sevko

Martin i Hamza, Š. Kadrić, izvod iz romana.

IX

Lazar Drljača, Boračko jezero, ulje

                 U Wormsu, ispred kamenog dvorca u kom mu je upravo izrečena smrtna presuda, stajao je Martin u kamene zidine zagledan bez misli, bez straha, prkosan i zadovoljan. Zadovoljan što je uradio što je mislo da treba, došao je umjesto da pobjegne, govorio umjesto da ćuti. Zidine dvorca se ispred njega ispriječile i pogled mu podizale put neba. I gore nije našao ništa, što bi prije, udubljen u misli nalazio. Oblaci nošeni hladnim proljetnim vjetrom i večernjim rumenilom poprskani,  igrali neku svoju igru kao da ih se ni, car, ni Worms ali ni Martin ne tiču. Martinu se oči zamaglile od prkosa, u nebo više nije htio gledati, oborio oči prema kanalu što je dvorac vodom od neželjenih gostiju čuvao. U onoj vodi, sjenama i vjetrom uznemirenoj, ugledao ženu u pokretu. Na ruci imala pletenu korpu. Sunce po njoj i onoj korpi, prskalo boje, uplićući ih u kosu po leđima raspletenu, karmin sa usana nije trebalo po licu prskati, razlio se sam, a tek oči...

Oči boje kestena, su ono što mu je posljednje u glavi, poput maglovite slike ostalo, prije nego su mu vreću na glavu nabili i ugurali u kočiju koja je nekud žurno vozila. U mraku, zmeđu dvojice snažnih momaka uglavljen, imao je vremena da požali što se nije sa tvrđave niz kamene zidine sam bacio ili u onaj jarak u kom mu se mlada žena ukazala. Sad sve bilo kasno, svoju smrt on nije birao, drugi mu je već izabrali, lomača. Zamišljao je veliki stub poput božićnog drveta, samo umjesto zelenila suho granje ispod njega naslagao sa ostavljenim mjestom za jeretika, njega.

- Doktore, želite li se odmoriti, ručati i osvježiti? – pitali su ga poslije nekoliko sati brzog tjeranja konja u galopu.

- Prvo mi recite ko ste vi i kuda me vodite? – upitao zatečen ljubaznim pozivom na odmor i osvježenje, ali i onim «doktore».

- Prijatelji, to je sve što vam sad možemo i smijemo reći – rekli mu kroz zagonetan, ali i prijateljski osmjeh.

 

                 Odveli Lutera... ubili Lutera... bile su vijesti koje su obišle svaki kutak prostrane, ali izdjeljene Njemačke. Neki slavili, neki proklinjali i papu i Rim, sluteći mrak i strah koji će tek po posnoj njemačkoj ravnici posijati.

- Za tri sedmice će taj jeretik goreti na lomači – govorio je Johan Tetz dominikanski sveštenik nasleđujući se Martinovom nesrećom ne vidjevši u njoj i svoju. Čuvari papinstva Njemačkom slavili pozivajući na odlučan progon jeretika, uvjereni da je najveći među njima na putu prema Rimu i lomači. Niko, čak ni carski panduri nisu sa sigurnošću znali gdje je Martin, vjerovali da je inkvizicija poslala svoje tajne odrede da ga u Rim privedu. To bilo vrijeme inkvizivije, ona bila kao sudbina i mač koji je svima visio nad glavom, nikad i niko nije znao kolika je cijena podavanja Rimu. Sumnja i strah, poput bauka, kružili Njemačkom, svak se svakoga plašio, niko nije bio siguran da nije grijeh počinio ili da bar nije grešno mislio. O grijehu jedino Rim i papa odlučivali, živim i mrtvim, ženama i muškarcima, vlasteli i sužnjevima, svima.

                 U dvorcu Wartburg, kasno noću, saski knez-izbornik Fridrich lično kočiju čekao.

- Dobro došao prijatelju – rekao Martinu žureći mu u zagrljaj.

- Da mi je srce puklo na ovom tajnovitom putovanju, smrt bi mi još i nagrada bila – šalio se Martin prepuštajući se tajnom gostoprimstvu. Ljubazni domaćin i zaštitnik mu je odnekud već ranije Bibliju na grčkom jeziku nabavio, čekala ga u njegovoj sobi.

- Profesore Luter, sve dok nemamo Bibliju na našem jeziku  ona je u vlasti mrtvog jezika i živoga antikrista u Rimu – rekao mu je Fridrich pokazujući rukom na onu na grčkom jeziku.

- A ja mislio da ću umrijeti prije nego taj dio započeta posla ne obavim – šalio se Martin zahvalan domaćinu, ali i Onome što puteve čudnim razlozima ukršta, njegov sad sa Fridrichovim ukrstio.

- Onaj što je tebi dao u zadatak misiju izbavljenja, Njegovog, tvog ali i našeg, mene zadužio da te sad spasim, sva sreća te slušamo istog Gospodara – odgovorio mu domaćin kao da se šali, a nije spašavati jeretika u to doba, značilo je i računati sa njegovom sudbinom.

Martin nije vremena gubio, pogledao je kneza a onda Bibliju i prionuo na prevođenje. Obojica su znali da je taj posao više od prevođenja, Biblija na narodnom njemačkom jeziku je trebalo da bude rodoslovnica nove Njemačke, njemačkog naroda i njemačkog jezika. Znali su i da se igraju sa vatrom, da čete papine inkvizicije mogu pokucati i na vrata dvorca Wartburg u potrazi za najtraženijim jeretikom i njegovim pomagačima.

Ono što mu se do juče činilo jednostavno i lagano, sad je postajalo izazov ali i odgovoran i težak posao. Prevodio je poglavlje po poglavlje a onda im se vraćao, ujednačavao ritam, naglašavao poruke, jezički umivao tekst. Načas bi osjećao bol u stomaku od zadovoljstva vidjevši cijelo poglavlje svete knjige na svom maternejm jeziku, dostupno svima koji jezik čitati znaju. A i oni što ne znaju sad imaju velikog razloga da nauče, mislio obradovan rukopisom, ponosan na sebe. Pismenost je sada Božija obaveza, kako stati pred Boga a ne znati čitati njegovu knjigu i tebi ostavljenu, pitao se i radovao, zagledan u vrijeme koje dolazi, vrijeme u kom njegovi sunarodnici, čitaju, uče ili naizust govore misli svete knjige u kojima nalaze snagu, milost i spasenje. Ne moramo se više našem Bogu moliti na tuđem jeziku, nisu samo oni miljenici Gospoda, već i mi. Svi smo pred Gospodom isti, i naš je Gospod kao i njihov, premetao po glavi odmarajući se i uživajući u onom što je već preveo, pa opet nastavljao. Na trenutak bi uživao u samom prevođenju, kakav i koliki je to novi doživljaj, kad praviš most između dva jezika, dva svijeta da mudrost iz jednog u drugi pređe, prošlo bi mu kroz glavu poput radosti ali i hrane sueti. Radio je baš kao da mu već uže nad glavom visi ili kao da stoji na nepotpaljenoj lomači, žurio je.

Znao je da će Bibliju čitati u svakom dijelu Njemačke, i stariji ali i najmlađi, tražio je ono najljepše u svim njemačkim dijalektima formirajući novu gramatiku koja na sve liči. Možda i nije tako razmišljao, već je tragao za najboljim prevodom, ali često ljudi ne upravljaju svojim djelima, ona mimo njih počinju živjeti svoj život, tako je i ovaj prevod Biblije ubrzo Nijemcima postao pravopis jedinstvenog njemačkog književnog jezika.  

Molio je domaćina  Fridricha da mu nađe nekoga ko bi sa njim u pred veče šumom oko dvorca šetao, da noge protegne, ali i da ga kasnije sluša dok prevod čita, to mu bio najbolji način da provjeri prevedeno, ali i ispravi što je za ispraviti.

- Nema mnogo onih koji znaju da si u dvorcu a i oni što znaju ne znaju da si baš ti Martin Luter, ali ćemo ti pratnju i slušaoca naći, pratiću te i slušati ja – rekao mu domaćin pristajući da bude prvi slušaoc Biblije na njemačkom jeziku. Dok je Fridrich Martina slušao i dah bi mu u duši zastao u strahu da čitaoca ne pomete, u radosti da sluša svetu knjigu na svom jeziku. Onda bi čuo lupanje srca kao da hoće da iskoči ali i grmljavinu u daljini, kao da je i nebo na zemlju silazilo. Taj obred, dorade prevoda i oskuškivanja srca i grmljavine, produbio je njihovo prijatlejstvo. Bili su uvjereni da čine dobro i da to što rade vrijedi njihovih žrtvi. Ubrzo je prevedeni dio Biblije odlazio u štampariju a onda onima kojima je i namijenjen, čitaocima. Žar se ponovo u plamen pretvorila, cijela Njemačka je gorela u vatri novih reformi oslonjenih na one prevode Biblije što su tajno iz dvorca Wartburga dolazili. «To Luterov duh zemljom prohodao», govorio narod dijeleći tajno ona prevedena poglavlja, očekujući da se i nova pojave. «On je još za života Bibliju na naš jezik preveo, kao da je znao da će mu uskoro doći glave», dodavali žaleći Martina, radujući se Bibliji na svom jeziku.

 Za tri mjeseca, Martin je cijelu Bibliju preveo, i dao joj krila da narodu njemačkom u susret ode. Ispostavaviće se da će, možda baš Fridrich otupiti Martinovu revolucionarnost. «Nijemac Nijemcu ne smije biti neprijatelj», pisao bi kasnije kad se «iz mrtvih» među žive vratio a seljaci tražili od njega da ih podrži u njihovu ustanku protiv vlastele.  

* * *

Tamo preko Alpi u Bosni, kad su bosanski jeretici, bogumili, klekli pred sultana Mehmeda II Fatiha, pokazujući mu pokornost, on im rekao: ”Koliko ja znam ovo nije ružna grupa ljudi. Šta hoćete od mene tražite?” «Neka se iz naše zemlje kupe mladići koji će u Istambolu odgajati i školovati za visoke službe”, rekao jedan od njih govoreći u ime svih, tako i bilo. Znali Bosanci da ih od sile jakoga sultana samo njihova pamet može sačuvati, slali djecu u škole da se snagom pameti ogrnu. Svake jeseni, kao da po zlatno žito dolaze, sultanove sluge dolazile sa velikim sepetima u kojima su bosanske mladiće nosile prema Stambolu. Prvo slušajući njihove roditelje onda i ne pitajući ih, samo kupili. Rijeka sepeta sa bosanskom djecom tekla put Stambola, a otamo se, oni koji bi škole i ratove preživjeli, vraćali kao starci i moćnici, štitili Bosnu ali i sultanovo carstvo. Sultan ih za sebe a ne za Bosne pripremao.

Tako i te godine, baš kad je Martin Bibliju na njemači preveo, sultanski sepeti nosili djecu iz Bosne prema Stambolu da svoj jezik zaborave, da turski jezik uče, arapskom ih učili za molitve. Njima arapski postajao ono što je do tada Nijemcima latinski, jezik vjere koji ne razumiju. U jednom od onih sepeta će koju godinu kasnije i Hamza Orlović biti.