sevko

RASIM LJAJIĆ – čovjek iznad svega

Š. Kadrić

 

 

Rasim Ljaic

Ovih dana sam sa radoznalošću pratio događanja u Skupštini Republike Srbije. Degutantan je bio govor mržnje, reći ćete nikakvo čudo, ali akter je bio  Velimir Ilić a okomio se na ministra za rad i socijalnu politiku u Vladi RS Rasima Ljajića. Lider Nove Srbije (Velimir Ilić) komentarisao je potpis na pozivnici za obilježavanje Dana državnosti Srbije u Orašcu riječima: “Vi idete Karađorđu u posjete, u Orašac, a pozivnice šalje Rasim Ljajić, moj drug, svaka čast, ali to je vrijeđanje dostojanstva ove države, Karađorđa, to je uvreda za sve što je srpsko”.

 

Teško je komentarisati ovakve riječi mržnje, ali su one nešto drugo, one su svijest današnjeg političara o današnjoj Srbiji. Za njega je Srbija još uvijek Karađorđeva tvorevina a Rasim Ljajić ništa manje nego Turčin protiv koga se i danas treba tući baš kao što no Karađorđe  nekad činjaše! Ilić iz ovog mita o Srbiji izbaci sve ostale srpske mitove od kosovskog i Cara Lazara, II srpski ustanak, I i II balkanski rat, I i II svjetski rat i ovih nekoliko posljednjih. 

 

Možda isti dan, Ilić je završio u bolnici žaleći se na srčane ili neke druge zdravstvene smetnje, jedan od prvih koji su ga posjetili u bolnici bio je Rasim Ljajić lično. Ne kao ministar, ne kao političar, već kao čovjek Rasim Ljajić.

 

Da se ni tim ne bavimo, ali nedade mi đavo mira čekah da Srbija i srpski narod, kaže šta ima reći na neobičnu i nepotrebnu blamažu, ali i rasizam sa skupštinske govornice.

Registrovao sam sjajno reagovanje Nenada Čanka, za istom tom govornicom u najdirektnijem obraćanju Iliću kog je nazvao riječima koje neću ponoviti ali ih on svakako zaslužuje. Republički javni tužitelj Slobodan Radovanović je zatražio od Skupštine Srbije snimku obraćanja Ilića tog spornog dana da bi ocjenio ima li prekršajnog djela. 

 

A onda su se potrefile dvije emisije na RTS-u, jedna koja je govorila o samom Rasimu Ljajiću predstavljajući ga ljudski toplo, gdje se on sam predstavio u maniru najjednostavnijeg, velikog čovjeka kom je politika kazna a ne radost, ali i posao koji naprosto neko mora raditi, a on to očito u miljeo Srbije i Bošnjaka u njoj radi ponajbolje. Rasim Ljajić ne živi u Banjaluci, naprimjer, radi šta hoće i kad dođe u sukob sa zakonom dolazi u Beograd da se žali kako je ugrožen, ne živi ni u Sarajevu žaleći se na Srbiju, on jako dobro zna gdje živi i gdje treba politički djelovati, smanjujući jaz između svog i Srpskog naroda. Očito Ilić i njemu slični ne žele da vide kroz koju ljudsku dramu Ljajić prolazi upravo zato što sjedi sa njim u istoj Skupštini. Možda bi ga i razumio kad bi htio odgovoriti na banalno pitanje: Zašto on i ini srpski političari (kao Srbi) nisu pristali da budu komesari svoje države u komunikaciji sa Haškim tribunalom i sudom za ratne zločine, nego su taj vrući krompir bacili u ruke Ljajiću?

 

Malo iza onog skandala u Skpštini, i ove emisije o Ljjiću, bio je na istoj televiziji neki tip otvorenog foruma u kom je ponovo učestvovao Ljajić, ali i još dvije javne ličnosti, koliko sam upamtio, gledajući dio emisije, jedan je javni tužilac (pretpostavlajm baš Radovanović) i drugi dugogodišnji novinar kom na žalost ime nisam zabilježio.

I jedan i drugi su okarakterizirali držanje Ljaića u političkom životu Srbije i privatnu posjetu u bolnici Iliću, kao potez vrijedan divljenja na koji ni jedan srpski političar nije spreman.

 

Preslažući priču o Ljajiću, numpade mi jedna neobična priča iz Ključa iz ratne Bosne i 1995. godine. Armija BiH ulazila u grad, pravoslavci panično bježali. Komšija pravoslavac ostavio komšiji muslimanu kuću i svinje na obraz. Borci Armije po zauzimanju grada krenuli u pomor svinja. Onaj što su mu svinje ostavljene na obraz ”svoje” nije dao, životom ih branio. Oni ga proglasili neprijatljem naroda i države. Uskoro dobio i pismo kojim ga izbacuju iz SDA stranke zato što "moralnom liku člana Stranke demokratske akcije ne odgovara čuvanje i hranjenje svinja." Na kraju mu i zoljom ili nečim drugim u kuću gađali, nisu više svinje progonili, već njega, on im bio gori od svinja, izdajnik.

 

Svakako da priči o Ljajiću i Iliću nema veze sa ovom pričom o svinjama, ali ima sa nečim drugim, sa obrazom i upućenosti komšije na komšiju.

Ukoliko Ilić, ali i drugi političari na Balkanu shvate, da nije dobro danas voditi karađorđeve ratove, bez obzira koje i kakvo mjesto oni imali u (h)istoriji srpskog ili drugih naroda. Ako Ilić shvati da je prva njegova potreba upravo komšija Rasim Ljajić, kom je sjajno jasno gdje, sa kim i kada živi. I nije do njega već do onih koji i danas hoće pošto poto da im on proigrava Turke kako bi oni mogli biti Karađorđe, (upravo tako je i Mladić svoje žrtve u Srebrenici nazvao). Srpski političari danas (čas izuzecima) kao da su zaboravili da su koliko juče i mnogi drugi sa njima živjeli i sad ih nema. Pobjegli plašeći se duha Karađorđa a Rasim im dođe kao sudbina, za mnoge u svijetu bi to bila velika sreća.