sevko

 

Ševko Kadrić

 

 

Uz 20 godina od objavljivanja moje knjige «Pred ekološkim izazovom»

 

Da li ste bili zatečeni činjenicom da su od prošlih izbora u Bosni i Hercegovini do ovih, tada vodeće političke stranke ispunile samo 6% od onog što su obećali biračima, cijelih 94% su ih slagale.

Jeste li se pitali zašto se Amerikanci nisu bunili kad ih je Džordž Buš mlađi prevario (slagao) na izborima i poveo u dva agresivna rata (Afganisan i Irak), ali i zavadio sa skoro cijelim svijetom, kad im je omogućio da troše 5X više nego što objektivno mogu da se zaduže?

 

Odgovor je jednostavan ovi Amerikanci nisu oni iz vremena Džordža Wašingtona koji su ga slijedili jer nije dopuštao laži. Ovi Amerikanci (isto kao i Bosanci) ne biraju predsjednike da bi im govorili istine već naprotiv da bi ih obmanjivali (lagali). Amerikancima više odgovara predsjednik koji će im govoriti da mogu i više imati nego što imaju, nego onaj koji će im reći da i to što imaju je previše i da je cijenu njihova bogatstva krvlju platio neko drugi. Tu se Amerikanac nipočem ne razlikuje od Bosanca. Tu je i odgovor zašto i svaka pomisao o revidiranju Deytosnkog sporazuma ne prolazi jer postoji opasnost da se izgube privilegije ostvarene agresijom pa i genocidom. Tu je odgovor i zašto ne prolazi ni jedan pokušaj vraćanja nezakonito stečene imovine (privatizacija, ratni plijen) već se u horu pjeva «Ko je jamio jamio» i «Hoćemo da popišemo imovinu i prebrojimo naše i vaše» (čitaj legalizujemo pljačku i zločin). Tu je odgovor zašto političari koji govore istinu nemaju većeg uspjeha u narodu, narod jednostavno vapi za lažovima, onima koji će i njihove laži pretvarati u istine, kriminal u čestitost, poraze u pobjede.

 

Jeste li nekad sreli nekog moćnika koji vam je rekao da je i previše bogat i da se mora posvetiti jednostavnim i prirodnim stvarima? Jeste, ali onoga kog je bolest za postelju vezala i prirodan život i zdravlja mu se čine kao spasenje, ali samo dok ozdravi, ako ozdravi. Koliko puta vam je supruga ili neko iz porodice došao kući sa torbama punih nepotrebnih stvari. Kad pitate šta je to, ne odgovaraju ni šta je ni zašto će im, već da je bilo mnogo skuplje nego su platili. Moć posjedovanja stvari je đavolje zavodljiva ali ima i svoju cijenu.

 

Naprosto kapitalistička potrošačka svijest je zavodljiva i daje šansu najvećem broju članova društva da ostvare svoje iluzije o materijalnom prestižu. Princip su Marks i Engels davno opisali u Kapitalu, jednostavno prisvajanjem viška rada drugih, stim što su za sva vremena otklonjene mogućnosti revolucija a najmanje proleterskih. Proleteri su prošlost, pomoću kredita i socijalnih programa su sami postali taoci kapitalističke pomame i čuvari kapitalizma i političkih laži o problemu negdje drugdje, kod nekog drugog o zavjeri moćnika.

 

Kapitalizam i potrošački mentalitet od kog čovječanstvo danas boluje možemo simbolično objasniti pomoću duha i boce. Zli duh je zatvoren u boci, ali nas nagovara i mami da ga pustimo pa će nam ispuniti nekoliko želja. Čak nas ne treba ni nagovarati, naša radoznalost i hazarderstvo nas dovedu u situaciju da probamo, kušamo zabranjeno voće i puštamo ga. Čim se zli duh dočepa slobode mami nas da kupujemo iluzije nove mladosti i ljepote, simbola moći i uspjeha, nudi nam kredite dok nas ne zavede. Budimo se kad je već kasno, kad smo mi u boci a zli duh nam se iznad nje smijuri i ruga. Kao čep na boci su krediti, nerjetko kriminal, laži kojim smo namamljeni, uspjeh kojim smo kupili nekog novog sebe a izgubili sve.

 

Bosanci (vjerovatno i svi bivši Jugosloveni) se mogu okrenuti oko sebe i vidjeti šta im je kapitalizam donio, razorenu i opljačkanu zemlju, šaku nacionalkapitalista koji su im opljačkali prošlost, sadašnjost ali i budućnost, svakako uz milozvočne laži o ugroženosti i superiornosti naroda, kroz privatizaciju i odbranu vjerskog i nacionalnog ponosa.

 

U onom trenutku kad kriminalcima i lažovima neko budan prozrije prevaru i kriminal, po pravilu bježe u susjedne zemlje ili u nove političke partije u kojima stiču imunitet i izbjegavaju odgovornost. (Jelavić, Lijanovići, Čović, Dodik, Đokić, Radončić...)  Dio te priče su svakako i međunarodne birokrate koje u Bosni na nesreći i gluposti Bosanaca dobro zarađuju, praveći neku svoju kapitalističku iluziju o moći i premoći.

 

A narod? Narod je  i onaj koji sluša njihove laži i onaj koji glasa za njih, ali i onaj koji je u onoj flaši u kojoj je nekad bio zli duh, dobro začepljen kreditima, strahom da može biti i gore. Ni tu nema razlike između Bosanaca i Amerikanaca, samo kad su američki lopovi opljačkali i pobili druge (Indijance, Vijetnamce, Iračane...) ogradili su svoj prostor i uspostavili čelični red u kom njihovi potomci mogu u miru i iluziji pravičnosti trošiti stečeno ne vodeći računa o prirodnoj ravnoteži koja im klimatskim promjenama i svim onim što nazivamo strahotom neodrživa razvoja, vraća i naplaćuje cijenu zavodljivog potrošačkog kapitalizma. Nova generacija koja je dnevno 5-7 sati konzument (žrtva) tih iluzija kroz internet, mobilni telefon i TV će najmanje nastojati da lomi taj, sad i «svoj» svijet.

 

«Destrukcija uvijek nudi zavodljiviju priču od savršenstva i prirodnosti», što bi rekao Mirko Kovač.

 

 

Reagovanje

Š. Kadrić

 

Sa dodjele nagrada, očito da je Ključanin ovdje nepotrbno prvonagrađeni

 

Savez BiH udruženja u Švedskoj se u Bosanskoj pošti pojavio sa interesantnom idejom podsticanja pisane riječi među Bosancima u Skandinaviji. Raspisao je konkurs za najbolje objavljeno književno djelo, doduše nije pisalo ni kad ni kakvo ali, napokon nešto  čim bi se ozbiljan useljenički savez trebao baviti u ovoj zemlji, pomislio sam šaljući jedan od svojih romana, podržavajući ideju njegovanja i čuvanja jezika. Treba li podsjećati da je ovo prvi put da useljenička grupa koja broji više od stotinjak hiljada sunarodnika i nekoliko desetaka pisaca, po prvi put u svom postojanju (dvadeset godina), organizuje napokon nešto knjizi i piscu posvećeno.

U pretprošlom broju Bosanske pošte, izvještač iz Malmea je pisao o završnom dijelu ove manifestacije i podjeli priznanja. Svakako izbor nije sporan, to je stvar organizatora, ideja pogotovo, ono što vrijeđa dostojanstvo bosanskih pisaca u Skandinaviji jeste izbor predsjednika komisije koja je trebala da ocjeni književni rad pisaca u dijaspori. Preciznije, naprosto tu ulogu nije niti je mogao imati kolega  Zilhad Ključanin. Ne zato što mislim da nema književne kompetencije, ali ima nešto drugo što eliminiše i njega ali i svakog drugog pisca u Bosni danas da ocjenjuje književni rad pisaca u dijaspori.

 

Mi u ime sopstvenog dostojanstva moramo priznati da Bosanci u dijaspori i Bosanci u Bosni i Hercegovini, žive u dva kulturološka svijeta. To važi i za kulturne stvaraoce, posebno pisce. Toga su oni u Bosni svjesni, otuda nas gledaju kroz prizmu ostavljanja, dočekivanja, ispraćanja, kulturološkog i političkog dekora. U ovih sedamnaest godina, naprosto se nije desilo da neki od pisaca iz te dijaspore bude u Bosni ugošćen, da mu bude organizovano književno veče (izuzimajući nekoliko pjesnika i privatnih aranžmana). To važi i za mnoge druge oblasti društvenih aktivnosti, (politici naprimjer što potvrđuje i potreba političkog organizovanja do nivoa Stranke), ovdje pisce i književnost naglašavam. Neka mi ne bude zamjereno što ću navesti da je Centar a kasnije i Društvo BiH pisaca u Skandinaviji, na čijem sam bio čelu, ugostio, primio, dao šansu za promociju 36-rici javnih radnika među kojima i onih iz prvog reda. Na drugoj strani mi smo po Bosni morali iste te da za rukave vučemo da bi nas prepoznali, nekamo li uradili nešto za nas i u našoj Bosni. (Među njima je ovaj što bi trebalo da ocjenjuje našu književnu podobnost)

 

To stanje je tako trajalo dok se mi, uz pomoć nekoliko osoba u Ministarsvu za raseljena lica BiH, nismo sami pozvali na Sajam knjiga u Sarajevu i to traje već 6 godina. I po pedeset pisaca iz svih krajeva svijeta okupimo, stvorimo uslove da se čuje za njihove književne iskorake, za njih. Ova godina je upravo po tim književnim uspjesima BiH dijaspore karakteristična u svijetu, spomenimo Mirka Kovača i njegovog «Njegoša» i «Stećak», Zulmira Bečevića i njegovu nominaciju za Augustpris, Biseru Boškailo i njenu nagradu «Derota» u Srbiji, Sašu Stanišića i prevođenje njegovog romana na 30 jezika, Aleksandra Hemona...

 

I evo nas kod književne nagrade piscima u Skandinaviji kojima Ključanin iz Bosne treba da dođe i kaže koja je to izbjeglička tema poželjna i koji književnik je politički podoban, da ne kažem dobro piše. Može čak i to ali po principu ravnopravnih partnera, zvaćemo kad nas zovnu, poštovaćemo kad nas poštuju. Biranjem romana "Koferaši" objavljenog prije desetak godina i simbolično govori kako nas ovaj i slični pisci gledaju.

 

Bosance, tim i njihove pisce po svijetu razasute, će drugi početi da uvažavaju tek onda kad počnu sami sebe da uvažavaju. Konkurs, Savez BiH udruženja u Švedskoj je svakako jedna od najvećih kulturnih akcija koje je do sada taj Savez imao, ali eto neko mu je htio dati nepotrebno takav kraj udvarajući se ko zna kome i ko zna zašto. Organizator i sva mogući njegovi odbori koji se kite imenom Bosne i Bosanca će ponajviše za pisca i knjigu učiniti ako napokon počnu da je čitaju.

 

 

KAUBOJ

Ševko Kadrić

 

 

- Muzika je samo pisak ptice u letu, kiša s neba u mlazu prosuta, rupa na limenu krovu velikog hangara kroz koju sužnji nebo gledaju, govori Samir ne povezano, ustajući iza klavira, vraćajući se za sto na kom ga meza i društvo čekaju. I svirao je baš tako, nepovezano, vješto preskačući pokvarene tipke na starom i raštimanom instrumentu, pjevao za sebe. Društvo mu se već iznapijalo, piće i sakriveni kutak im je i onako mjesto gdje se svako na svoju priču nasukuje probadajući se sjećanjima, zalijevajući se vinom.

 

- Evo zore, evo dana… - pjevušio je i kad je ponovo za sto sjeo, natočio vino i proderao se na one usnule, odsutne.

- Nema druge, moraću i ja napisati Zakonik o ponašanju u ovoj prostoriji točno u 14 točaka!

- Smanji, bar nekoliko, ko će ih svih 14 upamtiti – šali se jeda iz onog društva, predlažući prvu točku: ”Piti i samo piti”!

- Piti – svi su prošaptali poput zdravice.

 

Petak je, vrijeme za opuštanje poslije naporna rada, rado bih se društvu pridružio, ali ne poznaju me i ne zovu, možda je i bolje, pomislim naginjući se nad novine i bilježnicu, nešto mi je govorilo da prisustvujem ispovjesti, pravoj i iskrenoj koju je trebalo pribilježiti. Samirove riječi ću malo nakositi, da izgledaju onako kako je i sam izgledao, od vina i nečeg što ga je progonilo.

 

Samir je bio ugledni privrednik, skontao sam odnekud iz Bosne a u Mostaru se našao kao zarobljenik, logoraš. Uhapšen je 15 avgusta 1993. godine, tačno tri mjeseca nakon što su svi ostali nekatolici, ali kasnije sam razumio i nepravoslavci, sa područja Čapljina i Stoca bili sabrani u dva logora, Dretelj i Gabelu. Pravoslavce, kako ih je Samir oslovljavao u priči, su hrvatski bojovnici razmjenili za muslimane i katolike sa područja Gacka, Nevesinja… Katolicima su obukli uniformu i okačili oružje, muslimane, strpali u logor.

 

U Samirovom hangaru, ih je bilo oko 600, sve jedan do drugog kao serdine, odozgo metalni lim hangar, kao konzervu pokrivao, stijenje i betoska pista bili poput tave, a užarena lopta tavu i njih u hangaru pržila.

U cijelom logoru nas je bilo više od 2000, zabilježih krijući se iza raskriljenih novina nad kafu nadnešen. Namjeravao sam poslije kafe ići, ali naručim još jednu, strast prisluškivanja me sebi uzimala.

 

Poslije čestog spominjanja logora, ugrabih zapisati i ime, logornika Glavnog okružnog zatvora rvatske republike Erceg – Bosne,  Boška Previšića. Samir je ustajao da ga opiše, pokazujući rukom prema glavi na veliki kaubojski šešir, kolt na kaišu a onda izgovarao ”Bum… bum” da dočara pucanje u krov hangara, ali i ljude.  Kasnije ću zabilježiti da je onaj logornik pucao i u ljude, tačnije mladića zbog kriške hljeba koju je krijući odnekud u hangar unio. Bio je to dan kada je asvalt ispred našeg stroja porumenio od vrele dječačke krvi pomiješane sa vodom toplog septembarskog pljuska. "Ooooh majko moja”, cijeli život će mi u ušima zvoniti dječakove riječi dok je pred nama nemoćnim, uredno postrojenim, padao na vlažni asvalt... Oslikao je smrt gubeći pogled negdje u pravcu raštimana klavira, tražeći utočište bez trajanja, mjesto gdje se pred  Sudijom sreću ubice i ubijeni. *

 

I dok mu se duša pekla u nemoći, kao kod logoraša postrojenih na vrelom mostarskom asvaltu, oni njegovi za stolom ga gledali bez čuđenja. Gledam ga kako se muči, kao da prima objavu odnekud iz dubine duše, pa mu se u grlu oštri u želji da i na usta izađe. Osjećam kako mu se po grlu razmahuje zapljuskujući grlene obale dok mlaz na usta ne poteče.

 

Boško bi se, ranom zorom ispred zamandaljena hangara na logoraše uz psovku izdirao, onda se poput aveti na vratima pojavljivao. Vadio je kolt iz futrole i pucao dva puta u krov hangara. To je bio znak, takt i naredba da pjesma počne. A onda, uštimano kao u horu jevreja, logoraši su jutro za jutrom pjevali.

 

"Evo zore evo dana evo Jure i Bobana" ponavljajući dva puta isti stih, poput himne. Logorniku je to bila jedna od točaka iz njegova Zakonika, logorašima, gimnastika jutarnjeg prkosa, jedini vrisak koji su mogli ka nebu pustiti, pitajući Onoga što sve vidi i sve zna, je li i ovo njegova volja i je li logornik njegov miljenik. Onaj se odozgo nije oglašavao, neki to tumačili kao znak odobravanja, neki kao stid pred sopstvenim djelom.

 

- Šeš sa bešom – čulo se iza stola u ćošku, tek tad sam primjetio četvoricu što su igrala domine, kao da im ni klavir, ni isprekidana Samirova priča nisu smetali.

 

- Ja bih u onaj tvoj Zakon ubacio i to da nema igranja domina, samo ”Piti”! – opet će onaj što bi se u Samirov Zakon upisao, točeći čaše, prvo svoju onda redom po stolu. Niko ne govori ni još, ni dosta, niko ni mezu ne dira, čeka se trenutak. Samiru je svaki trenutak pravi, između dvije čaše, dva tupa udarca domina po stolu, pauze u sviranju, pauza među sikama što su htjele vani, nastavi.

 

Zakon o ponašanju …. u logoru ”Gabela”, tako bih volio da imam samo primjerak. Ko zna možda je neko i imao hrabrosti da jedan ukrade i ponese, baš tako se i zvao. (Na mjestu tački je stajala pogrdna riječ za logoraše, koju sad sa razlogom  izbacujem)

 

Zakon je tražio od logoraša, bezpogovoran red i disciplinu i to u cilju očuvanja njihova zdravlja.

·        Logoraš ne smije da puši, jer to škodi njegovom zdravlju.

·        Logoraš ne smije u logor unositi hranu poslije rada, jer hrana može biti otrovana.

·        Alkohol je štetan te se strogo zabranjuje u upotrebi.

 

- Tačno, šta ti ja govorim cijelo vrijeme – ponovo će onaj što piće dosipa kucajući u centralu, flašu skoro ispražnjenu.

 

·        Zakon je propisao i dvije kante za malu i veliku nuždu u toku noći, nalaze se na mjestu gdje se dijeli hrana.

 

Zakon je bio pisan nevještom logornikovom rukom, ali kopiran u dovoljan broj primjeraka. Čuh da je izvjesni Jure bio glavni čuvar u toku dnevnog prinudnog rada i kasno popodne bi sve logoraše, uredno postrojene predavao logorniku.

 

Registrovah i da je jedan dan bio poseban za Samira. Logornik se bio raznježio i počeo obrazlagati svjetsku politiku logorašima i velike uspjehe rvatskog rukovodstva a onda i upustio u razgovor sa logorašima.

 

- Ima li ovdi neko da bi nešto pita? – izašlo iz njega ponešena vatrenim govorom i nijemom publikom. Samir se okuražio, digao ruku, logornik mu mahnuo da priđe, on prišao i počeo:

- Gospodine logorniče glavnog okružnog zatvora rvatske republike Erceg -Bosne dozvolite da Vam postavim jedno pitanje.

- Ajde reci šta oćeš, odgovorio logornik i zauzeo stav kao da prima neki važan raport.

- Gospodine Logorniče, ja sam dobio pismo od moje žene iz Zagreba. U pismu stoji da je nju i moju djecu primio gospodin Granić i da im je dao stan i 400.000 hrvatskih dinara. Ona me moli da joj telefoniram, i ja Vas gospodine logorniče molim za tu uslugu, izgovorio Samir u jednom dahu naglašavajući prezime Granić, stan i dobročinstvo u Zagrebu.

 

Na pomen prezimena Granić logornikove oči zaiskrile, ispred njega se neko drugo vrijeme i prostor prostrli, ministar mu lično rukom mahao. Samir je znao da je za logornika Mate Granić jedini Granić na kugli nebeskoj. Obojici se nešto na licu trgalo i lomilo u želji da na osmjeh izađe, ali se čuvali. Osmjeh je mogao da im skrivene namjere razodjene, Samiru ženin glas isčupa iz uha, logorniku dobar glas kod jačega, ali i sumnju u njegovu važnost kod logoraša.

 

Logornik se prvi pribrao:

- Jesi li ti čitao moj Zakonik?, upitao ga još uvijek mirnim glasom.

- Naravno, gospodine logoniče i to više puta, a i svi su ga pročitali. Čestitam Vam na tom sveobuhvatnom dokumentu. Napisan je vrlo stručno i ne slažem se sa vašom konstatacijom da niste načitani i da ne možete dobro razgovarati sa učenim ljudima.

 

Logornik se raznježio, okrenuo prema ukradenom golfu i slavodobitno, tepajući Samiru izgovorio:

- E gospodine, pa puno mi je auto novina i u to se možete i sami uvjeriti. Pred hangarom zavladala tišina, logornik je logoraša nazvao gospodinom, to je značilo ili smak svijeta ili svjetlo na kraju tunela, mislim na kraju hangara.

- Ma vjerujem ja to Vama gospodine, ne dolazi velika funkcija tek tako, pogotovo ne u ovakvom vremenu, nastavio Samir sokoleći logornika a pred očima mu se telefon smješio.

- Da gospodine, ali pominje li se telefon u mom Zakoniku?, pitao ga logornik sad podižući glas.

 

Uplašen ali i praveći odstupnicu Samir prošaptao:

- Ne gospodine logorniče Glavnog okružnog zatvora rvatske republike Erceg – Bosne, u Vašem zakoniku nema telefona, nego samo htio da Vam kažem, i da znate da meni i nije Bog zna kako stalo do te moje žene.

- Gospodine da i Vi znate da ni meni nije stalo do one moje, jeba je crni đava – izašlo iz logornika.

- Pa zašto gospodine logorniče, pitao Samir, plašeći se nedovršena razgovora i povrijeđena logornika.

- Neće da mi se digne, jeba ga đava, neće pa ga ubi. Samiru znoj udarila na dlanove, mrklina i strah se u njemu počeli daviti. Sve bi dao da nije razgovor počinjao, da se može vratiti tamo odakle je izašao, da može biti samo jedan od onih što ni ime, ni lice nemaju, ovako otišao predaleko. Sad svi znaju da se logorniku, koji o njihovim životima odlučuje, neće pred rođenom ženom da digne. I nije kriv onaj što neće da se digne, kriv sam ja zbog kog je logornik svoju nemoć obznanio, pomislio Samir iz mrkline ili iz straha.  Hangar se uskomešao, logoraši se zgledali, stajali jedan drugom na noge, grizli usne da smjeh vani ne izađe.

- Ali gospodine logorniče, pa vi ste na funkciji, valjda imate nešto i sa strane – izgovorio Samir budeći muškarca u logorniku pred logorašima.

- Gospodine, sada me u kancelariji čeka ona kurvetina kuvarica, ali kad neće on, jeba ga Isus – nastavio logornik da se raspojasava pred svima. Da mu nije kaiša sa koltom i gaće bi mu spale, pomislio Samir, moleći Boga da ovo prestane. Sreća, drugi logoraši se mudro u priču ubacili, spašavajući Samira i sebe, tješeći svog krvnika.

 

Prošlo je od tada i deset dana, u kasno veče došao logornik u hangar. Logoraši skočili na noge kao što je u njegovom Zakoniku i stajalo, on pitao za onoga što je ranije sa njim pred svima razgovarao. Samiru nije bilo druge već pokunjen izašao naprijed, prišao blizu, salutirao kao da stariješini raport predaje i čekao presudu povrijeđene suete, razodjenuta logornika.

Umjesto smrtne presude, logornik ga stavio u ono ukradeno auto i odvezao u svoju kancelariju da telefonira ženi, pita za djecu u stanu kod jednog od Granića.

Zabilježih da je iz logora pušten 24. decembra iste godine, puštanje mu bilo Božićni dar, da pamti kako se obilježava pravi praznik.

- Vratimo se na prvu točku Samirova Zakonika, čuh onoga zaduženog za dopunjavanje vinskih čaša.

- Piti! – odzvonilo je u višeglasu.

- Šeš sa tricom – čuo se eho od drugog stola.

__________________________________________

 

* Tragajući za više informacija o «kauboju» i njegovim žrtvama, pronašao sam da se ubijeni mladić zove Mustafa Obradović, a jedan od onih koje je ranio Asim Merdža. Informacije govore i to da je protiv logornika iz Gabele Boška Previšića, podignuta optužnica za ratne zločine, ali i da je bjekstvu.

 

 

Bisera Suljić Boškailo

Ševko Kadrić, Sarajevo novembar 2009.

Odavno se kanim da pišem o Biseri Suljić Boškailo, bosanskoj književnici čija toplina, poetičnost i smišljenost pisane riječi mi je odavno za oko zapala. Roman ”Goli Otok”, valjada u naboju sličnih tema me ostavio ravnodušnim, ”La perla” natjerala da razmišljam, ”Pešter”, oduševio. Svoje oduševljenje sam autorici i rekao ali na tome i ostalo. Kad je Bisera doktorirala na njemačkoj književnosti putevi nam se nisu ukrstili, i izbor za profesora na univerzitetu nam je promakao, kad stiže vijest da je bosanska književnica dobila prestižnu nagradu na konkursu za neobjavljeni roman u Srbiji, pretpostavljate, da se iza onog neobjavljenog romana (sad i objavljenog) krije Bisera Suljić Boškailo. Recenzenti napisali da je Biserino čudesno prozno sazvučje, kulminiralo u „Biliji” (nagrađenom romanu). Dalje stoji da istoimena glavna protagonistkinja markantne sudbine, u uvodu deskriptivno najavljena u formi jedne rijeke sa tri izvora, nemirne naravi i temperamentna duha, ironijom života postaje žrtva pomahnitale mladosti. Šurujući s poznim košmarima, tumara po šumama i gorama, svijesno pristajući na ponižavajuće uloge mučenice tijela svog. E pa sretno, velim, povod sjajan da Biseru napokon predstavimo i našim čitaocima.  Čestitah nagradu njoj, ali i djeci i mužu koji je ispraćaju i sačekuju sa dugih i čestih putovanja.

Upravo kao da si pročitao roman „Bilija“. I Biliju njen muž ispraća i dočekuje sa putovanja, kaže slavljenica.

B.P: Kako te dojmila vijest da je baš tvoj rukopis najbolji među stotinjak prispjelih na konkursu “Dereta”?

 

To priznanje je za mene bilo jedna vrsta pečata na dokument prirode koja ti je podarila talenat za to čime se baviš, meni znači talenat za pisanje. Nagrade su u suštini samo potvrda drugih da to što radiš je dobro. Bila sam sretna jer je ta nagrada značila i veliki ulazak u jedan za mene novi svijet i prostor. Ja sam bosanskohercegovačka književnica koja je ovim djelom ušla i u srpsku književnost, što nije ništa neobično kada se zna da je  Sandžak, odnosno taj dio Srbije moj zavičaj. Ovo je bio dokaz da mi umjetnici ne vidimo nikakve granice među narodima i državama, odgovara hodajući po granicama kao po plitkoj vodi.

Pitam je kad i kao se nasukala na bogumilsku iliti patarensku mitologiju, recenzenti su upravo nju istakli kao osvježenje i dobru književnu ideju.

Mitologija je čarobna i nikada nepravaziđena hrana umjetnosti. To je univerzalni govor svih što se umjetnošću bave. Ja sam samo koristila taj govor i prilagodila ga našem prostoru. I koliko god čovjek bio moderan on ne može bez tog iskonskog. Neko uzima da je to bogumilska tema, po meni je to više vjerska tema koja se nalazi u mnogim vjerskim knjigama, govori za simbole i vjerske teme spremna.

B.P: Tvoja literatura je obilježena lucidnom erotiziranom lirikom i temema karakterističnim za ljude otrgnute od zavičaja. To si čak i naglasila u jednom ranijem razgovoru da je ovo priznanje koliko tebi toliko i tvom Sandžaku. Međutim ti nisi nostalgični i patetični posmatrač stvari ti si njihov akter, ti si profesor na univerzitetu, okićen naučnom titulom doktora... taj ugao posmatranja je dosta privilegovan ali i obavezujući, posmatrati zavičaj iz daljine uz znanje koje imaš.

 

Bisera: Literatura obilježena erotiziranom lirikom? Da. Za mene nema tabu-tema. Ako građa koju obrađujem zahtijeva i taj neizbježni segment iz života, znači, to nešto erotsko, zašto da o tome ne pišem? To moram, jer je to sastavni dio života. Bez tog dijela moji junaci bi bili nepotpuni i nedovršeni. Ja pišem o različitim ljubavima, a uopšte dio ljubavi je, po prirodi, i erotika.

Da, to je i nagrada Sandzaku, iako se ja tu ne bih zaustavila, nego bih rekla i nagrada Bosni. Ja sam sa svojih sedamnaest godina otišla na studije iz mog zavičaja Sandžaka. A Bosna je postala moj novi dom. Moj muž i moji sinovovi su ponosni Bosanci. I ja sam dio njih. No, svog zavičaja se ne odričem. Vratila sam se upravo svom zavičaju gdje studentima prenosim, svoje po svijetu stečeno, znanje. U Njemačkoj, gdje sam studirala i magistrirala i na postdiplomskim studijama odradila jedan dio svog doktorata, a da se zna, doktorsku tezu sam odbranila u svom zavičaju, stekla sam neprocjenjivo znanje koje sada koristim kao energiju dok stvaram svoja djela. Ono što sam i gdje sam, to su i tu su i junakinje mojih romana, pa i poezije.

 

Šta dalje, ideje, istraživanja, pitam radoznao.

 

Roman „Bilija“ započinje rečenicom: „Biliju, odnosno našu Bi, celi je život pratila Zvijezda Slučajnosti.” Tako i mene prati ta zvijezda. Odnosno one me vodi, a ja idem tamo za njom kuda ona hoće. I samo na kraju kažem: “Bože dragi, hvala ti.” Zaista imam najčešće osjećaj da me Bog i previše voli i da je bolje isplanirao moj život nego to ja mogu. Mislim da me je stvorio da pišem i da će me u te svijetove i dalje voditi. A na mene dosta započetog materijala čeka. Ono što bih ipak sad  najviše voljela je da Mi podari snagu da završim scenario za prvi sandžački film.

 

PROGNANE JE TEŠKO TJEŠITI

Ševko Kadrić, Sarajevo

Mirko Kovač, foto Š. Kadrić

Mirko Kovač je Srbin od Trebinja, autor knjiga: "Vrata od utrobe", "Gubilište", "Životopis Malvine Trifković"... dobitnik nagrade "Tuhovski" koja se dodjeljuje piscima u egzilu, svojevremeno dobitnik dvije ninove nagrade, upravo dobitnik nagrade «Stećak» ali i Njegoševe nagrade. Živio je u Beogradu i postao jedan od prvih stradalnika Miloševićeva režima. Srbiju je napustio 1991. godine.

 

 

Ovih dana je u Sarajevu boravio u Institutu «Adil Zulfikarpašić» i govorio na temu «Lijepa književnost između čitatelja, politike i tržišta». Ove zabilješke su dio priče mimo tribine, ali neizbježno dio teme. Zadni put sam sa slavnim piscem razgovbarao krvave 1994. godine. Skoro cijeli sat radio mostom, između Istre, Borholma i Helsingborga, razmjenjivali smo misli o nekad zajendičnoj domovini i književnoj brizi i inspiraciji. Pa i sada petnaest godina kasnije, na Balkanu kao da se ništa nije promjenilo, strah i nacionalistička retorika ne silazi sa političke ali i književne scene.

«U Beogradu devedesetih su mi više smetali Milošvićevi sljedbenici nego on sam, zato sam i pobjegao», govori Kovač i nastavlja na omiljenu temu o Ćosiću, Bećkoviću, Crnčeviću.

«Dobrica Ćosić je pisac, ali zloduh. Ne samo inspirator što bi se reklo po njegovim knjigama već i naredbodavac od onda kad se stavio u službu politike Slobodana Miloševića pa i bio Predsjednik njegove Jugoslavije u vremenu zla. 1990. godine je oko 150 pisaca aktivno učestvovalo u politici, to i nebi bilo zlo kad bi to zlo ostalo među korice knjig ezaključano, ali je problem što su pisci zla imali veliki uticaj na populizme koji su se manifestirali nacionalizmima. Naprimjer Matija Bećković, pisac, akademik, postrojava vojne jedinice i govori im jezikom kako se braniti, to je strašno, to je izdaja i poezije i intelekta.

Dotičući se Bosne nezaobilazna tema piscu i reditelju Kovaču je bio i Emir Kusturica, nije sporno njegovo vjersko opredjeljenje i eventualno konventiranje, ali otići u Begrad ratnih devedesetih i udvarati se najgorima, to je ono što jeste nemoralno, da ne kažem i gore od toga, kaže očekujući od umjetnika moral i mjeru.

Upitan kani li u Trebinje ili u Beograd, zamislio se, kao da već putuje ili se prisjeća i kaže: «Trebinje, Trebinje i Vučurović su neka vrsta čudbih simbola tog vremena. Sjećam se Sava centra, gdje se skupila sva srpska elita, politička, intelektualna, vjerska, vojna. Na najavu da u salu ulazi Vučurović (kamijondžija iz Trebinja), cijala sala ustaje i framatično aplaudira. Kasnije on govori, kao da raport podnosi a i podnosio je i kaže, da je iz Trebinja protjerao sve Bošnjake (muslimane) ali da nikome nije ni dlaka s glave falila, ponovo skandiranje, aplaudiranje. To je duh Srbije tog vremena koji se nije previše promjenio ni do danas. Pogledajte o čemu se danas piše i koje teme u književnosti dobijaju prve nagrade. Tema o Nikoli Tesli, bezbolna i vječito izazovna, jedan piše o ljudožderstvu.... i treba ali o ljudožderstvu onih što su u Hagu i čekaju presude. Nema duhovnog oporavka ni jednog naroda pa ni Srba, dok se ne obračuna sa svojom tamnom prošlošću. Sjećam se prognanog poljskog pisca koji je pred sam karaj života sjeu u taksi i krenuo put Poljske. Zaustavio se pred granicom i rekao «Ovu granicu ne mogu preći». Još par metara i eto nas, bodrio ga takstista. Ovu u meni mislio sam, rekao je i nikad više nije ni pokušao. To je ta granica koja se izpriječila između mene i Srbije i skoro sam siguran da i men ečeka ta sudbina da je nikad više ne pređem.

Ja sam ipak naginjao prema temi progona ljudi sa njihovih ognjišta u prošlim ratovima, onim (muslimanima) iz Bukovice, (katolicima) iz Bosanske Posavine i (pravoslavcima) iz Kninske Kraine...

Kovač: Rat je bio tako planiran, ali ne i ostvaren kako je bilo zamišljeno. U dokumentima Srpske akademije nauka najviše se govorilo: "Svi Srbi u jednoj državi". Tvorci Memoranduma nisu ni u najgorem scenariju vidjeli tu verziju da Srbi napuste Kninsku krajinu. Naprotiv, ta je Krajina trebala biti "glavni stožer". Tu se počelo s protjerivanjem
Hrvata. Nakazna politika da "ljudi ne mogu živjeti s ljudima", to je Karadžić često ponavljao, ima tako mučnu poruku da se pretvorila u dogmu, pa više ne mogu zajedno čak ni svoji sa svojima, da tako kažem. I u inozemstvu više ne mogu zajedno. U Srbiji, koja je mozak te nove sulude politike, također ne mogu zajedno. Ne znam kako je moguće poslati neku
utješnu riječ, prognanim ljudima. Svaki Evropljanin ima neki svoj kutak odakle potječe i gdje
su njegovi korijeni, imamo i mi, ali ne možemo na svoje. Možda će u nekoj budućnosti to što smo iskorijenjeni donijeti neke nove odnose. Ostaje ta metafizička varljiva nada u budućnost.

U priči smo se dotakli i bosanskih pisaca po svijetu razasutih. Kovač je iznio riječi pohvale na roman Bekima Sejranovića uz tvrdnju da naši ljudi daroviti i ponadao se dobroj literaturi.

Prije petnaestak godina si ustvrdio da nam nedostaje veličina jednog Krleže, šta je sa Krležom danas, danas kao da neljud postaje pravilo ponašanja ali i tema pisanja.

Kovač: Krleža bi sigurno u ovim našim vremenima napravio nastavak svojih "Deset krvavih godina". On je nikogoviće razarao. Ali mi više nemamo Krležu, literatura "neljud", kako ti kažeš, lakše se, bolje i brže prihvaća od onog što je plemenito. Svi znamo, ništa novo pod kapom nebeskom, da je zlo fascinantno. Pa ako hoćeš i lakši put. Mnogi su se pisci osramotili za sva vremena. I to je ono što je mučno nakon ovih ratova.

Pozdravite naše ljude po Skandinaviji, među njima i moju kćerku.