Ševko Kadrić, iz tek objavljene zbirke novela

PISMIMA sam se uvijek radovao, onima koja sam pisao s drhtajem, ali i onima koja sam nervozno otpakivao očekujući susret s nekim u njima sakrivenim. Pismo nastavnice u penziji Ane Ć. iz grupe je najdražih. Ne zato što u njemu lijepo govori o mojoj knjizi, ne, iako moram priznati da mi laska, nego zato što mi je u njemu poslala i svoju, našu priču. Na meni je da je s vama podijelim. Još da mi je znati da to učinim s onoliko radosti koju sam osjećao čitajući Anino pismo, radujući se junaku kojeg ćemo u priči nazvati Dino.

 

Primijetila sam ga u jednoj od škola gdje sam predavala maternji jezik. Nije dolazio na nastavu, ali ga je bilo nemoguće ne primijetiti. U sali za ručavanje stajao bi uz aparat za mlijeko s pune dvije čaše, onako stojeći pio je čas iz jedne, čas iz druge. Stidjela sam se nemoćna da bilo šta učinim. Plašila sam se da ne napravim gore nego je bilo, čekala da neko drugi od nastavnika reaguje. Učenici su se smijali. Pantalone su mu bile na pola stražnjice, mesingani debeli lanci po prsima visili, nokti neodrezan,licei neumiveno. U zbornici kao da nastavnici i nisu imali šta drugo pričati, samo Dino uradio ovo, Dino uradio ono.

Začudilo me kad me rektor zamolio da mu pomognem, upravo oko Dine. Riječ je bila o matematici. Tražio je način kako da ga izbaci iz razreda, i poslao ga meni u izdvojenu učionicu. Pojavio se gegajući se u hodu, sa slušalicama u ušima, mobitelom u ruci i komadićem papira. Ni olovke, ni udžbenika, ništa. O Bože kazne, pomislila sam vidjevši i u djetetu sve one tužne i teške trenutke kroz koje sam prošla kroz kampove za izbjeglice, slušajući priče o ugroženosti muslimana, koje su uglavnom naglašavane i pričane kad bih se ja odnekud pojavila.

Sama sam otišla nastavniku matematike, uzela udžbenik, teku i olovku, ali i pitala dokle je Dino došao.

- Počnite ispočetka - rekao je nastavnik, a ja mislila da se šali. Tri mjeseca nastave prošla, a on njega nije privolio da uradimakar  jedan  zadatak.

- Pričala sam Dini na našem jeziku, dok je on na stranu odlagao ona čudesa iz ušiju i džepova. Počeli smo baš od početka. Iščitavali zadatke, pravila kako se rješavaju i onda radili, zajedno. Ja se prisjećala matemetike i pravila, želeći ga privoljeti da se skoncentriše. On se navikavao i na mene i na rad. Ispostavilo se da su mu švedski jezik i koncentracija bili najveći problem.

-   Ana, hoće li ponovo biti rata u Bosni? - pitao me odjednom. Zastala sam zatečena, na pitanje nepripremljena. Da li onih osamnaest zadataka koje smo uradili za samo dva sata ili ovo pitanje, ali Dino mi se od tog dana pod kožu uvukao. Gledala sam ga kako prilazi nastavniku i pokazuje teku s urađenim zadacima očekujući pohvalu, a onda je odnio jednoj djevojčici u zadnjoj klupi.

- Vidi koliko sam ja uradio! - čula sam kako joj je rekao.
Rektor mi ga je upisao u šemu, a ja otvorila ovu teku koju ti šaljem i
na njoj napisala njegovo ime.

4. decembar

Najavila sam se Dininoj mami na kafu, kuć,i privatno u želji da mi pomogne da se držim na distanci, plašila sam se da me emocijene savladaju. Prevarila sam se. U njih sam još više upala.
Pušila je kad sam došla, nije prestajala ni kad sam se požalila da 
ne podnosim cigarete, a ni kasnije, kad su djeca kući došla. Imala ih je dvoje - Dinu iz prvog braka i jedno sa novim mužem. Saznala sam da je Dinin otac u ratu poginuo, da je ona ovom novom, da bi se inostranstva dočepala, prešutala istinu o Dini.

-   Rekla sam mu da nemam djece! - govorila je plačući, govoreći o Dini i onom što ima na savjesti. Plašila se da joj sa djetetom ne bi brak ponudio; a ona u glavi planirala da kasnije, kad papire dobije, i Dinu ovamo dovede. I tako godinu za godinom, pune dvije. Dijete u poratnoj Bosni uz njenu majku ostalo. Živjeli su od onog što bi im ona krijući poslala. Kasnije sam se prisjećala jedne šetnje kroz gradski park u kojem me Dino podučavao koja je biljka  jestiva, od kojeg korijenja se može čorba praviti. Shvatila sam da ga je to nana naučila dok su po livadama korijenje brali da prežive. Jednom sam ga slučajno upitala čega se plaši.

-   Da nana ne umre! - izletjelo je iz njega.

Shvatila sam da je to bio jedan od strahova koje je iz Bosne donio.

12. decembar

Rekla sam rektoru da ćemo uskoro biti gotovi s plavim
poglavljem i da prelazimo na crveno.

- Ne morate, dovoljno je plavo! – izletjelo mu je . Učinilo mi se da crveno poglavlje i nije Dini namijenjeno, nije namijenjeno učenicima poput njega. To me zaboljelo. Srela sam Dinine roditelje ponovo, sad je i očuh bio kod kuće. U glavi sam imala sve, sliku strahova i bolova u dječijoj duši, sliku porodice u kojoj živi, ideju šta bi trebalo učiniti odmah.

- Veliki problem je razumijevanje onoga što nastavnici od njega traže -  govorila sam im, objašnjavajući ono što sa njim radim i kako napredujemo.

- Dino mora, pod hitno, početi trenirati neki sport. Tako će
vratiti samopouzdanje i kreativno upotrijebiti energiju koju
prosipa po hodnicima i dvorištu škole, u tuči sa djecom. Predložila sam tekvando, valjda zato što mi je to prvo na um palo a i trenera sam poznavala. Jedan naš.

- Ni govora, proderao se očuh, još treba da nauči kako djecu bolje da tuče i ovako nikako da izađemo na kraj s njim.
- Omekšaj ga, pred tobom je noć! - rekla sam Dininoj mami dok sam izlazila, šaleći se. I stvarno, omekšala ga je. Za nekoliko mjeseci Dino je polagao za žuti pojas. Išla sam to da gledam svojim očima. Pobjegla sam kući u strahu da se ne rasplačem.

Matematiku smo davno prošli. I onaj plavi, ali i crveni dio knjige.
Dino je položio test, dobio VG iz matematike, a onda postao pravi lovac na dobre ocjene. Svaku od njih sam bilježila u ovu teku,  možeš ih pokupiti ako hoćeš.  Ona nesigurnost što je nadomirivao visokim glasom i snažnim pesnicama iz njega je iz dana u dan nestajala.  
-   Sad sam potaman! - rekao mi je jednog dana, a ni pitala ga nisam. Samo tako, izletjelo iz njega kao da je očekivao da to želim čuti. Tad je već nosio crveni pojas u tekvandou i spremao se za trenera.

Ana mi je uz pismo i onu teku  poslala fotografiju i tekst iz novina.
Na fotografiji Dino u grupi gimnazijalaca pod bijelim kapama.  Na njoj piše:

”Mojoj Ani, nastavnici, koja će slici dodati i ono što drugi ne znaju.

Hvala, Dino, na jesen student!”

U tekstu iz novina piše da je u komuni otvoren novi tekvando klub, sa slike se smiješi trener okružen djecom u bijelim kimonima. Pročitah i trenerovo ime - Dino.

Naslovnica knjige

Knjigu posvećujem stvarnim junacima ovog pripovjedanja, ljudima koji su mi govorili a ja sakupljao, bilježio. Njihova imena su mimo stranica knjige, njihova priča je ovim postala i naša.

Autor

 

Ova zbirka pripovjetki je obuhvatila ono što smo sadržajem i porukom smatrali najprikladnijim da postane cjelina. Čitaocu smo u knjižnoj formi ponudili pripovjetke poput: Galeb, Brodolom, Srđo, Bajro podvornik, Bina, Đuka, Zulfikar, Planinarova ljuba...

 

Ti što bi želo imati knjigu u svojoj biblioteci i rukama prije ostalih, ovo je prava adresa

 

[email protected]

[email protected]

 

Mehmed Zaimović, ulje

 

Ševko Kadrić

„Ja sam Zulfikar, ovi što su tek došli iz Bosne, misle da nisam sav svoj i da volim lagati. Nikad nisam lagao neću ni tebi. I da hoću ne mogu, ti si učen čovjek i odmah vidiš da sam ja božiji stvor sa posebnim poslanjem“, govori mi gledajući me u oči, pružajući ruku kad sam otvorio vrata kancelarije. Zvonio je na vrata, ja pitao ko je, on se predstavio na našem jeziku, ja ga pustio iz radoznalosti.

„Je si li za kafu?“ učini mi se najmudrije da ga kafom prekinem ili tačnije da ja dobijem na vremenu i razmislim, šta da radim i saznam što je baš meni došao.

„Čujem da si pisac?“, nastavio je hodajući za mnom do kuhinje.

„Jesam“, odgovorih kao da se branim.

„Nisam čitao to što pišeš, ali Stvoritelj nam je dao različita poslanja. Tebi kao piscu demon preko inspiracije ispije krv, ostavi je na papiru i ode, ali papir i trag ostaju...“

„A tebi?“

„Meni, meni je prvo poslao demona da mi otme porodicu a sad govori poruke da ljudima od moći otvaram oči“, šaptao mi je osvrćući se da nas ko ne čuje.

„Kad i koje poruke?“, pitao sam ga prihvatajući šaptanje kao način razgovora u zatvorenoj kancelariji Milja prtije.

„Stvoritelj je ljut na ljude, njihov razvrat, neukost i želju da sve kupe i prisvoje. Počinje da upozorava, trese zemlju, podiže vodene valove, puše vjetrovima, pali vatrom, topi led...“

„Zar nije počeo?“, upitah kao da se čudim.

„Jeste ali ovo nije još ništa, prava srdžba tek dolazi“.

„Hoćeš kafu sa šećerom?“, pokušah da ga vratim kafi i svakodnevnom ćaskanju.

„Ako ima mlijeka, šećer ne koristim“, spustio se sa nebeske srdžbe na običnu kafu i obično mlijeko, zagledan u zidove i slike leptira po njima okačene. Oko nas se načas omota tišina, on raširio noge kao da očekuje napad leptira što hoće sa slika da iskoče. Tišina potraja, njega leptiri ne napadaju, ali ga misao iznutra gazi i strah da i na usta ne zakorači.

„Pretpostavjam da si iz Bosne, Zulfikaru, ako sam ti ime dobro zapamtio?“, nastavio sam o običnom odvajajući ga od onih samo njegovih misli i samo njegovih leptirova.

„Iz sela blizu Brčkog, ovdje sam došao kad je Gospod bio dobre volje, prije nego se rasrdio“.

„Sam ili sa porodicom?“, preduzimao sam inicijativu odvajajući ga od Gospoda.

„Sam... sam“

„I ostao si sam?“ bio sam uporan tražio sam priču za mene a ne njegovu kojom je od nečega i nekoga bježao u carstvo nebesko. Zagledao se u mene sa nevjericom a onda procjedio kroz zube kao da iz njega govori neko drugo i drugačije poslanje.

 

„Kad sam ovdje zaradio dovoljno novca, otvorio sam restoran, Šveđanke me koristile kad i koliko su htjele, meni trebala domaćica, odem u selo i dovedem, mladu komšinicu, skoro da sam joj mogao otac biti. Brzo je jezik i zanat u kuhinji svještila, rodila mi sina, trebala nam pomoć u kući i dadilja...“ Učinilo mi se da je rekao nešto što nije htio, nešto se u njemu izdajnički lomilo. Pio je kafu ali se u njemu izgubio onaj što je maloprije bio na vratima sa jasnim poslanjem od Gospoda lično, oči mu načas zgasnuše, utihnu.

„Nemoj pričati, ako ne želiš, svi mi imamo svoje drame, svoju muku“, odvraćao sam ga da ne kaže ono što se u njemu kupilo i htjelo na usta izaći.

„Dovela je mlađu sestru, skoro deset godina mlađu, tek se bila zacurila. Pazila nam djecu, živila sa nama, iz mene demon progovorio, počeli smo se tijelima opijati, tačnije ja njenim. Bilo mi žao što u njenim godinama nisam sreo neku sličnu njoj, nego me uvijek starije, ružne i pijane progonile. Demon mi nije dao mira, progonio me, ženi sam rijeđe prilazio, sestri joj kupovao sve ono što sam ja nekad želio da meni kupe...“

 

„Žena vas nije otkrila?“

„Mislio sam da nije“...

Tek sad sam bio siguran da od onog njegovog poslanja spašavanja svijeta nema ništa, pokušao sam spasiti njega.

„Kažu da savremen muškarac ima ženu i ljubavnicu, ti obje u jednoj porodici našao, nekad je teško čovjeku da zna gdje se završava dobro a počinje zlo, i šta Onaj što nas kuša hoće sa nama?“, pokušao sam biti mudar, ali mi se moja mudrost učinila neuvjerljivom.

„Rat joj dio porodicu nama doveo, ja išao na mađarsku granicu, tri puta dovlačio, zapošljavao, davao, ali nisam imao hrabrosti ni snage da se suprostavim demonu što me porokom kušao“, cjedio je vodeći me raspletu lične drame. Meni ostalo da glumim nezainteresovanost, ostavljajući njemu njegovo, misleći o poslu što me čekao.

Dospem nam kafe, kad iz njega ponovo krenu.

 

„U kasi sve manje ostajalo, ja je odavno ženi povjerio, ona plaćala račune, pomagala rodbini, održavala kuću i restoran. Jedan dan me pitaju kad sam kupio stan u nekom novom naselju. Ja mislo da se šale. Oni nisu tako mislili, donijeli mi fotografiju sa imenom moje žene na vratima. Odem pozvonim, kad izađe crnac. Pitam za ime, on me odnekud poznavao, kaže da je postanar u stanu. Vraćam se u restoran i razmišljam šta da radim, uz put svratim u kafanu i popijem nekoliko čaša jakog. Pitam je otkud joj stan i ko je onaj u stanu. Ona meni sve u oči, da zna koliko dugo joj sa sestrom spavam, da je ona sebi kupila stan da se osigura, ali i da joj je ono ljubavnik, kao što je meni njena sestra. Izletim iz restorana ko vrelom vodom poliven, uđem u taksti i tražim da me vozi pred njen stan. Lupam na vrata, otvori crnac ja put njega. On trijezan i jači, dobro me namlatio, još zovne i policiju. Mene odvedu u zatvor, nju i djecu na nepoznatu adresu...“

Opet nas tišina obgrli, utonusmo svako u svoje poslanje. On se prvi pribrao, ustao je zagledao mi u oči baš onako kao kad se na vratima pojavio i upitao:

„Kako da dođem do gradonačelnika ovog grada?“

„Što baš njega?“

„Treba da mu kažem koje zlo čeka Tajland?“

„Zar čeka?“, upitah u čudu.

„Gospod će jako zemlju uzdrmati, podići valove i rušiti sve što je čovjek stvorio“.

„Kad?“

„Ovih dana,“ rekao je prije nego je izašao, ostavljajući me u čudu, zatečena pričom koju nisam želio čuti, ali mi je ostavio. Na kalendaru sam ispod datuma stavio njegovo ime. Bilo je to 24 decembra 2004. godine. Dva dana kasnije svijet je obišla vijest o tsunamiju u Indijskom okeanu i stradanju Širi Lanke i Tajlanda. Zulfikara nikad više nisam vidio, dugo sam se pitao da li je stvarno i dolazio.

                Ševko Kadrić

  

 

                 - JES Đuka, nije Đuka? - govorim i pitam se gledajući  čovjeka kojem žuti brkovi padaju preko gornje usne. On se vrti iza šanka u udruženju na čijim ulaznim vratima stoji da je bosansko. U sali, u onom zavučenom lijevom dijelu, čujem žamor, razgovor, rutinirano lupkanje karti po stolu. Čujem a ne vidim dobro, šank zaklanja taj dio sale a oni što se čuju i hoće da budu zaklonjeni.

                 Umor od duge vožnje, miris ćevapa i jezik maternji i mene raznježili. Vidim zidne novine okačene pored šanka s nekoliko rečenica i dosta slika u boji. Bilo bajramsko sijelo, svijet se iskupio, fotograf zabilježio i nešto rukom ispod slika dopisao. E, to nešto me podiglo sa stolice i približim se novinama da pročitam. Vidim jednu fotografiju na kojoj onaj za šankom nešto na mikrofon govori a ispod piše: ”Predsjednik pozdravlja prisutne i čestita praznik”. Ne stoji kako se predsjednik zove.

                 Vratim se stolu za kojim sam čekao naručenu porciju ćevapa i prisjećam se tog mog Đuke, na kojeg me ovaj neodoljivo podsjetio. Ljeti, a kad sam se zamomčio i zimi, iz grada sam odlazio amidži na selo. Tu sam doživljavao ono o čemu su gradska djeca mogla samo da sanjaju, idilu seosku. Kuće pod šindrom, bez struje, s ognjištem. Čuvanje ovaca, branje trešanja, koševina, pita ispod sača, amidžine priče o prošlom ratu, vojevanju po Rusiji... Kad sam se zamomčio, na selo sam nosio harmoniku i svirao. Djevojke pjevale, igrale, momci me ganjali da im društvo budem. Tako na nekom od sijela upoznam i njega, Đuku. Nije bio mnogo stariji ali neobičan pričom, ponašanjem, izgledom. Zubi mu već bili poispadali pa prazninu brkovima prikrivao. Pušio je šta je stizao a najviše škiju pa mu ona brkove užutila. Šale mu nisu bile Bog zna šta ali one seoske provale da se čovjek za stomak uhvati. Školu je pohađao dok je bilo četvorogodišnje u Papratnu. Kad je trebalo da pješači do Godjevna, Đuka krenuo a onda usput negdje ostajao. Otac išao na roditeljski da pita kako Đuka uči, tamo Đuku nastavnici čestito ni poznavali nisu.

                 - Bolje da meni ovce čuvaš nego svijetu trešnje i krastavice da kradeš - rekao mu otac i ostavio ga u Papratnu.

                 Kad bi u grad dolazio, Đuka je mene tražio da mu pomognem da obavi što je u gradu trebalo obaviti ali i da prenoći, daleko bilo da se isti dan u Papratno vraća. I tako došlo vrijeme da i posla traži. Kod nas ga nije bilo, ali Đuka otišao negdje u inostranstvo. Nisam tačno znao gdje ili sam smetnuo. Znam da je došao autom, pravim autom sa stranim registracijama da me u selo poveze. Stavimo harmoniku u gepek i pravo na Godjevno. Jes’ ali cijela priča je imala značaja samo ako Đuka autom i do Papratna dođe. Ispod Retinja je i bio neki makadamski put ali od Lokvi do Papratna samo šuma, potoci, polja. Đuka je onaj auto kroz šumu gonio. Kamenje, mlade grane ali i plotove autom smo lomili. Svijet se, gdje je kuća u blizini bilo, čudom čudio, ali i pozdravljao Đuku, pozdravljao prvi auto koji je ikad dovde stigao. U jednom od onih većih potoka, zaglavimo se. Đuka je pritiskao pedalu, trzao nazad – naprijed, ali zastali.

- Moram do Murata, on ima motorku - rekao je Đuka ostavljajući me da auto čuvam. Ubrzo je i Murat stigao, okolo mlada stabla rezao, pravio lege da auto isčupamo. Đuka dodavao i popuštao gas, Murat i ja gurali i auto iščupali. U Papratnu nije više potoka bilo, oranice bile pod žitom. Đuka je do ćaćine kuće morao auto protjerati baš kroz žito. Ja u autu nisam smio ostati, gledao sam iza kako se žito dijeli u dvoje a onaj Đukin auto po njemu plovi. Đuka je i sirenu pritiskao pa je sad i zujanje motora i sirena slici davala mističnost ko zna otkud otkinutu. Mojsije mi pred oči došao, žito bilo kao valovi mora božijom voljom na dvoje rasječeno, a Đuka mi bio kao Mojsije lično, s onim autom kao s kočijom što svoj narod ka spasu vodi.  Iz očeve kuće djeca su već bila izašla, vidio sam i ženu kako drži ruku iznad očiju gledajući čudo nad čudima. Pored nje se obreo i muškarac s puškom u ruci, čekajući jal’ dobro jal’ zlo. Kad je Đuka auto napokon pred kućom zaustavio i izašao da ga vide, majka samo vrisnula. Čuo sam da je rekla:

- Ono je moj Đuka ...

                 Otac je pušku u vis okrenuo i ispalio dva puta. Tim je i slavlje u Papratnu moglo početi. Đuka je do detalja pričao o dalekoj zemlji, o blagostanju zapada, o autu. Meni je rekao koliko će mi novca dati za svirku, ali da će me pred seljanima samo kititi novčanicama koje mu kasnije trebam vratiti.

                 - Da ih zapalimo, neće li i oni kese otvoriti - govorio je nastavljajući - ako Bog da ovo će biti i moja svadba.

                 Iz Papratna sam produžio do amidže uz obećanje da ću se vratiti za nekoliko dana da mu oko prosidbe i svadbe pomognem. Tako je i bilo. Ja svirao, Đuka kitio, djevojke igrale a među njema i Ziba. Ziba mu ranije ni na prozor izaći nije htjela, sad mu se osmjehivala, Đuka joj namigivao.

                 Dan prije nego ćemo ići u prosidbu, umalo se nije zlo desilo u kući kod Đukinih. Muškinje do kasno noću pilo rakiju. Đukin otac, stariji mu brat, koji je negdje miner bio i Đuka. Ja nisam noćna ptica, a ni rakija mi nije draga, te sam već uveliko spavao kad su po kući zakukali.

                 - I ti ćeš meni reći da sam fukara! - čuo sam kao kroza san, vrisku, psovku...

                 - Jadi moji, šta je moglo biti - šaptala mi Đukina majka sutradan dok  je  muškinje spavalo, napokon spavalo.

                 - Rakija i krv bratska iz njih progovorili, zamalo se isklali nisu - govorila je dok smo kafu pili nagovarajući me da Đuki pomognem da Zibu prosi, neće li se smiriti.

                 Zibu nije trebalo mnogo nagovarati, nagovorena bila. Iskrala se iz kuće, sjela u onaj Đukin auto koji je on potoku bio pritjerao, i pravo prema Godjevnu.

                 - Da svadbu kući pravimo ko ljudi - govorio mu otac.

                 - Vidiš li ti one kišne oblake, ako kiša udari i voda nadođe, ni pet Murata me iz onog potoka isčupati neće - odgovorio mu Đuka dok je palio motor.

 

                 - Evo ih deset u kajmaku - kaže onaj brkati prilazeći stolu s porcijom ćevapa.

                 - Odakle si ljudino? - ne mogoh a da ne upitam.

                 - Iz Bosne, što?

                 - Odakle iz Bosne?

                 - Iz Istočne Bosne?

                 - Odakle iz Istočne Bosne?

                 - Ne znaš i da ti kažem - nastavio on.

                 - Iz Papratna? – kažem prepoznavajući ga po brkovima što su nevješto pravljenu protezu prikrivali.

                 - Ma vidim, ti mi odnekud poznat - kaže Đuka sjedajući pored mene, odgonetajući koji li sam.

 

 

 

Skandinavska duga i depresivna zima Bosance nagoni da se liječe na neobičan način, jedni kupuju i zadužuju se da im ni djeca neće moći dugove otplatiti, jedni se razvode i u tom mezohistički uživaju, treći bježe u svoju izolaciju i virtualni svijet interneta, telefona i TV-a.

Emina je druga priča, vrijedna uzora, kako od sopstvenog života kulu podići.

EMINA

Ševko Kadrić

 

 

NA malom, ručno rađenom stolu, sjajila se bakarna džezva a iz nje mirisala vruća kafa, bosanska. Pored džezve dva fildžana a uz njih, po tacni položene - kašičice i po kocka šećera. Pored stola dvije fotelje i sećija. U sećiji, u svom stanu na sjeveru Švedske uvaljeni prislonjeni jedno uz drugo njih dvoje, Emina iz Bosne i Benkt iz Švedske.

Prevalili pedeset. Koliko, odavno im prestalo biti važno, oni jedno drugom postali najbitniji.

- Hoćeš šećer unutra? - pitala ga dok je mazio rukom po leđima.

- Svakako - odgovorio on na švedskom ali podosta i bosanskog već bio naučio.

- Još da je odštampati - govorila ona prevrćući rukama stranice svog rukopisa pjesama ilustriranog opet njenim slikama akvarela.

-  Odšampaćemo, svakako - bodrio je i ubjeđivao Benkt prinoseći usnama fildžan s vrućom kafom.

 

Eminu rat zatekao u rodnom gradu na zapadu Bosne. Bila i očima prestala vjerovati. Krenule one igre s vjerskim zastavama, vjerkim pozdravima, priče mržnje kroz kuću joj poput ofanziva prolazile. Ona odbijala na šalu, kasnije mislila proći će, a onda sama sebi rekla: ”Neka bude šta će biti, ja ostajem uz svoju porodicu.” I bila ona, ali porodica nije bila uz nju. Muž joj bio aktivista u srpskim radikalima, počeo u kuću donositi strah, mržnju, a onda i oružje, uniformu ali i dovoditi bradatu bratiju. Djeca gledala isprepadano. Ona i on ih imali dvoje. Kćerka tad imala petnaest godina, a sin šesnaest. Kad je počelo pucati, rodbina od nje pomoć tražila, ona pružala koliko je mogla, ali i njoj pomoć trebala.

- Samo da mi djeci, ne do Bog, šta ne bude, izvedi nas negdje - govorila i molila onog što mu ni ime kasnije nije htjela izgovoriti.

- Kuda? Ovo je srpska zemlja i ovdje će moja djeca biti - govorio on kao da je u jurišu, u ofanzivi.

Jedno veče joj doveo cijeli štab kući. Djeca u svojoj sobi bila. Ona služila uniformisane i bradate. Služila i slušala svojim ušima: ”One iz Gornje mahale pokupiti na traktor i zakopati pored rijeke na istom mjestu gdje su pokopani i oni ...”  Znala koji su to iz Gornje mahale i koji su to pokopani prije. Žene, djeca, starci - 28 na jednu krv za jednu noć. Onih prije znala da je bilo dosta, koliko je mogla nagađati.

- Milo, daj nam još flašu - zvao je i naređivao joj onaj njen.

- Nisam ja Mila i nije vam ovo štab nego moja kuća - vrisnula ona.

- Tako ona kad dobije napad živaca - izvinjavao se onaj njen gostima pošto je dobro šakom udario po licu i odveo u sobu među djecu.

Taj udarac rukom i sve druge udarce riječima Emina trpila, dolazili od čovjeka koji je davno iz srca nestao, ali djeca, rođena djeca počela da je se plaše i stide.

- Ti si jedina muslimanka u našoj kući, u cijelom gradu - rekao joj sin pravo u oči. Ono ”mama” zamijenio sa ”ti”.  Nju nisu boljele riječi njoj upućene već njegova patnja, bol i strah koji su ga progonili zbog rođene majke.

- Sine - pokušala ona, tiho, majčinski.

- Ne zovi me sine - čulo se odnekud ispred vrata dok je bježao iz kuće.

- Neće, proći će, djeca nisu kriva već mi odrasli - govorila spremajući hranu, onu što djeca najviše vole. Tješila je kćerka, ona ništa nije govorila, plakale i patile zajedno. I jedan dan sin došao kući u uniformi s oružjem. Njoj srce htjelo pući.

- Sine, zar ćeš ubijati svoje ... - pa počela nabrajati najbližu rodbinu, sestrinu i bratovu djecu.

- Oni nisu moji, oni su ... - proderao se on, uzeo pušku i htio izaći.

Emina već ranije razmišljala da sebi život uzme, čuvala ga za njih, za svoju djecu. Sad odlučila da ga sinu ponudi.

- Prvo ćeš morati pucati u mene - izgovorila  odlučno, hvatajući pušku i sina za prsa.

- Odmakni se! - proderao se gurajući je, probijajući se prema izlaznim vratima. Ona se okačila za vojničke uprtače i  pušku na rođenom djetetu, čekajući da nešto pukne, majčino srce ili puška.

- Ma, pusti me! - bilo je zadnje što je čula prije nego je osjetila snažan i tup udarac stepenica negdje po leđima, glavi, odgurnuta, odbačena.

Tako izobličenu u licu, s modricama i bolom u leđima, izbacili je prema Hrvatskoj. Kćerka bila s njom.

Kako su stigle do Švedske, to samo one znaju. U kampu kćerka krenula na kurseve jezika, našla i momka, prešla da živi kod njega u izbjegličku sobu. Emina ostala sama - kao panj, bez korijena, bez cvijeća i listova, bez igdje ičega, igdje ikoga. Jedne noći,  zimi, napustila samačku sobu. Zapamtila je most i mjesto na njemu s kojeg bi mogla skočiti u vodu.

- Da sve prođe, da prestane - tako mislila, tako i zapisala u nekakvu svesku.

- Djeco, voli vas vaša majka - bilo zadnje što je mislila reći u vazduh kao poruku, kao oporuku.

- Joj, moja noga! - vikala, dozivala, plakala u hladnoj noći uvijajući se na ledu od bolova. Mraz pretvorio vodu u led, led joj produžio život.

- Produžio patnje - mislila, rekla kćerki u bolesničkoj sobi.

Tu u bolesničkoj sobi srela je njega, Bengta. Pitao je ko je, čim se bavila, zašto je skočila u vodu?

Onih nekoliko dana po operaciji i u gipsu sama izmaštala novu sebe.

- Ja sam slikar i pjesnik, ostala bez igdje ičega. Rat u Bosni mi zaledio srce, paralizovao ruke, oteo sina iz naručja. Za što se god uhvatim sve se lomi, ruši, gori i pretvara u pepeo. Voda se ledi ispod mene - govorila tužna, smijala se samoj sebi.

- Ja nisam slikar, ali cijeli život sam uz slike vezao. Mislio sam da imam ženu za život, pa se prevario. Djeca otišla svojim putem, ja ostao sam - govorio i njoj Bengt radoznao da zaviri u njene slike, njeno zaleđeno srce.

I tako počelo. Izašla iz bolnice, Bengt izrazio želju da je posjeti, da vidi tragove njene umjetničke duše. Ona prvo vrdala, onda rekla zetu da joj kupi akvarel blok, ljepilo slično onom ”OHO” što su oboje poznavali iz Bosne i tuševe.

- One u bočicama, ali i nekoliko u penkalima - govorila mu tiho kao da tajnu govori.

- Postaćeš Emina slikarka ili te neće biti - govorila sebi hodajući na štakama, gledajući papir, tuševe i ljepilo.

 

Prvo je od ljepila pravila namaz po papiru, kasnije nanosila tuševe po njemu. Na jednu stranu papira stavljala jednu boju, na drugu drugu, onda naginjala list tako da se boje pokrenu, razliju i negdje oko sredine sretnu, izmiješaju. Ostavljala je da se boje osuše, okretala, prepoznavala figure i onda ih tuševima u penkalima dotjerivala do željenog oblika, forme. Iz onih boja i oblika pojavljivale se ptice, cvjetovi, ljudi ... One što joj nisu ninašto ličile, bacala. Došao Bengt, ona ga dočekala dobrom krompirušom, bosanskom kafom i baklavom. Sramežljivo mu pokazala mapu svojih umjetnina. U hranu bila sigurna, u umjetnine ne previše. Priču o samoći, zlu rata i nestanku volje za životom zamijenila pričom o ljubavi, univerzumu, prolaznosti života na zemlji i besmrtnosti univerzalnih poruka.

- Ovo je nebo, ovo je zemlja a ovo mali čovjek između njih - govorila, objašnjavala, vjerovala Emina.

Bengt joj zahvaljivao za toplinu doma od kojeg se bio odvikao, toplinu riječi koje su mu nedostajale. Molio je da ponese dvije slike, kao ima neku ideju. Ona mu dala slike ali ga i zadržala čitajući pjesmu, napisanu njemu za dobrodošlicu. To joj bila prva pjesma u životu napisana, a Bengt joj bio prva publika.

 

Nebo je plačno, plavo.

Plavo je oko moje kćerke.

Moja kćerka je moj kosmos.

Kosmos je ljubav.

Ljubav je i moj sin.

Sine moj, plavo nebo plače.

 

Ubrzo se Bengt ponovo najavio i donio one dvije njene sike, uramljene. Veliki paspartu ih je odvajao od rama i bojom isticao sklad uvezanih i maštovitih formi. U crtežu je bilo dovoljno oblika da posmatrač željeni i svoj pronađe. Slike je Bengt okačio na zid gdje su se međusobno bojama i ramovima dopunjavale i činile cjelinu lijepu za oči, prijatnu za dušu. Eminina duša je bila zatečena ljepotom iz nje izašlom.

- Bogami Emina, ti pravo proslikala - divila se sama sebi.

- Šta kažeš? - pitao je Bengt ne razumjevši riječi.

- Dobro, divno - rekla ona i pricapila Bengta ljubeći ga umjesto zahvalnosti. Kasnije joj objašnjavao da je mislio da je to običaj, način kako Bosanci izražavaju zahvalnost. Od tada je Bengt sve češće dolazio, a Emina sve duže slikala, pisala, pjevala, sve ljepšu hranu spremala. Bengt joj organizovao prvu izložbu u udruženju žena, napravio plakat, prospekt. Emina izašla u novinama. Njena fotografija bila u prvom planu, slike po zidu okačene visile iza, pjesma o plačnom nebu bila u prevodu kao ilustracija osjećajnosti duše, univerzalnosti poruke, plač majke.

Rat u Bosni prestao, Emina i Bengt odavno postali porodica, bodrili i trebali jedno drugo. Jedno veče zazvonio telefon, Emina digla slušalicu, izgovorila ime, a s onu stranu čuo se muški glas:

- Mama, ja sam.

- Sine, kako si, sine...   - izašlo iz nje uz jecaje.

- Dobro sam, oprosti mi, mama ... - došlo s onu stranu.

- Odrasli su krivi sine, odrasli - tješila sina, tješila sebe.

- Odrasli su krivi, nisu djeca - objašnjavala Bengtu kasnije dok joj je stavljao hladne obloge na vrelo čelo.

- Još nećemo objavljivati knjigu - rekla Bengtu mirišući onu bosansku kafu.

- Što? - u čudu upitao  on.

- Moram u nju ugurati još jednu pjesmu, jedan glas, cvijet iz majčina srca izrastao - objašnjavala mu ona praveći pjesmu u glavi, razmišljajući o bojama tuševa koje treba prosuti po papiru premazanom bezbojnim ljepilom .

 

Halimaga

Š. Kadrić

 

Mali puteljak je krivudao između čempresa pa se  spuštao prema obali Bosfora u sred Stambola. Njim su šetala dvojica prosjedih ljudi, ni stranci a niti poznanici. Čuli jedan za drugog jesu, viđali se nisu, novi pokolj u Bosni ih spoijo. Miris čempresa im palio nosnice a tužne vijesti sjećanja.

 

- Ne piši ništa, pamti. Ako ko preživi možeš i ispričati pa i napisati šta po sjećanju, ali sad nije vrijeme - objašnjavao je onaj stariji poštapajući se krivudavim štapom od tisovine.

- Nije vrijeme bilo juče, nije danas, kad će doći da se smije pisati? - bunio mu se sabesjednik, kog je on Pjesnikom oslovljavao.

- E moj Pjesniče, ima napisanog ali nema ko da čita. Naša nevolja niti počinje niti završava sa ovim što se sad  po Bosni zbiva. Juče sam ti pokazivao na onom zaraslom grobu trag naše tuge. Da je on, Husein beg Gradaščević učinio što je trebao da učini, ali i Hamza Orlović i oni prije njih i oni što su kasnije dolazili, ne bi ni oni ni ja ali ni ti bili ovdje. Mani to, nego vidi ove dvije ćuprije - mjenjao je temu, onaj stariji pokazujući štapom u pravcu velikih mostova na Bosforu.

- One povezuju Evropu i Aziju, dva daleka i nekad strana svijeta a eto nekom smetao onaj luk što je sa neba skinut pa preko Neretve postavljen - nastavljao je oslanjajući se na štap onaj stariji tužno odhukujući za kamenim mostom na Neretvi tek srušenim.

- Ti si dugo ovdje Halimaga? - imenom ga nazvao i upitao Pjesnik.

- Predugo Pjesniče, predugo i nema ni vremena, a čini mi se ni mjesta, da se više vratim - rekao je lupkajući onim štapom gledajući negdje preko Bosfora.

- Dao si velike pare za pomoć Bosni? - vraćao ga Pjesnik na temu Bosne.

- Nisu to moje pare, to je haram - odgovorio Halimaga kao da i ne želi o tome govoriti.

- Kažu puna sehara zlata, srebra i ko zna čega nije bilo-   nastavljao Pjesnik.

- Tuge, tuge moj Pjesniče u sehari bilo - othukivao je Halimaga na pomen sehare.

- I četerdest godina ga nisi ni trošio ni pokazivao?

- U Bosni da sam ga pokazao ni moja galva ni mojih ne bi na ramenu ostala, ovdje bi bio haram da sam ga trošio.

- Kako do tebe zlato dođe Halimaga? - radoznalost izašla na usta Pjesniku.

- Pusti to, nego hoćemo li pored Bosfora kući ili istim putem nazad? - umjesto odgovora upitao Halimaga.

 

I šetali pored Bosfora, gledali ribare što su dugim štapovima po nekoliko sitnih riba odjednom vadili. Pjesnika vukla radoznalost a i krv. Otac mu pričao o Halimagi, nešto po znanju nešto po čuvaenju, rođaci bili. Otac nije volio čitati, draža mu bila usmena predanja, pa ih i sam dorađivao, mijenjao. Halimaga bi više volio knjigu pročitati nego se hljeba najesti. Pjesnika sad za priču zapao.

- E moj sine, odhukivao u šetnji Halimaga, ostali smo bez očiju do očiju, bez topraka do onolike Bosne, od gospode postali fukara spremna drugima da carstva proširuje a svoje nije znala da čuva.

- Pa i ti si na Staljingradu njemačko carstvo proširivao? - na muku mu se nadovezao Pjesnik.

- Nisam što sam htio, već što me toljagom natjeralo - ljutnuo se i načas zanijemio Halimaga. U njemu se poput bijesnih ovnova sudarala njegova nemoć i neukost njegovih sunarodnika. Njemu knjige skidale mrenu sa očiju sunarodnicima neukost bila ko teške bukagije, ruke, noge, oči i dušu im vezivale pred silnikom.

Pjesnik je izvlačio iz njega pričicu po pričicu pa ih kasnije uvezivao sa onim što je već znao prateći stazu sa koje se mnogi  vratili nisu.

 

Negdje u zimu 1943 godine, poslije pokolja u Bukovici, Halimaga se našao na Alipašinu Polju u Sarajevu. Za ženu i djecu ništa nije znao. Selima, od starijeg mu brata žena,  pričala kako su njenu djecu poklali na njene oči a ona bosa u šumu po snijegu pobjegla. Vidjela da je svo selo gorjelo, o njegovim ili nije htjela ili nije znala ništa da kaže. Na Alipašinu Polju ga prepoznao neki iz Bukovice što je već bio u  unuformi i nudio je i njemu.

- Topla i nova uniforma, tri obroka dnevno, dobiješ pušku, sve ima kod Nijemaca - hvalio onaj Nijemce i njemačku uniforu.

- Ako ako - odbijao Halimaga, ali ga kasnije privela njemačka patrola i obukla. Bio na obuci tri mjeseca za minobacačliju i onda vozovima pravo za Rusiju. Zna da je bio Staljingrad ispred njih. Nije viđao žive protivnike, samo leševe. Minobacači obično bili malo dalje od prve linije. Pričao je da se to Bosancu ne može opisati šta znači vojska, šta front, šta širina ruska.

- Što okom vidiš sve vojnik do vojnika, rov do rova, ali i mrtvac do mrtvaca - objašnajvao je Halimaga. Pričao je kako je jednom cijela njegova jedinica izginula. Njemu geler probio kaiš i napravio modricu na stomaku i to bilo sve. Svojim očima je gledao kako vojnici mrtvacima vade zlatne zube, skidaju satove, rove džepove. On je samo municiju ponekad uzimao i cigaru kad bi je vidio.

- Haram je u ratu tuđe uzeti i nikad to sreću neće donijeti- govorio je.

- One što su pljačkali ubijali su njemački oficiri,  ubijali ih oni ispred jer se zanesu pljačkom ili oni do njih da njihovo pokupe - nastavljao je uvjeravajući u haram.

- Preživjele Nijemci kupili, vodili na oporavke. Hrane, čista veša, žena, žileta, svega bilo onih nekoliko mjeseci u pripremi pa ponovo front. Halimaga nije bio od poroka, ni pio, ni žene ganjao nije. Vidio da su ispred Rusi, iza i okolo Nijemci, dolje rovovi i crna zemlja, jedino gore od Boga spas tražio. Klanjao kad je god mogao.

- O Allahu ti što sve vidiš i sve znaš učini nešto da me ovo vruće gvožđe i vruće glave u zemlju ne utjeraju prije vremena, daleko od Bosne i ikog ko zna gdje sam kosti ostavio - tako molitve završavao za sebe, na svom jeziku, a Bogu se molio na tuđem.

 

I drugi put tenjkovi i granete zemlju i ljudsko tijelo mješali u jedno, ljudi padali ko snoplje, umirali od metka, straha, ruske hladnoće, od besmisla ratovanja. Halimagi ni dlaka sa glave nije falila. Razbijena vojska se povlačila prema Sloveniji on se priključio Titovim partizanima. Niko ga ništa o Rusiji ni pitao nije. Pitali zna li pucati, rekao da zna oko minobacača. Gdje oni zamisle on tu mine ubacivao. Po kapitulaciji Njemačke tražili u jedinici da se jave svi oni koji su ranije bili u nekoj od vojski. On se javio. Odmah ga sproveli u zatvor. Počeli ispitivati i to mjesecima trajalo.

 

- Bog mi je svjedok da je tako moralo biti i da ništa nisam kriv - to mu jedina odbrana bila. I pustili ga. Došao u Tešanj,  čuo da mu je tamo od brata žena. Za brata niko ništa nije znao, a baš došao na dan kad mu se snaha trebala udati za nekog muhadžira.

- Kud ćeš sa djetetom za tuđina? - pitao je Halimaga.

- A kud ću bez tuđina? - odgovorila ona.

- Pa hajde ja ću djetetu drugi otac biti - rekao joj i poveo sa sobom u Bukovicu.

 

U Bukovici na Hajljovinama sve bilo spaljeno, po neko čeljade bilo preteklo i počelo se vraćati. Čuo da mu je jedno dijete kod nekih pravoslavaca na Strečanju. Djevojčica, ali pričala da je vidjela da je Diko Barac vodio četnike što su joj sve u kući poklali. I bila kod ovaca kad je iz šuma istrčao Diko te joj kamenom glavu razbio i kasnije se krio po šumi dok nije nestao bez traga. Pred ovaj novi pokolj, javio se iz Doljnje Pazove  sa porukom da je živ.

I počeo Halimaga sve iznova, kamen za temelje, ćerpiće sam pravio, usjekao građu, savio kućicu, upalio vatru, na smrt zaboravio o životu mislio.

I vukao granje u predvečerje sa Vilove Ravni kući, kad neko zovnuo:

- Alime!

Prepao se ali i pomislio da ono granje šušti, kad opet:

- Alime!

Vidio bradata čovjeka, šubaru, kokardu, sve vidio i prepoznao Rista Danilovića.

- Ne boj se, dođi da zapalimo. Da sam htio mogo sam te ranije ubiti, ali nije mi više do toga - rekao mu Risto kad mu je prišao.

Halimaga, uzeo cigaretu, zapalio, gledao Rista a znao  da je sila jada počinio i borio se sa sobom, šta da radi? Na pušku ne može, a da ga on i ubije ne valja.

 

- Ti znaš Alimaga da sam ja bio četnik i to sam i sada. Mnogi koji su bili i žešći od mene sad nose petokrake i ganjaju i mene. I nedo mi Bog da me se oni dočepaju. Sve bi svoje grije`e na meni otkupili. E neće živa Rista uvatiti, neće - žalio se on. Halimagi se nešto smučilo, nije znao da li da ga žali ili da mu onu pušku o glavu omlati.

 

Pričao mu Risto o ženi i svoje troje djece, o tome kako on  neće udužiti, kako će trebati nečiju pomoć, kako Srbima ne vjeruje, pa njega molio da im se nađe pri ruci, jer eto i on njega od četnika brani, kao oni hoće da ga ubiju ali on neda. Rekao mu i vrijeme kad će mu pod kuću dolaziti, a da on ode do Stake, žene mu, te se malo o djeci raspita, njemu zasjede prave i čekaju ga.

 

Kako je dalje išlo ljudi su nagađali ali jedno predvečerje Risto naletio na zasjedu i ranili ga. Kad su mu prilazili da ga uhapse on se bombom raznio. Zasjedi nije bilo do mrtvoga Riste, ali zlato nestalo. Niko ništa o zlatu nije znao. Sve koji su bili sumnjivi pozivali na saslušanja, optuživali kao jatake, tukli mučili, ali ništa. Halimaga mjesec dana u podrumu na Kovačevićima bio. Zabijali mu kline pod nokte, vješali za noge, prijetili da će ga zaklati, psovali mu..., on ćutao. Znao je da je zlo tek ako progovori. I nije progovorio.

Kad je krenuo val izbjeglica prema Turskoj, vješto vođen Rankovićevom politikom, Halimaga pokupio svoje i put Makedonije. Tu su morali čekati nekoliko godina na vizu za useljenje u Tursku i početkom pedestih godina doselili na obale Bosfora. Imena zadržali tursko prezime im Turci dali.

 

- Sve mi je jasno ali četiri puške i baulu zlata, da preneseš preko tolikih granica, e to nikako? - u čudu pitao Pjesnik.

- Neka čudo, čudom i ostane Pjesniče - u čudu ga ostavljao Halimaga.

- I nikad nisi stao pred onu seharu u želji da zagrabiš? nastavljao sa čuđenjem Pjesnik.

- Haram, haram Pjesniče, u sehari kao da su suze i moje rahmetli djece bile, i zato sam ih poslao ne bi li koju suzu u Bosni zaustavile, a ko zna, Bog, možda Bog zna?

- A ko zna, Bog, možda Bog zna? - šaptao je Pjesnik, nekoliko godina kasnije umjesto fatihe, stojeći iznad Halimaginog groba na obali Bosfora na čijem dnu još uvjiek leže kosti Hamze Orlovića i nekoliko autobuskih stanica dalje od zaraslog groba Husein bega Gradaščevića.

”Politika trećeg puta”-  između iluzije i stvarnosti

Ševko Kadrić, Kopenhagen  januar 2010.

 

Oprosti mi poštovani čitaoče što nemam vremena da se temi posvetim iznova već dvadesetak godina ponavljam isto, mijenjajući imena i povode, priča o globalizaciji se ponavlja pa i ja.

 

 

KONFERENCIJE posvećene globalizaciji u Cirihu, Briselu i upravo okončana u Kopenhagenu propraćene su snažnim demonstracijama protivnika organizovanja svijeta kao većeg sela u kom vlada interes multinacionalnih kompanija.

 

U historiji globalizacije svijeta (političkog, kulturološkog, ekonomskog i svakog drugog ujednačavanja), zabilježeno je više različitih nastojanja da se svijet ujednači i podčini jednoj ideologiji, do krajnjih mogućih granica (kršćanska osvajanja, islamska osvajanja, fašizam, komunizam..), ali nikad ranije globalizacija nije imala više šansi na uspjeh kao danas. Ranije globalizacije su išle putem države kao institucije uz primjenu sile, danas se to dešava posredstvom multinacionalnih kompanija i uz pomoć kapitala. Kapital svojom moću, naprosto, jedne kupuju druge razoružava. Samo prije nekoliko godina ovaj svijet nije znao šta je mobilni telefon, danas milijarda stanovnika ove planete ga posjeduje, kao imidž, sredstvo komunikacije ali su postali i njegovi ovisnici. Ta brojka ”ovisnika” o mobilnom telefonu, odgovara brojci vjernika etabliranih monoteističkih religija. Ono što treba uočiti kao razliku jeste to da su se monoteističke religije etablirale, najčešće metodama mača i krvi, mobilni telefon je to uradio u jednoj deceniji metodom stvaranbja potreba kod ljudi a onda su ih oni ”samovoljno” kupili.

Iako se svijetu, pod imenom globalizacije nude iluzije o riješavanju globalnih svjetskih problema,  na žalost iza te poltičke i demagoške slike krije se neoiperijalizam koji svoje pobornike dobija i u svojim žrtvama. Ilustracije radi, danas prosječan švedski radnik živi bogatije nego švedski kapitalista prije stotinjak godina. Kako se to desilo vidimo u primjeru jedne TV reportaže o proizvodnji i prodaji patika iz Koreje. Koreja prodaje par patika švedskom trgovcu za 5 kruna. Trgovac prodaje iste te patike u Švedskoj za 1600 kruna. Problem je da ne postoji protivnik ovakvog odnosa i ove enormne eksploatacije. Vlast u Koreji, držećii pod zvonom svog radnika, podržava trgovinsku saradnju sa Švedskom, korejanski radnik je sretan da uopšte može raditi, švedska vlast iz onih 1600 kruna, kupuje i socijalnu sigurnost svojih radnika ali i onih bez posla. Tako i švedski radnik  eksploatiše radnika u Koreji ali i Korejanac koji živi od švedske socijale.

 

Šta je razlika između dosadašnjih, u glavnom nacionalnih država i multinacionalnih korporacija kao nosilaca globalizacije?

 

* Nacionalne države kontrolišu teritirije, to korporacije ne mogu ali korporacije kapitalom mogu kontrolisati vlast u svakoj pojedinoj državi. (Ne slučajno jedan od vodećih američkih ekonomskih analitičara za Džordža Buša mlađeg tvrdi da je samo figura iza koje je vladao lobi multinacionalnih  kompanija)

* Nacionalne države mogu legitimno raspolagati vojnom silom i silom državnog aparata dok korporacije to ne mogu. Zato se korporacije i zalažu da izgrade međunarodni pravni sistem sa međunarodnim institucjama sile koje kontrolišu i institucije nacionalnih država. (Primjer takvih institucija je i Haški tribunal za ratne zločine u Hagu; ”Partnertvo za mir” i sl.),  problem je da se na tom sudu ili na sličnim međunarodnim institucijama sudi i raspravlja o problemima na nivou nacionalnih država ali se ne sudi onima koji su vršili posredan uticaj na te države. Naprimjer: Niko ne pita i ne sudi onima koji su trebali i nametnuli: Homeinija, Sadama Huseina, Miloševića, Tuđmana, Izetbegovića i sl.  kao nacionalne lidere, ali se direktno i indirektno sudi ”njihovim” državama i narodima koje su i onako već i njihove žrtve.

U tim i takvim okolnostima, kad narodi i države postaju žrtve ”sopstvenih”  tirana ili tirana iz okruženja (primjer Bosne) preko kojih se vodi posredni rat multinacionalnih kompanija, ili bivših nacionalnih imperijalističkih sila, onda se globalizacija javlja kao nedostižna iluzija koju beskonačno ponavljaju nosioci svih promjena u tim zemljama. Tako se dešava ”globalizacija odozdo”  koja u sebe uključuje milione običnih građana organizovanih u najrazličitije nevladine organizacije. Primjera radi takvih organizacija je u svijetu 1950. godine bilo nekoliko stotina danas preko 10 000 i taj broj se stalno povećava. Problem je da pripadanje tim organizacijama, za kapital međunarodnih institucija, postaje imenitelj ”moralno političke podobnosti” u ekonoskoj i političkoj podršci.

Aprila 1999. godine, u Čikagu je Toni Bler to i naglasio: ”Sad smo svi internacionalisti, sviđalo se to nama ili ne. Ako želimo da napredujemo, ne možemo odbiti da učestvujemo u svjetskom tržištu. Ako želimo da provedemo promjene, ne možemo ignorisati nove političke ideje koje se javljaju u drugim zemljama, ako želimo da budemo bezbjedni ne možemo okrenuti leđa sukobima i nepoštivanju ljudskih prava”. Ko gubi a ko dobija, na tom svjetskom tržistu, najbolje ilustrira spomenuti primjer korejskih patika na švedskom trzistu.

 

I dok zagovornici globalizacije kao obečanog i željenog poretka očekuju da ona riješi osnovne probleme čovječanstva i uredi svijet danas: upravljanje svjetskom ekonomijom, upravljanje svjetskom ekologizacijom, reguliše moć multinacionalnih korporacija, uspostavi kontrolu ratovanja i podstiče transnacionalne demokratije, zaustavi demografsku eksploziju. Međutim, u praksi globalizacija znači da će bogati na najlegalniji način postajati još bogatiji a siromašni  će biti još siromašniji (poput Bosne pa i cijelog Balkana), boriće se da ne budu zapostavljeni u tim procesima ne birajući sredstva (rušenje budističkih spomenika u Afganistanu) ili prodati svoje teniske za 5 kruna poput korejskog radnika i njegovih lokalnih vlastodržaca.

 

Globalizacija i religija

 

Pitanje ekspanzije religije i globalizacije prividno se čini povezanim. Kapitalizam je uslugu religije trebao kao i uslugu svakog drugog činioca u ostvarenju kapitala (sirovina, radne snage, proizvodnih snaga, tržista i sl.), i danas se tu ništa bitno nije promijenilo, samo što ove dvije snage, snage crkve i snage transnacionalnih kapitala imaju dosta dodirnih tačaka i tamo gdje se njihovi interesi ne sukobljavaju one i sarađuju.

Podsjetimo, da je nacija kao prostorno, kulturološko i ekonomska kategorija nastala sa potrebom kapitala da omeđi granicom prostor svog opticaja. To je vrijeme parole ”Jedna nacija - jedna država.” Ali to je i vrijeme kad tu kulturološku posebnost nacije crkva boji sobom. Tako, naprimjer Srpska nacija postaje prepoznatljiva po Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Hrvatska nacija po Hrvatskoj katoličkoj crkvi, ili Švedska nacija po Švedskoj protestanstskoj crkvi  i sl. Tako države postaju nacionalne, ali i crkve državne, međutim u onom trenutku kad nacionalna država postaje pretjesna za oplodnju kapitala ovaj brak, nacije, vjere i države puca. Tad na scenu stupa parola ”Multinacionalna država” i ona je u direktnom savezu sa multinacionalnim kompanijama.

Razvoj kapitalizma, imperijalizma i države koji počivaju na kapitalu multinacionalnih kompanija, potiskuje crkvu i njene nosioce u stranu. Oduzima im ili sami ostaju bez mnogo privilegija. Na Zapadu se to naziva ”odvajanje crkve od države” u Turskoj Ataturk izdvaja ”kalifat od države” što ima isto značenje. Najdrastičniji primjer tog odvajanja crkve od države se ipak desio u lageru socijalističkih zemalja koje su potpuno marginalizirale ulogu i pomoć crkve u ”opianju naroda” ali samo prividno. Socijalizam je u praksi pretvaran u religijsku dogmu gdje je državni aparat čuvao svoje privilegije bježeći u dogmu po uzoru na crkvu. Gulazi i Goli Otoci postaju prostori inkvizicijskih progona ”jeretika”, strah postaje i ostaje garancija za ostajanje na vlasti.

 

Pad socijalizma u svijetu, kog simbolizuje pad Berlinskog zida, dao je šansu mnogima: kapitalu da se oplodi i proširi u ”socijalističko carstvo”, crkvi da dogmu komunizma zamjeni ponovo sopstvenom dogmom, ali i lokalnim interesnim grupama da u metežu sami profitiraju. U tom kontekstu treba vidjeti sukob evropskog kapitala i američkog do nivoa posrednog ratovanja preko leđa balkanskih naroda, izlazak katoličke, ortodoksne i islamske crkve u prve političke, ali i vojne, redove na prostoru Balkana ali ne samo tu. Tako će Vatikan reći: ”U Poljskoj privrženost katoličanstvu pada u sjenu pred onim što se dešava u Hrvatskoj.” U tom kontekstu treba vidjeti i vapaje iz Srbije i Hrvatske da je sav kapital tih zemalja, za vrijeme Miloševića i Tuđmana, prešao u ruke stotinjak porodica njima bliskih, za Bosnu i onako znamo.

 

Globalizacija kao i sve druge velike ideje, kršćanstva, islama, komunizma i sl. ostaće samo ideje u sukobu želja velikih masa koji nose ”globalizaciju odozdo” i stvarnosti u kojoj multinacionalne kompanije kao kreatori ”globalizacije odozgo” u njoj vide samo puniju kesu za sebe.

Ostaje pitanje: Kako globalizaciju učiniti svjetskim procesom u kom se mora pomiriti želja sedam milijardi ljudi na Zemlji da žive u sigurnosti i blagostanju i surovu stvarnost u kojoj to blagostanje i sigurnost ostaje bogatima a siromašni beru mrvice, ruše tuđe domove ili podižu ruševine sopstvenih na kojima se pravi globalizacija odozdo.

”Proleter u srcu” ili ”Sista striden” kako se zove na švedskom jeziku, autora Ševke Kadrića proglasili izdavačkim pothvatom godine u 2007. Roman je početkom godine objavljen na bosanskom jeziku a krajem na švedskom, ono što romanu obezbjedjuje mjesto u bosanskoj i švedskoj literaturi je činejnica da je Zavod za kulturu Švedske nagradio i jedno i drugo izdanje sa premijama na kojima bosanski pisci mogu samo zaviditi. Donosimo interviju sa Kadrićem objavljen u časopisu ”Most” i čestitamo autoru.   Izet Muratspahić Bosanski pisci su rođeni sa greškom

 

U Skandinaviji postoji dostatan broj bosanskih i autora i djela koje je neophodno studijski prezentirati, opisati, klasificirati i verificirati. Namjera mi je da dio studije posvetim najvažnijim stvaraocima, njihovim biografskim i bibliografskim podacima, te njihovom osobnom mišljenju o bh. literaturi u dijaspori, relacijama prema bh. literaturi, s jedne strane, te aktuelnoj literaturi ”zemlje domaćina”, s druge strane. Ševko Kadrić je jedan od najproduktivnijih i najuspješnijih.

 

Muratspahić: 1. Kakvo je Vaše mišljenje o književnosti bh. dijaspore, njenom imenu i značaju, te kako u tom kontekstu vidite svoje novije stvaralaštvo u Švedskoj? Kadrić: Književna bh. dijaspora, baš kao bh. dijaspora uopšte, je limitirana okolnostima pod kojim je nastajala (mislim i na onu raniju a posebno ovu sadašnju prognaničku). Progon, torture, neizvjesnost prijema u zemljama azila i kasnije populističko organizovanje. Iako bi po okolnostima njenog nastajanja (rat, progon, genocid i sl.) bilo očekivati da su teme pisanja udeseterostručene, da su potencijalni pisci ustrostručeni ali stimulans i domaćina (Švedske, Norveške i Danske) ali i stimulans organizacije Bosanaca (mnoštvo bh. saveza) je deprimirajuće. Domaćinu (Švedskoj) je bosanski pisac kao i svi strani pisci, samo kulturni dekor, i ako to ona tako ne definira, u praksi pa i mom ličnim iskustvom i iskustvom izdavačke kuće ”Hamlet Förlag” je moguće tu tezu dokazati.   Organizovanom dijelu bh. dijaspore su nametnuti neki drugi pragmatični sadržaji bavljenja gdje naprosto nema bosanskog jezika i kulturnih sadržaja koji ga promoviraju. Koristeći slabost švedskog sistema pomoći udruženjima građana, dvije bosanske interesne grupe (vjerski službenici i vlasnici restorana) su se ponajbolje snašle. Restorandžije su ponudili i podmetnuli restorane i kafane pod bh. udruženja a teferiče kao sadržaj, vjerski službenici svoje vjerske sadržaje i ikonografiju. Problem je što islam kao religija pa i onaj kod bosanskih muslimana ne stimuliše maternji jezik (u slučaju Bosanaca bosanski) već arapski, ne stimuliše evropsku kulturu gdje su sami Bosanci vrlo značajni, već tuđu. Ako se bolje pogleda evropska kultura onda ona stoji na tri stuba, stubu književnosti, muzike i slikarstva odnosno upotrebljene slike i jezika. Oni su opet izašli ili odnjegovani do današnjeg nivoa u crkvi. Velika imena i književnosti i slikarstva i muzike su upravo otamo izašla da bi kasnije mogli da se osamostale i nadrastu svoje mecene (crkvu). Ono što može biti ponos Bosancima to je činjenica da su upravo oni inspirisali potiskivanje tuđih jezika iz crkvi a vraćenje maternjeg. ”Bosanski bogumili su inspirisali protestantizam”, napisaće švedski historičar Hans Furuhagen. To implicira i neka druga pitanja bh. književnosti i njenih pisaca ali ne samo njih (Andrića, Selimovića, Maka Dizdara, Hamze Hume…) Ovi drugi njih ne bi uzeli da smo ih mi znali čuvati…

 

Ševko Kadrić

 

Muratspahić: 2. Šta je, po Vama, pozitivnog, a šta negativnog, donio izbjeglički život u Vašem stvaralaštvu?   Kadrić: Faza odvajanja od Bosne me lično odvojila od jezika na kom sam ponajsigurniji (bosanskog), medija koji su me inspirisali (studenata), naučnih časopisa, dnevnih novina ”Oslobođenje”, TV, ali i od naučnih skupova i tema kojim sam se uobičajeno bavio (vannastavni sadržaji, konflikti socijalne sredine sa životnom sredinom – tzv. ekološkim pitanjima). U novom ambijentu, novim okolnostima sam se u početku nastavio baviti ekologijom a onda i bosanskim identitetom posebno u njemu fenomenom bogumila. U literarnom smislu sam se nastavio baviti sociološkim fenomenima samo ih sada uređujući kao novele, do romana kao zahvalne forme. (Diskriminacija žene, segregacija useljenika, nezajažljivost kapitalizma i potrošačke svijesti…) Pozitivno je eto to što sam ovdje makar i silom imao vremena, imao tehničke mogućnosti pisanja i stvarao mogućnosti štampanja i sebi i drugima. U knjizi ”Sve moje knjige” sam opisao težinu i složenost tog posla, da je moglo biti bolje moglo je, ali sam učinio dosta toga što može biti iskustvo useljeniku pa i švedskom piscu.   Muratspahić: 3. Kako vidite odnos bh. stvaralaštva koje se razvija u cijelom svijetu i stvaralaštva u domovini, to jest, Bosni i Hercegovini? Kadrić: Na žalost ovdje se ne može govoriti ni o kakvom osmišljenom i planiranom odnosu. U pitanju su spontani i individualni projekti i sadržaji koji povremeno okupe grupe stvaralaca, čas filmskih, pa onda dramskih, pjesnika, pisaca i sl. Kad su u pitanju pisci i književnost onda dugo vremena piscima iz matice dijaspora je bila logistička baza i ništa više (slično je bilo i sa političarima). Bosanski, baš kao i švedski i bilo koji drugi pisac na ovoj planeti, je samim tim pisac što slavi svoj jezik u svim fazama njegove upotrebe od pozdrava, molitve do pisanja o svim kockicama što život znače.   Muratspahić: 4. Kako vidite odnos stvaralaštva bh. pisaca u Švedskoj (i ostalim zemljama) i aktuelne švedske literature. U kolikoj je to mjeri i švedska književnost, s obzirom na objavljivanja i na švedskom jeziku?   Kadrić: Ne treba se plašiti da će jedan bosanski pisac prestati biti i bosanski čim mu knjigu objave na švedskom jeziku, danskom, hrvatskom… Sadržaj pisanja određuje jednog pisca. Andrić je tim bosanski što iz svake njegove rečenice Bosna govori, o namjeri, kontekstu je moguće govoriti ali sadržajem je on jako određen. Isto je i sa Selimovićem, Andrićem, Jergovićem i drugima i na švedskom jeziku. Istina iz faze kad su bosanski pisci isključivo pisali o Bosni i Bosancima sad dolazimo u fazu kad i dalje oni o njima pišu samo sad ih sučeljavaju novom svijetu u kom oni bitišu, u kom njihova djeca dobivaju novi pomiješani identitet. Ni tu se ne mora mnogo izgubiti u bosanstvu, ono može biti oplemenjeno, kao i što sa njim može biti oplemenjena ova nova sredina. Bježanje u izolaciju i ovdje i tamo je kobno, nemanje izgrađenog odnosa prema sopstvenom identitetu je još kobnije. Šveđani prihvataju EU do mjere u kojoj se sami ne gube, to bi mogao biti princip i Bosancima, ali je uslov da znaju ko su.

 

 

Muratspahić: 5. Koliki je doprinos naših pisaca u procesu međusobnog upoznavanja švedske i bh. literature (prevodilačka aktivnosti)?   Kadrić: Taj odnos je proporcionalan onome što smo u njega sami uložili ili onom šta domaćin u njega ulaže. Na prste se mogu nabrojati ljudi koji su shvatili da je književnost najkraći put do razumijevanja ”naše” i ”njihove” kulture, najefikasnije sredstvo za rušenje predrasuda jednih o drugima. Šveđanin je računao na stranca kao jeftinu radnu snagu, kao politički dekor ali ne i stvaraoca kulture, pa ni pisca. Međutim ovdje se skepsa mora potisnuti činjenicom da je individualnim naporima i hvale vrijednim iskoracima iznikla jedna nova literatura oslikana desetinama knjiga koje kao u staklenoj prizmi prelamaju nekoliko svjetova tvoreći jedan novi, pomiješani, nama i njima obogaćeni. Muratspahić: 6. Koje nove vrijednosti donosi ova literatura?   Kadrić: Prvo bosanska literatura, ali bosanska kultura uopšte oduvijek je bila simbol tog oplemenjivanja, prožimanja, dodira. Pa i ova oplemenjena Švedskom ili švedska oplemenjena Bosnom, može da ima obostrane važnosti za obje kulture. Toliko je tema o kojima Šveđani pišu od kojih možemo učiti ali i tema koje nisu bile poruke sa ruba fizičke egzistencije, izazvane voljom drugih i drugačijih. Šveđani su imali svojih tegoba sa kojim su se odhrvavali na drugi i drugačiji način i gradili stabilno društvo kroz vrijeme prenosivo. Generacije su od prve plate šparale za penziju i kasnije je u miru uživale, uređivale gradove i regije za one koji dolaze, kod nas ni jedna generacija ne prođe da strahote rata ne upamti, razaranja gradova, paljevina ali i to su iskustva i to su teme, na kraju krajeva nosioci tih iskustava postaju neke nove komšije. Recenzirajući moje zagubljene slike, književni kritičar je napisao da ja imam šta da kažem. Desetine i desetine Bosanaca, na hiljade useljenika u ovoj zemlji imaju šta da kažu ali nemaju priliku a sami ne znaju da je stvore. Muratspahić: 7. Plus: Pitanje koje mislite da nisam postavio, a smatrate ga važnim?   Kadrić: Književnost bosanska kao i svaka druga je više od pisanja. Pisac traži publiku koja će u svom životu uz sam život konzumirati i njegovo djelo. U tom smislu Bosanci su narod rođen sa felerom a bosanski pisci sa tri. One koje određuju katolicima odmah u hrvatske upisuju, pravoslavce u srpske a treće niučije, njih kasnije uzima kad ko i kad hoće. Andrić je fenomen koji je i hrvatski i srpski i bosanski, vjerovatno mu to i naglašava i utrostručuje njegovo bosanstvo. Selimović je u svojoj Bosni ostao i bez posla i bez stana, u izderanim cipelama hodio gradom a kad su ga u Beogradu objeručke prihvatili i u Bosni je dobio na cijeni ili se na njemu nejač do danas izživljava.

 

Ševko Kadrić

 

 

Uz 20 godina od objavljivanja moje knjige «Pred ekološkim izazovom»

 

Da li ste bili zatečeni činjenicom da su od prošlih izbora u Bosni i Hercegovini do ovih, tada vodeće političke stranke ispunile samo 6% od onog što su obećali biračima, cijelih 94% su ih slagale.

Jeste li se pitali zašto se Amerikanci nisu bunili kad ih je Džordž Buš mlađi prevario (slagao) na izborima i poveo u dva agresivna rata (Afganisan i Irak), ali i zavadio sa skoro cijelim svijetom, kad im je omogućio da troše 5X više nego što objektivno mogu da se zaduže?

 

Odgovor je jednostavan ovi Amerikanci nisu oni iz vremena Džordža Wašingtona koji su ga slijedili jer nije dopuštao laži. Ovi Amerikanci (isto kao i Bosanci) ne biraju predsjednike da bi im govorili istine već naprotiv da bi ih obmanjivali (lagali). Amerikancima više odgovara predsjednik koji će im govoriti da mogu i više imati nego što imaju, nego onaj koji će im reći da i to što imaju je previše i da je cijenu njihova bogatstva krvlju platio neko drugi. Tu se Amerikanac nipočem ne razlikuje od Bosanca. Tu je i odgovor zašto i svaka pomisao o revidiranju Deytosnkog sporazuma ne prolazi jer postoji opasnost da se izgube privilegije ostvarene agresijom pa i genocidom. Tu je odgovor i zašto ne prolazi ni jedan pokušaj vraćanja nezakonito stečene imovine (privatizacija, ratni plijen) već se u horu pjeva «Ko je jamio jamio» i «Hoćemo da popišemo imovinu i prebrojimo naše i vaše» (čitaj legalizujemo pljačku i zločin). Tu je odgovor zašto političari koji govore istinu nemaju većeg uspjeha u narodu, narod jednostavno vapi za lažovima, onima koji će i njihove laži pretvarati u istine, kriminal u čestitost, poraze u pobjede.

 

Jeste li nekad sreli nekog moćnika koji vam je rekao da je i previše bogat i da se mora posvetiti jednostavnim i prirodnim stvarima? Jeste, ali onoga kog je bolest za postelju vezala i prirodan život i zdravlja mu se čine kao spasenje, ali samo dok ozdravi, ako ozdravi. Koliko puta vam je supruga ili neko iz porodice došao kući sa torbama punih nepotrebnih stvari. Kad pitate šta je to, ne odgovaraju ni šta je ni zašto će im, već da je bilo mnogo skuplje nego su platili. Moć posjedovanja stvari je đavolje zavodljiva ali ima i svoju cijenu.

 

Naprosto kapitalistička potrošačka svijest je zavodljiva i daje šansu najvećem broju članova društva da ostvare svoje iluzije o materijalnom prestižu. Princip su Marks i Engels davno opisali u Kapitalu, jednostavno prisvajanjem viška rada drugih, stim što su za sva vremena otklonjene mogućnosti revolucija a najmanje proleterskih. Proleteri su prošlost, pomoću kredita i socijalnih programa su sami postali taoci kapitalističke pomame i čuvari kapitalizma i političkih laži o problemu negdje drugdje, kod nekog drugog o zavjeri moćnika.

 

Kapitalizam i potrošački mentalitet od kog čovječanstvo danas boluje možemo simbolično objasniti pomoću duha i boce. Zli duh je zatvoren u boci, ali nas nagovara i mami da ga pustimo pa će nam ispuniti nekoliko želja. Čak nas ne treba ni nagovarati, naša radoznalost i hazarderstvo nas dovedu u situaciju da probamo, kušamo zabranjeno voće i puštamo ga. Čim se zli duh dočepa slobode mami nas da kupujemo iluzije nove mladosti i ljepote, simbola moći i uspjeha, nudi nam kredite dok nas ne zavede. Budimo se kad je već kasno, kad smo mi u boci a zli duh nam se iznad nje smijuri i ruga. Kao čep na boci su krediti, nerjetko kriminal, laži kojim smo namamljeni, uspjeh kojim smo kupili nekog novog sebe a izgubili sve.

 

Bosanci (vjerovatno i svi bivši Jugosloveni) se mogu okrenuti oko sebe i vidjeti šta im je kapitalizam donio, razorenu i opljačkanu zemlju, šaku nacionalkapitalista koji su im opljačkali prošlost, sadašnjost ali i budućnost, svakako uz milozvočne laži o ugroženosti i superiornosti naroda, kroz privatizaciju i odbranu vjerskog i nacionalnog ponosa.

 

U onom trenutku kad kriminalcima i lažovima neko budan prozrije prevaru i kriminal, po pravilu bježe u susjedne zemlje ili u nove političke partije u kojima stiču imunitet i izbjegavaju odgovornost. (Jelavić, Lijanovići, Čović, Dodik, Đokić, Radončić...)  Dio te priče su svakako i međunarodne birokrate koje u Bosni na nesreći i gluposti Bosanaca dobro zarađuju, praveći neku svoju kapitalističku iluziju o moći i premoći.

 

A narod? Narod je  i onaj koji sluša njihove laži i onaj koji glasa za njih, ali i onaj koji je u onoj flaši u kojoj je nekad bio zli duh, dobro začepljen kreditima, strahom da može biti i gore. Ni tu nema razlike između Bosanaca i Amerikanaca, samo kad su američki lopovi opljačkali i pobili druge (Indijance, Vijetnamce, Iračane...) ogradili su svoj prostor i uspostavili čelični red u kom njihovi potomci mogu u miru i iluziji pravičnosti trošiti stečeno ne vodeći računa o prirodnoj ravnoteži koja im klimatskim promjenama i svim onim što nazivamo strahotom neodrživa razvoja, vraća i naplaćuje cijenu zavodljivog potrošačkog kapitalizma. Nova generacija koja je dnevno 5-7 sati konzument (žrtva) tih iluzija kroz internet, mobilni telefon i TV će najmanje nastojati da lomi taj, sad i «svoj» svijet.

 

«Destrukcija uvijek nudi zavodljiviju priču od savršenstva i prirodnosti», što bi rekao Mirko Kovač.

 

 

KAUBOJ

Ševko Kadrić

 

 

- Muzika je samo pisak ptice u letu, kiša s neba u mlazu prosuta, rupa na limenu krovu velikog hangara kroz koju sužnji nebo gledaju, govori Samir ne povezano, ustajući iza klavira, vraćajući se za sto na kom ga meza i društvo čekaju. I svirao je baš tako, nepovezano, vješto preskačući pokvarene tipke na starom i raštimanom instrumentu, pjevao za sebe. Društvo mu se već iznapijalo, piće i sakriveni kutak im je i onako mjesto gdje se svako na svoju priču nasukuje probadajući se sjećanjima, zalijevajući se vinom.

 

- Evo zore, evo dana… - pjevušio je i kad je ponovo za sto sjeo, natočio vino i proderao se na one usnule, odsutne.

- Nema druge, moraću i ja napisati Zakonik o ponašanju u ovoj prostoriji točno u 14 točaka!

- Smanji, bar nekoliko, ko će ih svih 14 upamtiti – šali se jeda iz onog društva, predlažući prvu točku: ”Piti i samo piti”!

- Piti – svi su prošaptali poput zdravice.

 

Petak je, vrijeme za opuštanje poslije naporna rada, rado bih se društvu pridružio, ali ne poznaju me i ne zovu, možda je i bolje, pomislim naginjući se nad novine i bilježnicu, nešto mi je govorilo da prisustvujem ispovjesti, pravoj i iskrenoj koju je trebalo pribilježiti. Samirove riječi ću malo nakositi, da izgledaju onako kako je i sam izgledao, od vina i nečeg što ga je progonilo.

 

Samir je bio ugledni privrednik, skontao sam odnekud iz Bosne a u Mostaru se našao kao zarobljenik, logoraš. Uhapšen je 15 avgusta 1993. godine, tačno tri mjeseca nakon što su svi ostali nekatolici, ali kasnije sam razumio i nepravoslavci, sa područja Čapljina i Stoca bili sabrani u dva logora, Dretelj i Gabelu. Pravoslavce, kako ih je Samir oslovljavao u priči, su hrvatski bojovnici razmjenili za muslimane i katolike sa područja Gacka, Nevesinja… Katolicima su obukli uniformu i okačili oružje, muslimane, strpali u logor.

 

U Samirovom hangaru, ih je bilo oko 600, sve jedan do drugog kao serdine, odozgo metalni lim hangar, kao konzervu pokrivao, stijenje i betoska pista bili poput tave, a užarena lopta tavu i njih u hangaru pržila.

U cijelom logoru nas je bilo više od 2000, zabilježih krijući se iza raskriljenih novina nad kafu nadnešen. Namjeravao sam poslije kafe ići, ali naručim još jednu, strast prisluškivanja me sebi uzimala.

 

Poslije čestog spominjanja logora, ugrabih zapisati i ime, logornika Glavnog okružnog zatvora rvatske republike Erceg – Bosne,  Boška Previšića. Samir je ustajao da ga opiše, pokazujući rukom prema glavi na veliki kaubojski šešir, kolt na kaišu a onda izgovarao ”Bum… bum” da dočara pucanje u krov hangara, ali i ljude.  Kasnije ću zabilježiti da je onaj logornik pucao i u ljude, tačnije mladića zbog kriške hljeba koju je krijući odnekud u hangar unio. Bio je to dan kada je asvalt ispred našeg stroja porumenio od vrele dječačke krvi pomiješane sa vodom toplog septembarskog pljuska. "Ooooh majko moja”, cijeli život će mi u ušima zvoniti dječakove riječi dok je pred nama nemoćnim, uredno postrojenim, padao na vlažni asvalt... Oslikao je smrt gubeći pogled negdje u pravcu raštimana klavira, tražeći utočište bez trajanja, mjesto gdje se pred  Sudijom sreću ubice i ubijeni. *

 

I dok mu se duša pekla u nemoći, kao kod logoraša postrojenih na vrelom mostarskom asvaltu, oni njegovi za stolom ga gledali bez čuđenja. Gledam ga kako se muči, kao da prima objavu odnekud iz dubine duše, pa mu se u grlu oštri u želji da i na usta izađe. Osjećam kako mu se po grlu razmahuje zapljuskujući grlene obale dok mlaz na usta ne poteče.

 

Boško bi se, ranom zorom ispred zamandaljena hangara na logoraše uz psovku izdirao, onda se poput aveti na vratima pojavljivao. Vadio je kolt iz futrole i pucao dva puta u krov hangara. To je bio znak, takt i naredba da pjesma počne. A onda, uštimano kao u horu jevreja, logoraši su jutro za jutrom pjevali.

 

"Evo zore evo dana evo Jure i Bobana" ponavljajući dva puta isti stih, poput himne. Logorniku je to bila jedna od točaka iz njegova Zakonika, logorašima, gimnastika jutarnjeg prkosa, jedini vrisak koji su mogli ka nebu pustiti, pitajući Onoga što sve vidi i sve zna, je li i ovo njegova volja i je li logornik njegov miljenik. Onaj se odozgo nije oglašavao, neki to tumačili kao znak odobravanja, neki kao stid pred sopstvenim djelom.

 

- Šeš sa bešom – čulo se iza stola u ćošku, tek tad sam primjetio četvoricu što su igrala domine, kao da im ni klavir, ni isprekidana Samirova priča nisu smetali.

 

- Ja bih u onaj tvoj Zakon ubacio i to da nema igranja domina, samo ”Piti”! – opet će onaj što bi se u Samirov Zakon upisao, točeći čaše, prvo svoju onda redom po stolu. Niko ne govori ni još, ni dosta, niko ni mezu ne dira, čeka se trenutak. Samiru je svaki trenutak pravi, između dvije čaše, dva tupa udarca domina po stolu, pauze u sviranju, pauza među sikama što su htjele vani, nastavi.

 

Zakon o ponašanju …. u logoru ”Gabela”, tako bih volio da imam samo primjerak. Ko zna možda je neko i imao hrabrosti da jedan ukrade i ponese, baš tako se i zvao. (Na mjestu tački je stajala pogrdna riječ za logoraše, koju sad sa razlogom  izbacujem)

 

Zakon je tražio od logoraša, bezpogovoran red i disciplinu i to u cilju očuvanja njihova zdravlja.

·        Logoraš ne smije da puši, jer to škodi njegovom zdravlju.

·        Logoraš ne smije u logor unositi hranu poslije rada, jer hrana može biti otrovana.

·        Alkohol je štetan te se strogo zabranjuje u upotrebi.

 

- Tačno, šta ti ja govorim cijelo vrijeme – ponovo će onaj što piće dosipa kucajući u centralu, flašu skoro ispražnjenu.

 

·        Zakon je propisao i dvije kante za malu i veliku nuždu u toku noći, nalaze se na mjestu gdje se dijeli hrana.

 

Zakon je bio pisan nevještom logornikovom rukom, ali kopiran u dovoljan broj primjeraka. Čuh da je izvjesni Jure bio glavni čuvar u toku dnevnog prinudnog rada i kasno popodne bi sve logoraše, uredno postrojene predavao logorniku.

 

Registrovah i da je jedan dan bio poseban za Samira. Logornik se bio raznježio i počeo obrazlagati svjetsku politiku logorašima i velike uspjehe rvatskog rukovodstva a onda i upustio u razgovor sa logorašima.

 

- Ima li ovdi neko da bi nešto pita? – izašlo iz njega ponešena vatrenim govorom i nijemom publikom. Samir se okuražio, digao ruku, logornik mu mahnuo da priđe, on prišao i počeo:

- Gospodine logorniče glavnog okružnog zatvora rvatske republike Erceg -Bosne dozvolite da Vam postavim jedno pitanje.

- Ajde reci šta oćeš, odgovorio logornik i zauzeo stav kao da prima neki važan raport.

- Gospodine Logorniče, ja sam dobio pismo od moje žene iz Zagreba. U pismu stoji da je nju i moju djecu primio gospodin Granić i da im je dao stan i 400.000 hrvatskih dinara. Ona me moli da joj telefoniram, i ja Vas gospodine logorniče molim za tu uslugu, izgovorio Samir u jednom dahu naglašavajući prezime Granić, stan i dobročinstvo u Zagrebu.

 

Na pomen prezimena Granić logornikove oči zaiskrile, ispred njega se neko drugo vrijeme i prostor prostrli, ministar mu lično rukom mahao. Samir je znao da je za logornika Mate Granić jedini Granić na kugli nebeskoj. Obojici se nešto na licu trgalo i lomilo u želji da na osmjeh izađe, ali se čuvali. Osmjeh je mogao da im skrivene namjere razodjene, Samiru ženin glas isčupa iz uha, logorniku dobar glas kod jačega, ali i sumnju u njegovu važnost kod logoraša.

 

Logornik se prvi pribrao:

- Jesi li ti čitao moj Zakonik?, upitao ga još uvijek mirnim glasom.

- Naravno, gospodine logoniče i to više puta, a i svi su ga pročitali. Čestitam Vam na tom sveobuhvatnom dokumentu. Napisan je vrlo stručno i ne slažem se sa vašom konstatacijom da niste načitani i da ne možete dobro razgovarati sa učenim ljudima.

 

Logornik se raznježio, okrenuo prema ukradenom golfu i slavodobitno, tepajući Samiru izgovorio:

- E gospodine, pa puno mi je auto novina i u to se možete i sami uvjeriti. Pred hangarom zavladala tišina, logornik je logoraša nazvao gospodinom, to je značilo ili smak svijeta ili svjetlo na kraju tunela, mislim na kraju hangara.

- Ma vjerujem ja to Vama gospodine, ne dolazi velika funkcija tek tako, pogotovo ne u ovakvom vremenu, nastavio Samir sokoleći logornika a pred očima mu se telefon smješio.

- Da gospodine, ali pominje li se telefon u mom Zakoniku?, pitao ga logornik sad podižući glas.

 

Uplašen ali i praveći odstupnicu Samir prošaptao:

- Ne gospodine logorniče Glavnog okružnog zatvora rvatske republike Erceg – Bosne, u Vašem zakoniku nema telefona, nego samo htio da Vam kažem, i da znate da meni i nije Bog zna kako stalo do te moje žene.

- Gospodine da i Vi znate da ni meni nije stalo do one moje, jeba je crni đava – izašlo iz logornika.

- Pa zašto gospodine logorniče, pitao Samir, plašeći se nedovršena razgovora i povrijeđena logornika.

- Neće da mi se digne, jeba ga đava, neće pa ga ubi. Samiru znoj udarila na dlanove, mrklina i strah se u njemu počeli daviti. Sve bi dao da nije razgovor počinjao, da se može vratiti tamo odakle je izašao, da može biti samo jedan od onih što ni ime, ni lice nemaju, ovako otišao predaleko. Sad svi znaju da se logorniku, koji o njihovim životima odlučuje, neće pred rođenom ženom da digne. I nije kriv onaj što neće da se digne, kriv sam ja zbog kog je logornik svoju nemoć obznanio, pomislio Samir iz mrkline ili iz straha.  Hangar se uskomešao, logoraši se zgledali, stajali jedan drugom na noge, grizli usne da smjeh vani ne izađe.

- Ali gospodine logorniče, pa vi ste na funkciji, valjda imate nešto i sa strane – izgovorio Samir budeći muškarca u logorniku pred logorašima.

- Gospodine, sada me u kancelariji čeka ona kurvetina kuvarica, ali kad neće on, jeba ga Isus – nastavio logornik da se raspojasava pred svima. Da mu nije kaiša sa koltom i gaće bi mu spale, pomislio Samir, moleći Boga da ovo prestane. Sreća, drugi logoraši se mudro u priču ubacili, spašavajući Samira i sebe, tješeći svog krvnika.

 

Prošlo je od tada i deset dana, u kasno veče došao logornik u hangar. Logoraši skočili na noge kao što je u njegovom Zakoniku i stajalo, on pitao za onoga što je ranije sa njim pred svima razgovarao. Samiru nije bilo druge već pokunjen izašao naprijed, prišao blizu, salutirao kao da stariješini raport predaje i čekao presudu povrijeđene suete, razodjenuta logornika.

Umjesto smrtne presude, logornik ga stavio u ono ukradeno auto i odvezao u svoju kancelariju da telefonira ženi, pita za djecu u stanu kod jednog od Granića.

Zabilježih da je iz logora pušten 24. decembra iste godine, puštanje mu bilo Božićni dar, da pamti kako se obilježava pravi praznik.

- Vratimo se na prvu točku Samirova Zakonika, čuh onoga zaduženog za dopunjavanje vinskih čaša.

- Piti! – odzvonilo je u višeglasu.

- Šeš sa tricom – čuo se eho od drugog stola.

__________________________________________

 

* Tragajući za više informacija o «kauboju» i njegovim žrtvama, pronašao sam da se ubijeni mladić zove Mustafa Obradović, a jedan od onih koje je ranio Asim Merdža. Informacije govore i to da je protiv logornika iz Gabele Boška Previšića, podignuta optužnica za ratne zločine, ali i da je bjekstvu.

 

 

Koliba na Paležu, ulje na platnu 30 X 40 cm. Š. Kadrić

Ševko Kadrić

Ima l´ jada k´o kad akšam pada,

kad mahale fenjere zapale,

kad saz bije u pozne jacije,

kad tanani dršću šadrvani,

kad iz tame šapću usne same,

gonđer ružo, da l´ još misliš name?

 

BILA je jedna od prvih sevdalinki koje sam čuo ali i upamtio, riječi, melodiju, svirača. Kasnije ću dugo riječima i pjesmi tražiti značenja, davati im svoja otkidajući ih od zaborava i progonstva pred turbo-pjesmama, pred tuđicama. Bajro je bio komšija, svirač, ribar, uspomena na Foču, Gradinu i Krupicu, ponekad uzor i učitelj, ponekad opet neodgonetnuta tajna.

 

Baš pored Krupice je sazidao sebi kućicu sa malom sobicom i terasom nad vodu nadnešanom. Od kamenja je odzidao temelje, na njih postavio debele grede, od ćerpića i tanjih greda podigao zidove sa malim prozorčićima. Kućicu je pokrio šindrom. Zidove omaltao a onda ušarenio koliko je mogao, koliko je boja imao. Večeri i večeri je provodio na onoj terasi pjevajući, pijući uz mezu i svirajući šargiju koju je sam napravio i po njoj zategnuo nekoliko žica. Za odrasle je bio čudak a za nas djecu čarobnjak, dobri duh što po školi hoda. Radio je kao podvornik u osnovnoj školi. U školu ulazio prije svitanja, ložio vatre u učionicama i u sobi za učitelje. Kasnije kad je škola organizovala i doručak za učenike, Bajro je i kuhar postao. Tih, poput sjenke, sa škole je uklanjao tragove rata i bombardovanja, zaključavajući u njoj dječiju graju i svoju utihlost.

 

- Kako ti je u školi Bajro? - pitao ga učitelj na odmoru gledajući ga nad prozor nadnešenog u nas djecu zagledana.

 

Bajro taj dan odćutao odgovor, odgovorio mu nekoliko dana kasnije kad ga učitelj ništa nije pitao.

 

- Dugo sam sa ranjenicima dijelio njihovu i svoju bol, sa zarobljenicima u dalekoj Norveškoj dijelio ćelije logora, bol za mojom porodicom nisam imao sa kim podijeliti. Sad sa ovom djecom, što uče prva slova ili šutaju krpenjaču po dvorištu, dijelim radost, njihovu radost kad već moje nema. Moj učitelju, da sam malo mlađi i zdraviji i ja bih učio za učitelja, učio bih djecu sve ono što mene nije imao ko naučiti.

 

- A šta bi ih učio Bajro? - pitao ga je učitelj zatečen, raznježen.

 

- Mene su tjerali u mejtef, dvije hatme sam završio, ali ništa nisam znao šta i o čemu molitve govore. Znao sam kad se koja uči, baš kao da su trave za kakve bolesti. Za ogramu, za ujed zmije, dovu za kišu ali i protiv grada, učio tehvide... Bio sam i mujezin u džamiji, pozivao vjernike na teraviju, budio ih na jutarnju molitvu i petkom na džumu, učio fatihu prolazeći pored groblja. Djevojke me na sijelima prstom pokazivale, stari hodža obećavao da će mi džamiju ostaviti kad on zanemogne. A kad bi me ko upitao: ”Bajro a šta si ono učio, hajde nam to reci na našem jeziku?” Ja bih izgovorio ime sure, kad se uči, ni jedne riječi nisam znao prevesti a ni sam im značenja nisam znao. Pitao sam i hodžu da mi pomogne, da prevede, ali kao da bih ga kandžijom udarao, počeo je da galami, u nebo gleda i pljuje u stranu razgoneći šejtane. ”Allah je odredio šta mu i kad umet govori, nije ni tvoje ni moje da božije poruke tumačimo,” rekao je odlazeći od mene vrteći glavom. Rat, ranjavanje a posebno zarobljeništvo i deportacija u Norvešku su mi oči otvorile. Učio bih djecu životu, moj učitelju. Učio bih djecu da otvorenih očiju život gledaju, da ga napregnutih ušiju osluškuju, baš kao ja kad pastrmku u Krupici lovim. Oko, ruka, uho, štap, sve mi je u jedno uvezano. Između mene i ribe nema tuđih jezika, neobjašnjivih razloga, samo ona i ja pa kom opanci kom obojci. Jezik ti je za dobra vjernika kao čekić i mistrija za dobra zidara. Kao što zidar dobrim alatom začas kuću pod nebo ozida tako se i vjernik svojim jezikom Svevišnjem približi a i On njemu.  Nikad više preko Bajrinih usta neće izaći tuđe riječi kojima značenje ne znam, nikad - rekao je na kraju kao da je na postrojavanju ispred neke od logoraških baraka na dalekom Sjeveru.

 

Učitelj ga je slušao ali ni riječi nije progovorio. Nikad ranije, ali malo kad i kasnije je Bajro bio tako govorljiv, malo ko je znao šta mu je na duši ali i u mislima a sad mu neka muka dušu otvorila i iz nje riječi na usta istisla. U njemu kao da ništa više nije ostalo, samo zaćutao i otišao za svojim poslom. Kasnije ga je učitelj predložio kao kandidata za prijem u Partiju. U obrazloženju je naveo:  ”...da je drug Bajro ranjen u borbama protiv fašista a onda i proveo tri godine u njemačkim logorima na dalekom Sjeveru. Posebno ističem da je drug Bajro raščistio sa religijom, opijumom naroda i ideologijom klasnog neprijatelja radničke klase.”

Ja, Bajri na dušu legao, pazio me kao nekog svoga, kao neku svoju neispunjenu želju, neka tanka nit nam živote u jedno ušivala.

 

Dugo sam ga sa svog prozora, na drugoj strani rijeke, gledao onu njegovu šarenu kućicu nad vodu nadnešenu. Na njoj sam vidio Bajru u stolicu uvaljena, negdje uz rijeku ili niz rijeku zagledana. Kad bi već sunce zašlo za Husad planinu on bi uzimao šargiju i počinjao pjesmu koja bi se u vodu ispod terase utapala i odlazila tamo gdje je on slao. Uz pjesmu je prestajao biti to što jeste, onaj tihi Bajro, čovjek sjena, iz njega bi progovorilo hiljade neispunjenih želja u pjesme umotanih, preskačući vrijeme kao potok bijele kamene oblutke. Gradina bi iz večeri u noć prelazila a kroz otvoren prozor iz mraka bi, poput uspavanke u moju sobu ulazio Bajrin glas po žicama šargije položen:

 

Dva su cv´jeta u bostanu rasla,

plavi zumbul i zelena kada...

Jedno veče, ko zna čim izazvan, kojom pjesmom raznježen mahnuo mi je rukom prema prozorima pozivajući me da dođem. Iz kuće je iznio malu stolicu, baš kao za mene pravljenu u pletenu košaru nasuo crvenih trešanja. Pred njim je bila ona njegova čašica sa rakijom i u nju ubačena jedna trešnja. U tanjiru je bio komad masnog sira u ružu isječen koji je uz svaki gutljaj rakije mezio. Dugo sam ostao na onoj terasi slušajući ga kako pjeva. Skoro da ni riječ nismo izgovorili ali susret nas milinom obavio. Kad je trebalo da idem kući dao mi je u fišek umotana duhana i nekoliko listova papira.

 

- Ovo ponesi majki a ti možeš navratiti kad god hoćeš, tvoja stolica te čeka, rekao mi je kao nekom svome.

 

Bajro me je naučio loviti ribu, kositi travu i žito, sjeći drva, potkresivati voće, konja opremiti ali i odsedlati, njivu uzorati. U ribarenju je bio pravi majstor. Tačno je znao koji i kakav ljeskovac treba otkinuti, koliko silka na njega navezati, koju udicu staviti, koliko olova, koji mamac. Prikradao bi se virovima ne muteći vodu, ne praveći sjene, ne obarajući kamenje, onda u brzak bacao mamac da ga voda na vir ili pod žile ne odnese i tako nekoliko puta. ”Ako je ima i ako hoće, ufatiće, ako nema i neće, idi dalje”, objašnjavao bi mi pokazujući na terasi kako se štap drži, kako se krije, kako se riba skida. ”Ne lovi da se ribe najedeš, lovi da meračiš, da si na vodi i oko vode”, učio bi me meraku, baš kao da stavlja crvenu trešnju u malu čašicu rakije pripremajući se da zapjeva.

 

- Znaš li što se zove Krupica? - pitao me je kad smo loveći pastrmku došli do vrela Krupice koja je ispod stijene nastajala iz stotine izvora zelenom mahovinom i repuhom obraslih.

 

- Ne znam - rekao sam mu u izvor zagledan.

 

- Vidiš onu visoku stijenu nad izvor nadnešenu. Na njoj su hajduci bili ufatili djevojku po imenu Krupa i htjeli da joj zlo učine. Bila lijepa, duge kose joj poput ovih mlazova vode po leđima padale. Djevojka im se iz ruku otrgla i skočila niz litice. Kad će Bog i sreća djevojačka gore se već počela po travi prevrće, dolje pala na pijesak i sitno kamenje i nastavila da se kotrlja sve do izvora. Niko ne zna koliko je tu ležala, ali je probudio žubor vode i miris repuha i  mahovine. Podigla se, umila, napila vode i otišla kući kao da se ništa nije ni desilo. Narod je rijeku po njoj prozvao Krupicom a zanemoglim su odavde vode nosili ne bi li ozdravili.

 

I mojoj majci Bajro po nečem izdvojen bio. Po njega bi me slala, prije nego je mene naučio, kad bi joj muška ruka u poslu trebala, da pokosi, ovrše ili baca na sijeno. A i sam bi znao navratiti noseći ulovljenu ribu, duhana, glavu šećera.

 

- Ubi samoća moja Emina - govorio bi joj kao da je izaziva.

 

- Sa teškim životima nam se valja uspravno nositi - tješila ga ona, tješila sebe.

 

Pretvarao bih se da spavam, osluškujući šta govore, radujući se i ljuteći u isto vrijeme.

 

- Bolje je da se preko vode upremase jedno drugo gledamo nego da mi djeca rastu uz očuha, da mi budu pastorčadi - šaptala bi mu ona ispraćajući ga na vrata. Kasnije sam shvatio da to nije bilo obično dolaženje i običan šapat na vratima. Svaki put kad bi se odnekud Bajro kod nas pojavio majka bi na brzinu krep papirom obraze protrljala da joj rumen udari u lice, kosu mirisnim uljem mazala, u dlanove utrljavala nane ili miladuha a pred njega donosila fić rakije i ovčijeg sira u kriške urezana.

 

Kad sam u škole od kuće otišao, u sam cik zore, kad je pogled sa njenih prozora mogao do njegove terase dobaciti, majka bi Bajru gledala na onoj njegovoj terasi u deku umotanog. Sjedio bi i dočekivao rumenilo iznad Gradine ili ispraćao talase Krupice put kasabe. Sa onom bistrom vodom, koja kao da mu je bila jedini rod, nečujno, kakav je i sam bio, odlazila je i njegova duša prema Sastavcima, prema uviru. Jedno jutro, sa prvim mrazevima na onoj njegovoj terasi, jutarnja rumen ga je zatekla u inje okovana, odavno spremna na odlazak. Tišina je još ležala po Gradini prostrta, rasjecali je tužni laveži premrzlih kerova i jednoličan žubor Krupice, kad je i otišao.

 

U nekoj prilici, kad sam već sa majkom kao odrastao pored Bajrina groba naišao, majka se zaustavila i odćutala zagledana u nišan.

 

- Ima li šta što mi o njemu nisi pričala? - upitao sam je.

 

Ona odćutala dobar dio puta a onda kao da sa Bajrom na pragu šapuće, ispričala mi je:

 

- Sine moj, svi mi na duši neki teret nosimo, neko manji neko veći. Neko ga zna nositi, zna sebi olakšati a Bajro nije htio. On je i tuđu muku na sebe uzimao čineći drugima dobro a njemu kako bude. Bio je dobar, da mu lahka zemlja bude, ali ga je nešto iznutra jelo. Bila su ih dvojica braće. Stariji brat mu se zagledo sa nekom djevojkom iz Paleža i ona mu se obećala. Ubrzo je i kući doveli. Prošlo nekoliko mjeseci mlada ostala noseća ali mužu joj došao poziv u vojsku. Bratu se u vojsku nije išlo a nije smio ni da ne ode. Između dva zla izabrao treće. ”Ja ću sebi bradvom osjeći nekoliko prstiju na ruci ali u vojsku neću”, rekao Bajri oštreći sjekuru. ”Nećeš, ti ostani uz majku, ženu i dijete, ja odoh u vojsku umjesto tebe”, rekao mu Bajro.

 

Bili su jedan na drugog nalik, tako da je Bajro u vojsku otišao pod bratovim imenom. U vojsci ga i rat zatekao. U borbama je bio teško ranjen a kasnije zarobljen i deportovan u daleke zemlje. Dok je on u logoru bio selo im spaljeno a svi njegovi pobijeni. Nekoliko godina po završetku rata po zgarištu im kosti sakupljao i u groblju zajedno ukopao.

 

Otkud ti to o njemu znaš majko, kad niko drugi ne zna, htio sam upitati, ali odustadoh. Dugo smo još koracima put do kuće mjerili odkidajući od zaborava svako svoj dio dobroga Bajre.

 

P.S.

Kad sam, kasnije, i sam kao ”internirac” do Norveške došao, nedade mi đavo mira, dugo sam u knjigama interniraca iz ratne 1941. godine tražio Bajrino ime i nađoh.  Bajro B. okrug Bergen, broj 1828. (06. 09. 1941. – 18. 06. 1945.)

Fadila Nura Haver

Ševko Kadrić, Luter i Orlović, Bosanska riječ, Tuzla, 2009.

 

(O romanu autor)

1.

Govoriti o posljednjoj knjizi Ševke Kadrića, a ne osvrnuti se, prije svega, na osebujnost samog autora – kroz širok dijapazon svih atribucija koje Kadrića označavaju kao vrlo svestranu osobu, značilo bi ne razumjeti tankoćutne veze, nježne filigranske niti koje su povezale naizgled nepovezane događaje i ljude u roman koji nije tek puka romansirana biografija dvije historijski relevantne ličnosti – Martina Luthera i Hamze Orlovića. Jer, ta je tanana idejna nit zapravo najvažnija, ona je ključ čitanja romana «Luter i Orlović».

 

Ipak, kažemo li da je Kadrić (što bivši, što sadašnji) pedagog, planinar, ekolog, slikar, pisac, zaljubljenik u prirodu i, napose, apsolutno opijen bogumilstvom – ljepotom i mudrošću zapisa sa stećaka, još nismo kazali suštinu svih boja i poteza koji su oformili njegov spisateljski nerv. Naime, u Kadrićevu slučaju nije riječ o deklarativnom i prolaznom zanimanju za različite aspekte harmoniziranja čovjeka sa prostorom i vremenom u kojem živi, riječ je o stabilnoj slici svijeta u kojoj je svaki potez, misao ili riječ odraz temeljnog ekološkog stava spram tog svijeta.

 

Taj odnos između čovjekove misli i interpretacije svijeta koji je domislio nikad i nigdje ne puca; jedno drugo ne izdaju niti guraju u sferu nerazumnog, haotičnog. To je taj temelj iz kojeg izrasta svaka Kadrićeva pripovijest; nepatvoren odnos čovjeka i prostora/vremena koji uvijek kreće od činjenice da nema optimalnog života bez optimalnog životnog prostora, da je život svake jedinke jedna šira životna manifestacija od one koja je ograničena samo na individualno tijelo. Životni stil i filozofija koja polazi od zdravlja, fizičkog i mentalnog, kao temeljne vrijednosti, važna je smjernica u razumijevanju tema i motiva koji opsjedaju pisca Kadrića.

 

Tako, tim osobnim življenjem Zdravlja, Ševko Kadrić se u književni jezik uglavio ne samo kao pisac koji nam priča priču, već kao spona između čitatelja i minulih vremena i događaja koji nas jesu potajno označili kao baš ove i baš ovakve, ali smo vremenom izgubili praktičnu vezu s njima, zapravo sa onim njihovim ljekovitim sastojcima radi kojih je, valjda, i nastala poslovica Historia est magistra vitae. Kadrić nam ne nudi teoretsko znanje o životu, već priliku da saznamo, razmislimo, razumijemo i primijenimo. Poruke njegovih romana mogle bi se sažeti na misao znamenitog fizičara, nobelovca Leopolda Infelda: «Revoluciju stvaraju vizionari, ljudi koji jasno opažaju pukotine u starom poretku i imaju hrabrosti da prekinu sa tradicijama, ljudi koji se mnogo više brinu za razumijevanje nego za znanje».

 

2.

Roman «Luter i Orlović» Kadrić je otvorio na vrlo zanimljiv način, doslovno ga postavljajući kao dramu, tako što svoje likove uvodi na historijsku pozornicu nakon što im se u duši sumnji nesklonoj rodi sumnja. Zapis sa stećka je moto i onaj neophodni dramski crv koji pokreće junake. U njihovim dušama rodit će se sumnja a u glavama ideja za koju će i Martin Luther i Hamza Orlović potpuno i nepovratno vezati svoju sudbinu, i ne samo svoju, već i sudbine kasnijih sljedbenika iste te ideje.

 

Drama i jeste i nije smještena u šesnaesto stoljeće. Jeste stoga što povijesni tok bilježi da su Luther i Orlović živjeli te reformistički i prosvjetiteljski djelovali upravo u tom vijeku. No, budući da je fabula zasnovana na dvije vrlo slične životne putanje (vremenski i geografski odvojene) čiji su protagonisti, slijedeći istu ideju, ostavili dubok trag u historiji dvije velike monoteističke religije – kršćanstva i islama – izazvavši značajne promjene ne samo unutar tih religija već i na širem povijesnom planu, preusmjerili su tokove kasnijih zbivanja tako da eho ondašnje drame još itekako ječi i odjekuje našim vremenom. Njihovi sljedbenici – protestanti i hamzevije – produžit će tu dramu do današnjih dana. A mi (također protagonisti te drame), želimo li razumjeti šta nam se to i zašto dešava, morat ćemo se vratiti na sam početak zbivanja.

 

Na ovome je mjestu važno zabilježiti da pravi početak historijske drame, koja je imala snagu da prekine progresivni tok historije vođene i upravljene silom jačeg, može precizno odrediti samo onaj ko je vrlo ozbiljno istražio cjelokupnu arhivu, a ne samo one općepoznate zapise oficijelne historije ili predanja, legende i mitove na koje je nasumično nabasao. U tom pogledu, Kadrić je vrlo znalački romanesknu radnju pokrenuo u momentu kad se u živote njegovih junaka umiješao Slučaj. Ne kaže li se da Bog često bira nevjerojatne kandidate da vrše njegovu volju na Zemlji? Slučaj ili prst sudbine ili Božija volja , kako god, u potpunosti će odrediti aktivnosti u koje će i Luter i Orlović uložiti svoje živote.

 

Među ostalima, i Czeslaw Milosz  je pokušao skrenuti našu pozornost na mogućnost da slučaj u svojoj tajanstvenoj logici zna biti milosrdniji za ljudsku vrstu od konstruirane Historije kao sile kojom tirani podčinjavaju čovječanstvo vlastitim interesima.»Samo slepi mogu da ne vide tragičnu situaciju u kojoj se našla ljudska vrsta kad je poželela da uzme svoju sudbinu u sopstvene ruke i da ukloni slučaj. Podčinila se Istoriji – a Istorija je okrutno božanstvo. Naredbe koje padaju iz njegovih usta su glas lukavih sveštenika skrivenih u njegovoj praznoj unutrašnjosti. Oči božanstva su tako konstruisane da gledaju svuda, kud god krene čovek; pred njima nema zaklona…». (Zarobljeni um, BIGZ, Beograd, 1985.)

 

Razumije se, očima tog božanstva neće umaći ni junaci Kadrićeva romana, ali je prije toga slučaj ipak htio da u jeku inkvizicijskih orgijanja po Evropi, s jedne strane, i otomanskih zuluma s druge, jedan Nijemac i jedan Bosanac kroče na stazu koju će obilježiti vlastitom potragom za odgovorom na pitanje: Zašto ja moram svom Bogu da se molim na tuđem jeziku? Zapravo, slučaj je htio da Luther i Orlović steknu toliko znanja da im molitva na tuđem jeziku ne predstavlja nikakav problem. U njihovom slučaju presudno je razumijevanje da vladari vladaju zahvaljujući mraku neznanja u kojem podanici žive.

Upravo gore rečenim pitanjem stižemo do već spomenute niti koja prizemljuje Lutera i Orlovića u zajedničku tačku iz koje se i samo pitanje izrodilo, mnogo prije njih dvojice. Odnosno, vraćamo se bosanskim bogumilima i kulturnoj baštini neprocjenjive vrijednosti. Vraćamo se stećcima. Eto, tako je Kadrić vizualizirao savršenu postavku jedne velike historijske drame koja još teče jer mi (današnji i ovdašnji) još uvijek odbijamo naučiti, odnosno razumjeti i iskoristiti mudre poruke koje su nam preci ostavili u kamenu. A oni su, ti naši preci, unatoč desetinama inkvizicijskih pohoda ciljanih da ih se silom «utjera u suru», stoljećima prkosno odolijevali u očuvanju bosanske crkve, sa – za onaj vakat – krajnje heretičkim stavom: Ne priznajemo Boga koji ne priznaje naš narod i naš jezik.

 

3.

Nakon što nam ukratko predstavi likove, Kadrić će naznačiti scenu i rekvizite. Imamo li u vidu osnovno značenje pojma rekvizit, izvedenog iz latinske riječi requirere – tražiti, zahtijevati (Klaić), u smislu izuzimanja ili oduzimanja imovine od njenog vlasnika za neke više potrebe; mirne duše možemo konstatirati da je Kadrić napravio pun pogodak označivši bogumilski stećak kao rekvizit, pritom ga smjestivši na centralni dio pozornice kao svjedoka, trag, povezujuću nit junaka i vremena, ali i njih i nas.

Mi smo danas svjedoci nerijetkog problematiziranja vlasništva svega u Bosni i Hercegovini, pa i kulturne baštine. Čiji su stećci? Čiji preci? Koji od tri konstitutivna naroda polaže pravo na kontinuitet sa bogumilima? Odgovor na sva ta pitanja može biti samo jedan: bosanski. Nevolja je što političko-klerikalnim oligarhijama baš taj odgovor ponajviše smrdi. No, upravo se lijek za njih i uputa za kvalitetniji i humaniji život svima nama nalazi na preko 66 000 stećaka. Zato Kadrić s pravom oduzima stećak državi koja ne zna šta bi s njim i smješta ga na pozornicu, ne bi li potaknuo ispunjenje jedne od bogumilskih poruka: Ne prevali mi biljega, pusti ga da stoji kako stoji. Ako me ne razumiješ sad ti možda me razumjedne tvojega sina neki sin.

 

Prilikom svoje prve i jedine posjete Rimu, sa latinskim prijevodima tih poruka susrest će se i Martin Luther, među tajnim spisima koji su govorili o inkviziciji i progonu heretika negdje u brdovitoj Bosni. Tu leži ta veza, vječita tajna veza između svih dešavanja kroz koje je čovječanstvo prošlo. Kadrić nam predočava jednu vrlo efektnu sliku: duboko u utrobi rimske crkvene arhive vidimo gotovo šokiranog Martina Luthera u trenutku kad shvati da je nekih stotinjak godina prije njega postojao čovjek koga su morile iste sumnje. I koji je svoje sumnje, kao testament, ostavio zapisane u nadgrobnom kamenu. Ovaj zapis je centralna slika iz koje Kadrić razvija roman «Luter i Orlović».

 

(…) Živjeh ali vodom ne ugasih žeđ, niti plodovima zemlje ne utolih glad, jer se glad i žeđ vraćaše svaki dan u utrobu moju, kao što se vrašah ja iz polja kući svojoj isti, ali za taj dan drugačiji.

I stalno mislih na tebe Gospode, i s molitvom tebi sklapah uveče oči svoje, i s molitvom tebi izjutra ih otvarah kao što se izjutra otvaraju prozori i vrata doma tvoga i moga.

I stalno te čekah i nadah ti se stalno.

Al Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani.

Samo muk.

I rodi se sumnja u duši mojoj sumnji nesklonoj da i Ti negdje, ko ja ovdje, uzalud ne čekaš spasenje od mene.

I s tom teškom mišlju legoh pod ovaj biljeg i tu misao usjekoh u tvrdi kamen da oni koji pročitaju vide ko će od nas dvojice prvi dočekati spasenje. (…)

Sumnja i spasenje? U što je zapravo sumnjao i kakvo je spasenje prizivao jedan Bosanac, u četrnaestom stoljeću, u doba kad je Tvrtko bio kralj Bosne? Cijeli će nas Kadrićev roman veoma suptilno dovesti do svijesti da je posrijedi ista sumnja koja mnoge Bosance muči i dandanas. Spasiti Gospoda, odnosno spasiti Spasitelja u sebi, pomoći riječi Božijoj da se probije do čovjekova razuma i srca, i tu oživi, postane životvorna. Tu, izravno, mimo svih posrednika, tumača i manipulatora, da stvori i oblikuje svjetove spram prvotne Božanske namisli. Baš onako kako je Luther zabilježio savjet koji mu je dao njegov profesor, teolog Johann von Staupitz: «Istina je zaključana u našim srcima, Martine. Ključ da je otključamo je znanje, put do znanja je učenje. Vrjednije je učiti sat nego moliti vječnost». Staupitzove riječi, kao protuteža sumnji zapisanoj na bogumilskom stećku, najsnažnija je poruka i po svemu centralni motiv romana «Luter i Orlović». Zato je bogumilski stećak i poruka sa njega polazište i ishodište ovog romana; tačka u sveukupnom historijskom vremenu iz koje emanira ideja vodilja, za kojom će u dva različita smjera krenuti glavni junaci Kadrićeve knjige.

 

Dodamo li tome da Kadrić scenu nije označio prostorno, nego vremenski, od početka šesnaestog vijeka pa sve do danas, a vrijeme je uvijek pokret, kretanje; onda je jasno da nas autor zapravo uvodi u materijal koji je u stalnoj promjeni, a čijem mijenjanju i sami doprinosimo. Samo tako Gospod može biti spašen, može ostati vječno živ. Smjenjuju se godišnja doba, ratovi, pomirenja, savezništva, vjera i sumnja, napokon i ljudi, ali scena (Vrijeme i Riječ po kojoj sve to biva) traje, živi. Nakon što glavni junaci Luther i Orlović silaze sa scene, ona na magičan način ostaje otvorena novim junacima. Roman se završava ali zavjesa ne pada ispred scene. Čista spisateljska magija! Ovako lucidno zamišljena i ostvarena narativna strategija objelodanjuje Kadrićevu namisao da sve nas – čitatelje –  pretvori u junake svog romana.

 

Ruku na srce, u tome i uspijeva, što je već više nego dovoljno da roman «Luter i Orlović» ocijenimo kao izvrsno štivo.

 

Sarajevo, septembar 2009. godine

 

 

BINA

Ševko Kadrić

"Mladosti ne treba ukras", ulje na platnu 100 X 80 cm

 

BINU je rat, kao tek stasalu djevojku, zatekao u Sarajevu. Školske knjige je brzo zamjenila bolničkom torbom a radost života borbom za njega. I tako godina za godinom svih četiri, ratne, teške godine opsade Sarajeva. U tim godinama preplitale su se radost pomoći drugima u održavanju i preživljavanju, vidanju rana, ljubav, smrt. Ljubav u ratu nije u Sarajevu bila nešto novo, njoj jeste, bila joj prva, velika, bila joj ko pancir košulja, čuvala je i grijala. On bio borac, branilac grada, njen vitez na konju, onaj kog djevojke u snove upreću čuvajući ga za mirnih i sretnih dana u kojima djecu podižu što na njega liče. Trajala godinu, dvije, mir i kraj rata se već nazirali kad su joj javili:

- Poginuo...

- Poginuo, šaptala i ona osjećajući gorčinu u ustima kao da je čemeriku liznula ili grudvu pelina pod jezik stavila, vjetar šapat raznosio po gradu u ruševine i pepeo pretvorenom.

U Sarajevu smrt nije bila nova, ali ova je pogodila, dio i njenih snova i duše sa njim otišlo. Najbolji prijatelj od onog što je poginuo  bio joj pri ruci, tješio je, nudio ljubav iznova.

- Ne, ne još, bilo bi i previše i prerano, odbijala ga plašeći se nove ljubavi, uz zvuk smrtonosnih granata koje su još uvijek grad zasipale, ubijajući ljude, kezeći zube svjetskom neljudu.

 

Poslije Deytonskog mirovnog sporazuma ljudi u Sarajevu čekali da nekako i odjednom sve bude drugačije. Kad ono bivalo još gore. Jedino što nije pucalo. Ali tek tad se vidjelo šta su rat i opsada grada učinili od ljudi, od onog što grad čini gradom ”Preživjesmo rat kako sada da mir preživimo”, neko grafitom svu tragiku Sarajlija izrazio na pozidi blizu spaljene Vijećnice. Bina u ratu radila imala pune ruke posla u miru prestala da radi, kao da je niko više nije ni trebao.

Oni što su ulazili ili izlazili iz Sarajeva nisu više morali kroz onaj ”tunel života” ispod piste aerodroma, dolijetali i odlijetali onom pistom. Tako doletio i jedan iz daleke danske zemlje. Ime mu bilo bosansko sve na njemu Dansko. Pitao Binu da izađu na kafu. Gledala ga ona pa se čudom čudila. Ni slika ni prilika, otac bi joj mogao biti a on... Odbila i kafu i izlazak.

Prošlo nekoliko dana on je pitao ponovo. Ona odbila nije. Pila kafu slušala idilične priče o Kopenhagenu, Danskoj, danskim krunama, školama za strance. Dok je slušala onu tuđu priču svoju u glavi napravila.

Pitao je onaj:

- Hoćeš li sa mnom?

- Hoću, odgovorila, ostalo gutala, ćutala.

U Kopenhagenu, u onoj idili, bilo joj namjenjeno mjesto hanume na minderu do papira, do kakve škole, za strance.

- Ima li ovdje kakva posla? - pitala onog svog, onog što je njegova bila.

- Ima, ali nema za tebe, odgovorio on.

- Kako nema za mene? - bunila se ona.

- Ima brati salatu, teško da teže ne može biti. razuvjeravao je onaj.

- Odvedi me sutra da berem salatu, rekla Bina, sebi i onome. I tako dan za danom, punih šest mjeseci, na koljenima sa kesama za pojasom i odrezanim glavicama salate u rukama. One glavice u kese stavljala, pa onda u plastične gajbe po 16 ili 20 komada slagala. Uz njih slagala i svoju muku ratnu, tužke slike sarajevske, bez straha da će neka od granata zazviždati iznad ušiju i pući među onim zelenim glavicama.

Onaj, što je njegova bila, čudom se čudio njenoj upornosti, snazi, izdržljivosti, ona se napokon radovala, u snove iznova radost prizivala.

Tu na njivi i jezik naučila. Na ušima držala slušalice i na stotine puta slušala iznova, ”Kurs danskog jezika, lekcija broj…” Nepoznate riječi u blok zapisivala, kući riječi po knjigama i riječniku tražila.

Pozvali je i u školu jezika za početnike, ona tražila da test piše. Položila i prebacili je u školu za bolničarke. Oni iz Bosne joj se čudili.

- Vidi se da strahote opkoljenog Sarajeva niste osjetili, govorila im ona ostavljajući ih u čudu.

Prošlo dvije godine, stigli papiri. Toliko trebalo čekati po osnovu braka, ona dočekala. Negdje baš u to vrijeme okončala i onu školu za bolničarku, ili kućnju njegu i samo rekla onom što je mislio da je bila njegova.

- Psihički nisam najbolje, ljekari su mi preporučili da probam, sama, to bilo sve. Stvari već bila strpala u nekoliko torbi, i stan u malom gradiću pored pronašla, ovo bilo ono što je još trebalo odraditi. I odradila.

Isto ljeto otišla u Sarajevo i dovela u Dansku onog što mu je u onim ratnig godinama govorila: ”Ne, ne još, bilo bi i previše i prerano.” Sedmicu dana iza u kese za salatu, savijao je ratne uspomene zajedno sa onih 16 ili dvadeset glavica salate. Kući ga nove danske riječi propitkivala.

 

 

 

 

 

MIRIS BAGREMA

Ševko Kadrić

Zagrljaj, ulje na platnu 100 X 80, Š. Kadrić

 

Sunce je poput zadocnjele mladosti ili nečiste savjesti pržilo plažu u Helsingborgu, gdje su se sunčali i razgovarali Hadisa i Osman.

Ljudi treba da se žene da bi u starosti imali sa kim da razgovaraju, kroz uši joj odzvanjala nečija mudrost ili iskustvo poput oporuke ostavljeni.

- O Bože koliko smo propustili - govorio joj je Osman ljubeći je na frankfurtskoj željezničkoj stanici 2005. kad je prvi put otišla da ga posjeti. Ona ništa govorila nije na licu joj zasjao zračak na sreću nalik.

Daleke 1970. godine, u zanosu ljubavi Osman joj je nudio brak. Ona brak i ljubav nije odbijala ali odbila vrijeme. Majka joj bila teško bolesna, uskoro i umrla. Osman nije mogao ili nije htio čekati i oženio se. Iz osvete, prkosa, ludosti vojničke. Bio došao na odmor, na njemu bilo bijelo mornaričko odijelo, htio je povesti sa sobom na more. Ona ...

 

Zabavljali se dugo, još kao srednjoškolci krili se iza gradske gimnazije, ašikovali. U hladu, ali i mraku rascvala bagrema otvarali jedno drugom skrivene odaje svoje duše, pokazivali ono što sup red drugim krili. Kasnije se nisu krili, šetali korzom držeći se za ruke, prvo im stisnute ruke pred drugima podrhtavale a onda prestale, ljubav ih tresla iznutra. Dok su studirali ona u Sarajevu on u Splitu, dopisivali se, slali pregršte najljepših želja za ispite, za skori susret u maloj čeršiji, Sarajevu, možda Splitu.

Hadisa učila, znala da nesmije godinu izgubiti. I nije, bila među najboljim na studiju. Nudili joj mjesto asistenta na fakultetu, ona se bolesnoj majci vratila. Zaposlila se.

- Profesorica Hadisa - zvali je đaci, zvao je Osman.

Osman, stavio činove pomorskog oficira, dobio stan, plaća bila podobra, djevojke lovile oficire. On bio ulovljen, tako mislio.

- Meni treba žena Hadisa - ubjeđivao je, tražio da pođe sa njim držeći ie za ruke ispod bagrema što im je mirisom ljubav pečatio.

- Ne, sad majku me mogu ostaviti - govorila ona moleći Boga da se čudo desi. I nije. Javio joj da se oženio. I to bilo sve.

Prvo u riječi nije vjerovala, trnci joj tijelom kolali bodući je tamo gdje je njemu mjesto u duši namjenila, ona se posvetila poslu. Generaciju za generacijom đaka učila dražima prirodnih nauka, ona svoju prirodu potiskivala, skoro zaboravila. Poslije Osmana imala još jednu neuspjelu vezu i to bilo sve. Vjerovala da sve u prirodi kruži pa i ljubav, Osmanu se nadala kao novoj kiši iz oblaka što je vodu iz nekog od mora pokupio.

 

2001. godine Osman, daleko i od Splita i Sarajeva, nekim slučajem naišao na jednu od Hadisinih učenica po svijetu razasutih.

- Znam da se nije bila udala i da je negdje u Skandinaviji - rekla mu.

- Oprostite, je li Hadisa? - pitao nekoliko mjeseci kasnije nazivajući je jedne subote, malo iza prve jutarnje kafe.

- Jeste - odgovorila je osjećajući da onaj glas kroz slušalicu i uho, u srce joj ulazi, tražeći svoju tajnu komoru. Iduće sedmice se ljubili na frankfurstkoj željezničkoj stanici, zaklinjući se jedno drugom da ih ništa više osim smrti rastaviti ne može. Za nekoliko mjeseci on napustio Frankfurt i prešao na istočnu obalu Oresunda i tu oboje snili snove da se Neretvi vrate.

- Nigdje tako lijepo i umilno ne miriše bagrem kao u našoj čaršiji sa oštrim planinskim vrhovima u nebo pobodenim - rekla mu pokazujući u pravcu bagrema tek procvjetala.

- Nigdje ne miriše tako gdje tebe nema – odgovorio joj milujući je pogledom pokazujući u prodavnici na stvari koje bi trebalo pokupovati prije nego se konačno Neretvi vrate.

Ševko Kadrić i Nura Haver

U petak je na ljetnoj književnoj pozornici u Sarajevu u okviru Sajma knjige na otvorenom, promoviran roman Ševke Kadrića "Luter i Orlović". "Ovo je druga godina kako na ovoj pozornici promoviramo nove romane Ševke Kadrića, prošle godine "Zaljubljen u sunce" koji govori o Lazaru Drljači i ove "Luter i Orlović" roman koji govori o poznatom reformatoru Martinu Luteru i manje poznatom Hamzi Orloviću. Moram priznati da sam juče do kasnih sati isčitavala roman i divila se priči, piscu ali i pitala zar je moguće da je uvijek sudbina Bosanca skoro ista, tragična. Drljača će u Rimu i Parizu slikati bolje od mnogih, uticati da jedan skulptor Modiljani postane slikar Modiljani, čije slike se danas prodaju po basnosnovnim cijenama dok se za Lazu skoro i ne zna. Ili Jedan Martin će promjeniti svijet i za njega svi znaju dok će Hamza sa svojim hamzevijama nestati u tamnicama oko Bosfora ili u samu Bosfora, ali za njih malo koji i Bosanac zna.
Ovih dana sam čitala roman i Enesa Karića koji se bavi istim likom, Hamzom Orlovićem ali u jednom drugom kontekstu, dali je to slučajno?

Kadrić: Nije slučajno, to znači da i Karić i ja mislimo da imamo da Bosanci pa i cijelo čovječanstvo ima ne malih problema i tražimo slamku spasa, ovog puta je vidimo u Hamzi i njegovu učenju. Vjerovatno drugačije ga vidimo ali je najvažnije da nas Hamza inspiriše.

Haver: Ko je zapravo Hamza Orlović?
Kadrić: Hamza je čovjek koji je u svom vremenu bio najučeniji čovjek u otomanskoj imperiji, hafiz, derviš, sufija ali se pitao ono što i Martin Luter: Ako su svi ljudi pred Bogom isti, crni i bijeli, muškarci i žene, mali i veliki, siromašni i bogati, Arapi i Bosanci... zašto ja Bosanac svom Bogu moram da se molim na arapskom jeziku koji ne razumijem?
To se pitao i Martin, ali je imao njemačku vlastelu na svojoj strani, preveo je Bibliju sa grčkog jezika na njemački i to označava prosvetiteljstvo Njemačke ali i cijele Evrope, Hamza je imao narod na svojoj strani ali ne i vlastelu, sultan mu je došao glave i njemu ali i onim akoji su ga slijedili. Ubijen je u Stambolu 6 juna 1573. godine.

Haver: Tvoji romani se doimaju vrlo angažiranim, misliš li da Martin i Hamza i danas šalju svoje poruke ovovremene?
Kadrić: Pisac ima privilegiju da svoje junake može zaodjenuti i svojim strahovima ali i željama. Ja sam zabrinut za ono što dolazi, pa i za život koji upravo živimo i u Bosni ali i u svojetu u cjelini. Kao što je jedan od učitelja Martinu govorio, Bog ima velikih problema, On treba mudre i hrabre, tako i danas čovječanstvo ima velikih problema, i danas nas jedino mudrost i hrabrost mogu spasiti, to bi možda bila ta ovovremena poruka onovremenih junaka, Martina i Hamze.

INTERVJU

ŠEVKO KADRIĆ, PISAC, SLIKAR, PLANINAR, EKOLOG

Živković, Kadrić

 

 

   BOSANSKI DUH OSLONJEN NA KAMENE STEĆKE

 

Hercegovačke novine, Milorad Živković

 

·       Bosna je uvijek bila utočište pribjeglicama

·       Martin Luter i Hamza Orlović će postaviti isto pitanje:  zašto ja moram svom Bogu da se molim na njihovom jeziku?

·       Nacionalne elite su opljačkale sopstveni narod

·       Vjersko-nacionalne elite su se uljuljkale u svom nacionalizmu, ali ga i materijalizovale

·       Muslimani su vjerska kategorija i njima ne trebaju države, njima trebaju džamije

·       Živimo jedan život,  ne smijemo dozvoliti da nam ga otimaju i moramo se izboriti da ga dostojanstveno odživimo

 

     Bosanski planinar, švedski pisac i ekološki pripovjadač – najkraća je moguća odrednica za Ševku Kadrića, Bosanca sa privremenim ili trajnim boravkom u Švedskoj u koju je otišao početkom proteklog rata. Gore smo se i upoznali posljednje ratne godine, kada je i bio već u zrelim spisateljskim godinama. Do sada je Kadrić objavio sedam romana, od kojih je „Zaljubljen u Sunce“ privukao značajnu pažnju ne samo bosanskohercegovačke i švedskje čitalačke publike, nego i mnogo šire. Njegov posljednji roman  „Luter i Orlović“ promovisan prije nekoliko dana u Sarajevu, priča je o dva lika – Martinu Luteru, čovjeku koji se nije slagao sa Papinskim kanonima i postupcima i koji je l5l7. godine vrisnuo o indulgencijama i uređenju crkve i čiji se vrisak i danas čuje, i o Hamzi Orloviću Bošnjaku, hafizu, kojeg su drugi, zbog njegove učenosti, sultanom nazivali i koji se, 5o godiuna nakon reformisanja katoličanstva, zapitao moraju li i muslimani da se svom Bogu, Allahu obraćaju na arapskim jezikom i ako ga ne razumiju. Desetine hiljada mislilo je kao i on, krenulo za njim i tako su nazvane hamzevijama.

      Njegov junak u romanu „Zaljubljen u Suncer“, Lazar Drljača, slikar, boem, savremena lutalica, jadnako kao što je, po svemu sudeći, i autor romana. Kadrić nije zaljubljenik samo u slike i pisane riječi, već i veliki poznavalac istorije Bosne i Hercegovine i njenih naroda, posebno patarena (Bogumila) i, opet posebno stećaka, kao simbola života, trajanja, kulture...

 

Razgovaramo neposredno nakon promocije Vaše posljednje knjige, romana „Luter i Orlović“ (intervju pravjen u petak, l4. avgusta,  op. a.). Narodski rečeno, naš ste čovjek, švedski ste pisac (od l992. godine boravi u Švedskoj i član je Udruženja piusaca te zemlje – op. a.). Otkuda Martin Luter u bosanskoj i švedskoj literaturi i šta je njegovo zajedničko sa drugim likoim romana Hamzom Orlovićem Bošnjakom, hafizom, kojeg su drugi, zbog njegove učenosti, sultanom nazivali?

KADRIĆ: Martin Luter, reformator, ali i prosvjetitelj je jedna od najznačajnijih , rekao bih najsvjetlijih figura evropske civilizacije. To je čovjek koji je u mraku srednjovjekovne  Evrope, u kojoj su inkvizicijske horde uvodile red i branile dogme, upalio svjetlo prosvjetiteljstva koje se zvanično naziva protestantizmom. Podsjećam da je inkcizicija u to vrijeme pobila, odnosno spalila oko pet miliona žena i mnogo više muškaraca,  optužujući ih kao jeretike, dakle one koji ne poštuju vlast i moć pape, a žene, jer su bile najznačajnija snaga socijalnog pokreta. Jer, žena funkcioniše na drugom principu – ona brani sigurnost porodice, i ona je samim tim bila opasna.

Evropska elita koja je stradala u to vrijeme, stradala je zato što je mislila svojom glavom i što je htjela da promijeni svijet. U tom vremenu javlja se Martin Luter koji traži slamku spasenja. Baš kao i danas, kada svijet traži slamku spasenja. Luter je tu slamku vidio u slovu, u pismenosti i Bibliji. To je šesnaesti vijek, tačnije l5l7. godine. Luter je bio teolog, doktorirao je na Bibliji i odlazi u Rim da se suoči sa Papom, kao svetim ocem koji hoda po zemlji, da se divi Rimu. A kada je došao u Rim, kleknuo je i rekao: „Klanjam ti se sveti Rimu“. Već sutradan, slušajući na propovjedi kardinala, rekao je da nikada nije čuo gluplje predavanje. Očekivao je da ga Papa primi, ali Papa nije bio u  Rimu, jer je bio na osvajanju, a kasnije će se ispostaviti da je tada on lično predvodio krvave horde koje su u jednom selu pobile oko lo hiljada ljudi, spalivši ih i žive i mrtve.

U isto vrijeme, dok su oni po manastirima živjeli u celibatu (beženstvo, bezbračnost, op. a.) u Rimu su kardionale služile gole žene. On je onda naprosto vrisnuo: ovo nije zaštitnik Boga, zaštitnik Hrista, ovo je antihrist. On je rekao da Bibliju, kao svetu knjigu, Hrista, kao čovjeka koji se žrtvovao za  cijelo čovječanstvo, ne samo za kršćane i Boga, treba spasiti. Spas je vidio u prevođenju Biblije sa gračkog na njemački jezik. Onda je, u ime Boga, svaki Nijemac trebalo da nauči čitati, u ime Boga svaki Nijemac je trebao čitati, u ime Boga svaki  Nijemac je trebao da uči!

To je taj najznačajniji pokret toga vremena. Od njega kasnije ide desno kalvinizam (jedna od protestanskih religija – op. a.), lijevo baptizam. Cijela Evropa je tada uzdrmana. Ni Crkva ni Papa više nisu tumači ni gospodari Biblije, jer se ona vraća u srce najobičnijeg čovjeka, koji, da bi je razumio, mora da nauči čitati i da živi po njenim pravilima.

Kadrić, Nura Haver, na književnoj pozornici u Sarajevu

 

                   IZBAVLJENJE ZA EVROPU

 

U Vašoj knjizi Vi pravite vezu Lutera sa Hamzom Orlovićem. Na šta, zapravo, ciljate?

KADRIĆ: Martiun Luter je našao izbavljenje za onu Evropu u Bosni, u Bosanskim patarenima (sekta koja je u l2. vijeku bila raširena i kod nas – op. a.) da se Bogu mole na svom maternjem jeziku. Jedini u cijeloj  Evropi tog vremena su se patareni, odnosno bogumili svom Bogu molili na svom jeziku i to im je bio smrtni grijeh. Podsjećam da je Papa  izvršio desetine krstaških ratova protiv takve Bosne.

Takođe treba reći da je sva evropska elita tog vremena bila u nemilosti, ali je jedino mjesto gdje je mogla da se sakrije bila Bosna i to iz dva razloga: jer je Bosna imala vlastelu koja je bila tih pogleda (poznati ban Kulin) i, drugo, imala je bosanske planine koje su bile štit i brank ljudima koji su bježali. Podsjetiću na stanovništvo  Srebnernice koje je odnekud došlo sa naučenim zanatima, pa podsjećam na Safadre koji su pobjegli iz Španaije itd. Bosna je uvijek bila utočište pribjeglicama i izbjegliocama – i iz Crne Gore, Srbije, Francuske, Španije, Ugarskih zemalja...

U Vašoj literatuiri bogumili su nezaobilazna tema. Naravno, i u  romanu „Luter i Orlović“, jer je i sam Martin Luter u papinskim podzemnim podrumima, u naumu koji je htio ostvariti, morao se sresti sa temom bogumila. Nailazeći na grijeh bosanskih bogumila, koji su krivi što su bogohumili, da ne priznaju Boga koji ne prizna njihov narod i njihov jezik, Luter, zapravo, otkriva svoje poglede između Boga i Crkve, izloživši ih u 95 teza kojima je, na neki način, izazvao Crkvu da diskutuje osnovni princip religije i mjesto Crkve u njoj. Manje-više, to je poznato, ali šta je to učinio Hamza Orlović Bošnjak?

KADRIĆ:  Oni su htjeli skoro isto.  Luter se jednostavno pita: zašto ja Nijemac, moram svom Bogu da se molim na tuđem jeziku? Ili još preciznije – ima religijski princip po kom smo svi pred Bogom isti – i muški i ženski, i crni i bijeli, i mali i veliki... Onda on kaže: ako smo svi pred Bogom jednaki, zašto bi ja Martin Luter morao svom Bogu da se molim na njihovom jeziku? Isto pitanje će postaviti i Hamza Orlović. On je iz Gornje Tuzle i radnja se dešava 4o godina poslije uspjelih Martinovih reformi, za koje je mogao, ali i nije morao čuti. Hamaza Orlović, čiji je deda bio bogumil, odnosno pataren, je odveden u Istambul, i on postavlja  isto pitanje: ako smo svi pred Bogom, odnosno Allahom isti, zašto bi ja, Hamza Orlović, morao svom Bogu da se molim na jeziku kojeg ne razumijem? On je u to vriueme postao najučeniji čovjek  Otomanske imperije, pa su ga ljudi, ne bez razloga, zvali drugim sultanom, jer je sva znanja tog vremena imao, a imao je i dar govora. Tako je postao simbol i prosvjetiteljstva, ali i novog pokreta za reformu islamske crkve, kalifata. On je mislio da svi muslimani Bogu treba da se mole na svom jeziku.

Dakle, Allah ili Bog nije svetu knjigu, ni Bibliju ni Kuran, poslao sultanima ili papama,  ali ni popovima i hodžama već ih je poslao običnim ljudima, i sva mudrost je da običan čovjek zagospodari svetom knjigom, odnosno da je razumije. Ukoliko, recimo, ja sada vama govorim na švedskom ili enegleskom jeziku recept kako se kuha kafa, vi to nećete razumjeti ako ne znate taj jezik, ali ako to govorim na našem maternjem jeziku, odmah poslije toga vi ćete spremiti tu kafu. Šta je Biblija, šta je Kuran?  To su knjige recepara življenja. Kako živjeti po njima ukoliko ne  razumijete jezik. Sva mudrost je naučiti jezik kojim je ta knjiga pisana.

 

 

Ševko Kadrić

Koliko vidim i koliko razumijem, Lutera i Orlovića Vi stavljate u savremeno doba življenja?

KADRIĆ:  Oni su i to vrijeme bili najsavreniji. Ali, ono što je najvažnije, ono što su oni tada učinili je važno i danas. Oni su tada izbavili Evropu. Jedan od učitelja Martina Lutera tada kaže:  "Martine, Bog ima velikih problema, ali on treba hrabre i mudre ljude“. Danas u 2l vijeku imamo velikih problema – ekološkog, moralnog karaktera, problem potrošačkog mentaliteta, imamo kapitalistički fundamentalizam. A izbavljenje je opet na strani mudrih i hrabrih, i danas moramo iznaći put kako ići dalje. Inače, mi smo pred apokalipsom.

To što ja ponovo pokupšavam etablirati temu Lutera i Hamzu, je zbog toga što oni traže Boga u svom srcu, a to u ovom trenutku smatram ključnom slamkom za izbavljernje. Bog – da, ali u srcu običnog čovjeka.

 

 

NARODI KAO TAOCI

Hamaza je, kao učen čovjek, po povratku iz Stambola u Bosnu, u narodu doživljen kao čovjek koji, zajedno sa njim želi srušiti stubove imperije, kalifat, ropstvo i bespogovornu poslušnost u osvajanju tuđeg i čuvanju osvojenog. U ovo vrijeme Bošnjaci su, u političkom smislu, najpodijeljeniji narod među političkim vođama i oligarhijama.  Kako Vi to tumačite?

KADRIĆ: Bosancima, Bošnjacima se danas pokušava nabiti klerikalna luđačka košulja, da ih se kao narod svede na vjersku skupinu. Jedan dobar dio odgovornosti leži na njihovim vjerskim ali i političkim liderima. Normalno, i na liderima zemalja u okruženju, koji na tome samo profitiraju, nabacujući Bošnjavcima imidž koji danas u Evropinije nije na nekoj velikoj cijeni. Riječ je o izmišljenoj islamističkoj priči. Cijela priča o BiH i Jugoslaviji l992. godine je, na žalost, konstruirana priča. Ni danas ne treba previše mudrosti da dokučimo koje i kakve su se igre igrale oko Jugoslavije. Ona, Jugoslavija, je tek negdje u trećem planu. Prvo imamo pad Berlinskog zida, koji simbolizuje pad jednog sistema, sistema komunizma koji je imao dva i po miliona vojnika, nuklearno oružje... Ali, na svjetskom planu imamo klasičnu borbu za novu podjelu svijeta, u šta se SAD uključila jako dobro, jer nije smjela propustiti tu priču. Evropske zemlje su znale šta će sa socijalističkim zemljama, htele su u njih plasirati kapital. Da je Amerika čekala, to bi se sve bez nje i desilo, ali je Njemačka na svoj način dobila svoj ekonomski prostor, Franscuska svoj itd. Tako imamo vrlo naglašen konflikt između Amerike i Evrope, pa ponovo konflikt između evropsklih zemalja: Njemačka je, recimo, imala svoj interes, pa je htjela da proda oružje koje joj je ostalo iza SSSR-a. Bilo je riječ o oko osam milijardi dolara, Rusija je imala svoj interes itd, itd... Tek u trećem planu je  Jugoslavija, kao prostor stvoren za konflikte, prostor koji je samo u posljednjih lOO gosina imao pet većih ratova – Prvi i Drugi balkanski rat, Prvi i Drugi svjetskli rat, pa ovaj protekli rat. Dakle, Jugoslovenski prostor je idealan za konflikt. U cijeloj toj priči doživjeli smo rat, a da niko nije bio spreman da ga zaustavi. Evropa se demonstrirala kao ekonomski  i politički gigant, ali kao vojna sila bila je nula. Na kraju, poslije krvavih pet godina, Amerika je morala, da jedinim efikasnim sredstvom – silom – zaustavi rat. Ili preciznije iz sebi znanih razloga u Deytonu legalizuje ono što se na terenu desilo...

Jugoslovenskim narodima, ili preciznije jugoslovenskoj radničkoj klasi, kao jedinom legitimnom vlasniku društvene imovine,  se prodaje vrlo jeftina priča o vjersko-nacionalnim, religijskim  sukobima. Poenta je da su nacionalne elite opljačkale sopstvene nacije. Danas ne treba nikoga uvjeravati da je hrvatska elita opljačkala hrvatsku naciju, preciznije hrvatsku radničku klasu, nikoga ne treba uvjeravati da je srpska elita opljačkala srpski narod i imamo prostor Bosne i Hercegovcine, u kojoj su, iz istih pobuda, pljačke društvene imovine i promjene titulara, nametnuti i Bosni podmetnuli  uskošićardžijski i klerikalni slojevi. Tako danas u BiH imamo tri ekonomske cjeline, u kojima su vlasnici kleronacionalne elite,  koje jako dobro sarađuju u pljačci društvene imovine, pretačući je u privatnu. Međutim, narodi su taoci. Još uvijek je moguće u BiH, nakon toliko godina, Srbima, Hrvatima i Bošnjacima prodati jeftinu priču o nemogućnosti zajedničkog života, strahu itd. U međuvremenu je društvena imovina pokradena. 

Nisam htio da Vas prekidam, ali pitanje se odnosilo i na podijeljenost bošnjačkog poliotičkog rukovodstva...?

KADRIĆ: Unutar tog korpusa imamo dvije značajne struje, kao što ih ima i u drugim korpusima, samo što je ovdje najnaglašenije. Riječ je o klerikalnoj struji koja je uspjela da se jako dobro situira i da se institualizira. Recimo, prije rata smo imali jedan teološki fakultet, sada imamo tri, prije rata smo imali jednu, sada šest srednjih vjerskih škola... Proizvode se ljudi, čija je profesija proizvodnje religioznosti kod ljudi. I kasnije taj kadar ubacuju u školu, čak i obdanište, što je bastijalno... Ovdje mislim na ovaj islamistički dio, a ništa drugačija priča nije ni kod katoličkog ni kod pravoslavnog klera.

Imamo ovu drugu – građansku opciju, koja preferira prema socijalnoj demokrfaciji.

Taj jaz kod Bošnjaka je naglašeniji.

Na žaalost,ono što je i jednima, i drugima i trećima zajedničko je pohlepa da se društvena imovina pretoči u privatnu, čitaj svoju. Ni SDP, kada je bila u situaciji, nije se drugačije ponašala. I on je vidjela svoju šansu  da društvenu imovinu pretoči u privatnu ili oligarhijsku. I to je kod Bošnjaka naglašeno, ali ne znači da to nije i kod drugih.

Ako je, po Vama, Bosanac germansklo ime za vlasnika zemelje Bosne, a Bošnjak njegova latinizirana  izvednica, i ako treba naglasiti da u tom  imenovanju religijska pripadnost ne igra ulogu, kako ste kazali u svojoj knjizi „Bošnjašto na vjetrometini“, izlažete li se opasnosti da Vas pripadnici drugih naroda, Srbi i Hrvati, koji za sebe neće kazati da su Bosanci, neće optužiti da Bosnu na taj način „gruntovno“ vezujete samo za Bošnjake muslimane?

KADRI: Apsolutno ne. Knjiga je pisana l992. godije i tada je trebalo naučno pokazati da su priče o vjerskom ili građanskom ratu  ovdje iluzorne. Zašto? Mi smo u Centru za međuetnička i religijska istraživanja, imali istraživanje koje je pokazalo da je do l99o. godine samo l5 odsto stanovništva prakticiralo religiju, a 85 odsto su bili ateisti. Drugo što je veoma važno: 42 odsto stanovništva je  direktno ili  indirektno živjelo  u mješovitoj formi  braka, pa je priča o međureligijskom ili međiunacionalnmom, građanskom ratu bila apsurdna. U knjizi koju spominjete, ja kažem da je Bosanac iliti Bošnjak vlasnik ovoga prostora, bez obzirta na religijsku pripadnost. To je bilo prije l8 godina. U međuvremenu se desilo to što se desilo. Vjersko-nacionalne oligarhie su se uljuljkale u svom nacionalizmu, ali ga i materijalizovale. Danas pričati Srbinu da on nije Srbin, nego pravoslavac, ne pije vode, jer ima prostor, ima gruntovnicu, ima zemlju koja je po njemu imenovana i zove se Republika Srpska. Ili, pričati Hrvatu da je on katolik,  prije toga Bosanac, na žalost – ne. Hoću reći, da se tim grubim odnošenjem sprem stvarnosti koji se zove rat, stradanje, legalizacija, mnogo toga dovodi u pitanje, pa i neistina postaje istina. Istina je da je Bosanac, odnosno Hercegovac vlasnik ovoga prostora. Međutim, to danas mnogo drugačije izgleda. I dalje, dakle, ostajem, pri onoj tezi da je Bosanac germansko ime za vlasnika zemlje Bosne, a Bošnjak njegova latiniziorana izvedenica, bez obzira na religijsku pripadnost. I to je naučna činjenica. Niko do l984. godine nije upotrebjavao termim Srbin za bosanskog pravoslavca, niti  Hrvat za bosanskoh katolika, a čak je Kalaj tražio da se Bošnjakom nazove svaki stanovnik Bosne i to nije prošlo, a to je bilo kao juče. 

Zapravo, Vi – kritikujući aktuelnu vlast nacionalnih ili nacionalističkih politiučkih elita – kažete da „Bosna može postati Bosanska, ako je i vlast takva, a to i jeste uslov njenog opstanka, druge mogućnosti kao da prostori krvavog Balkana ne opoznaju. Bosna i Bosanci ili će to naučiti ili će nestati, po onome što su sada bliže su nestanku, nego ponovnom nastanku“. Iz ove Vaše konstatacije moglo bi se izvlačiti više pitanja, ali ću se zadržati na dva. Prvo: ako vlast nije bosanska, a nije, kakvu to Bosnu danas imamo?

KADRIĆ: Vi ste već i sami odgovorili na ovo. Tamo gdje vladaju Šveđani, tamo je Švedska, tamo gdje vladaju Danci, tamo je Danska... Ukoliko se nama ovdje nametne vlast koja je srpska ili vlast koja je hrvatska, ili neka ekskluzivno bošnjačka, onda se odgovor sam nudi: to više nije  Bosna. U Evropi se narodi imenuju po prostoru kog su vlasnici.

Za sve to možemo „zahvaliti“ ili optužiti vlast nacionalnih političkih oligarhija...?

KADRIĆ: To je duga priča. Ona u sebi sadrži ideju velike Srbije, novopečenu ideju velike Hrvatske, ali, na žalost, i ovu treću o kojoj smo govorili. Riječ je o nesazrijevanju o kojem su pisali mnogi bosanski mislioci, kašnjenje Bosanaca da se definiraju kao narod i kao nacija. Da smo imali bosansku elitu, onda bi ovaj prostor bio bosanski, ali na žalost nismo je imali, ili preciznije imali smo je ali su tuđe elite bile jače.

 

KO SU NAJODGOVORNIJI ZA BiH?

Ali, imali smo i imamo bošnjačku. No, ako su Bošnjaci najmnogobrojniji narod u BiH, znači li to da su za sudbinu, za budućnost BiH najodgovorniji i najveću odgovornost treba da nose upravo Bošnjaci muslimani?

KADRIĆ: Nemojte mi amputirati i povezivati te riječi Bošnjaci i muslimani. To je odrednica ganas glavnog među muslimanima. On je rekao da su Bošnjaci dominantno muslimani, a oni koji to nisu to su izuzeci. Ja ne dijelim takvo mišljenje. Ostajem na stanovištu da su Bošnjaci iliti Bosanci vlasnici ovog prostora, bez obztira na religijsku pripadnost. Muslimani su vjerska kategorija i njima ne trebaju države, njima trebaju džamije. Bošnjaci muslimani jesu najbrojniji, ali to se govori u smislu prepadanja. Problem je što oni nemaju rezervne domovine. To je činjenica i to je sada dovedeno pod pitanje: ako čovjek iz Sandžaka ima bosanski pasoš, to znači da je i Bošnjak dobio rezervnu domovinu koja je Srbija. Ta je teza vrlo komplikovana i ukoliko ona bude zavisila od pameti Bosanaca izdijeljenih po vjeri i naciji, onda nećemo daleko stići.

Što se maloprije kazali – na žalost. Je li zato što nemaju rezervnu domovinu, ali su svoji na svome, kao što su i Srbi i Hrvati.

KADRIĆ: Nestaće BiH kao prostorne kategorije. Rastočiće se između Srbije i Hrvatske. Ostaće jedan dekorativni dio Bošnjaka. Zato sam rekao – nažalost. To je pamet bosanska koja vodi prema tim konceptima. Koncept nade je evropski koncept. Ukoliko Evropa smjelije, hrabrije, odvažnije i mudrije zakorači u ovaj prostor, ili ga naprosto priključi onom što se zove Evropska unija, onda će borba za terotorije postati besmislena, onda će srpski kapitalista itetako očekivati da svoj kapital oplodi i mimo ovoga prostora, jer će imati potencijalnih kupaca među nekoliko desitina i stotine miliona ljude u Evropi. Ili: jedan mladi čovjek ne mora biti taoc srpske, bošnjake ili hrvatske elite, već će svoju šansu potvrđivati na evropskom tržištu. U tom kontekstu, ove luđačke  košulje nametnute od nacionalnih elita, postaju besmislene. Naša djeca ne smiju biti taoci ove politike.

Ako Srpsku pravoslavnu crkvu – kako kažete u jednoj svojoj knjizi – smatrate izvornim idejnim tvorcem velikosrpske ideje, te da tamo gdje je srpska zemlja, tamo je i srpska pravoslavna crkva i ni jedna druga“, odnosno tamo „gdje je Srpska pravoslavna crkva, tu je i srpska zemlja“. Čija je onda zemlja tamo gdje su bosanski stećci?

KADRIĆ: Ne bih tu toliki grijeh stavio Srposkoj pravoslavnoj crkvi, koliko Otomanskoj imperiji i kasnije turskoj vlasti. Ona, da bi jednostavno vladala prostorima, upotrebljavala je Pravoslavnu crkvu da joj pomogne u vladanju pravoslavcima. To je isto bilo na prostoru Makedonije, Bosne i Hercegovine i kasnije na prostoru Hrvatske. Dakle, Turci su SPC dali vlast i mogućnost da  čak i fizički kažnjava neposlušne kmetove. U trenutku kada se vidjelo da Otomanska imperija pada, SPC se dosjetila, odnosno vidjela da već ima mrežu i da ima vlast nad kmetovima i prva je ponudila program da pravoslavce imenuje Srbima, pa otuda ide ona teza: gdje je Srbin, tu je i srpska zemlja, a prije toga je trebalo Makedonca pravoslavca imenovati Srbinom, Crnogorca pravoslavca imenovati Srbinom, Bosanca poravoslavca imenovati Srbinom itd. Na žalost Garašaninova ideja da svi pravoslavci treba da su i Srbi, a oni da naslijede Otomansku impoeriju je, po Stevanu Dedijeru, grobnica srpskog naroda. Neću ja da sudim, niti da upotrebljavam tu vrstu kvalifikacija, ali hoću da kažer da je evidentna uloga SPC u toj ideji velike Srbije.

Kada su u pitanju Bogumili, oni su bili grijeh za katoličku crkvu, ali i za pravoslavnu. Ko je god htio sa strane ići na Bosnu, on se morao suočiti sa jednim specijalnim duhom, kojeg je dr Ivo Komšić nazvao bosanskim duhom. On je svoje idejno uporište imao u bosanskoj crkvi, u vlasteli. Ban Kulin je i sam bio pataren, odnosno Bogumil. Karakteristika ovoga prostora i jeste u velikoj slobodi religioznlosti. Drugo je što se ispovjedalo na maternjem jeziku, što je automatski dovodilo do veće mudrosti. Bosna je u to vrijeme bila pametnija od drugih, imala je višak pameti, ali taj višak pameti je iza sebe ostavio tragove: još uvijek  je prisutno 66 hiljhada kamenih stećeka, na kojima vidimo način življenja na ovim proistorima. Snaga bosanske crkve je u tome što jer njena gruntovnica u stećku. Zato ja často naglašavam da je bosanski duh oslonjen na kamene stećke. Možda je taj inspirativni dio danas nama, kao što je juče bio Hamzi i Luteru, upravo na tim kamenim stećcima.

 

PISAC EKOLOGIJE

 

 

 Kazali ste maloprije da u BiH ima oko 66.5oo stećaka. Krleža je jednom davno otprilike kazao i ovo: „Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme  Inka ima spoomenike kulture. U Evropi jedino Bosanci imaju spomenike kulture. Imaju stećke. Vi ste to dosta istraživali, pisali ste o tome. Šta je za Vas stećak danas?

KADRIĆ:  To što je Krleža rekao, to je trag Bosanca gorštaka koji je vlasnik ovoga prostora i koji je znao da čuva i sebe i prostor i znao je da živi sa tim prostorom.

Ako mene hoćemo determinirati kao pisca, onda sam ja ipak pisac ekoloigije, pisac prirodnog življenja. Bogumili su toliko inspirativni, da ja danas ne znam ni jedan evropski pokret koji bi mogao potpunije i decidnije da odredi naš odnos prema prostoru, kao što su to patareni (Bogu-mili) uradili. Dakle, stećak je nešto nad čim se svakodnevno treba zapitati. Stećke danas ni najsavremenija tehnika ne može napraviti, pa se onda moramo zapitati  kada, kako, zašto i čime je neko modelirao te stijene. Oni su nam ostavljali poruku, recimo otvorene ruke, poruku neratništva, ravnopravnosti muškarca i žene... Evropa počinje sa Klarom Cetkin učiti o ravnopravnost žene s početka 2O vijeka. Na stećcima imate muškarca i ženu koji se drže za ruke. Oni nisu imali iluzije da je čovjek jednako muškarac plus žena. To je prirodno određenje naše biološke egzistencije. Dakle, kod njih je bilo sve priorodno. Prirodno je da čovjek ne ratuje, pa su sve strijele na stećcima opuštene, a ne razapate. Na njima između dva ratnika stoji žena, ona ih miri. Dakle, na njima je hiljade i hiljhade poruka. Ono što je najvažnije jeste da na stećku imamo pravo pravcato slovo i pravu pravcatu poruku. Ja sam napisao osam romana, ali ni danas ne mogu biti mudriji nego što su njihove poruke. To je naprosto nevjerovatno, fascinantno – da u l2, l3 vijeku ljudi pišu, tako razmišljaju o životu...

Danas smo mi u svijetu mobitela, interneta, brzih i skupih automobila i demonstriramo svoje slabosti, ali gubimo svoju suštinu – gdje smo mi u toj priči. Mudar čovjek ne može biti mudar samim tim što kupi mobilni telefon ili skupo auto. Iluzija kapitalizma je: nisam mlad, nisam lijep, nisam pametan, ali imam novac i hoću da kupim mobitel, skupo auto...

 

   Dugo se bavite pitanjima ekologije. Objavili ste četiri knjige o tome. Član ste ekoloških pokreta. Javno ste žalili zbog činjenice što jedan veliki stručnjak o ovoj oblasti Osman Pirija nikada u Bosni i Hercegovini nije imao značajnijeg razumijevanja za svoje poduhvate, pa ni projekat Hepok u Hercegovini. Možete li, pogotovo za ove mlađe čitaoce, podsjetiti, zapravo, o čemu se radilo?

  KADRIĆ: To je suštinsko pitanje i drago mi je da ste ga postavili. Življenje na ovoj planeti je ključno pitanje čovjeka i čovjekovog opstanka. A ljudi koji su se u toj oblasti, ne oprobali, nego koji su dali svoj doprinos, skrećući pažnju na njega, jesu i ti prijatelji kojih više nema među živimam, kao što su spomenuti Osman Pirima, Nijaz Abadžić, doktor Mustafa Omanović i drugi. Ja sam l988. godine napisao knjigu „Planinarenjem do zdravlja“, nudeći recept življenja ne samo ovom gradu – Sarajevu, a tada sam bio profesir na Sarajevskom univerzitetu. Imao sam sjajno životno iskustvo u tom pogledu: bio sam, bolestan, pa sam se vratio na poziciju zdravog življenja, a onda sam imao i pedagoško iskustvo kroz Školu planinarenja i Školu skijanja. Desetak godina sam držao te škole, pa sam i studentima i planinarima ponudio knjigu koju sam spomenuo. Imao sam privilegiju da sam je feljtonski mogao plasirati u Oslobođenju. Takođe sam u Oslobođenju objavio i prvu ekološku knjigu sa prostora bivše Jugoslavije l988. godine i ona se zove “Pred ekološkim izazovom“. U knjizi sam vrlo oštro u prvi plan stavio pitanje opstanka na ovoj planeti. Tada sam nagovještavao ovo što će se desiti sa glečerima, tada sam govorio o enormnosti porasta stanovništva na zemlji itd. Tada nas je na Zemlji bilo pet milijardi, danas nas je, za tako malo vremena, dvije milijarde više.

  Bio sam jedan od  osnivača pokreta Zelenih. On je bio nestranački, ali nas je kasnije rat preduhitrio. Poslije rata, u Večernjim novinama sam objavio cijelu knjigu iz ekoligije „Milje i mi“. Kasnije sam napisao knjigu „Ekologija“ sa velikim upitnikom u kome je podnaslov knjige i zove se „Neodrživi razvoj“. I danas kada govorimo o političkim pitanjima, kao što je pitanje kleronacionalizam ili pitanje ograničavanja plata, u isto vrijeme imamo neuporedivo veći problem i ono je zaista sadržan u naslovu Ekologija – neodrživi razvoj.

    Vidjeli smo šta znači ta iluzija obećavanja narodu da može bolje živjeti. Američki su političari, na čelu sa Džordžom Bušom mlađim obećali da svako ima pravo na veliku vilu i na auto. Međutim, ispostavilo se da je to iluzija. Evropski, pa i bosanski političarti naprosto trebaju prestati da se dodvoravaju sopstvenim narodima. Mi enormno mnogo imamo u smislu materijalnog. Trebamo neka druga pravila življenja, primjerenija u svakom slučaju. Trebamo mjeru. Amerikanci su, ispostavilo se, dali mjenica bez pokriće svojim građanima četiri puta više nego što se  objektivno moglo, tako da je Džordž Buš, da bi skrenuo pažnju sa tog problema, otišao u agresivni rat u Iraku. Pobio milion nevinih ljudi, ali ni to nije pomoglo, Obama je morao da sanira dugove sa jednim trilionom i 3OO milijardi dolara.

    Samo u Evropi, u ovoj godini će zbog recesuije ostati 5O miliona ljudi bez posla. To su neki problemi kada se ide mimo optimuma realnog življenja. Priroda to kažnjava. Izduvni gasovi su  doveli do narušavanja ozonskog omotača, a ono se refleksira kroz povećanje temperature vazdušnog omotača, a to danas svako – ne mora biti obrazovan –  vidi. Svako može da vidi da je došlo do poremećaja življenja u cijeloj Evropi, u BiH, u Sarajevu, u Mostaru. To je višeelementarna katastrofa. Ja ne želim prepadati, samo želim reći da su ekološka pitanja stvarna, a u tom kontekstu su i moji romani – ekološki romani, pa je i roman „Zaljubljen o sunce“ o Lazaru Drljači upravgo ta tema. Drljača je prije skoro stotinjak godina pokazao da su veliki gradovi tamnice i on se pozdravio sa velikim gradovima, vratio se u planine i tamo živio svoj život, a kada su ga pitali što se vratio, rekao im je: „Ovo je moj život i došao sam da ga odživim ovdje gdje ja hoću i kako hoću“.

  Literatura je, pa i ova o ekologiji, neodoljivo povezana sa politikom, ne samo onom aktuelnom. Ona je, zapravo, velikom kopčom za nju i vezana. Roman „Zaljubljen u sunce“ s glavnim likom Lazara Drljače, slikara, boema, pustolovnika, na kojeg ste mi u više navrata skretali pažnju da ga pročitam, osvojio je simpatije čitalaca ne samo u Švedskoj i BiH, nego i mnogo šire. Poznajući Vas dugo godina, poznajući vas kao polaninara, izviđača, ferijalca, ekologa, slikara, pisca, lutalicu u tom savremenom izrazu, hoću da kažem da sam u Drljači prepoznao Kadrića. Zapravo,šta je Kadrić u Drljači i Drljača u Kadriću?

   KADRIĆ: Oni su pripadnioci jednog naroda, naroda zdrava življenja, naroda zasićenog potrošačkim mentalitetom, nerealnih vrijednosti. Ali, kada je u pitanju Kadrić, on kroz Drljač, kao idealnom lik za tu namjenu,  pokušava da skrene pažnju za položaj umjetnika i umjetnosti u bosanskim prilikama. Naš Lazo je bio sjajan drugar i dobar slikar, ako ne  bolji i od Modiljanija, Pikasa i cijele jedne slikarske elite tog vremena. Da podsjetim vaše čitaoce da je on završio srednju školu u Sarajevu, visoke i najviše škole u Beču i onda je otišao u Rim da izlaže svoje slike. Tamo je sreo Modiljanija, čije se slike danas prodaju i po 25O miliona dolara. Onda su zajedno otišli u Pariz i, rekao bih neskromno, da je Lazar Drljača dosta uticao da jedan skulptor Modiljani postane slikar Modiljani. To je vrlo važno, jer se to u istorijskom kontekstu i ne zna, kao što smo, uostalom, i skloni da svoje vrijednosti ne cijenimo, bagatelišemo i bacamo negdje tamo. To vrijedi i za Teslu, kojeg ćete vrlo rijetko sresti u svjetskim enciklopedijama, iako je gigant, čovjek koji je  stvarao, koji je pravi intelekualac, koji je promišljao o onome što je kasnije došlo. Tako je i sa Lazarom Drljačom, koji je kasnije došao u Bosnu, na Prenj i odživio svojih 4O godina boemski, skromno, jednostavno, prirodno, odbijajući druženje sa nekima sa kojima nije htio da se druži, makar oni bili kraljevi ili predsjednici država. Odbio je, recimo, druženje sa kraljom Aleksandrom, pa sa Đurom Pucarem. Odbio je kafe sa njima, jednostavno kazavši: „Lovim ribu, čovječe, pusti me...“

  Kroz Lazara sam htio ispričati još nešto, recimo o ljudskoj kreativnosti, o alternatovi življenja koju imamo na prostoru BiH, kako imamo privilegiju da još uvijek baštinimo ovaj prostor, koji je sa ekološkog stanovišta i lijep i bogat.

  Na drugoj strani, mislim da sam se romanima situirao i zainteresovao ljude da se bave i slikarstvom.

 

OKVIR I

TRČANJE ĆE NAM DOĆI GLAVE

 

   Kada je Drljača tridesetih godina prošlog vijeka, zajedno sa svojim konjem Zekanom, došao u Sarajevo i tu otvorio svoju prvu izložbu, novinarima je kazao da slikarstvo nije „samo oslikavanje, zanat crtanja i mješanja boja, već smisao koju slikar svodi na poruku...“ Šta su poruke sa Vaših slika?

    KADRIĆ: To ste dobro uočili u romanu. Dakle, svaki umjetnik, pored toga što svijet želi predočiti sopstvenom vizijom, želi nešto i poručiti. Ja sam vam rekao da sam pedagog, da sam bio učitelj, profesor na srednjoj školi, profesor na Univerzitetu, pedagog koji želi nešto poručiti. Trenutno nemam publiku koja se zove moji studenti ili moji učenici, ali imam drugu publiku – moji čitaoci. Uvijek nešto poručujem: u romanu o Lazaru, govorim kako svi mi živimo jedan život i zato ne smijemo dozvoliti da nam ga otimaju iz bilo kojih pobuda ili bilo kojih namjera, pa se moramo izboriti da  odživimo svoj jedan jedini život.

   U mojih sedam romana imamo sedam tema. Svaki moj roiman je veliki istraživački projerkat, koji krunišem romanom ili knjigom sa određenim porukama, što znači da je to privilegija. Prvo, terapeutski, jer izbacim temu iz sebe, a onda konstantno učim, učim...Problem danas ovdje i svijeta u cjelini je u neznanju. Danas nas tehnologija odvodi  od osnovnog izvora znanja: sve manje čitamo, razmišljamo, a sve više trčimo, trčanje će nam  doći glave

.    

OKVIR II

                               MJEŠOVITI BRAKOVI       

     U knjizi „Bošnjaštvo na vjetrometini“, između ostalog, ukazujete i na loše, pogubne strane bošnjačke političke elite, kritikujete  politiku SDA, spominjete neke kreatore te politike, ali  tamo gdje govorite o pogubnosti hajke nad  mješovitim brakovima, zaobilazite imena onih koji su to činili. Zašto, recimo, ne spominjete Džemaludina Latića ili, uzmimo, Mustafu ef. Spahića, profesora na Gazi Husret–begovoj medresi u Sarajevu i hatibu džamije Čobanija u ovom gradu.  Zašto ste ta imena izostavili?

     KADRIĆ: Inače, nikada ne želim „udarati“ po imenima, pa neću ni sada, ali priroda je svoje rekla, ona jedina i poznaje mješovite brakove, sviđalo se to kome ili ne. Ovdje mislim na prirodu mješanja muškarca i žene. Priroda nije ostavila, u reproduktivnom smislu, mogućnost miješanja žene i žene ili muškarca i muškarca . Ovo što u dnevno-političkim svrhama pokušavaju upotrebljavati ljudi koje ste vi spomenuli, ali ne samo oni, to je blud, elementarno neznanje.

Ova zemlja, Bosna, jako dobro zna šta znači miješanje, mješoviti brakovi. Spomenuo sam podatak od 42 odsto mješovitih brakova koji su predstavljali genetsko-socijalno miješanje direktno ili indirektno. To su bili izleti i nije što ja nisam reagovao. Krivo mi je što neki drugi, koji su zaduženi da na ovom prostoru udaraju ćuške nisu tako reagovali, a ne reaguju ni sada.

   Napasti mješovite brakove na takav nači, to je vulgarnost, klasičan rasizam. Posebno pozivati se na religiju, na autoritet Boga, to je sramno.

 

OKVIR III

                      BOŠNJAČKI SABOR

     U ratu je održan Prvi bošnjački sabor. Bio je  neka vrsta odrednice, putokaza kuda Bosna i Bošnjaci treba da idu. Ovih dana aktuelna je rasprava o tome da li je potreban novi bošnjački sabor, čiji su inicijatori prof. dr Muhamed Filipović i dr Džemaludin Latić. Jedni osporavaju takvu ideju, drugi je zdušno podržavajiu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

   KADRIĆ: U ratnoj devedeset i nekoj je imalo smisla održavati takav skup, jer se tada tražio maksimum saglasnosti o minimumu pitanja  kako opstati na ovom prostoru, onda svebošnjački sabor, koji ne isključuje učešće bošnjaka pravoslavaca, bošnjaka katolika, ima smisla. Ali, danas, u 2oo9. godini sazivati vaniistitucionalni sabor mislim da ne bi imalo smisla najmanje iz dva razloga. Prvo, ne bi imalo smisla iz razloga samog naroda, drugo, ne bi imalo smisla jer bi se otvorio proces vaninstitucionalnog organizovanja i drugih. Ja sam legitimista. Imamo BiH takvu kakva je i unutar njenih institucija treba rješavati  i ovo, hajademo reći, svebošnjačko pitanje.

 

OKVIR IV    

                                OLIGARHIJSKE AMBASADE   

      Hrabrila je činjenica da ste još prije sedamnaest  godina u knjizi „Bošnjaštvo na vjetrometini“ javno istupili protiv podjele BiH, što je činjeno  i u inostranstvu, skrećući pažnju, recimo, na ambasadu u Štokholmu, u kojoj je tadašnji ambasador Izet Serdarević, blizak Izetebegovićev prijatelj, još l992. godine formirao „ambasadu SDA stranke“ i u kojoj je – kako je to primjetio Stjepan Kljuić, tada član Predsjedništva BiH – uposlio „l3 ljudi, l3 muslimana“. Takvih privatnih ili poluprivatnih ambasdada još je bilo po inostranstvu?

     KADRIĆ: To što se, na žalost, dešavalo ovdje, reflektovalo se tamo. Jedna od najvećih pobjeda Slobodana Miloševića na prostoru BiH bila je instaliranje mladomuslimana kao političkog pokreta, jer je on sa političke scene eliminisao sve ono što su i Bošnjaci bili institucionalno integrisani, recimo u JNA, u politici itd. Mladomuslimani, su svojevremeno sankcionisani kao ljudi koji su se borili za više vjerskih slonoda i ništa više. Neću reći da je taj proces njihova progona bio pravedan ali kada su oni došli na političku scenu, oni su otkrivali vruću vodu, učili su ono što se odavno znalo, pa i ova priča oko ambasada.

   Vjersko-nacionalne elite iz BiH su se etablirale u dijaspori, pa prema tome i u ambasadama. Kada je u pitanju Skandinavija, treba reći da Šveđani stimulišu organizovanje socijalnih grupa,  useljenika. Tu su se naši useljenici ponajbolje snašli. Više od 3o vlasnika restorana u Švedskoj je svoje restorane pretvoreilo u bosanska udruženja. Da bi ti Bosanci dobili i politički okvir, onda oni čine jedan apsurd – za svog predsjednika biraju, nikog drugog nego hodžu i taklo dobijaju politički obol. Na žalost, u cijeloj toj priči, ambasada u Štokholmu ne samo da se nije suprotstavila, nego je i kumovala. Čovjek kojeg ste vi spomenuli, a ja nisam htio da mu spominjem ime,  njemu taj imdž, taj vjerski milje odgovara. Još l992. godine ambasada u Štokholmu je simulirala podijeljenu BiH. To je BiH u kojoj se ja nisam mogao prepoznati. Otuda i to moje protestitranje, da upotrebim taj termin u protestanskoj zemlji. To nisu bile ni partijske, već oligarhijsje ambasade u kojima se uvezuju rod i pomoz Bog. Gdje god sam išao tamo u te ambasade, onda sam morao da sretnem nekog od poznatih bošnjačkih prezimena – ili Serdarević ili Izetebegoivić ili Silajdžić...To nisu bile ni vjerske, ni religijske, nego oligarhijske ambasade. Takvo prezentiranje Bosne tada, ali danas je tragično.

 

OKVIR V

                    JEDNOOKI INTELEKTUALCI

 

   Ove godine akademik Muhamed Filipović obilježava 8o godina svog života. U Avazu je to na nekoliko strana pompezno najavljivano. On na ovim prostoruima slovi kao vodeći bošnjački intelektualac i on to sam za sebe kaže. Šta je za Vas intelektualac danas uopšte u BiH?

   KADRIĆ: Intelektualci imaju veliko breme i odgovornost, ali ne da budu poklopac za sve, ne da čitaju ono što je bilo, već da odgovore na ono što tek dolazi. Na žalost, vrijeme od l992. godine je puno salonskih intelektualaca, onih koji su jednokratno ili na kraće upotrebljivi, pa i ovaj kojeg sada spominjemo. Ono što je možda najznačlajnije ili jedino što je intelektualno uradio jeste promišljanje o bosanskom jeziku, što je bosanski duh u književnosti. Tada je on bio hrabar i mudar, jer je skrenuo pažnju na problem. Poslije toga, on se hvali da je bio Alijin diplomata, a i danas se slika u crvemnim salonima... To nije moj tip intelektualca. Intelektualci imaju veliku odgovornost za stanje u kome se nalazimo danas i za stanje u kome ćemo se naći sutra, zato što se ne nametnu, zato što ne projiciraju bolje što tek treba da dođe, nego dozvole da u kraljevstvu slijepih, jednooki ljudi postaju kraljevi. BiH je danas oslijepljena zemlja u kojoj ljudi sa jednim okom hoće da budu pametni, hoće da vladaju, hoće da su kraljevi. Otiđite u Parlament, pa pitajte hoće li neko od njih biti predsjednik ove države. Niko neće odbiti, a to je neskromnost, to nije vrlina, to je velika mana, i to je problem onih koji ih biraju.

    Evo da za primjer uzmemo Nijemce. Oni su u ratu, kad im je bilo najteže, imali singltona, koji se zvao Elzet, koji je ličnim primjerom htio da pokaže da njemački narod ide u strašnu provaliju, a simbol te provalije je bio Hitler. On je danima spremao atentat na Hitlera i u pivnici je pripremio atentat. Bomba je, međutim, eksplodurala l5 minuta kasnije kada je Hitler već otišao iz pivnice.  Danas svoju savjest Nijemci čiste i peru sa herojstvom jednog Elzeta. Danas Bosanci trebaju svoje Elzete, mudre i hrabre ljude, koji treba da kažu ne, ne, ne...

 

 

OKVIR VI

EKOLOIŠKI PISAC

     Spomenuli ste u ovom razgovoru neko Vaše bolesno i zdravo iskustvo kao planinara, kao ekologa, putnika. Šta mladom čovjeku možete preporučiti za zdrav život, za mladalački duh...?

     KADRIĆ: Kao srednjoškolasc, u prvom razaredu, zbog gluposti u koje srednjopškolci upadaju zbog alkohola, razbijanja stakla ruklama, i ja sam završio u bolinici u kojoj sam proveo tri do četiri mjeseca. Radilo se o život ili smrti i ljekari su tražili da se uozbiljim i  da odgovorim hoću li živjeti kvalitetno i zdravo ili ću morati da se pozdravim sa životom. Odlučio sam ovo drugo. Spasenje i mladalačko izbavaljenje ja sam našao među izviđačima, ferijalcima,.planinarima, ljudima koji su volili i vole prirodu... Kada imam priliku, onda kažem da sam se ja oljudio – i fizički, i psihički i socijalno kroz planinu i planinarstvo, da su planinari moj najbliži rod. Sve ove titule, od prof. mr i ostalo, za mene su periferne, a najvažnije je da sam ljepotu življenja upoznao kroz kvalaitetno planinarenje i zdravo življenje. Zahvaljujući planiunarstvu, ja imam kvalitetno zdravje, postao sam slikar, pisac, skijaš, plesač, muzičar itd. Sve sam to mogao protračiti u nekoj zadimljenoj prostorioji, i to sa alkoholom, ali nisam i možda je to poruka. Zato sam ja ekolpški pisac.              

 
Naslovnica



Promocija u Gornjoj Tuzli, Kadrić, Ešić

U Gornjoj Tuzli je 18 jula promoviran roman "Luter i Orlović", ali ima nešto više od promocije, ovim činom se simbolično Hamza Orlović poslije više od četiristo godina napokon vratio kući.

U organizaciji Doma mladih Tuzla, ispostava Dom kulture Tuzla,  i  Izdavačke kuće "Bosanska riječ" sinoć je u Gornjoj Tuzli promovisano još jedno književno djelo. Riječ je o romanu " Luter i Orlović", autora Ševke Kadrića.
Radnja romana smještena je u XVI-to stoljeće u vrijeme uspjelih kršćanskih reformi i neuspjele reforme u Islamu. Akteri romana su Martin Luter i Hamza Orlović.
Čovječanstvo danas, ništa manje nego u vrijeme junaka romana (XVI vijek), ima velikih problema. Martin Luter i Hamza Orlović za svoje vrijeme i izbavljenje su tražili najprikladniji lijek, tražili Boga u srcu ljudi. Put do srca je bilo učenje maternjeg jezika i prevođenje svetih knjiga na taj jezik.
«Bog danas ima velikih problema i on treba hrabre i pametne ljude», reći će Martinu jedan od njegovih učitelja tada. Bog i danas, kad je čovječanstvo u strašnoj ekonomskoj, ekološkoj i moralnoj krizi, ima velikih problema i on i danas ponovo treba pametne i hrabre ljude. Kad su u pitanju Bosanci i Bosna oni trebaju prije svega slavitelje tog prostora i svog maternjeg jezika, preko jezika će lakše stići i do drugih ljudi ali i svog Boga u srcu skrivena, naglasio je autor romana.
Roman "Luter i Orlović"  autora Ševke Kadrića nedavno je objavljen na bosanskom jeziku, a uskoro će biti preveden i na švedski jezik.
"Meni kao Tuzlaku je priča bila nevjerovatna, bio sam ponosan da je naš  čovjek, Hamza Orlović baš iz Gornje Tuzle, bio najučevni čovjek svog  vremena u Otomanskoj imperiji i pokušao promjeniti taj svijet baš kao i
 Martin Luter. Drago mi je da je baš "Bosanska riječ" u svojoj ediciji savremenog romana objavila ovaj fantastični roman", kazao je Šimo Ešić, direktor Izdavačke kuće Bosanska riječ.