DRUG FIĆO
Ševko Kadrić
U Foči sam odrastao u društvu djece Alije Salje Drageca. Potrefilo se da je svako u mojoj porodici imao vršnjaka u njegovoj, Šerif Ešefa, Reva Rešu, ja Mirada... I kasnije sam u kuću Salja ulazio kao u svoju, Mirsada je znala šta volim popiti, Tifa šta pojesti a stari Salja... e njega sam slušao pretvarajući se u uho, kasnije sam i zapisao što je govorio ni slutio nisam da će to biti njemu oporuka a meni nesanica kojoj sam se desetinama godina vraćao, to činim i ovaj put. Njegovo, zastrašujuće kazivanje sam pokušao plasirati u medijima kroz životopis prije posljednjeg rata ali su samo dvoje novina imale hrabrosti i sluha da dio objave, «Drinske novine» tri nastavka i «Svijet» prilog.
Poslije rata sam se iznova sreo sa rukopisom, ispostavilo se da je to bila sva moja pokretna i nepokretan imovina u Bosni sačuvana. Iz rukopisa sam izvadio autentično kazivanje «Alija Bosanac» pa mi se učinilo premalo, kasnije sam ga literarno uradio u formi romana «Proleter u srcu» koji je u 2007 bio najbolji BiH roman pisan u dijaspori (Mi pisci iz BiH dijaspore kao da se pisaca u Bosni i onako ne tičemo), ali ni o teme neću sada.
Proleter u srcu
U pripovjedanju Alije Salje Drageca, istinskog proletera, radničkog tribuna i heroja, naglašavaju se dvojica drugova čije je naredbe slušao i izvršavao, u Zagrebu je to Marijan Badel a u Sarajevu Fićo. «Idi u Sarajevo i javi se drugu Fići», dobiće naredbu na Romaniji 5 aprila 1945. godine. Već 6 aprila, po naredbi druga Fiće, Alija je postavljen na dužnost komandanta obnove starog dijela grada Sarajeva. Junak romana, ali i stvarni lik, je sve naredbe Partije revnosno izvršavao, pa i ovu. Kad je Čeršija podignuta iz pepela i na njoj zaživila, nova proleterska vlast, dobio je naredbu da ide u Zenicu za direktora željezare. Problem je nastao kad izbjeglice iz Istočne Bosne nisu htjele kućama bez njega. «Ideš u Foču!» bilo je novo Fićino naređenje, prije nego je sa nekoliko hiljada izbjeglica krenuo u Foču. Daljnji tok događaja se može naslutiti kad se imju u vidu tragična događanja u ovom kraju u toku ratnih 1941/42 a posebno 1943. godine. Susret sa Fočom tada general Kosta Nađ naziva susretom sa poprištem najstrašnijeg genocida koji je u životu vidio. Ali ima još nešto strašnije od genocida, to je amnestiranje zločina od strane onih koji su ga trebali kazniti po božijem i ljudskom zakonu.
Naime čuvenim Fočanskim propisima i uredbama o dobrovoljačkim odredima Tito je amnestirao zločine i četništvo, dozvolio da se kokarda u Foči, ali i drugim krajevima, naprosto zamjeni petokrakom. Ovaj čin, bez obzira čim motivisan, stavlja pod upitnik osnovnu odrednicu NOP-a to je antifašizam? Aleksandar Ranković, tada prvi Titov policajac, kasnije važan i za nastavak ove priče, će tada naširoko hvaliti veliku partizansku pobjedu kojom se osnovna četnička masa prevodi partizanima. Istina ta četnička masa zadržava i komandni kadar, ozloglašene četničke komandante i zlikovce, Straja Kočovića i Ranka Popadića. I u priči o Foči i Vrhovnom Štabu NOV-a tog vremena, dugo vremna kasnije, srećem Fiću ali sad sa punim imenom Ferid Fićo Čengić, instruktor VŠ. (U Foči je tad u istom štabu bio i kasnije poznatiji Adil Zulfikarpašić).
U tamnici u Sremskoj Mitrovici U Sarajevu 1945. godine
U tom fočanskom peridodu, Fići će se desiti ljubav, nije je planirao, ali se naprosto desila. Sreo je mladu partizanku Natašu Zimonjić, kćerku primorsko-zahumskog vladike. Ona mlada, lijepa, on stasit, odvažan, sve se isplelo i usukalo kako to već život zna usukati. U takvom okruženju, koje je zaudaralo četničkim zlodjelima, ova ljubav je bila, baš kao i oni, hrabra i odvažna sa vjerom u novo društvo bez zla i zločina, na ljubavi građenom. Tek kasnije će Nataša saznati da je u najtamnijim odajama četništva ubrzo donijeta odluka da se likvidiraju i jedno i drugo za uzor drugima. Nataša će kasnije saznati i ime egzekutora, duboko u novoj vlasti ugniježdenog. No vratimo se Fići.
Gledam mu člansku knjižicu KPJ u kojoj stoji da je član od 1928. godine. Knjižica crvena, rukopis požutio, između se on slabo zalijepljenom fotografijom ugnijezdio. Na jednoj od fotografija, izlomljenoj i požutjeloj slikan je pred zidom u odori zatvorenika. Na poleđini piše da je fotografija sjećanje na kaznionicu u Sremskoj Mitrovici a datum je 9 mart 1937. godine, (ako sam zadnju brojku sa rukopisa dobro dešifrovao). Poređenjem godine rođenja (1910. i godine pravljenja snimka, konstatujem da mu je tad u kaznionici trebalo biti 27 godina.)
Gledam i Optužnicu «Državnog prijekog suda» (država je NDH) od 22 juna 1941. godine na kojoj se tuži i sudi istovremeno kao «organizator komunističke partije i kao član glavnog komiteta» (pretpostavljam oblasnog?). Ovdje nalazimo ješ nekoliko važnih informacija uz njegovo ime vezanih, prvo da je sin Alibega i Haše rođene Sijerčić. Te da je «islamske vjere». Tako ga sud kvalificira svojim mjerilima, pored toga što je komunista (ateista) on je po njima i «islamske vjere»!? U ovoj Optužnici čitamo i da je «Ibrahim». Kasnije će se ispostaviti da mu je stvarno pravo ime Ibrahim ali da je među partizanima dobio konspirativno Ferid Fićo, što je zadržao do kraja života.
Na istoj optužnici srećemo i imena drugih revolucionara tad suđenih i osuđenih na prijekom sudu: Mihajla Popovića, Šaloma Albaharija, Staka Popović, Muje Zvizdića, Baručić Mehmeda, Estere Tino Romano, Drage Šobota, Jozefa Pape, Estere Papo.
U presudi stoji da su okrivljeni počinili zločin iz člana... I ako određenje same kazne ne stoji, nije teško uvezati, prijeki sud, ratne 1941. gdoine, NDH-ovsku vlast i zaključiti o kojoj je kazni riječ.
Drugim izvorima doznajem da je Fićo tada uhapšen u čuvanju odstupnice svom drugu, kasnije poznatom političaru Đuri Pucaru Starom. Ilegalna štamparija je bila otkrivena i u njoj ova dvojica ilegalaca. Rezon je bio jednostavan, ukoliko ustaše uhvate Pucara (Srbina) šanse da se izvuče živ su bile minimalne. Konstatujem da se Fićo žrtvovao za druga i komunistiku stvar. Fićo je tad izbjegao smrtnu presudu razmjenom (za ostale bi trebalo proroviti po arhivama). Partizani su dali ustaškog pukovnika za njega. I ako mučen i iscrpljen ipak se našao među partizanima na Romaniji krajem 1941. ili 1942. godine.
Putevi prebacivanja vrhovnom štabu i u neposrednu Titovu blizinu, nisu poznati ali ga 1943. godine srećemo u društvu Rankovića, Pijade, Ive Lole Ribara, Milutia Milutinovića, Milovana Đilasa.
Po svjedočenju Ahmeda Hamzića, partizana Mostarskog bataljona, doznajemo da je Fićo uživao posebno Titovo povjerenje. Naime Tito ga je lično u zimu 1944. godine poslao u Nevesinjske planine sa posebnim zadatkom da pronađe, iskopa i dopremi na određeno mjesto nadomak VŠ i njega lično. «Foćo je bio jak, visoko dostojanstven, iskren i pošten čovjek...» izmeđuostalog će napisati ovaj Mostarac odnekud iz Slovenije Fićinoj udovici, prije nekoliko godina, objašnjavajući detalje same akcije i Fićino mjesto u njoj.
Fićo, brzo, ponovo po specijalnom zadatku ulazi u okupirano Sarajevo. Uz Valtera Perića biva najznačajnije ime pripreme grada za deblokaru, oslobađanje. Poznata je anegdota kad Sarajlije na Vratniku dočekuju partizane i uzvikuju «Fićo, Fićo!». Aktivisti ih upozoravaju da se ne skandira Fići već Titu. Narod ih pita: «A ko vam je taj Tito?». Fićinu ulogu u tom Sarajevu tih dana vidimo na slici sa ispraćaja Vladimira Perića. U prvom redu su: Rato Dugonjić, Vojo Ljujić, Pašaga Mandžić, Vaso Miskin Crni i Ferid Fićo Čengić. Na sahrani ali i na još dvije fotografije iz tog doba Fićo je u uniformi, na jednoj se grli sa Rodoljubom Čolakovićem (po kom će mu i najstariji sin Roćko dobiti ime), na drugoj portretnoj na reveru ima Spomenicu.
Malo iza toga će Fićo skinuti uniformu i postati gradonačelnik grada Sarajeva. U Skupštini grada među slikama gradonačelnika, se svakako još uvijek nalazi i njegova i ako je postojao period kad je nije smjelo biti. To vrijeme, kad ga nije smjelo biti, je brzo počelo, naime Sarajevo je u povodu otvaranja pruge Šamac – Sarajevo, posjetio Tito. Uz Tita je uvijek išao i njegov prvi policajac Aleksandar Ranković. I dok je Tito, kao pravi džentlmen primjetio da je Fićina suprga mlada i lijepa, Ranković je direktno pitao: «Zašto ti Fićo toliko Turaka primaš u ovu našu novu vlast?». Fićo je reagovao kako dolikuje pravom proleteru, borcu za vlast radničke klase, oštro i srdito. Tito se tad umješao na svoj način smirujući drugove. Očito Ranković, nije mislio da je to samo rasprava drugova, on je u Bosni i stotinjak godina po progonu Turaka vidio Turke. Istina on nije bio u odori Karađorđa već Titova generala?
Fićo je 1948. godine bio među prvim zatvorenicima koji su punili kazamate Golog Otoka. Direktno sa funkcije gradonačelnika Sarajeva. Povod banalan, drugovi su tražili od njega da osudi svoje saradnike: Voju Lujića, Bodu Stoinića, Hasana Ljubunčića, Raziju Ljubunčić... kao informbirovce. On znao da su oni nevini, da je on čovjek kog drugovi trebaju.
Na Golom otoku ga je sreo i Alija Salja Dragec iz Foče, junak sa početka ove priče, ali i Šaban, Alija Hadžović iz Trebinja koji je za Trebinje bio isto što i Salja za Foču ili Fićo za Sarajevo. Tamo je sreo i mnoge druge zbog istog grijeha od istog naredbodavca, prvog Titinog policajca.
Djeluje nevjerovatno, ali Fićo je bio u logoru i 1959. godine, kad je Hruščov posjećivao Tita. Naime sa otoka Grgura je Nataša dobila punomoć 25 ožujka, od «vašeg supruga, penzionera na uporabi».
Naivni se pitaju da li je Tito znao? Znao je, baš kao i u Foči 1943. godine, ali dok je on novoj Jugoslaviji određivao mjesto pod suncem, neki pragmatični političari zadojeni starim idejama vladanja «u ime Jugoslavije» su sklanjali sa sunca prvoborce i istinske heroje te revolucije u Bosni, Crnoj Gori, Hrvatskoj...
Ovaj dio priče ću završiti, takođe naivnim pitanjem: Da li je Ferid Fićo Čengić zadužio grad Sarajevo pa i Bosnu i Hercegovinu više nego mu ćutnjom i zaboravom vraćaju? Da li bi sudbina Bosne i Sarajeva bila drugačija da su oslobađani tada bez njegovog udjela, koliko god ono iz ove priče izgledalo poput borbe Davida i Golijata?
P.S.
Lijep komad posljednjih godina života je odživio u Počitelju, ponovo na kamenu ali i u cvijeću i uz Neretvu. Sarajevom mu se nije dalo sretati sa nekim ljudima, koji su to bili prestali biti. Sklopio je oči 22 jula 1986. godine. Na posljednji počinak ga ispratila rodbina, supruga Nataša i sinovi Roćko i Goran. O Goranu Čengiću, po plemenitosti i hrabrosti na oca nalik, ćemo jedan drugi put.
