CIJELA BOSNA ĆE BITI VUKOVAR

 
 

 

Razgovor sa profesorom Ševkom Kadrićem iz Sarajeva

(Ljube Profilovski, Nova Makedonija, maj 1992 god.)

 

 

                 Ono što se sada dešava u Bosni i Hercegovini još uvjek nije tako strašno, kao što može da bude.  Ratne logike postavlja pitanje ko je sljedeći? Riješenje treba tražiti unutra, prije svega u srpskom narodu koji konačno treba da se zapita: da li sve to što se dešava ”u ime” njega je zaista i u njegovom interesu.

 

                 ”Slušaš silne eksplozije, granate padaju pored tvoje zgrade, gledaš kroz prozor i vidiš uništene automobile. Zatim nastupa tišina, sve je mirno, stanari izlaze pred zgradu da vide svoja uništena auta. Tada, u tom momentu, slijedi druga eksplozija. Gledaš kroz prozor od ljudi ostali samo trupovi” Tako počinje svoja kazivanja Sarajlija mr. Ševko Kadrić, čovjek koji je mjesec dana bio u agoniji sarajevske drame i koji iznosi svoje opservacije o tome zašto  se sve dešava na prostoru bivše Jugoslavije i kuda sve vodi. Razgovaramo u Skoplju gdje se nalazi angažovan na humanitarnim aktivnostima Dječije ambasade.

 

                 Koji su po vama razlozi za sav ovaj haos što je zadesio bivšu Jugoslaviju i konkretno Bosnu i Hercegovinu?

 

                 Rat, prvo u Sloveniji, zatim u Hrvatskoj a sada i Bosni i Hercegovini je krajnja manifestacija krize sistema bivše južnoslovenske zajednice. Ona je počela mnogo ranije nego je bila vidna u javnosti. Ona se praktično protezala u cijelom poratnom periodu. Suština problema je ipak u organizaciji vlasti koja je funkcionisala na nerazdvojnoj vezi partijskog, armijskog i državnog aparata, što sam već nazvao ”svetim trojstvom”, pri čemu je konstantno izmišljala razne neprijatelje. U takvim uslovima stvoren je mehanizam vlasti koji je mogao funkcionisati samo uz naglašavanje ugroženosti i ”proizvođenjem vanrednog stanja.” Cjelo društvo je militarizovano. Već od osnovne škole učenici su učili oružje, mine, i sve ono što je vojni zanat, u radnim organizacijama su organizovane cijele vojne jedinice, po republikama teritorijalne odbrane i sl.. To je samo ilustracija šta su vojnici mogli da ponude društvu u razriješavanju njegovih problema - vojni zanat, vojnu opremu i sebe. Problem je u tome što se društveni problemi u miru ne iscrpljuju kroz pripreme za rat. Danas je vidno, na žalost, da su naši narodi zaista bili dobro pripremljeni za rat.

                 U vremenu naglašene krize i nedostatka autoriteta, kakav je bio Tito, sve slabosti sistema vlasti su došle do izražaja. Raspad ideologiziranih socijalističkih sistema je bio stvar vremena, što se u svijetu već i desilo. Nosioci vlasti u Jugoslaviji su se našli pred ključnim pitanjem: prihvatiti program reforme, kakav je recimo nudio Ante MarkoviĆ, što bi značilo i sopstveni poraz i silazak sa vlasti, ili silom ”ograditi” sebi dio Jugoslavije kom će ostati vlast. Na žalost oni su izabrali ovo drugo. Logika tog ograđivanja dijela Jugoslavije, koje možemo zvati i pravim imenom, Srboslavije ili Velike Srbije, je već uočljiva i jasna. Poslije ukidanja autonomnosti Kosovu i Vojvodini te klasičnog puča u Crnoj Gori, iz Jugoslavije je izbačena Slovenija, zatim dvije trećine Hrvatske i sad se izbacuje dio Bosne i Hercegovine.

 

                 Kako se desilo da su u ovaj haos uvučeni svi južnoslovenski narodi?

 

                 Vojna teorija ima odgovor i na to pitanje. U Jugoslaviji nije riječ o međunacionalnom, među narodnom, konfliktu. Međutim nosioci instrumentalizacije nacionalizma, sopstvenu ugroženost mijenjaju sa ugroženošću naroda isturajući narod ispred sebe. U takvoj situaciji jedina važeća logika postaje logika samoodržanja. Sa psihološkog stanovišta to ne izgleda nenormalno ali je situacija nenormalna. U normalnim uslovima čovjek ne podržava nenormalne programe ali u nenormalnim okolnostima mnogo toga ”postaje normalnije”.

                 Argumenti ugroženosti se traže u istoriji, bližoj ili daljoj. Ako ih nema u posljednjih sto godina ima u hiljadu. Tako su u Jugolsviji svi odjednom postali ugroženi. Jedna kategorija ljudi nošena patološkim pobudama osvete, ubijanja, razaranja i sl. je od početka prihvatila da bude sila zla (prvi dobrovoljci, bojovnici), druga kategorija je stavila glavu u pjesak i čeka da sve to prođe po mogućnosti bez njih, a ona će na kraju da sudi i da tvrdi kako je eto sve pretpostavila. Treća pak kategorija govori, osuđuje ali i dobija po nosu, to su heroji ovog vremena ali su na žalost rijetki. Četvrta kategorija je, ako je mogla pobjeći, pobjegla.

 

                 Koliko su nacionalni programi u Jugoslaviji inspirirani germanskim nacionalizmom iz prošlog rata?

 

                 Na žalost mnogo su slični. Uz iste principe je pothranjivan nacionalizam i u Njemačkoj i kod nas. I Hitler je u riješenju ekonomske krize u Njemačkoj ponudio argument sile. Ponudio motive za aneksiju Austrije, agresiju na Čehoslovačku, Poljsku i dr. Tada je bio ugrožen Njemački narod sada Srpski. Tada je Hitler pljačkao i okupirao Evropu koja je bila podosta bogata. Sada imete nešto slično. U BiH se provociraju vojna dejstva slabo naoružanih bosanskih snaga a za uzvrat se razaraju cijeli gradovi, ubija na desetine hiljada nevinih ljudi. Slično se desilo i u Hrvatskoj. Posljedice njemačkog nacizma se još osjećaju. Tako će biti i kod nas dugo poslije okončanja sukoba.

 

                 Postojalo je nekakvo uvjerenje da do rata u Bosni i Hercegovini neće doći baš zato što su svi bili svjesni posljedica, međutim ipak je došlo?

 

                 Takvih procjena je bilo od onih koji su bili svjesni katastrofalnih posljedica rata u Bosni. Međutim to su više želje koje proizilaze iz  sagledavanja posljedica. Međutim sama logika raspada internacionalne Jugoslavije ne može da zaobiđe internacionalnu BiH. Gubici Hrvatske i ambicije Srbije moraju da se kompenziraju u Bosni od koje se očekivao najmanji otpor. Scenarij napada je isti kao i ranije, ugroženost, bašibozluci, provokacije, eksplozije. Zatim dolaze mirovnjaci koji predlažu ”nužnu” podjelu. Mi znamo da etnička podjela BiH nije moguća. Bar zdrav razum tako govori, ali ukoliko   danas Sarajevo postaje Vukovar, pa Mostar, Kupres, i sl. bude li to zavisilo od ovih koji danas BiH napadaju sutra će cijela biti uništena poput Vukovara, onda se tu crpi potvrda tezi o nužnoj etničkoj podjeli. I to će tako biti ako sudbina Bosne bude zavisila od onih koji su je skrojili mimo nje. Zato zmiju treba gađati u glavu. Ukoliko se to ne učini danas zbog agresije na Bosnu, a već je propuštena prilika u Sloveniji i Hrvatskoj, onda je pitanje ko je sledeći: da li je to Kosovo, Sandžak, Crna Gora ili Makedonija. I da li će ostati samo u okvirima bivše južnoslovenske države ili će se proširiti na širi prostor Balkana. U svakom slučaju proširenje rata, i u jednom i drugom slučaju, Makedoniji ne odgovara. Makedoniji jako treba mir u Bosni i Hercegovini.

 

                 Moželi se zaustaviti rat pritiskom ili vojnom intervencijom međunarodne zajednice, posebno EZ?

 

                 U Evropsku zajednicu, čak ni SAD ili UN, kao moguće sanatore južnoslovenske drame, ja mnogo ne vjerujem. Riješenje ja priželjkujem iznutra. Srpski narod napokon mora da se instrumnetalizira, mora da dođe do radikalnog političkog zaokreta unutar samog naroda pod čijom firmom je, do sada, napravljen najveći dio zala u Jugoslaviji.

                                                   

Trackback
RSS 2.0