sevko

Ševko Kadrić



Arnel Dugonjić, pred najdražom igračkom.

Kad god sam navraćao kod Dugonjića i on se tamo zaticao, čitao je. Mi odrasli  ispijali kafe, pričali, on knjige listao, pokretao usne kao da šapće. I sad sjedi u fotelji u kariranoj košulji, kose gelom zalizane, očiju uprtih u poveliku knjigu.
Tiho da ga ne pometem pitam domaćine šta radi:
-    “Čita, čita rodi majka”, šapuće mi Fatka, majka njegove majke, razvlačeći ono “m” kod sebe, krateći ga kod one koju je ona rodila. Shvatih da ovdje riječ “majka” ima dva značenja, nešto kao mama i mamina mama.
-    Koliko mu je godina? Opet ću ja u dijete zagledan i onu knjigu što ga je skoro cijelog zaklonila.
-    Napunio šest, i deda Derviš mu se u priču uključi.
Zagledah se u knjigu i korice i prepoznah je: ”Ja sam Zlatan Ibrahimović”, pogledam Arnela on i dalje pokreće usne, čita. Priđem zagrlim ga i pretvorim se u uho pokušavajući da razumijem ono što šapće.
-    Možeš li nam naglas čitati, pitam da provjerim.
Dijete poče bez sricanja, djeljenja na slogove, skoro kao da govori. Ne vjerujem svojim ušima, gledam po prisutnima, oni ponosni ali i navikli.
Kad završi pasus, prekidoh ga aplauzom, svi mi se pridružiše, nana nadodade i ono:  ”Aferim, on će majki, ako Bogda i hafiz postati”.
Arnel je već više od hafiza, pomislih da naninu miloštu pred djetetom ne kvarim, dijete čita i razumije a to je više od svakog hafiza kog sa u Bosni upoznao. 
Arnel i uči i razumije, pred njim su rajske bašte znanja već otvorene, nastavih misliti ali  ovo zanje domaćinima i rekoh ali se i preplaših izgovorenog.

Samo prije nekoliko dana sam u švedskoj školi trebalo da organizujem prezentaciju referata desetoro učenika osmih razreda. Nastavnica bila odsutra djeca mene za čas dopala. I gle čuda nad čudima, njih desotoro, a niko da počne, niko da se okuraži da govori o onom što bolje zna od ostalih, bar tu zadaću referati imaju. Cijeli čas je proticao između uvjeravanja, podsticanja, ohrabrivanja do grčevitog odbijanja učenika da izađu pred tablu, usta otvore. ”Ne usuđujem se, ne želim”, do rumenila u licu pa i plača, to je bila slika koju sam ponio sa časa uz pokoji aplauz iznuđen za one hrabrije. Vratiću se učenicima osmog razreda švedske škole, sad sam ponovo uz Arnela.

-    Ideš li u školu, pitam u čudu.
-    U dagis.. u avgustu u pravu. Razumjeh da će za koji mjesec krenuti u prvi razred škole gdje se tek počinju slova učiti on već po slovima za treći razred prispio.
Dam mu papir i olovku da ime i prezime napiše, napisa velikim latiničnim slovima  ARNEL DUGONJIĆ.
Kad si počeo čitati i pisati?
-     Davno, ihhh pokušavao, pokušavao i na kraju sam znao, govori mi odmičući knjigu od lica oslonjajući je na skupljene noge, knjiga mu je koljena prekrila, dugačak je otprilike kao četiri Zlatanove knjige.
-    Kući pričate ovim našim jezikom?
-    Bosanskim, ispravlja me.
-    Bosanskim, ponovih i ja.
-    Mama i babo nedaju da pričamo švedski kući… švedski u dagisu, bosanski kući… ponavlja pravila koja u kući Dugonjića važe. Mama Rijalda klima glavom.
-    Osjećam se dobro kad čitam... govori i zastajkuje kao da čeka da pribilježim pa nastavi, drago mi je kad kažu da dobro čitam.
-    Ko ti govori da dobro čitaš?
-    Učiteljica bosanskog u dagisu.
-    U dagisu imaš učiteljicu bosansakog?
-    Ima nas sedam ili osam, ona dođe i mi se igramo, čitamo, sve…
Njegovi mi rekoše i ime učiteljice bosanskog jezika Senade Travančić, ali dodadoše da je njemu danas knjiga najdraža igračka, čita a ponekad traži i da ga slušaju, da im nešto pročita, da ga oni pofale.
-    Bogami je Rijalda njega uspavljivala čitanjem bajki kad mu je bilo tek nekoliko godina, a i ja sam nju kad je mala bila, u priču se majkina majka uključi sa pričom i čitanjem.
Mene radost i strah obuze u isto vrijeme. Znam da u švedskoj školi nema izlaženje pred tablu, nema usmenog ispitivanja, nema javne provjere znanja, sve je pismeno, sve je tajna. Svih devet godina se može završiti bez da se i knjiga pročita, bez da se i jednom javno odgovara, da se dobije dobra ocjena, da drugi u razredu pa i školi znaju koja je.

Ma nije riječ samo o ocjenama, mi sa Balkana znamo da je tabla za nas od prvog razreda bila pozornica pred kojom smo javno nastupali, boreći se za ocjenu, aplauz, svoje mjesto u razredu, gradaći samopouzdanje. Strah me je za Arnela i njegovu generaciju i ovih dvadesetak kojih je već kroz švedske škole preoteklo, što te pozornice ovdje nema i pitanje je da li roditelji i oni kojima je do njega stalo znaju da pronađu novu, nove daske koje život znače na putu sticanja znanja o svijetu u kom izrastaju.

Zlatan Ibrahimović im sa prve stranice knjige što upravo Arnel čita, poučen gorkim iskustvom sopstvenog izrastanja u getu,  poručuje: ”Želim svoj djeci poručiti da razmišljaju, djeci koja se osjećaju različitima i drugačijima od ostalih, što se uvijek ne uklapaju u sredinu ili na neki način budu odbačena. U redu je ne biti kao drugi. Nastavi vjerovati  u sebe,  kod mene se to isplatilo i pored svega“. Istina Zlatan je sam sebi našao pozornicu potvrde, našao fudbal.
Skoro da sam siguran da su vannastavni sadržaji, pa i sport, neminovna dopuna švedskoj školi koja nadomiruju ono što su nama bili tabla i javno ocjenjivanje a Šveđani su davno taj dio sticanja samopuzdanja izbacili iz škole.

BESIM SPAHIĆ JUNAK NAŠIH DANA
Razgovarao Ševko Kadrić




Profesor dr. Besim Spahić je trenutna mega zvijezda na Balkanu. Naime za samo desetak dana ga je odslušalo preko stotinu hiljada ljudi. I ako profesor i pjeva i glumi, ovdje je ipak riječ o neobičnoj ali izvanrednoj psihološko-političkoj analizi stanja na Balkanu sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu. Povod za predavanje je bio Dan državnosti BiH, dio priče ekskluzivno za Bosansku poštu u prilogu.



B.P: Kako je tebe dojmilo to da si u desetak dana postao medijska zvijezda sa predavanjem održanim u biblioteci Kakanj, sniman IC televizijom, koje je posredstvom Yutube odgledalo preko 100 000 ljudi?

Spahic: Ekrem Jevrić i Indira Radić npr. su najeklatantniji primjeri, kao prvo, moći novih medija i duhovnog i estetskog stanja duha ex Yu i bh populacije. Ja sam ovakvih i sličnih provokativnih intervjua i predavanja u zadnjih dvadesetak godina imao na stotine, ali su samo poneka bila stavljena na Yutube. Evo ovo u Kaknju, u centru izvorne Bosanske državnosti, na Dan BiH samoopredjeljenja za samostalnost. Konačno sam shvatio da više od pola državljanja SVOJU DOMOVINU ne smatra svojom, jer ih na vjeronauci uče da više vole „SVOJU“ religiju nego SVOJU Domovinu. Zato vole druge, SVOJE „matične“ domovine; Hrvatsku, Srbiju, Tursku, Saudijsku Arabiju i navijaju za njihov prosperitet, a na štetu sebe i svoje domovine. Nacionalne stranke su ustvari vjerske, jer su i nastale po crkvama i džamijama i taoci su mentalne agresije nad tzv. svoja tri naroda, koju su prije stvarne vojne agresije proizveli. Dva HDZ-a (nigdje u nazivu stranka/partija), dva SDA-a (nigdje u nazivu da je riječ o bošnjačko-muslimanskoj stranci) 4-5 SDP-a, a nigdje socijalne demokracije.

BiH je nastala kao bastard tzv. Međunarodne zajednice i konačno uništena Daytonskim sporazumom i nakardnim Ustavom, koji onemogućava napredak države BiH, koja se uz to pogrešno i zove. Trebala bi po svim kriterijima biti Bosna. Ljudi to duboko osjećaju, pogotovo kad su vani u civiliziranim državama, kao što je Švedska. BiH kao država je za sada teški bolesnik na samrtničkoj postelji. Eto, to me kao (i Bosanca i Hercegovca) strašno zaboljelo. Na očigled međunarodne zajednice i prekobrojnih i suvišnih stranaka i vjerskih zajednica, toleriše se segregacija, ravna fašizmu kroz nepriznavanje OSTALIH („isrustrirana kopilad iz mješovitih brakova, koje je šejtan opsjeo“, rekao bi islamsko-bošnjački Intelektualac, od čijeg se mišljenja niko nije ogradio. Za dobrobit i budućnost (po mogućnosti desekularizirane BiH) nastavlja se „islamizacija muslimana“ (contradictio in adjecto, plus nedopustiv pleonazam) i još niko nije objasnio negiranje „starih“ i glorifikaciju „novih muslimana“. Nastavlja se „zagorizacija“ i demografsko uništenje (prvo bosanskih, a slijedi i hercegovačkih) bh Hrvata. Uz sve teže životne uslove bh Srba u RS, nastavlja se njihova „šumadizacija“. Tako (uz nepriznanje Ostalih, a kamoli tandema „Sejdić-Finci“) imamo zlotvore, koji po godinu i po dana puste državu bez kormilara, Mostar bez uprave, Unsko-sanski kanton bez vodstva, Županiju 10 („Hercegbosanska“) bez vlade. A potroše na svoje plate i udobnosti do 70% proračuna i rade razaranju svoje države i uništavanju svoje populacije, gdje je više od polovine bez posla i na rubu egzistencije. Intelektualci šute, čelništva vjerskih zajednica šute, naši „usrečitelji“ Incko i Sorensen šute i na rasističke izjave o „muslimaskim sudovima“, koje ne prizna Dodik, o nemogućnosti „mješovitih da budu suci u Federaciji“ (Borjana Krišto), o određivanju „hrvatstva“ po odobrenju Čovića, „muslimastva“ i „islamofilstva“ po Reisovoj ili SDA-ovskoj mjeri, „srpstva“ po privrženosti Dodiku.

MI smo postali država i društvo bez ikakve dijalektičke antiteze. Samo su na snazi trojne vjersko-nacionalne teze, koje podjednako NISU ZA SINTEZU države BiH, u kojoj se viore hrvatske, srpske i saudijske zastave. Da li narod, koji je potpuno neizobražen u demokratskoj kulturi i kulturi komunikacije zaslužuje bolje političare i bolji (GRAĐANSKI KAO JEDINI MOGUĆI) koncept, osim onoga, kojem vec dvije decenije daje glasove i podršku, ili neizlaskom na izbore prepusti vlast onima za čije koncepte ima novčane podrške uglavnom iz vana?  

Ja sam niko i ništa. Najobičniji profesor, kojeg i studenti prijave kao islamofoba kad im kažem da se sa „esellam alejku“ pozdravljaju svi pravoslavni i katolički Arapi, koji se kao i muslimani mole Allahu. Kad im kažem da moje ime nije muslimansko ni bošnjačko, već izvorno arijansko, preuzeto i kod semita i drugih. Ili, ne mogu spavati kad im nabrojim svjetski značajne Albance, za koje oni vole vjerovati da samo prodaju košpice, marone, čevape i bureke. Kako će se tako prepariranim mladim ljudima u glavu primiti išta naučno, logično, zdravo razumsko, kad im je antilogika usađena umjesto logike? Zato i nemamo državnog ministarstva za obrazovanje i kulturu. Kulturne institucije od kapitalnog značaja propadaju, zatvaraju se, koncerti tipa „Mošus Pejgamberov“, „Islam Jusuf“ (Keit Stivens), „Tompson“ i „Ceca“ su već poodavno izbrisali iz sjećanja bh balet (Katarina Kocka, Minka Kamberović), Operu (Gertruda Munitić, Fernard Zovko itd.)

Bosanska kraljevska dinastija ne postoji, nobelovci se negiraju jer su „muslimanofobi“, „vlasi“, „beznačajni“. Oskarovci (Duško Vukotić, Ervin Rustemagić, Danis Tanović), kao i Emir Kusturica i drugi velikani se selekcioniraju prema nevažnbim izjavam, boravcima, naciji i vjeri.

Eto, ja sam (koristeći moj skromni glumački talenat) pokušao u Kaknju, u BIBLIOTECI (Hramu knjige), u srcu Bosanske državnosti bar malo predstaviti šta nam to i kako govore naši idoli, kojima dajemo nemetanu podršku i o čijim izjavama i početju ne smijemo suditi. A oni nas permanentno unesrećuju i o svemu sude i dijele ljude, te što je najgore sistematki uništavaju našu državu po diktatima iz vana, računajući i svjetski kapital, koji je Naomi Klain dedfinirala kao „šok terapuju“ financijskog porobljavanja država.

B.P: Vjerski službenici imaju parolu "Što gluplji to bolji?", jesam li te dobro citirao?

BS: Ako nekoga ubjediš da je Dragan „srpsko“, Ahmed „bošnjačko i muslimansko“ , a Josip i Marija „hrvatsko i katoličko“ ime, te ako ga prisiliš da hvalospjevima i idolopoklonstvo po/štuje lopove, kriminalce, neznalice, nacionalne idole bez pokrića, te time vrednujete njegovo „muslimanstvo“, „katoličnastvo“, „pravoslavlje“ i „bošnjaštvo“, „hrvatstvo“ i „srpstvo“, onda je to čisto lobotomijsko zaglupljivanje „narodnih masa“ što bi rekli „komunjare“ ili „opijum naroda“ (omraženi  Marx, kojeg tek sada neki ozbiljni univerziteti u USA uvode u udžbenički literaturu).

I kad ubijedite vjernike da je sve (ama baš sve!?) što rade kler i ulema samim tim od Boga/Alaha/Jahvea, onda je „katoliko-kroatobof“, „muslimano-bošnjofob“ i „srbo-pravoslavofob“  svako ko se usudi da pita ili piše o pedofiliji, mobingu, doslovnom, seksualnom napastovanju djece po vjeroucima, milionima neproknjiženih novaca pomoći iz vana, „segregaciji po vjeroucima“ i „blagoslovljenom „aparthejdu“ po školama itd. Što gluplji („rahatniji od pameti“, rekla bi moja rahmetli Nana) to bolji vjernik, kojemu se u bogomoljama sugeriše ko je „božji izabranik“, kojemu treba dati glas na izborima. Najvažnije je da znaju da je njihova vjera „bolja“ od drugih i da jadnici misle da su pravoslavlje i katoličanstvo dvije različite religije. Samo glupi ne vide kad se šiiti i suniti međusobno pobijaju po džamijama, kad majka treoje djece eksplodira i pobijeili rani druge majke, čija djeca, kao i djeca žrtve ostaju siročići. A sve to im ne izaziva nikakav racionalni otpor...

Koliko imamo „hadžija“, koji ni dinara od svoga novca nisu platili za odlazak na hadž? Pa to je i smisao Hadža (za mentalno ograničene i sumnjive muslimane) da te neko drugi počasti ( i haram parom), a ne sam da platiš svojom halal parom???

Niko ne citira hadis, koji kaže da je Poslanik a.s. rekao da je najveća ljudska vrlina hrabrost, koja se sastoji u tome da se moćnom i zlom vladaru javno suprotstaviš, odnosno da ako ti je Bog/Allah dao da znaš i vidiš dalje od ostalih, deset puta te je više obavezao da to znanje širiš, jer ako to ne budeš radio, bit ćeš žigosan užarenim pečatom i gorit ćeš u najžešćoj džehenemskoj vatri.

B.P.: Napravio si sjajnu, hirušku analizu stanja duha na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje vidiš svjetlo na kraju tunela?

Spahić: Mi ni ne znamo ni da smo u tunelu već dvadeset godina, a kamoli da vidimo svijetlo. Dakle, pokazali smo sami, svi skupa, da nismo u stanju napraviti samoodrživu Državu, da nismo u stanju suprotstaviti se supremaciji nacionalno-vjerskog, antihumanoh kiča i šunda. Dokazali smo da uživamo u mazohizmu sladostrasnog neznanja i neodgovornosti, u stanju „prošenja“ i „jetimstva“, te skrbništva nad nama i u očekivanju da na drugi (po vjerskoj i nacionalnoj) osnovi pomažu. Šta smo drugo, izreketireni prosjaci, kojima uvijek neko mora pomagati. A mafijska izreka kaže „Usluga je skuplja od života“. Ljudi ne shvataju da ti niko ne daje nešto tek tako. Prije ili poslije ispostavi račun i nešto traži od tebe. Evo primjer vraćanja samostana i crkvenih posjeda u Hrvatskoj, slovenske šume raznim prevarama većinski pripadaju crkvi (čuvenom drvnoprerađivačkom sektoru). O džamijama i mesdžidima, koji ionako pripadaju raznim meshebima, a ne bosanskim hanefijskim muslimanima, ne treba trošiti riječi...

Mi živimo u prošlosti, ne razumijemo sadašnjost, a budućnost nam je od danas do sutra i neka se drugi brinu i NAŠOJ budućnosti.

Ne samo mi. I cijeli svijet je u velikoj krizi uspostavljanja novog poretzka i odnoisa snaga u koijem će bogatiji biti još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Mi smo u stanju najvećeg stadija kolektivne i indivudualne patologije uma, a školski sistem nikada nije bio na nižem stadiju svoje društvene (ne)svsishodnosti. Bez ikakvih istraživanja i plana imamo sistem masovne produkcije masovnog škarta i na stotine privatnih univerziteta po kasabama i selima, bez ikakvih vrhunski provjerenih i evaluiranih profersorskih kadrova.

B.P: Za veliko čudo nigdje nisi spomenuo ovih milion i nešto po svijetu razasutih, koji su me zamolili da te pitam da li si raspoložen doći u Švedsku, čak odmah?

Spahić: Govorio sam ja o tome više puta. HDZ, uz blagoslov katoličke ckve u Hrvata se pobrinuo da oko 400.000 bh Hrvata ode i nikad se ne vrati u BiH. Najbolji primjer je Komaricino i Čovićevo visoko priznanje od strane Predsjednika Republike Srpske, za svodjenje Hrvata na 5 % od predratne cifre. A nije nezanimljiv i Kisindžerov počasni doktorat Reisu Ceriću, jer je uradio sve kako je g. Kisindžer planirao u BiH, kao i nekada sa formiranjem i podržavanjem, pa onda progonom talibana u avganistanu. I Dodik je odlikovani „terapetski“ heroj u Srbiji, jer je srbijanskoj politici RS privremena satisfakcija za konačano gubljenje Makedonije, Kosova, Crne Gore, Linije Karlobag-Virovitica. Šta od toga ima bh populacija, koja je nepočudnim „Ostalim“ demografski oživila glavni grad Iowe, mnoge švedske i druge evropske i svjetske gradiće. Volio bih da nam neko objasni zašto oni, koji nam iz islamskog svijeta najviše „pomažu“ i od Bošnjaka prave Arape, Irance, Malezijce i sl. (svaka čast Turskoj) nisu primili i udomili u svojim državama na desetine hiljada protjeranih, ubogih, a kamoli visokoobrazovbanih bh muslimana????!!    

B.P: Imaš li nešto poručiti Bosancima po svijetu razasutima?

Spahić: Evo šta bih rekao našim izbjeglicama u Švedskoj: Kao prvo, lagao bih kad bih Vam rekao „vratite se, jer vas ovdje očekuju „zlatne kašike“. Ove koji dvadeset godina vode ovu jadnu kvazi državu, Vi apsolutno ne zanimate, osim da kao pripadnici svoga naroda i svoje vjere, kojima verbalno manipuliraju pred izbore, nakon kojih se ne bave ni ovdje ostalim narodom i po godinu i pol dana, dok ne podijele fotelji i stranački određenoj nacionalnoj i vjerskoj „pravovjernosti“. Taj (filmski) kadar je bio ponavljan nakon svih izbora.
Nego vi kao bh Narod navikao na tradicionalnu toleranciju, pokažite Šveđanima sve ono najbolje što imate u sebi. Iskoristite našu tradicionalnu narodnu mudrost (Ovdje se narod odrekao svoje mudrosti, kako bi rekao moj kolega Sead Bajtal), sposobnosti. Školujte se i u zdravoj konkurenciji zauzmite svoje mjesto. Ostanite i vjernici u svojoj vjeri, koja je vaša privatna stvar. U globalizirajućem svijetu je svejedno gdje živite. Uvijek se za svakoga kaže da je porijeklom iz svoje matične države. Dignite svoj glas i slobodno kritikujte ono što ne valja u matičnoj domovini. Nermojte misliti da samo financijskom pomoći siromašenim rođacima u BiH činite dobro. Bolje je da ih podržite iz vana u nastojanju da im život u Domovinu bude prosperitetniji na osnovu sopstvenog rada. Ja lično, a i osobno volim sve ljude i ex Jugoslavije i BiH. Svi smo žrtve i domaćih izdajnik i profitera i međunarodne zajednica, koja je samo institucionalno pokriće najbogatijih elita, u kojima vladari arapskih i drugih islamskih zemalja igraju gotovo identičnu ulogu.
Zašto npr. saudijska Arabija i druge arapske zemlje decidnije ne pomognu Palestincima u ostvarenju svojih ljudskih i državotvornih prava???!

U emisiji Dževdeta Tuzlića "U žiži kulture", BHTV  ugostila su trojica predstavnika književne BiH dijaspore: Antonija Nunu Žalicu (Antonijo Nino Želica),  Šimu Ešića (Šimo Ešić) i  Ševku Kadrića (Ševko Kadrić). Tema je bila sajamsko okupljanje pisaca u Sarajevu 2010. godine  i njegovanje bosanskog jezika (bosanski jezik) mimo matice Bosne i Hercegovine.

 

Š. Kadrić

 

Hamstad, 27 mart 2011.

 

Zubato proljetno sunce, zorom nas na pokret i razgovor, pred zaključanim prostorijama bosanskog udruženja, nagoni. Sačekujemo se a onda Vejsil Habibović naredi da se motori pale. U četiri auta, poput svatova idemo u uzvratnu posjetu BiH udruženju u Hamstadu.  Mujo Mataj je prije skoro godinu dovodio dvadesetak članova kluba iz Hamstada u Helsingborg, sad mu ovi iz BiH 94 vraćaju posjetu. Penzioneri skoro jedino aktivni, popunili četiri auta, ja pošao pride. Penzioneri iz Helsingborga onima u Hamstadu ponijeli mojih nekoliko knjiga na dar, pa i mene zamolili da pođem i o knjigama koju kažem. Ovdje će mo mene iz priče brisati, ostajem kao svjedok druženja za dušu  koje ne treba zaboraviti.

 

U Hamstadu nas dočekuju sa kafom dočekušom i lijepim riječima pozdrava.

„Gdje su vam žene?“, pita Samra Mangafić, jedna od domaćica na susretu, kasnije rekoše i da je doktorica.

Gosti se zgledaše.

 

Alija Smailhodžić se u ime domaćina uz pozdravnu riječ, dotače i intelektualaca i čuda kako ih već odavno po klubovima nema.

Gosti poklone predadoše i srknusmo i onu kafu već po stolu uz kolače sarviranu.

 

Mujo, nam pokaza zidove i po njima rukotvorine okačene, slike, kolaže, isječke iz novina, fotografije, obavjesti nas o piscima što su im u gostima boravili, spomenu: Nizamu Čaušević, Aliju Kadrića, Enisu Čengiž, Mehu Barakovića... pokaza i biblioteku punu knjiga.

 

Reče Mulo da je društvo na porodici kao osnovi podignuto, da su djeca, roditelji, dede i nane u kolu društvenog rada uhvaćeni. U takvom kolu nema mjesta, onima što kartaju, švercuju cigarama, pićem, piju... nabraja tako a gosti se u uho pretvorili, kao da im je društvo skrivenom kamerom odnekud snimao.

 

„Ali kako u društvo ponovo povjerenje i ljude vratiti?“, pita se Vejsil kasnije uz kafu  šapatom.

 

Poslije ručka, odosmo na zajedničku šetnju gradom, ali nas vjetar i isto zubato sunce kao u Helsingborgu brzo u klub bosanski vrati. Ponovo je kafa (kahva) dobro došla ali se i srdačnost već dobro zagrijala. U ćošku stara harmonika stajala ko ukras dok je jedan na prsa ne stavi. Progovori nekoliko jezika, ali i sevdalinka ispuni druženje.

 

U Emini se Mostarci prepoznaše, „Haj otkako je Banjaluka postala“, raspali sjećanja Banjalučanima a „Sa Igmana pogledat je lijepo“ dobro leže Sarajlijama i tako jedna za drugom uprede pedesetak glasova u žicu sevdalinku, što je u tuđoj zemlji slavila jezik domaći.

 

Da Sušićevi izabranici nisu na Bilino polje i fudbal pozivali, ostali bi do nekog doba, ovako se domaćinima srdačno zahvalismo i krenusmo „kući“.

 

Mujo nas je idući petak na Smotru bosanske kulture u Hamstad pozivao, Vahidin Kovačević nam podjeli dvije počasne članske karte Udruženja i pozva da im se u radu pridružimo.

 

„Prostor im je pet puta manji od našeg a desetak puta su aktivniji nego mi“, čujem Saida Kahrimanovića kako se u autu žali i ispovjeda Midhatu Kudinu. Svi kao da su bili svjesni razlike između dva svijeta, dva kluba, jednog što se na porodicu oslanja i traje i drugi, kom upravo to nedostaje. Ali druženje u Hamstadu nikad niko od učesnika zaboraviti neće uz želju da se brzo i ponovi.

 

_________________________________________

Naza Iković, sa svojim knjigama

 

U Hamstadu sretosmo i Nazu Iković, pred njom knjige položene i na njima njeno ime. Reče mi Naza za svoju sudbinu, pokloni dvije knjige. Ja je uslikah i to je tad bilo sve.

 

Dan kasnije dok sam se u vozu iz Malmea u Helsingborg vozio naumpadoše mi Nazine knjige. U Srebrenoj vodenici pročitah da je još 1943. Ostal siroče... zločin u Sandžaku Đurišićevih četnika vam neću prepričavati ali Vejsila hoću.

Vejsil je njena pripovjetka o ljubavi mlađanog Vejsila i Munibe a onda, kao u drami koju život zna izatkati, srećemo i njenu mlađu sestru Lejlu pa i najmladju... Neću vam priču prepričavati ali sam dugo o piscima Sandžaka razmisljao diveći se darovitosti i ljepoti pisane riječi: Sjetih se Ćamila Sijerića, pa dobrog drugara Safeti istog prezimena čiji govor je sjajna arhaika u končane niti poetike upretena, I Bisera Boškailo mi sa Peštera lično rukom mahnu, Safeta Osmičić me na Melek Rabiju simbol Sandžačkog trpljenja podsjeti, Refik Ličina mi tananu pjesmu na uho izgovori, Faiz Softić me pod Kun planinu odvede i sad evo Naza Iković me u vozu Vejsilom postiđe. Žao mi bi što je u onom klubu bosanskom u Hamstadu nisam čvršće zagrlio da joj ljepotu pisane riječi i otkidanja od zaborava onoga što je njoj u amanet ostavljeno, srdačno čestitam.

I čudom se čudim što ulema Sandžačka u usta svojih vjernika vijekovima tuđi jezik meće, koji ni ona ni podanici ne znaju, pored ovako divna jezika koji slave Sandžački pisci, svjedočeći o vremenu i nevremenu, ljepoti i prolaznosti života na Sandžačkoj vjetrometini razvučenog.

Š. Kadrić

Fotao: Š.K. Mustafa Cico Arnautović i ambasador BiH u Danskoj Muhamed Hajdarević
Prijem u povodu prijema Sajamske nagrade za životno djelo književniku

 

Malo je pisaca sa kojim sam toliko i tako dugo diskutirao temu pisane riječi, temu prolaznosti života i mirisni zanos u ženske kose upleten. Ja iščitavao njegove pjesme on moje priče, romane. Kad bi mu riječ prag suete prešla, a dešavalo se to često, onda bi o mojim knjigama znao ispisati ciju priču kojoj sam se poput djeteta radovao.

Bio je dio priče osnivanja Društva BiH pisaca u Skandinaviji i ”Hamlet forlag”, kako smo dali ime izdavačkoj kući. Prvu knjigu koju smo objavili bila je upravo njegova dvojezična zbirka ”Ptice na rukama”. Knjiga je karakteristična jer ga je kandidirala za najboljeg umejtnika useljenika u Danskoj 1995. godine ali mu i dopnijela to laskavo priznanje. Bo Alvberger, je sa zadovoljstvom tu knjigu preveo sa danskog jezika, meni ostalo da joj i krila u papiru damo.

I evo nas kod nove knjige kod istog izdavača "Stope u krugu", kojom smo u korice okovali poetska promišljanja o svijetu zadnjih godina raspolučenog pjesnika. Svi od zavičaja otkinuti su na svoj način raskinuti, prognani pjesnik ponajviše, on je kao kamen na čekanju.

 

Kamen je vatra koja sanja

Drvo je vatra

I kamen je vatra

Koja sanja

I voda je vatra

Objašnjava zemlji

Snove kamenja

Zemlja se ne trudi

Da ih svati

Iz tog nesporazuma

Pjev ptica

Razbija se u granama

Kao staklo

Prolazi pored uha

Milosrdna muzika

Drži nas u čekanju

Nešto mislim, kad bi se zapodjenuo rat između pušača i nepušača, jedino tad bi bili na različitim stranama, sve ostale, pa i ova sa čekanjem, su nam na veliku i obostranu radost iste.

 

 

Neka te nosi voda

Rijeka protice kroz moje oči
Nebo gledam rijekom tako
Brdo začarano gromovima

Ustvari
Ja
Ne
Gledam
Ja
Sanjam
Gledajući

Vješajući se o tvoj brk lavlji
U koju dublju
Dubinu da skočim
Van sebe

Ima li drugog načina

U brazdu pravo
Koju je moj otac urezao

Tako s tvog brka
U brazdu mog oca
Kao u kolijevku

Šta se zbiva na obali
Pod istim krilom ptice

Sunce prosto svijetli
Mrak svjetlosti gubi lice

Vraćam se istim putem
I pred tobom
Padam ničice

______________

Na Sajmu knjig eu Sarajevu (2011) Nagrada za životno djelo u oblasti književnosti pripala je Mustafi Cicci Arnautoviću

Š. Kadrić

 

 

Pije desetak godina, Edin Dino Mlivić je u očevoj ostavštini pronašao dvadesetak požutjelih stranica očeve nedovršene knjige. Pronašao ih je a mogle su i da nestanu, kao što puno toga što bude i samo nestane, bez traga, bez spomena da je i bilo.

 

Onih dvadesetak stranica očevih zapisa, Edin je izčitavao kao oporuku, ali i obrise cijelog života, iz kog je i njegov iznikao. Putovao sa ocem kroz vrijeme i nevrijeme, kad je i njega bilo, ali i puno prije. Sa onih stranica otkrivao nekog novog oca, nepoznate dijelove sebe. Pred oči mu iskakao Remontni zavod u Travniku, očeve majstorske ruke, koščata figura poratnog proletera. Putovanje trajalo dok se nije na optužujuće pitanje nasukao: Hoće li tvoja djeca Dino imati iza tebe i dvadeset stranica tvog životopisa pročitaju? Imaju li pravo da znaju, ko si? Ko su? Odakle i zašto dolaze? Da ne krče već prokrčene puteve, da ne ponavojaju tvoje greške, ali i uspjehe, već da im pomogneš da odžive svoje živote.

 

Hoće i moraju, bio je odlučan a u glavi pravio planove: Kako? Šta?

 

Mankell Henning mu lično pomogao. Slušao ga kako govori o piscima i tom što pišu. Pisce dijelio na one sa bogatim sopstevnim iskustvom, one što znaju druge da slušaju i one što imaju bujnu maštu. Dino sebe prepoznao u prvima. Prije dvije godine, kad mu je unuče prohodalo i počelo zapitkivati, sjeo je i počeo odmotavati sopstveni život. Cjedio ga na knjige a njih na poglavlja. Dobro ste pročitali, knjige i to ova prva je 352 stranice. Naslovio je „Komandant nema pravo na suzu“ a u podnaslovu sam odredio formu „autobiografski roman“.

 

Kad je rukopis upolovio, izvukao ga na papir i dao sinu i sadašnjoj supruzi da pročitaju. Dao i zatvorio kompjuter, pobjegao negdje. Cjela priča je imala smisla ako je i oni podrže, činilo mu se previše ličnim i privatnim da bi moglo i da se među korice knjige otisne.

 

„Ovo je sjajno tata“, javio se sin i sam jedan od glavnih junaka.

 

Supruga ga suzna grlila, tražeći da nastavi.

 

Nadnoseći se nad odštampanu knjigu, čitalac otkriva lahkoću pisanja, piščevo hodanje utrtim i poznatim stazama, dinamiku i zaplete koje je život stavljao pred mladog i atraktivnog, pomorskog oficira, majstora borilačkih vještina, najmlađeg komandanta podmornice u svijetu.

 

Uz mladost ide i ljubav, izazovi i hazardi, kod Bosanaca i tvrdoglavost, to ne treba naglašavati. Pored glavnog junaka koji nam do tančina otkriva jedan život, zanos i mladost (to je vrijeme koje srećemo u ovoj knjizi), povezujuća nit knjige su ipak žene. Da i njih poput Mankella podjelim na tri tipa: one što love mladog oficira zbog interesa, onu što se zaljubljuje u mladog oficira i on u nju (Marija), one koje mladi oficir poput zabranjena voća grize upadajući u pakao zlobe i osvete. Čitajući knjigu Adolf Dahl, je zapisao „Mlivić bi bio novi Stieg Larsson da piše na švedskom“.

 

Da o knjizi ne govorim više, osim obećanje za čitaoce koji je otvore, da će imati ono što se od knjige i pisca očekuje: autentičnost, vrlo zanimljiv način pripovjedanja, poznavanje materije o kojoj piše (svjedoči), raznovrsnost atmosfera i situacija koje autor vrlo vjerno opisuje. Atmosfere pod vodom, na vodi, u vodama Jadrana ali i Mediterana, Splitu, Puli, Visokoj pomorskoj školi u Libiji...

 

Možda ponajbolja recenzija je ona koju je već izrekao jedan od čitalaca: „Knjiga je vjerno i interesantno napisana, ali ne vjerujem da je ovo mogao doživjeti jedan čovjek.“

 

Dino Mlivić sa svojim prvim romanom kreće put čitalaca, ovih dana dogovara promociju u Norkopingu. Sretno piscu i knjizi o kojima će se još puno čuti.

 

Š. Kadrić

Vrijedni, Osman Arnautović je smjestivši među korice 51 priču, 27-rice bosanskih pisaca iz tzv. BiH dijaspore, okončao projekat koji nije polazio za rukom nikom od pisaca ranije, o institucijama u Bosni danas da i ne govorimo.  Knjizi je ostavio naziv sadržaja ”PRIČE” a otisnuo je u briselskom ”Gratiartisa".

 

Dakle, Osman je istrajno pretakao ideju u djelo, pozivao pisce da mu šalju priloge, odabirao, lektorisao, našao tim za recenziju, prelamao i na kraju prelomio ali i upriličio cijelu manifestaciju ”Susret BiH dijaspore u Briselu”.

 

Najznačajniji dio te manifestacije je svakako okupljanje autora knjige od kojih je već 14 najavilo svoj dolazak. Bravo.

 

Čitaoci znaju da organizovanje ovakvih manifestacija nije, niti može biti stvar pojedinca, iza Osmana stoji cijeli tim vrijednih ljudi, koji dočekuju goste i smještaju, organizuju susrete književnika sa publikom, ali se brinu i o ostalim sadržaja (ovdje je riječ o izložbi slika i skulptura briselskih umjetnika porijeklom iz Bosne: Dženana Čengić – slikar, Dženan Jusufbegović – slikar, Sergej Ćulumarović –skulptor, Ferid Đumišić – slikar, Amir Šehić – slikar), u programu čitamo i šahovsku simultanku gdje će radoznali nasprem sebe imati Ekrema Čekru, internacionalnog majstora šaha, ali tu je i posjeta znamenitom muzeju, pa mali koncert “Altland” (sevdah i klezmer), folklor pod vođstvom Aide Kulo, Kenan Hadžimusić i William Will Smith će svirati bluz.

 

Evo nas ponovo kod knjige ”Priče”, u poglavlju "Dòbri i hurije", devetnaest autora priča 24 priče iz Bosne prije posljednjeg rata.  U drugom, nazvanom "Kama juče, kama sutra", osam autora priča priče iz rata, a u trećem pod nazivom "Pasoška kontrola" njih šesnaest  priča o događajim i junacima po svijetu razasutima.

U lepezi različitih tema, pratimo i ljepotu pripovjedanja ljudi koji pokušavaju otrgnuti od zaborava događaje koji promiču, protiču, ali i nestaju. Priča se javlja kao spas, izbavljenje, način da se otrgne od zaborava, krik podsjećanja da je bilo, da se desilo, da je neko bio, činio, oljuđivao svijet kojim još uvijek protičemo.  

Neka ova knjiga bude da imena upamtimo, ali i da se nadnesemo nad ostala djela naših autora po svijetu razasutih: Zlatko Lukić, Ibro Suhopoljac, Stjepan Zelenika, Faiz Softić, Suvad Ćehić, Danilo Marić, Šimo Ešić, Safeta Osmičić, Antonije Nino Žalica, Ivica Vanja Rorić, Asima Smajić, Denis Dželić, Osman Arnautović, Arif Ključanin, Bedrudin Gušić, Emsura Hamzić, Goran Sarić, Fahrudin Dino Avdibegović, Ševko Kadrić, Enes Topalović, Ejub Pašalić, Rifet Bahtijaragić, Veljko Bosnić, Bajram Redžepagić, Božidar Stanišić, Idriz Saltagić i Adnan Mahmutović.

Aida Zaćiragić

 

Š. Kadrić

 

U izdanju ”Bosanske priječi”, biblioteci ”Patuljak” uz urednika Vanju Rorića, svjetlo dana je ugledala knjiga prvljenac Aide Zaćiragić. Knjiga koju smo sa nestrpljenjem očekivali skoro četiri godine, otprilike toliko smo je najavljivali po skupovima pisaca. Aida ponosno pokazivala sjajne ilustracije koje je radio Midhat Kapetanović, govorila o temi knjige i evo je napokon, ugniježdena među kraljevske korice, kako knjizi ovakvog naslova i pristaje. A naslov je ”Kraljevstvo bijelih ljiljana”.

 

Kraljevstvo bijelih ljiljana, Aida Zaciragic

 

 

Knjiga je pravljena kao slikovnice a pisana u formi bajke. Format nešto veći od A4.

Knjiga je opremljena sa 27 divnih, originalnih i sjajno, u priču (bajku) uklopljenih slika, koje svaka pojedinačno mogu i samostalno pričati bajku za sebe.

 

Aida je Jajčanka, kao djevojčica je prolazila stazama svojih junaka, bosanske kraljice Katarine, njenog vjernog glumca Mrvca, koji je djecu uspavljivao pričanjem bajki. Vješto se provlačila ispod vodopada na Plivi, verala po stazama kraljevske utvrde Bobovca ili Kozograda, slušala priče o dvoru i dvorjanima, Srebrnom konjeniku koji spašava princa i princezu, intrigama ali i radostima koje su obilježile trajanje bosanskog plemstva i zemlje Bosne.

 

Spisateljica je priču razbila na manje cjeline koje mogu i samostalno biti bajke za sebe. “Put bosanske princeze” je sudbinski pothvat u koji majka kraljica šalje princezu sa Paulom, Mrvcem i Srebrnim konjenikom do Dubrovnika da donesu kraljev mač, kao simbol moći i očuvanja prijestolja. Otkud mač baš tamo i kome je namjenjen, neka ostane čitaocima da otkrivaju, ali ono što obećavam, čitalačko putovanje se isplati. Kao u svim bajkama, kod dobrih bajkopisaca, za mačem se ne poseže ako se sa njim ne čine velika djela, djela izbavljenja, spasenja. Maču je spisateljica dodala bosanske vrleti, topote konja, bistre vode, plemenite ljude, ali i one koji zlo spremaju.

 

Aida Zećiragić je ovom bajkom, na znalački način ušla u svijet knjige, pukim ukoričenjem priče ispresjecane slikama, ali ono što je mnogo važnije Aida živi svijet bajke. Svojom pojavom, riječju a sad i ispisanim, pokazuje da je to svijet koji je žanrovski dobro izabrala. Izabrala ga je još 2004. godine kad je završila školu za teatar i radila sa djecom na predstavi “Svijet Astrid Lingren”. Upravo tad je povezala dva svijeta, onaj o kom je Astrid pisala i onaj u kom je ona kao djevojčica rasla i počela praviti svoj, naš svijet bijelih ljiljana. Sjajna simbolika, prelijepa priča, kraljevski opremljena  knjiga, čarobno pripovjedanje, koje čeka, za priču spremna čitaoca.

 

Kad bih trebao napisati kome je knjiga namjenjena, bez dvojbe bih rekao, bajkočitačima, od onih koji pred spavanje vole slušati bajku, do onih koji bajkama vole uspavljevati druge, ali i sebe. Zar ima ljepše radosti već uz bajku zaspati, još ako nam i u san dođe onda smo pravi srećnici.

 

Kraljevstvom bijelih ljiljana, Aida Zaćiragić je ušla u novi svijet, svijet pisca knjiga, nas podarila pričom koja će nas bar na trenutak kući i u bajku vratiti a kad smo u bajci onda smo uvijek kod kuće.

ŠTA JE NAMA SAJAM KNJIGE U SARAJEVU

Ševko Kadrić, 9 maj 2010.

 

XXII Sajam knjige je i ove godine okupio BiH pisce iz dijaspore, dajući im šansu da predstave svoja djela i kažu da postoje. Organizator šestog po redu okupljanja i dalje je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH a pokrovitelj ministar Safet Halilović lično. Hvala ministarstvu i personalu koji nam je omogućio da se sretnemo sa publikom, medijima, ali i jedan sa drugim, to jeste događaj i priča u kojoj se duhovno oplođujemo a knjigama trajemo.

Trenutak posjete ministra Halilovića i njegovih saradnika piscima na štandu.

 

Treba istaći da je ovaj, za nas šesti sajam okupljanja, bio po mnogo čemu specifičan, pokazao je da je moguće da okupljanje pisane riječi i pisaca u dijaspori može uspješno funkcionisati i mimo sajma. Šestoro pisaca (BiH dijapore ću naglašavati dok za to postoji potreba, a postoji) je na međunarodnom planu postiglo zapažene književne uspjehe: Bekim Sejranović je dobio nagradu „Meša Selimović“, Bisera Boškailo nagradu „Dereta“, roman Saše Stanišića je preveden na 30 jezika, Mirko Kovač je dobio Njegoševu nagradu, Enes Topalović ušao u najuži izbor BIGZ-ove, Zulmir Bečević nominovan za August pris, Aleksandar Hemon ulazi u red najprevođenijih...

Ono što se desilo između dva posljednja sajma, jeste i knjiga, „Ko je ko u BiH dijaspori – pisci“. Napokon smo dobili katalog pisaca i njihovih dijela, potvrdu da postoje, šta rade, o čemu i kako pišu. Knjiga se svakako može dopunjavati, ažurirati, tehnički poboljšavati, praktično bolje upotrijebiti, ali za nas je ona pored imenika, potvrda brige za pisca i njegovo djelo, osnova da se ide dalje.

O tom „dalje“ ću na kraju.

 

Evo kratkog osvrta na dešavanja na samom Sajmu, ono što se moglo, zabilježiti.

Nije vijest da je na štandu (u blizini glavne tribine) izloženo na stotine knjiga, koje su poslate ili donešene da se izlože, da su pisci bili u komunikaciji sa publikom, i između sebe, cijelo trajanje sajma, da je ovo jedan od najposjećenijih, najosmišljenijih štandova na Sajmu knjige u Sarajevu.

 

Fadila Nura Haver, Bisera Boškailo i Safeta Obhođaš, među knjigama

Međutim jeste vijest da je Hadina Sijerčić, Tahirović, sa svojim prvim „Bosansko – romskim riječnikom“ otvorila početak prezentacija BiH pisaca iz dijaspore na Sajmu. Posjećenost, prisustvo medija, nećemo naglašavati, to je individualno i zavisi od mnogo čega (vremena, samih medija, umješnosti u animaciji, podosta sreće i sl... ali jednoglasno je zadovoljstvo pisaca da je i taj dio priče popunjen na zadovoljstvo publike i nas samih. Istina postoje prezentacije ove vrste i na štandu ali i samim medijskim kućama. Međutim prezentacije su takođe dosta individualne, uz moderatora, pisac osmišljava predstavljanje svoje knjige, glumci, eventualno muzika i drugi efekti, promotori i sl. To je umjeće predstavljanja, mi (Šimo Ešić i ja „uskačemo“ po potrebi).

 

 

Hadina sa svojim knjigama

Osman Arnautović, pisac i prevodilac iz Belgije je po prvi put došao na naše okupljanje i kao što je bilo red dobio šansu među prvima da predstavi svoje romane i prevedena djela, što je on vrlo uspješno i uradio.

Arnautović sa ministrom

Ševko Kadrić, Švedska, (ovdje ću svoje ime spomenuti u prepoznatljivoj formi trećeg lica za virtualne medije), sam publici predstavio nova izdanja IK „Hamlet forlag“, zbirku pripovjetki „Galeb i druge priče“, objavljivanih u zadnjih 5 godina po raznim švedskim i bosanskim novinama i časopisima, (Ista knjiga je štampana i u švedskoj verziji ”Måsen och andra noveller“).

Promoviran je i novi roman „Pelin i makovi“ te novo, dopunjeno izdanje knjige „Bogumili kao inspiracija“ u englesko – bosanskoj verziji sa 60 fotografija stećaka i stotinjak epitafa. O knjigama i autoru je govorila Fadila Nura Haver.

 

Veselin Gatalo, Fadila Nura Haver i Kadrić

Bosanska riječ iz Tuzle, je predstavila nove knjige iz biblioteke „Mali princ“, o 10 novih knjiga su govorili Šimo Ešić i Meša Đedović.

Ante Dolić, Njemačka, je predstavio svoj roman „Guantanamo“. O romanu su govorili Zejćir Hasić i Šimo Ešić.

Šimo Ešić, je predstavio svoju novu knjigu za djecu „Kako se crta sunce“. Po običaju bila je ovo jedna od najposjećenijih prezentacija, uz prisustvo Šimine publike, učenika iz osnovnih škola.

Goran Sarić je predstavio knjigu „Zapisi o Holandiji“, ali i novi prevod, roman TIRZA, Arnona Grunberga.

Branko Tošević, Austrija, je predstavio knjige i istraživačke projekte na njemačkom i ruskom jeziku kojima se bavi u 8 naslova. Teme su jezik u svojoj složenosti i podudarnosti.

Udruženje „Lastavica“ iz Češke je prezentirala projekat iza kog stoji veliki rad, znanje i umjeće za svaku pohvalu. U pitanju je šest svezaka, izabranih dijela Ive Andrića. O značaju prevoda je govorio Dragiša Đogović.

Skenderova trajanja, Vera Crvenčanin, poseban kuriozitet cjelokupnog okupljanja oko knjige u Sarajevu, bio je Omaž Skenderu Kulenoviću. Obilježavajući 100 godina rođenja velikana bosanske književnosti, Bosanska riječ je objavila „Skenderova trajanja“, piščeve supruge. Vera Crvenčanin, Mirsad Bećirbašić, Gradimir Gojer, Ibro Spahić i Šimo Ešić su govorili ovim povodom, čineći događaj upamtljivim.

 

Skenderova trajanja, omaž Skenderu Kulenoviću

Goran Simić, Kanada, je predstavio izabrane pjesme pod zavodljivim naslovom „Sretni dani u ludnici“. Knjigu je predstavio Stevan Tontić.

Igor Divković, Hrvatska, je predstavio knjigu ĐE SI @ BA.BiH. Knjiga aktuelna i provokativna naslova.

Preporod, Zagreb, je zajednica i prostor sa velikom književnom i izdavačkom produkcijom što traži posebnu prezentaciju, pored one što oni već na tom prostoru čine. Predstavljene su nove knjige Seada Begovića i Enesa Kiševića ali i izdanja časopisa „Behar“, „Preporodov Jurnal“ i „Jasmin“.

Safeta Osmičić, Holandija, predstavila je svoj prvljenac roman „Melek Rabija“. Safet Sijerić i Mirsad Bećirbašić su, puni hvale, govorili o romanu i junakinji koja je simbol istreajnosti i trpnje. Sa ohrabrenjem pozdravljeno je novo ime među bosanskim romanopiscima.

 

Pisac sa svojim promotorima i prvom knjigom

 

Preporod, Dubrovinik , je predstavio vrlo interesantno štivo o učešću Bosanaca u odbrani Dubrovnika „Bitka za Dubrovnik 91 – 95“, potresno i uvjerljivo svjedočenje iz prve ruke, sa prve linije odbrane, o onom dijelu (h)istorije koju je zvanična politika Zagreba, na žalost, dugo prećutkivala ili prikrivala.

Bekim Sejranović, Norveška, je predstavio svoj novi roman, „Ljepši kraj“. Pisac koji nas je prijatno iznenadio svojim prvljencem prošle godine „Nigdje, niotkuda“, stavljen je na muke, sam je postavio visok kriterij svom pisanju a kod publike velika očekivanja.

Ismet Bekrić, Slovenija, predstavio je 12 naslova iz edicije Banjalučkih žubora, časopisa koji okuplja Banjalučane po svijetu razasute. Ismet i Banjalučki žubori to svojim trajanjem očito sjajno rade.

Denis Dželić, Danska, ovaj put se predstavio novim romanom „Bajka za Unu“. Izdavač i promotor mu je bio Ibrahim Osmanbašić.

Safeta Obhođaš, Njemačka, prezentirala je svoju knjigu na CD-u „Lanci se ne raskidaju sami od sebe“. Ova plodna, istrajna i hrabra spisateljica, imala je šansu da govori o svom književnom radu po bibliotekama, školama ali i na TV-u. Boravak u Sarajevu je iskoristila na najbolji način da se sretne sa svojom publikom i na sajamu knjige ali i mimo njega.

Bisera Boškailo, Njemačka, Novi Pazar, je spisateljica koja bi mogla dobiti nagradu za najbolji scenario svoje prezentacije na sajmu. Na pozornicu je izašla sama okružena praznim stolicama, konfrontirajući se birokratiji koja sputava pisca i knjigu da umjetnički dišu. Svojom pričom je dobijala solidarnost kolega pisaca, koji su jedan za drugim popunjavali one prazne stolice stajući uz nju, sve dok posljednja nije popunjena. Ešić, Sijerić, Kadrić su okružili riječitu kolegicu, čuvajući pisca i njegov umjetnički rad.

 

Ešić sa svoom publikom

 

Umjesto zaključka

Ovoj kratkoj prezentaciji ćemo dodati nešto slika, dio pojedinačnih opisa prezentacija već ima po medijima i stranicama interneta, ali nastojaćemo ukazati i na novi nivo prezentacije, koji naprosto mora da se desi do sledećeg okupljanja pisaca u Sarajevu.

 

Nadati se da će Ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice, već danas nastaviti sa pripremama i za sledeće okupljanje pisaca na sajmu knjige ali i nalaziti druge i drugačije načine prezentacije književnog stvaralaštva, koje već decanijama vrši svoju misiju predstavljanja kulture BiH svijetu ali i kultura drugih naroda u Bosani i Hercegovini.

 

Očito, da je pisana riječ bosanskih pisaca u dijaspori došla do nivoa da traži, ozbiljnu pisanu prezentaciju u formi književnog časopisa. Pisci bi imali šansu da publiciraju svoja djela, izvode, prezentacije, kritičke osvrte ili pokreću pitanja bolje i kvalitetnije prezentacije pisane riječi i njegovatelja maternjeg jezika (bosanskog, hrvatskog, srpskog). Elaborat, možda i sugestije za tehnička i personalna riješenja u sljedećem javljanju.

HEDININA MISIJA

 

Hedina Tahirović Sijerčić

 

Ševko Kadrić

 

Priča o neželjeno rođenoj djevojčici sa sarajevske Gorice, počinje razočarenjem oca što nije dobio sina. Amidžinica Anđa joj i ime nadjenula, Hedina. Očevo razočarenje nije dugo trajalo, kad ga je počela svojim krupnim očima izdaljine milovati i gugutanjem prizivati, prigrlio je kao princezu i taj zagrljaj do danas traje i ako oca više nema među živima, Hedina ga na koricu jedne od svojih knjiga stavila.

 

Uz svoju biografiju Hedina vezuje ljude koji su joj bili duhovni mentori i uticali na ono što je do danas vodi, nosi. Dr. Milan Šipka, dr. Rajko Đurić, pjesnik Šimo Ešić, one što su joj ukazivali na put njene misije. Kad pripadate narodu koji nema standardizovanu osnovu svog postojanja a to je jezik, kad taj jezik nema svoj riječnik, kad tvoj narod nema naviku da čita već je stalno u pokretu bježeći o drugih i sebe sama, onda je pred piscem velika misija o izbavljenju, sebe ali svog naroda, ovog puta Roma. „Ko hoće neka se naziva Ciganinom ali ja sam Romkinja“, govori Hedina smireno, tiho, iskustvom i životom poučena.

 

1992. godine je osjetivši rat u zraku prije od drugih stigla do njemačkih izbjegličkih kontejnera i tu počela bilježiti svoje prve pjesme, priče izbjegličke. Treba istaći da joj je i do tada bilježenje već postalo navika, radila je na RTV Sarajevo gdje je uređivala emisije, tačnije cijeli program o Romima, vršeći onu svoju misiju, opismenjavanja, umivanja, kultivisanja naroda u pokretu ali i dijela za zemlju i kuću prirasla.

 

Iz Njemačke se, sa porodicom otisnula u Kanadu, iz njemaćkog jezika u engleski, ali ostala u svom romskom i bosanskom. Tu u Torontu je napisala prvu knjigu „Učimo romski jezik“ učeći romsku djecu njihovom jeziku, pripremajući ih za svijet knjige i jezika. Uz djecu i posao učiteljice, počela je sakupljati poeziju Romkinja po Kanadi razasutih i napravila rukopis a kasnije i prvu antologiju romske pjesme, romskih pjesnikinja.  Malo iza toga je iz nje progovorila i „Bol“ prva zbirka pjesama koju je potpisala svojim imenom. Na promociji u Sarajevu 2009. godine sam moderirao baš tu promociju i baš tu zbirku pjesama. Tad mi je skrenula pažnju i na bosanske Rome što u Švedskoj žive, pozdravila i pjesnika Šemsu Avdića iz Banjaluke koji je na dalekom Sjeveru našao utočište a u pjesmi utjehu.

 

Pričala mi je Hedina i o teškim danima svog pečalbarskog života u Kanadi. „Ja sam Bosanka i mislila sam da mi je mjesto u bošnjačkoj zajednici. Sve je bilo u redu dok nisam počela da se ponašam kao među svojima, onda je neko rekao da nisam „čiste vjere“... govori sa gorčinom uvjerena da je upravo kao Romkinja za Bošnju udata mogla mnogo više učiniti za svoju Bosnu, ali eto nisu joj dali, tražila svoje puteve.

 

„Nikad ne znaš koliko si izgubivši dobio“ šali se citirajući jedan od zapisa davno u kamenu patarenskom utisnut vraćajući priču prema Ministarstvu obrazovanja i nauke BiH zahvaljujući kom je objavila prvi Riječnik bosansko-romski.

 

Šta sad, pitam zagledan u njene krupne oči boje kestena.

„Idem za riječnikom, svojim pjesmama i onom knjigom „Kako naučiti romski jezik“, narod određuje prostor kog je vlasnik, Romi su pokretni i jezik kojim govore i kojim oživljavaju i one kojih više nema. Bog je ljudima poruku kroz knjigu poslao i veliki je grijeh ne znati čitati, ne čitati ali i čitati a ne razuzmjeti, kaže podsjećajući me na moje Hamzu i Lutera, odlazeći iz moje priče u svoju bajkovitu misiju. Sretno Hedina.

 

Piše Safeta Obhođaš

 

Stvaralaštvo Bošnjaka na orijentalnim jezicima

Odnos orijentalnih književnosti prema stvarnosti

 

Bilo ih je nekoliko stotina, zapisali su istraživači koji su se naučno bavili stvaralaštvom Bošnjaka na orijentalnim jezicima. Neki ljubitelji bosanskog roda preuveličavaju sve što povezuje Bosnu sa Orijentom, pa oni svojim prikazima navode da je pjesničkih i filozofskih Bosnavia, Saraja, Mostaraca bilo nekoliko hiljada. Ove nadimke su Bošnjaci sami dodavali u svoje pjesničko ime, da bi ukazali iz koje zemlje im je iščupano korijenje.

 

Nećemo se svađati oko toga koliko ih je bilo. I da ih je bilo nekoliko hiljada nije puno sa obzirom koliko su vijekova Osmanlije vladale na Balkanu. Po mom mišljenju bilo bi mnogo značajnije i velika pomoć za istraživanja kulturnih uticaja da su Bosnavi, Saraji ili Mostarci ostavili neke zapise o sebi, kako su zaista živjeli, na koji način su im se korijeni primali u tuđoj zemlji, vodi, havi, u tuđim jezicima. Ali orijentalne književnosti uopće nisu bile sklone tematiziranju onoga sa čime se pojedinac morao sučeljavati u stvarnom životu. Nije bilo individualnih ispovijesti o tome šta ih je mučilo, uzdizalo, kako su im živjele porodice ako su ih imali. Oni su u svojim dugim spjevovima, divanima*, trasirali put do vječne, univerzalne spoznaje, do smisla života, do Allahove milosti ili božanske ljubavi. Takvom načinu pisanja su se prilagođavali i oni koji su do orijentalnih hramova znanja i umjetnosti pristizali iz drugih kultura. Od svog kolege sa kojim sam pisala knjigu “Legende i prašina”, Sargona Boulusa, velikog zaljubljenika u arapski jezik, iako on nije bio arapskog porijekla, saznala sam da je prije dolaska islama bilo puno pjesnikinja na tom jeziku. Bilo ih je i u prvim godinama nastanka islama. Žene su dobrim dijelom bile zaslužne za širenje nove religije, vazile su u džamijama i to vazove koje su same pisale. Ali koji vijek kasnije muškarci su zaključili kako je za njih ženski glas pun erotskog izazova i kako im to smeta u njihovoj molitvi i meditaciji. Muški glasovi ili stasovi nisu kod žena budili seksističke nagone, o tome nigdje ništa nije zapisano, ali njih niko nije pitao za mišljenje. Postepeno su žene i njihovi glasovi kao i njihovo viđenje svijeta odstranjeni iz džamija a onda i iz javnog života uopće. Žene su i pismeno i usmeno zanijemile. Nije zato što nisu umjele pisati, ili nisu znale kakav ih svijet okružuje, nego zato što se jadni muški rod, kad bi čuo neki umilni ženski glas ili naslutio čuperak kose pod šamijom, nije mogao suzdržati od grijeha. I nije ih bilo sramota to reći i zbog svojih fantazija vijekovima diskriminirati ženski rod. Bilo je lakše ušutkati žene, nego dokazati muškarcima da je problem u njihovim glavama a ne u ženskim glasovima. Mnogi će pomisliti kako je islam bio milostiv prema ženama, jer su samo odstranjene a nisu spaljivane na lomačama kao vještice, što im se vijekovima dešavalo u zemljama sa hrišćanskim religijama. Ali, dok se u hrišćnastvu položaj žene u 20. vijeku promijenio nabolje, u islamskom, posebno arapskom svijetu, žene je najvećim dijelom ostala zarobljenom u tradiciji srednjeg vijeka.

 

Među stotinama ili hiljadama pjesnika jedna žena

 

Ja ne želim odgovarati na pitanje da li je i koliko je poezija bosanskih pjesnika na arapskom, turskom ili perzijskom zaista bošnjačka poezija, koje se inače često postavlja. Neki se upinju da dokažu da jeste, jer su se stvaraoci ne samo kitili već navedenim pridjevima, nego su u stihove unosili i duh svog porijekla. Ja želim progovoriti o utjecaju ženskog duha na tu književnost.

 

Pošto bošnjačke porodice nisu slale svoje kćeri na studije u daleke kulturne centre Orijenta, pa nije mogla nastati ni jedna Bosnavka, Mostarka, Saraja. Ipak je na kraju vladavine Osmanlija izrasla i jedna pjesnikinja, i to ne iz dobra nego iz velikih jada njene porodice. To je bila Habiba Stočević Rizvanbegović, rođena 1845. u Stocu, u ljutom hercegovačkom kršu. Otac joj je bio poznati Ali-paša Rizvanbegović Stočević, koji se pobunio protiv Turaka sa ciljem da od Hecegovine napravi nezavisni pašaluk. Njegove namjere je razbio po zlu poznati razbijač Bosne I Hercegovine, Omer-paša Latas. Porodica je nakon Ali-pašine pogibije protjerana sa imanja, doselila se prvo u Sarajevo a onda iselila u Tursku, gdje je Habiba, koja se nikad nije udala, završila školovanje i pisala poeziju na turskom jeziku. Umrla je mlada 1890. godine u Istambulu. Veliko priznanje Safvet-begu Bašagiću što je među prvim prevodima sa turskog jezika prepjevao Habibine pjesme, vjerovatno da pokaže Bošnjacima koje se vrijednosti kriju u njihovim kćerima kad nekako uspiju doći do izvora pismenosti. Bašagić je bio evropski orijentalisa, jer je studij završio u Beču. On je savršeno vladao i njemačkim jezikom pa je vjerovatno znao kakav je pozitivan utjecaj imao ženski duh na kulturu i klasiku njemačkog govornog područja.

 

Otkud tolike ljepotice u orijentalnoj poetici?

 

Od već spomenutog kolege Boulusa sam naučila i mnogo toga o arapskom pjesništvu. Klasična arapska poezija je zahtjevala tačno propisanu ritmiku i broj slogova u stihu, nešto slično kao u našoj epici. U toj strogoj metrici su napisane hiljade divana. Te pjesme imaju više slojeva a da bi se moglo otkriti pravo značenje stihova, morala se poznavati i simbolika riječi. U njima se, naprimjer, stalno spominju vino i opijenost, ali ne u značenju iz svakodnevnog života. Vino je simbol za upijanje, traženje znanja i to je sredstvo da se čovjek, božiji stvor, približi univerzalnoj spoznaji, opijenosti božanskim. Riječ ili rečenice iz svakodnevnog života su imale sasvim drugo značenje u poeziji. Čitaoci su morali biti dva puta pismeni, tj. morali su poznavati simbole i imati veliko znanje iz drugih oblasti, posebno filozofije i historije islamske kulture, da bi bar donekle naslutili šta je pjesnik želio reći. Takvu poeziju su pisali i naši pjesnici i ona je bila namjenjena samo uskom krugu čitalaca. Kasnije se i pored dobrih prepjeva teško primala u našem slavenskom jeziku.

Kad čitalac počne iščitavati neku od antologija bošnjačkog pjesništva na orijentalnim jezicima, prvo mu se učini da se našao u lavirintu kroz kojeg defiluju kandidatkinje za izbor ljepotice svijeta. A muški pjesnički žiri, ustoličen na svom prijestolju znanosti i sumnje, pokušava opisati svu tu ljepotu, od vitkoga struka do rujnih usnica i gustih trepavica, ali uz stalnu zapitanost, da li je to prava ljepota koja će ih uzdići do božanskog. Evo dvije strofe Osman-beg Hilmi Ljubovića da moji cijenjeni čitaoci shvate o čemu govorim:

“U vel’ko me čudo meće/ Vitkost tvog sevli stasa:/ Fina kretnja, nazli šetnja/ I tančina tvoga pasa./ Što mi ludo srce gori,/ To su krive tvoje kose,/ Tanki soluf, pletenice/- što mi dušu pamet nose.”

Koliko ja poznajem Bošnjake čitaoce, oni nikad nisu bili skloni traženju skrivenih značenja u simbolima i metaforama. Kad pročitaju ove ili mnoge druge slične stihove u kojima se šetaju dragane nadnaravne ljepote, pomisliće, ah, sve poznato, to se zanesenjak zaljubio u neku tajanstvenu i nedostižnu tuđinku. A sve što je nedostižno uznosi dušu, budi čežnju, iz koje onda poteče obilje stihova pa je i to još jedan dokaz da je ljubavna opijenost izvor prave poezije. Takvo tumačenje bi bilo samo još jedan dokaz našeg neznanja. Svi ovi stihovi nemaju baš nikakve veze niti sa ženskim dražima, niti sa ženskim duhom. Stvarnoj ženi nije bio dozvoljen pristup ni u džamije, ni u tekije, ni na više škole. Žene-stvaraoci nisu postojale ali je cijela spoznaja, ili put do religioznih ili filozofskih nadahnuća, bio popločan ili nakićen ženstvenošću. Evo još jednog stiha poznatog sufiste Derviš-paše Bajezidagića, koji je rođen u Mostaru a poginio je kao bosanski valija 1603. u odbrani Budima.

“Ako ono stasito djevojče/ Po mojim dvorovima prošeta,/ U čast njena sjajnog dolaska/ Žrtvovaću slasti oba sv’jeta./ Žeđ ljubavna ugasit se neće/ sa mojega srca zagrijana,/ da ispijem sve što ima vode-/ U sve sedam svjetskih okeana.

To stasito djevojče kojeg u svojim odajama priželjkuje pjesnik u stvaralačkoj ekstazi ustvari je smisao života. On je spreman sve žrtvovati i na ovom i na onom svijetu, samo da bi u jednom momentu doživio da mu se spoznaja otkrije u svom svom bogatstvu i ljepoti. U njemu gori vatrena želja da se riječima približi univerzalnom i time zasija na umjetničkom nebu. Drugi su se pjesnici spoznajući spržavali kao leptirica na svijeći, treći su meditirali ili očajavali što tako malo znaju, što su nebesa neuhvatljiva.

Nakon razgovora sa mojim kolegom i čitanja arapske poezije koja mi je bila dostupna samo kroz prevode i prepjeve na engleskom, bosanskom i njemačkom, spoznala sam koliko je stvarna žena postala žrtvom ovakvog pofeminivanja u duhovnom. Zar nije jedan užasno okrutan paradoks da je orijentalna poezija i mistika puna ženskih simbola i draži žene, nešto sveto, željeno, veličanstveno a da su takvi izvori spoznaja i duhovnih uzleta za stvarnu ženu bili nedostižni. Drugi paradoks je u tome što su pjesnici tom imaginarnom ženskom biću davali osobine koje su sami željeli imati. Te ideale nije mogla ispuniti ni jedna žena od krvi i mesa, taman i da je znala sve njihove divane napamet. Ja sad otvoreno kažem, takavi paradoksi su mogli nastati samo u bolesnim, muškim duhovima, koji nisu imali ovozemaljske osjećaje niti ljubav za bližnjeg svoga, za stvorenja koja su za njih irgetila i rađala im djecu, iako su svoje stihove punili tonama imaginarne božanske ljubavi. Jedno pitanje ostaje otvorenim i nikad istraženim: Zbog čega su pjesnici u svojim djelima stvorili ženski kult nadnaravne veličine i ljepote, zbog čega su u svojim stvaralačkin delirijumima klečali baš pred tim kultom, a da stvarni život žene nikad nisu poznavali niti su ga željeli upoznati i olakšati.

A Habibi ostade samo ljubavno značenje

 

Da se sad vratim našoj pjesnikinji na turskom, Habibi Stočević Rizvanbegović. U njenim stihovima ne nalazimo taj niti bilo kakav kult. Ona svom draganu u pjesmi poručuje nešto sasvim drugo:“Kad od tvoga oštrog pogleda/ Ima rana nasred džigerica,/ Ne strijeljaj! Već je dosta, dragi,/ I treptanja gustih trepavica.”

Čak i priređivačice antologije „Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima“, Lamija Hadžiosmanović i Emina Memija, nisu našle vrijednim analizirati njene stihove, tražiti nihovo skriveno značenje. Kod Habibe je prihvaćen već prvi sloj, pa je zaključno da je ona pisala samo ljubavnu poeziju po ugledu na savremenike. Zar je zaista tako? Mogu misliti kako se Habiba u tom tuđem svijetu i u potpuno muškom pjesničkom okruženju, i pored poznavanja jezika, osjećala usamljenom. Nije teško predpostaviti šta joj se dešavalo kad bi pokušala negdje objaviti svoje stihove ili pokazati čime se bavi u svojoj osami. Šta to kod nje simboliziraju „oštri muški pogled ispod gustih trepavica“? Ljubavne jade ostavljene žene? Ja to vidim potpuno drugačije, onako kako ja to doživljavam već tri desetljeća, otkako sam se počela baviti književnošću. Potpuno omalovažavanje i ignorisanje njenog ili mog stvaralaštva, samo zato što smo žene. Habiba Stočević Rizvanbegović je ostavila, kažu, i jedan divan ali on nije preveden niti istražen. Za istraživače nije bitno da se sazna da li su simboli u njenom pjesništvu muška nesmiljenost i arogancija. Ona u svojoj meditaciji i putu ka univerzumu nije očekivala da joj „momče vitkog stasa ušeta u odaje“. U njenim simbolima nema mehkote ženske duše koja muški svijet uzdiže do univerzalnog. Habiba preklinje: ne strijeljaj me pogledom ispod gustih trepavica, ne ranjavaj, ne izdaji. Ja ne vjerujem da su u njenom bolu ljubavni jadi. Ja to tumačim kao pobunu ženskog bića protiv duhovnog i stvarnog iskorištavanja i ponižavanja. A simbol je muški pogled koji strijelja i ostavlja duboke rane na džigericama, odnosno samom biću žene.

Enes Topalović, pisac koji  nije još sve rekao

 

Ševko Kadrić

Krajem decembra sredstva informisanja na Balkanu su donijela vijest o V.B.Z-ovoj književnoj nagradi. Na konkurs za najbolji neobjavljeni roman u Zagreb je stiglo 106 rukopisa iz cijele bivše Jugoslavije. Žiri na čijem čelu je bio Miljenko Jergović, je u najuži izbor onih kojima je trebalo uručiti nagradu u iznosu od 100 000 kuna, izabrao pet naslova: ”Ruski dnevnik”, ”Na kraju svega”, ”Kremšnita”, ”Behar u Karolinentalu” i "Braten Rerigemente",

Autor rukopisa ”Na kraju svega” poslatog pod neobičnom šifrom ”hadum” je Enes Topalović iz Norveške. Ako je suditi po broju međunarodnih priznanja dodjeljnih piscima u dijaspori onda se centar BiH književnosti preselio među pisce van matice (BiH), a sam epicentar je u Skandinaviji. Iščitavajući Topalovićev rukopis, uskoro i objavljen roman, bez ikakvog pretjerivanja reći ću da je u pitanju djelo koje bi piscu većih naroda, ili naroda koji cijene svoje pisce i njihova djela, obezbjedilo književno mjesto u samom vrhu onoga što se danas naziva svjetska književnost. Ovako ostaje da Topalovićev uspjeh skromno obilježimo kao i uspjeh svih onih koji su nas podarili novim knjigama i svjetski značajnim književnim nagradama.

 

”Prema riječima izvršne urednice Sandre Ukalovic iz VBZ-a moj rukopis je dobio najbolje moguće ocjene žirija, a šta je presudilo pri konačnom odabiru najboljeg od 5 iz najužeg izbora ne znam, to treba pitati nekog od članova žirija. Lično sam, naravno, prezadovoljan i ovim na neki način "drugim" mjestom, obzirom da su se na natječaju, uvjeren sam, okušala mnoga afirmisanija i iskusnija pera, a pobjedniku natječaja, Draganu Paveliću, za roman ”Behar u Karolinentalu” ovom prilikom i čestitam. Za mene je važno da sam ušao u to društvo i potpisao vrlo povoljan ugovor o izdavanju romana”, govori Topalović bez euforije kuju bi bilo za očekivati.

Obradovao nas je i viješću da prije nekoliko mjeseci potpisao i ugovor sa izdavačkom kućom ”Commentum” oko izdavanja njegovih pripovjetki i na norveškom jeziku.

Inače, Topalović trenutno radi na još jednom romanu koji bi trebao biti završen u toku godine i o kojem ne želi govoriti više ovom prilikom (”da ga ne urekne”, kako kaže).

”Na kraju svega” je retrospektiva Kasimova života koji reprezentuje cijelu jednu generaciju, jedan prostor i jednu sudbinu, je li to bila i pisceva nakana, pitam Topalovića o novom romanu.

 

”Roman ima dva glavna lika potpuno suprotnih karaktera, Kasima i Jakuba. Oba poticu iz istog jahorinskog sela, ali njihove sudbine-priče idu različitim meridijanima svijeta i zbivanja, da bi se ipak nakon pola ljudskog vijeka, koliko obuhvata vijeme radnje romana, srele negdje na hladnom Sjeveru zemljine lopte, haman kod Sjevernog pola, kod samog šarafa na globusu, i naravno, šta bi drugo do gledale u prošlost i nostalgično težile retrospekciji tj povratku, govori Topalović uvodeći čitaoca u priču i priznaje i njemu značajnu ulogu nastavljajuci: ” Ali, nije moje da otkrivam tajne knjige. Čitalac je isto toliko umjetnik kao i pisac ako se nađe i prepozna u ovom mom labirintu meridijana i paralela spletenih u mrežu bosanskih sudbina, a uvjeren sam da hoće bar onaj simboličan procenat onih koji znaju osjetiti knjigu i razumiju koliko ona znači za kulturu, kako onu lokalnu, nacionalnu, tako i univerzalnu. Ako se to desi, knjiga je postigla svoj cilj i nakanu”, dodaje optimistično mameći čitaoca na čitanje.

Ako je suditi po onome što sam do sada pročitao od Enesa Topalovića, a pročitao sam sve što je objavljeno, ovo je po strukturi djela, kvalitetu vođenja radnje i poetičnosti rečenice njegovo do sada najbolje napisano djelo.

Topalović kaže da je počeo pisati u četerdesetim, prije svega terapeutski, šegačio se tada sam sa sobom poredeći se sa Titom koji je u tim godinama počeo revoluciju, a Meša Selimović pisao: "Četrdesete ... teško vrijeme, nit si dovoljno mlad da počnes iz početka nit dovoljno star da se pomiriš sa sudbinom…", ne znam da li sam baš tacno citirao, ali mislim da je otprilike pisao tako. Upravo u tim "teškim" četerdesetim je napisao i objavio prvi, njemu još uvijek najdraži roman, "Let kroz snove" 2003. godine.  Pisac svoj prvjenac osjeća sa naglašenim emocijama, ali mu je on i neka vrsta orjentira, kuda i kako ići, odnosno ne ići.

 

Topalović smatra da je saradnja među piscima dragocjena, ovog puta naglašava ohrabrenje koje je dobio od kolege Safeta Sijarića koji ga je osokolio da rukopis pošalje prema Zagrebu zbog čega mu je vrlo zahvalan.

Pošto Topalović već duži niz godina radi kao nastavnik maternjeg jezika u Norveškoj u gradu Bergenu, učinio mi se pravom osobom za pitanje, učinka bosanskog pisca na okolinu, obzirom da su Bosanci narod koji malo čita, narod koji je neko davno sa maternjim jezikom zavadio.

 

”Nažalost pisac u našem narodu nema neki kredibilitet. Mislim da sam negdje pročitao da samo 5% posto naših ljudi čita knjige, dok je kod  Norvežana i ostalih Skandinavaca, taj procenat ako se ne varam oko 30%, što samo po sebi govori o uticaju književne riječi na ukupnu kulturu naroda. Moji pokušaji da književnost, knjigu i pisca uvedem bar u istu ravan sa npr cijenjenim sevdahom, u bosanska udruženja nisu dali neke rezultate. Rukovodioci BiH udruženja, saveza, zajednica i sl sa svojim ”mrežama za kulturu”, koje najčešće finansira ova vrlo fer država Norveška, nisu imali baš sluha za jedinu umjetnost za koju se dodjeljuje Nobelova nagrada, tj. književnost, te su moje inicijative uglavnom kočene i odbijane od istih tih ljudi za koje je izgleda najveća kultura dobra ”fešta”, tj udri brigu na veselje. Zato naše sadašnje komšije, Norvežani, Švedi i Danci, poznaju našu književnost (i kulturu) najčešće kroz morbidno "nabijanje na kolac" iz nagrađenog Andrićevog romana "Na Drini ćuprija".

S druge strane Centar pisaca Norveške, Forfattersentrum, čiji sam član, svesrdno podpomaže i cijeni književnu kulturu Bosanaca pa i moj rad. Djelimično su pomogli oko pomenutog prevoda mojih pripovjedaka, te oko raznih aranžmana, promocija i sl bez kojih knjiga teško ili nikako ne dolazi do bosanskih čitalaca koji su još uvijek moja jedina i najdraža publika.”

Nama ostaje da iz svega ovoga zaključimo da ne postoji most, veza između dvije kuture na tom književnom nivou.

Na kraju svega, nam ostaje da čestitamo piscu na dobru rukopisu i priznanju koje ga prati, ali i zaželimo čitalačku publiku, što i jeste potajna želja svakog pisca.

 

 

Reagovanje

Š. Kadrić

 

Sa dodjele nagrada, očito da je Ključanin ovdje nepotrbno prvonagrađeni

 

Savez BiH udruženja u Švedskoj se u Bosanskoj pošti pojavio sa interesantnom idejom podsticanja pisane riječi među Bosancima u Skandinaviji. Raspisao je konkurs za najbolje objavljeno književno djelo, doduše nije pisalo ni kad ni kakvo ali, napokon nešto  čim bi se ozbiljan useljenički savez trebao baviti u ovoj zemlji, pomislio sam šaljući jedan od svojih romana, podržavajući ideju njegovanja i čuvanja jezika. Treba li podsjećati da je ovo prvi put da useljenička grupa koja broji više od stotinjak hiljada sunarodnika i nekoliko desetaka pisaca, po prvi put u svom postojanju (dvadeset godina), organizuje napokon nešto knjizi i piscu posvećeno.

U pretprošlom broju Bosanske pošte, izvještač iz Malmea je pisao o završnom dijelu ove manifestacije i podjeli priznanja. Svakako izbor nije sporan, to je stvar organizatora, ideja pogotovo, ono što vrijeđa dostojanstvo bosanskih pisaca u Skandinaviji jeste izbor predsjednika komisije koja je trebala da ocjeni književni rad pisaca u dijaspori. Preciznije, naprosto tu ulogu nije niti je mogao imati kolega  Zilhad Ključanin. Ne zato što mislim da nema književne kompetencije, ali ima nešto drugo što eliminiše i njega ali i svakog drugog pisca u Bosni danas da ocjenjuje književni rad pisaca u dijaspori.

 

Mi u ime sopstvenog dostojanstva moramo priznati da Bosanci u dijaspori i Bosanci u Bosni i Hercegovini, žive u dva kulturološka svijeta. To važi i za kulturne stvaraoce, posebno pisce. Toga su oni u Bosni svjesni, otuda nas gledaju kroz prizmu ostavljanja, dočekivanja, ispraćanja, kulturološkog i političkog dekora. U ovih sedamnaest godina, naprosto se nije desilo da neki od pisaca iz te dijaspore bude u Bosni ugošćen, da mu bude organizovano književno veče (izuzimajući nekoliko pjesnika i privatnih aranžmana). To važi i za mnoge druge oblasti društvenih aktivnosti, (politici naprimjer što potvrđuje i potreba političkog organizovanja do nivoa Stranke), ovdje pisce i književnost naglašavam. Neka mi ne bude zamjereno što ću navesti da je Centar a kasnije i Društvo BiH pisaca u Skandinaviji, na čijem sam bio čelu, ugostio, primio, dao šansu za promociju 36-rici javnih radnika među kojima i onih iz prvog reda. Na drugoj strani mi smo po Bosni morali iste te da za rukave vučemo da bi nas prepoznali, nekamo li uradili nešto za nas i u našoj Bosni. (Među njima je ovaj što bi trebalo da ocjenjuje našu književnu podobnost)

 

To stanje je tako trajalo dok se mi, uz pomoć nekoliko osoba u Ministarsvu za raseljena lica BiH, nismo sami pozvali na Sajam knjiga u Sarajevu i to traje već 6 godina. I po pedeset pisaca iz svih krajeva svijeta okupimo, stvorimo uslove da se čuje za njihove književne iskorake, za njih. Ova godina je upravo po tim književnim uspjesima BiH dijaspore karakteristična u svijetu, spomenimo Mirka Kovača i njegovog «Njegoša» i «Stećak», Zulmira Bečevića i njegovu nominaciju za Augustpris, Biseru Boškailo i njenu nagradu «Derota» u Srbiji, Sašu Stanišića i prevođenje njegovog romana na 30 jezika, Aleksandra Hemona...

 

I evo nas kod književne nagrade piscima u Skandinaviji kojima Ključanin iz Bosne treba da dođe i kaže koja je to izbjeglička tema poželjna i koji književnik je politički podoban, da ne kažem dobro piše. Može čak i to ali po principu ravnopravnih partnera, zvaćemo kad nas zovnu, poštovaćemo kad nas poštuju. Biranjem romana "Koferaši" objavljenog prije desetak godina i simbolično govori kako nas ovaj i slični pisci gledaju.

 

Bosance, tim i njihove pisce po svijetu razasute, će drugi početi da uvažavaju tek onda kad počnu sami sebe da uvažavaju. Konkurs, Savez BiH udruženja u Švedskoj je svakako jedna od najvećih kulturnih akcija koje je do sada taj Savez imao, ali eto neko mu je htio dati nepotrebno takav kraj udvarajući se ko zna kome i ko zna zašto. Organizator i sva mogući njegovi odbori koji se kite imenom Bosne i Bosanca će ponajviše za pisca i knjigu učiniti ako napokon počnu da je čitaju.

 

 

Bisera Suljić Boškailo

Ševko Kadrić, Sarajevo novembar 2009.

Odavno se kanim da pišem o Biseri Suljić Boškailo, bosanskoj književnici čija toplina, poetičnost i smišljenost pisane riječi mi je odavno za oko zapala. Roman ”Goli Otok”, valjada u naboju sličnih tema me ostavio ravnodušnim, ”La perla” natjerala da razmišljam, ”Pešter”, oduševio. Svoje oduševljenje sam autorici i rekao ali na tome i ostalo. Kad je Bisera doktorirala na njemačkoj književnosti putevi nam se nisu ukrstili, i izbor za profesora na univerzitetu nam je promakao, kad stiže vijest da je bosanska književnica dobila prestižnu nagradu na konkursu za neobjavljeni roman u Srbiji, pretpostavljate, da se iza onog neobjavljenog romana (sad i objavljenog) krije Bisera Suljić Boškailo. Recenzenti napisali da je Biserino čudesno prozno sazvučje, kulminiralo u „Biliji” (nagrađenom romanu). Dalje stoji da istoimena glavna protagonistkinja markantne sudbine, u uvodu deskriptivno najavljena u formi jedne rijeke sa tri izvora, nemirne naravi i temperamentna duha, ironijom života postaje žrtva pomahnitale mladosti. Šurujući s poznim košmarima, tumara po šumama i gorama, svijesno pristajući na ponižavajuće uloge mučenice tijela svog. E pa sretno, velim, povod sjajan da Biseru napokon predstavimo i našim čitaocima.  Čestitah nagradu njoj, ali i djeci i mužu koji je ispraćaju i sačekuju sa dugih i čestih putovanja.

Upravo kao da si pročitao roman „Bilija“. I Biliju njen muž ispraća i dočekuje sa putovanja, kaže slavljenica.

B.P: Kako te dojmila vijest da je baš tvoj rukopis najbolji među stotinjak prispjelih na konkursu “Dereta”?

 

To priznanje je za mene bilo jedna vrsta pečata na dokument prirode koja ti je podarila talenat za to čime se baviš, meni znači talenat za pisanje. Nagrade su u suštini samo potvrda drugih da to što radiš je dobro. Bila sam sretna jer je ta nagrada značila i veliki ulazak u jedan za mene novi svijet i prostor. Ja sam bosanskohercegovačka književnica koja je ovim djelom ušla i u srpsku književnost, što nije ništa neobično kada se zna da je  Sandžak, odnosno taj dio Srbije moj zavičaj. Ovo je bio dokaz da mi umjetnici ne vidimo nikakve granice među narodima i državama, odgovara hodajući po granicama kao po plitkoj vodi.

Pitam je kad i kao se nasukala na bogumilsku iliti patarensku mitologiju, recenzenti su upravo nju istakli kao osvježenje i dobru književnu ideju.

Mitologija je čarobna i nikada nepravaziđena hrana umjetnosti. To je univerzalni govor svih što se umjetnošću bave. Ja sam samo koristila taj govor i prilagodila ga našem prostoru. I koliko god čovjek bio moderan on ne može bez tog iskonskog. Neko uzima da je to bogumilska tema, po meni je to više vjerska tema koja se nalazi u mnogim vjerskim knjigama, govori za simbole i vjerske teme spremna.

B.P: Tvoja literatura je obilježena lucidnom erotiziranom lirikom i temema karakterističnim za ljude otrgnute od zavičaja. To si čak i naglasila u jednom ranijem razgovoru da je ovo priznanje koliko tebi toliko i tvom Sandžaku. Međutim ti nisi nostalgični i patetični posmatrač stvari ti si njihov akter, ti si profesor na univerzitetu, okićen naučnom titulom doktora... taj ugao posmatranja je dosta privilegovan ali i obavezujući, posmatrati zavičaj iz daljine uz znanje koje imaš.

 

Bisera: Literatura obilježena erotiziranom lirikom? Da. Za mene nema tabu-tema. Ako građa koju obrađujem zahtijeva i taj neizbježni segment iz života, znači, to nešto erotsko, zašto da o tome ne pišem? To moram, jer je to sastavni dio života. Bez tog dijela moji junaci bi bili nepotpuni i nedovršeni. Ja pišem o različitim ljubavima, a uopšte dio ljubavi je, po prirodi, i erotika.

Da, to je i nagrada Sandzaku, iako se ja tu ne bih zaustavila, nego bih rekla i nagrada Bosni. Ja sam sa svojih sedamnaest godina otišla na studije iz mog zavičaja Sandžaka. A Bosna je postala moj novi dom. Moj muž i moji sinovovi su ponosni Bosanci. I ja sam dio njih. No, svog zavičaja se ne odričem. Vratila sam se upravo svom zavičaju gdje studentima prenosim, svoje po svijetu stečeno, znanje. U Njemačkoj, gdje sam studirala i magistrirala i na postdiplomskim studijama odradila jedan dio svog doktorata, a da se zna, doktorsku tezu sam odbranila u svom zavičaju, stekla sam neprocjenjivo znanje koje sada koristim kao energiju dok stvaram svoja djela. Ono što sam i gdje sam, to su i tu su i junakinje mojih romana, pa i poezije.

 

Šta dalje, ideje, istraživanja, pitam radoznao.

 

Roman „Bilija“ započinje rečenicom: „Biliju, odnosno našu Bi, celi je život pratila Zvijezda Slučajnosti.” Tako i mene prati ta zvijezda. Odnosno one me vodi, a ja idem tamo za njom kuda ona hoće. I samo na kraju kažem: “Bože dragi, hvala ti.” Zaista imam najčešće osjećaj da me Bog i previše voli i da je bolje isplanirao moj život nego to ja mogu. Mislim da me je stvorio da pišem i da će me u te svijetove i dalje voditi. A na mene dosta započetog materijala čeka. Ono što bih ipak sad  najviše voljela je da Mi podari snagu da završim scenario za prvi sandžački film.

 

PROGNANE JE TEŠKO TJEŠITI

Ševko Kadrić, Sarajevo

Mirko Kovač, foto Š. Kadrić

Mirko Kovač je Srbin od Trebinja, autor knjiga: "Vrata od utrobe", "Gubilište", "Životopis Malvine Trifković"... dobitnik nagrade "Tuhovski" koja se dodjeljuje piscima u egzilu, svojevremeno dobitnik dvije ninove nagrade, upravo dobitnik nagrade «Stećak» ali i Njegoševe nagrade. Živio je u Beogradu i postao jedan od prvih stradalnika Miloševićeva režima. Srbiju je napustio 1991. godine.

 

 

Ovih dana je u Sarajevu boravio u Institutu «Adil Zulfikarpašić» i govorio na temu «Lijepa književnost između čitatelja, politike i tržišta». Ove zabilješke su dio priče mimo tribine, ali neizbježno dio teme. Zadni put sam sa slavnim piscem razgovbarao krvave 1994. godine. Skoro cijeli sat radio mostom, između Istre, Borholma i Helsingborga, razmjenjivali smo misli o nekad zajendičnoj domovini i književnoj brizi i inspiraciji. Pa i sada petnaest godina kasnije, na Balkanu kao da se ništa nije promjenilo, strah i nacionalistička retorika ne silazi sa političke ali i književne scene.

«U Beogradu devedesetih su mi više smetali Milošvićevi sljedbenici nego on sam, zato sam i pobjegao», govori Kovač i nastavlja na omiljenu temu o Ćosiću, Bećkoviću, Crnčeviću.

«Dobrica Ćosić je pisac, ali zloduh. Ne samo inspirator što bi se reklo po njegovim knjigama već i naredbodavac od onda kad se stavio u službu politike Slobodana Miloševića pa i bio Predsjednik njegove Jugoslavije u vremenu zla. 1990. godine je oko 150 pisaca aktivno učestvovalo u politici, to i nebi bilo zlo kad bi to zlo ostalo među korice knjig ezaključano, ali je problem što su pisci zla imali veliki uticaj na populizme koji su se manifestirali nacionalizmima. Naprimjer Matija Bećković, pisac, akademik, postrojava vojne jedinice i govori im jezikom kako se braniti, to je strašno, to je izdaja i poezije i intelekta.

Dotičući se Bosne nezaobilazna tema piscu i reditelju Kovaču je bio i Emir Kusturica, nije sporno njegovo vjersko opredjeljenje i eventualno konventiranje, ali otići u Begrad ratnih devedesetih i udvarati se najgorima, to je ono što jeste nemoralno, da ne kažem i gore od toga, kaže očekujući od umjetnika moral i mjeru.

Upitan kani li u Trebinje ili u Beograd, zamislio se, kao da već putuje ili se prisjeća i kaže: «Trebinje, Trebinje i Vučurović su neka vrsta čudbih simbola tog vremena. Sjećam se Sava centra, gdje se skupila sva srpska elita, politička, intelektualna, vjerska, vojna. Na najavu da u salu ulazi Vučurović (kamijondžija iz Trebinja), cijala sala ustaje i framatično aplaudira. Kasnije on govori, kao da raport podnosi a i podnosio je i kaže, da je iz Trebinja protjerao sve Bošnjake (muslimane) ali da nikome nije ni dlaka s glave falila, ponovo skandiranje, aplaudiranje. To je duh Srbije tog vremena koji se nije previše promjenio ni do danas. Pogledajte o čemu se danas piše i koje teme u književnosti dobijaju prve nagrade. Tema o Nikoli Tesli, bezbolna i vječito izazovna, jedan piše o ljudožderstvu.... i treba ali o ljudožderstvu onih što su u Hagu i čekaju presude. Nema duhovnog oporavka ni jednog naroda pa ni Srba, dok se ne obračuna sa svojom tamnom prošlošću. Sjećam se prognanog poljskog pisca koji je pred sam karaj života sjeu u taksi i krenuo put Poljske. Zaustavio se pred granicom i rekao «Ovu granicu ne mogu preći». Još par metara i eto nas, bodrio ga takstista. Ovu u meni mislio sam, rekao je i nikad više nije ni pokušao. To je ta granica koja se izpriječila između mene i Srbije i skoro sam siguran da i men ečeka ta sudbina da je nikad više ne pređem.

Ja sam ipak naginjao prema temi progona ljudi sa njihovih ognjišta u prošlim ratovima, onim (muslimanima) iz Bukovice, (katolicima) iz Bosanske Posavine i (pravoslavcima) iz Kninske Kraine...

Kovač: Rat je bio tako planiran, ali ne i ostvaren kako je bilo zamišljeno. U dokumentima Srpske akademije nauka najviše se govorilo: "Svi Srbi u jednoj državi". Tvorci Memoranduma nisu ni u najgorem scenariju vidjeli tu verziju da Srbi napuste Kninsku krajinu. Naprotiv, ta je Krajina trebala biti "glavni stožer". Tu se počelo s protjerivanjem
Hrvata. Nakazna politika da "ljudi ne mogu živjeti s ljudima", to je Karadžić često ponavljao, ima tako mučnu poruku da se pretvorila u dogmu, pa više ne mogu zajedno čak ni svoji sa svojima, da tako kažem. I u inozemstvu više ne mogu zajedno. U Srbiji, koja je mozak te nove sulude politike, također ne mogu zajedno. Ne znam kako je moguće poslati neku
utješnu riječ, prognanim ljudima. Svaki Evropljanin ima neki svoj kutak odakle potječe i gdje
su njegovi korijeni, imamo i mi, ali ne možemo na svoje. Možda će u nekoj budućnosti to što smo iskorijenjeni donijeti neke nove odnose. Ostaje ta metafizička varljiva nada u budućnost.

U priči smo se dotakli i bosanskih pisaca po svijetu razasutih. Kovač je iznio riječi pohvale na roman Bekima Sejranovića uz tvrdnju da naši ljudi daroviti i ponadao se dobroj literaturi.

Prije petnaestak godina si ustvrdio da nam nedostaje veličina jednog Krleže, šta je sa Krležom danas, danas kao da neljud postaje pravilo ponašanja ali i tema pisanja.

Kovač: Krleža bi sigurno u ovim našim vremenima napravio nastavak svojih "Deset krvavih godina". On je nikogoviće razarao. Ali mi više nemamo Krležu, literatura "neljud", kako ti kažeš, lakše se, bolje i brže prihvaća od onog što je plemenito. Svi znamo, ništa novo pod kapom nebeskom, da je zlo fascinantno. Pa ako hoćeš i lakši put. Mnogi su se pisci osramotili za sva vremena. I to je ono što je mučno nakon ovih ratova.

Pozdravite naše ljude po Skandinaviji, među njima i moju kćerku.

 

Upravo ovaj roman je, u kategoriji romana za omladinu, nominovan za najveću književnu nagradu Švedske, Augustpriset 2009.

Zulmir Bećević na sajmu knjige u Sarajevu

Š. Kadrić

 

Na sajmu knjiga u Geteborgu je promoviran novi roman Zulmira Bečevića, simbolična imena «Svenhameds jurnaler» ili «Dnevnik Svenhameda». Izdavač kao i ranijeh Bečevićevog romana «Putovanje započeto od kraja» je IK «Alfabeta».

 

Bečević, na već poznat način, upreda likove i sudbine u useljeničku priču. Ovog puta naglašava Svenhameda, njegovog oca Muhamed Muhameda i švedsku djevojčicu Mjöl. Svakako da ih u priči ima više, ali ovi su mi se urezali u sjećanje kao likovi naglašenih karaktera ali i različitih socijalnih pozicija.

 

Svenhamed je dijete arapskih useljenika rođeno u Švedskoj. Da bi naglasio svoje raskidanje sa prošlošću, otac ga je nazvao po Svenu, čovjeku koji im je bio socijalni radnik kod prijema u Švedsku i vjerovatno saopštio radosnu vijest da su dobili azil. Na Svenovo ime je nadodao i svoje Hamed. Tako je dijete i simbolično ponijelo teret dva svijeta, ovog novog  i onog odakle roditelji dolaze. Na tu činejnicu porijekla ime je trebalo da ga svakodnevno na desetine puta podsjeća i to je najveća simbolika sama romana.

«Rođen sam u Švedskoj ali nisam Šveđanin», napisaće kasnije Svenhamed u svom dnevniku praveći listu osnovnih principa življenja u Švedskoj, novoj i njegovoj jedinoj zemlji. «Znam švedski jezik bolje od Šveđana, ali ja nisam Švešanin», «švedski jezik je zapravo jedini jezik kojim govorim, ali ja ipak nisam Šveđanin»... U jednom od principa će čak eliminisati i Švedsku kao zemlju i region u kom se grad nalazi i naglasiti samo mjesto u kom se rodio i u kom odrasta, ono je njegov jedini dom i domovina.

 

Otac Muhamed Muhamed je neko ko je osjetio trnovit put do Švedske, ali i u samoj Švedskoj. On marljivo radi prodajući vođe i povrće na pijaci, ali je kući zadržao tradicionalni odnos prema djeci i porodici, nerjetko poput pravog despota, batinama pokazuje moć prema nemoćnima, supruzi i dvojici sinova. Od djece očekuje da čim prije postanu Šveđani a on i ovdje želi sačuvati tradicionalnu poziciju muškarca. Svenhamed u sebi proživljava nemoć da ostvari očevu želju i naredbu, on hoće, oni ga neće. Takav odnos na kraju kulminira konfliktom, pravom tučom koja se u romanu nudi kao dio neminovna raspleta.

 

Mjöl je djevojčica koja Svenhameda i njegovog drugara bezrezervno prihvata. Kasnije će oni postati njeni zaštitnici, spašavajući je iz porodičnog pakla u kom je živjela. Majka joj je bila samo dno društva, sklona alkoholu, drozi i razvratu.

 

Bečević je i ovaj svoj roman smjestio u milje malog švedskog grada i ispričao ga iz perspektive tinejdžera koji traži odgovore na mnoga  pitanja ali i živi svoj život, jedan i jedini.

 

Knjiga će biti inspirativna za tu generaciju, roditelje, ali i sve one koje se bave odgojem. Doima se vrlo doživljeno i preživljeno. Taj svijet svoje djece roditelji, posebno useljenici obično ne vide ili neće da vide. Ponekad se čini da taj dio priče ne vide ni oni u Švedskoj koji bi po prirodi posla morali da vide, već čekaju da prekršaje sankcionišu, kad je nerijetko već kasno.

 

Podsjetimo da je na sajmu knjig eu Sarajevu ove godine, promoviran prvi Bečevićev roman "Putovanje započeto od kraja". Izdavač je "Bosanska riječ" a knjigu sam preveo ja.

Ševko Kadrić

Bekim Sejranovic,

Bekim Sejranović je laureat prestižne nagrade na balkanu.  ”Nigdje, niotkuda”, naziv je romana darovitog bosanskog pisca objavljenog u IK ”Baybook” iz Sarajeva.

U konkurenciji za najbolji roman sa govornog područja BiH, Crne Gore, Srbije i Hrvatske, nominirani su i David Albahari sa romanom ”Brat”, Slađana Bukovac – ”Rod avetnjaka”, Vladimir Arsenijević – ”Predator” i Velimir Pištalo – ”Tesla, portret među maskama”.

Do sada se Sejranović nije probavao kao romanopisac, preveo i priredio jeste Antologiju norveške kratke priče «Veliki pusti krajolik». Autor je studije «Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova» i knjige kratkih priča «Fasung».

 

 

Kakav je osjećaj kad ti roman proglase najboljim pa još na cijelom, nekad zajedničkom jezičkom području, pitam čestitajući nagradu, ali i dobru knjigu upravo pročitanu.

Naravno da sam presretan, šta drugo reći. Nagradu stvarno nisam očekivao, mislio sam da će je dobiti neko drugi, iskusniji, ali, ruku na srce, jesam se potajno nadao, maštao. Nadam se da će mi ta nagrada biti poticaj za daljnji rad, a ne teret i da će mi  otvoriti neka druga vrata. Bilo bi lijepo da roman izađe na norveškom. Ali vidjećemo, kaže slavljenik još uvjek u Sarajevu..

Kažeš da si htio pisati priču, pa ti se omaklo... kad si shvatio da si
se ipak upustio u romansko pripovjedanje, pitam ga u želji da za čitaoce otkrijemo i onaj dio priče koji pisci obično čuvaju za sebe?

Sejranovi?: Da, započela je kao ideja za jednu podužu priču, ali to se nakako oteglo, počele su mi navirati nove ideje, slagati se neke druge priče i, malo po malo, vidio sam da će to biti roman. Mogu reći da je, hajdemo da tako kažem, preteča ovog romana, moja prva knjiga, zbirka pripovjetki Fasung, koja se tematski podudara s romanom Nigdje, niotkuda, samo što su priče u zbirci labavije povezane, a i dosta sam eksperimentirao s različitim stilovima i tehnikama pripovjedanja. Roman zahtijeva mnogo više upornosti i rada na konstrukciji, jer sve mora, da tako kažem «štimati», inače se sve može srušiti kao kula od karata. Mislim da sam u romanu našao nekakav svoj, vlastiti stil koji mi za sada odgovara, no treba se razvijati i dalje, nikako ostati na istom.


Za nas je važno to što si ti bosanski pisac iz takozvane bosanske
dijapore, onaj koji je prošao kroz vapaje za očuvanje maternjeg jezika
i njegovo nonšaliranje i od  Bosanaca ali i nezainteresovanost domaćina
(Norvežana), na pokon napišeš prvi roman i on bude najbolji. Koliko u
toj priči ima toga što si ti prošao kroz ono kroz što prolazimo mi u
tuđim zemljama, u tuđem jeziku?

Sejranovi?: Pa ima jedan dobar dio romana, tačnije posljednji dio, koji govori o izbjegličko- egzilskim iskustvima u Norveškoj. Mislim da je većina ljudi u sličnim situacijama proživljavala slične stvari, ali ipak treba biti svjestan toga i da je svačija priča posebna. Ja nisam pokušao ispričati neku objektivnu priču o tome, jer smatram da objektivnost kao takva ne postoji, već sam pustio pripovjedača da ispriča svoju vlastitu priču, ali i da prepriča priče koje je vidio ili čuo od nekog drugog.


Adresa i telefon su ti i u Oslu aktuelni, znači li to da si i ovdje i
tamo?

Sejranovi?: Pa tako nekako, ne znam više ni sam. Moja lutanja su počela još kad sam imao dvije godine, dakle negdje sredinom sedamdesetih i  traju sve do dana današnjeg. To se čovjeku uvuče pod kožu nakon nekog vremena i poslije je jako teško prekinuti taj krug. Malo je komplikovano sve to objasniti, ali, ukratko, živim nomadski, krećem se od Osla do Rijeke, od Brčkog do Hvara, plovim Savom  i Dunavom na svom malom brodiću, dakle nekako sam uvijek u pokretu, iako moram priznati da me je već počelo pomalo umarati sve to. 

Ako je ovaj roman, autobiografski, kakav je taj drugi, koji si već
predao izdavaču?

Sejranovi?: Pa sad, koliko je ovaj roman autobiografski moglo bi se raspravljati, ali u suštini mislim da to je to za književnost nebitno. Svako za svoj umjetnički rad treba neku sirovinu koju poslije umjetnički oblikuje. Kipar treba glinu ili kamen, ja, i još hrpa drugih pisaca, koriste svoj stvarni život kao sirovinu koju se poslije književno obrađuje. Meni jeste cilj da čitatelj pomisli da je sve bilo baš tako, to znači da pišem uvjerljivo, da je književna magija uspjela. A ako i nije bilo baš tako, moglo je biti.  .

Hoćemo li računati sa promocijom u Oslu, da je najavimo preko naših
novina?

Sejranovi?: Pa, promocija je već bila u artklubu «Pantagana» prošle godine, ali mogla bi se valjda napraviti još jedna, bar što se mene tiče. 
Pozdravio bih sve čitatelje Bosanske pošte i zahvalio svim prijateljima i poznancima  u Norveškoj (i šire) koji su mi pružali podršku svih ovih godina i tjerali me da ne dangubim već da pišem. Tjerajte me i dalje.

 

Ako smijemo dodati uz ovu sjajnu Sejranovićevu nagradu: Ovo je i zvanična potvrda da je bosanska književnost odavno dobila novi, ako ne i literarno kvalitetniji pravac, koji se zove «Bosna izvan Bosne», ili «Pisana riječ BiH dijaspore». Podsjetimo, da je samo na prošlom sajmu knjige u Sarajevu (šestom po redu) promovirano nekoliko svjetksi značajnih pisaca u prevodu prevodilaca iz dijaspore (Gorana Sarića, Bisere Boškailo, malenkosti potpisanog...), promovirano desetak sjajnih romana, oko knjige se okupilo tridesetak pisaca i sad nagrada za najbolji roman. Zar to nije sjajno? Dakle Bosna i Hercegovina je zemlja sjajnih pisaca (Meša Selimović, Ivo Andrić, Mak Dizdar..., do mlađe generacije gdje svakako spada i Sejranović ali i Jergović, Hemon, Bečević... desetine drugih. Istina i ovi prethodni su postali neko tek kad su napustili Bosnu ili preciznije prognani iz nje. Ovi drugi su propisali, ponovo, kad su prognani iz Bosne. Sažimajući tu gorčinu pisca ali i junaka svog romana nije slučajno Sejranović izabrao naslov koji sve govori «Nigdje, niotkuda». Dakle Bosna ima sjajne pisce, ali se oni ne mogu pohvaliti sa čitalačkom publikom. Ako je suditi po onom što tek dolazi sve će je manje i imati. Između Bosanca i njegovog pisca, između čitaoca i knjige, ispriječili su se tuđi jezici. Arapski koji im se već petsto godina «u ime Boga», ugnijezdio u krhko pamćenje i ako ga nikad nisu razumjeli, srpski i hrvatski i ako su i Srbija i Hrvatska, doskora bile susjedi njihovoj Bosni. Tu su i tuđi jezici zemalja koje su nas poslije posljednjeg rata udomile, što sve više naši postaju. Sve je manje čitača i čuvara bosanskog jezika, izuzmu li se sjajni pisci, a sve više prodavača magle tuđih jezika koje Bosanci ne razumiju ili tek uče, kojim se odrođavaju i nestaju, to je ono što plaši.

VITEZ EGZILA, Haris Grabovac, Dom štampe, Zenica 2009.

Š. Kadrić

Haris Grabovac sa svojim prvljenom

 

Haris Grabovac je imao svega četiri godine kad je sa roditlejima napustio rodnu Banjaluku ratne hiljadu devesto devedeset i neke godine i to nije vijest. Vijest je da je Haris danas studen književnosti u Štokholmu ali i da mu je Dom štampe iz Zenice, upravo objavio prvu knjigu pod simboličnim nazivom ”Vitez egzila”. U knjizi su prikupljene pjesme i poneki prozni tekst. Knjiga zavrijeđuje pažnju jer je po mnogo čemu izuzetak. Izuzetak je što smo Harisovu generaciju ovdje jezički toliko ”zapustili” da je u njoj teško naći nekoga da može cijelu knjigu na našem jeziku izčitati, a Haris eto cijelu knjigu napisao! Među koricama Harisove knjige smještena je prava pravcata poezija, usuđujem se reći i ako nikad pjesmu napisao nisam ali je volim i rado čitam.

 

Bosanki je moj maternji jezik, on je sastavni dio mene, moje ličnosti, mog identiteta, brani se Haris mada ga niko ne napada samo mi strah na usta izašao. Harisova slika o bosanskom jeziku, kako sam kaže, je dosta romantična. To je jezik koji je dosta osporavan ali ipak uspio da preživi i da se razvije. Moje vladanje jezikom je ipak rezultat velike ljubavi prema bosanskoj književnosti, reći će opisujući i braneći svoje vladanje maternjim jezikom prvom knjigom potvrđeno.

 

Haris u knjizi ističe nekoliko pisaca, tačnije pjesnika koji su mu bili uzor pri pisanju ali i pomoć pri pripremanju rukopisa, tu su Meho Baraković, Idriz Saltagić, Enisa Osmančević a ponajviše Muharem Omerović, koje i mi ističemo uz mladog pjesnika. Oni su mu pomagali sugestijama još dok je knjiga bila u ledenu rukopisu na radnom stolu, kao to slikovito opisuje.

 

Studiraš književnost, može li se tu ugnijezditi i bavljenje bosnaskim jezikom, kao drugim, drugačijim, pitam uvezujući knjigu i studiranje.

 

Bosanski jezik je na neki način i dio mojih književnih studija. Moj magistarski rad je pisan na temu, identiteta u Andrićevom romanu ”Na Drini ćuprija”, i uvijek pokušavam da kroz svoje studije stvaram novu sliku bosanskohercegovčke književnosti. Mislim da ima puno prostora za takve aktivnosti i na švedskim fakultetima, ali nažalost malo naših mladih ljudi se usuđuje baviti našim piscima i ako su porijeklom iz Bosne i Hercegovine, kaže oslikavajući stanje jezika u narodu bosanskom u Švedskoj a vjerovatno i šire.

 

Ističe da mu je ipak književna inspiracija T.S Eliot i to njegovo rano modernističko pjesništvo. ”Eliot pjeva na odlomke iz klasične književnosti. Tu pronalazim slobodu koju olovka daje piscu, oslobađajući ga okova i straha.    U trenutcima kada pišem cijeli svijet mi postane veliko igraliste i osjećam neogranicenu slobodu, da mogu da probijam granice i da se razvijam do veličine koju sam odredim”, opisaće mi Eliota i sebe nad olovku nadnešene.

 

Haris, vjerovatno sudeći po sopstvenoj generaciji, misli da ljudi i danas čitaju ali je izbor pogresan. Ljudi danas žele da se uz knjige opuste, često ne dopuštaju da im knjiga postavlja pitanja a lijeni su i da knjizi postave pitanja. Taj novi odnos između čitaoca i knjige je rezultirao konzumiranjem velikog broja popularističke literature, što naravno ima za posljedicu da manje ljudi čita kvalitetnu literaturu od koje bi imali duhovnu korist, objašnjava braneći sve veći broj populističkih čitalaca.

 

I ako piše pjesme, Haris najradije čita romane od domaćih pisaca ističe Aleksu Šantića, Mehmedaliju Maka Dizdara, Milorada Pavića, Ivu Andrića a od modernih Danila Kiša...

 

Odredđujući poruku knjige, mimo one koju će čitalac sam u njoj pronaći mladi pjesnik kaže da je pjesmama htio reći da ljudi i dalje skoro na isti način pate, boluju i bore se za opstanak, bez obzira jesu li ove ili one vjere, ove ili one boje kože. Zato se svojom knjigom konstantno vraća simbolima ”izvoru” i ”ćupriji”, u ćupriji vidi probleme sa kojima se čovjek danas suočava a u izvoru načinu kako ih preći.

 

I kao da se cijeli ljudski život, cijela ljudska sudbina, sastoji od vraćanja izvoru i preskakanja ćuprija i tako u krug, poručuje nam mladi pjesnik, čijoj se prvoj knjizi iskreno radujemo.

 

Sveti mjesec

I ovdje je ramazan.

A munare šute.

Kandilji se od snijega ne vide.

Slika zamrznuta,

Sve je tu,

A u isto vrijeme daleko.

Kao sjena putujemo,

Pa onda kao skakavci izviremo,

Sa strahom nas njihove oči posmatraju.

Kao da nemamo boje.

Idemo na molitvu, na spas,

A na svakom koraku do nje,

Nam tuđa lica sude.

I mezara naših, sada ima mnogo,

al` nigdje bijelog nišana.

Niti pod tuđim niti pod svojim.

Sreća da zemlja kosti ne vraća,

Izgleda da nas je barem ona, bezuvjetno,

prihvatila.

 

Bisera Boskailo, pisac topline

 

Š. Kadrić

 

Sajam knjiga u Sarajevu i okupljanje bosnaskih pisaca po svijetu razasutih, omogućilo nam je da jedno drugom i ruke stegnemo. Koketna, vižlasta, zavodljiva, to je ono što se uoči i pri prvom susretu sa ovom, sad već mogu reći vrijednom senzibilnom ali i buntovnom književnicom. Tome se još može dodati i prevoditeljicom ali i profesoricom (ove godine se okitila i čašću doktora nauka ali i izabrana u akademsko zvanje).

 

Sretanja, sretanja radi, su trajala nekoliko godina, razmjenjivali smo knjige, ali nit se ona za moje lijepila, niti sam ja njene iščitavao, držao ih u vitrini nebi li se na njih nekad nasukao i nasukah. «Pešter» mi se učinio najtanjim, uzmem i počnem pred očima oživljavati predio, meni nepoznat, ljude, običaje, metalne toke mi u ušima odzvanjale na razigranim konjima ali i nagizdanim djevojkama. Pred očima mi i Bisera lično vilino kolo zaigrala, tražila da se izčitava i tako krenuh na trnovit put i teme kojim je i sama prolazila, za mnom ostajali «Goli Otok», «La perla», «Vilino kolo i druge ljubavi». Teme raznovrsne, rodni kraj, izbjeglištvo, pečalba ali povezujuća nit im je sam pisac i njegova prometejska borba da otkrije krajnje granice sopstvenih sloboda. U tim borbama se, poput ljutih ovnova u njoj sudaraju norme davno odgojem postavljene i želje slobodarske na horizontu zarumenjele. Miri ih dok o knjizi razmišlja ili je slovima puni, tad uzavrelih strasti, bez ičeg na sebi, razigrana Zekana planinaskim livadama u kasu goni, razgoneći strahove kidajući okove. Kad konja u štalu utjera, knjigu zatvori i krene u dom gdje je dječija graja i brižni muž čekaju. I tako svaki put kad pjesmu jal roman iz sebe cijedi.

 

Vješto, sa toplinom majkama svojstvenom, uvezuje ulogu, supruge, majke, profesorice, pjesnikinje, proznog pisca, ali svilenim koncem ušiva i dva svijeta ovaj naš (bosanski) i onaj njihov (njemački), pa opet naš i njihov...

 

-         Šta sad pišeš, pitam dok prebiramo po temama i piscima, raznježeni susretom i Kućom sevdaha u Sarajevu.

-         Kako ostaviti muža koji ti dobrotom to ne da? – kaže kao da je čekala da je upravo to pitam.

-         A nikako, bolji ne postoji, da te pušta da toliko svijetom lutaš, čuvajući mnogobrojnu djecu, našalih se zavideći joj na razumjevanju kući.

-         Ne postoji, ali ni u Bosni ne postoje bolji pisci nego smo mi u dijaspori – kaže prenoseći priču na bolnu temu zapostavljenih i iz književnosti prognanih bosanskih pisaca po svijetu razasutih te Lutera i Hamzu, koje sam između korica knjige upravo ugnijezdio.

 

-         Otkud Pešter, pitam vraćajući se njoj i knjizi koja je slikom i porukom najveći Biserin literarni iskorak.

 

-         Pešter je žeravica koja me grije u dalekom svijetu... poče tonući u sebe, zaprećući peštersku žeravicu.