sevko

 Ševko Kadrić

Helsingborg, Švedska. - U Koncertnoj dvorani simfonijskog orkestra u Helsingborgu je 6. maja 2006. godine održano neobično druženje uz muziku i to sevdalinku. Neobičnost je u prostoru (koncertna dvorana) u sadržaju (sjajno organizovano veče sevdalinke) u gostima pedesetak aktivnih izvodjaca (pjevača) uz dvojicu vrsnih harmonikasa muzičara (Emir Mahmutspahić i Ćamil Ikanović). Snježana Mahmutspahić, Sarajka, obožavalac sevdalinke je punih šest mjeseci prikupljala sevdalinke (128) i napravila manus (radnu verziju projekta sevdalinke), zatim uvezala izvođače i pjevače i sve pretočila u nezaboravno veče u kom se sevdisalo, pjevalo nekoliko sati i na desetine i desetine nezaboravnih i besmrtnih pjesama. Neka to bude i povod da napravimo osvrt upravo na sevdalinku.

U porodicu naroda, unosi se, uz ono po čemu su narodi slični i ono po čemu je svaki narod poseban, čim je oplemenio, obogatio tu porodicu, cijeli civilizacijski tok. Kad su u pitanju Bosna i Bosanci onda su to svakako tri kulturološke tekovine na koje ovim povodom želim skrenuti paznju. Bosanska bogumilska kultura, materijalizovana u kamenim stećcima, za koje Miroslav Krleža ustvrdi i da su jedini kulturni spomenik u Evropi nastao; sevdalinka kao gradska ljubavna pjesma i svakako najpoetičnija ideja koju je Evropu oplemenila u zadnjih pedesetak godina je ideja bosanske piramide, istina nedovoljno verifikovana ali i ono što se već desilo je naprosto grandiozno.

 
Danas i ovim povodom zelim govoriti o sevdalinci gdje nije neophodno naglasavati i ono "bosansko" naprosto što druga i drugacija ne postoji, već samo bosanska i ono što se od Bosne prelilo u zemlje okruženja i tamo bilo prihvaćeno.

 
Ono što sevdalinku determinise u njenom pojmovnom i suštinskom kulturološkom smislu, jeste činjenica da je "Sevdalinka bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ "bosanska" geografski određuje autohtonost sevdalinke, riječ "gradska" urbanost, a riječ "ljubavna" sadržajnu tematiku," (Omer Pobrić) što je u najvećem tačno mada je ovo određenje "gradska" vremenom nestalo, posebno novim tehničkim mogućnostima emitiranja i reprodukcije (radio, gramofon, TV, MP3) tako da je sevdalinka naprosto samo bosanska narodna ljubavna pjesma.

Pojam "sevdah" ili glagol "sevdisati" označavaju imaginarni ambijent ljepote u kom prostranstvu je duša - koja osjeća, pronalazi zrna radosti i formira mozaik koji životu daje smisao i lijepotu. "U sevdalinkama su nasi prvi drhtaji uzneseni čulima, prvi dodiri i prva ćutanja u mraku - kad je čovjek sam sebi dovoljan jer nije sam - u sevdahu je." Sevdalinka pored tog individualnog duhovnog saživljavanja sa melodijom i riječima pjesme pa i samim sobom ima i onu socijalnu, društvenu dimenziju gdje nestaje granica izmedju izvođača i slušaoca, kad svi učesnici u druženju pjevaju, sevdišu. I u ovom kontekstu možda i najznačajnija socijalna dimenzija ove pjesme, njenog nastanka i trajanja jeste u čuvanju jezika, njegovom njegovanju i obogaćivanju u najljepšoj formi.

Sevdalinku možemo odrediti i kao nirvanu, kao auru koja okružuje čovjeka, nepojavnog je oblika i ne može se vidjeti (izuzme li se čitanje osjećaja u ponašanju i licu izvođača i slušalaca), ona u nepreglednom prostranstvu ljudske duše traži osjećaje, pronalazi zrna i formira mozaik ispleten čulima koji slavi trenutak života ili život upravo tog trenutka, dajući smisao i životu i ljudskom postojanju. Sevdah je naprosto duhovno stanje sjedinjavanja ritma i pjeva muzike sa ritmom sopstvenog bića gdje oni tvore harmoniju zadovoljstva, harmoniju koja slavi postojanje svog bića sjedinjujuci ga sa harmonijom dragih ne rijetko dalekih ili izgubljenih bića, predjela.

I baš kao što Krleza ustvrdi za bosanski stećak "da nikad i niko nije vidio Bosanca na stećku da kleči da je sužanj" tako se i za sevdalinku može ustvrditi da "nikad i niko nije čuo sevdalinku da je prožeta mržnjom ili niskim ljudskim strastima koja ne slavi ljepotu ljudskog postojanja i čovjeka samog". Ovdje zapravo dolazimo do čudna ali ne slučajna spoja ova dva bosanska fenomena, kulturološka stamena (bosanskog stećka i sevdalinke). I jedno i drugo pa i treće (Bosanska piramida) su odraz duhovnosti jednog tla, jednog podneblja i na njemu i po njemu izatkane radosti života i ode životu. "Da mi se ispod ovog hladnog kamena dići, svaki bi mi dan bio jedan cijeli život" pročitaćemo davno na stećku upisano ali i u svakoj sevdalinci, ali i sa njom samom, biće slavljen upravo taj dan kao jedan cijeli život, baš kao da je jedini ili posljednji.

Sevdalinka je i historijski trag mukotrpne borbe protiv tuđina koji je došao silom i pokorio Bosnu, pobio bosansko plemstvo, odveo bosansku mladost na tuđa ratista, nastojao zatrti tragovi posebnosti prostora, njegove religije, kulture, jezika. Ako Bosanci nisu uspjeli da se odupru snažnom osvajaču silom kad je napadao, (ubio kralja Stjepana Tomaševića i dio plemstva) ako nisu uspjeli da sacuvaju intimu sosptvene bogumilske religije ispovjedane na svom jeziku, već im je nametnuta druga i drugačija lisena svake intime ispovjedana na arapskom (i pored Hamze Orlovića i hamzevija), sevdalinkom su nastojali upravo nastojali sačuvati to malo bosanske duše. I upravo tad nastaje sevdalinka kao jedan od najreprezentativnijih žanrova bosanske usmene književnosti i naše narodne umjetnosti uopšte na maternjem jeziku. Nastala je u već formiranim urbanim sredinama u kojima je ograđena avlija postala dio svijeta za sebe a sevdalinka simbol otpora u čuvanju intime, njegovan na bosanskom jeziku i suprotstavljanja arabizaciji.

Sevdalinka je bila i oblik sporazumjevanja i izrazavanja želja, poruka, poduka. Muškarci su je poput trubadura pjevali ulicama ili preko avlijskih zidova da bi se dopali, izazvali, poručili ili podučili. Poznata je pjesma "Hajde dušo da ašikujemo" u kojoj imamo sve elemente dvoglasne horske pjesme ali i elemente podučavanja i izazivanja na ljubav "Kako ćemo kad ne umijemo, Ja ću tebe naučiti dušo, sjed' predame pa namigni name."

U metričkom pogledu, sevdalinka je vrlo raznovrsna pjesma i pojavljuje se čak u šest metričkih varijanti. Tu susrećemo trinaesterac "Uzeh đugum i mastrafu, pođoh na vodu," jedanaesterac "Ja kakva je đulbegova Kaduna", simetrični lirski deseterac "Djevojka viče sa visoka brda", rjeđe nesimetricnom osmercu "Ja svu noć lezah, ne zaspah." Ali najcesce su stihovi u simetricnom osmercu "Put putuje Latif aga" ili nesimetrični epski deseterac "Prošetala Hana Pehlivana". (Munib Maglajlić, 101 sevdalinka, Mostar, 1978.)

Sevdalinkom se stvarnost izrazava neposrednom filozfijom tonova i emotivnih uzdaha. Kao takva sevdalinka je izvan evropske muzičke konvencionalnosti. Dok se taj takozvani zapadnjački tip muziciranja prilagođava "pragmatičnim" ili "apsolutnim muzičkim" normama to je sevdalinka pjesma jauka duše, struja života koja kao da sjedinjuje sve u jedno: muziku kao izraz ali i sam život pretvara u muziku, harmoniju sjedinjenu sa harmonijom pulsiranja cijelog mikro i makro kosmosa.

I zato sevdalinka i jeste izraz duha i duhovnosti podneblja koji se Bosnom zove i Bosanca bez obzira kojoj uže socijalnoj grupi pripadao.

08.05.2006.