sevko

Š. Kadrić

 

Akademik, Mehmed Zaimović

 

Dok čitam «Oslobođnje» i pijem jutarnju kafu pred kafanom «Mišel», u Sarajevu, nailazi gospodin Zaimović. Odavno sam prestao ljude persirati uljuljkujući ih u njihovoj sueti i veličini, ali uz akademika, slikara Mehmeda Zaimovića riječ gospodin mi ponajviše pristaje. Gospodin u pokretu, ponašanju, likovnom izrazu, logici kojom o svijetu prosuđuje, diveći i čudeći mu se. Ustajem i srdačno se pozdravljamo, kako to uobičajavamo od prije kojih sedam-osam godina kad su nam se putevi ukrstili u italijanskoj Piecenci. Nisam siguran da postoji još nečija Piacenca, čak ni da sam je tačno napisao, ali ću je dobro upamtiti po ljepoti, gostoljubivosti domaćina koji su nas, nekoliko bosanskih umjetnika lijepo ugostili, među kojima smo bili i nas dvojica.

 

Zaimovićev likovni izraz mi je dosta poznat, sad sam imao privilegiju da se približim u svijet njegove likovne poetike koji se ne vidi na samoj slici, upredenih boja, oblika i poruka, doživljenih i proživljenih, kako to sam opisuje.

 

-         Navrati, ali na pravu bosansku, govori pozivajući me u atelje, preko puta Pozorišta. Prije toga mi  je u nekoliko rečenica koje uhu pisca prijaju govorio o mom romanu «Zaljubljen u sunce». «Shvatio si suštinu slikareve unutarnje vatre i stavio je na papir po mjeri i mom ukusu...», govorio je u svom stilu prije nego je otišao.

 

-         Etika i estetika su dvije sestre – govori dok kafu, pravu bosansku pijemo razgovarajući o umjetnosti i umjetnicima baš u njegovu ateljeu, koji dan kasnije.

 

-         Proces stvaranja umjetničkog djela je često važniji od samog rezultata – lovim mu misli između dva gutljaja kafe, bosanske. Ponovo opservira, dok milujem pogledom slike po ateljeu okačenih ili one na štafelaju tek započete. Zna da ga razumijem, govori o slikaru i slici a ja prevodim na pisca i knjigu. «Piscu je dat dar da osluškuje glas svemira i glas svoga srca, iz ta dva glasa pravi jedan, isklesan u jeziku duše, omeđen koricama knjige», zapisaću u romanu o Luteru i Hamzi..

 

Kaže da sanja sliku i to ga nosi. Obično slikari unose slike u svoj svijet ili ga njima oslikavaju, on otišao u svijet slike, tamo osluškuje glas svemira i svog srca i to ga nosi, pomislih zagledan u Kerimovu sliku u vitrini pored vrata. Stasit, na oca, lijep, pametan, hrabar ako to uopšte treba naglašavati uz nekoga ko je podignuta čela hodao opsejdnutim gradom četiri godine, do tog kobnog dana pred potpisivanje mira... komad granate ga prestigao u blizini Katedrale, tamo i stanuju..

 

"Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti i mudrosti da to dvoje razlikujem" – čitam na zidu riječi Reinholda Niebuhrha koje me natjeraše na razmišnjanje, odvratiše mi misli od granata po gradu četiri godine nesumice bacanih.

 

-         Muzika se ne može opisati ali može doživljeti, osjećaj je presudan u pristupu jednom djelu, govori proničući mi u misli zagledanom u ono što narasta na platnu tek postavljenom na štafelaju...

 

Kad smo se dotakli bosanskih slikara, počeo je da govori o inspirativnosti podneblja, bogatstvu kulture, a onda ipak istakao nekoliko imena koja su se u njegovom iskustvu i pamćenju ponajviše ugnijezdila, Behaudin Selmanović, Vojo Dimitrijević, Mica Todorović, Gabrijel Jurkić... ograđujući se da su ona samo mali dio te šarene lepeze bosanske slikarske palete.

 

-         Slikar stalno mora da radi na sebi i slici, slika se naprosto mora doživjeti i preživjeti da bi bila to što jeste. Slikanje je u meni duboko usađena intimna, duhovna, fiziološka i mentalna potreba.  Proces koji se stalno nadograđuje iz slike u sliku, bijelo platno koje naseljavam svojom dušom, jer ja ne slikam ono što vidim već ono što osjećam – govori a ja u njemu pokušavam da proniknem u duh bosanskih patarena i Hamze Orlovića, onog što je davno u Bosni upalio baklju sumnje i traganja. Nije slučajno da su i jedan i drugi iz Tuzle, ali i Meša Selimović, Derviš Sušić, Ismet Mujezinović... nije slučajno da su Tuzlaci ljudi od posebna kova, osuđeni na misao, dobru misao, pomislih slažući u glavi njegove misli, koje ću kasnije po papiru slagati.

 

Ulja, Mehmed Zaimović

 

- Pozdravi kući i reci da ću se najaviti za onu pitu, pozdravljam ga napuštajući atelje, šaljući srdačne pozdrave njegovoj supruzi sa kojom je odživio punih 40 godina životnog puta, davno nam je pitu obećala, ostalo nam da se oko nje i okupimo, nadam se uskoro.