HADO, iz novog rukopisa
Ujedoh se za jezik
Nisam imao namjeru da i o Njoj pišem, mislio sam da u zaboravu dijeli moju sudbinu - da sjećanje na nju nestane zajedno sa mnom, ali me proganja. Ne ona, već sjećanje, možda ću se ponovo ujesti za jezik, sjećanje na nju mi godi duši, hrani me u trenutcima kad mi treba duhovne hrane. Čini mi se da je to ostrvo, oaza neiskvarene i velike ljubavi u koju i danas počesto odlutam, ali prvi put joj i ime otkrivam. Sonja.
Pravim pauzu..
Trebalo mi je toliko hrabrosti i vremena da ostavim trag na papiru i napišem jednu jedinu riječ, Sonja. Nešto izdajnički u meni potajno godinama pjevuši: ”Sonja, Sonja, tvoju crnu kosu, bezbroj puta u snu ljubio sam ja…” ali kad treba na usta da izađe, ujedem se za jezik ili slažem. Lažem, koga lažem? Ove koji me ljubavlju i pažnjom okružuju? Sebe?
Evo ponovo izdajnika. Ruka, baš ova u kojoj olovku držim na spominjanje njena imena ”Sonja”, sama kreće prema grudima, mjestu gdje je srce. Bez komande, sad čini ono što nije htjela dok je razum njom komandovao. Bravo za ruku koja se otela kontroli, bravo za počast koju odaje mojoj prvoj i velikoj ljubavi.
Pisao sam o izviđačima i sjajnom Boljević Veselinu Koru, ali nisam rekao da je riječ o godini 1968-69. U sred grada, u prostorijama Doma JNA, u podrumu smo napravili disko klub i noćni bar " Ludi Konj".
Hoću da pišem o prvoj i valikoj ljubavi, mojaj najvećoj, ali mi iz sjećanja iskočiše još dvojica divnih ljudi: Čaki i Šidi. Možda bi ih u priči i preskočio, ali oni mene neće, moju ljubav čine još većom, ali su i dio nje, ljubavi, radosti, mladosti.
Čaki (Ismet Čaušević) je akademski slikar, tada student, ali je prostoru našeg okupljanja ”Ludom konju” dao dušu, islikao ga divnim slikama. I sad mi je pred očima veliki divlji (ludi) konj u skoku, kom sam u žaru ljubavi i češnje i njištanje dodavao, to ponovo činim. Kasnije su govorili da je naš ”Ludi konj” bio drugi disko klub u Bosni iza čuvenog " Kaktusa" u Sarajevu, za mene je bio i ostao prvi, najvažniji.
Znam da sam tad i među izviđačima bio važan, imao činove. Odred se zvao " Košur", a ja sam od izviđača – skauta došao do vodnika a onda i komandira muške čete ”Volujak”.
Disk-džokej i voditelj programa u klubi je bio Šidi (Enver Šedimlija), kasnije poznati radio i TV voditelj.
Evo ga, pred oči mi iskače slika tog trenutka. Ja ulazim u disko klub, ona lijepa, neobičnog ali oku ugodnog stila oblačenja, meni nepoznata. Htio sam se zaustavit, pitati je za ime, pokušati saznati, ko je? Izviđački činovi i muzički ponos mi nisu dozvolili, produžio sam do Šidija na ćaskanje o aktualnim muzičarima, novim pjesmama.
Prst sudbine je kod nas u kabinu ugurao Mila Savjaića – Karanfila. Poslije nekoliko prigodnih folova, zamolio je Šidija da mu pusti pjesmu ”Simpatija” od Rijetke ptice, da proba izvesti na ples ljepoticu i pokazivao je u njenom pravcu.
Još uvijek sam u nedoumici, šta se zapravo tad u meni pokrenulo, muški, balkanski ego ili nešto direktno iz srca. Izašao sam iz kabine prije Karanfila i pozvao djevojku na ples. U Nekim drugim situacijama to bi bio razlog za dobru tuču, ali ova situacija je bila nešto posebno, kao da smo to svi znali. Ona je koraknula prema meni, ja je uhvatio za ruku i poveo prema plesnom podijumu, Karanfil je ostao otvorenih usta u kabini odakle se pušta muzika, Šidi već pustio ”Simpatija”.
Vitez u meni se topio pred njenim ispitivačkim pogledom, vrelim dodirom, skladnim korakom. Bilo mi je glupo da joj pričam gdje i kako sviram, koji sam čin u izviđačima, što sam pričao drugima. Po prvi put sam osjetio nervozu, nedostatak riječi, blesavi pogled za nju zalijepljen. Bio sam očaran njenom ljepotom, nježnošću, glasom pred kojim sam se topio kao sladoled u vrelim rukama. Kunem se, prijalo mi je da budem i sladoled i u vrelim njenim rukama.
Prije nego je otpratim kući, prvi put do haustora u Titovoj ulici 17 d, između " Varteksa" i" Borova" sa jedne i Huskovu papirnice s druge strane, odmoriću malo. Zamaram se brže nego sam mislio, uživam u pisanju više nego bih želio.
Dok sam odmarao tijelo, rukom sam tražio riječi Sonje na internetu… evo dijela o kom sam razmišljao, tražeći se u njemu, tražio nju.
Sonja, k’o voda prolazi vrijeme… čuj mi vapaj i uzdahe, plač mi srca mog, sibirski snijeg dok me prekri svog. Ponovo se ujedoh za jezik i prekrižih rečenicu koja mi se učini preoštrom, dozivajućom, ponovo me nešto udara po prstima i traži da krojim ali i siječem, da reslove guram u stranu za neku drugu i drugačiju priliku.
Znam bila je jesen prohladno novembarsko veče, ali hladnoću ne pamtim. Drhtaje, lupanje dva nemirna srca pamtim. Pamtim i desetine, hiljade, susreta u istom haustroru u istom nemiru u usplamtjeloj želji.
Držeći se za ruke a tamo gdje smo smjeli i grleći se, obišli smo cijelu Foču, svaki njen skriveni kutak, park, obalu rijeka, opijeni, ponešeni, u ljubavnu molitvu udubljeni. Nikad i ni skim drugim nisam prestao biti ja, ja kao sa njom, naprosto smo postali jedno tijelo i jedna duša, gubeći se jedno u drugom, predajući se jedno drugom praveći neko novo MI. (Nadam se da govorim i njenom dušom iz tog vremena). I tako skoro osam godina, tačnije 7 godina, 7 mjeseci i 7 dana. Razišli smo se 15 jula 1977. godine. Na dušu uzimam grijeh rastanka, kao da je sad to važno? Imam potrebu da preskočim prag sopstvenog ponosa i stavim cvijeće na odor pogaženoj ljubavi. Nije više važno ni to što je bila moja, sve sretne ljubavi su u sreći slične, sve nesretne, pogažene, su pogažene na svoj način. I o tome ću kasnije, ponovo sam umoran, ne osjećam više olovku, bojim se da ne počne pisati neku svoju drveno-grafitnu ljubavnu priču i bez moje ruke, moje nakane.
Nismo previše bili iskusni, ali smo znali da moramo biti jedno uz drugo i u radosti i u tuzi, bili smo. Pratili smo se u učenju, muzici, sportu, hodanjima po planinama, kampovanjima oko rijeka i jezera. Na Trnovačkom jezeru smo šator razapeli na onom mjestu gdje je usjek u srcu, to nam je imalo simboliku našoj ljubavi. Odatle smo kretali u šetnju oko jezera do drugih kampera, do katuna, penjali se uz Suhu Lastvu do vrha Maglića, ljubili se na cvijetnoj planinskoj livadi, kupali gologuzi u bistrom jezeru.
Načas smo se razišli kad sam ja otišao u Sarajevo na studij, ali svaki vikend je ona dolazila meni ili se ja vraćao u Foču. Iduće godine je završila medicinsku školu i našla posao, gdje drugdje, već u Sarajevu. Ponovo smo bili zajedno, sad u gradu za mlade ljude velikih mogućnosti, gradu mladosti i dobra provoda. Plesali smo u Hamam baru, skijali na Jahorini, stanovali u Topliku 13, malom stanu prepunom ljubavi.
Ko zna zašto, ali smo i u Sarajevu sanjali Foču i život, "u sjenci kestena starog" kako je ulicu naših snova u Doljnjem polju opjevao prijatelj i sjajni muzičar Mido.
”Kad ne bude mene kad me skriju paprati, travke i šaš kad ne bude mene ljubit' ću je pjesmama svojim i tad”… kad ne bude mene i divni Davorin Popović - Pimpek. Na Marin Dvoru smo bili inventar u njegovom kafiću, slušali njegove pjesme, osluškivali jedno drugo iznutra.
I onda naprečas ja, pun sebe, ne mogu više ni naći pravu riječ, odlazim iz te priče. Prepao sam se. Čega? Ljubavi? I otići ću sa ovog svijeta neću znati pravi odgovor, neću naći pravu riječ da to objasnim, zašto i kuda sam otišao. U Foču? U traženje novih izazova, nove ljubavi? Ne, sve sam već imao. Moja ljubav se zvala Sonja, ostavljena, izgubljena u gradu u koji je došla zbog mene.
U Foči u mom novom početku, obolježenom uglednim radnim mjestom, društevnim statusom koji se može poželjeti u gradu mladosti, počinje moje tjelesno i duhovno lutanje. Žene su počele da me love, bio sam poželjan neženja, ali sam u svakoj samo tražio nju, tražio Sonju.
KLUB POZNATIH
Avaz maj 2014
Ime i prezime:Ševko Kadrić
Datum i mjesto rođenja: 8 maj Foča
Koji je Vaš najveći po-rok: Mislim, dakle postojim. Želim odživjeti sopstveni život po sopstvenoj mjeri, ne tražeći mjeru i drugima.
Biste li donirali organe: Da, svakako ako bi nekom drugom bili od koristi.
Šta pomislite kada Vam crna mačka prijeđe pr ko puta: Trudim se da ne pokažem suetu, strah, predrasude ali i praznovjerje. I crna mačka je samo mačka.
Šta svaka dama mora imati u tašni, a muškarac u novčaniku: Lakše je odgovoriti šta nemaju a trebali bi. Sigurno nemaju potvrdu o sposobnosti da prave čovjeka, a trebali bi. Sve ostalo što imamo u torbama i novčanicima danas se doima nevažnim pred činjenicom da sve manje znamo praviti i stvarati novog čovjeka.
Ima li istine u izreci "Ko pjeva zlo ne misli": Razložno tvrdim da parole pa ni ova nisu dovoljne za tvrdnju, djelo je potvrda tvrdnji i približava nas istini. Svjedočim da sam u aprilu 1992. Godine letio od Beograda do Bihaća avionom u kom je bilo i nekoliko stotina uniformisanih zločinaca, pjevali su, ali i mislili i činili zlo.
Da je sutra smak svijeta, šta biste danas uradili: Jedan sam od onih koji ništa ne ostavlja za specijalni trenutak (pa nitaj), živim život koji je u svakom svom trenutku poseban, specijalan. Tu životnu filozofiju (ideologiju) smatram prirodnijom od one koja nas cijeli život priprema za odlučan čin, sudnji dan i sl.
Je li bolje danas biti lijep ili pametan: Pamet, sama po sebi je dovoljna ljepota, da joj nebih tražio protutežu u prolaznosti, što jeste ljepota, koja je sama po sebi relativna.
Politika je za Vas: Mudrost odživljavanja sopstvenog života, ne mudri ljudi je pretvaraju u vještinu vladanja drugima.
Jeste li ikada izdali prijatelja: Trudio sam se da pomognem i onima koje apriori ne ubrajamo u prijatelje, ukoliko sam nehatom prijatelju učinio nepravdu smatram to velikim ličnim grijehom.
Je li Vaša slava gorkog ili slatkog okusa: Tvrdim da sam bogat i sretan zato što pokušavam njegovati zdravlje, znanje, kreativnost i ljubav. Slava je pojam kom ne dajme nikakav značaj.
Otkrijte nam jednu tajnu: Uspijem li da je sebi otkrijem, podijeliću je sa vama.
Čega se najviše sramite: Neukosti onih do kojih mi je stalo ili od kojih i moja sudbina zavisi.
Najljepša žena/muškarac je: Oni što sretno spoje zdravlje, znanje, kreativnost i ljubav.
Kada je brak dobar brak: Kad je sretna osnova za dobru porodicu (zajednicu) kao osnovu svakog zdravog društva.
Je li jutro pametnije od večeri: Zavisi, ponekad od jutra do večeri naučimo puno toga što nije za pocijeniti, ali to još uvijek nije razlog da donosimo brzoplete odluke.
Neostvarena želja: Da Sarajevo postane zdrav grad po mjeri čovjeka.
Omiljeni film: Ipak „Valter brani Sarajevo“, mada se pokazalo da glumac (Živoinović) u realnu životu nije ostao dostojan te uloge.
Vaš hobi: Planinarstvo (tačnije visokogorstvo, alpinizam) uz nužne elemente, skijanja, fotografije, slikanja....
Sportista koji Vas inspirira: Ingemar Stenmark, Muhamed Šišić, Stipe Božić i u zadnje vrijeme Zlatan Ibrahimović.
Sjećate li se prvog poljupca: Kako da ne, kad ovo nebi čitao Dušan Šehovac onda bih smio priznati da je vezan za njegovu mlađu sestru, ovako neka ostane tajna.
Šta je Vaš najveći strah: Moj dobri drugar Cico Arnautović bi rekao, plašim se ljudi sa jednom pročitanom knjigom. Obzirom da veliki dio njih danas vlada ovim prostorima i mene je njih strah.
Najdraža pjesma: Najčešće recitujem Jesenjinovu „Je si li živa staričice moja“, mada su i Jesenjin i ona kojoj sam je recitovao odavno u početku iz kog smo došli i kom se treba vratiti.
Kada ste posljednji put bili na izložbi ili u pozo-rištu: Izložbe su sastavni dio mog života, ili ih postavljam ili otvaram. Što se tiče pozorišta, posljednje „Veče sa Sidranom“ sam sa puno ljubavi, pažnje i poštivanja odslušao i odgledao u Kamernom 55 u Sarajevu.
Citat koji pamtite: „Oni što u sve sumnjaju, olako mogu i u sve da povjeruju“, slika i prilika postkomunističkih društava.
Omiljena modna marka: Takvu nemam.
Osoba koja Vas živcira: Takva ne postoji, ne zbog nje već mene.
