sevko

Ove pojave su ukorijenjene u svim društvima jer su ukorijenjene u slabostima ljudske prirode ali i nefunkcionisanja društvenih mehanizama zaštite, kako prevencije tako  i sankcije i sanacije. Dok se preventinim mjerama otklanjaju uslovi i uzroci koji do njih dovode to se sankcija i sanacija primjenjuje protiv onih koji su ih već počinili”.* Dakle, nije grijeh kada su ove pojave pojedinačne, rijetke, slučajne, onda građanin zna da postoji sistem koji će reagovati u njegovoj, odnosno društvenoj zaštiti. Problem je kad slučaj postane pravilo ponašanja, kad socijalna patologija iz sfere neželjenog ulazi u sveru poželjnog i još gore, nužnog.

I ako zbog skorašnjeg rata stvar izgleda, ili želi da se predstavi neminovnom, popratnom pojavom društva u oporavku, ipak treba podsjetiti na neke zakonitosti koje postavljaju mnogo dublje pitanje: da li je rat stvorio ovo stanje, ili je stanje vladajuće socijalne patologije dovelo do rata a ovo danas dođe kao prirodno stanje za njegove aktere? (Nikako ne želim da mi se amputira ne znanje o agresiji i genocidu i sl. Dakle to znam.)

Pobjedom na prvim višestranačkim izborima, vjersko nacionalne partije su iz sfere sociopatologije, (zabranjenog i nepoželjnog društvenog organizovanja ”Druže Tito shvatili smo pismo čuvaćemo bratstvo i jedinstvo”) došte u poziciju vlasti, odnosno poželjnog i vladajućeg društvenog odnosa. To još uvijek ne znači da su te snage automatski, kao pravilo ponašanja uvele, mito, veze, protekciju i sl. Princip ”Važno je da pobjedimo komuniste a mi ćemo se dogovoriti”, značio je uvođenje i tih novih (dogovorenih) pravila igre ali (koliko god to djelovalo istinohulno) i dogovora oko podjele teritorije vladanja. (nikad i nigdje političke partije koje u osnovi imaju isključivot, što jesu klero-nacionalističke, i koje imaju sopstvenu oružanu silu nisu zajedno vladale na istom prostoru već su težile i teže da se ograde, izoliraju pa valdaju). Na žalost ni to danas nije neophodno dokazivati, bar golu činjenicu da je država podjeljena (entiteti, kantoni) i da na njima još uvijek vladaju one snage s početka ove priče.

Malo koja nova vlast bi odoljela, kad je već zapalo, da društvenu imovinu (dominantna imovina socijalističkog sitema, Titovog) pretvori u privatnu. I to se u najvećem desilo.

Rat je po svijetu rastjerao oko milion i po stanovnika ove zemlje, nekoliko stotina hiljada je poginuo, ali u isto vrijeme moć grupa i pojedninaca je enormno porasla. Ne samo materijalna, već i politička. Ipak ta moć je i ograničena podjelama (entiteti, kantoni, partije) ali i kriterijima napredovanja u društvenoj hijerarhiji. Nesreća Deytonskog ustava je i u tome, da je kantonima dao državne nadležnosti a političarima narode kao siguran zaklon. (Bosna i Hercegovina nije država njenih građana, već država konstitutivnih naroda. Političara ne biraju kao građanina već kao predstavnika naroda, ali mu se i ne sudi njemu kao lopovu ili ubici naprimjer, već ”narodu”, kog predstavlja.) Tragikomični broj ministara i ministarstava, naprimjer. Ali u toj činjenici, lokal države i ilokal vlasti, dešava se hiperprodukcija ”visoko obrazovanih”. Fakulteti niču kao gljive poslije kiše, magistri i doktori nauka samo iskaču sa diplomama. Problem je što njih (uglavnom) neprati odgojna i obrazovna dimenzija. Moralni uzor je da student ne može platiti profesoru ni kafu, već se očekuje, ako već zajedno kafu piju da je plati profesor sve dok su u tom odnosu student-profesor. Možemo zamisliti koji je to primjer za budućeg kolegu ukoliko on ”znanje” u indeksu kupuje novcem? Kakav će to odgoitelj biti, ako u odgojnom procesu nije odgojen? Ti će sutra odgajati, obrazovati, operisati, suditi, tumačiti nam božije principe…?

Šta to praktično znači kad jednu struku zapadne da promjeni sebi položaj ilustrirajmo samo sa primjerom vjerskih škola, ovog puta samo islamske. Prije rata za potrebe cijele Jugoslavije u Sarajevu je bila jedna srednja vjerska škola (medresa), danas za ”bošnjački” dio Bosne ih ima 7, bio je jedan Teološki fakultet danas su 3. Isto se može reći i za druge škole i visokoškolske ustanove, ali šta želim reći, put i način dolaženja do znanja, pa i naučnog je stavljen u funkciju dnevne politike i svakako njenog morala i vrijednosti.

Po narodnoj ”mnogo guza malo stolica”, konkurencija i kvalitet nisu kriteriji uspjeha na tržištu rada, već poslušnost, rodbinska veza, politička moć ili pripadnost, dekor (slučaj nacionalnih iznimki u jednonacionalnim sredinama), novac. Tako će politički moćnici proizvesti višak vjerskih službenika, onda će ih uposliti u vojsku, školu, do nivoa obdaništa. Ti ide i dalje, granice zajednice se sužavaju prema moći vlastodržaca, tako će svršenim studentima u Zenici jednostavno biti rečeno ”da se oni u Zenici razračunavaju sa koferašima”. Djeca rođena u Kaknju, odrasla u Zenici postaju koferaši!? To više nije izuzetak to postaje trend i pravilo, vjersko.nacionalna isključivost prerasta u lokal isključivot. Problem je što ništa od ovoga nije riješenje ni garancija, sigurnosti, napretka, naprotiv. U primjeru enormnog proizvođenja oficira bivše JNA, vidjeli smo šta znači proizvesti višak onih koji su trebali da nas od nekoga brane. Kad su njima privilegije počele izmicati oni su nas napali. Kadijević će i reći za Miloševića, ”On nas jedino hoće”. Riješenje zaštite od socijalne patologije u Bosni i Hercegovini, gdje spadaju i manifestacije u slučaju mita, protekcija i seksualnih usliga na Univerzitetu ne razlikuje se od istog tog riješenja u bilo kojoj drugoj zemlji. Društvo mora funkcionisati a dio te funkcije je preventivna i sankciona zaštita. Uslov je da nosioci sociopatoloških pojava nisu i zvanične institucije društva i njihovi nosioci.