SVETOZAR PUDARIĆ – heroj iz naše ulice

S. Kadric

 

Svetozar Pudaric

Sinoć (26 maja 2009) sam pratio emisiju na RTS, na temu optužbe za masakar vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici maja 1992. gdoine. Gosti u studiju su bili predstavnik ministarstva R Srbije, Mladen Ivanić iz Banjaluke i [b]Pudarić Svetozar[/b] iz Sarajeva. Uz simpatičnu ali politički obojenu voditeljicu, se na trenutke uključivao i jedan iz Ministarstva pravosuđa, takođe Srbije, onog koje je proslijedilo interpolu potjernice za 19 građana BiH zbog «navodnog» masakriranja vojnika JNA u Sarajevu. Navodnog, ne da sporim slučaj i nevino pobijenih ljudi, već zato što je riječ o optužnici, ovaj put jako politički doziranoj.

Ali krenimo redom, povezujuća nit svih učesnika je to što su Srbi i to je naglašeno da bi gledaoci više vjerovali gostima i optužnici. Odmah je član predsjedništva [b]Željko Komšić[/b] markiran kao čovjek koji je krivac za narušavanje idiličnih odnosa ove dvije zemlje, čovjek koji iz «sasvim privatnih razloga» neće da primi ministra vanjskih poslova Srbije (Jeremića), nece da dođe u Beograd na poziv predsjednika Tadića ali i traži pokretanje krivičnog gonjenja za zlocine [b]Dobrice Ćosića i Lilića[/b]. (U Beograd nisu išli ni on ni Silajdžić, samo otišao Radmanović).

Da bi priča dobila na ozbiljnosti, gledaoci se podsjećaju da će biti prikazani mučni snimci tog masakra o kom je riječ (Dobrovoljačka ulica). Zatim ide scena tranvaja u plamenu, vojnika koji mrtvi leže po pločniku, vojnika BiH armije koji im nešto rove po džepovima. Uz film ide i audio snimak komunikacije između nekog ko obavještava da ide UNPOFOR i da treba što prije kolonu uništiti. (Nešto kao bježite iz šume eto šumara). Šokiran snimcima, gledam tranvaje i vrtim sliku po glavi razmišljajući gdje je snimljena, razmišljam o srbijanskom gledaocu koji poslije ovoga odmah odlazi na mjesto mobilizacije i ide da sveti srpsku mladost...

Svetozar Pudarić se nije dao zbiniti, tu pred očima gledalaca je na najefikasnijei i najbolji način pokazao šta znači gebelsova fašistička propaganda i šta su stvarni razlozi zašto Željko Komšić, ne želi u Beograd i ne želi primati beogradske misionare, ali i zašto traži da se podigne optužnica protiv Dobrice Ćosića i Lilića.

«Željko Komšić ne želi u Beograd sve dok je [b]Ilija Jurišić[/b] u beogradskim zatvorima».
Ostalo prepričavam tako da neću stavljati citate: [i]Snimci koje smo vidjeli nemaju veze sa Dobrovoljačkom ulicom ni masakrom koji je spomenut, riječ je o napadu JNA na civilne objekte Parlamenta BiH dva dana ranije. Vojnici koje smo gledali mrtve na pločniku su žrtve te agresije na grad i njihovih oficira. Lično sam bio u neposrednoj blizini u prostorijama SDP-a i sve gledao. Ton uz snimke je nadodan iz nekih od kasnijeih događanja. UMPROFOR taj dan niti je reagovao niti bio u pokretu....[/i]

Zaprepaštena i zbunjena voditeljica je konstantno vraćala priču na Dobrovojačku ulicu, dok je nije prekinuo Ivanic potvrđujući Pudarićeve tvrdnje da slike nemaju nikakve veze sa dogadjajem iz Dobrovoljačke, istina on je cijelo vrijeme bio najrevnosniji advokat Beograda, optužujući Sarajevo da ono kao stalno optužuje Beograd za nešto a Beograd sa tim nema nikakave veze... Taj dio priče nije nov, ali ova priča je posvećena istinskom heroju večeri, [b]Svetozaru Pudariću[/b], koji je imao još što-šta da kaže ali ga prekidoše uz famozno «rekao si više nego što smo očekivali». Bravo Pudariću.

KONGRES SDA

 Nije pobjedio Tihić već izgubili Izetbegović i Cerić

 

Sulejman Tihic


I bi Kongres i prođe Kongres, skoro sam bio siguran da će na njemu pobjediti trojac Izetbegović, Terzić, Cerić ali nisu. Ponovnim izborom Sulejmana Tihića Kongres SDA kao da je rekao sudbinsko ne islamistima i kriminaliziranim prodavačima magle.

Izetbegović mlađi, ničim izazvan u XXI vijeku, u sred Evrope počinje svoj politički govor na kongresu ”evropske i demokratske” stranke sa ”BismilahirRahmanirRahim”!? Naj glasniji član njegovog izbornog stožera, što bi naši susjedi rekli, bio je niko drugi nego sam predsjednik IZ BiH reis Mustafa Cerić favorizujući ”mladog i lijepog”: Skoro da niko u političkoj javnosti nije za ozbiljno uzimao Adnana Terzića, koji je opet ničim izazvan u predizbornoj utrci najavljivao prebacivanje svojih glasova Izetbegoviću mlađem. Ovaj, Izetbegović mlađi je slatkoriječivo poručivao da SDA, u kojoj bi on bio na čelu napokon trebalo da reaktivira intelektualce i dijasporu, i sve to začinio sa onim famoznim ”BismilahirRahmanirRahim”. Ja već zamislio bosanske intelektulace po svijetu razasute i BiH dijaporu kako žure prema Sarajevu da se aktiviraju, jedni pameću drugi novcem, ponavljajući ”Bismilahir….”

 

U vremenu stranačkih prebrojavanja, prestrojavanja i bježanja iz jednog tabora i drugi bilo bi dobro razmisliti o porazu, fatalnom porazu politike mladomuslimana či je mlađi izetbegović nadajmo se i posljednji javni demonstrant. Vjera u Evropi je odavno postala privatna stvar, a smisao politika i jeste u tome da stvori politički okvir u kom će moći da se upražnjava kao jedno od ljudskih prava. Neko je Bosncima još daleke 1990. podvalio klerikale među njima i mladomuslimane. Ta politika je i u Bosni odavno pokazala najcrnju stranu, ali eto ima političara kojima to još uvijek niko nije rekao. Zar je morao Kongres SDA da se desi da bi im se kazalo?

 

Kongres, je kazao i najizabranijem među vjernicima muslimanima (nadati se da je to poruka i njegovim kolegama u drugim vjerskim zajednicama) da nije njihovo da se bave politikom naroda već vjere. Ako Bošnjaci (ali i drugi narodi) nisu kao narod sposobni da se odhrvu sa izazovima vremena u čuvanju prostora i jezika, vjerski poglavari će im malo u tome pomoći.

 

Kongres SDA bi po mom subjektivnom sudu trebalo da je poručio političarima i da je politika ozbilja stvar ali i da je nisu dostojni nemoralni i neznalice. Oni koji nose breme neraščišćenih optužbi za kriminalne radnje ili vezu sa samim kriminalcima, treba da siđu sa trona odgovornih, ozbiljnih i moralnih, što bi trebalo da krasi one koji se ozbiljno bave državom i sudbinom građana u krajnjem i naroda.

 

Da ne ispadne da mislim da je Tihićev izbor sretno riješenje, ali je nada da može biti bolje, istina to bolje niti počinje niti završava sa blamažom zvanom Prud. Ali ako Tihić sad i odmah ne prestroji stranku u pravcu proevropske, demokratske, sekularne koja prestaje biti izvor i zaštitnik kriminala, vrijeme današnjih gubitnika će vrlo brzo ponovo doći.


BOSNA u rukama sitnih šićardžija

 U januaru sam na ovom blogu govorio o nekoliko intervijua koje sam dao svedskim novinama, onaj u Finnvedennu i Miljomagazinu. Naglasio sam da ce ekonomska kriza u svijetu dodatno zakomlicirati odnose stranaca i domacih i produbiti jaz izmedju njih.

http://sevko.blogg.se/2009/march/ako-strance-do-sada-niste-integrirali-kako-c.html

Pisao sam da na tekst nisu reagovali švedski političari u njemu prozvani već  oni "naši" oko šanka, ćevapa, folk muzike i vjere domaće okupljeni. Doduše, nisu se potpisali već u švedskim novinama stavili da se njihovi članovi sa mojim stavovima ne slažu. Ne rekoše ni ko su im članovi ni ko su oni. Švedski političari su ih i izolirali da bi mogli po potrebi ovako reagovati, čuvajući "integraciju" po njihovoj mjeri. A ja sam još uvijek zabrinut za jaz koji ekonomska kriza neminovno produbljuje između neintegrisanih socijalnih grupa, kad je u pitanju Švedska onda su to stranci i domaći. U integrisanom društvu i u nevolji su svi njegovi članovi jedni uz druge, u segregiranom se okreću jedni protiv drugih. Stara je parola lošeg vladanja "zavadi pa vladaj".

 U medjuvremenu se desio Sajam knjiga u Sarajevu, gdje sam, po peti put, bio dio price okupljanja BiH pisaca iz dijaspore, promoviranja njihovih djela ali i njih samih. Taj dio price je manje vise javnosti poznat preko novina, radija TV-a. Segregaciju i interviju u svedskim novinama sam bio i zaboravio. Ali male sitne sicardzije, koje rabe Bosnu i segregaciju od 1992. nisu. Kad sam se vratio zovu me iz jednog BiH udruzenja u Varnamu (a ima ih 5) i prepricavaju segregaciju i na udruzen, bosansko svedski nacin.

Evo kako ona ide. Predsjednik jednog od BiH udruzenja (ima ih nekoliko) iz one price o segregaciji sa pocetka teksta, je spremao Godisnju skupstinu na kojoj je trebao legalizovati nerad, privatiziranje udruzenja ali se i izabrati jos jedan mandat (seti po redu). Prvo sto je uradio, rasturio je upravni odbor koji je bio svjedok svega toga (predsjednicu zena, blagajnicu i trojicu najuglednijih clanova drustva. Telefonom pozvao one njemu bliske i dobar dio rodbine (ukupno skupio 25 clanova) i obavio formu, papire pocjepao i tu je kraj. Treba naglasiti na okupljenima vec 3 godine ponavlja kako na mjestu predsjenika udruzenja oni iz komune (tacnije Joran Malmö) ne zele vidjeti nikog drugog osim njega. Vjerovatno sitna laz ali eto prolazi.

Prica postaje interesantnija kad se zna da je igra u drugom, prvo privilegija je imati kljuceve od Udruzenja, kase (predsjednik je stvarni blagajnik i revizor zadnjih 6 godina). Najvaznije ipak na kraju, vec 3-4 godine isti ubjedjuje one u komuni da se Bosanci nemaju gdje okupljati ( i ako malo kad i ovaj lokal napune). Ideja je poznata, treba mu cevapdjinica i bitrija. Ona treba i svedskoj birokratiji jer ce tako potrositi sredstva za integraciju, prebaciti ih iz jednog dzepa u drugi.

I evo na pocetku. Jos 1992. godine kad je rat u Bosni odnosio zivote, male sitne sicardjije kojima restorani nisu bas najbolje isli, su se udruzili u tzv. Savez BiH drustava u Svedskoj. Motiv je bio pragmatican, restoran u svedskom drustvu placa porez, udruzenje gradjana ne placa. Ta prakticna korist po objektu znaci 10-20000. Oni i dalje rade isto, drze restoran ali sad pod firmom BiH udruzenja, cak jos povoljnije u udruzenju se moze tociti alkohol.

Da bi stvari dali i politicku notu, izabrali su za predsjenika hodzu (Karamana). Dobro ste procitali 32 restorana preko noci postaju 32 BiH udruzenja a predsjenik im je hodza. (Cuprija, Tabakovic, Ferhatovic, Hondo, Poljo... sve restoran do restorana i predsjenik do predsjenika). To je odredilo i sadrzaje bavljenja, sank, pice, turbo folk, sverc, kartanje... ali i pravljenje dzemata oko hodza... Svi oni koji su upozoravali da je u pitanju nemoral, kriminal i  u krajnjem stetno za Bosance u Svedskoj su automatski proglasavani neprijateljima naroda i vjere, to ostalo do danas.  Istina BiH savezi se umnozili, udruzenja usitnila... Hodza je koristio situaciju da etablira vjeru u narodu (to mu je i posao) ali i da promakne svoje...  Sticajem okolnosti svemu sam bio, sto bi susjedi rekli, nazocan. Tad sam pokrenuo i uredio prva dva broja lista "BiH glas u Svedskoj".

 

Cijeloj prici kumuje i SDA-aovski rukovodstvo iz ratnog Sarajeva koje u Stokholmu za BiH ambasadora bira mladomusliman Izeta Serdarevica. Ostali dio price ide u anale neznanja, cerecenja Bosne i Bosanaca ...

I da se vratimo malom predsjeniku u jos manjem udruzenju u Varnamu. Ovaj samozvani predsjednik je  danas dio tima upravo tog Saveza i u njemu je dio nekakvih nadzornih organa. Koga i kako on nadzire i predstavlja, dovoljan je primjer iz udruzenja kom se nametnuo, sve rastjerao ali on pliva, pa dokle li.


 


DRUG FIĆO

 

Ševko Kadrić

 

U Foči sam odrastao u društvu djece Alije Salje Drageca. Potrefilo se da je svako u mojoj porodici imao vršnjaka u njegovoj, Šerif Ešefa, Reva Rešu, ja Mirada... I kasnije sam u kuću Salja ulazio kao u svoju, Mirsada je znala šta volim popiti, Tifa šta pojesti a stari Salja... e njega sam slušao pretvarajući se u uho, kasnije sam i zapisao što je govorio ni slutio nisam da će to biti njemu oporuka a meni nesanica kojoj sam se desetinama godina vraćao, to činim i ovaj put. Njegovo, zastrašujuće kazivanje sam pokušao plasirati u medijima kroz životopis prije posljednjeg rata ali su samo dvoje novina imale hrabrosti i sluha da dio objave, «Drinske novine» tri nastavka i «Svijet» prilog.

 

Poslije rata sam se iznova sreo sa rukopisom, ispostavilo se da je to bila sva moja pokretna i nepokretan imovina u Bosni sačuvana. Iz rukopisa sam izvadio autentično kazivanje «Alija Bosanac» pa mi se učinilo premalo, kasnije sam ga literarno uradio u formi romana «Proleter u srcu» koji je u 2007 bio najbolji BiH roman pisan u dijaspori (Mi pisci iz BiH dijaspore kao da se pisaca u Bosni i onako ne tičemo), ali ni o teme neću sada.

 

Proleter u srcu

 

U pripovjedanju Alije Salje Drageca, istinskog proletera, radničkog tribuna i heroja, naglašavaju se dvojica drugova čije je naredbe slušao i izvršavao, u Zagrebu je to Marijan Badel a u Sarajevu Fićo. «Idi u Sarajevo i javi se drugu Fići», dobiće naredbu na Romaniji 5 aprila 1945. godine. Već 6 aprila, po naredbi druga Fiće, Alija je postavljen na dužnost komandanta obnove starog dijela grada Sarajeva. Junak romana, ali i stvarni lik, je sve naredbe Partije revnosno izvršavao, pa i ovu. Kad je Čeršija podignuta iz pepela i na njoj zaživila, nova proleterska vlast, dobio je naredbu da ide u Zenicu za direktora željezare. Problem je nastao kad izbjeglice iz Istočne Bosne nisu htjele kućama bez njega. «Ideš u Foču!» bilo je novo Fićino naređenje, prije nego je sa nekoliko hiljada izbjeglica krenuo u Foču. Daljnji tok događaja se može naslutiti kad se imju u vidu tragična događanja u ovom kraju u toku ratnih 1941/42 a posebno 1943. godine. Susret sa Fočom tada general Kosta Nađ naziva susretom sa poprištem najstrašnijeg genocida koji je u životu vidio. Ali ima još nešto strašnije od genocida, to je amnestiranje zločina od strane onih koji su ga trebali kazniti po božijem i ljudskom zakonu.

 

Naime čuvenim Fočanskim propisima i uredbama o dobrovoljačkim odredima Tito je amnestirao zločine i četništvo, dozvolio da se kokarda u Foči, ali i drugim krajevima, naprosto zamjeni petokrakom. Ovaj čin, bez obzira čim motivisan, stavlja pod upitnik osnovnu odrednicu NOP-a to je antifašizam? Aleksandar Ranković, tada prvi Titov policajac, kasnije važan i za nastavak ove priče, će tada naširoko hvaliti veliku partizansku pobjedu kojom se osnovna četnička masa prevodi partizanima. Istina ta četnička masa zadržava i komandni kadar, ozloglašene četničke komandante i zlikovce, Straja Kočovića i Ranka Popadića. I u priči o Foči i Vrhovnom Štabu NOV-a tog vremena, dugo vremna kasnije, srećem Fiću ali sad sa punim imenom Ferid Fićo Čengić, instruktor VŠ. (U Foči je tad u istom štabu bio i kasnije poznatiji Adil Zulfikarpašić).

 

 

 

U tamnici u Sremskoj Mitrovici              U Sarajevu 1945. godine

U tom fočanskom peridodu, Fići će se desiti ljubav, nije je planirao, ali se naprosto desila. Sreo je mladu partizanku Natašu Zimonjić, kćerku primorsko-zahumskog vladike. Ona mlada, lijepa, on stasit, odvažan, sve se isplelo i usukalo kako to već život zna usukati. U takvom okruženju, koje je zaudaralo četničkim zlodjelima, ova ljubav je bila, baš kao i oni, hrabra i odvažna sa vjerom u novo društvo bez zla i zločina, na ljubavi građenom. Tek kasnije će Nataša saznati da je u najtamnijim odajama četništva ubrzo donijeta odluka da se likvidiraju i jedno i drugo za uzor drugima. Nataša će kasnije saznati i ime egzekutora, duboko u novoj vlasti ugniježdenog. No vratimo se Fići.

 

Gledam mu člansku knjižicu KPJ u kojoj stoji da je član od 1928. godine. Knjižica crvena, rukopis požutio, između se on slabo zalijepljenom fotografijom ugnijezdio. Na jednoj od fotografija, izlomljenoj i požutjeloj slikan je pred zidom u odori zatvorenika. Na poleđini piše da je fotografija sjećanje na kaznionicu u Sremskoj Mitrovici a datum je 9 mart 1937. godine, (ako sam zadnju brojku sa rukopisa dobro dešifrovao). Poređenjem godine rođenja (1910. i godine pravljenja snimka, konstatujem da mu je tad u kaznionici trebalo biti 27 godina.)

 

Gledam i Optužnicu «Državnog prijekog suda» (država je NDH) od 22 juna 1941. godine na kojoj se tuži i sudi istovremeno kao «organizator komunističke partije i kao član glavnog komiteta» (pretpostavljam oblasnog?). Ovdje nalazimo ješ nekoliko važnih informacija uz njegovo ime vezanih, prvo da je sin Alibega i Haše rođene Sijerčić. Te da je «islamske vjere». Tako ga sud kvalificira svojim mjerilima, pored toga što je komunista (ateista) on je po njima i «islamske vjere»!? U ovoj Optužnici čitamo i da je «Ibrahim». Kasnije će se ispostaviti da mu je stvarno pravo ime Ibrahim ali da je među partizanima dobio konspirativno Ferid Fićo, što je zadržao do kraja života.

 

Na istoj optužnici srećemo i imena drugih revolucionara tad suđenih i osuđenih na prijekom sudu: Mihajla Popovića, Šaloma Albaharija, Staka Popović, Muje Zvizdića, Baručić Mehmeda, Estere Tino Romano, Drage Šobota, Jozefa Pape, Estere Papo.

 

U presudi stoji da su okrivljeni počinili zločin iz člana... I ako određenje same kazne ne stoji, nije teško uvezati, prijeki sud, ratne 1941. gdoine, NDH-ovsku vlast i zaključiti o kojoj je kazni riječ.

 

Drugim izvorima doznajem da je Fićo tada uhapšen u čuvanju odstupnice svom drugu, kasnije poznatom političaru Đuri Pucaru Starom. Ilegalna štamparija je bila otkrivena i u njoj ova dvojica ilegalaca. Rezon je bio jednostavan, ukoliko ustaše uhvate Pucara (Srbina) šanse da se izvuče živ su bile minimalne. Konstatujem da se Fićo žrtvovao za druga i komunistiku stvar. Fićo je tad izbjegao smrtnu presudu razmjenom (za ostale bi trebalo proroviti po arhivama). Partizani su dali ustaškog pukovnika za njega. I ako mučen i iscrpljen ipak se našao među partizanima na Romaniji krajem 1941.  ili 1942. godine.

 

Putevi prebacivanja vrhovnom štabu i u neposrednu Titovu blizinu, nisu poznati ali ga 1943. godine srećemo u društvu Rankovića, Pijade, Ive Lole Ribara, Milutia Milutinovića, Milovana Đilasa.

 

Po svjedočenju Ahmeda Hamzića, partizana Mostarskog bataljona, doznajemo da je Fićo uživao posebno Titovo povjerenje. Naime Tito ga je lično u zimu 1944. godine poslao u Nevesinjske planine sa posebnim zadatkom da pronađe, iskopa i dopremi na određeno mjesto nadomak VŠ i njega lično. «Foćo je bio jak, visoko dostojanstven, iskren i pošten čovjek...» izmeđuostalog će napisati ovaj Mostarac odnekud iz Slovenije Fićinoj udovici, prije nekoliko godina, objašnjavajući detalje same akcije i Fićino mjesto u njoj.

 

Fićo, brzo, ponovo po specijalnom zadatku ulazi u okupirano Sarajevo. Uz Valtera Perića biva najznačajnije ime pripreme grada za deblokaru, oslobađanje. Poznata je anegdota kad Sarajlije na Vratniku dočekuju partizane i uzvikuju «Fićo, Fićo!». Aktivisti ih upozoravaju da se ne skandira Fići već Titu. Narod ih pita: «A ko vam je taj Tito?». Fićinu ulogu u tom Sarajevu tih dana vidimo na slici sa ispraćaja Vladimira Perića. U prvom redu su: Rato Dugonjić, Vojo Ljujić, Pašaga Mandžić, Vaso Miskin Crni i Ferid Fićo Čengić. Na sahrani ali i na još dvije fotografije iz tog doba Fićo je u uniformi, na jednoj se grli sa Rodoljubom Čolakovićem (po kom će mu i najstariji sin Roćko dobiti ime), na drugoj portretnoj na reveru ima Spomenicu.

 

Rato Dugonjić, Vojo Ljujić, Pašaga Mandžić, Vaso Miskin Crni i Ferid Fićo Čengić

 

 

Malo iza toga će Fićo skinuti uniformu i postati gradonačelnik grada Sarajeva. U Skupštini grada među slikama gradonačelnika, se svakako još uvijek nalazi i njegova i ako je postojao period kad je nije smjelo biti. To vrijeme, kad ga nije smjelo biti, je brzo počelo, naime Sarajevo je u povodu otvaranja pruge Šamac – Sarajevo, posjetio Tito. Uz Tita je uvijek išao i njegov prvi policajac Aleksandar Ranković. I dok je Tito, kao pravi džentlmen primjetio da je Fićina suprga mlada i lijepa, Ranković je direktno pitao: «Zašto ti Fićo toliko Turaka primaš u ovu našu novu vlast?». Fićo je reagovao kako dolikuje pravom proleteru, borcu za vlast radničke klase, oštro i srdito. Tito se tad umješao na svoj način smirujući drugove. Očito Ranković, nije mislio da je to samo rasprava drugova, on je u Bosni i stotinjak godina po progonu Turaka vidio Turke. Istina on nije bio u odori Karađorđa već Titova generala?

 

Fićo je 1948. godine bio među prvim zatvorenicima koji su punili kazamate Golog Otoka. Direktno sa funkcije gradonačelnika Sarajeva. Povod banalan, drugovi su tražili od njega da osudi svoje saradnike: Voju Lujića, Bodu Stoinića, Hasana Ljubunčića, Raziju Ljubunčić... kao informbirovce. On znao da su oni nevini, da je on čovjek kog drugovi trebaju.

 

Na Golom otoku ga je sreo i Alija Salja Dragec iz Foče, junak sa početka ove priče, ali i Šaban, Alija Hadžović iz Trebinja koji je za Trebinje bio isto što i Salja za Foču ili Fićo za Sarajevo. Tamo je sreo i mnoge druge zbog istog grijeha od istog naredbodavca, prvog Titinog policajca.

 

Djeluje nevjerovatno, ali Fićo je bio u logoru i 1959. godine, kad je Hruščov posjećivao Tita. Naime sa otoka Grgura je Nataša dobila punomoć 25 ožujka, od «vašeg supruga, penzionera na uporabi».

 

Naivni se pitaju da li je Tito znao? Znao je, baš kao i u Foči 1943. godine, ali dok je on novoj Jugoslaviji određivao mjesto pod suncem, neki pragmatični političari zadojeni starim idejama vladanja «u ime Jugoslavije» su sklanjali sa sunca prvoborce i istinske heroje te revolucije u Bosni, Crnoj Gori, Hrvatskoj...

 

Ovaj dio priče ću završiti, takođe naivnim pitanjem: Da li je Ferid Fićo Čengić zadužio grad Sarajevo pa i Bosnu i Hercegovinu više nego mu ćutnjom i zaboravom vraćaju? Da li bi sudbina Bosne i Sarajeva bila drugačija da su oslobađani tada bez njegovog udjela, koliko god ono iz ove priče izgledalo poput borbe Davida i Golijata?

 

P.S.

 

Lijep komad posljednjih godina života je odživio u Počitelju, ponovo na kamenu ali i u cvijeću i uz Neretvu. Sarajevom mu se nije dalo sretati sa nekim ljudima, koji su to bili prestali biti. Sklopio je oči 22 jula 1986. godine. Na posljednji počinak ga ispratila rodbina, supruga Nataša i sinovi Roćko i Goran. O Goranu Čengiću, po plemenitosti i hrabrosti na oca nalik, ćemo jedan drugi put.


BOSANSKE NESANICE

Sve što prođe vječnost jedna biva

 

”Ako me ne razumiješ sad ti  možda me razumjedne tvojega sina neki sin

 

Ramo KOLAR 

 

Ufate osmanski silnici malog Hamzu Orlovića i u sepetima, preko brda i dolina, odvedu u Stambol. Bi šta bi, malac se dade u škole, išla mu nauka ko od šale, i na kraju će postati hafiz, paši uz koljeno i samom sultanu zabremedet, ostalim uglednicima na diku i ponos. Sve dok Bošnjak, kako su mu primenjak prišili kad su saznali da je iz daleke Bosne došao, počeo misliti svojom glavom i promišljati Kur’an primjereno čovjeku slobode i sve to još u džamiji vaziti... Slijedile ga desetine hiljada, misleći kako je vrijeme da se svako svome Bogu moli na svome jeziku. Prozvali se hamzevijama. Hamza na rodnu grudu mislio, sanjao djeda Radina, bogumila, ukraj Tuzle, krajevima Soli... Bit će to pedesetak godina, nakon što je Martin Luter, 1517. izdao svojih čuvenih 95 teza o indulgencijama, kad započinje reforma katoličanstva, a pristalice će se prozvati protestantima. Priča se prepliće, akteri se prožimaju, hoće se kazati kako se slobodna misao ne može ubiti, ma gdje nikla, iz čije glave poletjela jasno i glasno... Horozi koji su prvi zakukurikali, u loncu su završili. Akteri romana, koji spominjem, imali su različite lonce i drukčije vatre pod njih podložene...

 

 

Dobro, ne primjećuješ da obojica junaka, povijesnih ličnosti, korijene naše bogumile, potiče me autor Lutera i Orlovića, knjige što je u hladnoj Skenderiji promovirana među desetinama pisaca i ljubitelja lijepe riječi koji su i sami odkorijenjeni pa poslani u sva nedohođa ovoga svijeta. Sepete su zamijenili avionima, autobusima, kamionima, sve bježeći od onih koji dogmu više vole nego ma i dječju misao koja može paliti vatru vlastitog oslobađanja iz mraka. Pristajala im je davno shvaćena mudrost kako se često treba stidjeti, ne toliko zbog zlodjela zlih ljudi, koliko zbog indiferentnosti dobrih. Zbog ovih potonjih, junaci romana, postaju stvarni likovi, koji su bačeni u čežnje švedske, američke, australijske, južnoafričke... Kad budneš ko ja, svedi svoj račun ko što svedoh i ja svoj. Hamza i Martin svoje su sveli, Ševko Kadrić, koji mi ovo hoće, sve granajući rukama, približiti i ubijediti da uradim prikaz knjige, a ja velim da se u mene samo o “genijalcima“ piše, ne o običnim “zapisivačima“, nije račun sveo, jer ne zna gdje je i kuda bi. Iz Foče davno mahno, u Sarajevu se teško primao, Švedska mu obećavala dok nije shvatio surovu stvarnost. Pa mu sve češće napamet padaju preci, poput Kulduka iz Solne, koji na svom stećku dobi natpis citiran na početku pasusa, a godine još one tamo, 1449. I državni je ministar našao vremena posjetiti svoje izbjeglice i dijasporu, ma šta to danas značilo, a znači muku državi koja ne zna šta bi s njima,  vratila ih i iskoristila pamet i novce, ili ostavila gdje jesu da se ne patiše s dodatnim pitanjima i prijedlozima. Izbjegli pak, otišli, najčešće otjerani, imaju istu dilemu, sve čekajući magiju vremena da je riješi. Tako se posjećuju, najčešće na sarajevskom sajmu knjiga, jal kakvim povodom kad ministar ima posla po stranim zemljama, pa se i njih ponekad sjeti. - Taman dobro, dosadan je već profesor Kadrić, objavi mi priču o Lejli... - Jel o doktorici Pilav? - Taman tako... Zaposlila se, konačno, diplomirala nakon četrnaest godina muka, belaja, učenja, muč­enja, čekanja i nadanja... Sve ga slušajući na po uha, listam vlastita sjećanja...

 

Dr. Lejla Pilav, doktorice Asime šći

 

Upoznao sam je u jednom švedskom gradu čije ime ne pamtim, kasnog ljeta 94. dok sam i sam, otimajući tijelo od izumiranja, rastočen vapio za smirajem ranjene duše. Kao da je iz bajke izišla, visoka, duge kose i nadasve privlačnih očiju, koje su sjajile krupne poput tegli meda. Očarala me njena nada i polet, želja da postane doktorica, vrati se kući i skače po obroncima Zelengore, Maglića, Sutjesku i njena sela obilazi. Slike matere Asime, koja je svoje ljekarsko znanje neumorno darivala seljanima po tim krajevima, živjele su u Lejli neugasla sjaja. Mnogo kasnije ću saznati kako je aprila 1992. godine sa bratom otišla roditeljima u Foču na bajramsku baklavu. Bila je student druge godine medicine, brat studirao arhitekturu. Htjela je još jednom kušati maminu baklavu, zagrliti oca Hasana, kojemu će švedska hladnoća po­moći prebr­zo preselje­nje na ahiret. - Kad su granate sa okolnih brda grad zasule, Lejla u podrum, nije deku ili vodu nosila, prigrlila indeks. To bio refleks, ko zna čim i kako u njoj stvoren. U logorima ih držali, dvije sedmice, možda baš mamine ljekarske slušalice i dobrota koju je po gradu godinama sijala, pomogli im da ih iz logora u tuđi stan vrate, njihov u onom granatiranju izgorio.. U stanu Lejla tugu zatočeništva i bezizlaza kratila knjigama, nad posuđenom anatomijom i atlasom ljudskog tijela poput Lomonosova, noći provodila. Na Vidovdan, 27. juna 1992. godine ih iz Foče konvojima izvukli... za Švedsku odlutali. Lejla tamo pitala šta joj treba da bi studij medicine nastavila. „Sve“, odgovorili oni iz švedske birokratije. Ona baš počela iz početka sa gimnazijom. Švedski, engleski, matematika, biologija... U trenucima odmora djecu bosansku folkloru i jeziku učila, uz nju desetine djevojaka i mladića prve korake i koreografije odigrali, djeca jezik svoj maternji, kiti mi njen zemljo profesor, Luterov i Orlovićev autor.       Hodila je Lejla, nije joj bilo dosadno, nikad nije bila sama, skupljala eho tuđih neizgovorenih riječi i sklapala svoje svjetove. Kako je i Radin iz Soli činio, prije nekih petsto godina. Epitaf o tome ostavio. Na kamenu, na svojoj, na plemenitoj... Sve do lanjske godine, prolazeći nanovo medicinu, ispite, sarajevske folove i dalamake, obećanja i čekanja, sklopila konačno svoj svijet. I pustila suzu, u seoskoj ambulanti u Brnjicu ponad Kaknja, gledajući se u zrcalu, bijeli mantil, premećući sve godine i neprospavane noći, mladost i logore, maminu torbu spremljenu za putu prema bolnici, svjesna da je bila i jeste pripremljena za svaku priliku i pomirena sa svakim ishodom, kao sufija, kao zaposlena doktorica u Kaknju, koja obilazeći nanu u brdu i primajući rudara u malehnoj ambulanti, dariva osmijeh i otvoreno srce svačijoj rani i neprimjetnu bolu.  Ljubavlju i znanjem glačala je ogledalo svoga srca da bi se u njemu bolje dobrota dala vidjeti. I nikad, dok je ko iz rukava sipala dijagnoze, naslanjajući ih na stare priče mame Asime, narodne mudrosti i iskustvo, dajući tako nadu i najbolesnijem, nije zaboravljala ni mudrost Vlka od Humske zemlje sina,  prije osam stoljeća uklesanu na stećku tamo nekuda po zelengorskim visovima, pa ne žali za onijem što je prošlo, niti se nada da će biti vječno ono što će doći. Oboje je sretno uklopila u sada i voli trenutak u kojemu jeste. Njene riječi dolaze od srca i nalaze put do srca drugih ljudi. Boljega lijeka čovjek ne bi našao da tri puta dunjaluk obiđe... Lejla će ići do kraja svijeta tražeći svoju rosu u travi...


SVOJATANJE BOGUMILA

Ševko Kadrić

 

Stećci, trag vremena, svjedok i sudija

Ovih dana je stranice Oslobođenja punila polemika o bogumilima. Priča se uglavnom svela na ono famozno čiji li su, više katolički, pravoslavni ili muslimanski? Odgovor je jednostavan ni jednih ni drugih ali ni trećih, oni su autentično obilježje jednog duha i jednog prostora, po mnogo čemu ipak omeđenog granicama ove ili one Bosne. Dakle pravo na svojatanje ostavštine bogumila (patarana) ima Bosna i Bosnci, pošto njih danas nema (rastočili se među vjerama i ”konstitutivnim narodima”, onda niko nema pravo da ih svojata. Pustimo bogumile neka snuju svoj vjekovni san i o našem izbavljenju čekajući i svoje spasitelje.

 

Bosanska vila, Jurkic

Danas čovječanstvo u cjelini, traga za slamkom spasa i izbavljenja i traži ideje koje su vijekove preživjele stojički. Kad su bogumili i njihovi stećci u pitanju, onda su oni svakako najpozvanije nijeme sudije koje imaju pravo da govore (i kad ćute), da sude i kad samo prkose vremenu. Švedski historičar Hans Furuhagen će naglasiti da su upravo oni inspirisali protestantizam u Evropi. Podsjetimo da je protestantizam kog simbolizuje Martin Luther (Luter) spasio Evropu od srednjovjekovnog mraka, krvave inkvizicije i indolgencije (otkupa duša zlatom i novcem).

 

Krenimo redom.

Katolička crkva nebi smjela svojatati Bogumile i njihovu ostavštinu najmanje iz nekoliko razloga. Prvo je optužba prezvitera Kozme koja se vijekovima ponavljala kad se kretalo na heretike, jeretike, kettare, u kojoj između ostalog stoji: ”Neće da se klanjaju krstu kao oruđu smrti. Ne klanjaju se ikonama. Grde sve crkvene činove, tvrdeći da su sveštenici slijepi feriseji koji žive u lijenosti… Odbacuju krštenje vode a sebe nazivaju ”kristjanima” i ako se ne pokrštavaju i ne krste….” Poslije ovih optužbi (ima ih 15) slijedila je osuda: ”Ko ne vjeruje u svetu i nevidljivu trojicu – budi proklet. Ko ne misli da je sveto pričešće – sveto tijelo i krv Hristova, budi proklet. Ko ne ljubi sa strahom i ljubavlju ikone Gospoda, Bogorodice i svih svetih, budi proklet. Ko ne misli da su crkveni činovi ustanovljeni od Gospoda i njegovih apostola, budi proklet…” Ovo, budi proklet, znači smrtnu osudu na najtežim mukama, spaljivanja.

 

Šta ona praktično znači evo primjera (Internet, traži inkvizicija):  Inkvizicija: Katolička crkva je 1209. - 1229. godine pokrenula krvavi rat protiv katara ili patarena u Langdoku na jugu Francuske. Taj rat je u (h)istoriji poznat kao Katarski krstaški rat ili Albižanski pohod, ali to je rat kojim su Rim i papa uspostavili krvavu inkviziciju koja je Evropom sijala strah, pljačkala i posebno surovo se obračunavala s elitom tog vremena i ženama. Elitom jer je rušila i ismijavala njene dogme o Zemlji kao ravnoj plohi i centru svemira ili papi kao božijem sudiji na njoj, a ženama jer su one bile najznačajnija socijalna snaga koja je prioritirala porodicu ispred crkve. Katarsko (u Bosni patarensko) vjerovanje je katolička crkva smatrala jeresom. O surovosti tih krstaških pohoda govori upravo ovaj u Langdoku. Na samom početku rata krstaši su pobili cijeli jedan grad Bezijer od 10.000 stanovnika, a kasnije su spaljivali i žive i mrtve katare… U tekstu stoji i ovo što u ovom kontkstu nije najvažnije: Poslije genocida, crkva je ponudila to područje sjevernofrancuskim plemićima i kralju Francuske koji su bili katolički plaćenici. Teritorija Francuske je tim ratom gotovo duplo uvećana. Francuska je dobila područja koja su imala bliže kulturne i jezičke veze s Katalonijom nego s Francuskom. Da nije bilo hrabrih ljudi poput Martina Luthera, svijet bi i danas bio zatočenik ovog duha, duha inkvizicije. Papa Ivan Pavao II, je prije svog odlaska u vječni mir, smogao snage da konstatuje da je progon jeretika bila velika greška katoličke crkve.

 

O progonu bogumila s pravoslavne strane svjedoči ovaj podatak o prvom okrunisanom kralju Srbije, Raške, Duklje i Dalmacije Stevanu (Stefanu) Prvovjenčanom (1196.-1228. godine) "... a on (Stefan)... nimalo ne zadocnev posla na njih vojsku naoružanu. Jedne popali, druge raznim kaznama kazni, a treće progna iz države svoje, a domove njihove i sve imanje njihovo sakupiv razda... Učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu. Knjige njihove nečastive spali i sasvim iskoreni tu veru..." ("Stefan Prvovenčani - sabrani spisi - Stara srpska književnost", Prosveta, Srpska književna zadruga 1988. godine.) I političari Trebinja su se u posljednjem progonu komšija pozivali na ovo kazivanje, valjda smatrajući komšije muslimane bogumilima.

 

Ono što je bio ponajveći grijeh bogomila, patarena… to je pored nepriznavanja vlasti crkve, bilo i nepriznavanje jezika ropstva kom su se svom bogu trebali obraćati na tuđem jeziku. Tako da su Nijemci, Francuzi, Italijani, Španjolci, Englezi… pored svojih divnih maternjih jezika trebali da se svom Bogu mole na latinskom jeziku, (ortodoksi na staroslavenskom), jeziku koji nisu razumjeli a malo koji i od sveštenih lica. Taj, tudji jezik, je  bio idealan da se podanici drže u mraku neznanja, da se odvoje od Svete knjige (Biblije) i njima ostavljene. Martin Luther bježeći od progona pape i inkvizicije 1520. godine u dvorcu Wartburg prvo što radi, prevodi Bibliju na njemački jezik. Kad je preveo za tri mjeseca i kad je odštampana u 5000 primjeraka, mirno je rekao: ”E sad mogu i da me spale, Bog i Hrist su spašeni od antikrista iz Rima”. I zaista ne samo da su tim činom spašeni Biblija, Hrist i Gospod već i njemački narod. Biblija postaje pravopis, pismenost obaveza vjernika, Biblija poruka Gospoda, ostalo je historija koju su slijedili i ostali evropski narodi krećući svojim putevima kalvinizma, baptizma… ali poštujući bogumilski princip ”Put do mog Boga je moj jezik”.

 

Ovo povezujem sa muslimanima i njihovim vjerskim poglavarima koji bi danas svojatali bogumile i njihovu tradiciju. Onaj koji je pokušao da sve promjeni, da i u islamu učini ono što je Martin učinio u kršćanstvu, zove se Hamza Orlović, imao je preko dvadeset hiljada sljedbenika ali je pogubljen 6 juna 1573. godine u Stambolu (Istambolu). Čudna koicidencija osuđen je kao heretik i krivovjerac (mulhida), samo zato što je htio da se svom Bogu moli na svom jeziku. Poslije njegova pogubljenja krenula je hajka (inkvizicija, presuda bez suda) na njegove sljedbenike hamzevije. Pretpostavlja se da je nekoliko desetina hiljada pobijeno ili potopljeno u Bosforu. (Tuzlaci u svom pamćenju još uvjek drže pobune hamzevija nekoliko godina poslije Hamzinog pogubljenja koje su u krvi ugušene.)

 

Moja majka, lahka joj bosanska zemlja bila, se 70 godina svom bogu molila (učila) na tuđem jeziku. Sa tom energijom koju je ”učenju” posvetila mogla je nekoliko fakulteta završiti ali nije, otišla je sa ovog svijeta nepismena. Bosanski muslimani bar zbog toga nemaju pravo svojatati bogumile a ponajmanje oni koji ih i danas u arapski jezik ugone, pored njihovog maternjeg, bosanskog.

 

Aktuelne religisjske oligarhije ali i ideologije koje im se dodvoruju nemaju pravo svojatati tradiciju bosanskih bogumila, ona je davno prešla granice ovih prostora i oplemenila cijeli svijet. Miroslav Krleža će to sjajno primjetiti prije pedesetak godina:

 

"Neka oprosti gospodja Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke.

Šta je stećak?

Oličenje gorštaka Bosanca!

Šta radi Bosanac na stećku?

Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!

Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stećak na kome Bosanac kleči i moli.
Na kom je prikazan kao suzanj."

 


Stećak, trag gorštaka Bosanca, mudra, pismena, ponosna, što se svom Bogu moli na svom jeziku.


 

 

 

 

 

 


AMAROVA POSJETA ŠKOLI U BOSNI

 

Amar Osmančević

                          

Moj Prao u Osnovnoj skoli Grbavica II

Želja da sjedim u školskoj klupi jedne osnovne skole u Bosni je bila odavno prisutna u meni.

Sjećam se dobro kada sam prvi put ispričao porodici i drugovima da sam htio otici u Sarajevo i da tu uradim moju praksu, svi su mi rekli da bi to bila dobra ideja ali to su više smatrali idejom nego realnom mogućnosti. Želio sam da odem, da vidim kako su moji roditelji učili i kako nove generacije bosanaca uče te kako njihov školski život izgleda.

 

 

Amar Osmancevic, Sarajevo, maj 2009.

Praksa?

U Švedskoj osnovoj školi (8 i 9) razredu učenici imaju dvije sedmice prakse.

Cilj prakse je da se djeca upoznaju sa različtim poslovima i da tako imamo bolju sliku kad biramo zanimanje u budućnosti. Većina djece obavlja praksu u firmama svojih roditelja ili poznanika a moja želja da dodem u Bosnu od ideje postade stvarnost. I evo me u Sarajevu , Osnovnoj školi Grbavica II  razred 8-2.

 

 

Nakon posjete i upoznavanjem  s direktoricom škole prof.Đulom Ćerimangić i pedagogicom Katjom M. krenuo sam u 8-2. Dočekali su me srdačno ali i znatiželjno.Nikoga nisam poznavao ali osjećaj  straha je nestao zahavlijući otvorenosti i prijateljskoj naklonosti učenika u razredu.

Jedan čas je bio posvećen mojoj prezentaciji u kojoj sam predstavio način rada moje škole i mog razreda i isto vremeno sam dotakno život u Švedskoj i moja intresovanja izvan škole.

Puno smo razgovarali o sličnostima i razlikama školovanja između dvije zemlje.

Sa drugovima sam provodio vrijeme i poslje škole.Iznenađen sam kvalitetom nastave i dobrim školskim sistemom uprkos teškom ratu i posledicama koje je rat ostavio. Kontakt s nastavnicima je bio korektan i stimulisao za rad.

Zadnji dan je bio najteži kad smo se oprostili želeći sve najbolje jedni drugima u budućnosti.

Osjetio sam veliku toplinu i zahvalnost u dubini duše.

 

Moja opažanja:

·        Školski časovi su kraći ali intenzivniji zato škola traje kraće.

·        Đaci pokazuju više respekta prema nastavnicima .

·        Ovdej se više radi individualno,

·        Većina zadataka se dobija usmeno dok u Švedskoj dobijamo mnogo više papira.

 

 Slobodno vrijeme sam iskoristio družeći se sa poznatim knijževnicima na Sajmu knjige u Sarajevu; obilasku Zemaljskog muzeja gdje sam vidio povelje bosanskih kraljeva. Uživao sam sjedeci u hladu iscvalog jorgovana, čitajuci knjige u botaničkoj bašti muzeja okružen stogošidnjim stećcima. Jedno posljepodne bilo mi je nadahnuto starim sevdalinkama u Kući sevdaha. Poklonio sam se na mezarima najveceg interpretatora sevdalinke Safeta Isovića.

Jedno veče sam proveo u Kamenom teatru 55 gdje sam uživao u predstavi „Žaba“ u izvođenju talenatovane glumačke ekipe vođene glumcem Emirom Hadihafizbegovicem i Muamorom Kasupovićem od kojih sam dobio autograme za moga brata Adina.

Boravak u Sarajevu je krunisan fudbalskim mačem Željo – Sarajevo na Željinom stadionu gdje je Željo (za koga sam navijao) pobjedio 2-0.

Pun utisaka iz Sarajeva spremam se za povratak u Göteborg gdje ću moja iskostva iz škole i Sarajeva prezentirati mom razredu 8-E u Skälltorpskoli.                          


AMELINI DOKTORATI

 

 

Ševko Kadrić

 

 

Fil. dr. Amela Dzin

 

Pisao sam o Ameli Džin, na kongresu naučne dijaspore u Sarajevu prošle godine je najavila jedan naučni, jedan materinski doktorat, naime tad je bila trudna. Javila je da je rodila djevojčicu, mi čestitali i čekali onaj drugi iz društvenih nauka i on se desio. 24 aprila Amela je odbranila doktorsku disertaciju i stekla naučni stepen doktora društvenih nauka. Oponent na radu je bio profesor Sven-Eric Liedman. Amela je, prije odbrane, javno zakucala svoju doktorsku disertaciju na drvenu oglasnu ploču univerziteta u Karstadu, to je podsjećanje na hrabri i mudri potez koji je 1517. godine učinio niko drugi već reformator Martin Luter. Čestitamo.


 Amela je rođena 4 februar 1979 god u Bileći. Osnovnu školu pohadjala u Bileći do drugog polugodišta osmog razreda kad na svoj 14 rođendan 1993. godine sa porodicom biva prinuđena da napusti Bileću.  Roditelji Vehbija i Šefika Vlačić, sa djecom od kojih je Amela jedno od troje djece, bježe u neizvjesnost.  Izbjeglička odiseja ide put Plava, gdje Amela uspjeva završiti osnovno obrazovanje a onda 18 maja 1993. godine stižu u Švedsku. Čitaoci ovoj kratkoj priči mogu još štošta dodati po iskustvu.   

 

 U malom gradicu Edsbyn Amela završava švedsku gimnaziju ali tu sreće i Muju Džina, koji joj je, kako mu i prezime nalaže, slomio srce. Iz tog ljubavlju slomljena srca izvađeno je kasnije, opet ljubavlju dvoje prekrasne djece. Istini za volju ovdje treba istaći da su sa brakom pričekali dok Amela nije diplomirala na fakultetu.  1998. godine je Amela upisuje studije na Karlstad univerzitetu. Studira turističku geografiju i turističku ekonomiju koju kruniše sa dvije diplome akademskog stepena 2003. godine. Jedna je ona na kojoj stoji da je „diplomirani ekonomista“ a druga da je i „filozof magistar iz društvene geografije“.  Iste godine je uplovila i u bračne vode, to kao da je išlo jedno sa drugim, šali se Amela, obasipajući svoju životnu ljubav pregrštom laskavih riječi.  U junu 2005. godine sretnu porodicu je podario prvi dječiji plač, radost Džinima se zove Sheila a u febroaru ove godine joj se pridružila Ajna.   

 

Dva mjeseca kasnije, dotjerana, sa trideset osmejha u jednom, Amela brani doktorsku disertaciju «Pogledi na znanje i vidici znanja». Preciznije rad istražuje vezu između obrazovanja i zadovoljstva u obavljanju posla. «Mnogo je obrazovanih ljudi koji jutrom najradije nebi išli na posao, nisu spojili ono što bi voljeli da rade i ono zašto su se obrazovali da rade», objašnjava Amela uvodeći nas u osnove i zadatak istraživanja a onda nastavlja.  

 

 «Danas se mladi sve više školuju na univerzitetima i visokim školama da bi dobili neko akademsko znanje. Jednostavno samo obrazovanje na gimnazijskom nivou više nije dovoljno da bi uspjeli u radnom životu. U vrijeme masovnog školovanja bi se ponekad trebali i upitati ”zbog čega se mi ustvari školujemo na univerzitetima”? Da li zbog potražnje za visokoškolovanim radnim kadrom od strane privrede i radnog tržista ili zbog svog ličnog razvoja da bi bili više aktivni i uticajni građani drustva?»

 

Amela je provokativno, akademski, pokrenula pitanje na univerzitetu u Karlstadu, gdje globalizacija i nova ekonomska geografija čine mehanizme komrcijalizacije akademskog znanja. Naime, četiri aktera: država, univerzitet, univerzitetski odsjeci i studenti diskutiraju ”akademsko znanje kao proizvod” i ”akademsko znanje kao obrazovanje”. Dok vlada i privreda pokušavaju usmjeriti visoko obrazovanje prema potrebama tržišta universiteti i studenti nastoje da zadrže onu drugu akademsku vrijednost u visokom obrazovanju, tj akademsko znanje za opste obrazovanje, slobodnu misao, lični razvoj i autonomiju univerziteta.

 

Rezultat ovog istrazivanja i jeste ”uspostavljanje ravnoteže između ekonomske koristi i kulturne vrijednosti u visokom obrazovanju”. Ova dva aspekta ne moraju da isključuju jedan drugog već treba da se integriraju u visoko obrazovanje i da dopunjavaju.

 

Amela ističe i neuravnoteženost u visokom obrazovanju danas u kom  je ekonomska korist postala glavna odrednica dok kulturna dimenzija obrazovanja iz generacije u generacije ispašta. Bosancima će ova priča postati poznata kroz balkansko  iskustvo eksperimentisanja u školstvu koje se nazivalo po Stipi Šuvaru, tvorcu reformi ili kroz Zvonku Petrovića koji je te reforme simbolizovao u bosanskom slučaju.

 

Mudrost svake reforme školstva pa i ove o kojoj piše junakinja ove priče, što je i zaključak njenog istraživanja jeste: Kako pronaći ravnotežu između ekonomije i kulturne vrijednosti u visokom obrazovanju, te između humanističkih i društvenih nauka sa jedne strane i  prirodnih i tehničkih nauka sa druge strane?

 

Doktorska disertacija treba da pomogne užoj i široj javnosti, te raznim vladajućim akterima u današnjem takozvanom ”društvu znanja” da odgovre na ovo pitanje. Budućim studentima, onima koji su to danas ili su bili, disertacija želi poručiti da je opšte obrazovanje neophodno za uspjeh u radnom životu i karijeri ali sreću u životu.

 

Uz čestitku i radost uspjeha, od Amele je očekivati da nas i u buduće obraduje sa vijestima svojih naučnih vožnji, naučni stepen doktora nauka je samo vozačka dozvola da se može voziti naučnim vodama. Sretna vožnja Fil. Dr. Amela Džin.

 

P.S.

Podsjetimo da je promocija doktora nauka na Karlstad univerzitetu 18 septembar 2009. godine kada će na svečanoj ceremoniji Ameli biti uručeni diploma, lovorov vijenac i doktorski prsten. 

 


LUTER I ORLOVIĆ, krenuli put čitalaca

Roman «LUTER I ORLOVIĆ», Ševko Kadrić, promoviran na sajmu knjige u Sarajevu.

 

 

Na XXI sajmu knjige u Sarajevu je  promoviran novi roman Ševke Kadrića.

Čovječanstvo danas, ništa manje nego u vrijeme junaka romana, ima velikih problema. Martin Luter i Hamza Orlović, za svoje vrijeme i izbavljenje su tražili najprikladniji lijek, tražili Boga u srcu ljudi. Put do srca je bilo učenje maternjeg jezika i prevođenje svetih knjiga na taj jezik. «Bog danas ima velikih problema i on treba hrabre i pametne ljude», reći će Martinu jedan od njegovih učitelja tada. Bog i danas, kad je čovječanstvo u strašnoj ekonomskoj, ekološkoj i moralnoj krizi, ima velikih problema i on i danas ponovo treba pametne i hrabre ljude, naglasio je autor romana.

Promociji romana su izmeđuostalih prisustvovali: ministar za izbjegla i raseljena lica dr. Safet Halilovic, akademik Ljubo Berrberović i akademik Sulejman Redžić.


USPJEŠNO PREDSTAVLJANJE PISACA IZ DIJASPORE

 

Ševko Kadrić

 

XXI sajam knjige u Sarajevu je završen, pisci iz dijaspore se vratili «svojim» novim utočištima, med i čemer domaje ponijeli sa sobom, njihove knjige ostale sa svojm čitaocima. Bilo je ovo peto okupljanje pisaca iz dijaspore na sajmu knjige, dakle jubilarno i treba ga propratiti riječju, a čim bi drugo?

 

 

Predstavljanje romana Zulmira Bečevića, Ševko Kadrić, Zulmir Bečević, Šimo Ešić

 

Izražavajući protest protiv odnosa prema pisanoj riječi i ukupne dijaspore, pisci su među prvima počeli da vrište tražeći da dobiju šansu da kažu da su i oni dio Bonse i ako od nje silom otrgnuti. Na pokon su se «sami» pozvali u Sarajevo prije pet godina dok to nisu iz Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice i prepoznali kao di svoje priče. Desetine pisaca je prodefilovalo kroz sajam i okupljanje na njemu do sada, ovaj kao da je bio najuspješniji. Na njemu su se sreli: Aleksandar Hemon, Jasna Šamić, Hadina Sijerčić, Ismet Bekrić, Goran Sarić, Fariz Softić, Antonije Žalica, Zulmir Bečević, Bisera Boškailo, Denis Dželić, Enes Topalović, Midhat Ajanović, Uzeir Bukvić, Predrad Finci, Idriz Saltagić, Edhem Trako, Igor Divković...

 

 

Sa promocije romana "Luter i Orlović", u publici ministar Safet Halilović, akademik Sulejman Redžić i akademik Ljubo Berberović

 

Ponajviše pažnje javnosti su privukla dvojica mladih pisaca koja su se po svijetu slavom okitila, Aleksandar Hemon u Americi i Zulmir Bečević iz Švedske. Hemon će istaći da se Sarajevu vraća kao fenomenu u kom se rađaju i izrastaju talenti, Zulmir Bečević se sjajno snalazio i pred bosanskim kamerama kao što to radi pred švedskim.  "Ovo je bosanska bajka u kojoj sam jedan od junaka", reći će okupljenim novinarima. "Ovaj dragulj pisane riječi je tim veći što je priv roman u BiH književnosti koji iz prizme prognanog djeteta gleda na taj dio naše prognaničke priče" istaći će izdavač Šimo Ešić, govreći o romanu. Da ne ostanemo dužni informaciju da je na sajmu promoviran Zulmirom roman «Putovanje započeto od kraja» ovog puta na bosanskom jeziku u prevodu malenkosti potpisanog a u izdanju «Bosanske riječi».

 

        

 

    Enes Topalović, Goran Sarić, Denis Dželić...

 

Najposjećeniji, najosmišljeniji štand na sajmu je svakako bio štand BiH dijapore na kom je snimljeno na desetine intervijua,  razgovora, poruka publici i javnosti. Po tom dijelu pisci bi trebali biti prezadovoljni. Ono što je dio čemerna iskustva jeste prećutkivanja činjenice da postoji književna BiH dijapora. Naime na manifestaciji dodjele priznanja piscima, izdavačima i djelima, pisci i književnost dijaspore nisu ni spomenuti, oni domaći su sve izdjelili između sebe.

Svakako da smo to i primjetili u medijima, tamo gdje su nas pitali i dali nam šansu.

Ministar dr. Safet Halilovic, u posjeti standu BiH dijaspore

 Okupljanje oko knjige i slavitelja maternjeg jezika je za svaki narod sudbinsko pitanje, posebno kad je taj narod jedan od najraseljenijih naroda na planeti kakvi su Bosanci. Potresna je priča dvojice koji su u Tursku iz Šehovića poslije poznatog genocida protjerani  prije šezdesetak godina. Kažu da ih u nekakvoj mahali ima oko 600 porodica, još njih trojica mogu popiti kahvu i pošpričati na maternjem jeziku. To je svakako zlokobna sudbina i ovih koji su danas po svijetu razasuti ne budemo li se oko jezika i knjige okupljali. Jevreji su primjer koji ovaj put vrijedi spomenuti i poslije 2000 godina prebivanja po svijetu oni su se kući vratili. Tajna je svakako u jeziku, slavili su ga svaki dan, svom Bogu se molili na svom jeziku.

Sa jednog od predstavljanja na glavnoj tribini

Dio priče o simboličnom priznanju je to da je sajam praktično zatvoren sa promocijom dvije knjige pisaca iz Švedske, naime knjigama Midhata Ajanovića "Karikatura i pokret" - filmoloska studija te romanom, «Luter i orlović» moje malenkosti predstavljanje na sajmu knjiga u Sarajevu 2009. godine je završeno.


LEJLA ZIVI SVOJ SAN

Dr. Lejla Pilav

 

Ševko Kadrić

 

Djevojka krupnih očiju razgovara sa pacijentom, bijeli mantil, slušalice, osmjeh i lijepa riječ, sve kao za nju skrojeno. «Pomože li voda?» pita doktorica. «Nešto je pomoglo, bolje mi je", govori pacijentica osmjehujući se. Doktorica je ispraća sa istim osmjehom sa kojim je dočekala i proziva sledećeg pacijenta što u redu pred vratima čeka.

 

Doktorica je Lejla Pilav, ambulanta je u Kaknju, u prilici sam da podjelim radost ovoga trenutka, trenutka ostvarenja sna na koji se dugo čekalo, za koji se mnogo, mnogo toga žrtvovalo. Lejla je aprila 1992. godine sa bratom otišla roditeljima u Foču na bajramsku baklavu. Ona bila student druge godine medicine, brat studirao arhitekturu.

- Kuda ćeš draga Lejla, vidiš šta se sprema? - pitala je asistentica Amela Željo (Kulenović).

- Kako da propustim maminu baklavu?-, šalila se Lejla pakujući torbu za vikenda. Majka Asima, omiljena doktorica, pedijatar i otac Hasan šumarski inženjer, u Foči čekali djecu ne sluteći zlo a ono došlo.

 

Kad su granate sa okolnih brda grad zasule, Lejla u podrum, nije deku ili vodu nosila, prigrlila indeks. To bio refleks, ko zna čim i kako u njoj stvoren. U logorima ih držali, dvije sedmice, možda baš mamine ljekarske slušalice i dobrota koju je po gradu godinama sijala, pomogli im da ih iz logora u tuđi stan vrate, njihov u onom granatiranju izgorio.. U stanu Lejla tugu zatočeništva i bezizlaza kratila knjigama, nad posuđenom anatomijom i atlasom ljudskog tijela poput Lomonosova, noći provodila.

 

Na Vidovdan, 27 juna 1992. godine ih iz Foče konvojima izvukli. Sa makedonske granice ih vratili, oni krenuli kroz šume tražeći izlaz, bilo gdje i bilo kakav.

- Lejla da ja ove knjige ipak bacim? - pitao i predlagao brat, negdje u pograničnim šumama blizu Makedonije.

- Ne! - vrisnula Lejla, uzimajući ruksak na svoja leđa...

 

Poslije nekoliko mjeseci stigli do Švedske, svo četvoro, sretni što su imali sreće da prežive. U Švedskoj Lejla pitala šta joj treba da bi studij medicine nastavila. «Sve», odgovorili oni iz švedske birokratije. Ona baš počela iz početka sa gimnazijom. Švedski, engleski, matematika, biologija... U trenucima odmora djecu bosansku folkloru i jeziku učila, uz nju desetine djevojaka i mladića prve korake i koreografije odigrali, djeca jezik svoj maternji.

Prolazile godine ali Lejla i polagala one ispite što joj nisu priznati htjeli.

 

Otišla na fakultet u Lund sa ocjenama, rekli joj da može slušati dio predavanja, ona tražila da bude student gost, oni odbili. Ona predavanja slušala. Podnijela ponovo zahtjev da je prime, i ništa. U međuvremenu u Bosni rat stao, otac otišao do Sarajeva da joj obnovi upis i izvidi situaciju za povratak. Sve što je uspio bila ona obnova upisa, povratak u Foču bio dalek, u Sarajevu im se nisu obradovali, oni čekali. Iduću godinu Lejla ponovo pokušala na švedskim fakultetima, primili je ali na molekularnu medicinu, nju interesovala opšta, interesovali je ljudi, da ih u oči gleda i pita kako su, da im pomogne. U međuvremenu dobri otac, otišao gdje nam je svima iće, iznenada, samo zaspao. Lejla se šeheru vratila da studij dovrši.

 

Negdje u hodniku fakulteta čula poznat i drag glas doktorice Amele. «Vidi nje.» bilo jedino što je sad već profesorica Amela uspjela reći, poslije šest godina. «Imaš ti još podosta», rekla joj profesorica kušajući joj izdržljivost. «Znam», rekla Lejla i prionila na knjigu. Ispit za ispitom, godina za godinom u gradu koji se dizao iz pepela, grijući one koji su ga voljeli, one koje su u njemu sanjali svoje snove. Baš kad je i zadnje ispite privodila kraju, fakultetom se prolomi glas da će im školovanje produžiti za još godinu. Studenti znali da su u pitanju još dvije, dok se odsluša pa ispolaže. Čudili se, žalili, ali ništa nije pomoglo. Kad si toliko mogla čekati, čekaj još, tješila se i bodrila Lejla, učeći još dvije godine. Prošle i one dvije godine, u međuvremenu se birao diplomski rad. Na spisku tema vidjela i nekoliko Amelinih, izabrala jednu. Veče prije odbrane diplomskog, ufatila je panika, strah, prevelika želja sve se u njoj pomješalo kao pred udaju, pred bjelom vjenčanicom joj srce podrhtavalo. Sutra dan umjesto vjenčanice bjeli mantil prigrnula i ušla u salu gdje se stiče zvanje dugo sanjano, u djevojačke snove upretano, kroz logore i izbjegličke kampove nosano.

 

- Hoće li mentor postaviti pitanje kandidatu? - pitao predsjednik komisije mentoricu na kraju.

- Hoću nešto reći - mentorica umjesto pitanja bijelu vjenčanicu od setena doktorici Lejli oblačila, ali onu u koju se pravi ljekari obuku uz zakletvu da će u čovjeku čovjeka liječiti. Bilo je to 27. juna 2006. godine, tačno 14 godina od napuštanja rodnog grada, kad se Amelin glas u Lejlinoj duši u ružu pretvorio pa tu ostao vječno da miriše, mirisom časna i odsanjana poziva i bijelog mantila.

 

Bag me počastio Kaknjom

 

U Zavodu za transfuziologiju uskoro dobila praksu. Struka, pacijenti, u decembru 2007. godine polažila državni ispit. Tražila posao ali ga nije bilo, ona radila za sebe. U Butmir kod doktoriceBehije Fejzić prati i uči porodičnu medicinu u praksi, dan za danom mjesec za mjesecom. Kod dr. Šefike Hasanbegović prati i uči padijatriju, po podne uči i čita knjige na engleskom i švedskom, nada se poslu. Ljudi obećavaju, ona se nada, nada... Mjesec dana radi i u hitnoj pomoći u Sarajevu, sve iskustvo za iskustom, sve struka, ali posla nije bilo.

U onom vremenu stažiranja dr. Trako Rabija joj pričala o svom nezaboravnom iskustvu u selu Brnjic kod Kaknja. Mladoj doktorici misao i snovi krenuli onim Rabijinim iskustvom, slike se poklopile sa onim majkinim uz koje je rasla. Majka poslije onog rata obilazila sela oko Foče, liječila i pomagala ljudima. Slatina, Vikoč, Tjentište, Potpeće iz majkinih priča iskakali u svoj ljepoti i dobroti ljudi.

- Da li bi ti Sarajevo napustila i otišla na selo za poslom, pitala je doktorica radoznalo, osjećajući da je Lejla već za onom njenom pričom put sela krenula.

- Nisam došla u Bosnu zbog Sarajeva već medicine i poziva? - rekla joj Lejla. Ko zna koje su ptice glas do Kaknja odnijele, ali otamo stigao glas da je mjesto ljekara upražnjeno. Lejla u sebi probala do deset brojati prije nego pristane, već na osam odlučila, ide u Kakanj na razgovor.

 

Direktor doma zdravlja u Kaknju, umjesto odugovlačenja i sakrivanja iza komisija, pitao ima li pečat i kad može početi raditi. 26 maja 2008. godine sa kolegama u ambulanti prvu jutarnju kafu pila, prije nego će ući u ordinaciju na kojoj je stajalo ime dr. Lejla Pilav. Krijući ona vrata zagledala, osmjehujući se tituli i imenu. Ime joj bilo nositi ali titulu na svojim vratima čekala ali se i borila za nju skoro dvadeset godina.

 

I svaki dan putuješ iz Sarajeva za Kakanj, pitam.

 

- Svaki dan sa zadovoljstvo, nipošti taj put i tu radost susreta sa pacijentima nebih propustila, kaže kroz osmjeh u priču uprećući i Adisu, Semru, Nerminu, tetu Muliju... sve što sa njom iz Sarajeva putuju a onda i Amelu, Aidu, Muameru, Adnana, Esmina, Melihu i sestre sa odjela, one što ih u Kaknju sa prvom jutarnjom kafom čekaju.

- Bog me počastio Kaknjem, kaže radosna pričajući o svom i skustvu sa gradom, ljudima.

- A Brnjic – upitah, čekajući da ga spomene.

- Nemoj da bi to napisao, kad sam ušla u ambulantu prvi put, čula cvrkut ptica i žubor rijeke, plakala sam. U onom cvrkutu sam prepoznala sve one cvrkute ptica koji su mi mamu na njenom poslu pratili a u žuboru vode Drina i Ćehotina mi pored prozora zažuborile - šapće mi Leila dok joj krupne oči radost i sreću nevješto prikrivaju.


ŠEST GODINA RADA PROJEKTA ZA POVRATAK

 

Ševko Kadrić, Sarajevo

 

Krajem aprila u Sarajevu je obilježeno šest godina rada projekta za povratak Bosanaca iz Skandinavije u Bosnu i Hercegovinu. Tim povodom Emina Krzović i Džana Hadžialić su u hotelu „Bosnea“ u Sarajevu ugostile uposlene u projektu širom Bosne kao i goste iz Štokholma. Podsjetimo da je projekat instalirao mrežu saradničkih centara u 8 gradova u BiH (Banjaluka, Ključ, Teslić, Jajce, Srebrenica, Glamoč, Ilijaš, Goražde i Mostar. U svakom od ovih centara rade po dva saradnika či je zadatak da budu „pauci u mreži, koji uvezuju povratnike sa institucijama na terenu“.

 

Problem našeg rada u bosanskom slučaju je pomalo čudan, povratak i dijaspora su uvjek teme posljednje tačke dnevnog reda. Kao nama je lako mi smo u uređenim zemljama i sa povratkom i ne treba žuriti, žali se Emina nastavljajući da ljudi bilo gdje razasuti po svijetu nikad ne prekidaju vezu sa svojom lokalnom zajednicom, svojim zavičajem inemaju vremana za čekanje, ako se žele vratiti ali i ako žele pomoći razvoj i svog kraja.

 

Kancelariji u Štokholmu se mjesečno obrati oko 100 – 150 ljudi tražeći informaciju o povratku i pomoći svom kraju.

 

Skup u Sarajevu je pozdravio švedski ambasador Bosse Hedberg, uz simpatičnu opasku da se nije pripremio da govori na svom maternjem jeziku, jer sve komunikacije uglavnom ovdje obavlja na engleskom. Ambasador Hedberg je naglasio podršku Švedske Bosni i hercegovini ali i projektu povratka, svodeći to na cifre novčane pomoći koje nisu male.

Skupu u Sarajevu je prisustvovao i Thomas Persson, direktor za obrazovanje grada Štokholma, te Carina Nilsson, šef odjela z apovratak kao i stari znanac Bosanaca u Štokholmu Ove Radbergerg.

 

Gosti iz Štokholma su obišli i centar za povratak u Ilijašu, ali i bili gosti gradonačelnika ove opštine.

 

Cilj okupljanja i seminara u Sarajevu je bio rezimiranje dosadašnejg rada ali i konstatiranje da je projekat implementiran na terenu. Povratnici imaju mrežu centara koji im stoje na usluzi pri provratku, kao adresa koja na njih čeka. Centri rade na poboljšavanju uslova života povratnicima, daju informacije od koristi u svakodnevnim životnim aktivnostima, poboljšavaju uslove i kvalitet lokalne zajednice, orvaraju kancelarija.  Projekat je do sada upotrijebio z aovu namjenu oko 17 milion akruna, svaka od njih je debelo obrazložena i opravdana, kažu nam zadovoljne i ponosne domaćice najavljujući ljetošnje dane dijaspore u Jajcu, Mostaru  na kojima će se moći o cijeloj priči saznati i više. Mi smo tu koristite ono što vam nudimo, kažu na kraju.


Sajam knjige

O BOSNI sam učio preko bosanskih pisaca

Kafica sa ambasarorom Švedske u BiH Bosse-om Hedberg


Početkom septembra, tačnije 4, 2008. godine Bosse Hedberg je imenovan za abasadora Kraljevine Švedske u Bosni i Hercegovini. Posjetili smo ga nekoliko mjeseci kasnije u ambasadi u Sarajevu. Ljubazni domačin je prihvatio razgovor i kaficu. Bosse je po obrazovanju pravnik, priznaje da je bio zatečen imenovanjem u Bosnu i da nije imao nikakvih predstava o ovom prostoru osim onih oficijelnih i iz javnih medija. U pakovanju kofera za puta uspio je pročitati knjigu Fauste Marijanović a u Sarajevu u ambasadi zatekaonekoliko knjiga na švedskom jeziku, opet od bosanskih pisaca koji pišu i stvaraju u Švedskoj. Priča o bosanskim bogumilima mu se učinila inspirativnom.


«Švedska uskoro predsjedava Evropskom unijom i zauzeće se za stav koji je i do sada podržavala, da Bosna i Hercegovina što prije uđe u uniju. Svakako da se domaći političari natjeraju da ispune obaveze koje su na tom putu davno preuzeli», kaže ambasador.

Kaže i to da je dio zemalja u EU skeptičan da će to ići lagano. Švedska želi i proširiti EU, spominje i Tursku.


U gostima u ambasadi u Sarajevu Bosse je imao starog bosanskog znanca Carla Bilta i još dvojicu ministara za vanjske poslove (Češke i Francuske) i oni su naglasili i nužnost približavanja bosne EU.


Švedska je svoju pomoć BiH fokusirala na dva nivoa, lokalni i državni, naglašava ambasador pozdravljajući čitaoce našeg lista, obećavajući bosanskim piscima iz Švedske da će ih posjetiti na sajmu knjige u Skenderiji.


Bošnjaštvo na vjetrometini

12 godina kasnije

 

BOŠNJAŠTVO NA VJETROMETINI

 razgovor vodio Emir Sinanović

                      -----------------------------------------------------------------------

B o s N e t  -  26 Novembar, 1997 ”Bosanska pošta”, ”B&H”, dijelove prenio ”Ljiljan”, ”Oslobođenje” 

 U Helsingborgu  19-og a u Kopenhagenu 28 septembra održana je promocija knjige profesora Ševke Kadrića "Bošnjaštvo na vjetrometini". Kuriozitet knjige, pored kvalitetnog sadržaja, je i u tome što je knjiga objavljena na švedskom, danskom i bosanskom jeziku. Švedski književnik Soren Somelijus je promovirajući knjigu između ostalog rekao: "Napisao sam nekoliko knjiga o tome šta se desilo u Jugosalviji u zadnjem ratu, u svim knjigama su Muslimani predstavljeni kao Srbi koji su za vrijeme Turske primili islam. Ono što sam pročitao u knjigama Ševke Kadrića "Rat u bivšoj Jugosaviji kao škola" i ovoj "Bošnajštvo na vjetrometini" je za mene novina." Pjesnik i književnik Mustafa Cico Arnautovic je  govorio o značaju knjige za Bosanca, kao čitaoca, istakao njenu umjetičku i naučnu poruku. To i još neka događanja su povod za razgovor sa profesorom Kadrićem. Otkud knjiga, prvo je što smo pitali?

 

                      Kadric: Knjiga je napisana sad već daleke 1992 godine za potrebe tad formirajućeg BiH saveza u Švedskoj sa ambicijom da bude legitimacija Bosanca pred samim sobom i pred ljudima u našem okruženju koji hoće i žele znati nešto više o nama, Bosancima. Druga je bila "Kriza, agresija, genocid na prostoru bivše Jugoslavije" koja je objašnjavala aktuelno političku situaciju, na žalost ljudi koji su vidjeli isključivo dobru firmu u svemu onome što je Bosna u Švedskoj u knjizi, a rekao bih  i pameti, nisu vidjeli uporište za sopstveni plasman. Oni su isturili hodžu u prvi plan i oko njega organizovali džemat i šta se dalje desilo poznavaoci prilika u Švedskoj znaju. Međutim  ponudio sam tekst "BiH ekskluzivu", "Novoj Bosni" "Sandžak Bosni", časopisu "Most", "BiH novinama"  i svi oni su kompletan tekst donijeli u feljtonu ili u cjelini. I on je čitalackoj publici dosta poznat. Ono što je novina knjige danas, to je da imamo sadržaj na švedskom i danskom jeziku, obogaćen tekstovima intervijua sa ljudima koji o ovoj temi imaju šta reći.

 

                      Sinanović: Bošnjaštvo je  pitanje pod kojim se dosta toga podrazumjeva, zavisno od političkog ugla gledanja. Zar ne?

 

                      Kadrić: Bosanci od dolaska Turaka, na žalost, nemaju adekvatan odgovor na pitanja: Ko su, kako biti i opstati svoj na svome? Za vrijeme Turske oni nisu bili ni svoji ni na svome, istorijski veličanstven pokušaj da se otrgnu od turskog osvajača bio je onaj Husein bega Gradaščevića koji je u krvi ugušen ne samo od strane Turaka već onog dijela Bošnjačke populacije koji su ostvarenje svojih privilegija vidjeli prije svega u okvirima  Turskog carstva neshvatajući da carstva prolaze a narod i Bosna ostaju. Kasnija ponuda Kalaja, Austrougarskog namjesnika za Bosnu da se svi žitelji Bosne imenuju Bošnjacima naišla je na otpor kod velikosrpskih nacionalista u Beogradu, velikohrvatskih nacionalista u Zagrebu ali i kod islamskih vjerskih službenka koji su se plašili da u imenovanju Bošnjaka Bošnjakom oni ne izgube poziciju predstavljanja naroda kao "muslimana", kao vjerske skupine. Zašto je to tako  bilo čitaoci mogu pročitati u knjizi i razgovoru sa dr Muradifom Kulenovićem. Iz istih razloga Bošnjaci kasnije upadaju u zamku gubljenja sopstvenog bosanskog jezika a prihvataju podvalu "srpskohervatskog" čija je vještačka kovanica i imala smisao da uništi ime bosanskog jezika imenovan po narodu bosanskom. Šta to znači možemo znati ako imamo u vidu činjenicu koju i kakvu je ulogu igrao jezik u podizanju balkanskih naroda do nivoa nacija. Šire na ovu temu Dr. Šaćir Filandra u istoj knjizi. Na žalost u sličnu zamku je u novijem vremenu SDA stranka, iz kratkoročnih političkih interesa uvukla Bošnjake sužavajući okvir bošnjačke identifikacije na jednu vjersku skupinu, praveći od naroda upravo to, vjersku skupinu.

 

                      Sinanović: Ipak ostaje pitanje zar postoji među bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima i onih koji se osjećaju Bošnjacima?

 

                      Kadrić: Na tribini u Kopenhagenu u subotu na pitanje prisutnih: Je li on Hrvat? Fra Marko Oršolić je odgovorio: ”Ne, ja sam Bosanac katolik.” Proces identifikacije Bosanca pravoslavca i Bosanca katolika sa onim "Srbin" odnosno "Hrvat" je bio dug i tekao pod vrlo snažnom propagandnom presijom pravoslavne i katolicke  crkve, intelektualnih krugova, kulture, politike i sl. a najsnaæniji je bio u skorije vrijeme pred agresiju i tokom same agresije na Bosnu i Hercegovinu. Agresija je i imala svoj cilj zavrπiti taj proces podjele prostora i podjele Bošnjačkog naroda na Srbe, Hrvate i Muslimane, što je već ranije ustavom 1974  i učinjeno. S tim da su Srbi i Hrvati prostorne kategorije i oni su trebali "ostati na prostoru"  Bosne kao njegovi vlasnici a "Muslimane" kao "vlasnike neba" je trebalo i poslati u nebo.

                      Reafirmacija ideje bošnjastva je pitanje reafirmacije Bosne. A to je moguće samo ako se  u toj ideji u tom imenu  mogu vidjeti i pronaći svi Bosanci - Bošnjaci. Na fašističke povike "Mi nećemo živjeti sa vama" mi naprosto ne smijemo dozvoliti SDA stranci da ponavlja ono što oni govore "Eto oni neće sa nama". Ideja agresije i genocida na Bosnu i Bošnjaka nije bila niti je to danas ideja želje ili mogućnosti zajedničkog življenja ona je prije svega pljačka, prostora, društvene i privatne imovine a metod je kriminal, genocid i agresija. Ako jedna Plavšićka kaže da je Radovan Karadžic kriminalac onda to za probošnjačku politiku znači mnogo. Ona je rekla da je njegova politika kriminalna ali i da su njeni učinci kriminalni i kao takvi nelegalni. A učinak te i takve politike je tzv. Republika Srpska, genocid na njenim teritorijama ali i kultrocid nad Bosancima pravoslavcima na toj teritoriji. Oni danas uče ekavicu, žive u ambijenutu porušenih džamija koje su i njihovi djedovi podizali dajući pečat jednom vremenu, žive obilježeni počinjenim genocidom nad svojim komšijama, dio pomjeren sa svojih ognjišta, opljačkan i sl. I nije tačno da svi oni žele vječno živjeti u tom stanju nepodnošljivosti. Za ideju Bošnjastva se naprosto treba boriti ne isključujući iz nje ni jednog Bosanca (svakako ni Hercegovca).

 

                      Sinanović: Vaši intervijui i vaši tekstovi su predmet  oštrih reagovanja tzv. Patrotskih novina, zašto?

 

                      Kadrić: Na žalost na ideji   razgradnje Bosne  pojavio se sloj profitera koji brane učinke takve razgradnje. Zašto su mi objavljivali sliku u beogradskim večernjim novinama poslije jednog intervijua na bugarskoj televiziji 1992. godine, jasno je. Zašto su mi prekinuli predavanje u Štokholmu kad sam ustvrdio da su Bosanci katolici za Zagreb bili i ostali Ere sa kojim se popunjava   gladni stomak, ja znam.  Ali tada kao i danas je nisam pravio paralelu Srpskog i Hrvatskog naroda sa srpskim i hrvatskim fašizmom koji se manifestuje agresijom na Bosnu. Ukazivao sam na lošiju stranu fašizma za sam narod koji opije. Logika svih fašizama i jeste u tome da njihovu cijenu prvo plaćaju žrtvovane društvene grupe (Hitleru Jevreji Miloševicu i Tuđmanu Bosanci) a kasnije se obiju o glavu sopstvenom narodu. I nikad nisam poistovjećivao interes i poteze SDA stranke  sa interesom cjelokupnog bošnjačkog naroda.

                      Ovi koji se danas nazivaju BiH savez u Švedskoj niti su bili izraz interesa Bošnjackog naroda niti su to danas. Oni naprosto zastupaju sopstvene i vrlo egoistične interese kojim trenutno imaju sitnu korist oni i njihove porodice ali na duže gube. Interes Bošnjaka je bio i ostao da okruži Bosnu i sebe viškom prijatelja, oni rade suprotno. Razumljivo je što moje knjige i moji komentari nisu dobro došli na ova i ovakve adrese i to je dobro. No stavimo ruku na srce, to je onaj dio bosanske populacije koji je najmanje sklon knjizi. 

 

                      Sinanović: Na kraju BiH centar koji vodite je znakovit centar. Sve značajnije ličnosti iz Bosne koje su pohodile Skandinaviju prošle su i kroz ovaj centar (Dr Smajkić, Dr Silajdžić, gradonačelnig Bešlagić, general Divjak, delagacija Pokreta za zaštitu životne sredine BiH, Per Garhton, delegacija srpskog građanskog vijeća i mnogi drugi.) centar je izdao 5 knjiga od kojih su dvije prevedene na švedski i danski, ima svoje novine a nema nikakvih prihoda. Zar to nije čudno?

 

                      Kadrić: I to je ono po čemu se razlikujemo od drugih. Oni prvo prave firmu, postavljajuci stolicu  tražeći kesu. Kasnije se  i ne pitaju znaju li na njoj sjediti ili ne i znaju li šta raditi ili ne. Drastični primjeri su da Srpkinja iz Knina propagira islam zdušnije od reisa ili primjer pravnika koji vodi bosanske škole i predaju maternji jezik a profesori jezika hodaju gradom nemajući šansu da to rade,  ili to da se hodže bave politikom a doktor vodi Islamsku vjersku zajednicu, da čovjek iz Sandžaka koji nikad nije Bosne ni vidio podučava Bosance Bosni i objašnjava im njihovu kulturu.

                      Mi pokrenemo list "Glas BiH u Švedskoj" oni ga unište, projekat "Bosanci pomažu Bosancima" oni ga obesmisle, mi pokrenemo list "BiH novine" oni ih unište, pokrenemo bosansku školu i ona isto prođe. Oni naprosto rade ono što znaju. Mi  dajemo šansu onim koji imaju i znaju da nešto ponude da to i učine. Slikari da slikaju i izlažu, novinari i književnici da pišu i objavljuju, političari da vode politiku, muzičari da sviraju. Posljednja manifestacija "Dani Bosne" u Helsingborgu je objedinila: političara, slikara, knjigu i pisca, kritičara, muzičare, novinare. I to je vidjelo cc 100 ljudi ali je posredstvom novina  poruke sa te manifestacije pročitalo nekoliko stotina hiljada. Danas ”Dani Bosne” putuju širom Danske kao manifestacija. 

                      Bosancima nikad do sada u istoriji nije trebalo više prijatelja i više pameti kao danas.

 

 

 

 


KAKO PROTIV MONOLOGA I AGRESIJE?

KAKO PROTIV MONOLOGA I AGRESIJE?

 

Ševko Kadrić

 

 

 

Perikle (495–429. p.n.e.) je neiscrpna inspiracija i uzor kontrolisanju agresije prema drugim ljudima ali i prirodi. Agresivno kapitalističko nastojanje ostvarenje sreće kroz materijalno bogatstvo za pojedinca treba zamjeniti ne-agresivnim stvaranjem preduslova za sreću kolektiva. Perikle je dijalogom i kontrolisanjem agresije Atinjana, njihove slabosti pretvarao u njihove vrline to je vjerovatno i formula za prevazilaženje monologa i agresivnosti u svijetu danas. Sa jednom razlikom, Perikle je, u svoje vrijeme, dijalogom i demokratijom oplemenjivao svijet, mi 2500 godina poslije njega, ga spasavamo.

 

Novi milenium je bio nada da ćemo na tom razmeđu (ne)vremena odjednom postati pametniji, da ćemo zaboraviti stare loše navike, koje su nam zaprijetile nestankom, ali nismo. I ovaj milenium je kao na teatarsku pozornicu iznio sve naše slabosti kao misleće vrste. U ovom mileniumu se desio ”11 septembar” i užas u Now Yorku, desile su se agresije i užasi u Afganistanu, Iraku. Priroda kao da je, kroz Tsunami ili Nju Orleans, poslala možda posljednje poruke čovjeku da se urazumi, da obuzda svoju agresivnost i prema drugom čovjeku i prema prirodi svog okruženja, da shvati da je samo dio prirode ni iznad nje ni mimo nje. Ova 2007 nam je ponudila još dva dokumenta o nezajažljivim tragovima ljudske agresivnosti koji vrlo ozbiljno prijete čovjeku kao vrsti. Prvi je Raport UN-a o klimatskim promjenama, najalarmantniji do sada koji nam nije ostavio previše manevarskog prostora da se urazumimo i drugi je Presuda o genocidu u Bosni, ponovo prva te4 vrste, istina svedena na uže područje Srebrenice.

 
I ako je presuda slika i prilika agresije moćnih nad nemoćnima (Osuđuje jednu zemlju zbog ne zaustavljanja genocida a ne osuđuje UN pod čijom je zvaničnom zaštitom sama Srebrenica bila!?)

Danas, baš kao i prije 2500 godina u doba Perikleove Grčke, čovjek se našao pred ključnim pitanjem svog opstanka, kako da kontroliše sopstvenu agresiju?


Poučeni iskustvom izobilja ali i njegovom cijenom, danas više nego ranije, možemo tvrditi da kulturu naroda ili čovjeka kao vrste ne određuje marka auta koje vozi, mobitelnog telefona ili odijela, već to kako kontroliše sopstvenu agresiju. O uzoru kontrolisanja agresije i fenomenalnom iskustvu Periklea u staroj Grčkoj, od prije 2500 godina, danas želim govoriti.

Odgovarajući na izazov finansijera i odgovornog za teatarski festival u Atini, mlađahni Perikle je tražio način kako da svoju viziju o uključivanju naroda u vlast (danas poznato kao demokratija) učini stvarnošću. Možda to i nije bila izvorno njegova ideja začeta u balkanskom ili jugoistočnom evropskim podneblju (što jeste prostor tadašnje i današnje Grčke) već ljubavnice mu Aspasije prispjele iz Miletosa iz Male Azije, ali to nije važno, važno je da je ta ideja oplemenjena i oživjela upravo na tom podneblju. Perikle je imao na raspolaganju, respektabilnu poziciju, (odgovoran za teatar), tradiciju Grka da upravo teatar koriste kao sredstvo za religijsko i kulturno ispoljavanje i sopstvenu viziju o demokratiji.


Na putu te ideje, ideje uključivanja naroda u dijalog a tim i na scenu, našao mu se monolog kao forma tada živuće grčke drame i hor kao prateći dio dramskog izraza. Rješenje je vidio u novom tipu drame i dramaturga. Tako je zasvjetlio tvorac moderne drame Aiskylos unoseći u svoje tragedije dijalog kao način dramskog izraza ili debatu gledano sa aspekta demokratije kao glavne ideje Perikleovog pokreta. Takmičenje grčkih pisaca drame je pretvoreno u njihovu debatu o ključnim društvenim problemima gledajući ih kroz prizmu dobra i zla. U tom kontekstu tada, nastaje Aiskylosova besmrtna Elektra kojom pisac u prvi plan stavlja moralne probleme društva kroz odgovornost za zločin zaljubljene i prevarene žene. (Ova tragedija je kasnije inspirisala Šekspira kod postavljanja istih moralnih pitanja u Hamletu, ili Gethea pa Voltera).


Kasnije pojavljivanje i izbor Sofoklea kao glavnog pisca teatra uz prirodnu smjenu generacija ima veze i sa razvojem demokratije kao ideje ali i već zaživjele prakse u Ateni. Sofokle sa svojim tragedijama Antigona ili Kralj Edip na scenu uvodi trećeg glumca kao aktera (dabatistu) čim su udareni temelji moderne drame ali i temelji da je razmišljanje o društvenom problemu otišlo od individue (monolog) preko rasprave o njemu između dva ravnopravna diskutanta (dijalog), do uvođenja u raspravu trećeg lica što jeste rasprava (preduslov demokratiji).


Perikle širenje ideje o demokratiji ne svodi samo na teatar već je izvodi i izvan njega, sa porastom njegove društvene moći i državničkog ugleda, cijela Atena postaje demokratska arena. To je vrijeme kad Sokrat drži svoje govore o besmrtnosti duha, ili kasnije njegov učenik Platon kroz dialoge sa mrtvim Sokratom ili uspostavljenjem filozofske škole (gimnazija) pod imenom ”Akademija” (po bogu Akademisu) udara temelje filozofskoj misli i instituciji školstva koje do danas baštinimo.

Uz teatar i ono što se u njemu dešava, ili začeće filozofije kao dešavanja oko sama teatra, ili pokret očovječenja tog doba, spomenimo i arhitektu i skulptora Fifiju i njegov besmrtni Partenon u Ateni koji je uzdižući se gordo iznad same Atene postao simbol arhitektonske besmrtnosti koja svojim visokim kamenim stubovima priziva samu savršenost. Ništa manje lijepi i besmrtni nisu ni njegov Atenin Partenon ili spomenik bogu Zeusu.


Dio te priče, očovječenja tog doba, je svakako i sportska arena i njegovanje Olimpijskih igara koje su održavajući se svakih četiri godine imale sportsku, religijsku ali u ovom kontekstu i ulogu kroćenja ljudske agresivnosti.

Kako se plemenite i velike ideje zlorabe da bi se njima ili ”u ime njih” činila zla podsjetimo samo na neke ideje i njihove zloupotrebe.

Jedna je zloupotreba ideje Boga i Svetog pisma kroz instituciju crkve, posebno katoličke i progon jeretika. Čuvajući sopstvenu vlast i besramnih crkvenih dogmi poput one o Zemlji kao ravnoj ploči na leđima četiri slona, crkva je vodila desetine krstaških ratova, spalila oko pet miliona žena, izvršila klasični elitocid u Evropi od kog se ovaj svijet još nije oporavio. Da priča bude potpuna prije nekoliko godina Vatikan je kroz riječi pape priznao ”da je progon jeretika bila velika greška katoličke crkve”, ali to je bilo sve. Podsjetimo da je progon bogumila bio dio te priče o progonu jeretika.    


Druga je širenje islama. Otomani, a kasnije Turci, su ideju islama kao revolucionarnu i tada novu uzeli kao politički imidž da bi prije 500 godina osvojili pola svijeta. Krvavim osvajanjima su porobljavali narode, uključivali ih u svoju imperiju, nametali im islam kao religiju i što je najtragičnije na jeziku koji, oni mimo arapskog jezičkog područja, nikad nisu razumjeli. Za uzvrat davali su im bogatstvo i vlast novopokorenih naroda. Cijeloj priči su dodavali idiotske fraze ”da u islamu nema prisile” ili ”da su u islamu pred Bogom svi jednaki”. Hoće reći i onaj musliman koji mu se vjekovima moli na jeziku od kog ni jedne riječi a tim i njegove poruke ne razumije?


Jedna od tih zloupotreba velikih ideja je i širenje komunizma. Komunizam je bio revolucionaran samim tim što je nudio sreću individui kroz sreću kolektiva kroz princip: ”Svi prema mogućnostima svakom prema potrebama”. Ali, preduslov takvog društvenog sistema podrazumjeva i stvaranje društvene svijesti ali i materijalnih preduslova. I baš kao što su Otomani u cilju osvajanja drugih naroda zloupotrijebili zastavu novu ideju islama, tako je Rusija iz kaljuže Prvog svjetskog rata izlazila hvatajući se za zastavu komunizma. Problem je nastao kad je sistem vladanja a tim i privilegovanih postao prevelik te je ”morao” regrutovati radnu snagu iz svojih redova metodom proizvođenja protivnika. Tako nastaju Gulazi razasuti po Sibirskim prostranstvima u kojima besplatno radi i bestijalno umire oko 50 miliona proletera, komunista. I to uz idiotsku parolu ”oslobođenja radničke klase”.


Tu je i agresivno širenje demokratije. Kako su velike ideje velike samo dotle dok se njima čine velika djela najbolje govori sama ideja demokratije i njeno agresivno širenje ratovima današnjeg američkog predsjednika. Da bi realizovao neke pragmatične ciljeve nove podjele svijeta on je instrumentalizirao demokratiju, baš kao što su Otomani učinili sa islamom ili Staljin sa komunizmom, i krenuo u agresivne ratove po Afganistanu, Iraku i vjerovatno Iranu, uz idiotske parole ”borbe protiv terorizma ili širenja demokratije”.


Umjesto zaključka


Arena kao prostor socijalnog dešavanja, pokazivanja, imala je i ima svoj društveni značaj upravo u obuzdavanju agresivnosti naroda. Rimski carevi su to nastojali učiniti strahom, priređujući morbidne borbe gladijatora koji su se na sceni ubijali između sebe ili borili sa divljim zvijerima. U Španiji se ta morbidnost teatarske borbe sa životinjama zadržala do danas u formi koride. Fašizam je agresivnost masa, baš kao na velikoj pozornici, raspirivao populističkim pokretima formirajući ih u nezaustavljivu mašinu zla koja je odnosila desetine miliona ljudskih života drugih naroda. Totalitarizam, tipa staljinizma, je činio to isto samo ”proizvodeći” neprijatelje unutar samog sistema.

Savremeni političari, koristeći savremena sredstva sile i sredstva medijske komunikacije agresivnost sopstvenog naroda prikrivaju agresivnošću drugih te to, ne rijetko, koriste kao razlog da ih (te druge) napadnu, okupiraju, opljačkaju, protjeraju sa njihovog ili učine nad njima genocid, pobiju (Indijanci u Americi, Jevreji u Evropi, Jermeni u Turskoj, Srebrenica u Bosni...)

Odgovor na pitanje kako kontrolisati agresiju sopstvenog naroda imamo u primjeru Atine i velikog političara i vizionara Periklea. U tekovine te vizije (demokratije) se danas kunemo i na njima se grijemo. On je energiju Atinjana, kroteći ih kreativnošću i tražeći zlato u njihovim rukama, pretvorio u najveće domete ljudskosti ustoličene u teatru, sportskim igrama, arhitekturi, filozofiji, organizujući prve škole, demokratiji kao načinu kolektivne brige o zajedničkim dobrima. Perikle je dijalogom i kontrolisanjem njihove agresije, slabosti Atinjana pretvarao u njihove vrline, to je vjerovatno i formula za prevazilaženje monologa i agresivnosti u svijetu danas. Sa jednom razlikom, Perikle je u svoje vrijeme dijalogom i demokratijom oplemenjivao svijet, mi 2500 godina poslije njega ga spašavamo.

 


AKO STRANCE DO SADA NISTE INTEGRIRALI, KAKO ĆETE SADA?

AKO STRANCE DO SADA NISTE INTEGRIRALI, KAKO ĆETE  SADA?

Ševko Kadrić, interviju za Finnvedennu, 18. januar 2009.

 

 

Priča o švedskoj integraciji je priča za sebe. I ako je na državnom nivou postojao Zavod za integraciju u praktičnom životu integracija se pretvorila u segregiranje. Svaki veći grad ima svoje useljeničke četvrti u Štokholmu Rynkebi, u Malmeu Rosengord...

Ovih dana se upravo u Malmeu desio policijski skandal. Grupa useljeničke omladine je protestirala (nešto kao u Francuskoj i Grčkoj) ali bez vandalizma i paljevina. Policija je kamerom snimala svoju akciju na kojoj je šef policije demonstrante nazvao «crnim majmunima» uz obećanje «da će jednog od njih tako premlatiti da će ostati sterilan».

Ta situacija je otvorila uvijek aktuelno pitanje integracije, novinari su me pitali da prokomentarišem događaj.

 

Policija radi svoj posao, dobro ili manje dobro, slučaj šefa policije je za svaku osudu, ali za integraciju su prije svega odgovorni političari. I ako su im pred izbore puna usta integracije, ni jedna partija nema program kako je ostvariti.

Useljenici se nalaze između vlasnika stanova i dijela političara koji ih planski segregiraju (izoliraju, getoiziraju) i kriminalno klerikalnih useljeničkih grupa koji ih takođe izoliraju da bi ih koristili iz vjerskih, političkih ili ekonomskih razloga.

 

Primjer komune Varnamo je samo dio priče, ali 1992. godine grad je imao 1000 praznih stanova koje je trebalo rušiti. Stanovi su se prodavali po 20-40 hiljada a kuće po 200-400 hiljada švedskih kruna. Mjesto omladini neatraktivno, malo, bez kulturnih sadržaja. Onda se «nekim slučajem» desio Balkan. Danas u ovoj komuni živi oko 3000 – 4000 useljenika sa Balkana, ponajviše Bosanaca. Nekim slučajem domaćini i oni koje sam spomenuo su ih organizovali u 10-tak klubova, za protok (cigareta, pića, suha mesa i vjere domaće), istina oni to drugačije zovu. Problem je da su oni politički dekor i radna snaga koja je dobila šansu, da radi ali i kupuje.

 

Pitanje je šta je problem? Njega skoro da nema. Onaj ko radi taj i zarađuje, ko zarađuje taj i kupuje. Ne samo da u komuni više nema praznih stanova, već je 2000 novih napravljeno, svakako ne za useljenike već domaće a oni su svoje stanove i kuće prodali ali ne više po onoj cijeni sa početka priče. Stan je dostigao vrtoglavu cijenu od 600 – 800 hiljada kruna pa i milion a kuća od 1-3 miliona. Oni koji su mislili rušiti stare kuće da ne plaćaju državi dažbine su neočekivano postali milioneri, kupili stanove na franskuskoj i španskoj obali. 

 

Integracija se mjeri poslom, komuna proglašena najboljom u državi po integraciji, a u suštini segregirana komuna, baška useljenici, baška Šveđani.

 

Ni to nije problem, ali nad Švedsku pa i ovu komunu su se nadnijeli oblaci ekonomske krize. Veliki broj zaposlenih ostaje bez posla, dnevno po stotinjak novih otkaza, normalno prvi do kapije za izlaz su useljenici. EU prognozira da će u voj godini biti oko 51 milon nezaposlenih u Evropi.

 

Mnogi useljenici kuće i stanove pokupovali, kod banki se dobro zadužili, iz ovog grada ih 50-tak stanove po Sarajevu pokupovalo. Planirali da do penzije zapnu i kredite otplate, onda stanove i kuće prodaju i sa kojim milijončićem odu u Bosnu da još komadić života odžive. Očit primjer im boli Šveđani koji su isto to uradili uz njihovu pomoć, ali po svemu sudeći od milona ništa. Država traži dažbine, poslodavac ne nudi posao, cijena stana i kuće opala, u ovoj vukojebini ih niko više neće. Često mi naumpadne jedna jevrejska mudrost o investiciji koja glasi: Kad kupuješ nepokretnu imovinu obrati pažnju na tri stvari, mjesto, mjesto i opet mjesto. To su Šveđani očito dobro znali kupujući stanove po Španiji, Floridi i ko zna gdje, ali njihove pameti nebi bilo da nije bilo naše nesreće da ovdje dođemo?

 

Sad useljenicima krivi Šveđani, Šveđanima useljenici, predrasude i tenzije jačaju.

Gdje je problem, problem je na početku, rahatluk se štedi onda kad ga ima, kad ga nestane džaba ga je štediti. To oni iz bivše Jugoslavije dobro znaju, da su znali štediti rahatluk Titine Jugoslavije sad nebi bili po svijetu razasuti ili čekali da o njihovom uključivanju u Evrupu odlučuju gori od njih.

 

Sad je očekivati porast tenzija između domaćih i stranaca i u Švedskoj, (ne samo u Švedskoj) minoritet će svakako najveću cijenu platiti, bar Bosancima to ne treba objašnjavati.

Kultura je bio i ostao najbolji način da se lome predrasude među kulturama i narodima. Kultura naroda se ne mjeri, jede li rukama ili kašikom, vozi li se na biciklu ili u skupom autu, već kako kontroliše svoju agresiju i kako se odnosi prema nejakima u društvu, u ovom slučaju su useljenici, manjina i dio nejakih. Oni nisu pobjegli od jednog zla da bi bili ubačeni u novo, zlo potrošačkog iskorištavanja i podaštavanje, njihovog identiteta i kulture. To bi po svemu sudeći još moglo biti i malo zlo, mala zla se zaboravljaju pred većim, šta bi još mogla da iznjedri ova kriza, veća od najvećih, nikad se ne zna. A Bosanci? Oni se još uvijek drže, šanka, ćevapa, folk muzike i vjere domaće, ubjeđuju se da bi i ova kriza mogla mimoići i ako ih ni jedna do sada nije mimoišla.

__________________________

 

P.S. Na tekst nisu reagovali švedski političari u njemu prozvani već  oni "naši" oko šanka, ćevapa, folk muzike i vjere domaće okupljeni. Doduše, nisu se potpisali već u švedskim novinama stavili da se njihovi članovi sa mojim stavovima ne slažu. Ne rekoše ni ko su im članovi ni ko su oni. Bilo je za očekivati upravo ovakvo reagovanje. Švedski političari su ih i izolirali da bi mogli po potrebi ovako reagovati, čuvajući "integraciju" po njihovoj mjeri. A ja sam još uvijek zabrinut za jaz koji ekonomska kriza neminovno produbljuje između neintegrisanih socijalnih grupa, kad je u pitanju Švedska onda su to stranci i domaći. U integrisanom društvu i u nevolji su svi njegovi članovi jedni uz druge, u segregiranom se okreću jedni protiv drugih. Stara je parola lošeg vladanja "zavadi pa vladaj".


BOGUMILERNAS gravstenar

Sevko Kadric, Bogumilerna som inspiration.

 

Särskilda bilder och meddelanden på bogumilernas gravstenar, det är bara en liten del av den rikedom och efterlämnad budskap som gör att vi inspireras av dem..


. Framsidan, med en symmetrisk relief och karakteristiska delar, föreställer två händer som håller i runda ”bollar” (solen, jorden, månen ...)???



Lukomir på berget Bjelašnica, en av bogumilernas gravplattser. Högt uppe i bergen i en evig konversation med berget och vindarna.

 

Tyvärr har jag ingen större bild men även denna sten har stor betydelse. Konstnären och bohemen Lazar Drljaca (den sista bosniska bogumilen, som han gärna själv kallade sig) står bredvid gravstenen på berget Borac nära staden Konjic. Lazar var en lång och smal man men vi ser att gravstenen var större än honom. Tänk att någon för fem-sex hundra år sedan skapade denna gravsten och genom den lämnade ett meddelande till oss. Har vi förstått meddelandet? Precis den frågan ställde jag mig i boken ”Förälskad i solen” och den frågan ställde sig även Lazar.

 





Dejcici, berget Treskavica, typisk stämning och harmoni med naturen. Gravplatsen är en berättelse som inte har berättats, ett samtal som håller på och som behöver lyssnas på och förstås. Lyssnar du? Förstår du?


Gravstenen som inspiration för konstnären men också som en historia för sig själv. Här har vi en bogumilsk gravsten och brevid den en islamsk gravsten. På andra ställen har vi åter igen bogumilska gravstenar men katolska gravstenar bredvid. Det betyder inte att muslimerna är en naturlig fortsättning efter bogumilernas lärdom, inte heller kristna. Det betyder att bogumilerna hade svårt för alla monoteistiska religioner, dessa religioner accepterade inte att bogumilerna inte behövde kyrkan, mosken eller något annat språk när de tillbad sin Gud. De menade att Gud är språket, sin Gud ska man tillbe på sitt språk (senare blev Luther inspirerad av just detta).  

 





Den här gravstenen finns i närheten av Sarajevo. Den är tillverkad för ca 700 år sedan. Märket i mitten liknar svastikan även kallat hakkorset. Vi frågar oss vad för betydelse den hade för bogumilerna?  Vad ville de säga oss med det?





Utöver monumentet och den underbara reliefen, ser vi en man och en kvinna som håller varandra i handen. Europa börjar lära sig jämlikhet under början av 1900-talet. Men, bogumilerna levde redan under den tiden på det sätt.




Meddelandena på gravstenarna är skrivna med skriften ”bosancica”. Skriften har samma namn som landet och folket (Bosnien, bosnierna).

”Är det en synd att vi tillber vår Gud på vårt språk?”, frågade bogumilerna Påven. Som ville att de skulle tillbe Gud på latin som alla andra i den katolska kyrkan gjorde.

Martin Luther kom att fråga Påven samma sak flera århundraden senare (1517), ”är det en synd att det tyska folket vill tillbe sin Gud på det tyska språket”.

 


Gravsten, olja på duk, Š. Kadrić


KUDA ide ovaj svijet?

Kad ljepota prestaje to biti

 

Trčanje ne pomaže ako je čovjek na pogrešnom putu.

nepoznati autor

 

Tekst pišem čitajući jauk Baraka Obame koji kaže da je izljevanje nafte u Meksičkom zaljevu pogodilo Ameriku kao i 11 septembar kad je bombardovan Njujork. Obama mjeri bol svjeta kroz bol Amerike, ne osvrće se na boli koje Amerika svojim nezajažljivim kapitalizmom nanosi drugima. Čvječanstvo je došlo na rub samoodržanja  bol Amerike više ne postoji, već bol prirode u kojoj svi svoj dio treba da odmjeravamo. Svijet je odavno postao malo selo gdje ne postoji naša iu njihova bol, naš i njihov okoliš, samo neuki još to treba da shvate da bi krenuli da okuvanju svijeta, našeg svijeta, da ako još imamo šansi.  Očito Zemlja je bolesna traži se lijek, uzročnik te bolesti je čovjek, ili još preciznije čovjek je bolestan zemlja mu traži lijek.

 

S razlogom možemo istaći da su: demografska eksplozija stanovništva na Zemlji, višak ratova i oružja te ekonomska glad i ekonomske krize uzrokovani nezajažljivom kapitalističkom pohlepom, problemi koji uzrokuju stanje narušavanja prirodnosti na Zemlji, događanja kojih smo dio, žrtve ili vinovnici. U njima ćemo možda naći i sloj odgovora  zašto se desilo nama u bivšoj Jugoslaviji, u Bosni posebno, to što se desilo, zašto su klimatske promjene tako drastične da objektivno prijete nestankom živog svijeta na ovoj planeti.

 

1.  "Proizvodnja djece"

 

Potrebu za reprodukcijom čovjek je podigao na nivo moralnog i humanog čina.

U suštini "proizvodnja djece", da upotrijebimo tehnokratski izraz za taj čin reprodukcije, je egzistencijalno pitanje čovjeka. Kao što bez vazduha čovjek može izdržati samo par minuta, bez vode nekoliko dana ili bez hrane nekoliko sedmica, tako i bez reprodukcije može preživjeti samo generacijski dio (onoliko koliko je reproduktivno sposoban). Priroda se pobrinula da tu potrebu čovjeka podstakne nagonom, ali i da skrene pažnju na potomstvo mirisom, bezazlenošću, ljepotom, umiljatošću... Mali čovjek je podignut na nivo najveće estetske, humanitarne, moralne i svake druge vrijednosti.

"Djeca su budućnost svijeta"; "Djeca su bogatstvo najveće"... Međutim, taj čin reprodukcije čovjeka se pretvara u svoju suprotnost onda kad bježi mimo kontrole realnih reproduktivnih mogućnosti, kad se pretvara u eksploziju (ovdje isključujemo sve političke, vjerske, rasne i sl. kriterije)

U doba Hrista na Zemlji je živjelo 250 miliona ljudi. 1984. na Olimpijadi u Sarajevu predsjednik Olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran je objelodanio vijest da je upravo rođen pet milijarditi čovjek na svijetu, a danas nas je preko 7 milijardi. Proces udvostručenja je oko 33 godine. To znači da bi 2030. godine na Zemlji trebalo živjeti 12 milijardi ljudi a za cc 900 godina 100 ljudi po metru kvadratnom. I dalje mi ne tvrdimo da je "proizvodnja djece" nepoželjan čin, naprotiv. Ali, prenatrpanost stanovništva na Zemlji otvara niz pitanja moralnog, etičkog, političkog, pravnog i drugog karaktera i manifestira se glađu, ratovima i sl.

 

Šematski prikaz demografske eksplozije

 

2.  Pitanje sigurnosti

 

U cilju sopstvene sigurnosti čovjek je izradio najrazličitije predmete, podigao građevine i cijele društvene sisteme. Pravio luk i strijelu, tražio pećine, pravio sojenice, kuće, tvrđave, pa onda puške, topove, rakete, nuklearno, termonuklearno, neutronsko, hemijsko, biološko i svako drugo oružje. Sa aspekta ostvarenja sigurnosti to bi bio poželjan čin, čin koji je pretočen u poruke bogova: "Čuvaj se, robe, i ja ću te čuvati". Međutim, pitanje je granice kad se sigurnost pretvara u svoju suprotnost.

 

- Danas je najmoćnija industrija na svijetu vojna industrija obično kombinovana sa industrijom nafte.

- Za potrebe rata, direktno ili indirektno radi 52% naučnih potencijala na svijetu,

- Poslije Drugog svjetskog rata je vođeno preko 500 ratova, manjih ili većih, mada se čovječanstvo Poveljom UN, poslije tog rata zaklelo da mu se ta glupost nikad više neće desiti.

- Danas svijet raspolaže energijom skoncentrisanom u oružju (klasičnom, nuklearnom, termonuklearnom, biološkom i hemisjkom) da može preko 60 puta uništiti bio-geo sistem u cjelini. Previše bi bilo da to neka budala učini i jednom. Pitanje je kad i kako sigurnost postaje nesigurnost, a ljepota mira postaje strahota rata i nesigurnosti.

 

Atomsko oružje, samo jedno od sredstava za uništavanje čovjeka

 

Nije problem u tome što su narodi bivše Jugoslavije imali svoju Armiju koja je trebalo da ih "čuva od nekog ko bi ih napao", ali je problem što je nisu držali pod kontrolom i u granicama realna optimuma, ali i što nas niko nije napao. Tad je ona, bivπa JNA, umjeto da bude sila naroda postala sila nad narodima, u borbi za očuvanje nerealnih privilegija profesionalni njen dio se stavio u funkciju ostvarenja veliko nacionalne državne ideje. Ostalo znamo. Ili, smisao NATO pakta je postojao dok je postojala opasnost od Varšavskog ugovora. A onda vidimo tu agoniju traženja opravdanja opstanka jake vojne sile NATO pakta po cijenu da direktno ili indirektno podstiče formiranje kontra pakta u liku grupe evropskih zemalja. (Njemačka - Rusija; KEBS; u liku saveza Rusije i Kine, naprimjer, ili raspirivanje straha od bauka islama i sl.)

Nije problem u tome što je NATO pakt bombardovao Sadama ili Miloševića iz ”moralnih” razloga (april-juni 1999), ali je bar toliko moralno pitanje to zašto ga nije bombardovao i zaustavio 1991 ili 1992 (poslije Vukovarta ili Dubrovinika) godine i spriječio umorstvo pola miliona ljudi i progon nekoliko miliona te epokaliptična razaranja po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu te Srbiji i Crnoj Gori.

 

3. Materijalno bogatstvo kao "uslov" sreće.

 

Potreba čovjeka da živi boljim standardom, u većem materijalnom bogatstvu, dovela je do pojave snažne industrijalizacije, industrijalizacija do pojave mase proizvoda koji traže svoje kupce. Posebna grana ekonomije "marketing" je uspjela da potrebu čovjeka "da konzumira robu" pretvori u "potrebu robe da konzumira" čovjeka.

Takav ekonomski trend je vodio do viška roba, višak roba prema ekonomskim krizama. Loši političari su ekonomske krize "razriješavali" ratovima koji su vatrom i oružjem pravili "ekonomske rupe", koje su oporavljale loše ekonomije i loše politike i tako ciklično svakih pedesetak godina. Takav primjer je kriza koja je dovela do prvog svijetskog rata 1914. godine a on razorio privrede mnogih zemalja i ubio 6 milona ljudi. Slijedi oporavak do nove krize 1933. koja dovodi na vlast fašiste (Hitler, Musolini ali potpomognuti Engleskom i Francuskom da zaustave Rusiju) a oni počinju drugi svjetski rat 1939. Taj rat ponovo razara ekonomije i ubija 60 miliona ljudi.

Devedesetih godina ovog vijeka imamo snažnu krizu u svijetu koja prijeti novim svjetskim sukobom sa nesagledivim posljedicama. Svjetski moćnici taj veći sukog razbijaju u niz manjih a jedan od njih je balkanska kriza i rat u bivšoj Jugoslaviji, te agresija i genocid u Bosni. Danas (20-tak) godina kasnije ta ekonomska kriza i dalje divlja svijetom, obarajući na koljena mnoge vlade i nacionalne ekonomije, kraj joj se još ne nazire, tek poslije kraja krize može se govoriti o ekonomskom oporavku. Već sad se zna da će u Evropi ostati bez posla oko 50 miliona ljudi. Ko i koliku li će cijenu platiti?

Pitanja koja smo istakli (demografska eksplozija stanovništva na Zemlji, višak sigurnosti ilustriran viškom ratova i oružja te ekonomska glad i ekonomske krize..) loši političari, po pravilu muškarci, nastoje razriješiti tradicionalnim sredstvima sile i rata. Problem je što nije sigurno da je to sredstvo moguće više držati pod kontrolom i što su posljedice ne samo nehumane već prijete realnom opasnošću kraja, totalnog kraja ne samo čovjeka već i živog svijeta na Zemlji uopše.

 

Šta znači nesklad u realnim potrebama i realnoj raspodjeli matreijalnih dobara na Zemlji vidimo na primjeru Indije i SAD-a.

Standard u Americi je danas takav da troπi jednu trećinu svjetskih mineralnih sirovina (minerali, nafta i sl.) Problem je što u Americi živi samo 6% svjetske populacije. Dalje, to znači da bi tim i takvim životom moglo živjeti samo 18% stanovnistva na Zemlji i to narenih pedesetak godina, kolike su zalihe nafte. Na drugoj strani, samo u Indiji godiπnje od gladi umire 5 miliona ljudi.

 

Drastičan primjer kako roba konzumira čojeka je automobil. Primjera radi, 1970. godine na Zemlji je bilo 245 miliona automobila, 15 godina kasnije 520 miliona a danas cijela milijarda. O posljedicama zagađenja vode, vazduha, zemlje i dr. možemo nagađati. O fenomenu staklene bašte, pojavi ozonskih rupa te posljedicama na zdralje živih bića, takođe. I nije problem u brizi za potomstvo, o brizi za sigurnost čovjeka, o želji za većim standardom i blagostanjem, već je problem kako i gdje staviti granicu da se jedno i drugo i treće ne pretvore u svoju suprotnost.

Ipak, ostaje pitanje: Šta da čini običan ČOVJEK da otkloni uslove koji dovode do pojava koje smo istakli i realno prijete opštom kataklizmom svijeta, čije epokaliptične posljedice već odavno osjeća? Svijetiljke koje su razumni ljudi, bar na sat isključili, nerazumni su davno pogasili. Narod kaže što budala može uništiti ni hiljade pametnih ne mogu popraviti, ili pamet ljudska je ograničena, gluposti granica nema. Hoćemo li sad biti toliko pametni da još spasimo što se spasiti može? Ti što čitaš ne gledaj na druge, pometi u svom dvorištu.

 

 

 

 


RASIM LJAJIĆ – čovjek iznad svega

RASIM LJAJIĆ – čovjek iznad svega

Š. Kadrić

 

 

Rasim Ljaic

Ovih dana sam sa radoznalošću pratio događanja u Skupštini Republike Srbije. Degutantan je bio govor mržnje, reći ćete nikakvo čudo, ali akter je bio  Velimir Ilić a okomio se na ministra za rad i socijalnu politiku u Vladi RS Rasima Ljajića. Lider Nove Srbije (Velimir Ilić) komentarisao je potpis na pozivnici za obilježavanje Dana državnosti Srbije u Orašcu riječima: “Vi idete Karađorđu u posjete, u Orašac, a pozivnice šalje Rasim Ljajić, moj drug, svaka čast, ali to je vrijeđanje dostojanstva ove države, Karađorđa, to je uvreda za sve što je srpsko”.

 

Teško je komentarisati ovakve riječi mržnje, ali su one nešto drugo, one su svijest današnjeg političara o današnjoj Srbiji. Za njega je Srbija još uvijek Karađorđeva tvorevina a Rasim Ljajić ništa manje nego Turčin protiv koga se i danas treba tući baš kao što no Karađorđe  nekad činjaše! Ilić iz ovog mita o Srbiji izbaci sve ostale srpske mitove od kosovskog i Cara Lazara, II srpski ustanak, I i II balkanski rat, I i II svjetski rat i ovih nekoliko posljednjih. 

 

Možda isti dan, Ilić je završio u bolnici žaleći se na srčane ili neke druge zdravstvene smetnje, jedan od prvih koji su ga posjetili u bolnici bio je Rasim Ljajić lično. Ne kao ministar, ne kao političar, već kao čovjek Rasim Ljajić.

 

Da se ni tim ne bavimo, ali nedade mi đavo mira čekah da Srbija i srpski narod, kaže šta ima reći na neobičnu i nepotrebnu blamažu, ali i rasizam sa skupštinske govornice.

Registrovao sam sjajno reagovanje Nenada Čanka, za istom tom govornicom u najdirektnijem obraćanju Iliću kog je nazvao riječima koje neću ponoviti ali ih on svakako zaslužuje. Republički javni tužitelj Slobodan Radovanović je zatražio od Skupštine Srbije snimku obraćanja Ilića tog spornog dana da bi ocjenio ima li prekršajnog djela. 

 

A onda su se potrefile dvije emisije na RTS-u, jedna koja je govorila o samom Rasimu Ljajiću predstavljajući ga ljudski toplo, gdje se on sam predstavio u maniru najjednostavnijeg, velikog čovjeka kom je politika kazna a ne radost, ali i posao koji naprosto neko mora raditi, a on to očito u miljeo Srbije i Bošnjaka u njoj radi ponajbolje. Rasim Ljajić ne živi u Banjaluci, naprimjer, radi šta hoće i kad dođe u sukob sa zakonom dolazi u Beograd da se žali kako je ugrožen, ne živi ni u Sarajevu žaleći se na Srbiju, on jako dobro zna gdje živi i gdje treba politički djelovati, smanjujući jaz između svog i Srpskog naroda. Očito Ilić i njemu slični ne žele da vide kroz koju ljudsku dramu Ljajić prolazi upravo zato što sjedi sa njim u istoj Skupštini. Možda bi ga i razumio kad bi htio odgovoriti na banalno pitanje: Zašto on i ini srpski političari (kao Srbi) nisu pristali da budu komesari svoje države u komunikaciji sa Haškim tribunalom i sudom za ratne zločine, nego su taj vrući krompir bacili u ruke Ljajiću?

 

Malo iza onog skandala u Skpštini, i ove emisije o Ljjiću, bio je na istoj televiziji neki tip otvorenog foruma u kom je ponovo učestvovao Ljajić, ali i još dvije javne ličnosti, koliko sam upamtio, gledajući dio emisije, jedan je javni tužilac (pretpostavlajm baš Radovanović) i drugi dugogodišnji novinar kom na žalost ime nisam zabilježio.

I jedan i drugi su okarakterizirali držanje Ljaića u političkom životu Srbije i privatnu posjetu u bolnici Iliću, kao potez vrijedan divljenja na koji ni jedan srpski političar nije spreman.

 

Preslažući priču o Ljajiću, numpade mi jedna neobična priča iz Ključa iz ratne Bosne i 1995. godine. Armija BiH ulazila u grad, pravoslavci panično bježali. Komšija pravoslavac ostavio komšiji muslimanu kuću i svinje na obraz. Borci Armije po zauzimanju grada krenuli u pomor svinja. Onaj što su mu svinje ostavljene na obraz ”svoje” nije dao, životom ih branio. Oni ga proglasili neprijatljem naroda i države. Uskoro dobio i pismo kojim ga izbacuju iz SDA stranke zato što "moralnom liku člana Stranke demokratske akcije ne odgovara čuvanje i hranjenje svinja." Na kraju mu i zoljom ili nečim drugim u kuću gađali, nisu više svinje progonili, već njega, on im bio gori od svinja, izdajnik.

 

Svakako da priči o Ljajiću i Iliću nema veze sa ovom pričom o svinjama, ali ima sa nečim drugim, sa obrazom i upućenosti komšije na komšiju.

Ukoliko Ilić, ali i drugi političari na Balkanu shvate, da nije dobro danas voditi karađorđeve ratove, bez obzira koje i kakvo mjesto oni imali u (h)istoriji srpskog ili drugih naroda. Ako Ilić shvati da je prva njegova potreba upravo komšija Rasim Ljajić, kom je sjajno jasno gdje, sa kim i kada živi. I nije do njega već do onih koji i danas hoće pošto poto da im on proigrava Turke kako bi oni mogli biti Karađorđe, (upravo tako je i Mladić svoje žrtve u Srebrenici nazvao). Srpski političari danas (čas izuzecima) kao da su zaboravili da su koliko juče i mnogi drugi sa njima živjeli i sad ih nema. Pobjegli plašeći se duha Karađorđa a Rasim im dođe kao sudbina, za mnoge u svijetu bi to bila velika sreća.

 

 


SINGLTONI - svjetiljke u mraku nesvjesti

 Ševko Kadrić, Oslobodjenje juli 2006.

 

Singltoni, svjetiljke u mraku ljudske besvjesti.

 

Već sam pisao o knjizi Michael-a Moore-a ”Kicošu gdje mi je domovina” i filma ”Faradej 11” snimljenog na istu temu. Tema je borba za istinu, te razobličavanje onog šta se i zašto desilo tog kobnog 11 septembra 2001. u Njujorku. Nešto slično sam doživio i ovih dana čitajuci knjigu ali i gledajuci film ”Davinčijev kod”. Dan Brown je na uvjerljiv način uzdrmao kompletnu nomenklaturu ”istina” na kojima je ustrojeno kršćanstvo, posebno onu o bezgrešnu začeću Marije Magdalene. Po broju čitalaca knjige ali i gledalaca filma moglo bi se reći da je pisac zapravo rekao ono što javnost zna a pisac smogao snage i hrabrosti da je iznova suoči sa njom.

 

Kod Michel-ova Kicoša, na jednoj strani imamo zvanicne ”istine” iza kojih stoje administracija Bijele kuće i zvanična crkva a na drugoj istine do kojih dolaze Moore i Dan Brown koji nam pokazuju drugu stranu istine i približe onom što se stvarno desilo. Još uvjek ne tvrdimo da je Moorov film ili Davinčijev kod apsolutna istina ali da smo joj blizi to je sigurno. Taj posao pojednica, ovog puta Moora i Dan Beowna, je herojski i nadasve patrikotski mada za većinu Amerikanaca to trenutno ne izgleda tako. Moore nam pokazuje šta znači politička propaganda za jednu državu koja iz vrlo prozaičnih, egoističnih interesa manje grupe (ovog puta oko porodice Buš), može da učini jednom narodu (Amerikancima), pokrećući ih u seriju nepravednih ratova, okružujući ih viskom neprijatelja i nepovjerenja, što će u krajnjem imati neuporedivo veće posljedice pa i veću cijenu po Ameriku i Amerikance od koristi koju je imala pljačkajući Afganistan, Irak, pokrećući novi rat na Bliskom istoku. (Nešto slično se desilo Srbima sa Miloševićem, ali nećemo sad o tome).

 

Dan Brown nam govori na kakvim dogmama je uzdignut monoteizam i koju brutalnu silu je crkva upotrijebila pa i još uvijek upotrebljava da bi je držala za apsolutnu istinu. Prije dvije hiljade godina bi i mogli imati izgovor o bezgrešnom začeću u nepismenosti, nedostatku naučnih spoznaja i sl. ali je problem što ta dogma i danas živi a njeni čuvari i danas odlučuju o ovom svijetu i nama u njemu.

 

Ono što je pozitivno u cijeloj stvari to je da svjet danas ima ljude poput Moorea ili Dan Browna. Oni domaću i svjetsku javnost suočavaju sa pozadinom slučaja, svojim istinama, o tom što se zapravo desilo i prije izbora u Americi (na kojim je Buš prevarom pobjedio Gora), i kod samog napada na Njujork (gdje Buš ne izgleda zatečen), kod pokretanja već ranije planirane ratne mašinerije na Afgansitan i Irak ničim ne zaslužene i sl. Bez sumnje pobjedi li istina u ovom američkom slucaju u njoj će svakako heroj biti Moore a negativac onaj koji je danas predsjednik Amerike i apsolutni ”izvor istine”. (Danas, godinu kasnije i to je prošlost, novi predsjednik Amerike Obama je priznao da je rat u Iraku i Afganistanu nepravedan i izgubljen, istina nije rekao zašto je ubijeno više od milion nevinih ljudi). Dan Brown pak nam baca u oči istinu zbog koje su mnogi u historiji glavmom platili a to je ona da je Marija Magdalena vjenčana Hristova supruga a da je ”bezgrešnost začeća” začeta u tajnim odajama same crkve iz razloga njoj poznatih.  No razmišljajmo malo o istini možda ne zbog Moorea ili Dan Browna već nas samih. Igre oko Bosne i Hercegovine još ne prestaju, lideri se dogovaraju o novim podjelama zemlje I imovine, agresivna osvajanja se nagrađuju, narod se pljačka I prodaje mu se magla po ko zna koji put. Imaju li Bosanci i Hercegovicu svakako, snage, poput ranije spomenute dvojice da porede ličnosti i partije i njihove istine juče i danas? Imaju li snage da odgovore na banalno pitanje: kako to da u svim istinama oni dobijaju a mi gubimo?

 

Profesor Muradif Kulenović ljude koji govore istinom nazva singltonima. ”Po naučnim teorijama oni govore ono što je najbliže istinama i pravdi i oni se ne slažu sa masom koja korača poput gusaka za velikim guskom. Njihove duhovne mogućnosti su velike, ali uticaj na mase mali.” U ranije navedenim slučajevima mi se suočavamo sa novinom, prekretnicom i na tom planu, singltoni (Moore) medijima koji su im na raspolaganju (knjiga, film) uspjevaju da tu masu gusaka koja je do juče koračala za američkim velikim guskom urličući ”rat, rat”  okupi u istom onom Njujorku u povorci od nekoliko stotina hiljada uz povike ”nećemo rat - odlazi”. Dan Brown je pak uspio da u vremenu neosporne, čak neprikosnovene moći crkve javnosti baci rukavicu u lice i kaže masi  (poput Radoja Domanovića) ”Vođa je slijep”. Priča o bezgrešnosti začeća je imala i ima jednu drugu zadaću prikrivanje grešnosti same crkve. Da će razobličavanje istina (njihovih i naših) ići lahko neće, jer je ulog prevelik ali ovo je jedan od najvećih testova za svijet uzorne demokratije. I vrlo je važno šta će tamo prevagnuti.

 

No, šta je zapravo istina?

 

Upravo sam pogledao u Kljaićevu riječniku i nema je. Hoće reći da se podrazumjeva, da znamo. A kad čovjek pogleda stvarnost ona zapravo vri od istina koje nas dovode do ludila. Malo ćemo koga sresti sa prostora Balkana a da nije žrtva neke istine. Srbi imaju svoju, Hrvati svoju, Albanci svoju... onda na individualnom planu svi mi pojedinačno imamo svoje istine. Otvorite samo na internetu prostore gdje ljudi debatiraju, razgovaraju o tim istinama pa ćete vidjeti. Ključni problem je da se nema vremena da se sopstvena istina sagleda u stvarnosti ali ni da se tuđa čuje, razumije. Na drugoj strani politički marketing sve i čini da bi istinu prikrio na neistinu ”učinio istinom”. Najkrvaviji dio ljudske (h)istorije i nije ništa drugo već sudar istina koje su se dokazivale na bojnom polju. Zar to nije čudno, kad je u suštini istina samo jedna? Sva mudrost ljudskog djelovanja i jested a se ona na vrijeme dokuči i da se do nej gođe.

 

Istina bi trebala biti ono što je objektivno najbliže stvarnosti. Ali se opet postavlja pitanje šta je stvarnost? Je li to ono što se dešava sad i ovdje ili je ona povezana sa onom stvarnošću ranije? Srbi naprimjer sve što rade i sebi i drugima pravdaju osvetom Kosova? Problem je što ni sami ne znaju niti žele znati šta se zapravo desilo na Kosovu prije 500 i nešto godina? Ili spomenuti Dž. Buš je izvršio agresije na Afganistan i Irak sveteći 11 septembar. Problem je što nam Moor ali i ostali izvori govore da je i sam Buš jako umješan u to što se desilo 11 septembra a onda da ni Afgansitan ni Irak sa tim nemaju nikakve veze!? (Sa snažnom ekonomskom krizom, najvećom i (h)istoriji čovječanstva,  sa kojom se Obama suočio poslije njega to postaje sve izvjesnije).

 

Koja je razlika između onih koji govore o istini impresivno, emotivno, viđenim, doživljenim ili propagandno i onih koji to žele gledati objektivno poput singltona?

 

Ovi prvi govore o onom što vide, ili hoće da vide, onom što osjećaju nošeni strastima (ljubavi, mrženje..) ili izvrću istinu u svoju korist, govore da im se desilo upravo ono što oni rade drugima.

 

O relativnosti istine, zavisno od ugla gledanja i odstojanja (vremenskog i prostornog) govori banalan primjer, eksperiment. Uzmimo bijeli papir formata A4 u njegovom sredisnjem dijelu nacrtajmo crveni kvadratić. Ako papir gledamo sa distance opisaćemo ga kao bijeli papir sa crvenim kvadratićem u sredini, a šta se dešava ako papir približimo očima tako blizu da sve što vidimo to je onaj mali crveni kvadratić?

Da li je istina da jedan vidi papir bijel sa crvenom kockicom u sredini? Da. A da li je istina i da onaj koji papir gleda izbliza može tvrditi da je on crven. Da. Gdje je sad istina? Otuda se u naučnom pristupu istini traži vremenska distanca, različiti izvori i uglovi viđenja te istine i sl.

 

Jedan od najčešćih načina odbrane svoje istine je ono: ”vidiš šta mi radimo jedni drugima a ne vidiš šta nam oni rade?” Poenta je da se tako baca loptica na drugu stranu, krivnja nekom drugome i svaki pokušaj ozbiljnog dolaženja do istine se želi zaustaviti. Nije bolno rezati po tuđemu, ali je hrabrost rezati svoje. Nije teško dijeliti tuđe, pravi humanisti dijele svoje. Nije humor ismijavati tuđe (to je podlost i cinizam) humor je smijati se na svoj račun.

 

Šta bi trebalo da sadrži ozbiljan put do istine?

 

1. Sumnja je najznačajnija pokretačka snaga istraživačke i stvaralačke misli. I ona je u suprotnosti sa religijskim načelom vjerovanja (ne sumnjanja). Dakle mi ne konstatujemo da je nešto to i to, već da bi moglo biti, (hipotetički). Da stvari ne banalizujemo, kad nam kane vrela voda na ruku tu nema onog (moglo bi biti da sam se opržio već samo konstatujemo (vrisnemo) vidljivu činjenicu). Ovdje govorimo o društvenim relacijama i događanjima. (Zato vjersko-nacionalne vođe ne trebaju političke sljedbenike već politicke vjernike koje lako pretvaraju u političke vojnike.)

 

2. Sledeći korak je određivanje i opisivanje pojmova po već ustaljenoj nomenklaturi, prikupljanje informacija te misaoni prices njihovg dovođenja u korelacije-odnose. Ne možemo mi proizvoljno izmišljati nove termine sa lokalnim značenjem samo nama jasnim kad se zna šta je rat, narod, nacija, država, nacionalizam, socijalna patologija i sl. Drugo je kad mi želimo dokazati da je narod zaista narod ili građanski rat je to i to a u našem slučaju se desilo to... Dakle taj misaoni dokazni postupak, postupak prikupljanja činjenica iz različitih izvora (onog što već znamo, onog što je kao pamet pohranjeno u knjigama i drugim izvorima pameti, ono što drugi znaju...) karakteriše nas kao misaona bića a našem mišljenju daje težinu, ozbiljnost.

 

3. Ništa manje značajan element dolaženja do istine je oponiranje sopstvenim polazištima, odnosno gledanje na njih iz sasvim drugog ugla. Zato se kod odbrana doktorskih teza (ali i kod drugih naučnih ili ozbiljnih projekata) određuju oponenti da simuliraju ”protivnika”. Ako naše teze izdrže i taj test provjere onda onde postaju i naše tvrdnje koje argumentovano branimo i ponovo sve dotle dok nedođemo do novih činjenica koje nas jačaju u uvjerenju ili nas naprosto razuvjere. Tad mijenjamo stav jer smo bili u krivu.

 

Historijski primjer tog izmjenjenog stava nacije je Vili Brant. On je smogao snage da klekne pred žrtvama koje su počinjene u ime naroda kom i sam pripada. U našim uslovima se to na žalost rijetko dešava, generacije političara se takmiče da dokažu da su dosljedni i neograničeno pametni, diveći se sopstvenoj pameti dok je narod iz dana u dan veća i veća žrtva te pameti.

 

Danas, još uvijek Balkan plače za čuvarima istine. Njih ima i u krajnjem oni spašavaju obraze cijelih naroda. Pitam se šta li će jednog dana značiti dr. Nada Kljaić ili dr. Ivo Banac za Hrvate naprimjer, Jevrem Brkovic ili Marko Vešović za Crnogorce, Vesna Pešić i Ivan Stambolic za Srbe... ali i mnogi bosanski singltoni za same Bosance? Singltoni su naprosto svjedoci i čuvari istine i oni su ne bez razloga grižnja savjesti cijelih masa i neugodni svjedoci njihove gluposti i slijepila. Mase opijene isključivošću takve doživljavaju kao izrode poslije otriježnjanja su im heroji. Nijemci danas proglasavaju herojima sve one koji su organizovali zavjere ili pokušali atentate na Hitlera. Problem je što to ne rade zbog njih već savjesti koja ih proganja što su onda kad su oni svjetlili istinom bili porotiv njih.

 

Nesto mislima da je Evropi i Balkanu u njoj jedno desetak Michael-a Moore-a ili Dan Beowna da li bi tad bili bliže istini o onom što nam se desilo ili bi i te istine svako na svoj način tumačio uzvikujući ono ”a ne vidiš njih!” Ne toliko zbog onog što nam se desilo već da nam se to zlo više ne ponovi.  


Tidigare inlägg Nyare inlägg
RSS 2.0