KULTURA BiH DIJASPORE KAO SNAGA POVEZIVANJA
Ševko Kadrić, www.sevko.se, http://bogumil.blogg.se
|
Iako je naslov dosta nezgrapan, pokušaćemo ga odrediti onim što pod njega želimo svesti, o čemu želimo da razgovaramo u okviru ”Dana BiH dijaspore» otpočinjući razgovor u Mostaru.
Riječ je o kulturnim sadržajima koji promoviraju kulturu jednog prostora, socijalne grupe ili grupa uz njega vezanih. Sadržajima koji kulturu i ljude tog prostora približavaju kulturi i ljudima nekog drugog prostora. Riječ je o sadržajima i djelima koja afirmišu i njihove stvaraoce, čineći ih nezvaničnim ambasadorima kulture tih prostora. I na kraju, ne manje važno, oplemenjuju prostor novog življenja i šalju pozitivne signale inspirišući ljude na njemu ali i ljude na prostoru sa kog dolaze.
Ta misionarska uloga kulture i kulturnih stvaralaca, pomaže u premošćivanju jaza predrasuda i nerazumjevanja, različitih socijalnih grupa, naglašavajući sličnost među njima pomažući njihovo razumjevanje, oplemenjivanje u krajnjem integraciju što nije isto što i asimilacija.
Kultura i kulturno stvaranje, u ovim uslovima naglašene dezorijentacije uslovljene napuštanjem zavičaja i svega onoga što pod njim podrazumjevamo (geografsko, demografsko, jezičko i kulturno okruženje..) ima još jednu zadaću, kako je to volio Hermann Hesse da naglasi, a to je da nam pažnju odvrati od opsjednutosti htijenjem materijalnog posjedovanja i vrati na put bogaćenja duha. U tom bogaćenju duha ljudi iznova traže smisao postojanja, odživljavanja svog života i u novim okolnostima. Kultura stvaranja i ima upravo tu zadaću da ukaže i pokaže da su ljudski snovi o životu, prije i danas, ovdje i tamo, prožeti istim željama: shvatanja života i njegovo odživljavanja po određenim etičkim i estetskim normama određenim čovjekom kao vrstom i civilizacijom kao ljudskom tekovinom.
Nezvanično, danas su Bosanci i Hercegovci razasuti u 142 zemlje svijeta. Negdje ih je više, negdje manje, negdje su bolje organizovani, negdje lošije, ali je činjenica da je malo naroda na planeti koje je u historiji ljudskog roda uopšte, u tako kratkom vremenu zadesila takva sudbina. Tragična događanja 1992. godine i ne moraju biti kobna ukoliko imamo i izgradimo svijest o sebi kao evropskom narodu, vlasniku prostora koji se još uvijek zove Bosna i Hercegovina, maternjeg jezika koji se još po nama zove ali i kulture vijekovima oplemenjivane na ovom prostoru u dodiru različitosti.
Kulturni sadržaji Bosnom obilježeni
Pripremajući izložbu «(H)istorija na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas», nesuđeni nobelovac Miroslav Krleža je kao centralnu figuru izložbe stavio bosanski bogumilski stećak. To mu je bio međaš, vizir, nešto što niko drugi u svijetu nema, nešto što će nekoliko godina kasnije nazvati jedinim spomenikom evropske kulture. On se tad vrlo jasno razračunao i sa misionarima koji bi u svijetu danas Bosnu i Hercegovinu najradije prezentirali freskama, ikonama i orijentalnim umjetninama i ako je sve to trag nekih dalekih i uglavnom osvajačkih kultura koje su istina i u Bosni našle svoje utočište i pustile duboke korjene.
|
Kad bi danas taksativno želio nabrojati to čim su Bosanci oplemenili ovaj svijet, onda bih na prvo mjesto stavio trag bosanskih bogumila, ostavljen u preko 66 000 kamenih stećaka, sa vizuelnim i pisanim porukama, sevdalinku kao čuvara i njegovatelja bosanskog jezika, knjigu kao trag zgusnute (h)istorije na ovom tlu i uglavnom krvlju pisane, sliku kao vizuelni izraz u dobroj mjeri podnebljem obojen, te film, isto sliku samo u pokretu i događaju.
Neka pozitivna, dvosmjerna skandinavska iskustva
Organizovanje Bosanaca i Hercegovaca u Skandinaviji (kao i širom svijeta) devedesetih godina je bilo obilježeno prognaništvom, surovim ratnim događanjima ali i vjersko-nacionalnim okupljanjima. To je proces koji je naprosto preslikan ili donešen sa prostora krvavih nacionalnih razgraničenja. Istina on je kao takav bio u suprotnosti sa samom suštinom i bićem Bosne i Hercegovine, čim je bio i tragičniji. U tom i takvom okupljanju su se ipak najbolje snašle dvije interesne grupe, vlasnici restorana koji su restorane pretvarali u udruženja (izbjegavajući porez, tražeći dotacije od države) i druga interesna grupa su bili vjerski službenici koji su tako okupljenom narodu nudili duhovno izbavljenje kroz religiju, radeći im sebe i svoju struku. Na žalost u sadržajima njihovih aktivnosti ne nalazimo ono što bi se moglo podvesti pod temu ovog razgovora, kulturu, kulturne sadržaje i stvaraoce, tako da ćemo se zadržati samo na konstataciji činjenice, da oni postoje, da su se umnožili i da imaju veliki broj članstva ali ne i previše dodirnih tačaka sa kulturom, ni u sferi stvaranja ali ni u sferi konzumiranja. To je ono što se ovdje može naglasiti kao problem, veliki problem. (Ovdje ne želim umanjiti značaj i svijetao doprinos njegovanju maternjeg jezika od onih koji su organizovali dopunske škole).
Teatar kao kulturni sadržaj. O teatru ću govoriti kroz prizmu Jasenka Selimovića, čovjeka koji je u Švedskoj napravio sjajnu umjetničku karijeru, glumca, reditelja i na kraju kao direktora teatra u Geteborgu. Teško je zaboraviti da je proglašen za geteboržanina godine i čovjeka koji je prvi čestitao građanima ovog grada novi milenijum. On je na najbolji način pokazao da je teatarsko obrazovanje donešeno iz Bosne upotrebljivo i u ovoj zemlji, postao je ohrabrenje onima koji se žele baviti ovom umjetnošću ali bio ohrabrenje milionima useljenika pokazujući da stranac ne mora u ovoj zemlji biti samo radna snaga i kulturološki dekor.
Karikatura. Karikaturista i animator Midhat Ajanović je u Švedsku došao sa zapaženim međunarodnim priznanjima za svoj rad i ovdje je nastavio isto to, prvo na temu Bosne i međunarodnog odnosa prema tragediji a onda vrlo uspješno ulazio u svijet drugih tema, i sadržaja. Njegova iskustva se pretaču u udžbenike, ideje u animirane filmove. Iz ove branše treba spomenuti i Bahriju Mujakića, karikaturistu ali i skulptora keramičara, koji je vrlo uspješno, u keramici oživio poruke i svijet bosanskih bogumila na radost novog okruženja u Danskoj.
Pjesništvo. Mustafa Cico Arnautović je još 1995. godine dobio laskavu nagradu useljenika umjetnika godine u Danskoj. Njegova zbirka pjesama «Ptice na rukama» mu je otvorila dvolisnicu u najčitanijim dnevnim novinama «Politiken» da kaže ko je, odakle je i zašto je u Danskoj. Cico je postao sinonim prognanog pjesnika, čiji je smrtni grijeh njegova pjesma i vlasništvo nad prostorom sa kog je protjeran. Uz Arnautovića spomenimo i Muniba Delalića, Mehu Barakovića, Minku Blekić, Enisu Grozdanić, Enisu Popović Čengić, Sandru Tolić, Milorada Pejića, Alju Kadrića, Enesa Topalovića i mnoge druge koje je lijepa lira približila drugom čovjeku, Bosancu ili strancu, sve jedno.
Slikari: Enes Munđić, banjalučki slikar je u Halsbergu, napravio sjajnu prezentaciju sebe kao umjetnika, svoje umjetnosti i prostora sa kog dolazi. Dobio je umjetničku galeriju za slike, školu za slikanje ali i okupljanje slikara i to on sjajno radi već godinama. Biljana Žakula, Meša Bajrić, Smail Ajkunić... i mnogi drugi slikari su ovdje upotrijebili boju kao izraz da bi nešto rekli o sebi, svijetu iz kog dolaze i u kom se nalaze.
Književnost: Prije nekoliko godina književnik Mirko Kovač mi je rekao da se Bosancima od 1992 – 1995. godine, više toga desilo nego nekim narodima u stotinama godina, taj dio priče oni ne smiju prespavati, naprosto moraju svjedočiti o onom što i kako im se desilo, na piscima je velika odgovornost da trag ostave. Slažem se sa piscem ali ne i sa onima koji skrećući pažnju na sebe, tvrde da se i previše piše, što nije tačno. Slažem se da se malo čita a to je nešto drugo. Mi smo generacija koja ima utrostručen obavezu da ostavi trag, ali to nije dovoljno, mi imamo obavezu da novu populaciju, ovdje rođenu, dovedemo u situaciju da može čitati naše knjige ali i da ono što zaslužuje prevođenje naprosto učinimo dostupnim našem okruženju na njihovim jezicima (danskom, švedskom, finskom, njemačkom, engleskom...)
Zahvaljujući upravo tom uvjerenju i naporu pojedinaca mi danas imamo na švedskom jeziku: Andrića, Selimovića, Sidrana, Jergovića ali i desetak novih pisaca koji sad žive i rade ovdje. Zulmir Bečević, Fausta Marijanović, Meho Barakovic, Emina Minka Blekic, Nizama Čauševic, Ferid Čehiċ, Ševko Kadric, Sedin Kaljalić, Saida Malkoč-Trnka, Muharem Nezirevic, Ejub Pašalic, Enisa Popovic-Čengic, Milan Todorović-Todor, Midhat Ajanović…
Prevođenje: Ovdje želim naglasiti važnost onih koji omogućavaju prelazak pisanog umjetničkog djela iz jednog jezika u drugi, prevodilaca. Baz njih ove kulturne čarolije prelaženja iz jednog jezika u drugi nebi bilo. Spomenimo samo neka imena iza kojih su ostale desetine prevedenih knjiga. Dr Izet Muratspahić, Đorđe Žarković, Adolf Dahl, Erna Tufek, Elvira Ćatić, Emira Sunqvist, Hazim Lolić, moja malenkost i drugi.
Film: Filmski stvaraoci iz Bosne su napravili sjajne karijere u svijetu i ovjenčali se najvećim priznanjima Oskara (Danis Tanović), zlatnom palmom (Emir Kusturica), zlatnim medvjedom (Jasmila Žbanić)... I u dijaspori se film, kao izraz njeguje, posebno kod mlađe generacije. Mirza Ekinović u Danskoj je napravio sjajan film, braća Omanović u Štokholmu, Ajanović u sferi animiranog filma u Geteborgu. Ova umjetnost, medijski interesantna, mladima atraktivna se možda i nedovoljno koristi kao umjetnički izraz koji zaslužuje pažnju, posebno u vremenu masovne upotrebe tehnike. Reditelj Pjer Žalica će u jednoj prilici konstatovati: «Sa dobrim glumcima reditelj može snimiti film i mobilnim telefonom». Taj princip možemo prenijeti i na dobru priču, a takvih imamo na pretek.
Muzika: Vedran Smailović i njegovo violončelo su svakako muzički simboli našeg vremena, prkosa bjesomučnom uništavanju grada i ljudi. Njegova slika koncerta u razrušenoj Vijećnici je svjetski poznata a on junak romana, junak vremena. Muzika kao izraz je sjajno sredstvo približavanja ljudi, kako horsko ili solističko pjevanje, tako i instrumentalno izvođenje ali i ples i igra. Pod igrom u muzici prije svega podrazumjevam folklorne igre kroz koje se slavi ritam, koreografija, muzika, u nekom vremenu zamrznuta odjeća. U "narodnom» organizovanju i aktivnostima folklorne igre ponajviše zaslužuju epitet kulturne prezentacije i približavanja drugima.
|
Iz ove priče o muzici najradije bih izvadio turbo-folk muziku, na žalost ona je način okupljanja ljudi sa Balkana širom svijeta, ona je kao nusprodukt kapitalističkog načina proizvodnje i potrošačkog mentaliteta. U tom, kapitalističkom svijetu je vikend namijenjen opuštanju bez velikih kulturnih i estetskih zahtjeva, ali i te forme okupljanja se mogu iskoristiti da se posjetiocima nude i neki drugi, kulturni sadržaji (slika, knjiga, film, monodrama, prestave njihovi stvaraoci...)
U tom smislu sevdalinka, kao urbana pjesma kojom su Bosanci i Hercegovci u svojim avlijama sačuvali maternji jezik od arabizama i turcizama, traži svoju valjanu promociju, kroz izvođenje, prevođenje...
Umjesto zaključka:
Ovim nabrajanjem, kulturni sadržaji nisu iscrpljeni, ali ni njihovi nosioci. U prizmu posmatranja smo stavili samo jedan prostor, onaj skandinavski i to samo jedan njegov dio. Cijeloj priči nedostaju desetine drugih zemalja i iskustava (Njemačka, Engleska, Holandija, Kanada, Amerika, Hrvatska, Srbija....)
Cilj svakako nije ni u nabrajanju i konstataciji već iznalaženja načina da ti sadržaji i njihovi nosioci budu, ne individualni napori pojedinaca već osmišljena aktivnost, organizovanog društva ili društava.
Prije svega mislim na Bosnu i Hercegovinu kao organizovano društvo, koje u svom planiranju budućnosti naprosto mora računati i na ljude koji su je silom prilika napustili u skoroj prošlosti.
Drugo mislim na države domaćine koje podržavaju sadržaje koji reprezentiraju kulturu velikih socijalnih grupa koje su udomile. Na tim socijalnim grupama je da te sadržaje i valjano ponude.
Treće mislim na samoorganizovanje nosilaca kulturnih sadržaja koji će se nametnuti užoj ili široj zajednici i organizovano nastupiti. To se već desilo sa piscima koji se već pet godina okupljaju na sajmu knjige u Sarajevu uz podršku Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice. To je svakako samo jedna od mogućnosti.
Četvrto, to su narodna udruženja tipa udruženja, saveza, kongresa i sl. čiji je rad nemoguće svesti na folk i sportska okupljanja.
Peto, mislim na medije koji kulturnom stvaralaštvu daju značaj, čine ga dostupnim široj publici (novina, radio, TV, Internet sajtovi...)
Valorizaciju bosansko-hercegovačke kulture je danas naprosto nemoguće valorizovati bez ozbiljnog uzimanja u obzir kulturnih stvaralaca po svijetu razasutih i njihovih učinaka na afirmaciji svoje kulture i njenog približavanja drugima.
Ovi okrugli stolovi i imaju zadaću da iznađu i ostale kako mogućnosti tako i sadržaje i forme organizovanih nastupa nosilaca kulturnih sadržaja i njihovih djela kao najprikladnijeg načina približavanja nas i njih, nas i nas.
______________________________________________
RAZGOVOR NA TEMU: "Kultura dijaspore kao snaga povezivanja"
- Mjesto održavanja - Centar za kulturu Mostar
- Vrijeme održavanja- 25.07.2009 sa početkom u 19.30-22.00
- Organizator: Centar Lokalnog Razvoja, Mostar
