sevko

 

Ševko Kadrić

Crtež u olovci, Ragib Lubovac

 

- Gdje si dušo gdje si rano? - pjevušio je   Džavid  Tafro promuklim glasom dok je ulazio u salu planinarskog doma na Treskavici na domak Sarajeva.

- Ko to pjeva, ko to pjeva? - tepala mu Sadeta hanuma čekajući ga sa kafom. Ono hanuma dodavao on tepajući joj a ponekad nastavljao i ono, hadži Sadeta hanuma Tafraginica uvijajući je u imena i titule umjesto svile i kadife.

- Oj, oj  lijep dan - dodao gledajući jutarnje rumenilo što je bojilo vrhove planinsikih zubova.

- Mogli bi malo do Spasovače - predložila mu pokazujući stolicu do sebe.

- Mogli bi i na Crno  jezero - predložio i on umjesto odgovora.

- To ti ono, hajde ti tamo ja ću na drugu stranu pa ćemo se sresti? - pobunila se Sadet hanuma.

- A i nemoramo, hajde da bacimo - predložio on.

- Pričala ja ne pričala,  bi će kako kocka kaže - rekla ali i navikla Sadethanuma.

- A šta da ti kažem kad me znaš - grleći je odgovorio.

- Šestica Spasovača, kec jezero - predložio pripremajući kockicu.

- Neka ti bude - popustila ona uživajući u mirisu tople jutarnje kafe.

- Spasovača. I ja budala bacam a znam. Je...  ja moju kockarsku sreću - izletilo iz Džavida umjesto utjehe.

 

- Je...  ja moju kockarsku sreću - ponavljao je u sebi dok se penjao kroz šumu prema Spasovači. Petnaest godina igrao tombolu u Jelića bašti, petnaest godina zaboravio prijatelje sa planine, nove tražio za kockarskim stolom i nije ih našao. Zdravlje odlazilo, nervoza i dim nagrizali i oči i pluća, on čekao da dobije. Oni što su držali tombolu jedino igrali na sigurno  on gubio, svi drugi gubili.

 

Zaduživao se u nadi da će dobiti i sve odjednom vratiti i nije vraćao, gubio obraz.

 

Počeo roviti Sadetinu tašnu, nikad ranije ni pomisliti nije mogao da bi to uradio sad zažmirio i zavukao ruku. Nadao se da će vratiti prije nego ona primjeti da novca u tašni nema. I nije vratio, ona primjetila, počela da krije, da sklanja. Počeo otvarati i dječiju kasicu sa novcem. Kad bi imao i sam bi stavljao da svi vide, kad nestane uzimao krijući. Sramio se samog sebe ali zov kockarski odnekud iz dubine tražio, bar jedan tiket.

 

- Gdje si dušo gdje si rano? - pjevala mu Sadeta čekajući ga na izlazu iz šume.

- Ja kod tebe, duša u petama - žalio se odhukujući. Neka bol ga stegla u grlu, graške znoja udarile u lice sve se na njemu pušilo.

- Popi čašu čaja stojeći, da se ne hladiš - predložila mu i nudila čaj od čubre. Spasovača bila lijepa kao i uvjek, trava žutila i spremala se za zimu a iz nje poput nebeskog čuvara  izdizao se vrh Lupoča. Oštri šiljci, sa strana obloženi klekovinom bora, se u mehkotu neba zabadali mameći ih da mu se primaknu.

- Petnaest godina ga vidio ovako nisam. Dolazio mi na san, čekao me a ja u dimu provodio dane - sa tugom se žalio  Džavid.

- To sa njim riješi - šalila se Sadet hanuma - ja sam ga i od tebe pozdravljala.

 

I jednom kupio nekakvu pomoć, za nastradale od poplave ili tako nekako. Odredili njega a on nije znao reći da neće, da ne smije. Plašio se da prizna da je nepouzdan, da je slaba petlja, loš karakter. Narod davao, davao i on potvrde. Novac nije predao  na vrijeme. Prvo uzeo dio za jedan krug pa izgubio, onda za dva da i onaj prvi vrati i ostao do ponoći ne bi li bilo šta povratio i ništa. Od stida nije smio Sadeti i djeci danima u oči pogledati. Oni pozajmili, dali i crne zalihe samo da njemu i sebi obraz spase. I spasili, ali mu nisu oprostili, oni i možda ali on uvijek to osjećao kao prijetnju u zraku, kao moru.

 

Pa i to bi nekako kroz prste progledali ali svadbu nikako. Ženio mu se sin. Svatova bila puna kuća. Veselili se, nazdravljali mladencima, njemu čestitali snahu. U veče samo nestao. Ukućani gostima objašnjavali da će ubrzo doći a oni znali gdje se izgubio. On vjerovao da sreća uz sreću ide pa išao da proba. I nije išla.

 

Dobio jednom štelu, nije bilo mnogo ali dobio. Častio one oko sebe pićem, kupio neke sitnice Sadeti, djeci stavljao u kasice, ono da svi vide.

 

Raniji prijatelji prestali da ga traže, kući nisu mogli da ga nađu i da su htjeli i kad bi ga zatekli kojim slučajem nalazio se u poslu i nestajao.

Sadeta je pokušavala da ga razumije da mu pomogne išla i kod psihologa. Psiholog poručio da želi i njega vidjeti. Džavid se našao uvrijeđen, nije otišao. Psiholog objasnio Sadeti da je to manifestacija klimaksa. Ona upamtila tri stvari i kasnije se šalila sa njim.

 

- On je imao vlast u rukama, među nogama i u džepu - objašnjavao psiholog - danas gubi sve. Sadeti na um palo da su djeca izrasla i da mu odbijaju poslušnost, da onom među nogamamu više ne vjeruje, da je prije samo on mogao da povisi glas u kući sad mu se skoro i ne čuje, ako ga i podigne djeca se nasmiju ili našale tepajući mu:

- Ko to galami, ko? - on  bi opsovao ako je ljut ili prihvatio šalu ako vidi da drugo ne pomaže.

 

Na um palo Sadeti da su mu i žene bile drage da je i nju oženio dvadeset godina mlađu. Tad to i nije bila neka razlika, kasnije postalo. I pored nje okretao se za drugima, u zadnje vrijeme žene mu prestale biti slatke, šećer mu krv zasladila.

- Ideš li rode, ideš? - pitala Sadeta sa gornjih serpentina približavajući se vrhu Lupoča. On gledao u pravcu Pakliješa dišući punih pluća u nemoći da odgovori. Na vrhu Sadeta ogulila pomorandžu, nasula čaj i u njega grožđica pa ga čekala skoro petnaest minuta da priđe do nje. Sve kao divio se pogledu: Kobiljači, Vratlu i Zavitim stijenama pa preko Leliji, Zelengori, Magliću ali u daljini i Durmitor pokazivao.

 

- J... ja moju sreću - izustio dok joj je prilazio.

- Jesam li ja tvoja sreća? - šalila se ona dok mu je čaj dodavala. Lupio je rukom po dupetu umjesto odgovora. Ona mu se privila na prsa umjesto čestitke za uspon. Sarajevska kotlina se nije vidjela sve je bilo bijelo more, pokrio je oblak od magle a iz njega, poput lađe uvrnutih jedara, izvirao Trebević.

- Toranj mu dođe kao jarbol - pokazujući u tom pravcu rekla Sadeta.

- Ništa bolje ni u Foči nije - skrenuo joj pažnju na fočansku dolinu i Kmur što je iz maglene bjeline izvirivao mameći ga dječačkim danima.

- E hajde ti one dolje ubjedi da je vedro i sunčano danas, šalio se na račun onih dolje, ali i svojih petnaest bačenih godina.

 

A igrao je i loto, ne kao tombolu, ali je igrao. I nikad ni peticu nije imao a nekamo li šta više. I popunio jednom, napravio sistem, ponio da uplati, ali put ga nanio pored Jelića bašte. Zaigrao se tombole, zaigrao i zaboravio i loto i sistem. Kasnije mu na um palo, ali para nije bilo, ostale u Jelića bašti.

- Nisam ja te sreće - rekao je tješeći sebe.

I skoro se završilo kolo. Gledao rezultate, pet pogodaka, čekao rezultat večernjih utakmica između Sarajeva i Partizana,  Dinama i Zvijezde i pogodio oba. Nosao tiket mjesecima, pokazivao i onome ko je htio vidjeti i onome što nije. Samo bi opsovao:

- J... ja svoju sreću.

 

U povratku sa Lupoča žalio se da ga steže u grudima i tutnja u ušima.

- I ne stezalo, pluća se čiste - tješila i grdila ga Sadeta. Putem zastajkivao držeći se za bukova stabla i brisao graške znoja sa čela. Pred Kozjom Lukom se uhvatio za prsa, zanjihao i pao. Sadeta pritrčala, raskopčala košulju. Njemu oko usana već bilo poplavilo.

- J... ja moju sreću - rekao joj prislonjajući joj hladnu ruku na vrele obraze. Ona zaplakala ali  i upitala kroz osmjeh:

- Jesam li ja tvoja sreća?

Njemu zaigrao osmjeh na licu i tako ostao. Položila mu ruksak pod glavu umjesto jastuka i otrčala do doma da pozove pomoć. Njemu pomoć više nije trebala, smrt mu pomoć bila.

Na poslednje putovanje ga ispratili planinari, po koji kockar bio, nije bila veče, inače ko zna?

Dr. Ferid MUhić

Dragi moj Ševko,

Koliko griješe knjige starostavne i oni koji u njih gledaju, ne videći gdje su!
Nije istina da je potop prošao!

Ti koji si, što nesrećom i srećom,  što naslijepo i umom, stigao do svog splava, znaš bolje od ostalih.
Onaj korab Noahov (Nojeva ladja), još plovi; stenju mu bokovi od tesane gradje, kedrovi libanskog gorja  još drze, al jedva; skripe jarboli jos preostali, fijuču užad i lepetom slomljenih krila leprsaju iscijepana jedra.
Posvuda voda nadolazi, sve blize rubu te velike ladje, a zvjerad, sve dvoje po dvoje, iskaču sa plube u vodu tražeći sigurnije mjesto nego što ga nudi ovaj svijet, ovaj brod ostavljen sred potopa!
Tvoj splav, od golog pribježišta, pretvorio se u poslednje mjesto na kom se još živi trezveno, otvorenih očiju, i onako kako prilici ljudima.

Čestitam ti za potpisani dogovor. “Zagubljene slike” je odlicna knjiga, po meni tvoja do sada najbolja.
Vrlo rado se na nju povremeno navratim, a to je za mene najbolji znak da mi je prionila uz dušu!

Ako još nije kasdno, moja sugestija (odavno sam to bio zapisao ali sam smetnuo s uma!) je da napraviš par ispravki faktografskih pogreška. Besprekorna umjetnički, tvoja knjiga svakako treba biti bezprijekorna i u tom formalno-faktografskom smislu...Još jednom ti čestitam i nadam se da će knjiga, i bez adekvatne mediumske podrske, naći put do onih koji će znati da procijene njenu istinsku vrijednost!

Mene si tom knjigom obradovao i darovao mi mnoge trenutke kontemplacije, blage nostalgije i produhovljenih uvida!
Srdačno te pozdravljam, prenesi moje pozdrave Margareti i ostalom društvu!

Ferid Muhić

____________

Uz uvažavanje sugestija vrsnog poznavaoca ljudskog duha, uma i prirode, knjiga je poput lađe sa posadom krenula put svojih čitalaca na bosanskom i švedskom jeziku, ispisujući svoju priču.