sevko

 

Denis Dželić je imenovan Banjalukom, Bosnom, danskim fjordovima, snom o zavičaju uknjiženom u desetak knjiga... moglo bi se tako nabrajati u nedgled i nebi pogriješili ni u jednom od imena upredenih u život koji teče od 16. oktobra 1954. gdoine.

U Banjaluci je radio sa strujom, pomagao joj je da svjetlo i snagu kilovata prenese sa jednog kraja na drugi, da obasja, ogrije, pokrene i obraduje i tako punih 20 godina. Onda su došli i samo naredili: Odlazi! Nije se bunio, znao je da je živa glava bar može sanjati zavičaj.

U junu 1993. Godine spašavajući glavu i porodicu u ruksak na leđima je umjesto hrane natrpao knjige. Naprosto nije htio da se odvoji od Hemingveja, Hesea, Singera, Meše Selimovića, Nasihe Kapidžić, u bijegu je tražio spas i za njih ali i u njima spas za svoju dušu i svoju porodicu.

Ploveći Evropom za zavežljajem na leđima i porodicom u rukama, usidrio se u dalekoj i hladnoj Danskoj, obali prema Bosni okrenutoj. Tu je knjige iz ruksaka na desetine puta izčitavao a onda sjeo da i svoju napiše, odpjeva. Prvi roman je nazvao „Ptice iz fjordova“. U njemu je pričao priču o protjeranoj Banjaluci u kojoj je i on kockica. „Malo kad sam sreo istinskih slavitelja bosanskog jezika kao ovog paganskog poetu, otkinutog od paganskih korijena, zaturenog među danske fjordove da ih pjesmom i pričom daje glas“, reći će Ševko Kadrić o ovom Denisovom prvljencu.

Uknjižio je Denis i naslove: „Paganski poeta“, „Bajka za Unu“, „Astralni letovi“ u njima se propitkuje o smislu postojanja i čovjeku samom:
„Čovjek nije ono što mi mislimo o njemu, ni slika koju stvorimo o njemu, ni ono što sam misli da jeste, on je nepoznanica samom sebi. Čovjek je najveća misterija“.
O sebi će zapisati:
„Ja sam tihà rijeke. Mirujem pod granama vrbe sve dok me ne zahvati vrtlog vira i ponese maticom. Doživio sam virove zemljotresa, bolesti, smrti, rata, progona i ponovo sam u tìhi. Vrtjelo me dok se nisam uhvatio za granu izbjeglištva i skrasio pored vode.“
Devet godina je Denis Dželić dio porodice bosanskih pisaca koji iz dijaspore pohode Sarajevo i Sajam knjige u njemu, sa obrazom svojom ili tuđom prevedenom knjigom. Ove godine Denisa sudbina za bolesnički krevet vezala, za postelju od izbjegličkog sna u Hundestedu, tako mu se zove novi zavičaj.