MATERNJI JEZIK
MATERNJI JEZIK
Između čuvanja i folk dekora
Ševko Kadrić
Autor i Safeta Obhodjas
Prošle sedmice je u cijeloj Švedskoj obilježen dan maternjeg jezika, oni koji su jeziku vični, promovirali su jezik i njegove čuvare (učenike, nastavnike, pisce, knjigu, novine, radio i TV programe), oni koji su u jezik zalutali skrivali su svoje neznanje iza plastičnih lutki kojima su dimije navlačili ili fes na glavu nabijali.
Posebni dani u godini se posvećuju problemu koji se želi naglasiti, afirmisati on ekoji problem žele umanjiti ili riješiti, Dan vode, Dan žena… pa i Dan maternjeg jezika.
Šta je Maternji jezik?
Maternji jezik (modersmål), kućni jezik (hemspråk) ili prvi jezik (förstaspråk) je jezik sa kojim se osoba prvo sreće u životu kao sredstvom govorne komuniciranja sa svojim okruženjem. Obzirom da je prva osoba sa kojom dijete počinje da jezikom komunicira, majka, prvobitno je jezik i nazivan, a negdje se i danas tako naziva, maternjim jezikom. Vremenom riječ ”maternji” (odvajanjem od matice) dobija i preneseno značenje ”domovinski”.
Matarnji jezik je, (uz prostor sa kog dolazi i kog je vlasnik, ako jeste) osnova ljudskog identiteta. Svakako ta osnova ima svoju socijalnu i psihološku dimenziju. Socijalna je da na njemu komuniciramo sa pripadnicima iste socijalne grupe (naroda), ali i bližim okruženjem (roditeljima, porodicom, drugim narodima slična ili istog jezika…), psihološki to je jezik na kom izražavamo svoja najdublja osjećanja, ljubavi, boli, tuge, radosti…
Narodi sa Balkana, kojima je maternji jezik jedan od slavenskih (bosanki, hrvatski, srpski ili crnogorski) imaju mogućnost da komuniciraju i da se razumiju (ako to hoće) sa više od 30 miliona ljudi ali i sa mnogo više ako se potrude (ostali slavenski jezici). Svakako ne moraju ni da razgovaraju, ali mogu da se slušaju ili čitaju. Malo ćete ovamo naći nekoga sa Balkana da u memorisanim TV kanalima nema i srpski i hrvatski i crnogorski ili neki od bosanskih TV kanala. Nešto zbog vijesti, nešto zbog starih emisija a ponajviše zbog jezika koji razumiju.
Mi koji smo u Švedskoj, imamo sreću i pogodnost da možemo njegovati svoj jezik, čak i na nivou posebnog predmeta u školi, to je zaista privilegija i pravo. Kad se gleda sa aspekta pisca, onda treba i to naglasiti da Švedska, neuporedivo više kupuje knjige na našim jezicima nego mi sami. Posebno kad su Bosanci u pitanju po kupovini svojih knjiga oni naprosto ne zaslužuju ni jednog pisca, čak ni one najveće za kojima i danas plaču, jer im ih je neko kao preoteo. Nebi ih niko otimao da su ih oni znali čuvati, ali nisu. Švedski sistem ima mjesta i za literaturu useljeničkih grupa, pa i za bosansku. Sreća.
Da se vratimo Danu maternjeg jezika i njegovom obilježavanju.
To zavisi prije svega od onih koji se jezikom bave, kao i svugdje, stručnjaci za jezik, stave jezik u prvi plan (jezik kao sredstvo komunikacije, novinu, knjigu, radio, TV) jezik kao sredstvo edukacije (pokazivanje šta i kako su učenici naučili iz maternjeg jezika, dijele se nagrade najboljim na takmičenjima, konkursima), pokazuju se sredstva jezika i njegovatelji (promocija knjiga, časopisa, novina, predstavljanje pisaca i njihovih djela, organizovanje izlozbi knjiga)… i mnogo toga što je uz jezik i njegovatelje vezano a sretno je uvezano maštom i multikulturnim sadržajima koje svijet danas pruža. Lično sam prisustvovao mnogim upravo ovako organizovanim Danima maternjeg jezika i iza svih su stajali oni koji to znaju da rade. O jednom od takvih smo skoro izvještavali iz Jonkopinga, gdje smo okupili na jedno mjesto osam pisaca, njihova djela, njihove čitaoce i novinare.
Oni drugi, koji jeziku nisu vični, koji su u jezik zalutali nekim drugim načinima (političkim, religijskim i ko zna kojim još?) oni od ovog dana prave komediju i paradu kiča i neznanja. Demonstriraju folklornu nošnju i muziku, na plastične lutke kače vjersku ili nacionalnu nošnju i sl. Dovode djecu iz klubova da igraju kola i sviraju. I to bi bilo dobro, ali za neku drugu priliku, prezentiranja tradicije, demonstriranja patriotizma i sl. Ali ama baš niakakve veze nema sa jezikom. Naprosto neznalice rade ono što jedino znaju prikrivaju neznanje ovdje kao i bilo gdje drugdje, nesvatajući da je najsvetiji patriotski čin upravo čuvanje jezika.
Na žalost Bosanci danas plaćaju ogromnu cijenu sabijanja u izolirane skupine u koje su ih sabile male šićardžije i vjerski službenici. Naime organizovanom dijelu bh. dijaspore su nametnuti neki drugi pragmatični sadržaji bavljenja gdje naprosto nema bosanskog jezika i kulturnih sadržaja koji ga promoviraju. Koristeći slabost švedskog sistema pomoći udruženjima građana, dvije bosanske interesne grupe (vjerski službenici i vlasnici restorana) su se ponajbolje snašle. Restorandžije su ponudili i podmetnuli restorane i kafane pod bh. udruženja a teferiče kao sadržaj, vjerski službenici svoje vjerske sadržaje i ikonografiju. Problem je što islam kao religija pa i onaj kod bosanskih muslimana ne stimuliše maternji jezik (u slučaju Bosanaca bosanski) već arapski, ne stimuliše evropsku kulturu gdje su sami Bosanci vrlo značajni, već tuđu. Ako se bolje pogleda evropska kultura onda ona stoji na tri stuba, stubu književnosti, muzike i slikarstva odnosno upotrebljene slike i jezika. Oni su opet izašli ili odnjegovani do današnjeg nivoa u crkvi. Velika imena i književnosti i slikarstva i muzike su upravo otamo izašla da bi kasnije mogli da se osamostale i nadrastu svoje mecene (crkvu). Ono što može biti ponos Bosancima to je činjenica da su upravo oni inspirisali potiskivanje tuđih jezika iz crkvi a vraćenje maternjeg. ”Bosanski bogumili su inspirisali protestantizam”, napisaće švedski historičar Hans Furuhagen. To implicira i neka druga pitanja bh. književnosti i njenih pisaca ali ne samo njih (Andrića, Selimovića, Maka Dizdara, Hamze Hume…) Ovi drugi njih ne bi uzeli da smo ih mi znali čuvati…
I evo nas ponovo kod Dana maternjeg jezika, on ima smisla ako se osmisli i stavi u funkciju promocije jezika i njegovih čuvara (knjige, učitelja, učenika, pisca, novine…) Ovo je bio povod da se svi bosanski pisci koji žive na ovom prostoru, ugnijezde među knjigu i publiku, da se dovedu i neki pisci iz Bosne. Dobro osmišljenim radom na jeziku, saradnjom sa bibliotekama i udruženjima građana je to moguće izorganizirati upravo ovim povodom. Na žalost, to se ni ove godine, kao i mnogih godina ranije nije desilo, izuzmu li se rijetki i časni primjeri koje sam spominjao. Dan koji naglašavaju problem, pa i Dan maternjeg jezika ima razloga da se obilježava ako mu se da pravi smisao, ali ako se pod tim danom podmeću neki drugi sadržaji koji sa jezikom nemaju nikakve veze, onda ga oni obesmišljavaju i pitanje je trenutka kad će domaći postaviti upravo to pitanje, pitanje smisla a Bosanci izgubiti još jednu mogućnost da se ojeziče?
