PROGNANE JE TEŠKO TJEŠITI
PROGNANE JE TEŠKO TJEŠITI
Ševko Kadrić, Sarajevo
Mirko Kovač, foto Š. Kadrić
Mirko Kovač je Srbin od Trebinja, autor knjiga: "Vrata od utrobe", "Gubilište", "Životopis Malvine Trifković"... dobitnik nagrade "Tuhovski" koja se dodjeljuje piscima u egzilu, svojevremeno dobitnik dvije ninove nagrade, upravo dobitnik nagrade «Stećak» ali i Njegoševe nagrade. Živio je u Beogradu i postao jedan od prvih stradalnika Miloševićeva režima. Srbiju je napustio 1991. godine.
Ovih dana je u Sarajevu boravio u Institutu «Adil Zulfikarpašić» i govorio na temu «Lijepa književnost između čitatelja, politike i tržišta». Ove zabilješke su dio priče mimo tribine, ali neizbježno dio teme. Zadni put sam sa slavnim piscem razgovbarao krvave 1994. godine. Skoro cijeli sat radio mostom, između Istre, Borholma i Helsingborga, razmjenjivali smo misli o nekad zajendičnoj domovini i književnoj brizi i inspiraciji. Pa i sada petnaest godina kasnije, na Balkanu kao da se ništa nije promjenilo, strah i nacionalistička retorika ne silazi sa političke ali i književne scene.
«U Beogradu devedesetih su mi više smetali Milošvićevi sljedbenici nego on sam, zato sam i pobjegao», govori Kovač i nastavlja na omiljenu temu o Ćosiću, Bećkoviću, Crnčeviću.
«Dobrica Ćosić je pisac, ali zloduh. Ne samo inspirator što bi se reklo po njegovim knjigama već i naredbodavac od onda kad se stavio u službu politike Slobodana Miloševića pa i bio Predsjednik njegove Jugoslavije u vremenu zla. 1990. godine je oko 150 pisaca aktivno učestvovalo u politici, to i nebi bilo zlo kad bi to zlo ostalo među korice knjig ezaključano, ali je problem što su pisci zla imali veliki uticaj na populizme koji su se manifestirali nacionalizmima. Naprimjer Matija Bećković, pisac, akademik, postrojava vojne jedinice i govori im jezikom kako se braniti, to je strašno, to je izdaja i poezije i intelekta.
Dotičući se Bosne nezaobilazna tema piscu i reditelju Kovaču je bio i Emir Kusturica, nije sporno njegovo vjersko opredjeljenje i eventualno konventiranje, ali otići u Begrad ratnih devedesetih i udvarati se najgorima, to je ono što jeste nemoralno, da ne kažem i gore od toga, kaže očekujući od umjetnika moral i mjeru.
Upitan kani li u Trebinje ili u Beograd, zamislio se, kao da već putuje ili se prisjeća i kaže: «Trebinje, Trebinje i Vučurović su neka vrsta čudbih simbola tog vremena. Sjećam se Sava centra, gdje se skupila sva srpska elita, politička, intelektualna, vjerska, vojna. Na najavu da u salu ulazi Vučurović (kamijondžija iz Trebinja), cijala sala ustaje i framatično aplaudira. Kasnije on govori, kao da raport podnosi a i podnosio je i kaže, da je iz Trebinja protjerao sve Bošnjake (muslimane) ali da nikome nije ni dlaka s glave falila, ponovo skandiranje, aplaudiranje. To je duh Srbije tog vremena koji se nije previše promjenio ni do danas. Pogledajte o čemu se danas piše i koje teme u književnosti dobijaju prve nagrade. Tema o Nikoli Tesli, bezbolna i vječito izazovna, jedan piše o ljudožderstvu.... i treba ali o ljudožderstvu onih što su u Hagu i čekaju presude. Nema duhovnog oporavka ni jednog naroda pa ni Srba, dok se ne obračuna sa svojom tamnom prošlošću. Sjećam se prognanog poljskog pisca koji je pred sam karaj života sjeu u taksi i krenuo put Poljske. Zaustavio se pred granicom i rekao «Ovu granicu ne mogu preći». Još par metara i eto nas, bodrio ga takstista. Ovu u meni mislio sam, rekao je i nikad više nije ni pokušao. To je ta granica koja se izpriječila između mene i Srbije i skoro sam siguran da i men ečeka ta sudbina da je nikad više ne pređem.
Ja sam ipak naginjao prema temi progona ljudi sa njihovih ognjišta u prošlim ratovima, onim (muslimanima) iz Bukovice, (katolicima) iz Bosanske Posavine i (pravoslavcima) iz Kninske Kraine...
Kovač: Rat je bio tako planiran, ali ne i ostvaren kako je bilo zamišljeno. U dokumentima Srpske akademije nauka najviše se govorilo: "Svi Srbi u jednoj državi". Tvorci Memoranduma nisu ni u najgorem scenariju vidjeli tu verziju da Srbi napuste Kninsku krajinu. Naprotiv, ta je Krajina trebala biti "glavni stožer". Tu se počelo s protjerivanjem
Hrvata. Nakazna politika da "ljudi ne mogu živjeti s ljudima", to je Karadžić često ponavljao, ima tako mučnu poruku da se pretvorila u dogmu, pa više ne mogu zajedno čak ni svoji sa svojima, da tako kažem. I u inozemstvu više ne mogu zajedno. U Srbiji, koja je mozak te nove sulude politike, također ne mogu zajedno. Ne znam kako je moguće poslati neku
utješnu riječ, prognanim ljudima. Svaki Evropljanin ima neki svoj kutak odakle potječe i gdje
su njegovi korijeni, imamo i mi, ali ne možemo na svoje. Možda će u nekoj budućnosti to što smo iskorijenjeni donijeti neke nove odnose. Ostaje ta metafizička varljiva nada u budućnost.
U priči smo se dotakli i bosanskih pisaca po svijetu razasutih. Kovač je iznio riječi pohvale na roman Bekima Sejranovića uz tvrdnju da naši ljudi daroviti i ponadao se dobroj literaturi.
Prije petnaestak godina si ustvrdio da nam nedostaje veličina jednog Krleže, šta je sa Krležom danas, danas kao da neljud postaje pravilo ponašanja ali i tema pisanja.
Kovač: Krleža bi sigurno u ovim našim vremenima napravio nastavak svojih "Deset krvavih godina". On je nikogoviće razarao. Ali mi više nemamo Krležu, literatura "neljud", kako ti kažeš, lakše se, bolje i brže prihvaća od onog što je plemenito. Svi znamo, ništa novo pod kapom nebeskom, da je zlo fascinantno. Pa ako hoćeš i lakši put. Mnogi su se pisci osramotili za sva vremena. I to je ono što je mučno nakon ovih ratova.
Pozdravite naše ljude po Skandinaviji, među njima i moju kćerku.
