ĐUKA
ĐUKA
Ševko Kadrić
- JES Đuka, nije Đuka? - govorim i pitam se gledajući brkata čovjeka kom žuti brkovi padaju preko gornje usne. On se vrti iza šanka u udruženju na čijim ulaznim vratima stoji da je bosansko. U sali, u onom zavučenom lijevom dijelu, čujem žamor, razgovor, rutinirano lupkanje karti po stolu. Čujem a ne vidim dobro, šank zaklanja taj dio sale a oni što se čuju i htjeli da budu zaklonjeni.
Umor od duge vožnje, miris ćevapa i jezik maternji i mene raznježili. Vidim zidne novine okačene pored šanka sa nekoliko rečenica i dosta slika u boji. Bilo bajramsko sijelo, svijet se iskupio, fotograf zabilježio i nešto rukom ispod slika dopisao. E to nešto me podiglo sa stolice i približim se onim novinama da pročitam. Vidim jednu fotografiju na kojoj onaj za šankom nešto na mikrofon govori i ispod piše, ”Predsjednik pozdravlja prisutne i čestita praznik”. Ne stoji kako se predsjednik zove ali shvatih i da je predsjenik.
Vratim se onom stolu za kojim sam čekao naručenu porciju ćevapa i prisjećam se tog mog Đuke, na kog me ovaj neodoljivo podsjetio. Ljeti, a kad sam se zamomčio i zimi, sam iz grada odlazio amidži na selo. Tu sam doživljavao ono o čemu su gradska djeca mogla samo da sanjaju, idilu seosku. Kuće pod šindrom, bez struje, sa ognjištem. Čuvanje ovaca, branje trešanja, koševina, pita ispod sača, amidžine priče o prošlom ratu, vojevanju po Rusiji... Kad sam se zamomčio na selo sam nosio harmoniku i svirao. Djevojke pjevale, igrale, momci me ganjali da im društvo budem. Tako na nekom od sijela upoznam i njega, Đuku. Nije bio mnogo stariji ali neobičan pričom, ponašanjem, izgledom. Zubi mu već bili poispadali pa prazninu brkovima prikrivao. Pušio je šta je stizao a najviše škiju pa mu ona brkove užutila. Šale mu nisu bile Bog zna šta ali one seoske provale da se čovjek za stomak uhvati. Školu je pohađao dok je bilo četvorogodišnje u Papratnu. Kad je trebalo da pješači do Godjevna, Đuka krenuo a onda usput negdje ostajao. Otac išao na roditeljski da pita kako Đuka uči, tamo Đuku nastavnici čestito ni poznavali nisu.
- Bolje da meni ovce čuvaš nego svijetu trešnje i krastavice da kradeš - rekao mu otac i ostavio ga u Papratnu.
Kad bi u grad dolazio, Đuka je mene tražio da mu pomognem da obavi što je u gradu trebalo obaviti ali i da prenoći, daleko bilo da se isti dan u Papratno vraća. I tako došlo vrijeme da i posla traži. Kod nas ga nije bilo, ali Đuka otišao negdje u inostranstvo. Gdje tačno nisam znao ili sam smetnuo, znam da je došao po mene autom, pravim autom sa stranim registracijama da me u selo poveze. Stavimo harmoniku u gepek i pravo na Godjevno. Jes ali cijela priča je imala značaja samo ako Đuka autom i do Papratna dođe. Ispod Retinja je i bio neki makadamski put ali od Lokvi do Papratna samo šuma, potoci, polja. Đuka je ono auto kroz šumu gonio. Kamenje, mlade grane ali i plotove sa autom smo lomili. Svijet, gdje je kuća u blizini bilo, čudom čudio ali i pozdravljao Đuku, pozdravljao prvo auto koje je ikad dovde stiglo. U jednom od onih većih potoka se zaglavimo. Đuka je pritiskao pedalu, trzao nazad - naprijed ali zastali.
- Moram do Murata on ima motorku - rekao mi je Đuka ostavljajući me da auto čuvam. Ubrzo je i Murat stigao, okolo mlada stabla rezao, pravio lege da auto isčupamo. Đuka dodavao i popuštao gas, Murat i ja gurali i auto iščupali. U Papratnu nije više potoka bilo, oranice bile pod žitom. Đuka je do ćaćine kuće morao auto protjerati baš kroz žito. Ja u autu nisam smio ostati, gledao sam iza kako se žito dijeli u dvoje a ono Đukino auto po njemu plovi. Đuka je i sirenu pritiskuo pa je sad i zujanje motora i sirena slici davalo mističnost ko zna odkud otkinutu. Mojsije me pred oči došao, žito bilo ko valovi mora božijom voljom na dvoje rasječeno, a Đuka mi bio kao Mojsije lično, sa onim autom kao sa kočijom što svoj narod ka spasu vodi. Iz očeve kuće djeca su već bila izašla, vidio sam i ženu kako drži ruku iznad očiju gledajući čudo nad čudima. Pored nje se obreo i muškarac sa puškom u ruci, čekajući jal dobro jal zlo. Kad je Đuka auto napokon pred kućom zaustavio i izašo vani da ga vide, majka samo vrisnula i čuo sam da je rekla:
- Ono je moj Đuka ...
Otac je onu pušku u vis okrenuo i ispalio dva puta. Tim je i slavlje u Papratnu moglo početi. Đuka je do detalja pričao o dalekoj zemlji o blagostanju zapada, o autu. Meni je rekao koliko će mi novca dati za svirku ali da će me pred seljanima samo kititi novčanicama koje mu kasnije trebam vratiti.
- Da ih zapalimo, neće li i oni kese otvoriti - govorio je nastavljajući - ako Bog da ovo će biti i moja svadba.
Iz Papratna sam ja produžio do amidže uz obećanje da ću se vratiti za nekoliko dana da mu oko prosidbe i svadbe pomognem. Tako je i bilo, ja svirao, Đuka kitio, djevojke igrale a među njema i Ziba. Ziba mu ranije ni na prozor izaći nije htjela sad mu se osmjehivala, Đuka joj namigivao.
Dan prije nego ćemo ići u prosidbu, umalo se nije zlo desilo u kući kod Đukinih. Muškinje do kasno noću pilo rakiju. Đukin otac, stariji mu brat koji je negdje miner bio i Đuka. Ja nisam noćna ptica, ali ni rakija mi nije draga te sam već uveliko spavao kad su po kući zakukali.
- I ti ćeš meni reći da sam fukara! - čuo sam kao kroza san, vrisku, psovku...
- Jadi moji šta je moglo biti - šaptala mi je Đukina majka sutra dan dok je muškinje spavalo, napokon spavalo.
- Rakija i krv bratska iz njih progovorili zamalo se isklali nisu - govorila je dok smo kafu pili nagovarajući me da mu pomognem da Zibu prosi neće li se smiriti.
Zibu nije trebalo mnogo nagovarati, nagovorena bila. Iskrala se iz kuće, sjela u ono Đukino auto koje je on potoku bio pritjerao i pravo prema Godjevnu.
- Da svadbu kući pravimo ko ljudi - govorio mu otac.
- Vidiš li ti one kišne oblake, ako kiša udari i voda nadođe, ni pet Murata me iz onog potoka isčupati neće - odgovorio mu Đuka dok je palio motor.
- Evo ih deset u kajmaku - kaže onaj brkati prilazeći stolu sa porcijom ćevapa.
- Odakle si ljudino? - nemogodoh a da ne upitam.
- Iz Bosne, što?
- Odakle iz Bosne?
- Iz Istočne Bosne?
- Odakle iz Istočne Bosne?
- Ne znaš ti i da ti ja kažem - nastavio on.
- Iz Papratna? - kažem mu prepoznavajući ga po brkovima što su nevješto pravljenu protezu prikrivali.
- Ma vidim ja ti mi odnekud poznat - kaže Đuka sjedajući pored mene odgonetajući koji li sam.
