MOĆ INTERENTA U ŠIRENJU KULTURE
Ševko Kadrić
Prilog temi: Kako se kulturni sadržaji tretiraju na Internetu?
”Ono što nije zapisano kao da se ni desilo nije”, mudrost je koju su Bosanci davno iskusili, toj mudrosti danas dodajemo još jedno iskustvo: ”Ono što je na internetu pohranjeno traje i dešava se više puta”.
Ovih dana sam tragao za rubrikom duže pohranjivanom na internetu, bloggu ”Luter i Orlović”: ”Subota rezervisana za pisca”. Trebalo je da ponovim jednog u novoj prigodi. I gle čuda ”google” mi je ponudilo 3920 susreta sa istom rubrikom. Rubriku sam duže osmišljavao dajući šansu piscima iz BiH dijaspore da progovore o sebi i svom stvaralaštvu. Riječi sam dodavao sliku, slici video zabilješku, prenosio iz jednog medijskog prostora u drugi iz jedne adrese na drugu, često su to radili i drugi preuzimajući sebe, nekog svog, nekog interesantnog. Ovdje se zaustavljam pričati o spomenutoj rubrici, ali priču dižem na novu mogućnosti kulturne promocije, širenja kulture, činjenja društva boljim.
Kultura u cjelini jeste duša čovječanstva kao bića, ono što ga otkida od bukvalnog biološkog održanja i nužne prolaznosti. Naprosto kultura je slavitelj našeg postojanja i našeg trajanja, ali i duševna hrana, koju još uvijek tako ne zovemo i tako ne prakticiramo.
Da joj ne određujem gabarite, formu ili izraz, ali ću spomenuti muziku kao kulturni sadržaj, vi ovdje dodajte svoje opšte znanje o njoj, ali i svoje iskustvo u i oko tih sadržaja. Zapaziće mo da su agresivni promotori jednog dijela muzičkih sadržaja, upravo zahvaljujući internetu, poprimili kosmičke dimenzije, dok su drugi ostali u manjini, skoro neprimjetni. Vjerovatno je do njihovih slavitelja i načina da ih učine, važnim, poželjnim, dostupnim. Neka nam bude utjeha da je i to od prigode i situacije. Mocarta, Betovena ili Vivaldija ne slušaju oni što imaju vremana, novca ili moći već oni koji su na to navikli. Ovdje se upravo radi o tome, stvarati navike kod ljudi da prioritiraju kulturu i odvoje je od onoga što ona nije.
Kultura pisane riječi, posebno književnosti je osnova prenošenja našeg duhovnog toka i trajanja. Prisjetimo se klinastih pisama, hijeroglifa, bosančice, ali i papirusa, Mojsijevih glinenih ploča, bosanskih kamenih stećaka. Do ovoga što jeste moderna književnost. Gledam skoro divnu ilustraciju filma, neko se dosjetio da filmsku umjetnost predstavi kao santu leda, čijih deset dijelova je pod vodom a samo jedan nad vodom. Ono nad vodom je film, vizuelna predstava nekoga i nečega, sve ostalo pod vodom je pisana riječ, književnost, majka filma. Sjajno. Dodajmo ovdje da je internet postao voda u koju sve više i više uranja (čak i bukvalno) književnost. Digitalna ili e-knjiga je postala trent, papirna knjiga sa njom gubi utrku, strah me je da i ne potone kao kod filma, svih deset dijelova.
Arhitektura kao umjetnost življenja u prostoru i sa prostorom, nekad je bila omeđena prostorom, komunikacijom. Rijetko privilegovani putopisci poput Marka Pola su u tim različitostima riječima govorili drugima, uvjeravajući ih da postoje, kasnije su crtali po sjećanju ili ako su bili vješti radili to na licu mjesta, dok nije pronađen foto aparat, pa video kamera, film i na kraju internet nas je učinio vizuelnim gospodarima cijelog svijeta. Mi uživamo u arhitekturi Kineskog zida, Ajfelova tornja, nebodera u Dubaiju, gledajući ih sa daljine od nesetak hiljad akilometara ali i vrteći kameru negdje ugrađenu u njihovoj blizini. Divimo se ljudskoj visprenosti, istrajnosti, daru na kojima učimo, budemo inspirisani da i sami u svoje djelotvorije ugradimo nešto od toga, prenoseći tok ljudske mašte, ruku, djela.
Da ne nabrajam više ni kulturne sadržaje, ni njihovo bogatstvo, da se zadržim da ideji moći interneta u njihovu plasmanu, prezentaciji (istina i ono drugo zloupotrebi, ali ni o tome sad neću).
Često sam prisustvovao kulturnim sadržajima u malim prostorima, uz prisustvo nekoliko desetina posjetilaca, očevidaca. Bilo da je riječ o izložbi slika, književnoj večeri, koncertu, teatarskoj predstavi… Nekoliko trenutaka kasnijje, isti sadržaj je bio predstavljen milionskoj publici, putem kamere, foto aparata, novine, portala. Ona mala prostorija, umjetnik, mala skupina ljudi su dobili inspirativnu snagu za milione drugih, udaljenih, ostavljeni u more interneta u kom ga mogu loviti i uloviti i oni koji su se upravo te večeri rodili ili neke što tek dolazi. Ovdje ponovo poentiram internet kao sjajan i moćan medijski prostor koji se treba i mora koristiti u plasmanu kulturnih sadržaja u kojima se i sami prepoznajemo i željeli bi da postanu opšte zapažen čin, događaj, živuća kultura, duhovna hrana cijeloj vrsti iz koje nam već dugo duhovno neuhranjeni prstima i puškama prijete.
DIVNO VEČE SA DANJINOM
Društvo BiH pisaca, slikara i prevodilaca u Švedskoj
je 6 marta upriličilo veče sa Danjinom Malinovićem
Helsingborg, Idè A Drottninghög Bibliotek
6 mart, u 17,00
Pred pedesetak knjizi i priči sklonih imao sam javno predstavljanje pisca i glumca Danjina Malinovića. Ovaj sjajni mladi čovjek je iznio porodičnu dramu u dva jezika (bosanskom i švedskom) i dva medijska načina (razgovor i mono-drama).
Uz pregršt aplauza mladi umjetnik je tu veče dobio i nekoliko poklona u znak sjćanja na ovo divno veče .
Već 23 marta isto društvo će organizovati javni nastup Jasenka Selimovića o čemu ćemo pisati u narednom periodu a u aprilu nastup sjajnog harmonikaša Emira Mahmutspahića uz razgovor o muzici kao kulturnom izrazu Bosne.
Tekst u prilogu uprqavo objavljen u Bosanskoj pošti a nivine su bile jedan od poklona umjetniku.
DANJINOVA ŽIVOTNA PRIČA KAO DRAMA
Š. Kadrić
Prošla sedmica je bila u znaku Balkana u Helsingborgu. Petak je bio rezervisan za monodramu „Var är min hem?” (Gdje je moj dom?) Danjina Malinovića a subota za Gorana Bregovića. Ako ste pomislili da postoji velika emotivna razlika u doživljaju između gigantski poznatog Bregovića i njegove (naše) muzike i našoj publici skoro nepoznatog Malinovića (i njegove monodrame), onda niste u pravu.
Izraz, količina emocija, prepoznatljivost priče i podneblja, sve srećemo i kod jednog i drugog, ponosni da postoje, da se možemo u njihovoj priči prepoznati, grijati, inspirisati. Ipak ovdje riječ dajem mladom, darovitom, talentovanom, upornom i istrajnom Danjinu i želim da mu ime i priču upamtimo.
Još od 14… 15-te godine znam da sam htio da ispričam nekome priču moje porodice. Prvo sam imao problema da je nosim u sebi, tačnije da se nosim sa njom a onda mi je problem postao način i oblik kako da je ispričam. Jednostavno sam izlazio na scenu pred manju ili veću publiku i govorio, spontano, hronološki, u isječcima. Kad sam već fakuletet završio bio sam sigurniji u jeziku i pisanju (švedskom, mada mi ni matenji nije loš)napisao sam rukopis u formi ispovjesti, nešto mi je pomogao i Soren Somelius, i poslao sam ga Izdavačkoj kući Boniers. Rukopis im se dopao ali su imali uslov da vojnike imenujem, (srpski, hrvatski, bosanski…) tu sam imao problem.
Oni koji znaju šta jeste Derventa i Dervenčani to mogu shvatiti i znati ko je i šta radio, ali ja iz prizme dječaka koji pripovjeda naprosto nisam htio, niti mogu da sudim, imenujem. Tako da je Boniers otpao, sad je priča kod drugog izdavača i čekam njegov odgovor, do tada priču pričam sa scene.
Na pozorištne daske sam se vjerovatno popeo ponajviše zahvaljujući redatelju Michael Cock. Čuo je moju priču i pitao me hoću li da je postavimo na scenu kao monodramu. Tako smo je zajedno adaptirali, scenski osmislili i počeli putovati po Švedskoj.
Drama porodice
Malinovići su naoko obična bosanska porodica, mješavina pravoslavaca, katolika, muslimana… Otac je krajem 1991. godine otišao u Rusiju (Moskva) kao grafički radnik da radi, ali i da se skloni od ratnih priča iz Hrvatske koja je bila na domak Dervente. Mama, sestra Dajana (pet godina starija) i ja (tada osam godina) ostali smo kući.
Kad je u Derventi ili oko Dervente zapucalo mi smo otišli dedi, šest kilometara udaljenom od Dervente, kuću nismo ni zaključali niti ponijeli oto što se moralo ponijeti. To je bilo zanji put da smo kuću vidjeli čitavu i našu. Obreli smo se u Zagrebu. Tu smo čekali da se rat završi, ali nakon tri mjeseca smo ipak otišli ocu u Moskvu. Iznajmio je stan, organizovali smo se kao porodica, počeli život iznova, ja sam i jezik ruski naučio kao maternji.
Jedan dan smo sa tatom bili vani, mama nas je čekala, ali kad smo ulazili u stan dočekala su nas četvorica maskiranih razbojnika. Sestru i mene su vezali i bacili u jednu sobu, oca su maltretirali tražeći novac, mama je ležala na krevetu nepomična i krvava. To je trajalo cijelu vječnost, sestra i ja smo sve iz sobe slušali preživaljavali u užasu. Ušao je jedan u sobu i mene pitao jesam li Rus, rekao sam da jesam. Da li je baš to šta promjenilo ili činjenica da nisu ništa od novca dobili, otišli su. Mi smo mislili da su roditelje pobili. Nekako sam uspio da odvežem svoje ruke, otišao sam u kuhinju da uzmem nož i odvežem sestru ali po sobama nisma smio gledati, vjerujući da su roditleji mrtvi. Sestra i ja smo uspjeli mamu probuditi iz kome, prvo što je pitala bilo je: Je li tata živ?
Na svu sreću bio je bez svijesti, ali živ. Tražili smo pomoć od policije, koja je puno obećavala, ali i na kraju rekla da previše ne rovimo po sličaju. Kad sam sa tatom otišao da posljednju kiriju platim gazdarici, vidjeli smo da su nam sve stvari nestale, ali i pored lanca na vratima kroz koji je gazdarica u čudu pitala šta hoćemo, vidjeli smo muškaraca koji previše liči na jednog od onih maskiranih. Tu na ovaj dio priče stavljam tačku, život nikad neće u to smo sigurni.
U Hrvatskoj smo dobili pasoše i krenuli u Švedsku 1994. godine. Imao sma predstavu o ružnoj i hladnoj zemlji, dočekala nas je lijepa zemlja ali bez ljudi, naprosto sve je bilo prazno, skoro pusto. Radovali smo se papirima i otpočinjenju novog života. Bili smo u kampu u Sagosenu, čudio sam se azilantima koji su tako gromoglasno navijali za Švedsku i poslije pola noći u zajendičkim prostorijama igrali igru ”Jaci”.
Kad je Švedska igrala protiv Rusije, htio sam dres švedske reprezentacije, ali nismo imali novca. Mama i sestra su ga naprosto stvorile od čaršafa, koji su farbale ko zna čim i začinile ženskim karminom i imenom Dalin Martin. Mislio sam, ako on crnac igra za Švedsku, što nebih i ja. Samo je trebalo sačekati papire.
Jedan dan su pozvali roditelje da im saopšte da azil ne možemo dobiti i da moraju potpisati odluku ili otac mora ići u pritvor da nebi pobjegli do izgona. Otac je poptpisao, nije htio da se ponovo razdvajamo. U međuvremnu je otac nazvao dedu u Fagersti, ispričao mu našu novu situaciju, deda je tražio pomoć od Šveđamna koje je sretao po kampovima, uglavnom dobili smo poruku da se hitno prebacimo u Falun i da će nas sakriti neko Udruženje za pomoć ljudima u nevolji. Tu noć se sakrijemo u šumi i čekamo tetka da dođe zorom po nas autom. On nas rano pokupi, odveze u Falun i poveže sa divnom Siw. Ona nam pokaže stariju kuću u kojoj je bilo puno ljudi i kaže kad svi odu da dođemo. Tako je i bilo ped veče nas uvedu u podkrovlje te kuće i kažu pravila novog života u ilegali. Nema svjetla, nema puštanja vode iz vodokotlića, nema izlaženja, nema... nabrajajte stotine ”nema” koje život znače. U međuvrenu je angažovan advokat da nas zastupa pred institucijama a Margareta i Nils su preuzeli ulogu da nas hrane i snabdjevaju odjećom, obuća nam i onako nije bila potrebna.
U mojoj predstavi to je priča vampira koji žive život po noći a spavaju po danu. Neću zaboraviti Svejtsko prvenstvo i utakmicu Švedske i Saudijske Arabije. Zamolio sam roditelje da gledam utakmicu, rekli su ni govora. Oko ponoći otac me budi i šapće da sestru i mamu ne probudimo, on je zamračio sobu dekama i upalio telvizor. Pili smo sok i gledali nezaboravnu utakmicu gdje smo pobjedili sa 3:1. ”Mi”, nikad nisam gubio nadu da će Švedska biti i moja reprezentacija.
Jedan dan nas je Siw upozorila da se policija nekoliko dana vrti oko zgrade, jednu noć nas je i pokupila i vozila na novu lokaciju, policija nas je gonila. Legendarna Siw je bježala i pobjegla policiji. Hvala Siw.
Druga djeca idu u školu, sestra i ja ne, krijući ih kroz prozor pratimo, pamtimo, čitamo misli, igre, ali bez nikakvih kontakata. To traje skoro tri godine, istina treću godinu nismo morali da se krijemo, tako sud odlučio, vraćeni smo u kamp za izbjeglice.
Krajem 1997. u Hultsfredu je došao jedan iz administracije kampa i tražio tatu. Rekao je da ima nešto za nas što očekujemo. Mama mislila da je riječ o posteljini koju smo trebali taj dan mijenjati. Tata je onog gledao i pitao me je li pijan. Rekao sam da nije, onaj je na kraju rekao da smo dobili papire. Tata ga je uzeo u naručje i nosio po prostorijama, sipao mu piće onaj odbijao, tata mu nazdravljao, onaj je na kraju mene pitao je li tata pijan.
Napokon smo dobili svoj stan i to u ulici Sunce, sestra i ja smo napokon mogli u školu, tata je dobio posao u štampariji. Ja sam počeo trenirati rukomet, sestra odbojku. Onda, kao da priča sa mojom porodicom nije bila završena, rekli su nam da se moramo seliti u neki drugi grad, tata je ponovo ostao bez posla, ja bez rukometa, sestra bez odbojke.
U novom prebivalištu, Hyltebruk počinjem trenirati tenis po uzoru na Ivaniševića. Kasnije, sestra završava za sociologa ja za socijalnog radnika, oboje radimo i uživamo u životu bez rata, ruske mafije i potkrovlja u kojima smo ilegalci koji čekaju da vide svjetlo dana i švedske papire. Ali bez sjajnih ljudi koji su i sami puno žrtvovali i učinili za moju porodicu poput divne Siw, Nilsa i Margarete, ništa od ove priče nebi bilo i zato je volim govoriti.
