Efterlängtad kafé-entré

 
Ševko Kadrić, profesor, pisac, prevodilac, slikar
www.sevko.se
 

Otkud ja na listi?

 

Nikad i nigdje nisam imao političkih ambicija, pa ni sada, ali sam ipak i na ovim izborima, svoje ime stavio na raspolaganje partijama (stranci): U Bosni i Hercegovini, Stranci BiH dijaspore a u Švedskoj Milje partiji. U ovom kontekstu dužan sam prijatljima reći otkud moje ime u političkoj utrci pored svih ružnih riječi koje se uz politiku vežu zadnjih 22 godine. Možda uprvo zato, odgovorio bih najkraće, ali stvar je puno komplikovanija i ozbiljnija i zaslužuje više misli u nit uvezanih.
_____________________________________________________________________
 
__________________________________________________

 

Daleke 1991, takođe sam ponudio svoje ime Stranci Reformskih Snaga Jugoslavije, ali ne samo ime već i ogroman angažman, ubjeđujući građane bivše Jugoslavije da nije riječ o pobjedi ove ili one političke opcije "već pobjedi snaga rata, koje direktno poslije izbora idu u fazu  nasilne podjele Bosne i Hercegovine" (Oslobođenje, i TV Sarajevo, emisija Hoću da kažem).

U ratu dok su drugi bili zatečeni i čekali da se čudo deši, ja sam spašavao žene i djecu, vodeći ih na sigurnije, i tako iz Sarajeva 4 puta, a dalje po svijetu više puta, punih šest mjeseci i to je moja "ratna biografija" na koju sam ponosan.

Izbori 2014. godine, imaju puno sličnosti sa onim 90-tih godina. Oni su nas vodili u rat, praćen agresijom, progonom, pa i genocidom, ovi bi trebalo da učine prekretnicu u bestijalnom pljačkanju onoga što je još od Bosne i Hercegovine ostalo i institucionalno, i materijalno ali i u biološkoj supstanci. Država BiH je pred ekonomskim kolapsom, pretvorena u ruglo neefikasnosti funkcionisanja, moralna nakaza iz koje 2/3 mladih ljudi žele pobjeći.

Stranka BiH Dijaspore, je snaga koja reprezentuje prognanu populaciju, milionsku populaciju  raseljenih, populaciju koja je i pored svega najznačajniji i najsigurniji investitor u BiH. Statistika o više od 4 milijarde KM, govori sama po sebi. Ta snaga, je politikim okvirima država u kojima živi, izuzeta (u najvećem) svih bolesti karakteristinih za Bosnu i Hercegovinu danas. Od pljačke društvene imovine, devastacije prirodnih resursa, nemorala u svim sferama društva, pomoći Međunarodne zajednice i sl. Otuda je Stranka BiH dijaspore, osvježenje političke scene u BiH, brend nad kojim isključivo "pravo patenta" ima ona sama. (Mehanizme kako to pravo i ostvariti SBiHD, mora sama pronaći). Ništa dobro, ništa pametno nismo učinili ako smo tu čistu ideju (ili bilo koju drugu koja simboliše izbavljenje) bacili u političku i moralnu žabokrečinu što Bosna i Hercegovina danas jeste.

Bosna i Hercegovina treba snage koje će poštivati pravni okvir i političke norme ponašanja koje postoje u Evropi, (što je najbizarnije, najveći dio njih je već i usvojen na nivou Države BiH, ali se ne sprovode).

Bosna i Hercegovina i njeni građani, se naprosto moraju izčupati iz kriminalnog zagrljaja vladajuće klero-nacionalističke oligarhije, vratiti u državne fondove sredstva od njih oteta i odbaciti sramnu sadaku, i narodne kuhinje kao simbol nove mafijaške vlasti, koja ih hrani mrvicama od njih samih otetim.
U toj priči i uvoj formi učestvujem.

 

Srdačno Ševko Kadrić

1991. godine, Hoću da kažem, TV Sarajevo

 

Jedna od kasnijeih TV zabilješki

 
Sa Ševkom Kadrićem
U povodu objavljivanja romana “Atentat u Sarajevu 1914. Godine – ne dam ja Gavrila”

Razgovarao, Halil Džanović

 

H: Nažalost, ali to je, naprosto, tačno! Ponekad mi (na)dolaze čudne misli kako neki svoje mitološko- (h)istorijske zablude žele popravljati. Ne, reklo bi se, dobrim već još užasnijim zlodjelima?! Herman Edinghaus je 1907. kazao a Gustav Teodor Fehner objavio u knjizi (1860)  ''Elementi psihofizike'' : ''Psihologija ima kratku povijest, ali dugu prošlost”. Ako napravimo komparaciju između ove maxime i Bh. aktuelnih dešavanja, moglo bi se skoro indentično ustanoviti da BiH ima kratku (na osnovu kolektivnog pamćenja) povjest i dugu bolno krvavu prošlost.

Kadrić: U dužem ćaskanju o temi ovog pitanja vjerovatno bih se pripomagao i drugim metodološkim rekvizitima, ali sad ću pozvati u pomoć Džordža Orvela i njegovu „Životinjska farma“, čini mi se da je u njoj puno toga rekao o transformaciji ličnosti iz sfere poraženog, duhovne gnjide u kategoriju junaka, heroja, pobjednika. Za osnovu ipak ima (h)istorijski okvir, junake i događaj, samo što im vješto (čak ne ni vješto već surovom silom, silovanjem činjenica) mijenja uloge, značaj poziciju.

Balkan pati od dvije hronične bolesti, prva je da se u zgusnutom (h)istorijskom okviru previše toga dešava tako da ne uspjevamo valjano, mudro i odgovorno da to eleboriramo i stavimo u uzročno-posljedični okvir. Drugo je da se nosioc zla zaodjeva pričom žrtve i na njoj stvara uslove za novi zločin. Djeluje skoro nevjerovatno, ali priča da su mu radili upravo ono što je on žrtvi radio, to silovanje istine naprosto zaslužuje psiho-socijalnu analizu.

H: Da se još malo osvrnemo na aktuelnost priče o kojoj razgovaramo. Naime, Vladimir Kecmanović, autor diskutabilnog romana ''Top je bio vreo'', je po njegovim navodima napisao esejističku knjigu o Principu. Dok je Biljana Srbljanović napisala dramski tekst '' Mali mi je ovaj grob'' premijerno izvedenu u Beogradu 12. 03. 2014, na godišnjicu ubistva Zorana Đinđića. Srbljanovićka je Gavrila nazvala revolucionarom. Dodajući da on nije bio Srbin već Jugosloven. On je na suđenju govorio: „Ja sam Srbo-Hrvat.“ Nije verovao u Boga, reći će u jednom razgovoru Biljana Srbljanović.


Kadrić: Čini mi se interesantnim u priči ovo da je Gavrilo bio Jugosloven. Daj da razdvojimo sam čin atentata i atentatora od konsekvence i onog što je posljedica tog rata nekoliko strašnih godina kasnije. Uzmimo da su ti mladi ljudi i bili ponešeni idejom države Južnih Slavena, ali ono što je nastalo na tom tlu, posljedicom strašnog rata, je onda izdaja njihove ideje. Južni Slaveni su umjesto jedne carevine (Austro – Ugarske) dobili Kraljevinu Srbiju ili Veliku Srbiju.

Sa aspekta Bosne i Bosanca, pitanje je gdje su se oni komotnije i „bolje“ osjećali? Ali u priču ubacimo i Makedonca, Crnogorca, Hrvata, Albanca (Kosovara), Slovenca, Vojvođanina (Mađara). Na žalost svi argumenti idu u pravcu srušene monarhije a nikako u korist Velike Srbije.

Uvedimo u priču još jednog aktera i vizionara države Južnih Slavena to je Franc Ferdinand, onaj što je postao žrtva atentata baš u Sarajevu, možda ponajviše zahvaljujući toj ideji. On je naime spas monarhije vidio u njenoj decentralizaciji i formiranju tri konfederalne države od kojih bi jedna bila „Slavenska država“. U nju bi ušli Česi, Slovenci, Hrvati i Bosanci, svakako i Srbi zatečeni na tom području, ali ne i Srbija. Tad će Nikola Pašić, srpski premijer (radikal) reći da se tad po prvi put prepao za sudbinu Srbije (misleći na veliku).

Kasnija događanja 1918. godine će tu izdaju jugoslavenstva sa strane srpske elite i Srpske vojske nedvosmisleno potvrditi. Naime srpska elita je nastojala da poraz u ratu 1914/18 naplati kod drugih naroda i njihovih država. Prvo su na red došli Makedonci (Kumanovo), Crnogorcima je oteta država, zabranjen povratak kralju, raspušten parlament... i ako su i jedni i drugi slični po vjeri (pravoslavci). To što je činjeno Bosni agrarnom reformom, naseljavanjem „solunaša“, nasiljem nad jezikom, ovdje nije neophodno naglašavati. Slično su prošli i Hrvati i Hrvatska, ali i Slovenci i Slovenija, oni su bili „snaga na strani poraženog neprijatelja“.

Na kraju valja reći, jedini nosilac, ali i realizator ideje Jugoslavije bila je Komunistička Partija Jugoslavije sa Titom na čelu, taj dio priče ovdje nije neophodno elaborirati.

H: Predstava nije sudijski čekić, već umjetnost, jer s našim junacima možete da podijelite univerzalne vrijednosti slobode i socijalne pravde, kazao je režiser Biljaninog teksta, Sarajlija Dino Mustafić. Predstavu je, po nekim navodima, najbolje opisao dramaturg Božo Koprivica. - Predstava je rekvijem za mlade ljude s početka veijka. U njoj čak ima i humora sa zadrškom - kazao je Koprivica. Postoji li neka razlika između igre na pozorišnim daskama i treperenja slova u ukoričenoj magiji, odnosno knjizi?

Kadrić: Teatar, ali i film, u ovom kontekstu ćaskanja sa piscem, možemo nazvati javnim čitanjem knjige. Hoću reći da skupini posmatrača režiser, dramaturg uz jezik tih umjetničkih žanrova i pomagala, čita poruku pisca, často krateći je ili dodavajući joj i puno toga svojega. Uz svu počast i toj umjetnosti, smatram da čovječanstvo u cjelini bježi od knjige i čitanja i tu vrstu mentalnog treninga prepušta „izabranim“ čitačima. To bi moglo biti atraktivno, zabavno ali nije nadomirenje za strast i korist čitanja ali i pisanja. Hoću reći da je film predvorje naše lijenosti i našeg zaglupljivanja. Nešto kao islam za muslimane mimo arapskog jezika, sa jednom razliko film ipak kroz sliku i prevod razumijemo.

H: Glasoviti (h)istoričar Kristofer Klark sa Kembridža na Međunarodnom simpozijumu o Prvom svijetskom ratu održanom u Zagrebu, kazao je: Gavrilo Princip i njegovi pomoćnici nisu bili teroristi, već hrabri, posvećeni i bogati idealima, ali siromašni iskustvom...''

Kadrić: Niko nema pravo da kiti u cvijeće skupinu oboljelih (tuberkuloza tad neizliječiva) mladića koji su učestvovali u ubistvu nekoga a zaboravlja milione nevino poubijanih isto mladića, isto hrabrih i bogatih idealima, to nama živućim i mislećim mora biti iskustvo i moralni okvir za donošenje suda. O tome se radi i ovim povodom, obilježavanja stogodišnjice tog čina.

H: Ovih, gore, nekoliko detalja ili činjenica navedoh kako bi sumirali događaje i dijeljanje kulturnih ustanova i pojedinaca, kao bi, zapravo, zaključili da je roman '' Ne dam ja Gavrila'' jedinstven, osim po sadržaju, i po zbilji da je jedan jedini.


Kadrić: Isključujem sud o svom djelu, insistiram na moralnom principu promišljanja „u ime“ onih nevino stradalim u svim ratovima od 28 jula 1914. kojima je atentat u Sarajevu (28 juna)  bio kapisla, a njih je na stotine miliona i oni moraju dobiti riječ, minutu ćutnje, fatihu, respekt. I ponovo i ne toliko zbog njih samih, nevinih, pokošenih, nepripremljenih, već onih koje čeka ista sudbina, ako ne otklonimo uzroke i uslove koji nas pokreću u ratove.

H: Kad god se spustim u vlastite mračne provalije, kad tragam za sobom i Tvorcem, počesto se sjetim genijalnog besmrtnika, koji je kazao: samo u tišini i samoći čista vjera ulazi u čisto srce, a Ti nam pojasnio: između čovjeka i Boga ne treba posrednik već knjiga''.


Kadrić: Tačno, oni što vjeruju, treba li bi da znaju da Bog (Allah) nije knjigu (Bibliju, Kuran..) poslao ni hodži ni popu, ni papi ni sultanu, već vjerniku. Nema tumača, nema posrednika, ima knjiga i ima učenje, ima srce. Nagrada za dobro djelo je direktna, kazna za grijeh je direktna i to je od Svevišnjeg i to je iz srca. Nesigurni, neuki, bježe u stado tražeći posrednika, tumača, izbavitelja na zemlji zaboravljajući Svevišnjeg, srljajući u grijeh u zlo kuda ih posrednici vode.

H: Na početku romana piše: Priča je inspirisana pokretom '' Mlada Bosna'' i kustosom istoimenog muzeja u Sarajevu Bajrom Gecom. Njima knjigu i posvećujem.


Kadrić: Ideju mlade Bosne, treba sačuvati neiskvarenu, generacijama koje dolaze i koje sanjaju Bosnu kao centar njihovog duhovnog oplođivanja, univerzalne simbolike što ona u suštini i jeste, kustos Bajro Gec je čuvajući Muzej sa tim imenom, činio upravo to, spašavao nas od zaborava, gubljenja orijentira o onom što je bilo i kuda nam je ići. Počast ideji i slava i hvala posljednjem kustosu Muzeja Mlade Bosne u Sarajevu.  

H: Nebično štivo koje već u startu, na samom početku, čitaoca hvata u svoju nevidljivu mrežu, kad vrijeme, obavaze, spavanje...prestaju da budu bitni, kad se čita i osjeća (kako kod koga) neka filmska poetika s (h)istorijskim činjenicama. Žanrovski roman fakcije i fikcije : Umjesto predgovora

Sarajevo, 25. avgust 1992. godine
Saro, ljubavi!
Oprosti što tata ne počinje pismo sa meni najdražom rečenicom, u kojoj su tvoje ime i ljubav sinonimi zarezom odvojeni. Danas su sile mraka topovskim granatama zapalile Vijećnicu u Sarajevu. Danas su između tebe, mene i ljubavi, oštrim mačem urezali datum. Upamtimo ga oboje.

Kadrić: To je simbolika, ali i surova stvarnost koja nas upozorava da tamo gdje se spaljuju knjige, počeće da se spaljuju i ljudi.U spaljivanju Rajha u Njemačkoj i Vijećnice u Sarajevu se to surovo obistinilo. Skoro da je bilo nemoguće u ovoj priči zaobići tu sliku, goruće Univerzitetske biblioteke u Sarajevu.

 

H: Albert Einstein, na pitanje kako zamišlja Treći svjetski rat, je, otprilike, kazao: ne znam kako i s čim će biti vođen, ali znam da će sljedeći (četvrti) biti s kamenjem i toljagama.

Kadrić: Einsein (Anšatajn), kao fizičar je bio svjestan energije koju čovjek, već tada ima u svojim rukama. Energije kojom je tad mogao (danas puno više) nekoliko desetina puta uništiti bio-geo sistem u cjelini. Nacionalne elite koje nas vode bespućima permanentnog rata, likuju da su nas ipak poštedile te kataklizme, globalnog sveuništavajućeg rata, na čemu bi trebali da smo im zahvalni.

Problem je da globalno zagađenje životne sredine postalo opasnost ravna globalnoj ratnoj kataklizmi (poplave na Balkanu ovih dana su samo dio te priče), vojna i hemijska industrija su najznačajniji zagađivači. Sva mudrost u spašavanju planete i nas na njoj jeste da se vojnici razvojniče a da se sredstva rata preusmjere u pravcu zaštite životne sredine, pod uslovom da još imamo šansu.

I zato i ova knjiga, ima smisla ukoliko je doživimo i čitamo sa dubokim prezirom rata i onih što nas guraju u rovove da se iznova bijemo, podsmijavajući se ljudskoj prirodi kojoj su ljubav i mir prirodnija stanja, ali i ideji jednog Boga, po kome bi trebalo da smo braća.

H: Prijatelju, hvala Ti na zanimljivom razgovoru i na još jednoj zanimljivoj knjizi. Uvjeren sam da će i ova, kao i sve predhodne, naći put do čitalčke publike. Na obostrano zadovoljstvo i korisnost i za pisca (odnosno knjigu) i za čitaoce.

Kadrić: Hvala Tebi, razgovor o knjizi za pisca je ponajveći poklon, da iz korica knjige i vlastite imaginacije uskoči u novi okvir misli kojoj naprosto nije bilo mjesta u ispisanom štivu romana.

'' ...Gluho je doba. Svi, čestiti, (one druge muče noćne more), hafizi spavaju. Njihove molitve, lahkoćom derviškog zanosa, plove vaseljenjom. Ruka mi se polako vraća u poziciju mirovanja. Blago sam mahnuo Ševkinoj lađi koja se udaljava kroz mrak, otiskujući se sve dalje od obala na kojima zalud trepere svjetla svjetionika. Želim, i osjećam da će lađa, kad minu oluje, a sunčana zvijezda ode na vječni počinak, sama sebi biti svjetionik. Više se ne nadam, kao nekad, već jednostavnošću pauka uživam u sopstvenoj mreži koju su vješto tkali moji prijatelji. Sanjari i tragači''...Zapisah, nekad, poodavno inspirisan Čovjekovim sanjarenjem, slikanjem, planinarenjem, romansijerskim opusom, humanošću, edukativnim delanjem za mlađe naraštaje i priraštaje, prevodiocem bestserela: '' Ja sam Zlatan'', te još puno pozitivnih energija u riječ pretvorenih. Ali da ne nabrajam jer ko god nije dosad, od Ševke Kadrća,  pročitao, bar, jednu priču, text, novelu, roman...Beskorisno je naglašavati piščevu impresivnu bibliografiju, u kojoj, dakako, treba dopisati samo još jedan detalj: Čuvar Bh. jezika.

Nakon deset romana, dvije zbirke priča, novela...evo nas s novim '' Atentat u Sarajevu 1914". u podnaslovu: ''Ne dam ja Gavrila''

Razgovarao: Halil Džananović

H. DŽ: Prijatelju, Ševko, nismo se dugo (s)našli da po našoj navici malo eglenišemo. Da razmijenimo vlastita mišljenja, koja po automatizmu ne moraju biti svačija. Ali, svejedno mi u ovom Danu bijelih traka, koje asociraju na najcrnje doba idemo u priču čiji je početak ujedno značio i kraj. Prvo i logično pitanje u vezi Tvog novog romana : Nedam ja Gavrila, je pitanje vremenske dimenzije: Koliko je trajala priprema, obilazak muzeja, biblioteka, ''arhivsko prekopavanje?''

Ševko Kadrić: Hvala prijatelju na javljanju i na pozivu na ćaskanje uz kafu jutarnju, ja je natoč čak u Malmeu i evo da krenemo.

Muzej "Mlade Bosne" u Sarajevu i Bajro Gec u njemu su mi bile nezaobilazne adrese na tom dijelu grada. Ulazio sam da kustosa i prijatleja slušam kako turistima objašnjava taj čin, taj dio (h)istorijske pozornice. Kasnije sam mu dovodio đake, studente, davao im referate, seminarske na tu temu. To je period pred ovaj (naš) rat 1992/95. Drugi dio je ćaskanje sa Bajrom poslije rata gdje mi je povjeravao i svoju časnu ulogu u tom ratu (čuvara i branioca kulturnog znamenja) ali i nečasnu ulogu onih koji su izvana grad razarali, kao i onih koji su ga već tada 1992... krojili po sopstvenoj mjeri, prije svega mislim na vladajuću (prigradsku) SDA stranku, ali isto taku vladajuću islamsku vjersku oligarhiju, na čelu sa onim što im je tad bio najznačajniji a i danas se prikazuje. Treći period je onaj isčitavanje građe za roman i biranje načina, kako priču izpričati te premostiti taj stogodišnji, krvlju popločani jaz između čina atentata i njegove stogodišnjice. I evo nas tu, sad knjiga živi svoj život otrgnuta i od pisca ali i glavnih naratora, posljednjeg kustosa Muzeja Mlada Bosna i njegove miljenice Sare kojoj pisma piše, ali i koja i završava roman, jer je tata, otišao u vječnost.

H: Jesi li zadovoljan prvim odjecima javnog mnjenja u vezi Tvog novog, (h)istorijskog, dugo, skoro pa cijeli vijek, čekanog romana?

Kadrić: Svako isčitavanje knjige ima svoj inkubacijski period a onda i reagovanje na pročitano. Pisac može to osluškivati, ali nije neophodno, naše djelo to prestaje biti (naše) samim činom odašiljanja publici. Roman je promoviran na XXVI Sajmu knjiga u Sarajevu, i odaslan prema publici. Mi smo svoje uradili, kao što samo čin atentata u Sarajevu 1914. nije samo naš, tako nije više ni knjiga. Nakana pisca u njenom ispisivanju će biti ispunjena ukoliko nas ona nečem poduči, da nikad više ne idemo u rovove, kao te 1914...pa 1939...pa 1992... pa...

H: Ovim romanom Ti si, na neki način, odradio ono što je država Bosna i Hercegovina, (zlo)najmerno prećutkivala decenijama; idući tako na ruku onima koji su priču o Principu pretvarali u bajku, Balkansku bajku ili ''Krvavu bajku'', kako reče poetesa Desanka Maksimović. Dakle, jel' konačno sve o Gavrilu ili oko Gavrila demistifikovano?

Kadrić: Ja ne bih išao tako daleko o tom što sam uradio, ja naprosto nisam htio ali ni smio kao intelektualac, prećutati smrt miliona ljudi, simbolično uzrokovanih tim činom, činom ulične egzekucije prestolonasljednika i njegove trudne supruge u Sarajevu i mojoj Bosni. Država Bosna i Hercegovina je naprosto tako koncipirana "surovo stvorena" Deytonskim sporazumom da ni o mnogo jednostavnijim pitanjima svog bitisanja nema usklađene stavove a posebno o ovom činu važnom za svjetsku povjest. Ipak se nadam, i izvjesno znam, da se nešto priprema i na tom planu, istina na dvije odvojene pozornice, sa dva sasvim suprotna predznaka o samom činu. Ja ponovo vrištim, ne dajte da nas iznova u rovove ukopavaju i da nam ratne trube u usta guraju, rukama je i onako lahko puške nadodati!

H: Obzirom da roman: Ne dam ja Gavrila, govori o crnom praskozorju Prvog svjetskog rata, je li štivo, takođe neka vrsta rata; rata protiv iskrivljene (h)istorije i rata argumentima?

Kadrić: Narator, kustos, zatočenik opsjednutog Sarajeva 1992. ali i zatočenik muzeja u kom je novi dom našao, ima vremena da uvezuje junake, čin, organizatore, posljedice i pronalazi zajedničke odrednice. Mudrost pisca ovih tema i jeste u tome da izbjegne strahotu stradanja, ali i da temu učini čitljivom, poučnom, antiratnom... to sam htio, publika će prosuditi da li sam i uspio.


H: Može li se reći da je Tvoj najnoviji roman konačno dao neke odgovore i razriješio nedoumice, kao što su pitanja: Jel' Princip bio terorist, jel' ''Mlada Bosna'', teroristička skupina, Da li su Srbi, baš, jedini krivci za početak prve Svjetske kataklizme, izazvane čovjekom protiv čovjeka?

Kadrić: Ni ovdje nebih išao tako daleko, nije mi bila nakana da odgovorim na ta pitanja, to neću ni sada. Ali valja spomenuti da "Crna ruka" za koju (h)istoriografija tvrdi da je organizator i ovog atentata i da je srpska, zapravo to nije, već je bila samo ekspozitura ruske carske tajne službe. To je sasvim nova dimenzija ove priče o "nama, pa nama kao važnim i značajnim", novina su i dva imena to je Muhamed Mehmedbašić (Stočanin) i Mustafa Golubić isto Stočanin. Muhamedu je u pripremi atentata u Sarajevu određena pozicija 1 da puca na prestolonasljednika. Mustafa je bio član srbijanske tajne organizacije "Crna ruka" ali i bliski saradnik njenog čelnika Dragutina Dimitrijevića Apisa.
 
Priča ide dalje uvezujući upravo njih dvojicu i stvarne naredbodavce samog čina atentata. Na Solunskom procesu 1917. godine Apisa će voljom kralaj Aleksandara Karađorđevića biti osuđen na smrt, istina nigdje se ne spominje njegov grijeh za atentat u Sarajevu a Muhamed će biti kažnjen na dužu robiju.

Nekoliko godina kasnije na Terazijama u sred Beograda Mustafa Golubović će dobaciti kralju Aleksandru: "Ubiću te ko psa!", misleći na kraljevu odgovornost za ubistvo njegovog "šefa" Apisa... Priča se kotrlja dalje, taj isti Golubović će 1937 biti pozvan da dođe u Moskvu na partijsku i policijsku školu. Nije ga više zvao ruski car već novi "nadčovjek" Staljin lično. Poslije spektakularnog organizovanja likvidiranja Trockog u Meksiku, Golubović je stigao u Beograd sa zadatkom da rukovodi predstojećim događajima u Jugoslaviji i da im bude na čelu, hoće reći i eliminiše sve kadrove koji nisu Staljinu po volji i da sve procese usmjeri direktno u pravcu izvršenja volje Staljina. Golubović je "nekim čudom" poslije učešća u diverzantskoj akciji u Smederevu gdje je dignuto u zrak skladište eksploziva, ali i ubijeno preko 3000 ljudi, potkazan Gestapou i bio je likvidiran a Tito je nastavio da ispisuje (h)istoriju Jugoslavije nama podosta poznatu.

Svakako da su godišnjice i prilike da (h)istorijske činjenice čitamo na nov i potpuniji način, možda je ovo povod da Golubović dobije novu dimenziju u atentatu a preko njega i novi naredbodavac i eto povoda da se Srbi zapitaju zašto je poginulo preko milion Srba u tom ratu u kom je atentat ite kako imao svoj značaj. Svakako Srbi su samo dio priče i obaveze u ovoj lekciji koju nam nudi povod stogodišnjice atentata u Sarajevu.



Мustafa Golubić

H: Po nekim 'arhivskim dokumentima' plan atentata nije izvršen kako je trebalo. Navodno je za likvidaciju nadvojvode ili prestolonasljednika Ferdinanda bio određen Nedeljko Čabrinović, koji je bacio bombu ali se ona nije aktivirala. Po svim zakonima službi obezbjeđenja moralo se odmah reagovati u smislu izmjene plana maršrute kretanja. Ali to nije urađeno, a Principu, koji je imao ulogu čuvanja straže nije ostalo ništa drugo do pucnja koji će izazvati četvorogodišnje topovske plotune i lavež mitraljeza te, napose, milionske nevine žrtve! Kod ove činjenice podgrijava se navodna teorija zavjere po kojoj je i dvor u Beču priželjkivao taj atentat jer, navodno, bečka, ondašnja, vladajuća kasta je bila protiv Sofije Chotek (Hotek) pod izgovorom da ona nije imala dovoljnu količinu ''plave krvi?''  Koliko u tom ima istine?

Kadrić: Postoje razne teorije zavjera, uloga pojedinih aktera i sl. Činjenica je da je ranije spomenuti Muhamed Mehmedbašić trebao prvi pokušati atentat, tek na drugom mjestu je bio Nedeljko Čabrinović, koji jeste bacio bombu i ranio preko 20-toro nevinih građana Sarajeva koji su pozdravljali povorku, istina i nekoliko ljudi iz prestolonasljednikove pratnje. Meni lično su moji nevini sugrađani, ranjeni na ulicama svog grada više u fokusu nego sami Austro-ugarski činovnici. O kvalifikovanju tog čina, masakriranja nevinih civila na ulicama Sarajeva, danas nebi smjeli imati dileme.


H: Nakon atentata i, navodno, slučajne ili neplanske likvidacije Sofije Chotek (Hotek), Austrougari to koriste u ratnohuškačku propagandu. Računajući, da, ako napadnu Srbiju da će se uzburkati i uključiti i v(j)ekovni prijatelj Srbije, što će u tim okolnostima dati povod Njemačkoj da se uključi i tako, navodno, zaustave vojni razvoj Rusije. Jel' to, glede I WW, baš tako počelo?

Kadrić: Ima puno špekulacije o tom ratu. Činjenica je da je to bilo vrijeme velike prekretnice, kapitalizam (buržoaske revolucije) su naprosto mljele feudalni sistem i carevine. Tražila se šansa za nove kolonije, izvore jeftine radne snage i jeftinih sirovina. Do rata bi vjerovatno došlo i bez atentata u Sarajevu, ali ono što mi sa Balkana moramo preispitati to je: Da li je neminovno moralo da eksplodira u tom pravcu? Da li je Srbija morala biti prvažrtva i pravac napada?

To je muka i mora kojom bi se srpska elita i ovim povodom morala zabaviti. Srbija je prvih godina bila pregažena, stanovništvo pokoreno, elita protjerana ili pobijena. Šanse da se desetkovana vojska i vrati sa Krfa (Grčka) u zemlju je bila beskonačno mala i zavisila je od drugih. To razumna, racionalna i odgovorna elita bilo kog naroda na planeti sebi naprosto nebi smjela dozvoliti.

Da se na upuštam u analizu drugih aktera i njihovih vojno-političkih ciljeva, ali valja uočiti još jedan momenat nezahvalnosti najboljim prijateljima u ratu. To je odnos Srbije 1918. godine prema Crnoj Gori i Crnogorcima (ne samo njima, ali njih naglašavam).Vojska koja je jedina pritekla u pomoć Srpskoj vojsci 1914. godine u povlačenju bila je vojska Crne Gore. Međutim 1918. godine Srbija naprosto vrši "anšlus" Crne Gore, pripaja je sebi, zabranjuje povratak u zemlju kralju Nikoli, raspušta Parlament...

Odnos Srbije prema Bosni i Hercegovini je prešućivan, ideja i tvorevina Velike Srbije tada 1918. je vješto umotana u priču o Kraljevini Jugoslaviji sa glavnim gradom Beogradom, kraljem Aleksandrom Karađorđevićem II i sl.


H: Postoje li materijalni dokaza da je Gavrilo, u ćeliji, na limenoj porciji vlastitim noktima urezao pjesmu:

Tromo se vreme vuče, I ničeg novog nema, Danas sve ko juče Sutra se isto sprema.
I mesto da smo u ratu Dok bojne trube ječe, Evo nas u kazamatu, Na nama lanci zveče.
Svaki dan isti život Pogažen, zgnječen i strt. Ja nijesam idiot – Pa to je za mene smrt.
Al’ pravo je rekao pre Žerajić soko sivi: “Ko hoće da živi nek mre,Ko hoće da mre nek živi!” Ili je to još jedan detalj u stvaranom mitu o  nesrećnom, siromašnom mladiću, željnom slobode i zloupotrijebljenom u ''Više ciljeve''?

Kadrić: Mitovi su hrana nekih naroda, Srbi u tome prednjače. Stvorili su mit o Kosovu koji i nema mnogo veze sa stvarnošću, mit o Marku Kraljeviću i njegovom konju Šarcu, koji je izmišljotina, previše toga vezanog za atentat i njegove aktere je naprosto mit kojim se neko i zbog nečega hrani.

Bolesne mladiće (dječake) Gavrila Principa, Nedeljka Čabrinovića i Trifka Grabeža treba prepustiti vječnom spokoju gdje im je i mjesto a ne od njih praviti mučenike. Podsjetimo da tad nisu bili punoljetni i da su bolovali od neizliječive bolesti tuberkuloze. Da su bili romantičari, ne sumnjam, da su čitali poeziju ne sumnjam, da su je tako sjejno pisali u toj dobi i tim okolnostima, sumnjam.


H: Koliko ima istine u nekim tvrdnjama da je Gavrilo Princip stvaran i/ili iskorišten kao prototip budućih  terorista, koji će služiti ciljevima; Rotšildovih, Bušovih, Rokfelerovih...?

Kadrić: Kod ovog pitanja ću ostati dosljedan naslovu romana "Ne dam ja Gavrila", neka počiva u miru, mi živući moramo i ovim povodom da se razračunamo sami sa sobom i ozbiljno osvjetlimo put kojim idemo. "Prošlosti nema, ni budućnosti nema, ima trenutak u kom jesmo i kojim hodimo".


H: Povodom nesrećne stogodišnjice u kojoj, izgleda, nismo ništa naučili, mnogo se pisalo, bistalo, (otkrivanje biste Principu) romansiralo, igralo u pozorištima, ali, kasnije će mo na tu temu. Zanimljivo je Tvoje mišljenje na konstataciju Andreja Nikolaidisa, koji u jednoj kolumni, između ostalog, veli: '' Prijatelju sam u pismu pokušao objasniti zašto mislim da plemeniti ljevičari nikada neće uspjeti oteti Principa od srpskih nacionalista''.

Kadrić: Povjest nas podučava da nove ubice traže opravdanje pred savješću za nova zlodjela pozivajući se na ubice iz daleke ili skorašnje prošlosti. I tu se ništa novo ne dešava kod srpskih ili bilo kojih drugih nacionalista, rasista, fašista... naprosto problem je u nama (anti nacionalistima, anti rasistima, anti fašistima...) koji im dozvolimo da se razmašu, da zlo opravdaju dobrim djelom, poželjnim činom. A upravo takvi su ovih dana promilili i u Evropski Parlament (Francuska), ušli u mnoge parlamente evropskih država. Samo prije dvadesetak godna su promilili pored nas u "naše - njihove" parlamente, počinili što su počinili i stvorili uslove da evo i mi (dvojica od više od milion prognanih, protjeranih, nasilno raseljenih...) ovim povodom ćaskamo hiljade kilometara udaljeni jedan od drugoga, ali i od prostora koji bi trebao i naš biti.

 

H: Nažalost, ali to je, naprosto, tačno! Ponekad mi (na)dolaze čudne misli kako neki svoje mitološko- (h)istorijske zablude žele popravljati. Ne, reklo bi se, dobrim već još užasnijim zlodjelima?! Herman Edinghaus je 1907. kazao a Gustav Teodor Fehner objavio u knjizi (1860)  ''Elementi psihofizike'' : ''Psihologija ima kratku povijest, ali dugu prošlost”. Ako napravimo komparaciju između ove maxime i Bh. aktuelnih dešavanja, moglo bi se skoro indentično ustanoviti da BiH ima kratku (na osnovu kolektivnog pamćenja) povjest i dugu bolno krvavu prošlost.

Kadrić:U dužem ćaskanju o temi ovog pitanja vjerovatno bih se pripomagao i drugim metodološkim rekvizitima, ali sad ću pozvati u pomoć Džordža Orvela i njegovu „Životinjska farma“, čini mi se da je u njoj puno toga rekao o transformaciji ličnosti iz sfere poraženog, duhovne gnjide u kategoriju junaka, heroja, pobjednika. Za osnovu ipak ima (h)istorijski okvir, junake i događaj, samo što im vješto (čak ne ni vješto već surovom silom, silovanjem činjenica) mijenja uloge, značaj poziciju.
I zato i ova knjiga, ima smisla ukoliko je doživimo i čitamo sa dubokim prezirom rata i onih što nas guraju u rovove da se iznova bijemo, podsmijavajući se ljudskoj prirodi kojoj su ljubav i mir prirodnija stanja, ali i ideji jednog Boga, po kome bi trebalo da smo braća.

H: Prijatelju, hvala Ti na zanimljivom razgovoru i na još jednoj zanimljivoj knjizi. Uvjeren sam da će i ova, kao i sve predhodne, naći put do čitalčke publike. Na obostrano zadovoljstvo i korisnost i za pisca (odnosno knjigu) i za čitaoce.

Kadrić: Hvala Tebi, razgovor o knjizi za pisca je ponajveći poklon, da iz korica knjige i vlastite imaginacije uskoči u novi okvir misli kojoj naprosto nije bilo mjesta u ispisanom štivu romana.

Ševko Kadrić

 

Ujedoh se za jezik

Nisam imao namjeru da i o Njoj pišem, mislio sam da u zaboravu dijeli moju sudbinu - da sjećanje na nju nestane zajedno sa mnom, ali me proganja. Ne ona, već sjećanje, možda ću se ponovo ujesti za jezik, sjećanje na nju mi godi duši, hrani me u trenutcima kad mi treba duhovne hrane. Čini mi se da je to ostrvo, oaza neiskvarene i velike ljubavi u koju i danas počesto odlutam, ali prvi put joj i ime otkrivam. Sonja.
Pravim pauzu..

 Trebalo mi je toliko hrabrosti i vremena da ostavim trag na papiru i napišem jednu jedinu riječ, Sonja. Nešto izdajnički u meni potajno godinama pjevuši: ”Sonja, Sonja, tvoju crnu kosu, bezbroj puta u snu ljubio sam ja…” ali kad treba na usta da izađe, ujedem se za jezik ili slažem. Lažem, koga lažem? Ove koji me ljubavlju i pažnjom okružuju? Sebe?

 

Možda ponajviše sebe, plašeći se kako bi taj dio mene i istine o meni prihvatila Alma, moj anđeo čuvar, moja ljubav u najtežem trenutku, majka moje djece…

Evo ponovo izdajnika. Ruka, baš ova u kojoj olovku držim na spominjanje njena imena ”Sonja”, sama kreće prema grudima, mjestu gdje je srce. Bez komande, sad čini ono što nije htjela dok je razum njom komandovao. Bravo za ruku koja se otela kontroli, bravo za počast koju odaje mojoj prvoj i velikoj ljubavi.
Pisao sam o izviđačima i sjajnom Boljević Veselinu Koru, ali nisam rekao da je riječ o godini 1968-69. U sred grada, u prostorijama Doma JNA, u podrumu smo napravili disko klub i noćni bar  " Ludi Konj".  

Hoću da pišem o prvoj i valikoj ljubavi, mojaj najvećoj, ali mi iz sjećanja iskočiše još dvojica divnih ljudi: Čaki i Šidi. Možda bi ih u priči i preskočio, ali oni mene neće, moju ljubav čine još većom, ali su i dio nje, ljubavi, radosti, mladosti.

Čaki (Ismet Čaušević) je akademski slikar, tada student, ali je prostoru našeg okupljanja ”Ludom konju” dao dušu, islikao ga divnim slikama. I sad mi je pred očima veliki divlji (ludi) konj u skoku, kom sam u žaru ljubavi i češnje i njištanje dodavao, to ponovo činim. Kasnije su govorili da je naš ”Ludi konj” bio drugi disko klub u Bosni iza čuvenog  " Kaktusa" u Sarajevu, za mene je bio i ostao prvi, najvažniji.

Znam da sam tad i među izviđačima bio važan, imao činove. Odred se zvao " Košur", a ja sam od izviđača – skauta došao do vodnika a onda i komandira muške čete ”Volujak”.

Disk-džokej i voditelj programa u klubi je bio Šidi (Enver Šedimlija), kasnije poznati radio i TV voditelj.
Evo ga, pred oči mi iskače slika tog trenutka. Ja ulazim u disko klub, ona lijepa, neobičnog ali oku ugodnog stila oblačenja, meni nepoznata.  Htio sam se zaustavit, pitati je za ime, pokušati saznati, ko je?  Izviđački činovi i muzički ponos mi nisu dozvolili, produžio sam do Šidija na ćaskanje o aktualnim muzičarima, novim pjesmama.
Prst sudbine je kod nas u kabinu ugurao Mila Savjaića – Karanfila. Poslije nekoliko prigodnih folova, zamolio je Šidija da mu pusti pjesmu ”Simpatija” od Rijetke ptice, da proba izvesti na ples ljepoticu i pokazivao je u njenom pravcu.

Još uvijek sam u nedoumici, šta se zapravo tad u meni pokrenulo, muški, balkanski ego ili nešto direktno iz srca. Izašao sam iz kabine prije Karanfila i pozvao djevojku na ples. U Nekim drugim situacijama to bi bio razlog za dobru tuču, ali ova situacija je bila nešto posebno, kao da smo to svi znali. Ona je koraknula prema meni, ja je uhvatio za ruku i poveo prema plesnom podijumu, Karanfil je ostao otvorenih usta u kabini odakle se pušta muzika, Šidi već pustio ”Simpatija”.

Vitez u meni se topio pred njenim ispitivačkim pogledom, vrelim dodirom, skladnim korakom. Bilo mi je glupo da joj pričam gdje i kako sviram, koji sam čin u izviđačima, što sam pričao drugima. Po prvi put sam osjetio nervozu, nedostatak riječi, blesavi pogled za nju zalijepljen. Bio sam očaran njenom ljepotom, nježnošću, glasom pred kojim sam se topio kao sladoled u vrelim rukama. Kunem se, prijalo mi je da budem i sladoled i u vrelim njenim rukama.

Prije nego je otpratim kući, prvi put do haustora u Titovoj ulici 17 d, između " Varteksa" i" Borova" sa jedne i Huskovu papirnice s druge strane, odmoriću malo.   Zamaram se brže nego sam mislio, uživam u pisanju više nego bih želio.

Dok sam odmarao tijelo, rukom sam tražio riječi Sonje na internetu… evo dijela o kom sam razmišljao, tražeći se u njemu, tražio nju.

Sonja, k’o voda prolazi vrijeme… čuj mi vapaj i uzdahe, plač mi srca mog, sibirski snijeg dok me prekri svog. Ponovo se ujedoh za jezik i prekrižih rečenicu koja mi se učini preoštrom, dozivajućom, ponovo me nešto udara po prstima i traži da krojim ali i siječem, da reslove guram u stranu za neku drugu i drugačiju priliku.

Znam bila je jesen prohladno novembarsko veče, ali hladnoću ne pamtim. Drhtaje, lupanje dva nemirna srca pamtim. Pamtim i desetine, hiljade, susreta u istom haustroru u istom nemiru u usplamtjeloj želji.  

Držeći se za ruke a tamo gdje smo smjeli i grleći se, obišli smo cijelu Foču, svaki njen skriveni kutak, park, obalu rijeka, opijeni, ponešeni, u ljubavnu molitvu udubljeni.  Nikad i ni skim drugim nisam prestao biti ja, ja kao sa njom, naprosto smo postali jedno tijelo i jedna duša, gubeći se jedno u drugom, predajući se jedno drugom praveći neko novo MI. (Nadam se da govorim i njenom dušom iz tog vremena). I tako skoro osam godina, tačnije  7 godina, 7 mjeseci i 7 dana. Razišli smo se 15 jula 1977. godine. Na dušu uzimam grijeh rastanka, kao da je sad to važno? Imam potrebu da preskočim prag sopstvenog ponosa i stavim cvijeće na odor pogaženoj ljubavi. Nije više važno ni to što je bila moja, sve sretne ljubavi su u sreći slične, sve nesretne, pogažene, su pogažene na svoj način. I o tome ću kasnije, ponovo sam umoran, ne osjećam više olovku, bojim se da ne počne pisati neku svoju drveno-grafitnu ljubavnu priču i bez moje ruke, moje nakane.

Nismo previše bili iskusni, ali smo znali da moramo biti jedno uz drugo i u radosti i u tuzi, bili smo. Pratili smo se u učenju, muzici, sportu, hodanjima po planinama, kampovanjima oko rijeka i jezera.   Na Trnovačkom jezeru smo šator razapeli na onom mjestu gdje je usjek u srcu, to nam je imalo simboliku našoj ljubavi. Odatle smo kretali u šetnju oko jezera do drugih kampera, do katuna, penjali se uz Suhu Lastvu do vrha Maglića, ljubili se na cvijetnoj planinskoj livadi, kupali gologuzi u bistrom jezeru.

Načas smo se razišli kad sam ja otišao u Sarajevo na studij, ali svaki vikend je ona dolazila meni ili se ja vraćao u Foču. Iduće godine je završila medicinsku školu i našla posao, gdje drugdje, već u Sarajevu. Ponovo smo bili zajedno, sad u gradu za mlade ljude velikih mogućnosti, gradu mladosti i dobra provoda. Plesali smo u Hamam baru, skijali na Jahorini, stanovali u Topliku 13, malom stanu prepunom ljubavi.

Ko zna zašto, ali smo i u Sarajevu sanjali Foču i život, "u sjenci kestena starog" kako je ulicu naših snova u Doljnjem polju opjevao prijatelj i sjajni muzičar Mido.  

”Kad ne bude mene kad me skriju paprati, travke i šaš kad ne bude mene ljubit' ću je pjesmama svojim i tad”… kad ne bude mene i divni Davorin Popović - Pimpek. Na Marin Dvoru smo bili inventar u njegovom kafiću, slušali njegove pjesme, osluškivali jedno drugo iznutra.

I onda naprečas ja, pun sebe, ne mogu više ni naći pravu riječ, odlazim iz te priče. Prepao sam se. Čega? Ljubavi? I otići ću sa ovog svijeta neću znati pravi odgovor, neću naći pravu riječ da to objasnim, zašto i kuda sam otišao. U Foču? U traženje novih izazova, nove ljubavi? Ne, sve sam već imao. Moja ljubav se zvala Sonja, ostavljena, izgubljena u gradu u koji je došla zbog mene.

U Foči u mom novom početku, obolježenom uglednim radnim mjestom, društevnim statusom koji se može poželjeti u gradu mladosti, počinje moje tjelesno i duhovno lutanje. Žene su počele da me love, bio sam poželjan neženja, ali sam u svakoj samo tražio nju, tražio Sonju.  

Avaz maj 2014

 

 

Ime i prezime:Ševko Kadrić

Datum i mjesto rođenja: 8 maj Foča

Koji je Vaš najveći po-rok: Mislim, dakle postojim. Želim odživjeti sopstveni život po sopstvenoj mjeri, ne tražeći mjeru i drugima.

Biste li donirali organe: Da, svakako ako bi nekom drugom bili od koristi.

Šta pomislite kada Vam crna mačka prijeđe pr ko puta: Trudim se da ne pokažem suetu, strah, predrasude ali i praznovjerje. I crna mačka je samo mačka.

Šta svaka dama mora imati u tašni, a muškarac u novčaniku:  Lakše je odgovoriti šta nemaju a trebali bi. Sigurno nemaju potvrdu o sposobnosti da prave čovjeka, a trebali bi. Sve ostalo što imamo u torbama i novčanicima danas se doima nevažnim pred činjenicom da sve manje znamo praviti i stvarati novog čovjeka.

 Ima li istine u izreci "Ko pjeva zlo ne misli": Razložno tvrdim da parole pa ni ova nisu dovoljne za tvrdnju, djelo je potvrda tvrdnji i približava nas istini. Svjedočim da sam u aprilu 1992. Godine letio od Beograda do Bihaća avionom u kom je bilo i nekoliko stotina uniformisanih zločinaca, pjevali su, ali i mislili i činili zlo.

Da je sutra smak svijeta, šta biste danas uradili: Jedan sam od onih koji ništa ne ostavlja za specijalni trenutak (pa nitaj), živim život koji je u svakom svom trenutku poseban, specijalan. Tu životnu filozofiju (ideologiju) smatram prirodnijom od one koja nas cijeli život priprema za odlučan čin, sudnji dan i sl.

Je li bolje danas biti lijep ili pametan: Pamet, sama po sebi je dovoljna ljepota, da joj nebih tražio protutežu u prolaznosti, što jeste ljepota, koja je sama po sebi relativna.

Politika je za Vas:  Mudrost odživljavanja sopstvenog života, ne mudri ljudi je pretvaraju u vještinu vladanja drugima.

Jeste li ikada izdali prijatelja: Trudio sam se da pomognem i onima koje apriori ne ubrajamo u prijatelje, ukoliko sam nehatom prijatelju učinio nepravdu smatram to velikim ličnim grijehom.

 Je li Vaša slava gorkog ili slatkog okusa: Tvrdim da sam bogat i sretan zato što pokušavam njegovati zdravlje, znanje, kreativnost i ljubav. Slava je pojam kom ne dajme nikakav značaj.

Otkrijte nam jednu tajnu: Uspijem li da je sebi otkrijem, podijeliću je sa vama.

Čega se najviše sramite: Neukosti onih do kojih mi je stalo ili od kojih i moja sudbina zavisi.

 Najljepša žena/muškarac je:  Oni što sretno spoje zdravlje, znanje, kreativnost i ljubav.

Kada je brak dobar brak: Kad je sretna osnova za dobru porodicu (zajednicu) kao osnovu svakog zdravog društva.

Je li jutro pametnije od večeri: Zavisi, ponekad od jutra do večeri naučimo puno toga što nije za pocijeniti, ali to još uvijek nije razlog da donosimo brzoplete odluke.

Neostvarena želja: Da Sarajevo postane zdrav grad po mjeri čovjeka.

Omiljeni film: Ipak „Valter brani Sarajevo“, mada se pokazalo da glumac (Živoinović) u realnu životu  nije ostao dostojan te uloge.

Vaš hobi: Planinarstvo (tačnije visokogorstvo, alpinizam) uz nužne elemente, skijanja, fotografije, slikanja....

Sportista koji Vas inspirira: Ingemar Stenmark, Muhamed Šišić, Stipe Božić i u zadnje vrijeme Zlatan Ibrahimović.

Sjećate li se prvog poljupca: Kako da ne, kad ovo nebi čitao Dušan Šehovac onda bih smio priznati da je vezan za njegovu mlađu sestru, ovako neka ostane tajna.

 Šta je Vaš najveći strah: Moj dobri drugar Cico Arnautović bi rekao, plašim se ljudi sa jednom pročitanom knjigom. Obzirom da veliki dio njih danas vlada ovim prostorima i mene je njih strah.

 Najdraža pjesma: Najčešće recitujem Jesenjinovu „Je si li živa staričice moja“, mada su i Jesenjin i ona kojoj sam je recitovao odavno u početku iz kog smo došli i kom se treba vratiti.

Kada ste posljednji put bili na izložbi ili u pozo-rištu: Izložbe su sastavni dio mog života, ili ih postavljam ili otvaram. Što se tiče pozorišta, posljednje „Veče sa Sidranom“  sam sa puno ljubavi, pažnje i poštivanja odslušao i odgledao u Kamernom 55 u Sarajevu.

Citat koji pamtite: „Oni što u sve sumnjaju, olako mogu i u sve da povjeruju“, slika i prilika postkomunističkih društava.

Omiljena modna marka: Takvu nemam.

Osoba koja Vas živcira: Takva ne postoji, ne zbog nje već mene.

 Na XXVI Sajmu knjige u Sarajevu

Razgovor sa piscem u povodu novog romana: Ševko KADRIĆ

Avlija

www.sevko.se

 

Ševko Kadrić, planinar, profesor, slikar, prevodilac. 1986. se u javnosti oglasio knjigom “Planinarenjem do zdravlja”, dvije godine kasnije udžbenicima za studente Univerziteta u Srajevu: “Pred ekološkim izazovom” i “Zaštita društva i obrazovanje”, jedan je od osnivača Pokreta Zeleni BiH. 1992. bio je jedan od najaktivnijih članova Dječije ambasade… Od septembra 1992. stanovnik Švedske. 10 godina je aktivan sudionik i jedan od organizatora okupljanja na Sarajevskom sajmu knjige bosanskohercegovačkih pisaca koji žive rasuti po svijetu

 .

Počnimo razgovor uspomenama na zemlju koje više nema, SFRJ. Kakva su Vaša sjećanja, i u pozitivnom i u negativnom smislu na Jugoslaviju, odnosno na Bosnu i Hercegovinu? 

 

Kadrić: Jugoslaviju, Titovu i našu, sam doživio nogama, očima, dušom, obrazovanjem, tako da je i slika učetvorostručena. Nogama sam u 25 godina kao aktivan visokogorac i skijaš, po nekoliko puta zavirio u sve kutke naše, tada zajedničke domovine, uživao u njima i divio se izdašnosti prirode i privilegiji da upravo mi uživamo tu ljepotu od Triglava do Prokletija i Đevđelije. To u čemu su oči uživale, ruke su bilježile skicom, pričom, romanom, slikom. I danas sam pisac ljepote prirode u kojoj upravo to doživljena i preživljena ima najznačajnije mjesto. Priči treba dodati i činjenicu da moji roditelji u nekom ranijem sistemu nisu imali mogućnost ni da se opismene, nas petoro njihove djece smo se u toj Titovoj Jugoslaviji okitili fakultetskim diplomama i uživali blagodaati koje su i one i društvo nudile. Pa ako i danas uživamo u životima i mi i naši potomci, vjerovatno podobro treba da zahvalimo toj zemlji i generaciji koja je i oslobodila zemlju od fašizma, ali i stvorila državu u kojoj nam nikom nije bilo tijesno, dok nam to drugi nisu rekli. Generaciji i borbi koju simbolizuje riječ i djelo Tito.

U toj priči Bosna je lokal zavičaj, ali i ime koje me rođenjem u dobrom odredilo, danas pogotovo.

 

Bio je rat, sigurno je bilo strašno boraviti u Sarajevu tokom opsade… Da li ste se ipak nekada (po)kajali što ste napustili Bosnu i Hercegovinu u drugoj polovini 1992. godine? 

 

Kadrić: Zaokupljen aktivnostima Dječije ambasade, u Sarajevu pod opsadom sam imao ”viši” smisao koji me nosio, tako da nemam pogodnu priču kojom bih svoje patnje glorifikovao a tuđe umanjivao. Dio njih sam već ispričao kroz romane i pripovjetke, nudeći ih svojim junacima, oblačeći ih na svoje junake kao iskustvo.

Interesantno da me nikad i niko nije do sada pitao, da li sam se pokajao što sam napustio Sarajevo 1992. Ukratko iz njega sam izlazio već do tada tri puta ali sam se uspjevao u njega i vratiti, što je graničilo sa ludošću (i jedno i drugo, izlaženje i vraćanje). Ponosan sam da sam uspjevao da stvorim uslove (sa mojim prijateljima) da ne izlazim sam, već uvijek sa konvojima žena i djece. Onima koji misle da bih bio od velike koristi da sam ostao u ratu u Sarajevu, moram reći da nisu u pravu. Ovakvi kao ja su imali (na žalost to je slučaj sve do danas) ponajmanje šansi da mijenjaju stvar. U logici intelektualca je ”sila argumenata”, u logici ratnika ali i kriminalaca ”argument sile”, toj priči sam dao ono što sam mislio da treba da dam i to i danas činim.

 

U Švedskoj ste objavili 10 romana od kojih je pet prevedeno na švedski jezik i dva na njemački. Upoznajte nas ukratko sa tematikom tih romana i recite nam kako su Vaši romani prihvaćeni kod Šveđana, odnosno Njemaca? 

 

Kadrić: Svih 26 knjiga na kojima stoji moje ime su, prije svega, angažirana štiva, čovjeka koji ima i hoće nešto da kaže. Zavisno od okolnosti gdje i šta pišem, mijenjao sam formu i način. Prvo sam se oglasio kolumnama u dnevnom listu ”Oslobođenje”, ali ih i vodio do nivoa udženika, kasnije u pedesetak pripovjetki ispičao iskustvo prognanih i po svijetu rastjeranih, oblačeći ih u ruho čitalaca koji tu bol i iskustvo mogu razumjeti. Desetak tih priča je pretvoreno u romane, poput one o velikom slikaru Lazaru Drljači koji se prepoznao u bogumilskim stećcima i iz surovog bijelog svijeta vratio na Boračko jezero u Bosni da na njemu odživi dobar komad svog života, U romanu ”Odisej sa planine” govorim o iskušenjima koja se znaju ispriječiti na putu čovjeka (žene) i ženi kao heroini i čuvaru porodice i odgoja… u romnu ”Farbanje neba”, govorim o izazovima u kojima žive četrnaestogodišnjaci danas u agresivnom virtualnom svijetu… Kad bih imao i tri života imao bih o čemu pisati, toliko što se tiče tema i mene, ali je problem što piscima publika izmiče, bježi i ona u virtualni svijet u kom nema previše pisaca i previše literature…

 

Ako je suditi po rezultatima pretrage na internetu jedna od najpoznatijih Vaših knjiga je “Bogumili kao inspiracija” koja je objaljena na pet jezika. Recite nam na koje je sve jezike objavljena knjiga i o čemu je riječ u toj knjizi?

 

Kadrić: Priča o bosanskim patarenima u (h)istoriji u dobroj mjeri pogrešno označenih kao (bogumili) kojima se opet duhovnost vezuje za neko drugo podneblje, ali neću o tome. Dakle moja knjiga, moja nakana da svijetu približim priču o duhovnosti prostora sa kog dolazim je materijalizovana kroz skup slika stećaka, epitafa sa njih i propratni esej o njima i onom šta oni nose, donose i poručuju. U cijelu priču se umješao i slučajni susret sa švedskim (h)istoričerem Hanskom Furuhagenu u Štokholmu 1993. Na švedskom radiju gdje smo se zajedno pojavili i njegova teza da su upravo oni ”bosanski bogumili inspirisali protestantizam” za mene je bila grandiozna. Daljne istraživanje me vodilo prema pismu (bosančici) korištenoj na stećcima i jeziku meternjem kojim (na kom su se obraćali Gospodu). To je taj plamen koji će kasnije zapaliti protestantizam u Evropi, pa i cijelom svijetu, a njih na žalost i bukvalno staviti na lomaču crkvene inkvizicije.

Otuda priča o bosanksim patarenima (bogumilima) za svijet i danas u traženju izbavljenja (a o tome je riječ)  je naprosto nezaobilazno štivo.

Tu priču sam naglasio u tri svoja romana (Bosanski protestant, Luter i Orlović, Zaljubljen u sunce) svakako da je nose različiti junaci ali poruka je ista: Bog nije poslao knjigu (Svetu) ni papi ni sultanu, već čovjeku. Čovjek pred knjigom od Boga poslanom nebi smio praviti tri grijeha: da ne zna čitati, da ne čita, da čita na tuđem jeziku a da ne razumije.

 

Ovdje imam potrebu da vrisnem, da Bosanci ne znaju čuvati ovo blago od svih veće i gruntovnicu svog duhovnog postojanja i trajanja koje je oplemenilo i svijet, već ga olaku u političkoj trgovini dijele sa drugima i upisuju u zajedničku listu hisedara. Da parafraziram Krležu, nama na Balkanu je suđeno da se kitimo tuđim perjem, slavimo tuđe slave a svoje zaboravljamo. Hrvati se u svojoj Hrvatskoj kite rimskim ikonama, Srbi bizantskim freskama, dio Bosanaca molitvom na tuđem jeziku koju nikad razumjeli nisu.

 

Kadrić: Velikodržavne agresije na Bosnu i Hercegovinu u posljednjim ratovima (nemojte da zaboravimo i onu 1918. godine, ali i onu 1941. i uspostavljanje NDH, su imali (i imaju) za cilj disoluciju te države ali i svijesti o njenoj posebnosti, trajanju, pravnom subjektu. Jeste tužno, ali se javlja i logičnim da planski zatiru sve elemente koji govore o tome: prostor, toponimi, jezik, stvarni valsnik prostora ali i integrirajuća, izvorna kultura koja je uzrokovala specifičan bosanski duh prostora.

 

I tu mogu biti tužan da lokalno, loše uništava bolje, univerzalno, ali najveća tuga je upravo u onima koji bi trebalo da su stvarni čuvari i baštinici Bosne, a to su Bosanci. Njih je sve manje, oficijelno i ne postoje kao ustavna kategorija. Nije očekivati da ta vještačka struktura vlastodržaca nad Bosnom (bez Bosanaca) zna cijeniti i čuvati sve ono što jeste njena gruntovnica, stećak je svakako sam grunt.

 

Preveli ste više knjiga sa švedskog na bosanski jezik a svakao da je najpoznatija biografija Zlatana Ibrahimovića “Ja sam Zlatan Ibrahimović”.

 

Kadrić: Knjigu o Zlatanu Ibrahimoviću sam doživio kao dobar pedagoški udžbenik, koji govori o položaju stranca u švedskom društvu i snazi jednog dječaka da uspije u nemogućim uslovima. U toj priči sam se prepoznao i o tome pisao po švedskim i našim medijima dok nije stigla ponuda da knjigu prevedem. Kasnije će se ispostviti da je izdavaču još trebalo što-šta, ali ostaće upamćeno da je to najbrži prevod u novijoj (h)istoriji preveđenja svjetskih bestselera. Zlatan je preveden za 45 dana, za sedmicu dana sam (obezbjedio i dozvolu Zlatana i izdavača iz Švedske) da se knjiga može štampati i na našim jezicima (bosanski, hrvatski, srpski).

Satisfakcija mi je da čitalac na Balkanu može čitati to štivo i grijati se na vatri koja se zove Zlatan Ibrahimović, po meni najveći i najkompletniji fudbaler današnjice.

 

U prošloj 2013. godini objavljena Vam je knjiga “Druženje po mjeri duše” u kojoj ste skupili razgovore sa ljudima koji su napravili svoje iskorake u sferi kulture i nauke a vode porijeklo sa Balkana, bivše nam zajedničke domovine… O kojim ljudima je riječ?

 

Kadrić: To je priča koja teče, ugošćavam ljude koji imaju šta reći u sferi kulture a imaju korijen u zajedndičkoj domovini o kojoj sam već govorio. Prije dva dana sam ugostio sjajnog Jasenka Selimovića, koji je na intelektualnom planu ovdje napravio ono što i Zlatan u sferi sporta. Jasenko je sekretar države Švedske i na listi je za Evropski parlament. Prije njega Danjin Malinović, koji je ratno i poratno iskustvo svoje porodice iznio na pozorišne daske i igra širom Švedske kao monodramu. U objalvjenoj knjizi su pisci Fausta Marijanović, Zulmir Bečević… glumci Nerma Likic, Vera Veljović, Iso Porović, naučnici, Amra Osmančević, Goran Bašić.. dizajnu Lamija Suljević, u sportu Zlatan Ibrahimović… i tako četerdesetak imena.

 

Prije nego počnemo priču o Vašoj novoj knjizi recite nam kako gledate na ‘’huliganske’’ proteste u Bosni i Hercegovini? Kada su zapaljene zgrade korumpiranih vlasti u Tuzli i Sarajevu velikosrpski i velikohrvatski tabloidi i toaletoidi su pisali o tome da su protesti usmjereni protiv tzv. manjeg entiteta, odnosno protiv bosanskih Hrvata, da su se protesti u Tuzli pretvorili u masovnu pljačku po gradu, da se Bošnjaci naoružavaju… Istovremeno bošnjački tabloidi objavljuju informacije da se protestanti drogiraju, da su specijalne tajne srbijanske jedinice ubačene među protestante, kao dokaz su navodili da su protestanti koji su palili po Tuzli govorili ‘’lepo’’ a ne ‘’lijepo’’, pisali su da proteste organizuje SANU kako bi se dokrajčila Bosna i Hercegovina… 

 

Kadrić: Ne bih komentarisao taj dio priče o pisanjima, ali moram priznati da je vlast na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine dobila svog saveznika upravo u mogućnosti da priču o lošoj politici, kriminalu i pljačci nezabilježenoj u novijoj (h)istoriji u Evropi prebaci u kategoriju vjersko-nacionalnih smicalica od ”onih drugih”. I tako više od dvadeset godina uz gromoglasno aminovanje faktora koji na tom prostoru figuriraju kao ”međunarodni”.

 

Nije čudo da se narod pobunio (to je za mene jednina), upotrebljavajući sva civilizirana i demokratska sredstva, već šta je do sada čekao? Kako je moguće da se oni koje on demokratski bira da mu služe, izdignu na nivo njegovih beskrupuloznih tlačitelja, pljačkaša, i u krajnjem uništitelja a da ih on revnosno iz izbora u izbore ponovo bira?

 

Vlastodršci su se između sebe uvezali (za njih ne postoje nacionalne ni vjerske razlike, oni su po pljački rod) ali zato pred svake izbore narod okade dimom tamjana i opiju mevludskim šerbetom i tako bezmalo četvrt vijeka. Oni postali miloneri i milijarderi, narod (isti onaj koji ih bira) na prosjačkom štapu ili na našim jaslama (mislim na nas u dijaspori) koji revnosno dotiramo i jedne i druge političke vlastodršce ali i njihove taoce.

 

Čini nam se da ništa nije tako ujedinilo političare Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske kao protesti u Tuzli, Sarajevu, Bihaću… Da li su se to ‘’čauskui i čausekovice’’ uplašili da su se građani pokrenuli da ruše njihova carstva zasnovana na pljački tzv. ‘’društvene imovine’’?

 

Kadrić: Već sam djelimično odgovori i na ovo pitanje, privatna imovina je neotuđivo pravo u civiliziranoj Evropi. Građani, prognani, opljačkani, poniženi, ništa drugo i ne traže već svoje. S tim što ovdje u priču uvodimo i kategodiju ”društvene svojine” i ona itekako ima svog titulara i stvoritelja. Radni ljudi, nekad smo to nazivali radnička klasa, danas traže svoje, ali i njihovi potomci su legitimni nasljednici oplječkane i privatne i društvene imovine na kojoj i Bosanci u Bosni, ali i Srbi u Srbiji ili Hrvati u Hrvatskoj mogu planirati i vidjeti svoju svjetliju budućnost, vlastodršci su to opljačkali kod svih, a puku ponudili nacionalizam i strah od drugih kao ”igru” po vlastodržačkoj logici: Daj narodu hljeba i igara!

 

Sada nam recite nešto o novoj knjizi… Najavili ste uskoro izdavanje romana koji u rukopisu ima radni naslov “Nedam ja Gavrila”.[1] Samo ime govori da će se roman fokusirati na događaj koji je dio priče o Velikom, odnosno Prvom svjetskom ratu 1914. godine, na ‘’Sarajevski atentat’’.

 

Kadrić: Već sam istakao da se trudim da budem angažirani pisac, da bacim svjetlo na temu iz koje treba da se nečemu podučimo, tako je i priča o atentatu u Sarajevu dio te priče. U nju sam upleo nekoliko iskustava, znanja. Moje pripovjedačko, ali i iskustvo i pamet divnog čovjeka koji ratnih 1992. do 95. osmišljava svoj život i smisao postojanja čuvanjem kulturne baštine Grada Sarajeva, posebno Muzeja Mlade Bosne. Iz njegove perspektive, perspektive kustosa Bajra Geca, pričam o tome što se desilo 1914, ali i što se dešavalo 1992, 93… priču priređuje, kao što je i red njegova kćerka koja je pretekla rat a kojoj je on istrajno pisao pisma, otkidajući od zaborava i one što je čuvao kao eksponate u muzeju (Gavrila, Nedeljka, Muhameda, Franju Ferdinada, vojvotknjinju Sofiju…) ali i sebe koji je tražio smisao i razlog da rat 1992-95 preživi.

Priča u romanu je građena na (h)istorijskim činjenicama, besmrtnom iskustvu kustosa ali i fantaziji malenkosti potpisanog na rukopisu.

 

Približavanjem stote godišnjice od tih ubistava u Bosni i Hercegovini a i u regionu vode se rasprave o karakteru ubistava koja su poslužila kao povod pokretanju svjetskog rata. Da li je morbidno bilo gdje u svijetu proslavljati neki datum koji se veže za ubistvo? U tom kontekstu da li je “Mlada Bosna” bila teroristička ili herojska organizacija? 

 

Kadrić: Nakana romana nije da sudi, onima kojih nema, već da bude iskustvo ovima što jesu. Da oni (mi) naprosto ne ponovimo tu ludost morbidnog razaranja gradova, bestijalnog ubijanja ljudi, najrazličitijim ”dometima” modernom industrijom proizvedene tehnike (tenkovi, avioni, hemijsko oružje, ratni brodovi). Podsjetimo da se upravo sve to desilo i to u tom ratu, nezajažljiva nova klasa kapitalista je htjela zagospodariti svijetom, preoteti već otete kolonije, domeći se jeftine radne snage i sirovina, prije svega nafte.

 

Slikar Lazar Drljača, junak jednog od mojih romana je bio i zarobljenik i borac u borbama Francuza i Nijemaca na Soči u tom ratu. Krećući se kući, bosanskim pejzažima i kolibama, napuštajući evropske prestolnice, rekao je: ”Oni su u jednoj bici ubili milion i po svojih najpotentnijih muškaraca, svoju mladost, a da im ja iz daleke Bosne vjerujem, nikad!”

Oni koji i dalje bježe od pogubnosti tog rata ali i mnogih kasnije vođenih, nas naprosti ponovo guraju u rovove, tražeći da se opredjelimo za i protiv. Na tu vrstu podjela naprosto nemamo pravo pristati.

Oni koji nas podsjećaju da je Austro-Ugarska bila okupator, zaboravljaju da je ”pravo” na okupaciju legitimno dobila od prethodnog okupatora, Turske. Toj međunarodnoj igri velikih niko u svijetu se nije usprotivio osim Bosanaca 1878, što su platili velikom cijenom. Tom logiciranju nema kraja, ali smisao priče o ovom događaju i jeste da logiciramo, razgovaramo, izlazimo iz rovova Prvog svjetskog rata iz kog ni do danas nismo izašli, naprotiv.

Rat je velika industrija od koje mnogi jako dobro žive, ali je problem da svijet živi između zbjegova i na granici globalne kataklizme kojom danas prijeti Putin, juče neko drugi. Prije 25 godina u jednoj knjizi o ekološkim temama sam zapisao, da energije u oružju ima toliko da može pedeset puta uništiti bio-geo sistem u cjelini a bilo bi pogubno da to pođe za rukom i jednoj jedinoj budali. Po svemu sudeći političke budale na ovoj planeti se umnožavaju i to treba vrlo ozbiljno shvatiti.

 

Kako gledate na činjenicu da je ubica, odnosno atentator Gavrilo Princip pošteđen smrtne kazne na koju je bio osuđen zbog mladosti a i danas balkanske policije (a i drugdje u svijetu) prebijaju i ubijaju protivnike režima… Jesu li balkanske države (i brojne druge) zaostale 100 ili više godina u odnosu na tadašnju austorugarsku vladavinu prava?

 

Kadrić: Suđenje atentatorima u Sarajevu, pa i Gavrilu je obilježeno snažnim poštivanjem prava i to se mora pozdraviti, bar u tom dijelu. Trojica atentatora su bila maloljetna (Princip, Grabež i Čabrinović), bolovali su od tuberkuloze, tada neizliječive bolesti i svakako da su bili podložni manipulaciji, posebno mitu o zaštiti naroda, borbi za slobodu i sl.

Zdravost jedne društvene zajednice (države) može da se mjeri i vladavinom prava. Sa tog stanovišta sve zemlje nastale iz bivše Jugoslavije su u dobroj mjeri bolesna društva, posebno ona koja su imala iskustvo ratovanja. Ne možete danas podsticati pripadnike društva na ubijanje i to nazivati svetim činom a sutra isto to djelo i  kvalifikovati zločinom (i to je moguće, ali ako vas drugi natjeraju).

Oči Balkana su godinama usmjerene prema Hagu i njegovom sudu za ratne zločine, ali naša očekivanja su i dalje da se uhapšenicima sudi našim mjerilima pravde i pravičnosti. Tome dodajmo da i taj sud donosi iracionalne (političke presude) i onda vidimo da nije samo problem sa ”nama” već i ”njima” .

 

Nadamo se da svi na Balkanu dijele mišljenje da su Osmanlije i Austrougari (kasnije Njemci, Italijani…) bili okupatori Bosne i Hercegovine i drugih država u okruženju i normalno je da su se neki ljudi žrtvovali za oslobođenje od okupatora… ali zar nije opasno veličati ubistvo, odnosno ubicu?

 

Kadrić: Krećući se ulicama grada i zemlje gdje živim, kao nazive ulica susrećem, dane u sedmici, imena ptica, cvjetova, životinja… nigdje ratnika, ”naših” ili ”njihovih” ubica. Slaveći ratove i njihove junake, mi svjesno i podsvjesno budućim generacijama markiramo protivnike, ali i načine kako se sa njima razračunavati. Zadnjih nekoliko stotina godina, a posebno zadnju stotinu godina na Balkanu imamo ratne i poratne generacije, imamo pobjede, poraze i osvete, imamo stare i nove rovove, imamo stare i nove ruševine. Priča o herojima smrti sa bombama, pištoljima i strojnicama, nadjačava priču o životu. Priču o Balkanu na kom se umire da bi se živjelo, treba za svagda zaboraviti i pretočiti je u istinsku poruku da se i na Balkanu rađa da bi se živjelo i slavio život a ne smrt.

 

Je li korektno zato što je jedan od članova „Mlade Bosne“ Muhamed Mehmedbašić bio Bošnjak (mada neki kažu da se izjašnjavao kao Srbin) predstavite cijelu organizaciju kao multietničku koja se borila za oslobođenje od austrougarskog okupatora? 

 

Kadrić: Priča o Muhamedu Mehmedbašiću kom je u scenariju atentata bila namjenjena uloga atentatora, je priča za sebe i ne želim ovdje prepričavati roman. Ali imajmo u vidu mogućnost da je u svojoj percepciji on imao jasan stav, zašto, a moguće sasvim drugu oni koji su ga uvukli u priču. Historija je puna primjera heroja koji su ginuli pod pogrešnim zastavama, ali i onih koji nisu bili spremni da se žrtvuju za pravu stvar u pravo vrijeme.

 

Ovih dana je Ratkušić napisao da je Mehmedbašić bio “kukavičje jaje” srpskog imperijalnog nauma.[2] Možete li pretpostaviti šta bi se desilo da je atentat izvršio neko sa tako zvučnim muslimanskim imenom i prezimenom? Zašto je baš njemu dat taj zadatak pored toliko Srba? Da li bi to bio povod za veća stradanja bošnjačkog naroda u Prvom svjetskom ratu ili povod za zbližavanje bošnjačkog i srpskog naroda?

 

Kadrić: Ne bih otimao učešće u priči i moguće logiciranje o temi čitaocima i ovoga teksta ali i romana, ali ne treba mnogo mudrosti pa uočiti da bi cijela priča dobila drugi i drugačiji kontekst. Jeste da su i jedan i drugi Bosanci, i Muhamed i Gavrilo, ali svijet predrasuda i jednostavnih poistovjećivanja je čudo, često i čudovište.

 

Vjerujemo da je prije atentata u Sarajevu Austro-Ugarska imala teritorijalne pretenzije prema Sandžaku, Crnoj Gori i ko zna gdje sve. Vjerujemo da je Srbija imala pretenzije prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i ko zna gdje sve. Vjerovatno bi i bez atentata u Sarajevu došlo do sukoba između Austro-Ugarske i Srbije. Ali zbog čega nije izbio međudržavni već svjetski rat?

 

Kadrić: Tačno je da je napetost u svijetu već postojala, da su neokolonijalne ambicije mnogih rasle, o tome sam već rekao ranije, ali atentat u Sarajevu je vjerovatno najdirektnije odredio pravac i mjesto te eksplozije (ratne). Naprosto niko normalan u Srbiji na sebe nije mogao uzeti tu vrstu odgovornosti da ga organizuju i ako mnoge indicije upravo na to govore. Narod koji je tek bio izašao iz dva velika rata (Prvog i Drugog balkanskog) trebalo je da na sebe navuče gnjev tada najveće sile na svijetu (Austro-Ugarske i Njemačke). Ako je i takvih tada bilo, oni su najmanje radili u interesu sopstvenog naroda. Srpski narod i Srbija kao država, u Prvom svjetskom ratu su bili na rubu potpunog nestanka, to su trube u koje treba u Srbiji danas trubiti, da se nikad više ne desi da se spas države i naroda gradi na slučaju tuđih pogrešaka, što je bilo slučaj u tom ratu.

 

Rekli ste nam ranije da smatrate da Veliki rat započet 1914. godine po svemu sudeći još uvijek traje mijenjajući intenzitet i prostore… Na osnovu čega temeljite takvo mišljenje? 

 

Kadrić: Nije teško zastupati tu tezu o permanentnom ratu koji mijenja prostor i intenzitet, ali traje. Podsjetimo da je taj rat etablirao novu industriju, aviona, traktora, hemijske industrije, oružja, podmornica, brodova… kojoj nije teško promjeniti predznak u ratne.

Podsjetimo da je sebičan i ”nepravičan” kraj tog rata stvorio uslove za pojavu fašizma u Njemačkoj i dolazak Hitlera na vlast a sa njim i otpočinjenje Drugog svjetskog rata u kom je izginulo šest puta više ljudi nego u Prvom.

Podsjetimo da su se Ujedinjeni narodi 9. maja 1945. godine zakleli da im se glupost novog rata neće desiti, ali se ipak od tada do danas ratovali oko 500 puta, i trenutno se vodi nekoliko ratova…

 

Tokom pisanja romana na kakva ste saznanja naišli, da li je ‘’Mlada Bosna’’ obučavana pod patronatom terorističke „Crne ruke“, poznate i pod imenom „Ujedinjenje ili smrt“, odnosno njenog vođe Dragutina Dimitrijevića Apisa? Šta je bio cilj te organizacije, stvaranja Velike Srbije ili?

 

Kadrić: Teško je normalne ljude okupiti oko morbidnih parola u kojima poput zakletve stoji smrt, crna ruka i sl. Tako da je ideja ”Mlade Bosne” dosta čedna, bezazlena, zavodljiva po uzoru na mnoge druge slične pokrete. Ta ideja je i danas zavodljiva i treba je sačuvati u kontekstu pozitivnog sjedinjavanja oko zajedničkog, bosanskog jedinstva po prostoru, kulturi, tradiciji i sl. Međutim dobre ideje se mjere i dobrim djelima i tu sada nailazimo na problem kod ’’Mlade Bosne’’. Svođenje pokreta i ideje ’’Mlade Bosne’’ na atentat u Sarajevu 28. juna 1914. je loša namjera, sa još lošijom konotacijom. ’’Mladu Bosnu’’ i atent u Sarajevu treba gledati u dva različita konteksta, prvo (Mlada Bosna), je ideja, pokret, drugo je čin atentata.

 

Poslije atentata u Sarajevu paljeni su srpski dućani… Da li znate da je reisu-l-ulema Čaušević 4. jula 1914. godine pozvao da se ne ubijaja nedužno pravoslavno stanovništvo savjetujući “svakom muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja imovine”? Čaušević je taj apel kao “Proglas muslimanima” objavio u sarajevskom listu “Jeni mishab” 24. jula 1914. 

 

Kadrić: Atentat u Sarajevu je naprosto preplašio mnoge, ko je htio da misli, znao je da ništa više bar u Bosni neće biti kao što je bilo, isto to važi i za Srbiju.

Zvanično reagovanje iz Beograda je bilo munjevito i  jasno: ”Kao i celi ostali kulturni svet, Srbija je ispunjena odvratnošću prema atentatu i atentatorima. Mi se čudimo kako je moguće da nemački i austrougarski listovi ovo delo smušenih, duhovno bolesnih ljudi, mogu uzeti za povod da Srbiju optužuju i napadaju”. (Beograd, 29. juna 1914.)

Strah je zavladao i u Sarajevu, ali zavladala je i pohlepa kod fukare, kao u svim nestabilnim situacijama. Reagovanje duhovnih i političkih prvaka tada  je za svaku pohvalu, ali problem je što je od Bosne i Bosanaca malo toga zavisilo.

(Avlija.me)

Š. Kadrić

 

Nema prošlosti ni budućnosti nema,
Ima  trenutak u kom jesmo i kojim tečemo.

Zagrli me,
zaboravi breme što na duši nosiš,
trenutke koji su prošli,
saputnike koji su nestali,
neispunjene želje,
nedosanjane snove.

Zagrli me,
Ne čekaj princa na bijelu konju,
S`  buketom cvijeća i burmom u ruci
Kućom iz snova i svatova trista.

Zagrli me,
Ja sam tu, i knjige neispisane,
slike nedovršene,
ruke farbom umazane,
i flaša vina tek otvorena.

Zagrli me,  
potecimo  trenutkom u kom jesmo.
Rijekom nedovršenih stihova,
Do mora na velikom platnu razapeta
Budimo ostrvo jedno drugom

Ekskluzivno
 
Ševko Kadrić

Sead Smailagić
 
Za fanove velikog umjetnika, dileme nema, živ je Michael Jackson (Majk Džekson), uz one željnih dokaza, ide i desetine pitanja, ali u priču uvodimo Seada Smailagića. Ovaj sjajni muzičar, uz to vrsni inženjer elektrotehnike upravo uz ime i muziku ovog prekrasnog ali i tragikom obilježenog muzičara nudi pregršt dokaza o besmrtnosti, reikarnaciji.

Slao sam Seji poruku za vino i kafu u prekrasnom Helsingborgu, još smo se ljetos u Makarskoj za njih bili dogovorili, odgovara mi iz Njujorka, kaže kad se vratim donosim i vino ali cijelu muzičku priču.

Stigao, doletio sa vinom i bajkovitom pričom o reikarniranju Majkla Džeksona, ovdje ekskluzivno čitaocima našeg jezičkog područja, naše domovine (granice moje domovine su granice mog jezika), zajedno pričamo priču u kojoj uz Majkla, veliku ulogu ima i Sejo Smailagić, prije dvadesetak godina iz Bosne prispio kao dječak u nekom konvoju prognanih.

Uz kafu i vino svakako, kaže Sejo da mi može (smije) otkriti i neke tajne o kojim će svijet saznati tek 13 maja. Skrećem pražnju našim čitaocima na privilegiju da imamo informaciju o nečemu o čemu će svijet (drugi, treći) saznati tek za četerdesetak dana?

Pokazuje mi fotografiju na kojoj prepoznajem njega a nasprem njega crnoputi gospodin, proćelav sa naočalama. Stičem dojam da onaj Seadu nešto objašnjava, on se usturio u stolici, na ruku naslonio i priča o nečem što im je obojici pažnju zaokupilo.

 

„To je L.A. Reid, direktor muzičke kuće Epic records“, objašnjava mi sagovornik, ali kako vjerovatno nisam očekivano bio iznenađen imenima direktora i muzičke kuće, podsjeti me da je to kuća u kojoj je Džekson, snimao svoje ploče, pjesme, muzičke spektakle.
„L. A. Reid je u Džeksonovoj muzičkoj zaostavštini, izkopao 8 novih traka nedovršenih ideja i stihova. Osam pjesama koje nikad ranije nisu puštane, slušane“, podiže Sead značajno ruke u vis kao da neuhvaćenu muziku hvata, kroti i prilagođava uhu.

„Timbrland“, producent za muziku, je dobio ulogu da napravi muzičku podlogu za Majklov glas. Tu je Majkol glas, njegova muzika, tu je on, shvataš, kao da nije otišao“... uvjerava me Sead, privodeći našem stolu čarobnog Majkla Džeksona i njegovu besmrtnu pjesmu, glas, ples, čaroliju koja traje.

Upamti to ime „Xscape“, tako će se zvati album koji će svijet čuti malo iza nas, koji već sad u priči uživamo u nju uvodeći drugu.

Gdje si ti u toj xscape priči? šapćem da nas susjedi Šveđani ne čuju, da nam priču ne ukradu.

A.P. Record je pod vlasničkim kišobranom japanske moćne firme „Sony“, obzirom da sam ja inženjer upravo u Sonyju u Švedskoj, moj poslodavac je htio upravo mene u tom tehničkom dijelu reikarnacije čarobnjaka Džeksona. Ideja je da se svijet umjetnika spoji sa svijetom inženjera, najkraće rečeno moj zadatak je da akustiku učinim što prirodnijom uhu u novom čudu tehnike „Xperia Z2“ U tehničkom smislu da muzički otisak iz studija, pomoću digitalne tehnologije implemeniram u novi telefon.

Kupci će imati mogućnost izbora, kako da slušaju, do sada neslušane Džeksonove pjesme: da ih kupe kao CD, ili da ih dobiju kao poklon ugrađen u novi telefon. Ostali detalji nisu dio mor poslovnog djelokruga, govori Sead nazdravljajući ono vino davno obećano koje je iz Makarske, preko Njujorka putovalo do prelijepog Helsingborga.

Ohrabren vinom, podstaknut Džeksonom muzičkim genijem i idolom, ispriča mi Sead još jedno iskustvo, muzičku priču u kojoj je on igrao glavnu muzičku ulogu, i sa njom djelim radost ovog susreta ali privilegije da otkrivamo neotkriveno. Bio je prvi razred gimnazije, ovdje u Helsingborgu je pročitao konkurs za najbolju prvu kompoziciju. On sjeo i napisao je. Poslao, pobjedio, ali tu nije kraj, nagrada je bila da pred nekoliko hiljada ljudi, uz pratnju sinfonijskog orkestra odsvira tu kompoziciju na klaviru.

 

„Nirvana“, kaže umjesto opisa. Sve mi je odmah postalo jasno, obeća da će mi poslati i audio snimak tog nirvana doživljaja. Zamišljam ga, sitnog, tad neuhranjenog, kako izlazi na pozornicu, kako mu se dirigent i članovi orkestra klanjaju, kako je red kad je maestro u pitanju. Vidim njega kako sjda za klavir a onda njegova solo dionica, prije nego su melodiju počele da upredaju raspjevane violine, viole, čelo i bubnjevi.
Bravo Seade Smailagiću, za taj doživljaj, bravo za ovu priču i radost sa nama podjeljenu.

 

 

 
Ševko Kadrić

Prilog temi: Kako se kulturni sadržaji tretiraju na Internetu?

”Ono što nije zapisano kao da se ni desilo nije”, mudrost je koju su Bosanci davno iskusili, toj mudrosti danas dodajemo još jedno iskustvo: ”Ono što je na internetu pohranjeno traje i dešava se više puta”.

Ovih dana sam tragao za rubrikom duže pohranjivanom na internetu, bloggu ”Luter i Orlović”: ”Subota rezervisana za pisca”. Trebalo je da ponovim jednog u novoj prigodi. I gle čuda ”google” mi je ponudilo 3920 susreta sa istom rubrikom. Rubriku sam duže osmišljavao dajući šansu piscima iz BiH dijaspore da progovore o sebi i svom stvaralaštvu. Riječi sam dodavao sliku, slici video zabilješku, prenosio iz jednog medijskog prostora u drugi iz jedne adrese na drugu, često su to radili i drugi preuzimajući sebe, nekog svog, nekog interesantnog. Ovdje se zaustavljam pričati o spomenutoj rubrici, ali priču dižem na novu mogućnosti kulturne promocije, širenja kulture, činjenja društva boljim.

Kultura u cjelini jeste duša čovječanstva kao bića, ono što ga otkida od bukvalnog biološkog održanja i nužne prolaznosti. Naprosto kultura je slavitelj našeg postojanja i našeg trajanja, ali i duševna hrana, koju još uvijek tako ne zovemo i tako ne prakticiramo.

Da joj ne određujem gabarite, formu ili izraz, ali ću spomenuti muziku kao kulturni sadržaj, vi ovdje dodajte svoje opšte znanje o njoj, ali i svoje iskustvo u i oko tih sadržaja. Zapaziće mo da su agresivni promotori jednog dijela muzičkih sadržaja, upravo zahvaljujući internetu, poprimili kosmičke dimenzije, dok su drugi ostali u manjini, skoro neprimjetni. Vjerovatno je do njihovih slavitelja i načina da ih učine, važnim, poželjnim, dostupnim. Neka nam bude utjeha da je i to od prigode i situacije. Mocarta, Betovena ili Vivaldija ne slušaju oni što imaju vremana, novca ili moći već oni koji su na to navikli. Ovdje se upravo radi o tome, stvarati navike kod ljudi da prioritiraju kulturu i odvoje je od onoga što ona nije.

Kultura pisane riječi, posebno književnosti je osnova prenošenja našeg duhovnog toka i trajanja. Prisjetimo se klinastih pisama, hijeroglifa, bosančice, ali i papirusa, Mojsijevih glinenih ploča, bosanskih kamenih stećaka. Do ovoga što jeste moderna književnost. Gledam skoro divnu ilustraciju filma, neko se dosjetio da filmsku umjetnost predstavi kao santu leda, čijih deset dijelova je pod vodom a samo jedan nad vodom. Ono nad vodom je film, vizuelna predstava nekoga i nečega, sve ostalo pod vodom je pisana riječ, književnost, majka filma. Sjajno. Dodajmo ovdje da je internet postao voda u koju sve više i više uranja (čak i bukvalno) književnost. Digitalna ili e-knjiga je postala trent, papirna knjiga sa njom gubi utrku, strah me je da i ne potone kao kod filma, svih deset dijelova.

Arhitektura kao umjetnost življenja u prostoru i sa prostorom, nekad je bila omeđena prostorom, komunikacijom. Rijetko privilegovani putopisci poput Marka Pola su u tim različitostima riječima govorili drugima, uvjeravajući ih da postoje, kasnije su crtali po sjećanju ili ako su bili vješti radili to na licu mjesta, dok nije pronađen foto aparat, pa video kamera, film i na kraju internet nas je učinio vizuelnim gospodarima cijelog svijeta. Mi uživamo u arhitekturi Kineskog zida, Ajfelova tornja, nebodera u Dubaiju, gledajući ih sa daljine od nesetak hiljad akilometara ali i vrteći kameru negdje ugrađenu u njihovoj blizini. Divimo se ljudskoj visprenosti, istrajnosti, daru na kojima učimo, budemo inspirisani da i sami u svoje djelotvorije ugradimo nešto od toga, prenoseći tok ljudske mašte, ruku, djela.

Da ne nabrajam više ni kulturne sadržaje, ni njihovo bogatstvo, da se zadržim da ideji moći interneta u njihovu plasmanu, prezentaciji (istina i ono drugo zloupotrebi, ali ni o tome sad neću).

Često sam prisustvovao kulturnim sadržajima u malim prostorima, uz prisustvo nekoliko desetina posjetilaca, očevidaca. Bilo da je riječ o izložbi slika, književnoj večeri, koncertu, teatarskoj predstavi… Nekoliko trenutaka kasnijje, isti sadržaj je bio predstavljen milionskoj publici, putem kamere, foto aparata, novine, portala. Ona mala prostorija, umjetnik, mala skupina ljudi su dobili inspirativnu snagu za milione drugih, udaljenih, ostavljeni u more interneta u kom ga mogu loviti i uloviti i oni koji su se upravo te večeri rodili ili neke što tek dolazi. Ovdje ponovo poentiram internet kao sjajan i moćan medijski prostor koji se treba i mora koristiti u plasmanu kulturnih sadržaja u kojima se i sami prepoznajemo i željeli bi da postanu opšte zapažen čin, događaj, živuća kultura, duhovna hrana cijeloj vrsti iz koje nam već dugo duhovno neuhranjeni prstima i puškama prijete.

 

 

---

Bifogade filer:

 

Helsingborg, Gradski teatar januar/febroar 2014.

 

Danjin Malinović, foto: Š. Kadrić

 

 Evelin TRAKO, Avaz 12 januar 2014.

RAZGOVOR     Novo djelo Ševke Kadrića, pisca i prevodioca

Moja priča o Gavrilu Principu i atentatu u Sarajevu 1914

U posljednjoj godini vrlo intenzivno sam se bavio temom Sarajevskog atentata

"Ja sam Zlatan Ibrahimović" podučava nas odgoju

 

Čovjek koji je široj javnosti u BiH poznat po prijevodu jedne od najčitanijih knjiga u posljednjoj deceniji, "Ja sam Zlatan Ibrahimović", Ševko Kadrić, koji živi i radi u Švedskoj, boravio je u Sarajevu posljednjih dana.

Ovog puta, razlog njegovog dolaska u bh. prijestonicu nisu prevodilački poslovi, nego je i sam autor štiva radnog naziva "Ne dam ja Gavrila". A ove godine bit će obilježeno i stoljeće od atentata koji je počinio Gavrilo Princip na austrijskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda (Franz) i njegovu suprugu Sofiju.

Kustos muzeja Mlade Bosne, ratne 1992

- U posljednjoj godini vrlo intenzivno sam se bavio temom Sarajevskog atentata. Stjecajem okolnosti poznavao sam čovjeka koji je bio kustos Muzeja Mlade Bosne i bili smo dobri prijatelji. On više nije među živima, a ja sam njega uzeo kao naratora, junaka, da nam iz ugla "zatočenika" muzeja od ratne 1992. pa do 1995. godine ispripovijeda svoju priču o Gavrilu - otkriva Kadrić.

"ATENTAT 1914 - Ne dam ja Gavrila" djelo je koje, kako kaže autor, u suštini postavlja malo drugačije stvari.

- Kustos je u muzeju, zatočen, rat je, oko njega su eksponati. Žena i djeca su vani, on je sam i brani muzej i eksponate. Svi drugi pretvorili su se u biološke tragače za golim opstankom, a on se samo brine kako će zaštititi eksponate - ističe naš sagovornik.

Najbolji udžbenik

Nismo mogli zaobići temu prijevoda autobiografije Zlatana Ibrahimovića.

- Ta knjiga jedan je od najboljih udžbenika koje je ovaj svijet dobio u posljednjih desetak godina. Čemu nas podučava? U svijetu bezidejnih, potentnih dječaka i djevojčica, koji žive u izobilju, imamo dječaka Zlatana koji je na rubu socijalne nesigurnosti. Pored frustriranih roditelja, bukvalno nema nijedan procent šanse da uspije, jer nema za šta da se uhvati. Taj dječak svoju samopotvrdu gradi na beskonačnom udaranju lopte o zid, a onda počne plaćati klincima da mu otimaju loptu, krunu po krunu, deset po deset i na jednom mjestu kaže: "Da bih bio bolji od njih, morao sam trenirati pet puta više" - pojašnjava pisac.

Poučen iskustvima života u inozemstvu, smatra da je to otprilike mjera da bi dijete doseljenika uspjelo.

- Bosanske predrasude nisu ni manje ni više od predrasuda tamo, čak mislim da su mnogo manje, jer mi ovdje živimo s različitostima i veličamo ih kao vrline, a ti ljudi u Skandinaviji su izolirani, nisu ratovali 400 godina, nisu imali socijalno trenje s drugima i drugačijima - zaključuje Kadrić.

E. TRAKO

Zlatan je nekrunisani kralj

Ideja o prijevodu autobiografije Zlatana Ibrahimovića došla je nakon što je Ševko Kadrić napisao tekst "Ja sam Zlatan, a kakvi ste vi".

- Javio mi se Damir Uzunović sa željom da uradimo taj posao. Morali smo tražiti autorska prava, jer Zlatan ima kompleks od Balkana. Javio sam se njegovom ocu Šefiku i dobili smo zeleno svjetlo. Na kraju su svi bili zadovoljni, a Zlatan je odavno postao nekrunisani kralj - dodaje prevodilac.

 

 

 

Š. Kadrić

 

”Prije tri godine je neko neželjeno štene bacio u selo”, otpreda Vahida Lindinu azilantsku priču. Linda joj se uvalila u krilo i žmirka očima, ponekad zareži kad se pokrenem prema njima dvjema.

Selo je u Bosni i zove se Dubrave, opština Bosanska Gradiška. Priča je ljudsko-pseća ali i bosansko-švedska, to sam shvatio čim sam u priču počeo da slušam, ali i bilježim.

Danima se štene po selu vrzmalo, kućama ni ljudima nije iz straha prilazilo, spavalo u sijenu malo podalje.

“Adis štene izdaljine posmatrao a onda i prikrao i uhvatio. Moja će joj se djeca obradovati kad stignurekao, zavezao i napravio joj kućicu pred vratima naše kuće”, nastavlja Vahida priču milujući kerušu po glavi, ubacujući u priču Adisa, shvatam sina joj.

Shvatio sam da djeca to ljeto nisu cuka ni vidjela, nisu dolazila. Adis, prije nego je u Švedsku otišao štenetu dao ime, Linda i platio komšiju da je hrani.

Linda ostala da na lancu samuje i čeka milost onog što iz daleke zemlje njeno izdržavanje i čuvanje komšiji šalje.

 

Linda zimu pred tuđom kućom u svojoj štenari preživjela, komšija mislio da je dovoljno lijepa i dovoljno keruša za štenadi. Želja za prodajom i podvođenjem u njemu proradila. Priveo joj svog lovačkog kera, da otac njenoj štenadi postane. I postao. Četvoro je oštenila Linda, četvoro je oštenila... ali ne i na nju nalik, sva se na onog komšinog psa bacila. Komšija tmuri, svu štenad potrpo u džak, baš kao onaj kod Jesenjina, i bacio u rijeku Savu. Linda ucvjeljena bez poroda ostala, čekajući milost kučadubice.

 

Početkom ljeta Bačići se počeli u Gradišku skupljati, Vahida Lindu zavoljela na prvi pogled. Uvela je u kuću, okupala, prihvatila kao najrođenije. Ranije se bila zarekla da više pseto u kuću neće uvoditi. U Švedskoj imala mezimče po imenu Figaro, ali pseći život kratak, njena ljubav bila velika. Sad se ponovo svim srcem na Lindu nasukala.

 

Adis to ljeto Lindu i zaboravio, bio u Bosni i otišao, Lindu na brigu Vahidi ostavio. Čuo da u Bosanskoj Gradišci imaju azil za pse, rekao joj da ih nazove i da je ostavi. Vahida nazvala, čula bajkovitu priču o ženi koja dolazi iz Njemačke i odvozi pse Nijemcima kao kućne ljubimce. Ni pola sata nije prošlo, došli joj pred kuću. Prljavi kombi, prljav onaj što je iz njega izašao i pitao: Jesi li ti Vahida?

Kad je rekla da jeste, pitao je gdje je pas... Vahidu presjeklo u prsima, ali i Lindu na kaišu dovela. Onaj joj rekao da joj kaiš više neće trebati, uzeo Lindu i ubacio u kavez u kombiju. U njemu Vahida vidjela i još jednog velikog psa, lutalicu u jednom od kaveza.

“Linda se zagledala u mene i čula sam je kako kroz sokak plače, doziva...”, tužna i nemoćna Vahida prolazi pričom kroz taj dio prvog rastanaka i Lindino odvođenje u pseći azil u Bosni.

Sutra dan otišla da je obiđe. Zatekla je u kavezu sa još desetoro pasa, tužnu, bolesnu, rekli su joj da su je još juče i sterilizovali. Vidjela joj Vahida veliku zelenu naušnicu probodenu kroz uho sa natpisaom “Gradiška”.

 

Sva joj se muka u grlu skupila, suze na oči krenule i otišla u prodavnicu da kupi hrane. I lindi i ono devetoro drugih pasa sa njom u azilu, kroz mrežu dugo dijelila, tješila ih, obećavala Njemačku.

 

Svaki dan se Vahida Linde sjećala, ali je zaova tješila, opisujući joj njemačke dvore u kojima je novi dom keruša našla.

 

Prošlo i dva mjeseca, došlo Vahidi vrijeme da krene za Švedsku i otišla sa djeverom u Bosansku Gradišku da nešto sitnica pokupuje. U parku vidjela dva psa sa onim naušnicama, sažalilo joj se i otišla u pekaru, kupila kifle i podjelila im. Krenula, ali joj nešto čudno i neobično bilo, kao da je nešto vuko onom mjestu gdje je kerove hranila.

“Ženo bona okreni se”, dobacila joj neka žena čudno je gledajući.

Ona se okrenula, kad ima šta i vidjeti. Pseto se uhvatilo za njenu torbu i vuko je natrag. Počela se otimati, ali se i zagledala, prepoznala Lindu.

Bacila kese, podigla Lindu na prsa i počala plakati. Sjela na obližnju klupu i plakala, a Linda ispred nje pričala.

“Kunem se svim na svijetu, to nije bio lavež, već priča iz grla, na kraju je iz onog ležećeg položaja podigla prednje šape uvis kao da moli”, priča Vahida a oči joj se ucakliše, kao na klupi kad je ona plakala a Linda pričala.

 

Tako je i djever zatekao, svijet se oko njih okupio, gledao čudo ljudsko-pseće nevolje. Niti je Vahida htjela ostaviti Lindu, niti je Linda htjela ponovo na ulicu.

“Povedi je meni, gdje ima mjesta za mog kera, biće i za nju”, rekao djever. Tako i bilo.

 

12 oktobra Vahida stigla u Švedsku, kad bi se god u postelju uvlačila, Lindina joj priča sa klupe iz Bosanske Gradiške u sjećanje dolazila i one podignute šape što su milost tražile.

Tačno dvadeset i pet dana kasnije putovala je sa kćerkom prema Bosni. Sedam dana kasnije je Linda sa svojim pasošom, Vahidom i njenom kćerkom prutovala u Švedsku, zemlju novog azila, gdje pse na lancu pred kućom ne drže.

 

 

Roman Ševke Kadrića "Odisej sa planine" do sada je imao dva svoja izdanja, jedno na bosanskom jeziku 2006 godine, drugo na švedskom 2013. godine pod nazivom "Mellis hemlighet" i od ponedjeljaka (28 Oktobra 2013) u izdanju Digitalne knjige Nenada Grbca, pojaviće se u digitalnom izdanju.

 

LOVE STORY

Esad Bajtal



Osvrt na knjigu

ODISEJ S PLANINE Ševke Kadrića



Jedna ljubavna priča dramatizirana na dva narativna plana (personalnom i društvenom), izvrće odisejsku logiku zbivanja utoliko što Penelopa prepoznaje Odiseja odmah, ali on sam sebe (Erol) mora, ne prepoznati, nego s-poznati i kao Odiseja i kao oca vlastitog djeteta koje je Penelopin (Melli) dvostruki: i moralni i materinski – teret.

To samopoznavanje je ovdje psihološki adekvatum Itake: mjesto vraćanja glavnog junaka sebi samom. Na sceni je jedna psihogeografija Kadrićevog glavnog lika koji u sferi potisnutog i samo nehajem produciranog samozaborava, i ne htijući to, atakuje na dostojanstvo Drugog, koji se, kako priča ide ka svom srećnom kraju, pokazuje, zapravo, kao onaj Jedini s kojim je još moguć izvorno smislen život.

Riječ je o ljubavi koju ni vrijeme ni događaji, puni obrata i moralnih izazova, ne samo da nisu ugasili, nego su, čini se (gustativno-metaforički govoreći), postali so života bez koje bi ovaj izgubio svoj prepoznatljivi okus, ostavši blistavo sterilan i čist, ali, upravo zato – bljutav i nedorečen.

I to je ono što realističkom deskriptu Kadrićevih junaka (dat kroz priču kao omanji niz sporednih, ovlaš ocrtanih avanturističkih epizoda), daje životnu uvjerljivost koja se potvrđuje u izbjegavanju uobičajene zamke sentimentalnog idealiziranja jedne i crno-bijelog odslikavanja druge strane.

Kadrićevi junaci su naprosto živi ljudi koje život nemilosrdno valja između personalnih nesporazuma i ratne bosanske kaljuže u kojoj, za njih, nema drugog mjesta, izuzev onog u radijskim i TV vijestima o kolonama ognjem i mačem nasilno obeskućenih nesretnika.

Baš kao i antičkom junaku Odiseju, ni Kadrićevim junacima bogovi sudbine nisu naklonjeni. Pušteni iz Eolove mješine, svi opaki vjetrovi, izuzev spasonosnog i željno očekivanog Zefira, su tu. Klimavi splav života se opasno ljulja nemirnom pučinom fatumske udesnosti i potresa, da bi konačno uplovio u luku spasa, gdje metaforom bračnog prstenja kojim romantičarski dosljedno zaokružuje svoju skasku, nakon svih potresa, krug sudbinski preodređenih lutanja Kadrićevih junaka, biva konačno, i idilično zatvoren.

To je najkraća priča o Kadrićevoj priči Odisej s planine, ostalo o njoj treba da kaže književna kritika sredine kojoj je namijenjena.

Tek, ono što nije za izostaviti u ovom kroki prikazu, je onaj nostalgičarski naboj koji prati Kadrićevo kazivanje od početka do kraja, prepoznatljiv ne samo toponimski, nego i u onim verbalizacijama gdje pojam Bosne još uvijek, i uprkos svemu što se zbilo, figurira kao topos htijenja da se nastavi ljudski. A to znači na način koji autor sugerira tradicionalnom bosanskom sentencom po kojoj je «komšija kao rod», a koja drugima (zet Oskar, Šveđanin), još uvijek zagovarana i nakon svega što se dogodilo, ostaje potpuno nejasna i neshvatljiva. «Ja Balkan neću nikada razumjeti», kaže on, «odmahujući rukom i vrteći glavom».

Upravo zato, nama ostaje samo to da sami sebe (iznutra, i bez vanjske pomoći) razumijemo i da vraćajući život u kolotečinu iskustveno provjerenih vrijednosti, pokušamo iznova naći njegov izgubljeni smisao.

Samokritičko promišljanje sebe, onako kako je plodonosno ocrtano kod Kadrićevih junaka, možda bi moglo biti taj putokaz spasa za kojim tragamo. Kritika Drugih je rekla svoje i zatvorivši puteve dijaloga donijela je ono što je donijela. Niko u tom nanosu poricanja i blaćenja Drugog nije našao svoje zrnce sreće.

Zato, baš kao i u bračnoj, valja u pretince prošlosti potisnu povijesnu avanturu nedavnog ratnog dogoda i, naučivši ono bitno iz njega, vratiti se neizbježnom zajedništvu Bosne koje pamtimo po – dobrom i lijepom. Vrati se prepoznatljivoj etici i estetici Bosne s kojom smo svi bili, i bićemo, na dobitku. Potražiti smisao u ljubavi i dostojanstvu, bez malodušnog naklapanja i kopanja po vlastitim ranama, kojih, nažalost, ima u izobilju. Na sve strane i u različitoj mjeri. O tome, u ime zdravog, poučnog nezaborava, neka stručno i znanstveno fundirana povijest, sasvim objektivno kaže sve što ima. Samo takva (istini okrenuta) historija povijesti, biće od koristi svima.

To je, iako ne jedina, najvažnija poruka Odiseja koji je, nakon samokritičkog sagledavanja već napuštenog zajedništva, vlastitim primjerom vraćanja «domu i akrebi» (A. Šantić), praktički-uzorno svjedoči kao samorazumljiv modus vivendi bolje sutrašnjice.

Sociološki čitana Kadrićeva priča poručuje nam kratko i jasno: tek kad svako «dođe sam sebi», kad se «dozove» iz letargije i ponora ideološke pomrčine u koju je nasilno bačen, ili dobrovoljno dospio, doći će i Drugima, iznutra katarzički pročišćen i moralno sasvim čist za jedan potpuno novi početak.

A taj novi Odisejev početak, počinje pričom o kafi i pruženim usnama kojima stara priča – završava.


__________________________




ODISEJ U ZEMLJI ŠVEDSKOJ



Senad Duran

Kad padne noć
Na stepeniku osluškujem,
Zvijezde se u vrtu roje
A ja vani u mraku stojim.
Čuj, jedna zvijezda je tupo pala!
Ne idi bos u travu;
Vrt mi je krhotina pun.
Zvijezde, Edith Sodergran


Svaka istinska i velika umjetnost je Kentaur. Između mnogih uvoda koji su mi se nametali nakon čitanja nedavno objavljenog romana 'Odisej sa planine' autora Ševke Kadrića odlučio sam se za onaj koji je u naslovu. Da li pisac tananog i zamršenog bosanskog mentaliteta, koji već više od trinaest godina snatri pod švedskim nebom, u sjenci zlatne krune jednog nesumnjivo bogatijeg svijeta, može ostati isti? Da li se iko može tome oduprijeti i da li to uopšte vrijedi, ako prava vrijednost nije ono što je učinio Ševko Kadrić, to jest, da se strasno prepusti novim uticajima kao dahu novog proljeća. U tom pogledu, roman 'Odisej sa planine, jednostavna i topla ljubavna priča, neporecivo je prožet proplamsajima švedske životne aurore, mada je na jedan prost način o tome nemoguće govoriti.

Glavnu protagonistkinju romana , Melli Sorensen, davno je pogodila Amorova strela, u opojnoj ljepoti balkanskih vrleti. Roman je neka vrsta njene ispovijesti koja počinje dvadeset pet godina od tog događaja čije posljedice život obilno ponavlja u vidu novih lijepih i neponovljivih ljudskih bića i starih, ružnih i otrcanih nesporazuma. Velika mladalačka ljubav sa neporecivim dokazom koji će dobiti ime Tina okončana je onako kako to samo mladost čini. Ali, velikim ljubavima nije suđeno da se mogu okončati, iako često nije prijatno vidjeti šta mogu učiniti onda kada nije suđeno da se mogu kontrolisati. Romeo, u liku šarmantnog i duhovitog Erola, neće biti u prilici da sazna kako je postao otac. Barem će na to morati sačekati. I to ne samo on, nego i njegova kćerka kojoj je majka izmislila oca, imenujući ga Odisejem. Na ovaj ili onaj način, bio je to sudbinski i proročki čin. Od svih svjetskih avanturista za Odiseja se barem sigurno zna da se vratio svojoj Penelopi.

Svevremena i obična priča o ljudskoj potraži za srećom postavljena kao tematski okvir u velikoj mjeri odslikava i samog autora kao Odiseja sa perom koji sve zrelije promišlja svoje pisane avanture u koje se upušta. I ovoga puta on pokazuje da su mu bliski ženski likovi i da mu putovanje kroz njihove emotivne svjetove počesto pruža veći izazov i motiv da oblikuje svoje književne ideje i poruke do kojih mu je stalo. Romaneskna saga razlijeva se preko oštrih i sumornih hridi jednog suludog vremena, upijajući u sebe patnju i nesreću onoliko koliko je nužno da bi se iskoristilo jedno važno umjetničko iskustvo po kojem modernost sadržaja ne može biti sama sebi cilj.
U magiji kazivanja autor gradi jedan suptilan odnos između prošlosti i sadašnjosti, fascinantan amalgam u kojem ne titraju samo trenuci neke doživljene i idilične ljepote i draži, nego i trenuci u kojima se hvataju teški i bolni fakti življenja. Upravo u toj literarnoj zoni Ševko Kadrić svjesno se upravlja prema meridijanu zemlje Švedske opredjeljujući se za sudare i prožimanje duhovnih svjetova i kultura kako bi se doprlo do onog ljudskog i univerzalnog. U tom smislu, kada se svaka od pojedinačnih ljudskih putanja do kraja sagleda uočava se neodoljiva spoznaja da je istinski Odisej cijele priče sama Melli Sorensen, koja se mladalački hrabro upustila u avanturu traženja mjesta pod švedskim suncem. Način na koji je Ševko Kadrić ocrtao tu životnu priču samohrane majke i žene koja koja je ostala u tajnoj vezi sa prekinutim korijenom prvotne sreće, u neku ruku već je prepoznatljiv po lepršavom, sočnom, na mahove nadahnutom jeziku, koji poseže za svim što je izazovno i u isti mah autentično i prirodno.

Neporecivo je da je autoru katkada stalo da čitaoca diskretno podsjeća da on nije u stanju niti želi odvojiti tok kazivanja od matice nekog apriornog Dobra, mada je to refleksija svega propuštenog i izgubljenog na balkanskim 'Orkanskim visovima'. Sljedstveno tome, nemoguće je zamisliti je Ševko Kadrić autor koji bi bio voljan da do krajnjih granica relativizira svoj duhovni kod i da napiše drugačiji završetak od onoga što je čitaocu ponuđeno, kao neko dugo sazrijevano i napokon ubrano voće sreće, kao ponovo nađena stara šerpa u mislima jednako božanski blistava i vrijedna kao vinski pehar od najčistijeg srebra. Da li je to onaj novi tanani švedski uticaj nemoguće je sa sigurnošću tvrditi, ali je izvjesno da je 'Odisej sa planine' knjiga u kojoj će bosanski, švedski ili bilo koji drugi čitalac otkriti snagu nekog zdravog zavještanja da nema nesretnih ljubavnih staza do sreće, nego samo nesretnih i pogrešnih kompasa koje nosimo u srcu.



15.09.2006.

 

 

Švedski nogometaš bh. porijekla, Zlatan Ibrahimović, poslao je videoporuku svom fanu Hajrudinu Kamenjašu, dječaku koji gubi bitku s leukemijom.

Hajrudinova želja je da upozna Ibrahimovića, no, nogometaš PSG-a nije u mogućnosti doći u BiH. Umjesto toga je Hajrudinu poslao videoporuku, a na njegovu će adresu poslati i dva svoja dresa.

"Zdravo Hajrudine, ja sam Zlatan. Otkad sam čuo za tebe, mislio sam mnogo na tebe i izvini što ne mogu da dođem, ali imam mali poklon za tebe", kazao je Zlatan na bosanskom jeziku.

Hajrudinu je pripremio jedan svoj dres sa potpisom, a poklonit će mu i dres u kojem je igrao i postigao dva pogotka.

 

 

 

Ševko Kadrić, Galeb i druge priče, 20011.

 

    
    OD Eslova, predgrađa Malmea, put kojih dvadesetak kilometara vodi u pusta švedska polja. U jednom od tih polja monotoniju ravnice razbija velika, žuto obojena građevina. Iz daljine čovjek pomisli da je napuštena  kasarna s više izdvojenih objekata. Izbliza, ona prva predstava o kasarni se mijenja novom, još nejasnom ali mistično novom. U ovom, od svijeta izdvojenom prostoru ispred kojeg stoji tabla ”Narcon” postoji i živi svijet za sebe.

    U sobi 328, na trećem spratu lijevo od ulaznih vrata, na zidu visi karta Bosne i Hercegovine. Ispod imena karte i razmjera 1:10.000 s desne strane uokviren i ispisan masnim slovima tekst ”Činjenice i datumi iz istorije Bosne”, odmah pored selotejpom nalijepljen papir na kojem stoji naslov na švedskom jeziku ”Instrukcije za novi život”.  U lijevom ćošku fotografija žene sa djetetom u naručju, i ona selotejpom na kartu zalijepljena.
    Ispod karte stolić i dvije stolice, na njima dva muškarca. Jedan duže kose i jačih ramena, lica izborana, pogleda podignutog prema karti. Onaj naspram njega nešto krupniji, kraće brade,  na lijevoj strani obraza ima duboko urezan ožiljak koji se i kroz bradu nazire.
    - Uspomena na Bosnu - to mu je pripremljen odgovor koji čeka radoznale i pitanje otkud ožiljak.
    - Vidiš ”protivniče”, mi smo Turke tukli kad je trebalo, još 1389. godine - počinje priču onaj duže kose, gledajući u kartu i čitajući podatak iz teksta ”Činjenice i datumi …”
    - Jeste, kad vas je vodio Vlatko Vuković - odgovara mu onaj kratke brade držeći u ruci šoljicu s kafom, prvom ovog jutra.
    Ovako njih dvojica skoro dvadeset godina. Druže se, razgovaraju, svađaju. Ovdje u ”Narconu” posebno, osuđeni jedan na drugog.
    U Bosni, još prije rata počeli su vući dimove hašiša. Bilo, postalo  moda. Neko bi im odnekud donosio malo ”čokoladice”, kako su nazivali hašiš u pločama, onda su ga grijali na plamenu upaljača ili svijeće, drobili u cigaretu a cigareta bi šetala od usta do usta, ukrug. Tako ih i rat zatekao, ne pripremljene, ne razdvojene.
    Uspostavljana nekakva ”srpska” vlast, oni se čudom čudili. Jedan dan im u sobu upali nekakvi vojnici, ako se rulja vojskom može nazvati. Pitali za imena i odmah dijelili, jedne u jednu sobu, druge ...
    - Šta radite? - pitao jedan što bi trebao komandir biti, krateći prvu riječ, razvlačeći na drugoj, po crnogorski.
    - Igramo karata - odgovorio ovaj bradati.
    - Igrate karata, a mi ratujemo, je li? - pitao ga onaj opalivši mu šamar.
    - Ja sam Srbin - u strahu rekao on.
    - Ti Srbin !? - urlikao onaj udarajući ga čim je stizao. Krvavom i na podu gurao mu vrh pištolja u usta, psujući, prijeteći.
    - Sutra u osam, ako te ne vidim u uniformi, je.. mi oca očinjeg ako te ne zakoljem ko kera - rekao mu izbacujući ga iz one prostorije.
    - Vi balije, da se niste gdje slučajno makli. Da vam nije jadna majka, dok mi ne odlučimo šta ćemo sa vama - zaprijetio i onima što su prestravljeni u sobi ostali. Među njima bio i Čupo, ovaj duge kose.
    - Eto ti crnogorskih četnika, eto ti krvi, mene prebili, a tebi ništa - šalio se kasnije onaj bradati i sa ožiljkom, zadirkujući Čupu. Sutradan, sa suzama u očima, otac ga lično otpratio da obuče uniformu. On se oporavio, uvojničio, ali crnogorskim četnicima oprostio nije. Jedno veče dok su oni pjevali i šenlučili, on iz daljine bacio bombu pa još i zapucao, utekao prije nego su doznali ko je bombu bacio. Utekao u Crnu Goru, rodbini. Tu se krio skoro pola godine, a onda put Švedske. U Švedskoj tražio Čupu.
    - A koga bih drugog? - čudom se čudio kad su ga pitali što baš njega.
    Čupo je u nekoj grupi zamijenjen za jednog u borbama zarobljenog. U štabu jedinice Armije BiH pitali ga zna li pucati. On rekao da mu je sve oružje četkica za slikanje i poslali ga u odjel za brigadne novine. Od uniforme samo maskirnu košulju dobio. Među novinarima mu bilo bolje nego onima sa puškom na prvoj liniji a moglo se i zapaliti, ono po navici. Tu mu proradila i nostalgija za porodicom, koju je tek bio formirao u varoši iz koje je razmijenjen. Žena nekim konvojem sa tek rođenim djetetom otišla u Švedsku, on prvom prilikom krenuo za njima.
    - E, čuj, Čupo pa borac - šalio se onaj s ožiljkom.
    - Čupo pa borac, Pope - ponovio i Čupo oslovljavajući nadimkom i onog drugog.
    U Švedskoj Čupo brzo pronašao puteve do mirisnih trava, a i nije bilo teško. Niti je trebalo kuda da ide, niti da šta traži, sve našlo njega. U jednoj od picerija što je držao jedan ”naš” ponudili mu, prvo onako. Kad je drugi put sam zatražio rekli mu koliko košta. On od socijale odvajao a od žene krio, kasnije bi pronašao koji poslić oko kampa, čistio, brao salatu, ponekad slikao. Drugi su, čim su dobili papire, svaku krunu trošili za auta, namještaj, mobitele, on opremio sobicu kao atelje, a za ostalo kupovao ”čokoladice”.  U početku kupovao od drugih, onda sam otišao u Kopenhagen i u Kristijaniji kupio sam sebi.
    U toj situaciji dobijenih papira, dobre organizovanosti, javio mu se Pop.
    - Gdje si? - u čudu ga pitao Čupo u telefonsku slušalicu.
    - U Kopenhagenu, čekam da me neko uvede u Švedsku.
    - E, čuj u Kopenhagenu, čekaj me dolazim ...- rekao mu Čupo čudeći se prije nego je krenuo prema trajektu za Dansku.
    Ženu uvjeravao da je on kod njih na kratko, da će odseliti kad dobije papire, da je ljudski da mu pomognu. Stigli i papiri, ali Pop ostao, žena sa djetetom odselila.
    - A šta si se ti zagledao u tu bivšu nam domovinu? - pitao Pop Čupu prinoseći šoljicu prve jutarnje kafe ustima ne bi li svađu ili razgovor započeo.
    - Bivšu? - pitao Čupo probadajući ga pogledom.
    - A, bivšu. Ni ti ni ja više nismo za šehera, najmanje iz dva razloga.
    - Bivšu? - ponovio Čupo vraćajući pogled karti.
    
    Hašiš trošili skoro dvije godine u Švedskoj, onda počeli amfetamin. Prvo iz radoznalosti, samo da probaju i nastavili. Amfetamin bio jači ali i skuplji, tijelo činio ovisnijim.  Samo jedan gram koštao 250 - 300 kruna. Njima trebalo kruna više nego su ih imali. Počeli štediti na hrani, oblačenju, izlascima. U jednu sobu u stanu primili podstanara, opet falilo. Počeli se zaduživati onda i krasti. Onaj podstanar pobjegao čim je mogao, oni ostali, propali još dublje u dugove. Jedan dan ih preprodavači prebili. Tukli ih kao onaj crnogorski četnik Popa s početka rata u Bosni. Bolove osjećali izvana od udaraca, ali i amfetamin pravio bolove iznutra. Poslije uzimanja doze bijelog praha postajali su enormno aktivni, puni ideja, svašta započinjali, ali nikad ništa do kraja uradili nisu. Čupo počinjao slikati kosmos, onda se upuštao u detalje, tražio svoju planetu na njoj svoju pticu, ptici slikao oko, u oku odsjaj, u odsjaju ... onda sve bacao nezadovoljan. Po tri četiri dana nisu spavali, slabo i jeli, na žene ni pomišljali nisu osim one što gutaju, piju, šmrču ili ušpricavaju bijeli prah. Zjenice u očima im i usred dana popunjavale cijelu rožnjaču, težinom kopnili, postajali kost i koža.
    - Šta da radimo, neprijatelju? - pitao Čupo Popa.
    - Baš nešto mislim, šta bi kralj Stjepan Tomašević uradio da je na našem mjestu? - odgovorio mu Pop gledajući u kartu Bosne koja im je u stanu visila.
    - Pokušao bi, bar bi pokušao - odgovorio mu Čupo gledajući fotografiju sina, u naručju žene, što je bila selotejpom za kartu zalijepljena.
    Otišli socijalnoj radnici i rekli da su ovisnici, pokazali ruke izbodene u prevojima. Ona nazvala drugu socijalnu radnicu koja se bavi narkomanima. Njima ostalo da se izjasne da li prihvataju sanatorij 6 - 9 mjeseci.
    - Mi vam ne možemo pomoći. Droga je u vašim rukama, ali i liječenje - rekli im objašnjavajući gdje i kako funkcioniše ”Narcon”. U sanatorij ponijeli i onu kartu Bosne. Okačili je na zid, ispod nje postavili stočić i dvije stolice. Na kartu  odmah pored onih činjenica i datuma iz istorije Bosne selotejpom prilijepili i novi papir s naslovom ”Instrukcije za novi život”, pisane švedskim jezikom. Čupo na kartu u lijevi ćošak prilijepio istu onu sliku žene sa djetetom u naručju.
    U sanatoriju ih posmatrali, prvu sedmicu bez posebnih zahvata, onda cijeli mjesec dana najintenzivnija im bila sauna.
    - Na kožu treba otrov da izađe - objašnjavali im ljekari. Otrov droge se u tijelu lijepio za masnoće, a njih izgonili vrelom parom u sauni. Ali tijelo tražilo nove masnoće, ljekari im davali riblje ulje u tabletama. Poslije  krenuli sa aktivnostima nove socijalizacije, hvatanja novih slamki i oslonaca u životu, vraćanja samopouzdanja.  Nisu tu bili samo drogeraši, bilo i onih što su bili opsjednuti samoubistvom, alkoholičara, među njima i jedna poznata švedska političarka. Svakom u tom novom svijetu, svijetu ”Narcon”, osoblje davalo konkretna zaduženja - uređenja prostora, izlaganja tema, organizovanja kurseva, književnih i plesnih večeri, izleta..
    Svaki polaznik zajedno sa osobljem u ”Narconu” tražio je sebe u sanatoriju, ali i poslije. Instrukcije za novi život svi naučili napamet i uvjeravali se da po njima mogu i moraju živjeti:
    - Jedi puno sirove (neobrađene) riže, voća i povrća, izbjegavaj meso, cigarete, alkohol i druge droge, moj Čupo - čitao je i prevodio Pop pravila novog življenja nalijepljena selotejpom na kartu Bosne ubacujući u njih i Čupu.  
     - Kad kažeš: ”žao mi je”,”oprosti mi”, gledaj osobu u oči. Ne šegači se sa tuđim snovima. Govori polako, ali misli brzo. Ne zaboravi da najveće ljubavi i najveći uspjesi obuhvataju odricanja i velike rizike. Ne zaboravi tri stvari: Poštuj samog sebe. Poštuj druge. Odgovoran si za sve što radiš. Zasnuj brak sa ženom koja voli da razgovara. U starosti će vam razgovor biti važniji od bilo čega, moj Pope - nastavio i Čupo prevoditi i naglašavati ono gdje je sebe najviše nalazio.
 
    Na kraju sedmog mjeseca, polaznike  sesije slali su u nove i tajne sredine.
    - To je važan dio ovog tretmana. Ništa ne bi učinili ako ljude vadimo iz pakla droge, umivamo ih i liječimo mjesecima, a onda ih bacamo u isti onaj pakao. Oni moraju početi sasvim novi život sa novim JA, novim socijalnim i prirodnim okruženjem - govorio je ljekar, pripremajući ih za to novo socijalno i prirodno okruženje.
    Čupo i Pop su morali krenuti svaki svojim putem. Onu kartu Bosne umotali su u rolnu, uhvatili svako sa svoje strane i vrtili dok nije pukla na dva dijela.
    - Koju stranu dobi - teritoriju ili ”Činjenice i datumi iz istorije Bosne?”- pitao Pop Čupu umjesto pozdrava.
    - Nisam još pogledao, ali činjenice k`o Bog jedan - odgovorio mu Čupo žureći telefonu da se ženi i djetetu javi, da kaže da bi moglo biti na dobro.