim, rado čitate. Za njega sam počeo pisati nešto drugo, pa kad uzrije, javit ću za gozbu.

Vraćamo se kod gospodina Ševka Kadrića zaljubljenika u planine, ekologiju, slikarstvo, umjetnost upšte, umjetnost kojom se inspiriše na putevima negdje duboko iza naših snova i daleko od naših poimanja da su nam preci ispred ali i iza nas. To Kadrić vrlo dobro zna kao što je svjestan olujnih talasa u kojim je njegova barka krenula da spriječi potop kamenih gromada na kojima piše da smo još uvjek daleko od tajanstvenih poruka. Poruka ispisanih na nadgrobnim spomenicima koje nas plaše, dok se to za pretke ne može tvrditi, jer su ih ispsivali poput sanjara i pustolova koji su se otisnuli k boljem svijetu.

Dakle, Ševko Kadrić je: Pedagog, bivši, sadašnji i budući. Planinar, ekolog, slikar i pisac vječiti...( I što se tiče moje malenkosti, moj novi prijatelj. )
Do sad kroz štamparsko rešeto prosijani su sledeći naslovi: Sara, Bosanski protestant, Zagubljene slike, Odisej sa planine, Proleter u srcu, Rođen za doktora, Zaljubljen u sunce, Luter i Orlović, Pelin i makovi ( Romani )
Pripovjetke: Poslednji bosanski bogumil i druge priče, Galeb i druge priče
Teme:Ekologija-neodrživ razvoj, Bošnjaštvo na vjetrometini, Bogumili kao inspiracija
Nema traganja, do po ličnim ambisima, po paučini predaka, po mirisu crnice, po crnom svijetlu, po bijeloj smrti, i po snu, iz kog nema potpunog buđenja. Jer život je: kombinacija fantazije i bola!
Život je eho predaka i ličnih iskustava, bez mogućnosti da počinje ili se završi bez našeg potpunog, ljudskog, učešća u njegovoj Veličanstvenosti. Kako nam, uostalom, pjesnici, pisci, tragači... poručuju.