sevko

 Ševko Kadrić, Oslobodjenje juli 2006.

 

 

Već sam pisao o knjizi Michael-a Moore-a ”Kicošu gdje mi je domovina” i filma ”Faradej 11” snimljenog na istu temu. Tema je borba za istinu, te razobličavanje onog šta se i zašto desilo tog kobnog 11 septembra 2001. u Njujorku. Nešto slično sam doživio i ovih dana čitajuci knjigu ali i gledajuci film ”Davinčijev kod”. Dan Brown je na uvjerljiv način uzdrmao kompletnu nomenklaturu ”istina” na kojima je ustrojeno kršćanstvo, posebno onu o bezgrešnu začeću Marije Magdalene. Po broju čitalaca knjige ali i gledalaca filma moglo bi se reći da je pisac zapravo rekao ono što javnost zna a pisac smogao snage i hrabrosti da je iznova suoči sa njom.

 

Kod Michel-ova Kicoša, na jednoj strani imamo zvanicne ”istine” iza kojih stoje administracija Bijele kuće i zvanična crkva a na drugoj istine do kojih dolaze Moore i Dan Brown koji nam pokazuju drugu stranu istine i približe onom što se stvarno desilo. Još uvjek ne tvrdimo da je Moorov film ili Davinčijev kod apsolutna istina ali da smo joj blizi to je sigurno. Taj posao pojednica, ovog puta Moora i Dan Beowna, je herojski i nadasve patrikotski mada za većinu Amerikanaca to trenutno ne izgleda tako. Moore nam pokazuje šta znači politička propaganda za jednu državu koja iz vrlo prozaičnih, egoističnih interesa manje grupe (ovog puta oko porodice Buš), može da učini jednom narodu (Amerikancima), pokrećući ih u seriju nepravednih ratova, okružujući ih viskom neprijatelja i nepovjerenja, što će u krajnjem imati neuporedivo veće posljedice pa i veću cijenu po Ameriku i Amerikance od koristi koju je imala pljačkajući Afganistan, Irak, pokrećući novi rat na Bliskom istoku. (Nešto slično se desilo Srbima sa Miloševićem, ali nećemo sad o tome).

 

Dan Brown nam govori na kakvim dogmama je uzdignut monoteizam i koju brutalnu silu je crkva upotrijebila pa i još uvijek upotrebljava da bi je držala za apsolutnu istinu. Prije dvije hiljade godina bi i mogli imati izgovor o bezgrešnom začeću u nepismenosti, nedostatku naučnih spoznaja i sl. ali je problem što ta dogma i danas živi a njeni čuvari i danas odlučuju o ovom svijetu i nama u njemu.

 

Ono što je pozitivno u cijeloj stvari to je da svjet danas ima ljude poput Moorea ili Dan Browna. Oni domaću i svjetsku javnost suočavaju sa pozadinom slučaja, svojim istinama, o tom što se zapravo desilo i prije izbora u Americi (na kojim je Buš prevarom pobjedio Gora), i kod samog napada na Njujork (gdje Buš ne izgleda zatečen), kod pokretanja već ranije planirane ratne mašinerije na Afgansitan i Irak ničim ne zaslužene i sl. Bez sumnje pobjedi li istina u ovom američkom slucaju u njoj će svakako heroj biti Moore a negativac onaj koji je danas predsjednik Amerike i apsolutni ”izvor istine”. (Danas, godinu kasnije i to je prošlost, novi predsjednik Amerike Obama je priznao da je rat u Iraku i Afganistanu nepravedan i izgubljen, istina nije rekao zašto je ubijeno više od milion nevinih ljudi). Dan Brown pak nam baca u oči istinu zbog koje su mnogi u historiji glavmom platili a to je ona da je Marija Magdalena vjenčana Hristova supruga a da je ”bezgrešnost začeća” začeta u tajnim odajama same crkve iz razloga njoj poznatih.  No razmišljajmo malo o istini možda ne zbog Moorea ili Dan Browna već nas samih. Igre oko Bosne i Hercegovine još ne prestaju, lideri se dogovaraju o novim podjelama zemlje I imovine, agresivna osvajanja se nagrađuju, narod se pljačka I prodaje mu se magla po ko zna koji put. Imaju li Bosanci i Hercegovicu svakako, snage, poput ranije spomenute dvojice da porede ličnosti i partije i njihove istine juče i danas? Imaju li snage da odgovore na banalno pitanje: kako to da u svim istinama oni dobijaju a mi gubimo?

 

Profesor Muradif Kulenović ljude koji govore istinom nazva singltonima. ”Po naučnim teorijama oni govore ono što je najbliže istinama i pravdi i oni se ne slažu sa masom koja korača poput gusaka za velikim guskom. Njihove duhovne mogućnosti su velike, ali uticaj na mase mali.” U ranije navedenim slučajevima mi se suočavamo sa novinom, prekretnicom i na tom planu, singltoni (Moore) medijima koji su im na raspolaganju (knjiga, film) uspjevaju da tu masu gusaka koja je do juče koračala za američkim velikim guskom urličući ”rat, rat”  okupi u istom onom Njujorku u povorci od nekoliko stotina hiljada uz povike ”nećemo rat - odlazi”. Dan Brown je pak uspio da u vremenu neosporne, čak neprikosnovene moći crkve javnosti baci rukavicu u lice i kaže masi  (poput Radoja Domanovića) ”Vođa je slijep”. Priča o bezgrešnosti začeća je imala i ima jednu drugu zadaću prikrivanje grešnosti same crkve. Da će razobličavanje istina (njihovih i naših) ići lahko neće, jer je ulog prevelik ali ovo je jedan od najvećih testova za svijet uzorne demokratije. I vrlo je važno šta će tamo prevagnuti.

 

No, šta je zapravo istina?

 

Upravo sam pogledao u Kljaićevu riječniku i nema je. Hoće reći da se podrazumjeva, da znamo. A kad čovjek pogleda stvarnost ona zapravo vri od istina koje nas dovode do ludila. Malo ćemo koga sresti sa prostora Balkana a da nije žrtva neke istine. Srbi imaju svoju, Hrvati svoju, Albanci svoju... onda na individualnom planu svi mi pojedinačno imamo svoje istine. Otvorite samo na internetu prostore gdje ljudi debatiraju, razgovaraju o tim istinama pa ćete vidjeti. Ključni problem je da se nema vremena da se sopstvena istina sagleda u stvarnosti ali ni da se tuđa čuje, razumije. Na drugoj strani politički marketing sve i čini da bi istinu prikrio na neistinu ”učinio istinom”. Najkrvaviji dio ljudske (h)istorije i nije ništa drugo već sudar istina koje su se dokazivale na bojnom polju. Zar to nije čudno, kad je u suštini istina samo jedna? Sva mudrost ljudskog djelovanja i jested a se ona na vrijeme dokuči i da se do nej gođe.

 

Istina bi trebala biti ono što je objektivno najbliže stvarnosti. Ali se opet postavlja pitanje šta je stvarnost? Je li to ono što se dešava sad i ovdje ili je ona povezana sa onom stvarnošću ranije? Srbi naprimjer sve što rade i sebi i drugima pravdaju osvetom Kosova? Problem je što ni sami ne znaju niti žele znati šta se zapravo desilo na Kosovu prije 500 i nešto godina? Ili spomenuti Dž. Buš je izvršio agresije na Afganistan i Irak sveteći 11 septembar. Problem je što nam Moor ali i ostali izvori govore da je i sam Buš jako umješan u to što se desilo 11 septembra a onda da ni Afgansitan ni Irak sa tim nemaju nikakve veze!? (Sa snažnom ekonomskom krizom, najvećom i (h)istoriji čovječanstva,  sa kojom se Obama suočio poslije njega to postaje sve izvjesnije).

 

Koja je razlika između onih koji govore o istini impresivno, emotivno, viđenim, doživljenim ili propagandno i onih koji to žele gledati objektivno poput singltona?

 

Ovi prvi govore o onom što vide, ili hoće da vide, onom što osjećaju nošeni strastima (ljubavi, mrženje..) ili izvrću istinu u svoju korist, govore da im se desilo upravo ono što oni rade drugima.

 

O relativnosti istine, zavisno od ugla gledanja i odstojanja (vremenskog i prostornog) govori banalan primjer, eksperiment. Uzmimo bijeli papir formata A4 u njegovom sredisnjem dijelu nacrtajmo crveni kvadratić. Ako papir gledamo sa distance opisaćemo ga kao bijeli papir sa crvenim kvadratićem u sredini, a šta se dešava ako papir približimo očima tako blizu da sve što vidimo to je onaj mali crveni kvadratić?

Da li je istina da jedan vidi papir bijel sa crvenom kockicom u sredini? Da. A da li je istina i da onaj koji papir gleda izbliza može tvrditi da je on crven. Da. Gdje je sad istina? Otuda se u naučnom pristupu istini traži vremenska distanca, različiti izvori i uglovi viđenja te istine i sl.

 

Jedan od najčešćih načina odbrane svoje istine je ono: ”vidiš šta mi radimo jedni drugima a ne vidiš šta nam oni rade?” Poenta je da se tako baca loptica na drugu stranu, krivnja nekom drugome i svaki pokušaj ozbiljnog dolaženja do istine se želi zaustaviti. Nije bolno rezati po tuđemu, ali je hrabrost rezati svoje. Nije teško dijeliti tuđe, pravi humanisti dijele svoje. Nije humor ismijavati tuđe (to je podlost i cinizam) humor je smijati se na svoj račun.

 

Šta bi trebalo da sadrži ozbiljan put do istine?

 

1. Sumnja je najznačajnija pokretačka snaga istraživačke i stvaralačke misli. I ona je u suprotnosti sa religijskim načelom vjerovanja (ne sumnjanja). Dakle mi ne konstatujemo da je nešto to i to, već da bi moglo biti, (hipotetički). Da stvari ne banalizujemo, kad nam kane vrela voda na ruku tu nema onog (moglo bi biti da sam se opržio već samo konstatujemo (vrisnemo) vidljivu činjenicu). Ovdje govorimo o društvenim relacijama i događanjima. (Zato vjersko-nacionalne vođe ne trebaju političke sljedbenike već politicke vjernike koje lako pretvaraju u političke vojnike.)

 

2. Sledeći korak je određivanje i opisivanje pojmova po već ustaljenoj nomenklaturi, prikupljanje informacija te misaoni prices njihovg dovođenja u korelacije-odnose. Ne možemo mi proizvoljno izmišljati nove termine sa lokalnim značenjem samo nama jasnim kad se zna šta je rat, narod, nacija, država, nacionalizam, socijalna patologija i sl. Drugo je kad mi želimo dokazati da je narod zaista narod ili građanski rat je to i to a u našem slučaju se desilo to... Dakle taj misaoni dokazni postupak, postupak prikupljanja činjenica iz različitih izvora (onog što već znamo, onog što je kao pamet pohranjeno u knjigama i drugim izvorima pameti, ono što drugi znaju...) karakteriše nas kao misaona bića a našem mišljenju daje težinu, ozbiljnost.

 

3. Ništa manje značajan element dolaženja do istine je oponiranje sopstvenim polazištima, odnosno gledanje na njih iz sasvim drugog ugla. Zato se kod odbrana doktorskih teza (ali i kod drugih naučnih ili ozbiljnih projekata) određuju oponenti da simuliraju ”protivnika”. Ako naše teze izdrže i taj test provjere onda onde postaju i naše tvrdnje koje argumentovano branimo i ponovo sve dotle dok nedođemo do novih činjenica koje nas jačaju u uvjerenju ili nas naprosto razuvjere. Tad mijenjamo stav jer smo bili u krivu.

 

Historijski primjer tog izmjenjenog stava nacije je Vili Brant. On je smogao snage da klekne pred žrtvama koje su počinjene u ime naroda kom i sam pripada. U našim uslovima se to na žalost rijetko dešava, generacije političara se takmiče da dokažu da su dosljedni i neograničeno pametni, diveći se sopstvenoj pameti dok je narod iz dana u dan veća i veća žrtva te pameti.

 

Danas, još uvijek Balkan plače za čuvarima istine. Njih ima i u krajnjem oni spašavaju obraze cijelih naroda. Pitam se šta li će jednog dana značiti dr. Nada Kljaić ili dr. Ivo Banac za Hrvate naprimjer, Jevrem Brkovic ili Marko Vešović za Crnogorce, Vesna Pešić i Ivan Stambolic za Srbe... ali i mnogi bosanski singltoni za same Bosance? Singltoni su naprosto svjedoci i čuvari istine i oni su ne bez razloga grižnja savjesti cijelih masa i neugodni svjedoci njihove gluposti i slijepila. Mase opijene isključivošću takve doživljavaju kao izrode poslije otriježnjanja su im heroji. Nijemci danas proglasavaju herojima sve one koji su organizovali zavjere ili pokušali atentate na Hitlera. Problem je što to ne rade zbog njih već savjesti koja ih proganja što su onda kad su oni svjetlili istinom bili porotiv njih.

 

Nesto mislima da je Evropi i Balkanu u njoj jedno desetak Michael-a Moore-a ili Dan Beowna da li bi tad bili bliže istini o onom što nam se desilo ili bi i te istine svako na svoj način tumačio uzvikujući ono ”a ne vidiš njih!” Ne toliko zbog onog što nam se desilo već da nam se to zlo više ne ponovi.