sevko

 

DAN ŽENA – između stvarnosti i očekivanja

Š. Kadrić

Safeta Obhodjas                   Fausta Marijanovic                   Karmen  Medija - velagic 

 

Žene bosanski pisci imaju razlog i povod da kažu šta misle i očekuju o ( martu, nekad slavljenom danu upamćenom po mnog cvijeća i zabava po hotelima, gdje su muškarci slavili za oboje, žene plaćale opet za oboje. Svijet u kom živimo i koji se podobro nageo i ekonomski i moralno, je zapravo muški svijet. Svijet u kom je i Bog muška imenica (Guru, Allah, Bog, Jehova...), svijet u kom je cijela (h)istorija ljudskog roda, zapravo (h)istorija muškarca i ratovanja, liječenja njegovog međunožnog kompleksa i nemoći pred ženom.

Kad je Bosna u pitanju, tu je samo do 1939. godine broj pismenih žena prelazio magičnu brojku od 2000. U Titotvoj Bosni, upravo toliko žena su postale specijalisti, magristri i doktori nauka. Kad se očekivalo da će doći novo vrijeme, koje i na ženu liči, ženu ka o simbol sigurnosti i ljepote, ponovo je na scenu iskoračio muškarac sa svojom čizmom i silom, muškarac vojnik, vjerski službenik, političar... žena je pometena sa društvene scene na koju se još zadugo neće vratiti, ako se vrati ikako. Dan žena, bez obzira kako ga osjećali jeste povod da se upravo o tome govori, položaju žene i značaju njenog dana danas. Evo šta o tom danu misle tri bosanske književnice, tri generacije: Safeta Obhođaš, Fausta Marijanović i Karmen Medija Velagić.

 

Safeta Obhodjas, književnica

 U mojim mladim godinama, u vrijeme kad su još „ideje ili bogovi socijalizma po zemlji hodili“ voljela sam praznike, što ne znači da je to imalo ikakve veze sa proslavama. To je bilo dragocjeno slobodno vijeme, koje sam bar djelimično posvećivala pisanju. 8. mart, drugi proslavljali i ovako i onako a ja uvijek žurila kući, za moj pisaći sto, da ispišem završnu ili otvorim prvu stranicu neke nove priče o životu svakidašnjem.

Svakako da sam znala kojim je povodom ustanovljen taj praznik. I mislila sam da ću se svjetskim predhodnicama u borbi za ravnopravnost žena najbolje odužiti ako u svojoj literaturi direktno opišem našu tradicijom opterećnu stvarnost a potpuno zanemarim što stoji u komunističkim pamfletima o ravnopravnosti rodova.

 Svi znamo da je većina ljudi, oba roda, na bilo kojem merdijanu ove nam zemlje, na prvom mjestu, osim vlasti naravno, zainteresirana za tri životne maksime: use, nase, i podase. Ako u zemlji ne vlada diktatura, kako je to nekad bilo kod nas, onda manjina ima priliku da preko štampe ili na tribinama istinom opauči po hedonistima. Kod nas je to bilo jako teško, jer su nam sva prava, prepisana naravno od seocijaldemokrata na Zapadu, data unaprijed, garantirana Ustavom i ko zna čime još. Od te papiromanije se nije vidjela stvarnost. To što su žene morale trpjeti nasilje u porodici, seksualno iskorištavanje „drugova na odgovornim položajima“, zarađivati za izdržavanje porodice a istovremeno nositi svu odgovornost da ta porodica kako tako funkcionira, to više nije bila društvena briga. Nisu postojala „kuće za žene“, gdje su se mogle skloniti od nasilja, nisu postojala bračna savjetovališta, socijalna skrb za samohrane majke ili psihološka pomoć prilikom pobačaja i bolesti. Pa i ptice na grani su znale da kod nas nije bilo nikakvog respekta pred nerođenim životom, da su se abortusi u našim ustanovama za zaštitu zdravlja žene obavljali kao na pokretnoj traci, čak i fetusa u sedmom mjesecu trudnoće. O tim problemima se nije smjelo otvoreno govoriti a ni same žene nisu imale snage tematizirati, iznijeti na vidjelo muku svoga tijela i duše. „Rođene da trpe“, tako se govorilo. Čast pojedinim izuzecima, feministkinjama na čelu sa Dr. Nadom Sofronić-Leer, čiji su početni uspjesi osvješćivanja žena u sedamdesetim kasnije nestali u huci nacionalističkog ludila. Prilikom razgovora sa mojim suvremenicama u supatnicama često sam imala utisak da za njih postoji samo jedna dilama: kako sve to podnijeti a ostati normalnom, i pokazivati svijetu samo našminkano lice i lijepe prnje.

Ovo sad nije prilika da elaboriram svu našu problematiku iz prošlih i sadašnjih vremena iz ženskog ugla. Ali postoji jedna knjiga koja je meni dopunila saznanja o prošlosti i sadašnjosti, a to je knjiga Dr. Zilke Spahić-Šiljak „Žene, religija i politika.“ To naučno istraživanje trebaju po mom mišljenju prostudirati svi oni koji žele nešto naučiti o nama samima.

 

Fausta Marijanović

 Osmi mart treba ukinuti ili proglasiti Internacionalnim danom borbe za emancipaciju muškaraca. Neugodno je biti žena kada se znaju porazni izvještaji o položaju muškarca danas. Ovih dana su se mogli čitati napisi o narušavanju ljudskih prava muškaraca i održavanju neprihvatljivog statusa muškarca u Evropi i svijetu. Skoro svaki treći muškarac je u toku svog života izložen nasilju, psihičkoj i fizičkoj torturi a skoro svaki četvrti silovanju i seksualnoj zloupotrebi. Ubistva muškaraca radi povređene časti su ekstremni oblik kolektivne kontrole i zlostavljanja, najčešće od strane žena u pojedinim društvima, koje progone i ubijaju muškarce koji se bore za slobodu prava nad svojim tijelom i seksualnošću. Smatra se da je statistika o zlostavljanju muškaraca nepotpuna jer veliki broj muškaraca koji su žrtve nasilja ne prijavljuje ova zlodjela iz straha i srama, nego se još više povlače u privatnost porodice i odgoj djece prihvatajući na sebe ulogu žrtve. Podređenost muškaraca u porodici i psihički teror ogleda se u strogoj kontroli kretanja i ograničavanju slobode na sopstveni stav i mišljenje. Diskriminacija muškaraca na tržištu rada je posljedica negativnog odnosa prema tipično muškim zanimanjima koja se sve manje cijene u društvu. Muškarci su u prosjeku manje obrazovani nego žene iz razloga uzimanja na sebe kompletne brige o domaćinstvu i odgoju djece, čestim nemogućnostima školovanja radi njegovanja bolesne djece i starijih članova porodice i odsustvom motivacije za školovanje kada se zna da visokoobrazovani muškarci dobivaju najčešće loše plaćene niskokvalifikovane poslove na tržištu rada. Plaće muškaraca su u pravilu znatno niže nego plaže žena a u nekim zemljama je ta razlika i čitavih trideset procenata.

Ako ne povedemo odlučnu akciju za zaštitu prava muškaraca u društvu možemo uskoro očekivati pojavu ekstremnog reakcionarstva u obliku maskulinistiskih organizacija i napose ni malo poželjnog militantnog maskulinizma.

 

Karmen Medija – Velagić, književnica

 

Danas bih se radije sjetila meni bliskih žena; bosansko-hercegovačkih, mojih neimarki, mojih Hasanaginica, mojih gordih i ponosnih, neumoljivih i hrabrih. Žene iz moje domovine ali i one koje su poput mene, daleko od domovine. Da, one, koje kao i ja svjedoče da nas ima i tamo gdje nije Bosne.

 Skrivene u maglama švedskih ledenjaka, u njemačkim švarcvaldskim šumama ili američkim prerijama, svojim krhkim rukama spajaju dva svijeta, onaj izgubljeni ali nikad zaboravljeni; na padinama bosanskih brda i ovaj novi, prihvaćen ne srcem već dušom raspolovljenom na čežnju i na nadu u neko bolje, svijetlije Sutra za djecu i radi njih... sve radi njih. Žene iz jedne zemlje prkosne od sna, a “njihovi snovi zaboravljeni, kao da još uvijek teku ispod sarajevskih mostova”, kako moj prijatelj i pjesnik Halil Džananović poetično reče.

 Mi volimo ovom svojom balkanskom, nježnom, na ovim dalekim prostorima, nedokučenom dušom. Mi ne bivamo bačene u ladice modernih žena ali nas se ne može strpati u ladice u kojima se stiskaju potlačene, izrabljivane, zgažene, polijevane benzinom i spaljene neevropske nesretnice. Mi smo prozapadnjačka, nježnija i tajnovita strana evropske pa i svjetske ženstvenosti.  

 Toliko smo slične junakinjama iz 1908. godine u našoj gorčini i gordosti da trgamo nepravde oko naših bijelih zglobova a opet tako različite u našoj tihoj riječi sa crvenih usana.

 Mi smo žene koje se ne mogu lako naći u minićima u disko barovima, još manje po luksuznim restoranima, ne uplaćujemo wellnes terapije niti vodimo psiće na frizure. Mi ne idemo na krstarenja luksuznim parobrodima niti nosimo haljine od Versaccija. Pa ipak smo dame evropskog izgleda, orijentalnog duha i s mirisom divljih rijeka, koje svoj tok ne mjenjaju, već obale sebi povinuju.

 Mi smo mnogo više od toga. Mi nejake, nježnije i ljepše držimo u našim rukama krhke spone između tradicionalno odgojenih muževa i modernih nazora naše djece, između biti i ne biti, između otići i ostati. Mi smo odgovor kako se dva svijeta, tako različita, ne trebaju sudarati i lomiti u okršajima, već pomiriti u svojim razlikama i prepoznati u svojim sličnostima. Mi smo još više, mi ovako nježne, postale smo ambasadori i vrhunski političari koji ljubavlju i ustrajnošću i intuicijom stvaramo od dva svijeta jedan Univerzum, sačinjen od spektruma boja razumjevanja i svih njegovih nijansi. Vrhunske umjetnice! Pa, moje drage jake Hasanaginice i Amazonke, sretan nam Dan žena!